Sitan život | Mima Juračak

KOKPIT ZA KATASTROFU

Nebo smo ugledali samo jednom, nakratko, nakon dugog razdoblja kiše za koji se činilo da neće završiti i da ćemo se jednostavno morati priviknuti na novu vrstu klime u našim krajevima.

Dugotrajna kiša rezultirala je ponekom svađom, tu i tamo neugodnim stanjem, osjećajem zatočenosti i zatvorenosti, u sebe i životni prostor. Ne bi tu bilo ništa problematično da je padala neka posve uobičajena kiša, pod kojom se može odvijati normalan život, no ova je po svemu bila pretjerana, po količini, po veličini kapljica, po kutu pod kojim je udarala, po silini kojom je lomila zaštitna sredstva.

Nikad nismo doživjeli da kiša tolikim intenzitetom želi provaliti u stambeni prostor. Živimo u potkrovlju obiteljske kuće, a kiša je pokušavala ući čak i kroz ulazna vrata, natopila je predsoblje kroz najmanje pukotine, sve cipele bile su nam neprestano vlažne, unatoč tome što tih dana nismo izlazili. Kroz rubove krovnih prozora neprestano je curila voda pa smo po stanu postavili najrazličitije zdjele, kante, lavore, nisam siguran je li nam išta ostalo u kuhinji. Kroz stan je Tonka morala prolaziti veoma oprezno kako ne bi zagazila u kakvu posudu, a sve te posude trebalo je u određenom, neujednačenom ritmu, prazniti u zahodsku školjku.

Ja se zbog svega toga nisam mnogo kretao.

Nije nam bilo spasa, baš sve je postalo tekuće i vjerovali smo da nastupa veliki potop, kataklizma. Na televiziji su uporno javljali da se u okolnim selima ljudi udružuju u formacije koje postavljaju vreće pijeska na kritične točke, gdje bi se mogle izliti velike rijeke, prevelike za ovo doba godine, no mi nismo mogli ni izaći iz kuće. Sve smo gledali s nesigurne udaljenosti i razrađivali apokaliptične scenarije u kojima naš grad nestaje, sve nestaje, u kojima više nema živoga stanovnika, svjedoka koji bi pričao o tome kakav je ovaj grad bio, nego sve postaje voda, nepregledna, kakva je, ako se ne varam, jednom davno na istom ovom mjestu i vladala, obuhvaćajući više susjednih gradova, golem teren.

Bilo je neke utjehe u tome. Pomislili smo, pa nestat će Tonkin posao i krediti, nestat će susjedi koje ne volimo, nestat će lokalni političari sa svojim baljezgarijama, nestat će sve što nas opterećuje. Nestat ćemo i mi koji jedno drugo opterećujemo. Shvatio sam ubrzo da sve to priželjkujem i uplašio se svojih razmišljanja. Zar je došlo do toga da priželjkujem kataklizmu, da želim umrijeti, da želim da Tonka umre zajedno sa mnom i svim tim ljudima, našim prijateljima i neprijateljima, našom obitelji. Čovječe!

Kiša je padala gotovo dva tjedna. Tonka se baš trebala vratiti na posao. Nebo se isprva raspuknulo u jednom nepravilnom šavu, da bi se potom, nakon nekog vremena, posve rastvorilo. Neobično je što se dogodi čovjeku kad dugo ne vidi sunce. Sav sam se smežurao, valjda od te silne vlage, nisam do tad znao da se čovjek može tako smežurati. Pitao sam Tonku vidi li kako sam se smežurao, da sam se promijenio od vlage i zatočeništva, no ona me samo potapšala po ramenu i rekla da izmišljam jer ionako nikad ne izlazim iz stana.

Kroz krovne prozore je neprirodno gledati u nebo jer se u njega tako gleda kao iz jame, a to svakako nije način. Parkiram se pod jedan od krovnih prozora pa promatram promjene, uzmaknem samo kad sunce prolazi baš iznad te točke na kojoj sam pa ne mogu izravno gledati u njega. Ona tvrdi da se trebam pokrenuti, kaže da je mnogo takvih ljudi koji se bore za život, za sebe, da ne odustaju. Meni bude muka od toga pa se odvezem u sobu za sušenje veša, tamo je još jedan prozor, pa zatvorim vrata i blejim. Povremeno zaboravim da sam se zatvorio u tu sobu pa ostanem i čitav dan, sve dok ona ne dođe pokupiti ili objesiti veš. Pronađe me tamo pa malo glumimo svađu, onda ja izađem i šutim ostatak vremena. Tih sati, kad gledam samo kroz taj krovni prozor u vešeraju, mnogo toga vidim, ništa spektakularno, nijanse su to, ali mi puno znače, za njih se držim.

Život u kolicima, u potkrovlju kuće do kojeg vode strme drvene stepenice s kojih me rijetko tko ima vremena nositi gore-dolje, ponekad čini da se osjećam kao kakav lešinar – kao da neprestano sjedim na američkom reklamnom stupu i nadgledam. Ovaj stan je kao zatočeničko gnijezdo. Sav namještaj naguran je čvrsto uz zidove kako bih se mogao relativno neometano njime kretati. Tih sedamdesetak kvadrata prođem u jednom zamahu. Zato je nekako ipak najljepše pod prozorom.

Sve u stanu prilagođeno je meni, osim samog položaja stana, koji me odjeljuje od svijeta, od prirode, od zraka. Ne sjećam se kad sam posljednji put zaista bio dobro.

„Rekli su mi danas na poslu da postoji udruga u kojoj bi mogao trenirati odbojku“, rekla bi Tonka.

„Moraš se trgnuti. Dosta je s tim“

Ja bih ostao zapanjen time kako nisam primijetio u kojem trenutku me ona točno prestala razumijevati i priželjkivao bih ponovno kišu.

Probudio sam se nakon što je ona već otišla na posao, ležao na praznom krevetu koji se činio prevelikim za moje sićušno tijelo i osjećao da mi se sva energija tijela napokon sručila isključivo u glavu. Teško je opisati taj osjećaj – ponekad sam osjećao fantomske noge, no to jutro sva je moja životna energija nekako završila u području glave. Tijelo sam koristio kao i inače, uspravio sam se pomoću relativno snažnih ruku na krevet i prebacio se na kolica, no sve mi je bilo nabijeno u glavu, kao da mi je mozak odjednom radio za troje ljudi.

Sjedio sam u kolicima i pio kavu kad se prvi put dogodilo. Pomislio sam kako bih mogao pogledati što je na TV-u, a televizor se, sam od sebe, uključio. Potom sam pomislio kako bi bilo dobro da mogu otvoriti krovni prozor kako bih udahnuo malo pravog zraka, a prozor se otvorio i zapuhnuo me svjež zrak i slab miris paljevine jer je netko u susjedstvu nešto palio na polju. Te dvije stvari bile su već dovoljne da shvatim kako se nešto zaista promijenilo, a ubrzo nakon toga mislima sam privlačio sve na što bih pomislio: žličice, tanjure, daljinske upravljače, čak i maramice kad sam počeo šmrcati od peludi izvana.

Tonka je trebala doći tek sutradan oko šest pa sam imao vremena za igru svojom novom vještinom. Igrao sam se, da – igrao sam se. Svime sam se igrao do iznemoglosti, nisam uopće spavao, isključivao sam i uključivao stvari, privlačio ih poput magneta, u sekundi bi mi završile u ruci, kontrolirao sam baš sve. Nekoliko sati prije no što se Tonka trebala vratiti kući razmišljao sam o tome kako će se moja novostečena moć odraziti na naš zajednički život. Hoću li moći na neki način zagospodariti Tonkom?

Što sam više o tome razmišljao, činilo mi se da bulaznim.

Parkirao sam se pod krovni prozor i pogledao u nebo. Njime je u tom trenutku prolazio avion. Sve se u meni poklopilo, preklopilo, zaklopilo i ja sam se silovito koncentrirao na njega. Isprva se nije dogodilo baš ništa, no odjednom se počeo povećavati. Bio je sve veći i veći, dok se u jednom trenutku nije okrenuo nosom prema meni i nastavio padati.

Dočekao sam ga smireno.