Sitan život | Mima Juračak

HRĐA

Ljeto divlja. Sve češće zatvara šarke, udara o stakla prozora. Strah me tog ljeta. Strah me tebe koji govoriš: idući put idemo. Tvoj entuzijazam je naivan, dječji. Još si mlad. Misliš da se u ovom životu može pronaći smiraj. Meni se čini da gdje god da jesi, težina pronađe put, vlaga nagriza tvar. Meni se ne ide nikamo. Rado bih da ovdje umrem, da se smirim. Ti odi. Mene ostavi. Stara sam za ovo.

Ne odlaziš i ne ostavljaš me. Nagovaraš me. Uporan si. Da imamo djecu možda bih i htjela. Ovako, što me čeka? Sigurnost? Opet strah. Drugačiji, no isti.

Pripremaš moje stvari kad ne gledam, pakiraš me. Ja ponovno vadim, oblačim. Vani ljeto tutnji. Ne izlazim. Bojiš se da će ljeto doći po tebe, po mene, da ćemo postati oštećeni ljudi.

Kad sam dobre volje uvučeš me u svoju igru i ja pomalo sanjam. To traje vrlo kratko, trgnem se iz sna pa te ne volim zbog toga. Ne postoji za nas bolje. Tako nam je grah pao. U noći me grliš kao da ti je tijelo otporno na metke. Praviš se važan. Ničije tijelo nije otporno na metke.

Za dobrih dana sjedim na zidiću i njegova toplina grije mi butine. Gušteri mile po suhoj zemlji. Prije vješanja rublja promatram odakle puše vjetar, da ga ne zaprlja prašina. Moj svijet je hrđav svijet, osipa se svakim korakom.

Perem nam posteljinu za tih dobrih dana, ljeto je i ti se znojiš. Znojiš se od ljeta, od straha i velikih planova. Prijatelj ti puni glavu glupostima i ti se još jače znojiš. Tvrdiš da ću ostati, biti silovana, ubijena, da ti to ne možeš podnijeti.

Svađamo se. Plačeš.

Nakon nekog vremena ipak odlaziš. Pokrećeš svoje perolako tijelo i odlaziš.

Sad ja plačem, za tobom.

Javljaš se isprekidano s granice zemlje kojoj ne znam dobro izgovoriti ime. Povući ćeš me sa sobom, govoriš. Tko će ovo povući? Ovo je tijelo tako teško i tromo.

To se ipak događa.

Tijelo naviklo na drugo tijelo ipak me povlači za sobom. Ti me povlačiš za sobom. Prvi put osjećam svoju hrđu na nekom drugom zraku.

Zemlja u kojoj te pronalazim ne dočekuje srdačno. Kao da sam preživjela potop. Natucam engleski. Kao da zapravo ne govorim ja, već neka druga žena. Iz nekog sam razloga ipak odmornija. Kao da se dijelim na pola: na tren sam lakša. Bar si ti tu. Dijelimo ležaj na katu u hotelu s tisuću zvjezdica. Ovi silni ljudi su poput ugasle galaksije. Više ne razmišljam o tome znojimo li se. Ne perem se toliko. Stišćem se uz tebe i tad opet plačeš, jer sam ti nedostajala i jer nisi znao što bi od brige kada si me ostavio za sobom.

Kažeš, sretan si što sam stigla živa.

Ova mi se obećanja ne čine uvjerljivima. Tu smo još više ništa, no ne umiremo. Ništa smo, ali ne trebamo se bojati da će nas ubiti. U tome je možda bilo i neke utjehe.

Upoznajem ženu koja čita. Gledala sam je naslonjenu na dasku prozora u hodniku. Držala je knjigu na engleskom, udubljena. Pitala sam je što čita, odgovorila mi je. Natucale smo. Malo-pomalo nešto smo i saznale jedna o drugoj.

Dani su dosadni na neobičan način. Zapravo se neprestano nešto događa, iako je sve istovremeno isto. Stvorili smo mikroklimu u ovom stakleniku, u ovom laboratoriju. Na nama se iskušava dobrota i njezine granice. Prilaze oprezno, nastupaju prijateljski. Nakon toga malo zahlade, ne znaju što bi s nama.

U očima nam više nije strah. Ne znam kako to nazvati. Isti pogled imaju životinje u zatočeništvu. One više ne idu nikamo. Nama kažu da nekamo idemo, no čini mi se da je ovo to. To je to čemu smo bježali. Pljesnivi kreveti i život u gomilici. Struganje ostatka.

Mislim da ne idemo nikamo.

Žena s knjigom nije naša, ona je iz udruge. Maskota. Dan za danom dolazi, sjedi, čita. Knjiga je malo jedna, malo druga. Ti odlaziš u grad s muškarcima i vraćaš se razočaran. Teško mi je gledati te razočaranog, no s druge strane, što si takav, što si dječji?

U krevetu ti šapćem baš kao malom djetetu. Volim te kao što bih voljela neko malo dijete.

Samo da smo živi, da nas prime, dalje ćemo lako, mrmljaš. Kako lako? Kad je išta išlo lako?

Povremeno samo ležim na krevetu i gledam u strop. Zatvorim oči i pratim mirise: netko je ogulio klementinu u hodniku. Mokre čarape. Ustajali miris posteljine. Vlaga.

Hrđa od toga jača.

Od kad smo došli, promatram svijet s velikog prozora u hodniku. Čovjek iz velike oronule kuće preko puta našeg hotela svako jutro u šetnju izvodi psića bez povodca. Između naše i njegove kuće je pruga kojom više puta dnevno prolazi vlak.

Psić je bijelo-smeđ, zaigranog repa. U početku u stopu prati vlasnika. Vlasnik ga zovne, psić odmah podiže glavu i trči prema njemu.

S vremenom se krug kojim se protežu njegovi interesi širi. Vlasnik ga sve češće doziva po imenu – psić se ne odaziva odmah kao prije. Istražuje. Hrabriji je.

Kroz ventilaciju nam u sobu ulazi miris hrane koju nam pripremaju u zajedničkoj kuhinji, tako znamo da će ručak. Djeca se igraju skrivača po hodnicima.

Ponekad se i mi odrasli igramo skrivača jedni s drugima, kako ne bismo stalno gledali ista lica.

Svako se jutro sjetim pogledati kroz prozor, provjeriti koliko se proširio svijet sitne životinje. Jedno jutro primjećujem kako je počeo istraživati bliže pruzi. Vlasnik ga doziva, on diže glavu, no nastavlja njuškati. Vlasnik je naivan.

Žena s knjigama donijela je i meni jednu. Na engleskom. Čitam je, iako mi ide teško i sporo. Govori se o tome da ćemo uskoro poći dalje. U veću i udobniju zemlju od ove, koja nas navodno treba. Iščekuje. Ja se sve više navikavam na sve oko sebe. Kao što je rekao prijatelj – čovjek je kao magare, na sve se navikne.

Ponekad i ja plačem, pritisak mora nekamo. Plačem suzdržano u jastuk kad svi zaspu, kad ti zaspeš. Ja sam stijena o koju se oslanjaš i stijenje nije tu da plače.

Svjetlost se mijenja, mijenja se kut pod kojim ulazi u naše prostorije. Ima nešto životinjsko u nama, nešto divlje i zapušteno. Grabimo s dna zdjele u kojoj se spajaju mnogobrojni ljudi i njihove malobrojne stvari.

Žena mi, kad vratim jednu, donosi uvijek novu knjigu. Krati mi dane i na tome se može biti zahvalan.

Ispunjavamo papirologiju na međi jednog života s drugim. Ovaj prethodni je barem bio poznat. Novi je bahat, nepoznat, čini mi se da ćemo u njemu zauvijek titrati s dna, kao dvije neostvarene želje.

U knjizi koju mi donosi crnokosa žena pišu zaista gadne stvari – da čovjek oblikuje svoju sudbinu, da je zakonom privlačenja moguće sve iz temelja promijeniti. Misli dobre misli, misli lijepe misli, misli pozitivno, zamišljaj kuću u kojoj bi želio živjeti, zamišljaj se u automobilu koji želiš voziti.

Ljudi misle da se sve u životu stigne, no uvijek jedan ispadne nedovoljan.

Ja sjedim na tuđem krevetu i gledam u zid. Smijem se na glas knjizi. Smijem se kroz nešto suza. Imam li vremena zamisliti sve te stvari koje bi se trebale željeti? Život je tako kratak, a ja ću možda, ako bude sreće, uskoro ispočetka. Hoće li to biti kao da sam živjela dva života pa sve potraje još kraće?

Na dan odlaska, čini mi se da pakiram još manje stvari. Neke su se očito pogubile, neke su možda iz dosade ukrala djeca. Smrduckamo, u nas se uvukla patina po kojoj će nas prepoznavati u novoj zemlji. Ti si oduševljen i dobivaš novu energiju, tvoje veselje je zarazno i utječe na ljude u našoj sobi, na ljude u našem hodniku, na ljude naše galaksije.

Smješkam se oprezno i suzdržano, iako znam da je dobro imati nekog takvog pored sebe.

Noge su mi teške, nepokretne, no eto pokrećem se.

Ulazimo u autobus i krećemo. Iza stakla autobusa je svijet – nov, nepoznat, betonski, krcat ljudima i stvarima. S druge strane si ti, tvoje veliko, meko, suviše oduševljeno tijelo o koje se oslanjam, koje volim.

Je li nešto moje hrđe ostalo u hotelu? Hoće li je itko znati prepoznati, povući preko nje prst, osjetiti na koži nekog drugog? Tko sad kreće ispočetka?

Prije no što autobusom zađemo za ugao, primjećujem kako je čovjek iz oronule kuće preko puta hotela danas u šetnju izašao sam, bez psića.