Koncepcija vrta | Ivan Babić

Prvi put kad je umirao, nebo je bilo visoko. Ljudi su bili negdje daleko. Tlo kao da se nekamo izmaklo. Drugi put kad je umirao, lebdio je kao nestabilan oblak što se treba rasplinuti. Ljudi nigdje nije bilo. Čvrsto je zagrizao u zemlju i nije puštao. Treći put kad je umirao umro je. Na čelu je pisalo – zemlja nebo čovjek.