Sitan život | Mima Juračak

IZ AUTOBUSA

Smrad je bio nepodnošljiv. Žena, meka kao putar, sjedila je ispred mene stiješnjena između stakla i ovećeg muškarca. Bio sam siguran kako donekle drži do higijene, no neuspješno. Njen sirasti smrad je prevladavao i ja sam se utapao u njemu.

Bjelina snijega koji je zatrpavao put pred nama zbog toga me podsjećala na usireno mlijeko, što me pak tjeralo na povraćanje.

To zasigurno nije bila prirodna boja njezine kose, već više nešto što je moja supruga nazivala plava noć i redovito se iz toga ismijavala. Nisam joj mogao vidjeti lice, ali sam ga čitavim putom neizbježno zamišljao. Radilo se zasigurno o naboranoj koži, pogotovo oko usana jer, siguran sam, ona puši te debeloj crti crnom olovkom oko gornjeg i donjeg ruba oka. Slijepljena maskara. Polupojeden ruž na usnama. Crveni. Ne, ipak ružičasti.

Nalaktio sam se na prozor i nos skrivao dlanom kroz koji sam disao. To je donekle ublažilo čitavu stvar. Stali smo jednom, na benzinskoj postaji, no niti ona niti ja nismo izašli, tako da joj nisam vidio lice.

Ne znam u čemu je stvar. Jesu li to hormoni ili pak višak kilograma, ali smrad je bio nepodnošljiv, a bili smo tek prošli Delnice. Autobus je bio pun, nisam se mogao nikamo premjestiti.

Općenito je neugodno kad se odlučiš premjestiti u autobusu. Kad se netko premjesti uvijek razmišljam o tome zašto je to učinio. Je li ovaj do njega dosadan? Smrdi li? Je li ovaj koji se premjestio uvijek u životu bio samotan igrač kojem ljudi uglavnom smetaju? Tako razmišljam. Uvijek razmišljam o ljudima. Postoje ljudi koji uživaju sjediti pokraj nekoga. Luksuz dvaju slobodnih mjesta njima se valjda čini poput prepreke tome da budu ljudsko biće.

Zaključak je uvijek doviđenja, sretno, baš mi je drago što smo pričali i tako. Potom se dva duha razilaze svaki na svoju stranu.

Ja sam gledao taj crni potiljak i nije mi bilo dobro. Mučnina me parala iznutra i ja sam palcem i kažiprstom neumorno stiskao onaj nekakav ostatak plivaće kožice do palca na lijevoj ruci jer me jednom davno majka naučila da je to dobar način da se ublaži nagon za povraćanjem.

Snijeg je padao i padao, činilo mi se da su pahulje veće od dlana. Pod svjetlima autoputa u noći sve je izgledalo poput predstave na kojoj će uskoro iz mraka iskočiti plesačice i započeti nekakav energični balet, sve je bilo bajkovito. Osim tog smrada.

Ona pak nije ništa progovarala, samo je gledala naprijed. Možda je spavala. Nisam mogao dokučiti. Neki ljudi su drijemali, a neki pod šturim svjetlom čitali knjige. Zanimalo me koje knjige.

Rijeci smo se približili kad sam već bio na izmaku snaga što se tiče smrada. Snijega više nije bilo, dočekala nas je samo poznata školjka, u koju smo se spustili poput puža u kućicu.

Svjetla grada rasplinjivala su moju nervozu i znao sam da je sve napokon gotovo.

Na Žabici sam dopustio da prvo izađu oni najnestrpljiviji, oni koji su već jednom nogom bili zakačili izlazni prostor, jer sam znao da se protiv njih ne isplati boriti za zrak. Ako sam već toliko izdržao, izdržat ću još minutu, dvije.

Prednji dio autobusa se ispraznio, a i drugi dio je bio već gotovo pust. Mogao sam ustati iz tog svog nesretnog zadnjeg reda i krenuti prema izlazu. Pomislio sam kako bih joj napokon mogao vidjeti lice i pogledom pretražio prostor. Nisam primijetio da je još sjedila na svom mjestu. Ostali smo samo ona i ja.

Pogledao sam napokon to lice čije obrise satima zamišljam. Sjedila je nepomično zatvorenih očiju, golema, nijema. Lice joj nije bilo ni najmanje slično svim monstrumima koje sam zamišljao.

„Oćeš je ti probudit il ću ja?“

Vozač je viknuo iz prednjeg dijela autobusa, jer je očito čekao još samo nas dvoje. Kimnuo sam i rukom posegnuo prema njenom ramenu na što joj je glava samo meko pala na lijevu stranu, kao da joj je vrat bio od gume, pa sam u užasu povukao ruku. Nježno sam je protresao, na što se nije dogodilo baš ništa. Učinio sam to još jednom, malo grublje. Ništa.

Viknuo sam vozaču da brzo dođe, da zove hitnu. Dotrčao je zajedno sa suvozačem, a pristizali su još i neki ljudi izvana.

Odjednom je sve opet bilo natiskano i ja sam zamalo proplakao od očaja. Zagrabio sam kroz sve njih i nekako, ni sam ne znam kako, prekoračio sjedalo, mora da sam izgledao kao luđak, zagrabio sam svoju slobodu onako zvjerski, kako to djeca rade te sam začas bio vani i potrčao prema obali, pretrčao preko ceste ne pogledavši semafor, auti su trubili i naglo se zaustavljali, no ništa od toga nije mi bilo važno, bilo mi je važno samo da se dočepam mora i ne mislim više ni na što.

Ubrzo sam čuo zvuk sirene.

Potrbuške sam ležao na kamenoj obali i gledao u crno oko mora koje je vonjalo na ribu i naftu.