Sitan život | Mima Juračak

ZAKLJUČAVANJE

Izlazim iz stana i zaključavam vrata. Stišćem kvaku. Jednom, dvaput. Zaključano. Krenem dalje. Jesam li zaključala? Vraćam se. Stišćem kvaku. Jesam. Zapamti sad da si zaključala. Evo, gledala si u ključanicu, okrenula ključ, stisnula kvaku, zaključala si. Za svaki slučaj još jednom guram ključ u ključanicu, otključavam pa zaključavam. Stišćem kvaku. Zaključala sam. Ajde sad više, provalit ćeš u vlastiti stan. Zamrznuta u vremenu, probavam kvaku još jednom pa krećem.

Pola sata nakon toga sjedim na poslu i razmišljam: jesam li zaključala?

Noć prije sanjam da se djed ubio.

Vidim ga kako dolazi na Krk, već vidno u bolesti, možda baš nakon dijalize, izlazi iz autobusa koji ga nekim čudom ostavlja pred kućom (nemoguće, jer do kuće nema prilaznog puta ni za automobile) te se čim je izašao, bez riječi, sporo zaputi prema kamenoj litici koja se strovaljuje prema šikari i baci se niz nju. Ja samo stojim i promatram.

Sve mi to ne bi bilo nimalo strašno ili neobično, jer kažu, ako sanjaš nekoga kako umire, time mu produljuješ život. Ali djed već dvije godine nije među živima.

Baki je nedavno netko spomenuo kako postoji razlika između grobnog mjesta, grobnice i groba. Nakon kraće istrage o tome u čemu je od to troje djed zapravo sahranjen, dolazi do zaključka kako se radi o grobnom mjestu. Kad je trebalo organizirati sprovod, uzeli smo prvo što su nam ponudili, ne razmišljajući previše o tome što je sve moguće kupiti. Grobnim mjestima se dna ne betoniraju, tako da će djed u svojoj urni nastaviti počivati u postelji od blata, u vodi i među raznovrsnim kukcima, a ne u civiliziranoj betonskoj sobici. Baki čitav taj koncept predstavlja nemali problem. Beton je građevni element kojem se priklanja čitav život.

Stoga je nužno djedovo preseljenje. Iz grobnog mjesta u grobnicu.

Na stranu to što nakon njene objave sanjam kako se djed ubio, što zasigurno mora nešto govoriti o njegovom stavu, s onoga svijeta, o još jednom preseljenju. Djed se, naime, prije smrti preselio pet puta u godini dana, nezadovoljan s pet podstanarskih stanova. Djed kao zidar, profesionalac, svemu je bio u stanju pronaći građevinske nedostatke, a prije svega one lokacijske – nijedan stan nije bio njegova kuća na moru, već samo nekakva izba u gradu na kontinentu koji mu se nikad nije sviđao.

Uz to što je službeno bio zidar, djed je više od svega u starosti postao kipar. Kuću na moru dograđivao je tijekom dvadeset i pet godina. Neprestano je bila u nekom pokretu – svakih nekoliko godina pojavila bi se nova soba. Građena je ta kuća spontano, bez plana, a osmišljena izvan gabarita.

Terasa kuće kroz godine se širila – baš kad bismo pomislili da je napokon gotovo, djed bi jedan njen dio zatvorio u stambeni prostor i počeo dodatno širiti vanjski tlocrt, kako bismo ponovno mogli jesti na otvorenom. Kuća je tako neprestano bujala i njene su nam stvarne proporcije dosljedno izmicale. U eri legalizacije taj umjetnički pristup nailazi na potpuno nerazumijevanje, sav humor situacije se nekako gubi i stvari postaju ozbiljne. I mi postajemo ozbiljni.

Djed bi titrao oko kuće poput bumbara, sa špahtlom u jednoj i kantom betona u drugoj ruci. Štitio bi granice teritorija sačinjene od nadnaravno bujnih grmova ružmarina, visokih gotovo dva metra, koji su kuću i unuke opasavali poput neprobojnih bio-bedema. U proljeće su glasno zujali pod kolonijama pčela, te time dodatno doprinosili svojoj zaštitarskoj funkciji. Malena vrata sa svake strane kuće, sabijena tim golemim grmovima, naizgled gotovo beznačajna i lako savladiva, uvijek smo morali opasavati lokotom.

„Zaključaj, pa ponesi ključ. Bolje tako!“

Viknula bi baka s terase kad bismo s djedom odlazili na plažu. To dosadno zaključavanje svega i preteški bunt ključeva obilježili su nas za čitav život. Prilazne staze koje su vodile prema kući s prednje i zadnje strane bile su više kozje nego ljudske. Tko bi ih od turista slučajno pronašao, većinom bi zalutao ili htio presjeći put kroz naše dvorište prema magistrali, kao preko zadnje crte bojišnice na tegobnom usponu do plastičnih apartmana s druge strane ceste.

Stali bi pred vratašca pod teretom zračnih aligatora, mokrih ručnika i suncobrana pa ljubazno upitali:

„Konnen wir uber den Hof gehen?“

Ili, rjeđe:

„Excuse us – can you please open the gate?“

Baka bi, pretpostavivši što žele tumačeći uspuhanu mimiku, bez pridavanja važnosti tekstu, s terase mlatarala prstom želeći im poručiti da se okrenu i vrate odakle su i došli.

Poslije smo mislili da što je djedu dovraga bilo kad je kupovao tu zemlju prije trideset godina i gradio kuću bez svih potrebnih dozvola, no kasnije mi kao dan postaje jasno kako ljudi sav svoj život oblikuju po vlastitim mjerama, kakve god da jesu, iskrivljene ili ilegalne, nezaustavljivim nagonom koji svoje objašnjenje dobiva tek možda jednom u dalekoj budućnosti, kad više nema živih svjedoka.

Na more smo nosili teški svežanj ključeva koji je u obitelji kolao poput štafete, a od kojih je zaista svaki imao funkciju te su se one ponekad ispremiješale, u glavi i u rukama, u trenutku kad bi trebalo otključati neki od prolaza u taj paralelni svijet. Vrata je bilo previše, kao i ključeva. Jedna, pa druga, pa treća… Listala bi se pri otvaranju poput salate.

Sjećam se, neprestano smo se igrali na brdima pijeska ispred kuće, koja kao da se nikad nisu smanjivala. Kopanje rupa, tunela, izgradnja dvoraca, vožnja autića po toj zamišljenoj pustinji, sve se svodilo na pijesak, svuda ga je bilo. Pijesak i zaključavanje. Ako bismo poželjeli nekamo sami, izvan granica teritorija, osjećali smo bakin pogled, kao i njene misli, iako bi nam dopustila da odemo. Znali smo da zabrinuto gleda na sat i razmišlja o tome je li sve u redu, iako smo samo išli do trgovine po sladoled.

Kao da ta kuća nije ni postojala, pod ključem i nedostupna, izmaštana tvorevina koja je pripadala nekom drugom svijetu – onom koji nema mnogo veze s papirologijom, dozvolama i sličnim stvarima. Danas mi se čini poput fatamorgane, pitam se je li se uopće dogodila, je li se išta od svih tih silnih događaja djetinjstva dogodilo. Bilo je više takvih, kao što je bio moj djed, na tom otoku, odnosno baš u tom mjestu. Svi su na svoj način bili u svom betonu, otuđeni, razočarani i dobro utemeljeni.

Iz kuće djedovog prvog susjeda izlazile su gorostasne cijevi i debele žice bez funkcije, usmjerene prema nebu ili dolje prema cesti, besmislene i neugodne, prijeteće. Izgledala je njegova kuća poput zlikovca, kao da je spremna na osvetu. Brojna vrata na njoj kao da nisu nikamo vodila, a ni njeni prozori nisu nikamo gledali, možda eventualno u kakav zid ili jedan u drugoga, dajući pritom građevini asimetričnu auru neuspjelog koncepta u nastajanju. Osobito su impozantna bila vrata na susjedovom trećem katu, koja su se iznad kičaste bolte otvarala u prazninu, u skok, u bezdan gromače, valjda da se čovjek može i baciti ako mu tako dođe, kroz vlastiti dom, i završiti sa svime.

Kuća mog djeda slijedila je neka finija osjećajna strujanja te joj nisu bili potrebni katapulti u vječnost. Ona je već sama po sebi predstavljala onostranost, viši stupanj prosječne opstojnosti i skromnog skrivanja. Okružena šikarama, okrilje intime, asketska. Sve su te kuće pričale veoma detaljne priče o svojim vlasnicima, na njih su se nadovezivale poput oklopa, pod kojima bi možda, nakon rušenja zidova i odvoženja šute, nakon struganja slojeva i skidanja oplata, naišao na nekakvo skvrčeno ljudsko tijelo, koje moli da ga ne diraš, da ga pustiš na miru.

Mjestom su uvijek kolale priče o raznim lopovlucima, kao što su se razmjenjivale i najnovije metode zaštite teritorija. Nisu kuće u sebi čuvale ni novac, ni dragocjenosti, samo te silno ustrašene ljude koji su snivali svijet potpune kontrole i ovladavanja, što se preslikavalo na beton oko njih, na ograde i na te mnogobrojne ključeve. Naposljetku i na djecu, a tako i na nas unuke.

Sad kad o svemu razmišljam, mnoge su mi stvari neobične i nemoguće im je dati smisao, kao recimo i to što smo uvijek doručkovali Eurokrem i bijeli kruh, onaj napuhani, prozračni, pili smo kakao, a nakon plaže jeli palačinke s puno pekmeza ili ipak možda izum stoljeća – kruh s debelim slojem šećera pokapan s tek toliko vode da se šećer rastopi. Uvijek je bilo tog bijelog kruha i šećera, danas zlokobnih, smrtnih neprijatelja, bijelih smrti. Hrana je možda tad bila jedino čega se nije trebalo bojati.

Ne sjećam se nijednog prijatelja s tih ljetovanja, u svih dvadeset i pet godina. Druga djeca, koja bi također svake godine ljetovala uvijek u istom mjestu, jer bi ondje imala vikendicu, pričala su o svojoj ekipi koja ih dolje čeka, o avanturama koje su se svake godine sve razrađenije ponavljale, no ja nikada nisam imala o čemu pričati. Ne sjećam se nijednog djeteta, svog prijatelja s mora. Kao da djeca nisu služila za igru, nego za proučavanje iz daljine. Nas četvero zaključanih unuka imali smo samo jedni druge i tu kuću. A ispali smo svi zbog toga nekako prestari.

Baku naposljetku ipak nekako uvjeravamo kako djed ne bi bio zadovoljan s još jednom selidbom. Sve je to tako i tako sad nebitno. Djed je, sigurni smo, sretan. Spašen, kažemo. Neki kipar će isklesati i kamenog galeba, koji će na gradskom groblju prizivati prošlost i kuću, koju je djed naprasno morao ostaviti u dubini otoka, zapuštenu, zaraslu u travu i sljepiće.

Svaki put kad bismo na more putovali radi legalizacije, čuli bismo se s bakom zbog poznatog pitanja:

„Jeste dobro zaključali?“

Uvijek bismo dobro zaključali, više puta, više vrata.

Na moru je kuća napokon legalizirana i sve dozvole su pribavljene, gabariti su se ustabilili, kazna je plaćena. Prodali smo je Slovencima koji su srušili krov i grade još jedan kat, povisit će i prizemlje. Kupili su okolnu zemlju, javljaju susjedi, i probit će prilazni put za automobile kako bi kuća bila potpuno opremljena za suvremeni život.

Uskoro će postati ljubičasta, ili možda žuta, a na inoks ogradi statične terase sušit će se tuđi ručnici.

Sjećam se, zaključala sam dvaput i svjesna sam da je to bilo danas. Imala sam na sebi točno ovo što i sada nosim od odjeće, stajala sam pred vratima, pogledala prema tegli s cvijećem kako bih zapamtila da zaključavam, i zaključala – jednom, pa onda još jednom. Slika zaključavanja u mislima je donekle stvarna, no sjećanje je varljivo.

I sve je nesigurno.