Sitan život | Mima Juračak

OČENAŠ

Čekala sam da svećenik dođe posvetiti naš novi vrtić kad su djeca pronašla ježa. Vjetar je pomicao nježne grane u drugom pokušaju proljeća. Još treća marčanska bura i onda će sve zaozbiljno prolistati. Odgajatelji su bili nervozni – netko je volio lokalnog svećenika, netko ne. Netko ga je htio u vrtiću, netko ne. Većina ga je htjela. Rijetkima je bilo svejedno. Jedna je kolegica otvoreno rogoborila. Možda su i ostali htjeli, no šutjeli su. Čovjek će doći, reći svoje, poškropiti nas. Otići.

U korizmi su se svi nečega odrekli. Ako i nisu, rekli bi da jesu. Zatim bi jedni pred drugima slučajno griješili. Gucnuli bi kavu sa šećerom pa pljucnuli i rekli: „Uh, nisam znala da ima šećera.“ Zatim: „Šteta baciti.“ Pa bi nastavili piti.

Nebo kao akvamarin i odbljesci sunca na antenama, visoko gore na zgradama. Jedva smo dočekali proljeće da djecu možemo izbaciti na igralište.

Djeca su ježa našla pokraj grma, mora da je već bio ozlijeđen. Nitko nije primijetio na vrijeme. Šutnulo ga je jedno dijete, pa drugo. Šutali su ga, a mi smo čitavo vrijeme mislili da šutaju loptu. Jedno je dijete dotrčalo do nas plačući. Ubili su ga.

Nakon što su shvatila što su napravila, djeca su se rasplakala. Redom smo ih tješili. Neka djeca su se nastavila igrati kao da se ništa nije dogodilo. Ježa smo spremili u kutiju koju smo obložili travom. Došao je i svećenik, pa je tješio djecu dubokim, pijevnim glasom zbog kojeg je zvučao kao tugaljiva ptica.

Djeci nije bilo lakše nakon tješenja. Iza vrtića smo iskopali rupu i svećenik je održao mali ukop. Pričao je o tome kako nas sve u jednom trenutku bog pozove u svoj dom na nebu i da je Ježurki tamo dobro. Mali sprovod završio je Očenašem.

Posvećivanje vrtića trajalo je dugo. Svećenik je još jednom molio Očenaš i pokazivao rukama simbole koje smo dan prije morali naučiti djecu. Govorio je dugo i zatim malo pjevao. Djeci je već bilo dosta stajanja, klatila su se amo-tamo i nisu dobro pratila pokazivanje simbola. Kad je bio gotov s molitvama, djeci je podijelio svete sličice. Kasnije smo ih skupljali po travi.

Čistačice su za vrijeme posvećenja neprestano šaptale i pokazivale malo na plavokosog dječaka u drugom redu, malo na svećenika. Kasnije je svećenik hodao po svim vrtićkim sobama i prskao zidove svetom vodicom izgovarajući druge molitve.

Plavokosi dječak ga je u jednom trenutku povukao za halju i rekao da danas dolazi tata iz Njemačke. Svećenik se pravio da ga nije čuo i nastavio je moliti.

Jedna je kolegica namrgođeno komentirala čitav proces. „Nek si ide doma posvećivati, pas mater lažljivu“, rekla je tiho, ali ipak da svi odgajatelji čuju.

Nakon ježa i svećenika bila sam premorena.

Trebala sam još otići i na prosvjed, podržati tatu. Postrojenja su se gasila naočigled sviju. Jedni za drugima ljudi su u tišini odlazili s otpremninama.

Oni koji su ostali premješteni su u sitne firme povezane s matičnom, poslani na različite terenske radove diljem države. Kući bi se vraćali vikendom gdje bi ih dočekivale tužne ili ljutite žene.

Bila je tu i frakcija koja se borila, sve manja i manja. Bivši radnici su se javljali iz Irske i Njemačke – da im je dobro, da dođu i ostali. Oca je uhvatila takva tuga da sam ga vozila i u psihijatrijsku bolnicu. Tamo smo oboje plakali u hodniku dok se u nas zabijala mlada žena u pidžami ponavljajući: „Vi ste moji“, ne znajući kamo treba ići.

Prosvjednici su bili već uglavnom umorni, stariji ljudi. Stajali su s gramatički pogrešno napisanim transparentima i zviždali u zviždaljke.

Jedna od glavnih menadžerica firme, moja prijateljica, rekla mi je da je sve to uzalud. Prosvjedi će proći. Sve o čemu se priča dogodit će se. Morala sam obećati da nikome neću reći. Tati nikako ne bih rekla. Stajala sam s njim u narančastom biciklističkom prsluku i zviždala.

Došao je gradonačelnik i sa svećenikom kojeg sam ranije slušala u vrtiću pred svima molio Očenaš. Gradonačelnik je dugo govorio o tome kako je naša država zakazala i da on ništa nije mogao učiniti. Svi su vikali, a potom i utihnuli kad su dvojica odjurila u novim Škodama.

Nakon svega sam s tatom i njegovim kolegama otišla na večeru u zalogajnicu kraj groblja. Ondje su se uvijek odvijale karmine i hrana je bila loša, ali obilna. Nikad nisi znao hoćeš li ujutro povratiti sve što si pojeo.

Naručili smo pomfrit i hamburger. Nadali smo se da to neće zeznuti.

Tata i kolege nisu znali što bi sa sobom. Nedostajalo im je snage i znanja za borbu. Jeli su masne hamburgere i piljili u svoje umorne ruke. Naslućivali su da nema pomoći, ali eto, da se ne kaže da su pali bez ičega. Borba je bila slabo postavljena scena. Uskoro će se spustiti zastor.

Sjedili su u zalogajnici, ispuhani.

Napili su se. Ja sam željela ići kući, no nisam htjela ostaviti tatu samog. Nisam ništa pila i čekala sam da krenemo. Kada sam ga napokon nagovorila na polazak, posrtao je na putu do auta. Ugurala sam ga unutra.

„Daj me još jednom odvezi u pogon“, rekao je. „Samo da ga vidim, ovako, po noći.“

Nagovarala sam ga da idemo doma, no bio je uporan.

Dovezli smo se do rampe i ušli pješice. Čuvar nas je pustio bez puno pitanja.

U mraku su gorjela svjetla tvornice. Sjaj čelika, kao grad budućnosti. Uvijek kad bih došla bilo me strah sve te buke, vatre, cijevi. Sad je sve bilo tiše. Za nama se otvorila rampa i uvezli su cisternu.

Tata je stajao i gledao u zrak, kao u filmovima kad momak dovede djevojku na prazno igralište noću. Oboje smo šutjeli. On je gledao visoko iznad sebe, a ja sam gledala u cisternu oko koje su se okupili ljudi. Izvadili su golema crijeva i počeli s radom.

Uhodan ritam pokreta suradnje ljudskog tijela i stroja na mene je djelovao umirujuće. U vrtiću sam okružena malim živim bićima i razmišljala sam kako je to neprestano raditi s metalom, čelikom, vatrom. Čelik šuti.

Netko je viknuo. Ljudi su počeli trčati prema cisterni. I tata je odmah krenuo prema njoj. Posrtao je, propadao u koljenima. Bilo me strah da se radi o eksploziji. Pokušala sam ga zaustaviti. Rekla sam mu da je opasno, da mi ni ne smijemo biti tu. On se opirao, pijan je uporno grabio naprijed. Pošla sam za njim.

Oko cisterne se skupilo dvadesetak ljudi koji su vikali. Nije mi bilo jasno zbog čega, nisam ništa vidjela. Odjednom su iz otvora cisterne izašle nečija glava, pa tijelo, pa noge. Zatim opet – glava, pa tijelo, pa noge. Pa još jednom.

Noć se stapala sa svim tim ljudima i mojim ocem koji je otvorenih usta gledao u stroj koji je rađao ljude. Bolje sam ga promotrila i vidjela da plače.

Gledala sam kako iz cisterne izlaze tri čovjeka tamne puti koji su se koprcali poput netom ulovljenih tuna i vikali na nepoznatom jeziku.