Sitan život | Mima Juračak

U BAZENU

Stojim nad bazenom i razmišljam kako da skočim. Sigurno me netko gleda, uokolo bazena je nekoliko ljudi. Porazbacani su i ne mogu ih sve obuhvatiti pogledom. Uglavnom starci i starice. Unatoč tome, neugodno mi je.

Tijelo mi poprima nijansu tirkiza koja ističe nepravilnosti. Bazen titra tirkizno, voda baca odsjaj na strop gdje se igraju sjene. Zamišljam kako bi bilo da je sve puno svjetlucavih planktona pa da u bazen mogu uroniti kao u sazviježđe.

Često unatrag nekoliko godina jedem do iznemoglosti pa mi bokovi omekšaju, a tijelo počne zadržavati tekućinu. Hranjenje prekidam asketskim fazama u kojima vodu istiskujem kroz pore i druge kanale tijela. Pomalo starim, no nije poželjno to izreći naglas.

Svi pričaju o starenju i pomlađivanju. Istiskivanju vode.

„Nema skakanja u bazen! Piše gore, čitaj!“

Okrenem se prema glasu koji dolazi iz malenog ureda pokraj bazena.

„Nisam ni mislila!“ kažem i u mislima iznenada skočim.

Pizdun. Gdje je ljepota bazena ako u njega ne možeš skočiti.

Nisam se dobro obrijala, vidim zbog neonske svjetlosti koja na sve ukazuje prstom. Tješim se plivačkom kapom koja me pretvara u amorfno stanje, u čunj. Ja sam čunjasta morska spodoba, tiha, fluidna. Tko će me takvu prepoznati.

Sjedam na rub bazena i noge mi se izobličuju u vodi. Tako izgledaju još bljeđe, još beživotnije. Modre vene na koži ispresijecanoj ožiljcima tvore neku svoju povijest, čini se neovisnu od ostatka tijela. Njega zapravo kao da osjećam tek negdje od vrata na gore.

Previše se toga odvija od vrata na gore. Ostatak kao da je suvišak, teret.

Uranjam.

Ne više onako kao dijete, prije, davno. Ne elegantno, već kao kamen. Ostajem na dnu i promatram naizgled siromašan podvodni svijet bazena. Kao u utrobi morske životinje – poželim ostati i gledati dulje no što mogu zadržati zrak. Noge staraca gibaju se nepravilno i viškovi kože valjaju se kroz tekućinu. Bogate su proširenim venama i dlakama. Sve izgleda sinkronizirano, spokojno. Kroz vodu i starce čini mi se da ugledam tunel, na drugom kraju bazena. Mračan tunel, niotkuda. Plivam prema njemu pa kroz njega.

Prije je bilo važno hodati po pruzi, sjetim se. Prije, u mladosti.

Moguće je da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kad bi škola završila, pa nismo imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.

Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je gradsko groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgo se tope ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa voda.

Tad još nisu postojala svjetla na mobitelima pa bi navigirali kroz mrak, po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, a prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako nas ovaj put neće zateći dok smo unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.

Kroz tunel oprezno plivam do svjetla, gdje je zapravo dupkom puna plaža. Nakon dugih godina skakačke stagnacije doplivam do platforme daleko od plaže. Prilično je visoka. Penjem se željeznim ljestvama obraslim algama. More je na tom mjestu dovoljno duboko da se bez straha od udarca o dno može u njega skočiti, kako god poželiš. Gledano s plaže, platforma mi je uvijek izgledala kao nešto naftno, iako s tim nema veze. Dvadeset i sedam mi je, a zadnji put kad sam s nje skakala imala sam možda sedamnaest. Bilo je to otprilike u vrijeme srednjoškolskih prolazaka kroz tunel, kad sam još ljetovala s roditeljima.

S dvadeset i sedam stvari su ponešto drugačije. Stojim i gledam u posve bistro more, na dnu je fini pijesak, voda je zelenkasta, kao s fotografija egzotičnih krajeva, no platforma je odjednom ogromna, veća od života. Pokušavam se sjetiti je li bila toliko visoka kad sam zadnji put skakala na glavu.

Ista je kao i prije, a sad na njoj stojim drugačija i umirem od straha.

Što se, dovraga, u međuvremenu dogodilo?

Nema šanse da skočim, razmišljam. Sjetim se koliko sam se već puta penjala gore – kao obezglavljena sam dječje jurila ukrug – gore, dolje, gore, dolje, na glavu, na noge, bomba, na glavu, gore… Gledam dolje i razmišljam gdje sam na kraju ja. Ako sam negdje dolje, na dnu mora, možda da ipak skočim. Sjećam se vakuuma i pritiska koji navire, no to je danas samo utisnuta slika pa nisam sigurna mislim li zaista na pravu stvar. Jesam li gore, tu na platformi, ili sam na dnu mora? Silazim li niz stepenice ili sam još uvijek na plaži?

Ohrabrim se na sekundu, skačem na noge, pa što bude. Znam da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišljam o tome što je u međuvremenu doživjelo, da se toliko opire?

O tome razmišljam kratko prije skoka, jer čim se otisnem – gotovo je, sila me povlači i udaram o trampolin vode kroz koji ipak propadam, kao kroz svoju gustu povijest – u jednom trenutku sve staje, dolazi do svoje krajnje morske granice, voda me više ne prima nego me želi izbaciti van, na površinu. Ne tonem, plivam gore. Nešto što je prije bilo tako prirodno, sad je strano, no plivam prema gore.

Kao da se budim iz čudne halucinacije i ispod bijele plahte sam gola. Voze me na krevetu na kotačiće. Ulazimo u lift, bolničar mi se smješka. Nisam sigurna vidi li se da sam budna, jer kao da gledam kroz zatvorene kapke. On govori nešto o tome kako sam ga maloprije pitala hoće li me ženiti. Smijemo se. Sve me potiče na smijanje. I taj tip, sretan što je u meni koktel od kojeg sam ošamućena, zbog čega se svemu smijem i govorim nepovezano. Ja sam već ne znam koja koju zajebava. To je uigran scenarij koji ga zabavlja dok vozi mlade gole cure s operacije.

Prelazim s pokretnog kreveta na statični, u sobi s još tri žene, a bolničar stoji veoma blizu, spreman uhvatiti me ako posrnem. Možda se nada tome. Razmišljam da možda padnem namjerno, čisto da mu dan bude bolji, da ima o čemu pričati.

Napipam krevet, legnem i pokrijem se do brade. Žmirim. Pegla me anestetički adrenalin, frcam na ležećke. Tražim mobitel po ladici i zovem redom sve ljude kojih se mogu sjetiti, pa i neke slučajne brojeve. Govorim gluposti, mnogi od tih ljudi ni ne znaju da sam u bolnici. Noge me još ne bole. Čujem kako se u mobitel smijem kao hijena, no unatoč tome ne mogu prestati nazivati naokolo. Sjetim se i momka koji mi je jednom na faksu rekao kako si za gablec kupi kilu kruha, jer je zasitan, a jeftin. Za pet kuna je sit. Kao nekakvo punjenje. Htjela bih ga nazvati, ali nemam broj. U jednom trenutku napokon zaspem. Onesvijestim se.

Nakon nekog vremena otvorim oči, i ponovno bazen. Izranjam.

Izlazim iz bazena i gledam oko sebe. Iz ove pozicije više ne vidim spasioce. Skočit ću. Jebe mi se.

Skačem.

Neka klinka baš u tom trenutku prolazi tunelom prema predgrađu i ja joj kapnem na glavu, kao da skačem s platforme.