Sitan život | Mima Juračak

PRODAJE SE

Pratim kako puževi proždiru mačji izmet u djedovom dvorištu. Prvo su ga, dok je sve još bilo svježe, obložili svojom sluzi koja se osušila i izgledala kao paukova mreža. Danima je nakupina postajala sve slinavija i postupno nestajala. Bila sam istovremeno i užasnuta i očarana tim procesom. Puž i u izmetu vidi samo nakupinu organske tvari, naslućuje njenu hranjivost, kaloričnost. To me strašilo.

Svuda naokolo smrde septičke jame i ustajali kanalići s vodom.

„Bit će rata“, procijedi djed.

Ponovno sjedi na panju pored kuće, podbočen štapom, gleda kroz mene, u daljinu, povremeno pljucne u stranu i sluti rat. Na jednom prozoru njegove kuće zalijepljen je natpis: „PRODAJE SE“, a na drugom: „PRODAJEM POŠTO-POTO: MJEŠALICA, MOTOR AUTOMATIK, PLINSKA PEĆ“, sve starački krivudavo i više puta podebljano. Ispod oba natpisa upisan je moj broj mobitela.

Volim kod njega dolaziti ljeti, jer tad sve obavimo vani, ne moram ulaziti u kuću. Razgovor najčešće kao da od riječi do riječi samo ponovimo, no ponekad krene i nekim drugim smjerom. Djed počne sa slutnjom rata – odnosno, prvo s komentarom na prekobrojnu količinu puževa oko kuće. Zatim slutnja rata. Potom pita je li se itko javio za kuću ili nešto od nabrojanih stvari. Ja pak, kao što on sluti rat, slutim da kuću nikad neće prodati. Ne za tu cijenu. Potrebna joj je temeljita obnova ili, jednostavnije, rušenje. Nema nade za njene komponente – od temelja pa sve do crijepa, različiti su se materijali počeli stapati u jedan i kao da su i kuću zahvatili ti silni puževi, koji po njoj ostavljaju slinu i poništavaju materiju od koje je sačinjena. Proždrijet će je uskoro, kao i ono govno.

Kuća je u selu u kojem svi ljudi prodaju svoja imanja, a nitko ih ne kupuje. Svi bježe u grad, misle da bježe u nešto bolje, no zapravo bježe u „isto sranje, drugo pakovanje“ kako kaže djed.

Dolazim, više ni sama ne znam zašto. Nitko drugi više ne dolazi. U svojoj misiji sam tupa, tiha, služim više kao platforma za potvrdu djedova postojanja, ali i to samo iz moje vizure jer njemu je moje dolaženje, čini se, ipak donekle nevažno. Donosim mu pivo i osnovne namirnice, to valjda jest važno.

„Bit će rat, kažem ti“, pa pljucne. „Još jedan. Nema šanse da govna ne isplivaju. Govna uvijek isplivaju. Osjećam kako vriju ispod površine, zrakom struje ti njihovi mirisi. I strah. Osjećaš ga i ti, sigurno?“

„Ne znam, deda, ali ne bih voljela da si u pravu.“

Pomislim kako možda ipak osjećam ta govna, po mirisu posvuda oko nas.

„Ali jesam, u tome je stvar. Ja sam u pravu. Sve što osjećam, velim ti, sve je točno. Ništa neće zaustaviti gamad kad nahrupi. Nikakvi dogovori. Nema tu dogovora. Previše sam ja toga proživio da ti ne bih sad znao reć što će bit. Ne moraš ni gledat televiziju. Vjeruj dedi svome. Bit će rata.“

„Ne znam, deda.“

„Ne znaš, al znat ćeš. Nemoj reć da te tvoj deda nije upozorio. Ali reći ću ti jednu stvar.“ Tu stane, šuti nekoliko trenutaka, pažljivo važe. „Bježi. Kad sve krene, samo bježi. Da nisi pomislila ostat. Samo bježi.“

Ispred nas je golema posuda u kojoj plivaju bezbrojni, u pivo potopljeni puževi. Tijela im se dodiruju, plutaju ili su na dnu, jedan pogled na to zgadi mi ručak koji me čeka doma. Nikad ne ručam kod djeda.

„Najpametnije bi ti bilo da se udaš za stranca i sve ovo zaboraviš. Odi radi negdje van i – op!, začas ćeš si nekoga naći. Ovi naši dečki ne znaju zadovoljiti ženu.

Samo ih pošteno sjebu, vjeruj dedi. Ja sam sjebo tvoju babu, priznam. Ne bježim ja od toga.“

„Deda, nisi sjebo baku, šta pričaš.“

„Znamo i ti i ja da jesam. Da nije pošla za mene bilo bi joj puno bolje u životu i ne bi tako mlada umrla. Hoćeš da nam spoham kruha?“

„Neću, deda, hvala, jela sam.“

„Uvijek jedeš kad meni ideš. Gizdava si, priznaj.“

„Nisam deda, samo ne mogu. I vruće mi je.“

„Jel piješ ti već pivu?“

„Pijem.“

„Hoćeš s dedom jednu? Iz boce?“

„Ajde.“

Ustao je polako i potom na nekoliko minuta nestao iza šarenih trakica koje su bile obješene na vrata i kuću štitile od muha. Unutrašnjost kuće iz ove je pozicije izgledala kao spilja, nisam imala ni najmanju želju proviriti. Mogla sam otprilike zamisliti stanje identično onome kakvog ga se sjećam od zimskih dolazaka. Tad oboje sjedimo na njegovom krevetu pretrpanom dekama i prekrivačima, koje nikad ne pere, pa sve odiše ustajalošću i smradom starca. Djed se i sam rijetko pere pa uvijek zaudara kao životinja. Ljeti je lakše jer zrak rasprši dio tog smrada u atmosferu. Zimi je nesnošljivo. Pogotovo uz peć.

Otvorio je dva piva otvaračem, bile su dobro rashlađene. Odmah sam poprilično povukla, pa je ostao u čudu.

„Fino ti to vučeš.“

Nasmijali smo se.

„Na dedu svog, tako treba. Dedina unuka.“

Sjedili smo tako na dva panja ispred kuće, ispod improvizirane nadstrešnice od dasaka, krova prastarog autobusa i limenih dijelova nepoznatog porijekla.

Djed je iz kuće provukao produžni kabel i iza nas postavio ventilator. Ugodno je puhao po mojim polugolim leđima. Razmišljala sam kako će me možda koštati upale bubrega. I djed i ja sad smo gledali preko ceste, prema susjedovoj kući, kao da gledamo u televizor. U jednom trenutku vrata kuće su se otvorila i iz nje je izišla golema žena, gorostasna, nosila je tajice i usku majicu koju je nategnula preko faldi sala. Ogromne grudi su iskočile kao lubenice. Potpuno bijele kože, ostavljala je dojam kao da je ovo prvi put da je uopće izišla iz kuće. Iza nje istrčalo je dvoje djece, djevojčica i nešto stariji dječak, suviše mršavi i sitni – pokraj nje izgledali su potpuno nevažno. Djed se podsmjehnuo.

„Svinja.“

„Nemoj tako, deda.“

„Šta nemoj tako. Svinja. Moraš bit jebena svinja da se do toga dovedeš. Šta trebaš požderat da do toga doguraš.“

Žena je prvo djecu utrpala u automobil, odostraga, potom i sebe. Natisnula se u sjedalo i golemo rame bilo joj je slijepljeno uz staklo automobila. Bojim se da je volan vjerojatno jedva okretala, jer su joj grudi dopirale sve do njega. Izišla je u rikverc i žestoko stisnula gas pa odjurila prema gradu. Podigla je puno prašine na makadamu, dio te prašine dopro je i do nas.

„Svaki dan ode u grad u ovo vrijeme, vrati se s barem četiri pune vrećice. Onda po cesti ispadaju kutije sladoleda, čips, čokolade i hrenovke, sve gore od goreg.“

„Deda, pa i ti tučeš po pohanom kruhu.“

„To je kruh i jaje, nema tu ništa loše. I ne žderem ko svinja. Ovo što ona sebi radi je bolesno, da ne govorim šta će djeca naučit. Sve ide dođavola, velim ti.“

Zamišljam ponovno tu djecu i ne mogu ih uopće zamisliti punašnima, kamoli debelima.

„Znaš, žena treba vidjet svijeta. Nemoj se zakopat u onaj usrani grad, taj je ko ova moja selendra, isti kurac. Idi negdje van, vidi svijeta i nađi stranca. Ovim ljudima treba rat i bit će ga.“

Preko travnjaka pretrči žuta mačka, za njom još jedna, crna. Crna se izvije u onu čudnu pozu pred sranje pa ubrzo počne trzati zadnjicom, nedaleko djedovog vrta, u kojem je zapravo jedino luk, mlitav i u korovu.

„Seranija“, istisne djed i ne pomakne se.

Pivo sam već dovršila, procjenjujem da bih mogla krenuti. Sve što smo imali za reći, rekli smo, sada će se sve samo ponavljati. Na panju mi je postalo neudobno jer nema naslona, a visoka sam i slabih leđa. Povinula sam se poput starice, podbočila glavu na koljeno u iščekivanju pogodnog trenutka. Djed izgleda kao da mu je svejedno kad ću otići. Moglo je to biti i prije pola sata, on bi sve što je prokomentirao istom strašću možda rekao i sam sebi u bradu.

„Deda, idem ja.“

Stražnjica mi je odrvenjela, postala je kao taj panj na kojem sam sjedila. Djed iz džepa izvlači deset kuna i gura mi ih. Ja ih prihvaćam jer već znam da nema smisla svađati se. Uvijek završimo s tih deset kuna.

„Sjeti se dobro šta sam ti reko. Bježi!“

Ljubim ga u oznojeno čelo, tog svog smrdljivog djeda, i kažem mu da ću doći za vikend. Ne znam je li zbog toga imalo sretan ili mu je svejedno. Uđem u auto koji je čitavo vrijeme stajao sa strane, ispod drveta, sa svim otvorenim vratima, tako da u njemu nije vruće. Zatrubim jednom i mahnem dok se polako izvozim na makadamsku cestu.

U retrovizoru ostaje djed, maše mi držeći se jednom rukom za bok, kao da će se u suprotnom prelomiti na pola.