Sitan život | Mima Juračak

DLAKE

Počelo je nakon službenog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Na desnoj ruci izrasla mi je dugačka smeđa dlaka. To nije bila dlaka koju bi čovjek očekivao da mu izraste na podlaktici – bila je duga dobrih petnaestak centimetara.

Ujutro sam umivao lice i zapazio je zalijepljenu za umivaonik. Prvo sam mislio da je to ženska dlaka, dlaka s nečije glave koju sam slučajno donio na sebi, no kad sam se odmaknuo od umivaonika, sa mnom se povukla i dlaka. Bolje sam je promotrio – visjela je tako mokra i dugačka s podlaktice. Nisam imao mnogo vremena za razmišljanje pa sam je jednostavno skratio škaricama za nokte na normalnu duljinu, duljinu ostalih dlaka na ruci.

Tek kasnije sam si to pokušao nekako objasniti. Sigurno je došlo do manjeg hormonskog poremećaja i ta dlaka se otela kontroli. Možda sam jeo previše B vitamina?

Sve bi bilo u redu i ja bih sve zaboravio da se sljedeći mjesec nisu pojavile dvije. Jedna kraj druge, ponovno na podlaktici. Dvije dugačke smeđe dlake, izrasle preko noći.

Guglao sam malo o dlakama, no nisam pronašao baš ništa što bi mi pomoglo. Skratio sam te dvije dlake i odlučio sve zanemariti.

Svaki mjesec, otprilike u isto vrijeme, pojavila bi se pokoja dlaka više.

Kroz neko sam se vrijeme već bio posve navikao na situaciju i samo bih bez puno razmišljanja skratio dlake i nastavio dalje, kao da se ništa ne događa. Nisam nikome pričao o tome.

Sve drugo u mojem životu bilo je više-manje isto, osim tih dlaka. Na poslu se ništa nije promijenilo – djeca su bila jednako nezainteresirana za sve što govorim, kolege jednako puni prigovora na obrazovni sustav i Europsku uniju, ravnatelj jednako nerazuman.

Predsjednica sindikata pozivala je na masovne prosvjede. Štrajkali smo jedan dan točno dva sata, od 12 do 14, srećom baš u vrijeme kad sam trebao držati nastavu. Koristio sam svaku moguću priliku da pobjegnem s nastave, koje sam se naprosto užasavao. Bilo me strah učenika, a najviše vlastite nesposobnosti i ništavila s kojim sam se suočavao svaki put kad bih ušao u neki od razreda.

Moja predavanja ogledalo su potpunog kaosa i anarhije. Većinu vremena još uvijek nemam pojma što radim. Svaki dan zatičem prazne poglede koji očekuju da im demonstriram kako se to radi – kako se živi i ponaša odgovorno, kako se biva odraslim.

Naravno, ja nisam uvjerljiv primjer za objasniti tako nešto.

Pretpostavljam da je i mojim kolegama slično, no zbog prirode njihovih predmeta vjerojatno se prema svojim predavanjima odnose ponešto odgovornije od mene. Strastvenije zadovoljavaju formu od mene, jer „kolega znate, ja vas razumijem, ali mi radimo za plaću. Forma mora biti zadovoljena.“

Muka mi je od te plaće. Svi zapravo zarađujemo na ničemu. Obrazovni sustav! Kakav cirkus! Ali, sve je uređeno tako da ti se nije teško jednostavno uljuljkati.

Gadim se ponekad sam sebi i gadi mi se sve to.

I svaki mjesec izraste mi pokoja dodatna dlaka koju uredno podrezujem.

Jutros sam podrezao čitav pramen. Sad rastu u ovećim skupinama. Više ih ni ne brojim.

U školu uglavnom dolazim loše raspoložen, razmišljam samo o dlakama i o tome kako bi možda bilo pametno da pođem liječniku. To me raspoloženje ne čini pretjerano popularnim kod učenika, a ni kod kolega.

U zbornici sam jednog jutra sjeo na svoje mjesto i odlučio ispraviti zadaćnice. Tema: „Što bih želio postići u životu?“.

Razina nemaštovitosti koju sam dostigao s malo čime se može mjeriti.

„Ajme, što me boli glava. Ubi me migrena.“

Kolegica Staničić ušla je u prostoriju držeći se za glavu, mučnog izraza lica.

„Ovaj pun mjesec ubija čovjeka, ubija!“

Bacio sam pogled na napaćeno tijelo koje se zavalilo u meku stolicu i u prvi mah nisam znao što reći.

Zatim sam protrnuo.

„Pun mjesec. Kažete da je pun mjesec?“

„Da, sinoć je bio. Jedva sam dva sata odspavala. Jeste li i vi imali problema, kolega?“

Nisam ništa odgovorio. Je li možda za moje stanje zaslužan pun mjesec? Svaki mjesec dlake se pojavljuju u otprilike isto vrijeme, očito uvijek za punog mjeseca.

To mora biti to. Dlake mi niču za punog mjeseca. Što sam ja to, vukodlak? Nasmijao sam se naglas i kolegica Staničić me iskosa pogledala kao da se osjetila uvrijeđenom.

„Oprostite kolegice, ne smijem se vama, nečega sam se upravo sjetio.“

Kolegica je samo nastavila gledati u dnevnik i rekla da joj je drago da je barem nekome zabavno.

Dlake mi izrastaju za punog mjeseca. Što to znači? Kakve to ima veze s ičim?

Zvonilo je i ja sam se dovukao do razreda na drugom katu. Unutra je šačica balavurdije prepisivala zadaću za sljedeći, ozbiljniji sat.

„Profesore, profesore, možemo pisati zadaću za profesoricu Grakar, pita nas i provjerava zadaće? Molimo vas, profesore!“

Zamislio sam se na trenutak, potom pomiren sam sa sobom odustao od onoga što sam zapravo želio reći.

„Ajde, pišite!“

Izvadio sam novine iz torbe i počeo prelistavati. Neki čovjek je ubio ženu, dijete, na kraju sebe.

Nisam nastavio čitati, više sam mislima prevrtao teorije o postanku svojih dlaka. To mora biti i zbog ovog posla. Ovaj posao mora biti razlog tome što mi izrastaju te dugačke dlake. Dlake su simptom, ukazuju na nešto dublje. U kombinaciji s utjecajem mjeseca, u meni se stvara psihički koktel i sve iznutra izlazi na površinu pa tako izrastaju dlake. Simptomatično je i to što je sve krenulo kad i Europska unija.

A što ako sam zaista vukodlak? Postoji li nekakav vukodlački poremećaj za koji ne znam? Možda su priče o vukodlacima iznikle upravo iz ovakvih poremećaja kakvog sam i sam žrtva?

Zvono me prenulo iz razmišljanja. Nekako sam izdržao još tri školska sata i potom odjurio u stan.

Nakon što sam proučio svu moguću literaturu o hirzutizmu, bacio sam se na proučavanje literature o vukodlacima. Bilo je tu svega, uglavnom šunda. Bila mi je smiješna ta činjenica, činjenica da bih mogao postati vukodlak, odnosno imati nekakav vukodlački poremećaj, no nisam znao što drugo istraživati osim toga i pojačane dlakavosti. Smijao sam se vlastitoj dijagnozi: „eu-kodlak“.

Pisalo je, između ostalog, kako je moguće da mi se ekstremno povećala razina testosterona u tijelu, no ja se nisam osjećao ništa većim muškarcem no inače.

Dani su prolazili i sve je bilo isto.

Prolazile su zapravo i godine i sve je bilo isto.

Jedino su dlake bujale proporcionalno mojoj nepokretnosti i nemogućnosti da riješim taj problem.

Nakon nekoliko godina dlakama mi je bilo prekriveno čitavo tijelo i nisu više rasle preko noći jednom mjesečno, nego su bile konstantno prisutne – ja bih ih podrezivao, na ključnim mjestima uklanjao voskom, čupao pincetom, depilirao, brijao, a one bi u svom ritmu uporno kroz nekoliko dana ponovno izrasle.

Jedino mjesto koje mi nije bilo prekriveno dlakama bilo je spolovilo, mali krugovi oko očiju, nos, usne i dlanovi. Bio sam kao dlakava žena u cirkusu. Samo što nisam bio žena i radio sam u državnoj ustanovi.

Stvorio sam nadasve kompliciran sustav uklanjanja dlaka. Za liječnika je bilo prekasno jer u ovom stadiju zaista ne znam više što bih mu rekao, a neugoda me sprječavala da se ikome obratim. Uklanjao sam one dlake do kojih sam mogao doći, druge sam nekakvim akrobatskim pokretima skraćivao koliko sam mogao. U početku sam se trudio sve ih srediti, no što je vrijeme dalje odmicalo postajao sam sve zapušteniji, sve više sam odustajao od tog kompliciranog procesa. Počeo sam raditi samo na onim najočiglednijim dlakama, na licu i rukama, a tamo gdje bi se vidjelo da sam se brijao stavljao bih još i hidrogen, kako bi tamne točkice na koži bile što manje vidljive.

Ispod mojih traperica, košulja i sakoa bujalo je smeđe krzno.

Život mi je počeo nemoćno titrati između ekstenzivnih rituala sa sve brojnijim dlakama, između pripitomljavanja tog divljeg krzna i uglađenog profesorskog zanimanja.

Moj društveni život, koji je i prije bio ponešto oskudan, pretvorio se u pustinju. S posla sam odlazio ravno u stan gdje bih provodio većinu vremena. Slušao sam mnogo glazbe i pročitao nevjerojatan broj knjiga. Počeo sam i sam pisati knjigu.

S vremenom, nešto se ipak promijenilo.

Moja predavanja postala su zanimljivija jer sam odjednom počeo sve to što bih pročitao povezivati u čudne cjeline, što je zvučalo neobično, eklektično i napredno te sam uskoro na satovima imao sve veći broj učenika. Kolegi vjeroučitelju nije bilo jasno što se događa pa me jednom zamolio da mu učinim uslugu i dopustim da prisustvuje mom predavanju.

Nakon toga mi je samo pružio ruku i rekao: „Čestitam, kolega – trebali biste razmisliti o tome da lovite neku poziciju na fakultetu.“

Na dlake i dotjerivanje dlaka sam se nakon nekog vremena u potpunosti naviknuo. Postao je to ritual kao i svaki drugi. Postao sam ponovno veoma pedantan pri uklanjanju, iako mi je sve to oduzimalo mnogo vremena. Nitko niti u jednom trenutku nije ništa primijetio. Moj ugled je pak rastao, proporcionalno gustoći mog krzna.

U jednom trenutku sam, sjećam se, počeo spavati na podu stana, skvrčen i gol. Bolje rečeno, bez odjeće – prekriven krznom. Krevet mi je postao suviše udoban, suviše mek. Nisam se time opterećivao. Puštao sam da događaji idu svojim tokom.

Ponovno su štrajkali u školi. Ovaj put sam se i ja aktivno uključio u rad sindikata. Išao sam u Zagreb i marširao prema Markovom trgu, vikao sam iz sve snage na nepravdu. Kolegama sam počeo predstavljati svojevrsnog mesiju, vođu, i kroz kratko vrijeme postao sam posve druga osoba, vrijedna pažnje.

Godili su mi komplimenti, no ništa od toga nije me trajno zadovoljavalo. Mlađe kolegice oblijetale su oko mene, sve sam ih ljubazno udaljavao, odbijale su se od mene kao loptice.

Najviše me usrećivalo kada bih bio sam i jedva sam čekao da se vratim u svoj stan, u svijet koji sam si stvorio, pun papira, knjiga, filmova, časopisa. Čitav Svemir stao je u tih tridesetak kvadrata. Moja knjiga je dobro napredovala i bio sam smiren, zadovoljan, samopouzdan. Znao sam da će biti izvrsna. Bio sam napucan svom mogućom literaturom, književnom i filozofskom, a sve to izlazilo je iz mene u kompleksnoj cjelini, povezano i meko, a opet zvjerski prepredeno – jednostavno dobro napisano.

Po danu sam bio ugledan profesor, dok sam, čim bih došao kući, skidao svu odjeću sa sebe i strastveno čitao sve čega sam se mogao domoći.

Neko vrijeme sve je dobro funkcioniralo, uspijevao sam biti osoba koja sam postao, no sve više me nešto kopkalo, opterećivalo, nešto kao da je htjelo izaći iz mene. Mislio sam da je to knjiga, no kad sam i nju dovršio, nisam taj dojam više imao čime objasniti.

Jedno jutro sam se probudio i samo odlučio ne otići na posao. Zvao sam ravnatelja i rekao mu da sam bolestan. Vjeroučitelj me spremno zamijenio.

Ležao sam na podu i čitav dan razmišljao gledajući u strop. U ruci sam držao drveni češalj i češljao si krzno. Mutno se sjećam kako sam si pustio kompilaciju Elle Fitzgerald na repeat i proveo tako ležeći sigurno petnaest sati u komadu, samo slušajući.

Sjećam se, zadnja pjesma na albumu bila je „It’s Only a Paper Moon“. Onda bi sve krenulo ispočetka.

U nekom sam trenutku zaspao i, kad sam se ujutro probudio, shvatio sam kako ponovno jednostavno ne mogu na posao. Nisam se mogao natjerati da ustanem i odem do škole. Uzeo sam telefon s namjerom da ponovno nazovem ravnatelja i zamolim za još jedan dan zamjene no, kad se ravnatelj javio, nisam mogao progovoriti ni riječ. Trudio sam se izgovoriti „Dobar dan“, nešto, bilo što, no ništa nije izlazilo iz mene.

S druge strane linije ravnatelj je govorio: „Miroslave? Halo, Miroslave, jeste to vi? Halo, čujemo se?“ a ja sam samo držao slušalicu u ruci i nisam mogao govoriti.

U jednom trenutku njegov glas je odustao.

Čuo sam zvuk prekidanja veze, ostavio telefon i pošao u kupatilo. Tamo sam se pogledao u ogledalo – ništa nije bilo drugačije osim činjenice da sam u potpunosti zanijemio.

Pokušao sam ispustiti bilo kakav zvuk, no ništa nije izišlo. Otvarao sam usta, kreveljio se, ništa.

Stajao sam tako pred ogledalom, prekriven smeđim krznom koje je na nekim mjestima bilo dugačko petnaestak centimetara, ponegdje kratko ošišano, a ponegdje posve obrijano. Stajao sam i dugo se gledao oči u oči sa svojim vukodlakom.

Duboko sam udahnuo i zaključio da je ono što je htjelo izaći iz mene, čini se, izašlo.

Navečer sam sjeo u auto i odvezao se izvan grada.

Nisam se osvrtao. Samo sam htio što prije doći do prve šume.