Netko drugi | Marinko Koščec

I.

Iz gradske sam crkotine kao padobranom stigao u ovu prerano eksplodiralu, raspojasanu prirodu. Dvadeset stupnjeva u veljači. Boje su se munjevito razmilile tlom, treperavim od iznenađenja. Na rasplamtjela stabla navukla se maglica od pčela. Ubrzo su se ukazali i komarci, čudesno plodni i neustrašivi. Ni muhe ne zadovoljava pitomo dangubiti pod stropom; slijeću na tijelo i grizu. Ćurlikanje kosova svrdla mozak, krikovi lastavica čupaju živac po živac. Neke slijeću na kameni rub prozora i promatraju me, kao zvijer u zoološkom vrtu. Tišine nema ni trena. Gradsko brujanje čovjeku priraste poput vlastita mirisa; tu na otoku, naprotiv, svaki je miris i svaki zvuk oštar, napasan. Zvonik bih s prozora lako dobacio kamenom. Od šest, kada seljane ispraća u polje, do ponoći odbije svakih četvrt sata, pouzdan kao smrt. Zvoni i za večernjice, pozdrave svecima, suncu i mjesecu, vjenčanja, nevere, požare, pogrebe, zadušnice, katkad bez razloga, toliko da se javi. Nedjeljom se iz crkve razliježu hvalospjevi nečemu neizrecivo uzvišenom i žalopojke starije od vremena. Rijetke pauze u pobožnosti popunjavaju kultivatori, motorne pile, psi, žensko dranje na potomstvo i muško zazivanje krvi Isusove i Jarca Boga. Sve se ovdje neprestano miče i proizvodi buku.

Teško je sudjelovati u tolikom optimizmu uz moju nesanicu. Dane provodim u gustoj magli. Razbudim se jedino ako pokušam ukrasti koju minutu drijemeža. Od prvog jutarnjeg udarca zvona, zajedno s njim krunim tu mantru: šest i petnaest, šest i trideset…

Tu je još niz sitnih svinjarija, naprimjer voda. Crpe je iz smrdljivog jezera ponad sela, iza svinjske četvrti. Izaziva mučninu i ne valja ni za pranje zuba. Ali nema druge.

Susjedi su me jedva dočekali, nakon tolikih godina. Sjajna razonoda! Pregršt slasnih pitanja na meniju; od čega ja zapravo živim, zašto se nisam oženio, itd. Dolaze poput procesije, po prešutnom protokolu, pazeći da se ne susretnu. Nikakvo čudo da su željni razgovora, na ulici se mimoilaze kao duhovi. No svejedno se znaju u dušu; kome su pocrkale kokoši, koga je ispsovala snaha, tko se napio i porazbijao posuđe, tko je u kojoj prekomorskoj luci napumpao konobaricu. Tako sastavljen mozaik otkriva da u selu žive jedino bitange, lopovi i kurve. Najviše se mrze, dakako, braća.

Onaj preko ceste navraća svake večeri otkako sam ga ponudio rakijom iz ormara. Brzo je otišla, pa donosi svoju. Gadno je piti sam. Uvijek se iznova čudi što odbijam, zatim pomirljivo sliježe ramenima i dotače u svoju čašu. Mislim da mu je oko sedamdeset, dvadeset simo-tamo. Dan za danom s motikom u polju, sunce, vjetar, sol, nikakvo čudo da izgleda kao suha smokva. Za kuhinjskim stolom u mene zure brazgotine umjesto očiju. Sve je na njemu usukano, izmoždeno, jedino dlake rastu u izobilju; crni grmići vire iz ušiju, iz nosa, kroz ovratnik košulje, penju se po vratu, opasno prijete da sasvim progutaju lice. Što ga vjerojatno ne bi smetalo. Uostalom, da se zaista pretvori u gorilu, i to bi spadalo u rezervat neotuđive ljudske slobode.

Omiljena mu je tema otpornost na alkohol. Kao mladić bi iskapio bocu rakije i još nakon toga dvojicu-trojicu zamlatio šakama. To je gotovo sve što govori, svaki put iznova; ostatak vremena gleda pred sebe, ručetinom s raspuklim noktima trljajući obraze, vrat, leđa. Ja se povremeno sjetim kakvog pitanja, naprimjer kako je prošle jeseni rodilo grožđe, na što on

– Slabo, slabo.

Pa opet ništa. S prozora sam promatrao kako kolje janje. Vrat reže opreznim, nježnim, gotovo baletnim pokretima. Deranje je kože, naprotiv, muška borba prsa o prsa. Kraj sebe uvijek posadi dvogodišnjeg unuka. Inače krajnje živahno, drečavo dijete, ovu akciju promatra netremice. Djeda susjedi terete da je trovač pasa. Kažu da noću obilazi kuće i daje im zaraženog mesa. Vjerojatno je istina. Nemam ga srca najuriti, kao ni druge posjetitelje. Zapravo svima dajem znakove koji bi gradskim ljudima bili itekako dovoljni, vrpoljim se, plješćem rukama u znak završetka razgovora, ili čak kažem da, stvarno bih se morao vratiti poslu, a susjed

– E.

I ne pomakne se s mjesta, sve dok mu ne naloži unutarnji sat. Sati su ovdje beskonačni, bez ikakve veze sa zvonikom. Muškarci, osim u polju, ne rade apsolutno ništa. Ne održavaju političke sastanke, ne kartaju, ne idu u ribu. Nemoguće ih je vidjeti uz more. Ne prilaze mu, ni pogleda mu ne upućuju, da slučajno nestane ne bi nikada sami primijetili. Ili mu možda namjerno okreću leđa, ozlojeđeni što ih je zatočilo na ovom okrajku svijeta.

Katkad svrati i jedan od živih dokaza pogubnosti braka među bliskim rođacima. Ovdje, nažalost, nije lako pronaći nekoga tko ti nije srodan. Taj mi je gnom svojom zdravom rukom pokucao na prozor jedne večeri, u povratku od svinja. Donio mi je puževa, u kantici obješenoj na onu drugu ruku; za to je sasvim dobra. Nabere ih koliko ga je voja, ma samo nek kane kiše, ne moreš falit, a gleda svaki dan s prozora, nema me vanka iz te kućerne, sâm ka pas, pa mu došlo ža. Neka ih skuvam, ima prsti poližem. Uzeo sam da ga ne uvrijedim i poslije istresao u vrt. Ali sad mi ih stalno nosi. On nije loš sugovornik, priče su mu čisti nadrealizam. Šteta što ih prekidaju napadi epilepsije. Silno je ponosan na sat koji mu je poslao stric iz Amerike; može trideset metara pod more. Pitam se kada je posljednji put dotaknuo more. I što riječ Amerika znači u njegovoj glavi. Čudesno mjesto gdje rastu pokloni? Pisat će mu da pošalje još pet istih takvih. Kad god se javi zvonik, hvata zakržljalu ruku na kojoj ga nosi, pa je primiče očima

– Ti Jarca Boga, već toliko?

Što, nažalost, ne znači da mora požuriti važnim obavezama kod kuće. Promeškolji se tek kada ga počnem strijeljati očima i frktati. A prije odlaska ne propušta zaključiti

– Tu je dosadno za popizdit.

Ali čim se naoblači, vidjet ću ga kako poljem vuče svoju atrofiranu nogu pa će mi zakucati na prozor s balavom kanticom i morat ću ga pustiti unutra. I opet ću za sljedeće jutro zakazati posjet njegovim roditeljima, da ih upozorim neka ga operu barem jednom tjedno, ali projekt neće zaživjeti jer bi zijali u mene kao da ih upućujem u kabalu.

Tu je i njegova sestra, jebežljiva balavica koja nema ni maturu i ne radi ništa. Osim što mi čitavih dana odašilje signale; u svojoj mašti nastavlja ono što se dogodilo nesretnim slučajem, jednom davno, bilo mi je oko dvadeset a njoj… blagi Bože. Tu i tamo joj se pokažem, iz ljubaznosti, da ne misli kako je mrzim. I da joj se ne zaleti iz osvete koješta pričati po selu. Zbog mene svaki drugi dan pere prozore, bezbroj se puta penje na krov da namjesti antenu, dovikuje se s prolaznicima, muškarački joj grohot odzvanja čitavom ulicom. Pa na sav glas pušta kazetu svojeg heroja koji zapomaže: tebi se vraćam sada kad sam pao. S tačkama punim gnoja zastaje da otpočine točno pred mojom kućom, napiči ruke na bokove i zuri u spuštene grilje. Ili pokupi nečiju bebu pa s njom paradira, ugniježdenom na izdašnim grudima. Čitaj: napravi mi jednu ovakvu. Sanjaj, sanjaj.

Nemam za sve njih toliko strpljenja. Klince sam najurio; protrčavali su dvorištem i urlikali. Ne bih ništa rekao da se nisu počeli penjati na prozor i piljiti. Te njihove oči! Sljedećeg mi je jutra pred vratima osvanula krepana mačka, precizno postavljena; nagazio sam je pri izlasku. Vjerojatno su dulje vrijeme planirali operaciju; od kiselog sam vonja umalo izgubio svijest. Toliko smrada u toj maloj mački. Štapom sam je okotrljao do ruba dvorišta, laganu poput smrznute krpe sa staklenim očima. Bila je, međutim, zabluda da ću je se tako riješiti. Danima sam onaj smrad prepoznavao u svakom jelu, mrtve su oči uvečer ubadale iz prozora. Otišao sam provjeriti; nestale su. Zacijelo su ih pojele ptice. Smrad je ipak počeo popuštati, a uokolo je izrastao busen trave zeleniji od ostalih.

Ovdašnja djeca nesumnjivo raspolažu s manje igračaka od gradske, no zato iz svake izvuku maksimum. Jedan je mali neki dan dobio zviždaljku i više je ne ispušta iz ruku; isti piskutavi ton u bezbroj ritmičkih obrazaca od jutra do večeri. Postaje neshvatljivo teško obuzdati želju da izjurim, zgrabim tu zviždaljku i gazim po njoj, i po njemu, dok ne zamre i sâma ideja zviždanja.

Za ubijanje mačaka imam više razumijevanja otkako su mi pred kućom rastrgale nečiju vreću smeća. Navukao sam rukavice i komad po komad pokupio: raznovrsna izdanja masne i mokre, kartonske i plastične ambalaže, kore lubenice, pileće kosti, poderanu čarapu, ostatke zgnječene rajčice, konzervu graha, flaster, mnogo opušaka, prazne kolutove toaletnog papira, gnjilu krušku, tubu kreme za brijanje, tri uloška, porculansku figuru patkice s otkrhnutim kljunom.

Ipak, od svega je važnija sloboda koju uživam do srži; nitko me živ ne može spriječiti da čitave dane zurim u istu točku, sjedim gol s nogama na stolu i gasim čikove u rastopljenom sladoledu.

Vrijeme sustavno pretvaram u prah. Godinama sam knjige čitao radi novca; osveta je slatka. Iz prašnih sam zakutaka polica izvukao niz dragulja. Six Practical Lessons for an Easier Childbirth, by Elisabeth Bing, third revised edition. Scuola di cucina – l’arte della conservazione. Časopis za vjersku kulturu Obnovljeni život, broj tematski naslovljen Tvoj dan s krunicom. Temeljito sam razgledao monografiju narodnih nošnji jednog sela u unutrašnjosti, prolistao čak i Enciklopediju ljudskih prava. Najveća je poslastica ipak Godišnji izvještaj Prve mješovite gimnazije za godinu 1958/59, otvaram ga nasumce i učim napamet popise čitavih razreda ili se udubljujem u lirske reminiscencije bivših učenika, poput

Na prvom satu tjelesnog odgoja, u onoj čudesnoj gimnazijskoj dvorani u obliku slova L, dočekao nas je strogi ali pravedni profesor tjelovježbe. Taj zaljubljenik u odbojku satima nam je znao pripovijedati kako je skakao i smečirao u mladosti. Također, u mnogim je pokoljenjima gimnazijalaca probudio ljubav prema uspinjanju na našu Glavicu. Nije od nas zahtijevao nadnaravne rezultate, ali je poštivao trud, ljubav prema sportu, odanost Prvoj gimnaziji. Davao nam je i šablone po kojima su nam majke krojile školski amblem i prišivale ga na naše rance.

Zapravo malo čitam, koncentracija brzo popušta. Radije jednostavno ležim na leđima, razmišljam isključivo o horizontalnim stvarima. O morskoj površini za bonace. O nizovima bijelih i crnih klavirskih tipaka. O šahovskoj ploči. O listu čistog bijelog papira položenog na precizno lakiranu plohu stola. O krevetu u koji ću se ispružiti da prespavam kraj milenija i čitav sljedeći.

Sjećam se nekoga tko se zvao kao i ja, tko je radosno slagao ciglice jednu na drugu ne bi li se popeo do neba. Što se više popneš, to ćeš dublje pasti, ili tako nekako. Srećom, vertikalna je dimenzija ovdje gotovo nepostojeća. Jedino je vertikalno sunce, neumorno na vrhu neba, užareno, nemilosrdnih pipaca što sjevnu čim se drzneš pogledati gore. Kako li se već jednom ne rastopi, kao i sve što se rastopilo u jedva zamjetnom kretanju ukrug, utopilo u prst plitkoj užegloj lokvi vremena. Sav je život ovdje kružan, polegnut, plosnat, prošaran samo poljskim stazama i tragovima barki. Ovaj obli sprud, opâsan korentima i zarobljen okruglim obzorjem, plovi ravnodušnim morem poput mrtvog pješčanog oka.

Za promatranje obzora izabrao sam podij od lapornih ploča oblih poput plikova. Stazicom ispod reda smokava, kroz vinograde i pješčane vrtove s gredicama krumpira i lubenica, kroz visoke trave i šuštavu trsku, preko pitomog hrbata, uza staro groblje, kraj kapelice, kroz kupinjak i gustiš makije, sve do kratke zaravni što se kao balkon propinjala nad morem dok se polovica nije odlomila i survala niz padinu.

Nijedne večeri ne propuštam to obredno spuštanje do mora, s prvim zubima sumraka. Obala je na dvadesetak minuta hoda. Na pučini zateknem nedozrelu noć, još se opire nešto zaostalih grimiznih tonova. I valovi koji ritmički zapljuskuju školje nekako su čudno na pola puta; ni živi, ni sasvim mrtvi, posljednja uspomena pokretnog svijeta. Zatim samo šljapkanje negdje u bezobličnom mraku.

Prije ili kasnije, iz tmastog ništavila izroni kakva drhtava točkica, neko vrijeme gmiže, pa utrne. Neke od njih izrastu u ribarske barke ili jedrilice. Srijedom uvečer, oko devet, jedna dosegne veličinu trokatnice: linijski brod sa sjevera. Prolazi dovoljno blizu da razaznam putnike nagnute preko ograde, no na otoku se ne zaustavlja; najbliža mu je stanica grad na obali čija se svjetla vide s brežuljka pored kuće.

A čim se vrati jednolična noć, iz još veće daljine, niotkud, stižu glasovi, jedan po jedan, zatim mnoštvo gusto isprepletenih, bezbroj se mikroorganizama u najednom uskomešaloj tmini sudara, razbija u još sitnije ili stapa u grozdove, u kratkotrajne pejsaže, arhipelage, konstelacije koje na tren zabljesnu, apstraktne motive koji se uporno vraćaju, u repetitivnom ostinatu, ili u nizu modulacija, nepredvidivih odraza u ogledalima koja si međusobno podastiru, ili se, nezainteresirani za ostale, spiralno šire u bezgranični prostor. Sve dok ih jedan sve ne prekrije, prokleto razgovjetan, bolno opipljiv;

Dirljiva je ta tvoja naivna romantičnost, takva se može sresti još jedino kod vas iz istočne Europe.

To da sam iz istočne Europe je uvredljiva nepravda, ali puštam. Ako pak pokušam parirati kakvom tezom, odmah poklapa: Tipično za one koji su vidjeli jedino površinu stvari, ali pod svaku cijenu žele reći nešto duboko. Magda je do osamnaeste vidjela mnogo zemalja zahvaljujući očevoj diplomatskoj karijeri. U svojoj osamnaestoj, ja sam prvi put na Zapadu.

Jedini mi je adut osmijeh koji joj prilično lako održavam na usnama; naprimjer čudeći se stvarima koje nikada prije nisam vidio. U kući njezinih roditelja sve je na daljinsko upravljanje, od garažnih vrata do stereouređaja i rasvjete. Njezin otac za večerom želi čuti moje političke stavove, odgovaram metafizički. Zar nije simpatičan, tapše me po ramenu. Otvara bocu vina iz svoje arhivske kolekcije, ja ga u čaši miješam s kokakolom. Ali miris sapuna i deterdženta. Nešto sasvim različito od onog što se za pranje koristi u našim kućama; ovaj prožima svaki kutak, izaziva želju da lice uroniš u komad tkanine i udišeš, udišeš dok ne istisne sve druge mirise, dok ne zaboraviš odakle si došao.

Magdina je jedina želja bila svirati violončelo, i zaboraviti sve ostalo. Nakon večere mi je izvela jednu od Bachovih suita. Tada su mi sve bile iste, Bachove ili ne. Kasnije sam nabavio do posljednjeg izdanja Bachovih Suita za solo violončelo. Uzalud; nikada više nisam čuo takve glazbe.

Sutradan: biciklima zelenom nizozemskom nizinom. Na bistroplavoj pozadini samo gdjekoja pamučna grudica. No nadomak susjednog mjesta: ljetni pljusak. Trčimo u crkvu. Unutra sami i mokri. Vrtoglavica; miris tamjana, groblja, same vertikalne linije što hrle prema istoj visokoj točki. Vizija crkava kao vertikalnih grobova u koje ljudi dolaze podgrijavati svoje uvjerenje da je smrt koja ih očekuje upravo ovakva, uznosita, nakrcana mramorom, zlatom i svecima koji jedva čekaju da ih prime u svoje društvo; ukratko, sublimacija u sferu estetike i čistog etera. Ali nešto pogled vuče dolje: Magdina ruka na mojem ramenu, prethodnica usana. Utiskuju se u moje. Zauvijek, kasnije ću saznati. Kakvo korisno mjesto, crkva, ne samo kao sklonište od kiše.

Kasnije tog dana? Ne vidim dobro, slika se zamutila, više ih se preklapa u jednoj, Magda i ja u kuhinji, hihoćemo, očev glas iz spavaće sobe, bilo bi dosta! moj krevet dolje u vešeraju, ležim na leđima, nosnice svrdla miris svježe opranih plahti i spavaćica, srce nabija, čekam, čekam, i negdje usred noći, na drhtavim nogama, milimetarski, krak-krak, svaka prokleta stepenica mora zaškripati, noževi ubadaju pod rebra, niz hodnik bez daha, napokon njezina vrata, hoće li i ona zacviljeti, roditeljska su preko puta, pružam ruku prema kvaki – ali jao! očinska šaka grabi me za vrat, letim preko terase u pidžami, ruksak zamnom, to mi je zahvalnost! – ne, vrata me ipak bez znaka uzbune pripuštaju Trnoružici, sanjam li, da, to ću reći ako poviče ma jesi li poludio, da sam hodao u snu, njezino ravnomjerno disanje, miris sna, blijeda mrlja u tami, lice i dio ramena, jedva se odlučujem dotaknuti… – Magda… – Mmm? Ruke me ne odguruju, o ne.

Sljedećeg jutra autom do sela u kojem su odrasli njezini roditelji, zapravo do mjesta gdje ga treba zamisliti, umjesto goleme udoline nalik koritu jezera koje je iscurilo kroz rupu u sredini. Ništa idilično u prizoru. Gole hrpe zemlje i teška mehanizacija, u rupi kopaju ugljen. Otkrivši ga mnogo u tlu, selo su premjestili. Impresivno, krcato simbolikom, predznacima, ali sve to klizi niz stijenke mojeg balona od sapunice. Na povratku Magda priča o svojem ocu, kako je liberalan, više prijatelj nego roditelj, ja kao usput pitam što bi on rekao da mu se jednog dana pojaviš na vratima s riječima evo tata, želim te upoznati sa svojim zaručnikom, ovo je Johann, a Johann je crnac. Kao prvo, kaže, nikada to ne bih tako učinila, ne pripremivši teren. A onda, ako bi se radilo o pristojnom i posve integriranom dečku, ne o nekakvom rasta-tipu koji se tek iskrcao i još nije povadio prstenje iz nosa, tata bi ga na kraju vjerojatno prihvatio.

Naravno da je tata u mojem pitanju njegov otisak u tebi, Magda. A zna se tko je crnac. I nije presudno visi li mi prstenje iz nosa, nego moja crnoća, neporeciva i nepromjenjiva. Srećom postoje različiti stupnjevi crnoće. Moj je dopustio da ti se približim, dapače i tata bi me na kraju vjerojatno prihvatio. No ono bitno je baš to prihvaćanje, cijenim mentalni napor koji bi zahtijevalo, ali tata u tebi mogao me u najboljem slučaju prihvatiti kao štene koje si pronašla na ulici i donijela kući, i to bih duboko u sebi zauvijek ostao, ma koliko integriran.

Što mi je preostajalo nego se sa scene povući corneilleovski potresnom, ali čisto estetskom bravurom. Kažem: ima jedan film, Samo jednom se ljubi. Kada Miki Manojlović… A Magda: Dirljiva je ta tvoja naivna romantičnost, takva se može sresti još samo kod i tako dalje.

Gusta noć ništa me ne smeta; put kući već znam napamet. Trljam dlanove, pušem u njih, nastojim vjerovati da večeras osjećam onaj dragocjeni svrbež u prstima.

U ovo doba susjedi su se napokon primirili; blažena tišina. Krećem prema sobi koju optimistički zovem radnom, ali nekako zaobilazno, dodirujući predmete na policama s ilegalnom željom da mi nešto privuče pažnju. Ona prva ostaje pusta, jer je ova druga beznadno razvučena. Zaustavljam se i grabim bilo što. Bilo što se utjelovljuje u požutjelom časopisu s licem mlade žene na naslovnici, licem svetice. Ispod je natpis: Svijet plače za Dianom. Otvaram nasumce i pojavljuju se redom poznata glumica i riječi Dosta mi je oženjenih muškaraca, unifomirani čovjek koji pendrekom komunicira s neuniformiranim, nasmiješena mačka šapa prekriženih nad konzervom sa slikom još jedne nasmiješene mačke šapa itd., automobil čiji rastvoreni prtljažnik sugerira da unutra stane beskonačno prtljage. Zanimljiv članak o samoubojstvima u Japanu. Tamo su, kaže, vrlo popularna, naročito u šumi Nakajama; kako ju je nedavno objavljen priručnik nahvalio kao profinjeno, chic mjesto, za osobito depresivnih dana drveće bude okićeno kao za Božić. Nema silovanja bez penetracije; u američkoj državi Alabama oslobođena je žena koja je svojeg maloljetnog posinka prisiljavala na oralni seks. Odlažem časopis na policu, guram pred sobom vrata radne sobe, na pragu duboko udišem, zadržavam dah tri sekunde pa se okrećem i spuštam u naslonjač. Uključujem televizor; kulinarski savjeti, emisija za gluhe, jazz. Ostajem pri jazzu. Suhonjavi, dostojanstveni crnac iz klavira izvlači lelujave sablasti, tonovi se raspršuju u zraku već prije nego ruka dotakne tipku, prizor je sasvim proziran, propadam u pulsirajuću bjelinu. Skačem, kao oprugom odbačen, uranjam u debeli mrak. Pažljivo podešavam visinu stolice, raspoređujem predmete na stolu, rječnik, gumicu, kalendar, podmetač za čašu, ogrizak jabuke, ne, njega treba baciti, odlazim do kuhinje, bacam ga u kantu, vraćam se žurnim koracima, među razbacanim papirima pipam za olovkom, opipavam oštrinu vrha, šiljim, prinosim je slabom svjetlu koje s monitora bacaju zvjezdice screen savera, okrećem horizontalno da bolje vidim otisnute motive, mačke i miševi beskonačno trče jedni za drugima, tu je i natpis made in China, uzimam jedan od gusto ispisanih listova, slova me salijeću kao roj insekata, instinktivno zabacujem glavu unatrag, pa polako primičem, čak i prekomjerno, slova su sad monstruozno velika, vraćam ih na miroljubivu udaljenost, gledam iskosa, iz različitih kuteva, žmirim na jedno oko, papir polažem na dlan, pušem u rub, drhturi i uvija se, redove ljuljaju valovi, puštam ga da sklizne i smiri se na stolu meko poput barke. Ah! Prokleta bol u leđima! Ustajem i izvodim nekoliko čučnjeva, okrećem vratom lijevo-desno, istežem ruke pred sobom dok ne začujem škljocanje zglobova. Ne, više nema šale; upirem oba lakta o stol i pritišćem sljepoočnice, idealan položaj za intenzivnu koncentraciju.

Kompjutor monotono, beskorisno zuji pod stolom. Pred očima slijepi prozor, tamno svemirsko prostranstvo kojim tobože brodim. Čitav propadam u to kućno izdanje crne rupe, hipnotiziran lažnim približavanjem svijetlih točkica koje nikada ne narastu, već samo šmugnu iz ekrana. Upravo tako provedeš život; upiljen u slutnju nečega što bi trebalo stići iz mraka, stvari koje te mimoilaze održavaju iluziju kretanja.

Ipak, usred beskraja gluhog, mrtvog vremena, napokon kao da se pojavljuje maleni procjep, svijetli trag, da, odškrinula su se jedna vrata, skačeš na noge, ništa te ne bi zadržalo, nikakav strah od nepoznatog, zakoračuješ.

A unutra: Adam van Alle visi na svojem tavanu.