Sitan život | Mima Juračak

SMOLA

U ovo vrijeme prije dvije godine ustala bih rano i sa sebe skinula debelu nakupinu deka i prekrivača koji su me kroz noć više gnječili svojom težinom nego grijali. U sobi je uvijek bilo hladno. Ponekad sam u noći mogla vidjeti svoj dah. Ustala bih i kroz prozor se ne bi vidjelo ništa, što zbog bijele, neprozirne zavjese, što zbog kiše koja je neprestano padala. Procjena grada, koji je ljeti otkrivao sve svoje najbolje adute, u kojima se čovjek mogao utopiti kao osa u čaši slatkog soka, rezultirala je naposljetku svojom potpunom suprotnošću.

S jeseni je grad kao preko noći promijenio ćud i iz mediteranske ljepotice se pretvorio u gust oblak koji me zaskočio cjelodnevnom kišom.

Djed je bolovao u jednoj sobi stana u kojem smo živjeli. Ja sam ponekad uzimala njegov stari auto kako bih se odvezla na udaljeno radno mjesto, onih dana kad on ne bi njime išao na dijalizu.

Stan u kojem smo živjeli čudno je mirisao, a nisam mogla dokučiti odakle miris dolazi. U jednu sam sobu smjestila stvari bake i djeda, gdje je bio bračni krevet, a u drugoj sam sobi bila ja. U njoj je bio ormar, krevet i starinski radni stol koji sam priželjkivala prisvojiti jednom kad odem iz stana. Svi madraci su bili veoma stari, s tamnim mrljama i vonjali na ljude koji su na njima spavali.

Grad je sam po sebi predstavljao čovjeka, tako mi se činilo. Vodenog, tužnog čovjeka. Što zbog toga jer je bio pored mora, što zbog toga jer je kroz njega tekla i rijeka. Kad bi krenule kiše, sve ulice postale bi blatan krvotok.

U gradu je bilo lijepih dijelova. Stare vile na obali prizivale su raskošniji život koji bi se mogao živjeti, a glavna gradska ulica imala je svoj ritam, neovisan o pojedinačnim tugama. Vjetar bi ponekad pripomogao odnošenju loših raspoloženja, no češće bi sve dodatno zamutio, u rukama i glavama, kad bi prolazio kroz pukotine u vratima i svirao kroz ulice kao da nas želi otjerati.

Radila sam u trgovini i bilo je dobro, koliko rad u trgovini može biti dobar.

Ljeti kao da je more bilo veoma blizu, mogla sam ga možda rukom dotaknuti iz sobe iako smo od njega bili udaljeni barem dva kilometra zračne linije. Sunce je pržilo ljude dok bi oni, preplanuli i egzotični, lunjali gradom govoreći brojne strane jezike. Ulazili su i u trgovinu, birali bi parfeme – objašnjavala bih im sastav krema ispitujući ih o tipu njihove kože – koje su potom stavljali u skupocjene torbice.

Mnogobrojne bočice morale su na policama stajati na točno određenoj udaljenosti jedne od drugih. Često smo ih slagale ravnalom da bi sve bilo po naputku firme. Ljutile smo se na onu ambalažu koja bi nam koncept kvarila svojim neobičnim oblikom pa smo zbog toga morale čekati službenu odluku uprave o tome kako ih slagati. Slali bi nam fotografije već pravilno složenih polica iz drugih trgovina, a onda bismo ih mi pažljivo oponašale.

Cilj je bio da sve trgovine izgledaju identično. Nije bilo odstupanja od filozofije firme. To nam se na neki način sviđalo jer nam je davalo upravo dovoljno ograničenja da se međusobno ne posvađamo oko odluke kako će koji parfem stajati na polici.

Na točno određen način smo morale pristupati mušterijama, a često su nas slali i na edukacije na kojima bismo te strategije produbljivale. Zapravo, sve je to nekako ostajala ista stvar, ljudi su uvijek birali prodavačicu koja im se sviđala, neovisno o tome što je govorila.

Znale bismo dosta toga zaboraviti. Jedna od nas bi preslagivala police ili pakirala sitne darove, a u pozadini bi čula drugu kako nabraja sastojke mlijeka za tijelo i pritom u nekom trenutku počne smiješno izmišljati, pretvarati se pred mušterijom da vlada gradivom. Bilo je to smiješno, ti sastojci. Sve te biljke, u debelim skriptama, morale smo ih učiti kao da smo ponovno u školi. Onda bismo pred kupcima mahale svojim znanjem kao da će im to promijeniti život – spoznaja da neka krema specifično djeluje baš na njihovu kožu.

Zapravo smo već s vrata mogle procijeniti tko će nešto kupiti, a tko ne. Procjenjivale smo ljude kao da se godinama bavimo teorijama ličnosti, rijetko bi nas iznenadili. Sjećam se, doduše, jednom je u trgovinu ušao građevinski radnik, prljav, znojan, prvo smo mislile da se zabunio ili da će nas nešto pitati, za smjer, bilo što, no on je taj dan u trgovini ostavio preko tisuću kuna. Kasnije smo se u čudu gledale, osupnute vlastitim predrasudama.

Ljudi bi često bili oduševljeni već i time što netko s njima posvećeno razgovara, što ih pažljivo sluša. Često bih se pitala znaju li oni da zapravo igramo igru, onu igru koja treba rezultirati time da iz trgovine izađu s određenom skupocjenom stvarčicom u svojim rukama, stvarčicom koju su višestruko preplatili – a to smo znale jer smo imale uvid u nabavnu cijenu tih proizvoda.

Bile su smiješne, nabavne cijene proizvoda. Moguće je da smo zbog toga vremenom počele osjećati prezir spram bočica, kutijica, svih tih stvari koje su našim kupcima predstavljale objekte užitaka i statusnih simbola. Nakon nekoliko mjeseci rada čitav taj svemir postao mi je nesnosan.

Bilo je tu djevojaka koje su radile i preko deset godina, s naizgled jednakim entuzijazmom, poslušno i zainteresirano, uvijek s nekom blagom nadom da će postati poslovotkinje. To je najviša instanca do koje se moglo dogurati u čitavom konceptu. Neprestano se bilo potrebno natjecati s drugim djevojkama. Više-manje smo se slagale, no uprava je inzistirala na tome da pratimo koliko koja prodaje.

To je uvijek u trgovinu unosilo određenu nervozu, pogotovo nakon što se počelo govoriti o zatvaranju nekih podružnica. Prije naplaćivanja proizvoda ukucale bismo svoju šifru preko koje se na kraju mjeseca vidjelo koliko koja od nas vrijedi. Često bismo se i iznenadile, činilo bi nam se da smo prodale mnogo, a cifra na kraju mjeseca bila bi razočaravajuća.

Sve to me dodatno odbijalo zbog besmislenog koncepta natjecanja, zbog straha pred otkazom i toga da će te netko nazvati i reći da ne prodaješ dovoljno i da pojačaš. Tako i tako sam se osjećala poput kopca koji se obrušava na plijen. Morale smo elegantno ne odustajati, pipkajući oko potreba kupaca koji nisu smjeli ništa primijetiti.

Nakon nekog vremena prestala sam osjećati zamamne mirise koji su mi do tada ostavljali dojam nedohvatljivog luksuza. Sve kao da postane jedan te isti miris pa se na kraju počneš u sebi iščuđavati kupcima koji se oduševljavaju čim uđu u trgovinu. Trackaš se kremama, isprobavaš ih kako bi ljudima mogla još bolje pričati o njihovim dobrobitima, no na kraju imaš dojam kao da se mažeš blatom, kao da se mažeš potpuno umjetnom smjesom, za koju ni sama više nisi sigurna odakle dolazi i zašto.

Šefovi bi dolazili u izvidnicu, često bez najave. Pojavili bi se odjednom na vratima i sve pokvarili, ponašale bismo se izvještačeno i neprirodno. Lepršale bismo oko kupaca kao leptirice, s neprirodnom agilnošću, i uvijek sam se nadala da ne naiđe netko koga znam pa da me u tom trenutku vidi kako nemilosrdno prodajem i govorim same gluposti.

Dani su se ponavljali kao da se do kraja života nema što novo dogoditi. Predvidljivost trgovine jedina me spašavala od svega što se događalo u stanu, gdje je postupno umirao djed.

Došao bi s dijalize umoran i iscrpljen i sve bi se pretvaralo u sivu masu, svi pokušaji razgovora – općenito pogledi koje smo izmjenjivali nas troje.

Koliko mu je još ostalo? Kad više neće moći voziti sam do bolnice?

Ponekad sam pomišljala da je moja odluka o životu s njih dvoje bila loša, ali najčešće sam mislila da je ipak bila jedina moguća odluka.

Jednom sam djedov auto parkirala ispod bora koji je upravo ispuštao smolu. Bijela površina auta preko noći postala je istočkana svijetlo smeđom masom.

„Kako nisi pazila“, djed se ljutio na mene. „Kako da to sad očistimo? To se ne da očistiti!“

Dok je djed s otoka putovao u bolnicu većeg grada sanitetskim prijevozom, jednom sam pošla s hrpom staraca. Vozač je bio mlad i doputovao je na sezonski posao iz Slavonije. Kad smo razvezli starce njihovim kućama nakon dijalize, predložila sam mu da nas odveze do desetak minuta udaljenog mjesta na obali otoka, poznatog po tome što se nalazi u dnu planine kojom se spuštaš strmom serpentinom pa ti se u jednom trenutku čini da ćeš se autom otisnuti, poletjeti i završiti u moru kojem se ne vidi kraj. I njemu i meni trebalo je društvo nekog mladog.

„Vidjet ćeš, isplati se vidjeti“, rekla sam. Došli smo do tog dijela ceste i kad smo se počeli spuštati prema moru, prema suncu, smijali smo se od srca. Znala sam da moram dobro sačuvati tu sliku u glavi, kako bi mi služila kasnije, kad stvari postanu mnogo teže i smrt pokuca na vrata, raspitujući se za djeda.

Sad kad razmišljam o tom vremenu sjećam se samo obilnih kiša i bljedunjavih riba koje plivaju preko ceste, kao propuštene prilike. Autobusa koji zimi često ne voze jer se u suprotnom kližu po ulicama. I sjećam se čovjeka kojemu sam trebala sačuvati parfem s rasprodaje, a nisam. Zaboravila sam. Bio je ljutit na mene.

Djed je već dugo pod zemljom, ja vodim drugi život. Grad nisam zaboravila, povremeno mu se vraćam, iako uvijek s oprezom, kao da bi me mogao progutati. Nedavno sam na svom autu primijetila točke smole.

Nisam ih čistila, ostavila sam ih da se isperu same, što se naposljetku i dogodilo.