Sitan život | Mima Juračak

PRESJEK

Kupus smrdi u povrtnjaku iza kuća. Jesen je i puštam psa da njuška između gredica dok čizmama uranjam u travu natopljenu vodom. Povijene vlati sad kao da su vodene biljke, a ne ona ista trava prije kiša. Sunce i magla u zlogukom dogovoru, na trenutak mi je suviše hladno, malo kasnije vruće. Miris blata stiže tek nakon što se udaljim od gredica kupusa i podsjeća me na tijela koja sam zakopao pa na njih zaboravio.

Zbog biljne tišine razmišljam o tome što je od njih ostalo, je li išta ostalo? Uvijek bih ih zakopao bez dodataka, gole, bez memorabilija.

Uporna ptica fijuče negdje u granama u koje se sinoć vjetar zalijetao i s njih skinuo lišće. Zemlja je na nekoliko mjesta, pod drvećem, prekrivena žarko crvenom podlogom. Izgleda kao nešto umjetno, ta podloga. Kao nekakva laž izgleda, pomislim. Nisam siguran gdje su više tijela iako sam uvjeren da bih mogao locirati posljednje. Tamo niže, na prijelazu trave u kukuruze, leži gola žena. Ne bih znao reći leži li ili je više uopće nema. Davno je to bilo. Pretprošle godine? Ili možda prije tri? Tko će znati koliko treba tijelu.

Tu nitko ne zalazi, osim povrtlara i šetača pasa. Kad je blato, šetači idu na nasip, a povrtlari ne prelaze granicu vrta. U kukuruzište ljudi danas zalaze samo strojevima. Mogao bih ukrasti što god poželim, kad god mi padne na pamet, od tog povrća. Kupus smrdi, ali je dobar. Kupus sam po sebi smrdi, nije stvar u smradu, dobar je upravo takav. I ljudi smrde. Jučer sam svojoj ženi rekao da se opere jer već danima nije.

„Operi ti sebe, životinjo“, rekla je i odmah nestala iz sobe, kao u strahu. Kao da bih išta njoj.

Čizme su dobre, kupio sam ih jeftino i služe svrsi. U daljini jablani, prema nasipu, po svemu pretjerano drveće. Po tome kako se pružaju u visinu, po tome koliko su uski, po tome što na neki neobičan način gledaju u mene.

„Džinovi su to“, razmišljam, „ne drveće.“

Pustoš koja titra iza kuća, u povrtnjacima i na poljima, nešto je prirodno, nešto suštinski ljudsko – sve kao da se cijepa na ono ispred i iza kuća. Ispred kuća pozdravljam susjede i kosim travu kako bi Marica sadila cvijeće. Iza kuće je pas na lancu i ja koji lokotom zatvaram vratašca i nestajem u vlažnoj travi. Svaka stvar započinje nožem, oštricom – presjek pupčane vrpce, odvajanje kupusa od stabljike, rasjek lubenice ljeti. Osim same smrti – ona započinje omamljivanjem.

Nisam za borbu, nisam dovoljno snažan, suviše sam lijen. Kad tijelo klone, jednostavnije je po njemu šarati – potreban mi je taj mir, kako bih se mogao opustiti, svemu pristupiti staloženo. Iskrvare, recimo, u vodu koja se nakupi s jeseni, u malim kanalićima za koje nitko ne zna. Ako netko i vidi, krvare i domaće životinje, kao i jeleni koji se skupljaju u šumarku.

Sve krvari, kažem sam sebi. Puštanje krvi, puštanje soka, stapanje s vodom, to je prirodno.

Promatram grane u magli dok se mutno sunce smješta upravo između njih, kao da savršeno sjeda u samo za sebe osmišljeno gnijezdo. S lijeva na desno – kukuruzište, nepregledno, kao živi zid veoma tankih, iscrpljenih bića.

Marica ne zna da smo jednom pojeli juhu od čovjeka. Htio sam pokušati, što da ne. U školi sam još, učiteljki koja me pitala što bih htio postići u životu, napisao da bih htio probati ljudsko meso. S ove kosti visjelo je samo malo mesa i morao sam je brzo izvaditi iz juhe kako Marica ne bi vidjela. Napisao sam teti učiteljki i da bih htio skakati s padobranom, to još nisam. Rekla mi je kako bih to mogao, ali kad je došla do mjesta na popisu gdje je bilo ljudsko meso, zbunila se pa počela pričati nešto o Andama i tome kako su ljudi bili unesrećeni pa jeli jedni druge. Odlučio sam tad da to nije to, da meso mora biti kuhano. Skuhao sam ga. Pomalo presolio. Pas je kost satima glodao iza kuće.

Povremeno odem do učiteljke, na mjesto gdje se šuma spaja sa šikarom, gdje rastu gljive, pa joj tiho pripovijedam što je sa mnom sve bilo na kraju.

Kažem: „Učiteljka, puno sam toga napravio. Ono što ste rekli, da svaki čovjek može izabrati hoće biti dobar ili ne, ne bih rekao. Ja sam malo birao, malo nisam. Malo sam bio dobar, malo nisam. Ponekad bih čuo nešto, onako iz zraka, pa napravio. Ja sam vas puno volio, učiteljka, bili ste mi lijepi u onoj zelenoj haljini.“

Tako bih joj pričao.

„Učiteljka, ja sam znao sanjati kako zajedno jedemo čovjeka, kako vas nagovaram da probate, a vi probate i onda ga zajedno jedemo. Ja sam probao, učiteljka, jesam, ja sam probao. Malo presolio. Ali fino je to, ne može finije, učiteljka. Idući put ću donijeti komad pa zakopati.“

Pas tu i tamo krene rovariti po mjestima na kojima zastajem, kad se prisjetim ovih koje inače ne pamtim. Vičem na njega i udarim štapom pa idemo dalje. Kad bih nekako mogao samo na jedan čas skočiti iz aviona iznad svega ovoga, iznad kuće ispred i iznad kuće iza i kad bih otvorio padobran pa koji trenutak pogledom obuhvatio sav svoj teren!

„Učiteljka“, rekao bih kasnije, „skočio sam s padobranom, vidio sam sve, učiteljka.“

Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da iz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.