Voda | Stjepan Balent

LUKOBRAN

vodena trava leluja u
baroknoj napetosti i najrađe
bi pobjegla kao fuga

a bura, odjednom
odapeta uvis

zagrli polako
i umnoži na koži
ljubičastu arabesku –
hladne otiske slijepih ruku

iz neke beskrajne udaljenosti
vjetar visoko valja pustu vodu.
podiže je iznad neba u veliko i
lije izvan i
kao kas iz trećeg čina one opere
i bubri, buja, pljus!

mahnita po njoj čitav dan
razbija je po obali tjera je
u kap i pjenu, a s večeri
suncu ostavi
ogledalo koje nalik
na medne kapi klizne u noć

a noć je sjajna!
kao topla koža crnkinje pa
zaplovimo bijelo kao labudovi
zapjevamo grleni gospel:
Brukva u vodi