
Ne naginji se unutra
[proza]
drugo izdanje
knjiga je objavljena uz financijsku podršku zaklade "kultura nova", ministarstva kulture i medija republike hrvatske i grada zagreba

Priče Suzane Matić nalik su na jedan od onih složenih osjetljivih mehanizama kojima se sa strepnjom i nadom izlažemo kad nešto u nama ne radi kako treba: savršena klopka za valove, titraje, sve nevidljivo od čega smo sastavljeni.
Ne naginji se unutra – kada bi ova knjiga bila prostor, za mene bi bila čekaonica laboratorija ili bolnice, klizište, mjesto na kojemu nas dostiže poruka koju smo čekali cijeli život; kada bi bila vrijeme, bila bi vrijeme između, kratki spoj nade i straha, neplanirani trenutak malog ili velikog svođenja računa. Tajni život tijela, modrice i lomovi duha, nevidljive niti koje povezuju jezik i put, matematiku i roditeljstvo, ljubav i udarce…
U pričama Suzane Matić sve ama baš sve povezano je, a onaj središnji čvor (strahu i naslovu knjige usprkos) valja tražiti unutra, u dubini. A ondje je, ondje najviše, i zadovoljstvo čitanja.
Roman Simić
: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zbirka kratkih priča Ne naginji se unutra donosi snažne tekstove koji upućuju na fragmente iz svakodnevnice, ocrtavaju stanje unutar fragmentarne cjeline s jasnim ciljem postizanja idejne i stilske zaokruženosti. Tematski su zakačeni za unutarnji svijet koji hrabra spisateljica „ogoli do kosti“ pa se čitatelju čini da je uronio u paukovu mrežu emocija, da se „previše nagnuo unutra“. Ono što autoričinu prozu čini velikom, upravo je podtekst, odnosno čitav jedan drugi, poseban, danas zaboravljeni svijet u kojem vladaju prave vrijednosti, a svatko se umije „nagnuti unutra“.
Naslov zbirke aludira upravo na tu mogućnost čitatelja da otkrije i istraži nutrinu, sa svim porazima i strahovima, nadama i promašenim iluzijama na koje pritom može naići i s opomenom kako treba zaviriti unutra samo pod jednim uvjetom: ako umije taj svijet razumjeti i poštovati, ne rušiti ga nanovo kad je već izlomljen i srušen, već pomoći da opstane i dalje, baš takav kakav jest, iskren i postojan. Autorica isprepleće slomljenost i nemoć protagonista koji egzistiraju u tjeskobi traženja, poraza, nemoći, ali se živo i energično bore za dalje, za punu egzistenciju i jedan život, jedan jedini koji autorica priznaje, život satkan od ljubavi.
Marija Rakić Mimica, Moderna vremena
: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
U četvrtoj knjizi odmak od poezije očit. Svjestan je to i promišljen potez autorice koja je sada imala namjeru samo ispričati priču iako to ‘ispričati priču’ nije nikada ‘samo’. Okrenuvši se čistoj, suhoj prozi, Suzana Matić se ipak nije udaljila od tema koje je okupiraju od samog početka njezine spisateljske karijere. Još jednom su to priče o ljudima koji su, iz bilo kojeg razloga, na rubu, bez obzira na to je li ih do tog ruba doveo preljub, smrt roditelja, rastava braka ili kakva slična životna nedaća kojoj je svojstveno da čovjeka ostavlja na vjetrometini, oslonjenog samo na vlastite snage. Upravo je o snazi ovdje i riječ, o toj vječnoj vagi na kojoj je s jedne snage krhkost i slabost, a s druge strane snaga i volja za preživljavanje. Naravno da stvari nisu crno-bijele i da vaga nikad ne pretegne samo na jednu stranu, u likovima itekako ima snage ma koliko možda bili ranjeni i naizgled zreli za otpis, a vrijedi i obratno, jasna stvar.
Pišući zbirku priča, Suzana Matić je željela izbjeći bolno ogoljavanje koje za nju neminovno dolazi s pisanjem poezije i mada je u tome sasvim uspjela, određeni su se poetski momenti provukli u prozni tekst, ali više na razini ugođaja i dojma, strogo kontrolirani. Priče su vješto ispričane, lijepo zaokružene i gotovo svaka od njih završava jakom i efektnom poantom ili znakovitim obratom zbog kojeg čitatelj o njima nastavlja razmišljati. U tragovima je prisutan i humor, nenametljiv, suzdržan i pomalo gorak, a ironija i sarkazam su također važno oružje autorice koja se ovom knjigom dokazala kao vrsna pripovjedačica spremna iskoračiti iz svoje dosad sigurne zone poezije.
Zbirka sadržava trinaest mahom vrlo dobrih ili odličnih priča, a jedan od vrhunaca je već na otvaranju zbirke s upravo izvrsnom pričom „Jaje“ o ženi pred kompletnim raspadom, a izvrsne su i „Barbarizam (Z kao Željka)“, „Zalogaji“, „Crta (Strip u 19 slika)“… Likovi su životni i uvjerljivi, uvlače nas u svoje mikro-kozmose već nakon prvih nekoliko rečenica i nevjerojatno je lako suosjećati s njima, a to je rezultat kombinacije zanatske potkovanosti i čistog talenta. Preporuku iz naslova nikako ne bi bilo mudro poslušati iako je izvjesno da će naginjanje u ovu knjigu čitatelju priskrbiti ponešto patnje i boli, ali bez njih, to je davno savladana lekcija, često nema ni ljepote.
Andrija Škare, Globus