Sitan život | Mima Juračak

FUTURE

Tate više nije bilo, no što ga je bilo. Najdulje bih ga uspjela promatrati vikendom, zavaljenog u fotelji. Vikendima je odmarao, preko tjedna je naporno radio. Bila sam prevelika za tu igru, ne znam zašto sam to radila, ali oko tate bih puhala balončiće sapunice čiji me odsjaj podsjećao na naftu. To sam mogla. Morali smo biti tihi, a u puhanju balončića nije bilo velike štete.

„Molim te, idi napravi nešto korisno“, nakon nekog vremena mama bi siknula kroz šapat i otjerala me od tate i fotelje.

Puno smo šetali. Blizu barake u kojoj smo živjeli bilo je jezerce oko kojeg bismo svaki dan napravili krug ili dva. Tata nije išao s nama, naravno. Mama bi nas izvela i vikendom da ne smetamo. Matija bi bacao kamenčiće u vodu i gacao po blatu. Mama bi mu svako malo viknula da se udalji od vode i da ne izaziva labudove.

Dva labuda su imala gnijezdo negdje u gustišu, a kad se ne bi čistili ispod krila, na obali, plovili su jezercem kao gospoda.

Mama i ja bismo za to vrijeme pričale ruku zabijenih u džepove.

Uvijek bi u tim trenutcima izašle neke čudne stvari iz nje. Stvari za koje mi se činilo da ih inače ne govori. Recimo, kad je jednom rekla da je čudno to s djecom, rodiš ih da umru. Ili kad je rekla da se zamalo nije udala za tatu, da je večer prije vjenčanja pomišljala da jednostavno spakira kofer i pobjegne u neki drugi grad.

„Ali voljela sam ga, odnosno volim ga, nemoj ti sebi sad nešto pomišljati“, rekla bi.

„Život je takav. Dogode se mnoge stvari koje ne planiraš i neke koje planiraš“, rekla bi to kao neku točku i onda dugo šutjela.

S jedne strane sam voljela te šetnje, a s druge me uvijek bilo strah toga što ću saznati. Činilo mi se da ću jednom čuti stvari koje će nepovratno sve promijeniti i nikad se više neću moći vratiti u ono što sam bila prije.

Tata je mirisao na Brut i cigarete. Puno je pušio. Kad je bio budan, uglavnom bi sjedio ispred barake i palio jednu za drugom. Na povratku iz šetnje izdaleka bih vidjela žar kako tinja u tami.

Barake su bile u redu, ali daleko od doma o kakvom smo maštali. Bio je to niz sitnih kućica stisnutih jedne uz druge, kao da se pokušavaju ugrijati. Iz svake se zimi smiješno dimilo iz dimnjaka, kao iz patuljačkih kućica, i bile su obložene drvenim gredama. Uvijek mi se činilo da je to jedna stepenica više od neke štale. To me zapravo tješilo. Ima i goreg.

Unutra smo imali jako malo mjesta za odrastanje. Zbog toga smo morali izmišljati. Od ostataka ambalaže izrađivali smo bratu autiće. Brata sam pokušavala naučiti igrati šah, ali bio je premali i nije mogao zadržati pažnju. Ili ga jednostavno nije zanimalo. To me ponekad ljutilo. Morala bih se povući u sebe, a nisam imala kamo. Imali smo krevet na kat i ja sam bila dolje, jer je Matiju bilo strah da ne padnem na njega. Stisnula bih se uza zid i čitala.

Mama i tata spavali su u dnevnom boravku gdje se razvlačio kauč. Ponekad bih noću ustala na WC i onda ih promatrala dok spavaju. Spavali su okrenuti leđima jedno od drugoga i oboje hrkali. Tata duboko i s prekidima, kao da se guši, mama kao da svira frulicu od travke. Noću nisam puštala vodu u školjci, nego bih natrpala papira toliko da se ne vidi žuta tekućina, da ih ne probudim.

U osmom razredu se pričalo isključivo o dečkima i cicama. Meni su izrasle, ali nekako u špic, pa sam ih skrivala ispod širokih majica. Pričalo se o još kojekakvim stvarima koje su mi se tad gadile. Razmišljala sam uglavnom o tome u koju ću srednju. Htjela sam otići u Zagreb, ali bilo mi je nepojmljivo ostaviti brata i mamu same. Na tatu nisam računala. On je bio sam za sebe.

Mamina sestra Željka živjela je u Zagrebu i povremeno došla do nas i donijela nam kolače iz „Vinceka“. Brat i ja bismo se davili u njima. Krenuli bismo jesti i jedno drugom govoriti: „Ostavi malo mami“, sve dok na kraju ne bi ostalo samo za na vrh vilice. Željka bi uvijek došla sređena od glave do pete i nikako ne bi pristajala uz našu baraku. Parkirala bi auto na ulici i pored naše oronule kućice izgledala kao da je izašla iz filma. Mama i ona bi se zabile u kuhinjicu i pričale uz kavu i rakiju. Jedino tad bi i mama zapalila, jednu tanku cigaretu kakve puši teta Željka.

Zagrebački život bio mi je uvijek predstavljen kao nešto puno bolje od našeg života i navika. Za tetu Željku mi smo bili seljaci i za to što smo bili seljaci bio je zaslužan isključivo tata. Otvoreno je govorila, kad tate nije bilo, da je mama mogla puno dalje dobaciti i da je greška što se udala za njega.

„Žena ima samo dvije prave odluke u životu, hoće li se udati i hoće li imati djecu“, ponovila bi skoro svaki put teta Željka u razgovoru. Nisam znala što da mislim o tome. Činilo mi se da bih mogla i bez jednog i bez drugog. Nisam bila opsjednuta dečkima kao cure iz razreda, a djeca su mi bila apstrakcija, nešto što se događa mnogo starijim ženama, ne meni.

Povremeno bih pomislila, najčešće ljeti kad na praznicima nisam imala pametnijeg posla, da mi se sviđa stariji dečko iz četvrte barake od naše. Išao je na faks u drugi manji grad i djelovao pametnije od dečkića kojima sam bila okružena u razredu. Naravno, nisam mislila da bih mu se mogla sviđati.

Imao je dužu smeđu kosu koja se kovrčala na krajevima. Vikendima bih iz dvorišta promatrala kako na košarkaškom igralištu puca slobodnjake. Negdje sam pročitala da se ljubljenje vježba tako da saviješ palac i kažiprst i onda ljubiš tu rupu i u nju guraš jezik. Probala sam i to i ljubiti samu sebe u ogledalu. I jedno i drugo bilo je glupo i besmisleno, niti najmanje slično pravoj stvari, što ću kasnije saznati.

Prijavila sam se za farmaceutsku školu u Zagrebu i lokalnu gimnaziju. Mogla sam upisati oboje, ali na kraju sam odabrala gimnaziju. Nisam htjela napustiti mamu i brata. Kad bih ih zamislila same u baraci, dok iščekuju tatu i mene, rastužila bih se. Teta Željka bila je razočarana, ponavljala mi je preko telefona da sam napravila životnu grešku i da sad još nisam toga svjesna. Meni je nekako bilo svejedno, kao da sam u nekoj magli i da ionako ne znam kamo idem i što želim. U takvom je stanju bilo svejedno što odabrati.

Ljeto nakon odabira srednje škole činilo mi se presudnim. Kao raskorak između jednog i drugog života, nečega što ostavljam iza sebe i nečega što se rastvara preda mnom, ozbiljno uzbudljivog. Dani su bili suhi, temperature iznad prosjeka. Tata je u jednom trenutku donio rabljeni klima uređaj i za vikend ga postavio sa susjedom. Nije bilo savršeno, ali puhalo je hladno. Noću je ne bismo palili, nego bi rastvarali prozore s dvorišne strane i iako bih se lijepila za plahte, moglo se disati. To ljeto više nisam, nego što jesam spavala. Vrlo je malo poznatih upisalo gimnaziju, a s njima nisam bila dobra. Do škole ću morati putovati autobusom dvadeset minuta. Nisam znala što me čeka. Nisam znala s kime ću sjesti u klupu.

„Sjedni u prvu praznu klupu koju ugledaš i onda čekaj da netko dođe k tebi“, bio je majčin savjet. I nije bio loš, samo sam trebala biti među prvima koji će ući u razred. To me tješilo, postojao je neki način da ne ispadnem baš potpuni gubitnik.

Pokraj barake je livadica i nakon nje košarkaško igralište. Prije ljeta livadica bi buknula u crvenim makovima i to je bilo najljepše. Sad je bila suha, toliko da je zemlja pucala. Kraj košarkaškog igrališta bilo je maleno gledalište i tamo bi se skupljala ekipa iz baraka. Nedjeljom ujutro bi očevi igrali košarku pet na pet i kasnije bi napravili roštilj. Moj tata nikad nije igrao niti se družio.

Pored igrališta bila je velika cesta kojom bi prolazili kamioni i vozili tko zna što. Po njima su bile ispisane riječi na turskom i zamišljala sam da su krcati keksima i najlonkama. Čitavo ljeto provela sam u biciklističkim hlačicama i majici na kojoj je pisalo „Future“.

Jednu večer sjedila sam ispred barake i pokraj mene je prošao dečko iz četvrte barake od naše. Lupao je košarkaškom loptom o cestu, provlačio loptu između nogu i iza leđa. Mahnuo mi je i rekao: „Ideš na koš?“

Odmahnula sam rukom i uz smiješak rekla: „Ma ne.“ On je slegnuo ramenima i otišao. Sjedila sam tamo i gledala kako puca na koš. Brat je izišao na dvorište i sjeo mi u krilo. „Jel ti to dečko?“ smijao se. Rekla sam mu da ide unutra, da mislim da ga zove mama.

Ustala sam i pošla prema košu. Dan je još vrlo malo osvjetljavao igralište. Sjela sam u gledalište. Jedina svjetiljka koja je osvjetljavala igralište zatitrala je i upalila se. Voljela sam dočekati trenutak paljenja ulične rasvjete.

Pitao me hoću li probati baciti slobodnjak. Ustala sam, stala na crtu i on mi je dobacio loptu. Nespretno sam se odbacila i skoro bez ikakve snage u rukama šutnula loptu koja se nije ni približila košu.

„Moraš vježbati“, rekao je. „Visoka si, bila bi dobra u tome.“

Prišao je da mi u ruke ponovno stavi loptu, pogledao me u oči, nasmiješio se i ja sam pomislila da sad ide ljubljenje. Nisam zažmirila, za slučaj da sam sve pogrešno shvatila. On se približio, ja sam nagnula glavu i napravila sam to.

Odmah sam se okrenula i pošla kući bez pozdrava. Šutala sam suhu zemlju u mraku nervozno hodajući. Zagrizla sam usnicu skoro do krvi.

Pogledala sam prema svjetlima grada u daljini i učinilo mi se da je ljeto gotovo.