Koncepcija vrta | Ivan Babić

Već prilično dugo nitko nije okopao ni jednu jedinu lijehu, oplijevio nijednu travku ili korov, nije zalio suhu zemlju, sa strepnjom pogledao u nebo ili nestrpljivo očekivao dozrijevanje plodova. Otvrdlo je srce vrta, išarano mahovinom i žutim lišajem. I kao da više nikakva briga nije ni mogla pomoći. Je li to bio nemar, nemoć, uobičajen životni oblik ili jednostavno vrijeme umiranja? I treba li umrijeti? Za grudu pigmenta? Za odjek nečije riječi? Za koncepciju nekoga života? Ako treba, neka bude – tepalo mu je i nebu potvrdno treptalo to toplo oko usred hladna škrtog krša.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.