Netko drugi | Marinko Koščec

V.

 

Srijeda je. Za podnevne pauze treba sići u prostoriju za sastanke; jedna je lektorica donijela šampanjac u čast novostečene kuće. Stan smo uspjeli zadržati, stidljivo priznaje. I žurno popravlja razboritošću: iznajmljivat ćemo ga dok najstarija kći ne krene na fakultet. Lice pospanog psa, mlohavo s obješenim kapcima, ali ne previše antipatično. Stvari se drastično pogoršavaju tek od ramena naniže. Sise, dvije teške vreće, vuku svaka na svoju stranu, guzica se obilno prelijeva preko ruba stolca. Neugodne rupe među obrocima ona popunjava drugim obrocima; to je valjda čudotvorno rješenje za tjeskobu. Već se oko pola jedanaest počne meškoljiti, pa se ispričava što tako rano jede juhu iz vrećice – umjesto da šuti i ne potiče dodatno gađenje. Umirenog želuca, na lice navlači rutinsku tupost. Vodeni pogled utapa u ekranu, s vremena na vrijeme istisne koji duboki uzdah.

Okupljeni oko ovalnog stola, nazdravljamo kući. Stiže i torta, zatim kruži čestitka uz šivaći stroj, poklon kupljen od dobrovoljnih priloga. Svatko piše svoju prigodnu želju. Zurim u prazno mjesto koje su mi ostavile tuđe duhovite dosjetke. Metaforički potencijal singerice u bračnom kontekstu doima se iscrpljen. Što mi ostaje da joj zaželim? Još kuća, još šivaćih strojeva i još djece? Da joj sve tri kćeri krasno uspiju? Ako je moguće budu njezina slika i prilika? Da joj muž što kasnije oboli od raka prostate? Vrtim olovku među znojnim prstima, sve svjesniji zluradih pogleda ispod oka. Napokon žvrljam: Da sašiješ još mnogo svoje sreće. S nadom da je dovoljno nečitljivo. Ja bih to na njezinom mjestu shvatio kao sarkazam. Što bi bilo sasvim pogrešno.

Otežem s povratkom gore u brlog. Pred vratima me vjerojatno čeka mlađahna doktorantica književnosti s još jednim u nizu svojih eseja, koje redom odbijam. Odnosno, odbija ih Šef jer moje redaktorske ovlasti završavaju na preporuci; on će je glatko usvojiti, ne zbog neograničenog povjerenja u mene, nego zbog lijenosti da sam provjeri. Moj rad rijetko počasti komentarom, a i tada samo kako bi održao privid budnosti. To superiorno kritičko oko. Tu i tamo me upozori da mi je promakla neka sumnjiva formulacija, te mora van čak i ako sam je spreman do krvi braniti. Premda mu pobjedu osigurava njegov nadređeni položaj, nikada ne ulazi u otvoreni sukob, a ne, u tome nema užitka, radije se naslađuje tobože se povlačeći, ne znam, možda ste u pravu, možda ja nisam dovoljno obrazovan, aureola skromnosti mu pritom zatitra oko glave, a uramljeni doktorat sarkastično škilji sa zida. Najgora vrsta gada.

Eseje moje doktorantice više ni sâm ne čitam. Mora im se priznati da grcaju u obilju podataka – tko zna što je sve potrpala u sebe. Nema, međutim, ni zrna zainteresiranosti za čitatelja; nedvojbeno su plod želje za pretvaranjem svijeta u tekst, kako bi u njemu uvenuo i okamenio se. Sasvim je čitljivo da ni sâma ne vjeruje u svoje anemične, beživotne teze. Zaplićeš se i posrćeš, pokušavaš ispočetka, čuješ rečenicu kako zijeva, zarazno je, moraš odustati.

Njezina mi je privatnost potpuna nepoznanica, ali nije teško zaključiti da se svodi na knjige koje danonoćno žvače pa razvlači po papiru. Ništa čudno; i uz najbolju volju teško je na njoj pronaći išta privlačno. Sve je nekako iskrivljeno, nerazmjerno, pogrešne boje, itd. Naročito je degutantno lice, prasećeg tena i popikano prištevima – kao da riječi uzalud traže put van. Pri svakoj seansi treba ih cijediti iz nje; ono što kaplje uglavnom je jednosložno.

Uvijek ista koreografija. Slabašno kucanje, moje uzaludno da? propada kao u bunar, treba ustati i otvoriti joj vrata, uhvatiti je za ramena i posjesti, inače bi ostala ukopana nasred sobe. Prvi sam joj put ponudio sok; uhvatila je čašu s obje ruke i neko vrijeme u nju tjeskobno zurila, pa je iskapila jednim pokretom, zatvorenih očiju. Nisam joj više ništa nudio.

Fotelja joj je komično prevelika. Izgubljena je u njoj onako žgoljava, još se smanjuje pod mojim pogledom, utapa među kožnim jastucima. Došla je po presudu ali se ne usuđuje ni oči podići s poda, u očekivanju fiksira neku točku na parketu kao da je ugledala alef. Napetost je u zraku sasvim lažna; već i fotelja pogađa što mislim o njezinom eseju. Ostaje samo da smislim čime ću je isprašiti, nešto dovoljno jasno ali ne i pregrubo, da je zatim iščupam iz fotelje i na izlasku potapšem po ramenu. Kažem nešto poput shvatite, ovo Vama možda nešto i znači, ali sav je moj napor uzaludan. Zbog mnogo blažih odbijanja lupali su mi vratima, unosili mi se u lice i mahali šakama, u svakom slučaju nisu se više pojavljivali u redakciji niti slali tekstove. Ona, naprotiv, sve izvrsno podnosi, bez znakova uzdrmanosti, nepokolebljiva u svojoj nakani da postane spisateljica, uvjerena da se na to čarobno brdo može zakoračiti jedino sa stepenice našeg časopisa.

Ipak, sada mi je žao što nisam bio velikodušniji prema njoj. Može li bogalj, naprimjer, da dokaže snagu volje, na trenutak zaboraviti kljastu nogu i istrčati svjetski rekord na sto metara? Njezinu su upornost, bez dvojbe, skrivile djevičanske fantazije kojima me slučaj podario za metu. Kao pomoćnik urednika književne rubrike zatekao sam se na raskrižju njezine spisateljske vokacije i fabulacija o osmotičkoj ljubavi. Treba samo nekako nadražiti moj potentni knjiški um; to što sam ostao slijep na nekoliko njezinih tekstova ne znači da neću progledati. Napokon je pronašla nekoga tko će u mitsku inauguralnu penetraciju unijeti literarnu dimenziju; stvar je bez nje nepodnošljivo brutalna, mehanička, mesarska. Što točno piše u scenariju? Da ću recitirati Lorcu prebirući joj među nogama? Da ću u trenu ekstaze izgovarati čitave odlomke iz Uliksa? Mašta li o mojem poduredničkom spolovilu u svojim ustima? Je li vizija ograničena na nekoliko recitala ili se proteže u bračnu sagu?

Jer u moje se potentnosti, dakako, ubraja i moć da je izbavim iz oklopa njezina neugledna tijela i ništavne egzistencije, da to obrišem kao mokrom krpom i preko ispišem nešto sasvim drugačije. Romantična putovanja prostorom i duhom, duge i u drugačijem smislu penetrantne razgovore, poniranja u neslućene tankoćutnosti i plemenitosti duše. Hodajući po vodi, na ramenima ću je odnijeti do Spasenja. Ili je barem naučiti da se kao cvijet otvori prema svijetu, raduje se suncu i mjesecu, pjevu ptica i pčelinjem letu…

Ili možda ništa od toga ne očekuje od mene, nego samo malo ljudske topline, da budem kraj nje kada se više ne da izdržati, makar samo prividno, teoretski prisutan, kao ideja nekoga kome možeš reći. Zar je to mnogo? Nažalost.

 

Jer na vratima mojeg ureda ne piše da sanjam dan kada ću se osloboditi redakcije. Pljesnivog kancelarijskog zraka i svakodnevne torture licima. Te galerije fizionomijskih deformacija, kvrgavih noseva, spljoštenih tjemena i barbarskih vilica, prošaranih ruševinama neopranih zuba, gubicâ koje njihovi vlasnici s razlogom mrze i to uopće ne skrivaju, već pokoru svojih gadnih lica velikodušno šire oko sebe. Kao i očiglednu, pouzdano progresivnu gnjilež svojih tijela, izglobljenih, otromboljenih, s vodom u koljenima, raspucalih vena. Orošene lubanje ispod sve prozirnije uspomene kose. Tamne mrlje, brazgotine i bradavice na mutnoj, usahloj koži. Talog kronične nesanice i tisuća opušaka u pretincima pod očima. Struk opasan valovima sala kojem ništa ne može maštanje o jutarnjoj gimnastici. Zadah znoja pred kojim su združene snage pranja i dezodorana poklekle nakon duge, izjednačene borbe. Ili ga je nadjačala alkoholna plima; takvih je u redakciji barem polovica. Ujutro ih se treba kloniti kao gole žice pod naponom, reže i grizu na svaku riječ, a od podneva su med i mlijeko, uljuljkani i neuhvatljivi ispod lelujavog osmijeha i maglice raznježenih budalaština.

 

Gađenje polako i strpljivo sazrijeva. Sve je mučnije izaći iz kuće, uroniti u nepresušnu močvaru ljudskog šljama. Trnci te prolaze od ideje nečijeg daha na zatiljku. Staneš li u red pred kakvim šalterom, pjena se iz želuca istog časa diže prema ustima. Kad progovoriš ništa ne razumiju; nemaš snage ponavljati. Bojiš se da će prozrijeti u kakvom si stanju iznutra. Da će te pogledati kao padavičara ili čovjeka kojem naočigled s tijela otpadaju komadi kože. Na poslu se sve teže smiješiš. Sve ti je manje važno kvariš li drugima raspoloženje namrgođenim, kivnim licem. Nemoguće je sudjelovati u razgovorima, o stvarima imati mišljenje, pratiti o čemu govore. Zuriš kroz sugovornika s lažnom nadom da neće primijetiti. Pozornost ti zaustavljaju tek rasparani šavovi, prljavi nokti ili prhut oko masnog razdjeljka. Na Šefovu besprijekornu, otmjenu frizuru, kao u srebru isklesanu, rado bi pljunuo. Na redakcijskim se sastancima moraš svom silom obuzdavati da u praznini između dvije koncepcije naslovnice, tihim ali razgovjetnim glasom, ne izgovoriš nešto o fekalijama ili sodomiji. Mrziš se zbog takvih misli. Ali kako ih otjerati.

Ne nalaziš ni mrvice strpljenja, ni grama snošljivosti za sve pogrešno, izopačeno, maloumno. Tuđe ti gluposti izazivaju divljačke nalete bijesa. Uporno gutaš te čaše žuči, ne usuđuješ se ništa pustiti van. A oni ti namjerno, sa sadističkim uživanjem, objašnjavaju nešto savršeno jasno, jedva čekaju da se počneš tresti, shvatili su što se događa, ne promiče ti njihovo smijuljenje u prolazu, oblijeva te hladan znoj i klecaju koljena zbog očekivanja da će ti netko uputiti zlonamjernu riječ, provokaciju na koju ćeš eksplodirati i sve će se srušiti, jer goriš od želje da ih ispljuskaš i izgaziš cipelama, da im glavom udaraš, udaraš, udaraš o zid, odzvanja muklo, pljeska gnjecava kaša, ali ne prestaješ, ne prestaješ, dok se sav gnjev ne iscijedi niza zid.

 

Najviše možda ipak boli lice naše tajnice, uvijek svježe i nasmiješeno. Odakle crpi taj nepromjenjivi, bezrazložni, idiotski optimizam? Zakleo bih se da pjevušeći započinje svaki dan, da radosno iskače iz kreveta i veseli se četkici za zube, kriški kruha s maslacem, čak i tramvaju koji je vozi na posao. Bez obzira blista li sunce ili padaju govna, i premda je gugutanje slušalici njezin kreativni vrhunac. Ona se, vidljivo je, sasvim udobno osjeća u svojem tijelu, i tu udobnost rado dijeli s drugima. Nosi altruističku odjeću, štedljive suknjice i majice s raskošnim izrezima. Kolege u prolazu zavlače pogled unutra, dolaze k njoj predahnuti od intelektualnih napora, osvježiti se. Naslone se na pult i tek što glavu ne stave u dekolte kao u fontanu.

U više sam navrata, u kantini, morao slušati pohvale njezinoj tobožnjoj spremnosti za “akciju na brzinu” i praktičnosti pulta za kojim sjedi; visina mu je, naime, idealna kada je prevrneš potrbuške i staviš joj ga odostraga. Što sam mogao nego se i sâm znalački cerekati ako sam htio izbjeći da me spominju kao pederčinu.

Tu njezinu poslovičnu ozarenost čini osobito čudnom što je nalijepljena na konjsko lice, s dlakavom bradavicom pored nosa. Svaki me put dok prolazim gađa provokativno čeznutljivim onda, što je novog vani? Oduševljena je svime što kažem, čak i kad odbrusim nemam pojma, samo sam skočio po cigarete. Koliko sam puta poželio, da vidim hoće li makar to izazvati kakvu drugu reakciju, reći da sam vidio kako je dvoje male djece tramvaj izrezao na komade.

Zapravo nastojim zaboraviti da sam jednom prišao njezinom pultu, uvjerivši se da nema nikoga na vidiku, i mucavo je pitao bi li izašla sa mnom. Opet oduševljenje, ni za dlaku različito od onog nakon što je novog vani. Bih li navratio k njoj, baš ne voli zagušljive kafiće?

Na adresi koju mi je dala zatječem jedan od onih kružnih stambenih blokova koji opasuju prazan prostor u sredini. Usred betonskog prstena grabi me tjeskoba; isti prizor kamo god pogledam, krletke za ljude naslagane jedne na druge, stotinu puta reproduciran isti raspored prostorija, stotine ogledala na zidovima, isti pokreti oko istih kuhinjskih uređaja, iste slike na televizorima. Iz jedne ćelije dopire nerazumljiv glas, odbija se i umnaža, dolazi sa svih strana, obruč oko mene sve se brže okreće, sve dok se noga nije usidrila usred svježeg psećeg smrada.

Obrisao sam koliko se dalo ali se osjeća dok zvonim; vrlo mi je neugodno. Sjedeći na kanapeu s podvijenom nogom, ne mogu se odlučiti je li bolje objasniti ili nadati se da ona ne primjećuje. Njezinom pudlu, u svakom slučaju, nije promaklo. Obilazi me i oblizuje, vidno uzbuđen. Pudl je, nedvojbeno, jedna od uzdanica njezina životnog smisla; razne ikone, posteri i uramljene fotografije, veličaju uzajamnu pseće-ljudsku nježnost. Televizor je drugo ključno mjesto ovog areopaga; stoluje pred kanapeom, na prijestolju od pročitanih časopisa. Premda nevelika, soba je opremljena u skladu sa slikom udobnosti opjevanom u tim časopisima. Kuhinja je iza staklene pregrade, u kupaonicu se ulazi iz predsoblja. Ne čini se pretjerano samoubilački ovamo se vraćati svaki radni dan u pet i trideset.

Njezina je kućna uniforma jednaka uredskoj; minica je još malo kraća. Sjedi na trosjedu do mene, noge je ispružila na niski stolić, jednom rukom miluje pudla koji joj se udobno smjestio uza skute. Razgovor ide iznenađujuće dobro. Ona odrađuje gotovo čitav posao, ne prestaje govoriti. Teme se smjenjuju brzinom koju teško pratim; dugo odgađani odlazak zubaru, dezen na tepihu, mjesto na obali gdje je provela ljetne praznike… Osjećam se prilično suvišan, možda ne bi ni primijetila da tiho nestanem. Zbilja, bih li pogledao slike s ljetovanja? O, rado.

Primičem se da bolje vidim i usput je obgrljujem oko ramena. Bradavica je nalik grožđici, prošarana kanalićima, dlačice na njoj su gotovo crne. Fotografija je prikazuje ispruženu na ručniku, sa slamnatim šeširom na glavi i osmijehom možda još zadovoljnijim od onog uredskog. Počinjem je milovati po vratu. Sada primjećujem i niz svijetlih, ali dosta gustih dlačica nad gornjom usnom. Nižu se druge fotografije; liže sladoled i smiješi se, vozi bicikl i smiješi se, nasmiješena sjedi za stolom u društvu sebi sličnih, nazdravlja podignutom čašom. Prsti mi se oprezno spuštaju niz oblinu ramena, pa se stidljivo, kao slučajno zalutali, prebacuju na onu drugu oblinu. Na vrhu brežuljka neko vrijeme miruju, kao dok se uvjere da je sve čisto, pa počinju lagano gnječiti. Masa nije poput plastelina, već elastična, vraća se u isti položaj i ništa se ne događa. Prelazim na meko ispupčenje, čupkam ga, uvrćem, to se pokazuje zahvalnijim; otvrdlo je i izdužilo se. Televizor je čitavo vrijeme uključen, bez tona. Traje dokumentarac o svakodnevici astronautâ koji kruže orbitom u bestežinskom stanju. Četkica za zube ne može pasti s ruba umivaonika. Uopće ti, zapravo, ne treba rub umivaonika. S druge strane, hajde nalij kavu. Zatim usred kabine puštaju pile. Sasvim zbunjeno, maše nogama, pa se u mjestu vrti oko glave. Iskušava krilca; to ga pravocrtno katapultira, odbija se od zidova kao ping-pong loptica. S mnogo više samopouzdanja, drugu joj ruku stavljam na koljeno i krećem unutrašnjom stranom bedara.

– Ova što jaše na poniju je moja sestrična, kaže, pa razmiče noge.

U stanu koji se pravokutno naslanja na ovaj, sredovječni čovjek otvara hladnjak i zamišljeno gleda unutra. Ona stiže do kraja albuma, pa ga zaklapa i odlaže. Pudl je otkaskao u kuhinju. Ostavši besposlenih ruku, poseže za mojim rasporkom. Neko vrijeme petlja, dio proviruje, ruka izvlači i ostatak, grabi čvrsto kao u strahu da ne pobjegne, počinje raditi kao klipna osovina, kao da želi iščupati. Zatim preuzima glava, isti vertikalni hod kratkih amplituda. Kosa je kuštrava, živa, skakutavo klupko vune u krilu. Najednom izranja lice, dramatičnog izraza.

– Leća! Zaboravila sam ugasiti leću!

Nestaje iza staklene pregrade. Naglo razgolićena i prepuštena sebi, stvar pulsira i slini, sarkastično me fiksira slijepim okom. Izvlačim se na prstima.

Sljedeći dan, dok pokunjeno prolazim pored njezinog pulta, ni slovom ne spominje prethodnu večer, zrači jednakim optimizmom, dobacuje iste besmislene osmijehe.

 

Nekako sam u to vrijeme došao na spasonosnu ideju da odnesem kući sav posao koji je to dopuštao. Ma kako sumorna, moja su trideset tri kvadrata nudila neku vrst utočišta. Šef je za to imao dosta razumijevanja; i njemu je godilo da me što manje gleda.

Najprije se treba naspavati. Opustiti se. Zbog napetosti ne spavam, a neispavanost me čini napetim. Što god bilo uzrok a što posljedica, ustajem umoran i ne mogu se koncentrirati, gledam kroz svaki papir, umjesto slova vidim tisuću nepovezanih, bezrazložnih i beznačajnih prizora, s putovanjâ, iz ureda, iz djetinjstva, iz susjedstva. Kruuum-pira, tule ispod prozora, neumorno marširaju čitav prokleti dan, kombiji s obiteljskim pakiranjima sladoleda pjevaju do-mi-re-fa-mi-so-do, zvučnik je moćan pa ga četvrt sata mogu pratiti dok krstari labirintom uličica, tu su i susjedi, prvi je vrijedan i rano se laća svoje benzinske kosilice, upravo kada uspijem zaspati nakon beskrajnog bauljanja, ima i vučjaka koji jedva dočeka smetlare jer noću je osuđen na solilokvij, drugi ima sina a on strast prema motociklima, onima koji konjski manjak nadoknađuju rzanjem iz petnih žila, a kad lipsaju treba ih rastavljati i satima turirati u dvorištu. Onda se nekakva idiotarija zakači kao čičak, Treba ti cura fina, treba ti boca vina ili Zdrav užitak za životni boljitak, nešto u meni to okrutno ponavlja. Ili me opsjeda umirujuća izjava jednog nogometaša nakon operacije tumora na mozgu: Isti sam kao i prije! Pa Rabelaisova vizija idealnog, premda još aristokratskog društva. Dvojba bih li s kobasicom skuhao krumpir ili špagete. Kaže li se margaritas ili margeritas ante porcos, i tako dalje.

Prvi se dan, zato, samo opuštam. Kako se točno to radi? Ne znam, pa iskušavam različite metode. Meditiram ležeći na leđima. Ubrzo, međutim, moram priznati da meditacija ne odmiče dalje od napuklina na stropu, ili naročito zanimljivog goda na parketu, ili male kazaljke koja se sprema dodirnuti brojku devet. Tijelo i dalje drmaju nervozni trzaji. Sav se posvećujem naporu da ih zaustavim. Od toga me obuzima još veća napetost i oštra bol u vratu. Sjedam u lotos-položaj; vrlo je neudobno. Prisjećam se vježbe opuštanja o kojoj sam čitao u nekom časopisu: treba se koncentrirati na dio po dio tijela. Poistovjetiti se s golim organskim postojanjem svakoga od njih. Iscijediti sav otrov kojime ih je zagadio um. Opuštam uho, rame, lakat. Ruku. Dobra je to ruka, korisna. Ruke volim mnogo više od lica, na njima se manje primjećuje starenje. Drugi me prepoznaju po licu, sam sebe prepoznajem po rukama. Dok radim, naprimjer, ne prestajem ih promatrati. Svu mi koncentraciju zarobe čim ih stavim na tipkovnicu. Lice, naprotiv, u meni budi revolt, gnušanje. Toliko muke da se pomirim s njim, a onda me opet zatekne nekakvom promjenom, nagore. Ruke su, naprotiv, postojane. Obdarene i mnogim drugim kvalitetama. Inteligentne. Tankoćutne. Samostalne, samodovoljne, a i sve drugo opslužuju. Koliko toga o njima ovisi. Koliko su mi olakšanja i utjehe pružile. Znale su u meni pridići malo života i u potpunoj obamrlosti. Barem dio mene dovesti u uspravno stanje.

Mnogi taj čin smatraju padom duha u blato, popuštanjem majmunskom porivu. Duhovna vertikala prokleto lako uzmakne pred mesnatom. Ona, međutim, pomaže da uspostaviš vertikalnu vezu sa svojom prošlošću. Pruža ti priliku da nadoknadiš propušteno, izbjegneš neugodna iznenađenja, ispraviš svaku šeprtljavu gestu i svaku petljavu, čangrizavu, sebičnu, kukavičku, umobolnu riječ. A bilo ih je, o kako ih je bilo.

Da savjest rasteretim duhovnog posrnuća, pritom se nastojim koncentrirati na same vertikalne, plemenite stvari. Mislim na uznosite, goleme hrastove. Na Kip slobode i Eiffelov toranj. Na raketu koja je čovjeka odnijela na Mjesec. Na Krista probijenog čavlima.

No unatoč tim raznovrsnim opuštanjima, i dalje ne spavam.

Navečer me unaprijed strah leći. Nekoliko će me sati neizbježno mrcvariti vizionarska misao kako je glavni razlog što ne mogu zaspati strah da neću moći zaspati. To će trajati i trajati. Isprobat ću stotine položaja, na leđima, trbuhu i oba boka. Brojalice. Sklekove. Čaše vode i žličice meda. Uzeti u ruke knjigu i ubrzo je zaklopiti. Otići u kupaonicu i provjeriti koliko su se povećali crni koluti pod očima. Vratiti se u krevet, staviti ruke pod glavu i pjevušiti neku melodiju. Nalaktiti se na prozor i zuriti na ulicu. Negdje usred noći, posegnuti za kutijicom uzalud skrivenom pri dnu ladice.

Ne sanjam gotovo ništa. Osim tih nekoliko snova koji se neprestano vraćaju. U prvom se nalazim na ulici, čudno me gledaju ali se ne obazirem, odlučno grabim naprijed, sve dok ne primijetim da sam gol golcat. Grozna nelagoda, pokrivam se rukama, ali sada mi se otvoreno smiju, nemam se kamo sakriti niti pobjeći, katastrofa. Budim se u znoju. U drugom smo protagonisti Šef i ja, u nizu različitih prizora, ja sam uvijek žena. U trećem se pojavljuje grafomanska doktorantica. Telefoniram da je obavijestim kako sam napokon odlučio objaviti jedan njezin tekst. Javlja se majka: Kako, Vi ne znate da se ubila? Skočila je sa zgrade, s esejom u rukama.

Na stolu je recenzija koju je trebalo predati prekjučer. Šef nekim čudom još ne zove da mi kaže kako mu je pun kufer, neka si nađem nekoga tko će to podnositi. Bio sam već stekao rutinu s tim recenzijama, proizvodio ih kao na traci; čak je i čitanje knjige postalo suvišno. I evo sad: Unatoč tjeskobom prošivenom plaštu ozbiljnosti, česta probijanja farse i groteske, stop, nešto škripi. Krećem ponovo: Usprkos tjeskobom prošivenom plaštu i opet stajem. Ne, bolje je Unatoč. Unatoč tjeskobom. Ili možda ipak Usprkos?

Recenzija nije odmakla dalje od te karambolirane rečenice. Bezbroj se puta zatječem kako zurim u nju, nemam pojma o čemu govori. Zbog umora stvar odgađam do vikenda. Čitav vikend radni stol zaobilazim u širokom luku, već pogled izaziva mučninu. Prolazi dan za danom, jedva načeti papir ustrajno se udaljava izvan dohvata. Premda je postalo nezamislivo dodati ijedno slovo, stotine mu se puta vraćam, buljim u njega s krajnjom odvratnošću, ustajem i koračam ukrug, prilazim prozoru i provirujem ispod spuštene zavjese, naravno da se nema što vidjeti, vraćam se do stola, šalica je blijedozelena i otkrhnuta na nekoliko mjesta, s donje strane piše MADE IN CHINA, na kartončiću za obilježavanje stranice je fotografija kuće na brežuljku, zemljani put vijuga među čempresima, SL 24, Terre di Siena, Edizioni Emmevu – Firenze, na zadnjoj stranici novina čitam Zvijezde se smiješe rakovima, jarcima i ribama, u rubrici Što poznati rade danas? otkrivam kako je jedan od naših najpopularnijih parlamentarca dan započeo redovitom tjelovježbom, odveo mlađu kćerkicu u vrtić a stariju u školu, prijepodne će dovršiti knjigu svojih političkih ogleda, popodne naporno raditi u nekoliko odbora, prisustvovati sastanku predsjedništva stranke, navečer obitelj izvesti na večeru. Fantastično! Prometej osobno, do zadnjeg grama jetre. Pokušavam malo odspavati. Ne ide, vraćam se za stol, ponavljam isti krug. Predvečer odlučujem da će sutradan biti drugačije.

U pola osam sjedam pred televizor, premda ne znam zašto. Njemu to ništa ne smeta. Glas objavljuje ime spikera koji će me odvesti u središte zbivanja. Pojavljuju se likovi koji tamo žive, postariji muškarci u inteligentnim, produhovljenim tamnim odijelima. Vidljivo zadovoljni svojim životom u središtu zbivanja, svi su nasmiješeni, zavaljeni u udobne naslonjače, srdačno jedni drugima pružaju ruke. Zatim dolazi još sličnih, samo nadurenih lica; oni prvi su im nešto krivi. Ton je u međuvremenu nestao. Tek se po koja riječ dovlači kao kroz živo blato, iz velike daljine, vrlo umorna: oporbena koalicija… sindikalne središnjice… kolektivni ugovori… gospodarsko-socijalno vijeće… nastavak rasprave o amandmanu na prijedlog zakona… Nepogrešiva hipnoza. Čitav sam usisan unutra, raspršen u čestice finije od milijuna svjetlucavih točkica koje čine sliku. Prizori se bezbolno nižu; potpuno se stapam sa svakim ambijentom. Dio sam povorke koja nosi transparente ili hoda za lijesom, zajedno s kravama i komadima namještaja plutam poplavljenim ulicama. Pred polupraznim gledateljstvom valovito se ziba debeljuškasti gospodin u fraku, raskolačenih očiju i širom otvorenih usta; čas sam ustreptala gospođa raskošna poprsja u prvom redu, čas starčić koji spava u njezinoj sjeni. U bazenu nas je šest ili sedam, gotovo smo poravnati; za dlaku prije ostalih dotičem rub. Loptica je neugodna no preciznim je backhandom vraćam u nebranjeni dio terena, padam na koljena stisnutih šaka, podižem pogled prema nebu, svaka je žilica nabrekla na mojem orošenom mišićavom tijelu.

Za vremenske prognoze već mi je prilično zlo. Talog se neprimjetno penje s dna želuca; u jednom trenu postaje kasno. Ostajem, dakle. Propadam u živo blato reklama. U čudesan svijet snježnobijelog rublja, superinteligentnih kućanskih uređaja i ultralakih higijenskih uložaka. Zalijepljen, izbijeljen i iscijeđen, nepomično sjedim dok mi se oči ne napune razbijenim staklom, pa gasim i rušim se u krevet. Ali tada nestaje pospanosti.

Televizor je gutao većinu mojeg vremena. Gledao sam bilo što, sjednice parlamenata susjednih država, prezentacije čudotvornih krpa i čarobnih noževa, dokumentarce o najnovijim dostignućima kirurgije. Povremeno bih naletio na nešto ekskluzivno, poput superfinala Kola sreće. Pobjedniku pripada nagrada od 133 tisuće. Voditelj više puta ponavlja brojku, s intenzivnim izrazom u očima. Sto trideset tri tisuće! Predstavlja tri konkurenta. Bez problema izabirem svojeg favorita: mladu, gotovo privlačnu službenicu, majku dvoje djece, bez hobija. Natječe se protiv umirovljenice s klimavom vilicom i debelog, ružnog gimnazijskog profesora. Opasnost, naravno, potječe od njega; pokuplja sve bodove, stari prasac. Ipak, u posljednjem krugu ona mu pred nosom ispaljuje točan odgovor i tijesno ga pretječe! Pljesak traje dugo, dugo, ne prestaje ni dok predstavnik sponzora otvara kovčežić i pokazuje ga kameri; do vrha je ispunjen urednim snopićima novčanica. Slijedi krupni plan dobitnice koja grca u suzama, doslovno rida od sreće. Ni ja se ne mogu suzdržati; jedna mi suza klizi niz obraz. Zatim odlazim u zahod i povraćam.

 

Te mi se srijede, naprotiv, nekako nije odlazilo iz ureda. Još je jedan tekst one male skribomanke završio u smeću; treba pronaći neku drugu razonodu. Ispod gomile mrtvih papira s gađenjem izvlačim prikaz recentne zbirke pjesama, iz pera ugledne kritičarke. Stigao mi je na lekturu; nada kako će nestati ako ga zaboravim bila je uzaludna. Uronivši u tekst, doznajem kako pjesnik govori izravno srcu. Kako se hrabro hvata u koštac sa zloćudnim materijalističko-informatičkim silama, podižući branu mističnog sjedinjenja s prirodom i svojim bližnjim. Kako je krhotine naizgled nepovratno rasprsle stvarnosti posložio u čudesno rafinirani mozaik.

Neko vrijeme meditiram nad idejom da se s tekstom povučem u zahod, ejakuliram po njemu i spalim ga u školjci. Zašto sam od svih poslova izabrao kopati po tuđim govnima?

Nisam opazio da je Šef ušao u sobu i preko ramena mi gleda u papir.

– Baš si zapeo da dovršiš, ha? Svaka čast. Ja odoh.

Čekam da svi odu pa zavirujem u prostoriju za sastanke. Čistačica još nije stigla; nijedna od tri boce koje su ostale na stolu nije dokraja prazna. Sve prelijevam u jednu, penjem se natrag, noge opružujem na stolu, potežem u pravilnim razmacima. Crvenilo na zapadu lagano se gasi.

Ne tako davno, i ja sam imao svoju umjetničku viziju, uobličenu kao roman. No brzo se pretvorila u niz raznovrsnih razočaranja, u mnogo tjeskobe i bijesa, posrtanja, bolnog pridizanja i ponovnog pada u blato. Nakon serije odbijanja, ipak sam uspio zainteresirati jednog nakladnika, umirovljenog agronoma koji je čitav život sanjao o vlastitoj izdavačkoj kući, te se dao u potragu za mladim talentima.

Dočekao me s pripremljenom recitacijom općenitih komplimenta; mogli su se, dakako, odnositi na bilo koju knjigu. Zatim pauza. Teško pronalazi riječi, od svake se odvaja bolno kao da ga košta godine života. Više nego govoru, zvuk koji proizvodi nalikuje defekaciji čovjeka kojeg muči tvrda stolica.

– Vaš rukopis je doista emmm… im-po-zan-tan… No, kako da kažem…. emmm… u pitanju je ne baš toliko sen-ti-men-talan… koliko emmm… ce-re-bra-lan… emmm…

– Diskurs?

– Da, da!

– Hoćete reći da je to mana?

– Nikako, nikako… Ali emmm… Ono čega se bojim je da bi dio čitateljstva… emmm… Ukratko, ne biste li to mogli emmm… sažeti?

Sažeti? Kao da se radi o simpozijskom referatu? Ono što sam ispisao vlastitom krvlju svesti na pitomu fabulicu, laku za prepričati? Da ne moraju čitati? Može li se sažeti Mozartov Requiem? Van Goghovi Suncokreti?? Trebam li i ja prvo umrijeti da me prestanu sažimati? Zalupio sam mu vrata.

A bio sam pokupio vrhnje velikih majstora, teorijske koncepte razumio bolje od njihovih autora, razrađivao ih, dotjerivao im stil. Bio sam u stanju savršeno podražavati mahnitost Dostojevskoga, Proustove spirale, Hemingwayevu ogoljenost, Borgesove apstrakcije… Bilo bi koji stručnjak potvrdio da ritam moje rečenice, moje metafore, moji portreti – pripadaju njima. Da su potpuno autentični! Ma što?! Bili su bolji! Autentičniji!

Dobro, nema veze.

U neodređeno doba gasim i dižem sidro. Lagano krećem prema gradu, u smjeru suprotnom od kuće, bez određenog cilja. I tek što izbijam na glavnu ulicu, nečija ruka na ramenu; Adam, fotograf kojeg nisam vidio otkako su ga izbacili iz lista. I on se meni veseli, premda ne baš sasvim trijezno. Košulja mu viri iz hlača, džep kišnog ogrtača je razderan, dio podstave se vuče po zemlji, ali to ga očito ne zabrinjava. Kod mene je suprotno, oni dronjci unutra se ne vide no uz najbolju volju ne bih znao namjestiti sretno lice poput njegovog. Raspaljujemo po bagri iz redakcije, složni u ocjeni da se radi o beznačajnim gnjidama. Krenuo je na nekakav party, tu blizu, hvata me pod ruku, idem s njim, ne ne, nikakav izgovor ne dolazi u obzir. Puštam se odvući, tobože preko volje. Istina je da bih se s njim otkotrljao niz ulicu kamo god želi.

Adam se brzo zagubio u bučnoj gomili, ostavivši me u ulozi koja je, uostalom, jedino što znam dobro odigrati: smušenog, inhibiranog tipa koji pijucka svoj Baccardi leđima zalijepljen za zid, bez zrnca talenta za čavrljanje u društvu, nesposoban pokupiti čak i gabore koji kao ozebli sunce čekaju da im netko priđe. Raspoloženje je na vrhuncu, ne računajući one koji su se već prizemljili iza kauča ili pod stepenicama; ecstasy se čitave večeri grickao kao kokice. Svira ABBA. Dnevni boravak pripada skupini visokih sisatih plavuša; obgrlile su se oko ramena, složno skaču udarajući debelim petama o pod, na sav glas urlaju money, money, money. Povremeno se sruše kao pločice domina; to ih još više razgaljuje. Sobu u potkrovlju zauzeo je plesni par u erotskom transu. Razgrnuvši sve oko sebe, uz trance podlogu divlje se bacaju jedno na drugo, ali toliko su obuzeti svaki svojim transom da ne mogu dohvatiti partnera, piruete im promašuju pa se uglavnom valjaju po podu.

Zidna poza s licem moj unutrašnji svijet je iznad svega toga dobro štiti od pokušaja da me uvuku u skupne aktivnosti. Uzaludnost kamufliram cigaretama i Baccardijem. Stiže vrijeme da ga ponovo obiđem.

I tada je opažam. Ona je, također, krenula prema baru. Nedvojbeno je upravo stigla, jer bio bih je zamijetio i mrtav. Predamnom je sve što sam u životu trebao, više nego bih se usudio pitati. Živo i opipljivo. Što je tako čudesno na ovom stvorenju? O tijelu je suvišno trošiti riječi, jedno je od onih koje tjeraju znoj na čelo, želiš ridati i zakopati se u zemlju. Lice ga, srećom, čini manje nedostupnim; crte su pravilne ali nekako je obično, kućno, s frizurom poput kacige, mnogo ga je teže zamisliti na naslovnici glamuroznih časopisa nego na susjedovom sinu s kojim si se špekulao u dvorištu. Taj osmijeh, međutim, kojim me u prolazu ovlaš pomilovala i ozarila, preplavila čitavu prostoriju, kao da stiže iz neke neshvatljive daljine, nešto je ljekovito u njemu, nešto stoput mudrije od svega što sam pročitao u knjigama.

Čitav koloplet svojih kompleksa prekoračujem kao pseće govno na cesti i izgovaram glasom Clarka Gablea:

– Gospođice, ovom zlatu na Vama sav je trud uzaludan; Vaša ga ljepota ponižava.

Ili nešto slično. O, kakvih se sve pametnih i krasnih stvari čovjek kasnije domisli.

No, posrkavši još malo hrabrosti ipak se odvažujem. Netko kroz moja usta mekeće:

– Oprosti, jednostavno ti moram nešto reći.

– Pa onda daj.

– Izgledaš točno kao ženski lik mojeg romana.

– O, ti pišeš roman?

– Ne, ali bih ga rado napisao.

– Roman o čemu?

– O tebi.

– Što ti znaš o meni?

– Ništa, u tome je problem. Moram te upoznati.

– Ja to pokušavam već mnogo godina.

– Možda je baš u tome greška. Nije li bolje pustiti nekome drugome?

– Kakva sreća da si naišao, Alberte. Onda, da čujem formulu?

– Previše nepoznanica u jednadžbi. Može li ime za početak?

– Zašto je to važno?

– Vidiš, što sam ti rekao. Kao junakinja mojeg romana. Zapravo nikada ne doznamo kako se zove.

– Kako intrigantno.

– Reci mi barem čime se baviš.

– Prodajem cipele.

– Mhm.

– O, nije to tako sjajno kao što izgleda izvana. Moram ići.

– Čekaj, tvoj… osmijeh…

– Što je s njim?

– Ne stane u ovu prostoriju. Ni u ovaj grad.

– Uvijek si tako izravan?

– Oprosti, ne znam drugačije.

– Ali ne, to je vrlina. I to rijetka.

Okreće se i lebdi prema susjednoj prostoriji. Nimalo ne škrtareći, otpijam Baccardi i zavaljujem se u oblačić tog početka, toliko obećavajućeg da se jedva usuđujem vjerovati. I to prodavačica cipela? Ipak su mi udijelili ulogu u jednoj od tih bajki? U izvrnutom remakeu pepeljuge? Zbog kojih to skrivenih prinčevskih kvaliteta? Kavim će ih natprirodnim osjetilom ona u meni otkriti? Ipak, sve dvojbe razgrće vizija kojoj ne trebaju argumenti: nas dvoje, to mora biti. Kad se to dogodi, jednostavno znaš.

Stvar treba pustiti da diše, da lagano krčka, nikako je ne upropastiti naglom vatrom. Još dva-tri gutljaja pa nehajno krećem za njom.

Sjedi u naslonjaču za dvoje, prekriženih koljena, uzdužni je prorez na haljini nimalo ne brine. Jednom je rukom obgrlila naslon, kažiprstom druge pokazuje mi neiskorištenu polovicu. Taj osmijeh. Iznutra me premazuje blaženstvom kao maslacem.

– Onda, hoćeš li mi ispričati o tom romanu?

Lice primiče mojem, vrtoglavo blizu. Ne usuđujem se ni pomaknuti. Njezin dah na mojem vratu, grudi na nadlaktici, jasno im osjećam težinu, oblik, vidim njihovu ružičastu put, tamne otočiće na vrhu, i svoje jagodice kako ih miluju, ta će se dva pupoljka za koji tren razotkriti, poletjeti mi u zagrljaj. Mucavim glasom počinjem raspredati fabulu, ne znam kojeg se kraja uhvatiti, no sjaj njezinih očiju ohrabruje, počinju se uzdizati konture romana, vezu se niti zapleta, pokreću komplicirani dramatski mehanizmi, fino ugađaju višeglasja i rezonancije, sve je jasniji smisao svake epizode. Usput se sve smjelije primičem, naraciju pomažem s mnogo gesta, naročito važna mjesta podvlačim rukom na ramenu ili koljenima, suptilne metafore sve joj intimnije šapćem u uho, povremeno ga obliznem vlažnom usnom. Ta mirisna kosa je poput opijata, udišem još i još, opila me naracija, uzdigao sam se njezinim krilima, narastao, golem sam kao kuća, svemoguć, upravljam njezinim mislima, izgovorit će sve što mi padne napamet, naprimjer

– Hoćeš li plesati sa mnom?

Naravno da hoću. Stupamo na plesni podij; odmah se razmiču, zadivljeni plaštom erotskog naboja koji nas omata. Sklopili smo oči, puštamo žudnji da nas vodi, svaki je pokret precizan, estetski savršen, poput brižno pripremljene koreografije. Usnama mi dotiče vrat, šapće

– Znala sam da je nešto među nama čim sam te vidjela.

Hvatam je za bokove, krhke i užarene, pritišćem ih uz svoje. Ona mi obje ruke baca oko vrata, gnječi i trlja o mene te zrele, sočne dinje, vijugavo se spušta, okreće se leđima pa vijuga prema gore, ljuljamo se sljubljenih bokova, vozimo slalom, skačemo preko hupsera, jašemo na valovima. Glazba na tren prestaje. Odmiče se i požudno kaže

– Imaš vatre?

Pipam po džepovima, ne mogu pronaći, napokon evo ga, pružam ruku i pripaljujem… bradonji s nacerenom facom.

– Nešto nije u redu?

Prokleto sanjarenje, sada kad je vrijeme za akciju! Hitam u susjednu sobu. Nije tamo. Dakle u kupaonici? Zauzimam položaj na diskretnoj udaljenosti, vrata ne ispuštajući s vida. Dugo se ništa ne pomiče. Napokon prilazi onaj bradonja, unaprijed raskopčava šlic, bez trunke otpora ulazi, zatvara za sobom. Nevidljivi dio mene baca se na vrata i s obje šake bubnja po njima. Žurno se uspinjem u potkrovlje. Par od ranije točku je završio obostranim nokautom, a i gledatelji slijede primjer, svaki u svojem kutu. Trčim na terasu; zatječem samo jednog uzvanika. Naslonjen na ogradu, zauzet je prekrcavanjem svojeg posljednjeg obroka u susjedovo dvorište. Nestala je, u tih nekoliko sekundi mojeg delirija alkoholizirane sreće!

 

U trag joj ulazim tek tri dana i dvadeset telefonskih brojeva kasnije. Moram razgovarati s njom. Moram joj reći… Što zapravo? Sjetit ću se kada dođe tren. Dugo sjedim pred telefonom kao s namjerom da ga hipnotiziram, privolim na suradnju, iskamčim mu trenutak nadahnuća. Podižem slušalicu, i dalje bez ikakve ideje. Ako se javi muškarac, istog ću časa zaklopiti. Zvoni uzalud, drugi put, treći, četvrti, praznine popunjava bubnjanje mojeg srca. Napokon: kvrc, šum vrpce, i kreće:

– Yes, this is the residence van Alle, thank you for calling. Vous l’avez déjà compris, nous ne sommes pas là. Hopelijk heb je vlogende keer meer geluk. Kvrc, biiiiip.

Isuse. Taj glas. Pritišćem redial, pa još jednom. Bezbroj puta. Dan za danom. Isključivo u radno vrijeme; zašto da sve uništim kada je glas dovoljan?

Telefon ubrzo postaje suvišan. Znam napamet svaki slog, boju vokala, duljinu, intonaciju, pauzu. Između nas se više ne upliće šum vrpce ni pucketanje linije, njezin je glas sada u meni, bez posrednika, neograničeno na raspolaganju. Mogu ga montirati kako želim, posebno drage sekvence rastezati i ponavljati u nedogled. Naročito me inspiriraju sitnice koje neosjetljivo uho ne bi zamijetilo, zapinjanje jezika na grebenastim mjestima, nezgrapnim skupinama suglasnika, ili sićušno mljackanje kada na kraju rečenice oblizne usne. Sve jasnije vidim te usne i jezik kako ih oblizuje, osjećam im okus. Dolaze me maziti čim poželim, dovoljno je pozvati glas. Najdraže mi je to raditi u krevetu, ležeći na leđima. Više bez nje ne mogu zaspati. I budim se s njom, dan ne započinjem dok joj ne posvetim malo pažnje, a kasnije ga više puta zbog nje prekidam. Uvijek je tu, samo moja.

Ipak, ni ta veza nije neotporna na vrijeme, na predvidivost, ponavljanje i ograničenost ljudske mašte.

Odlučujem joj pisati. To je pravi način da sve kažem, mirno i pribrano. Ispisujem čitav snopić stranica, u groznici, pojma nemam čime. Uz molbu da mi pismo vrati, makar bez ijedne riječi, ako ne želi da nastavim, jer nisam nikakav manijak, neću je opsjedati ni proganjati. Točnije: jer se vjerojatno neće potruditi da me obavijesti ako želi da je ostavim na miru. Šaljem joj pismo za pismom. Svaki dan ritualno odnosim na poštu po jednu debelu omotnicu s krasopisnom adresom. Predajem ih uvijek istoj službenici, suhonjavoj ženi s brčićima, čiji suučesnički osmijeh govori da sluti o čemu se radi. (Je li ih otvarala? Sada je sasvim svejedno.)

Razgolitio sam srce, utrobu, promatrajući se njezinim očima, ponosan na ono što bi odobravala, s isprikom za ono zbog čega bi me kudila, dodajući tamo gdje je nešto nedostajalo, štucajući ako je bilo previše. Jasno sam osjećao kako me ta pisma mijenjaju, pretvaraju u ono što bi ona željela da budem.

Sazrio je trenutak da se nađemo oči u oči. Jedne večeri, sav u znoju, posežem za telefonom. Dobro poznati ti-ti-ta-ta-ti-ta-ti, jednom tuuut, a zatim halo, živahan, odrešit, ali ne i odbojan.

– To sam ja, kažem.

– Da?

– Onaj iz pisama.

– Pisama?

– Kako, nisi ih dobila?

– Tko ste vi?

– Pa sjećaš se onog tuluma, moj roman…

– Aha. Kako si dobio moj broj?

– Poslao sam ti neka pisma, je li moguće…

– Ako si ih slao na moju staru adresu, tamo više nema nikoga. Zgradu će srušiti.

– Ali u imeniku, kraj telefonskog broja…

– Broj sam zadržala. I što hoćeš?

– Ja… Vidjeti te, ništa više.

– Nemoguće.

– Makar na deset minuta?

– Zašto?

– Kako da ti kažem u jednoj rečenici… Sva ta pisma…

– Hmmm. Pet minuta. Prekosutra, u pola dva. Ako obećaš da me poslije više nećeš zvati.

 

Stojim pred kafićem na prekopanom trgu, nespretno stiješnjen željeznim pločama koje okružuju nekakvo podzemno gradilište. Pješacima su ostavili prolaz jedva širi od metra, pa ljudi u prolazu zapinju o mene i ispričavaju se, i ja se njima. Kiša koja je maločas počela rominjati ne ometa radove; iz jame dopiru snažni udarci i metalno struganje. Točno je jedan i pedeset. Stigao sam u jedan i petnaest, naručio kavu, popio je, došlo je jedan i četrdeset pet, nije mi se pilo još kave, platio sam i izašao. Zapravo sam gotovo s nestrpljenjem dočekao vrijeme da odem, svjestan da bi mi njezin dolazak donio jedino poniženje. No van mi se, naprotiv, uopće ne odlazi. Nemam kišobran, unutra se ne želim vratiti, a otići znači definitivan rastanak s njom. Ostajem stajati pored vrata, bez ikakve nade da će doći. Samo čekam da kiša razmoči moju petparačku romantiku, moju zaglušujuću naivnost.

Najednom: da, to je ona, na kraju uskog hodnika. U jednoj ruci kišobran, drugom mi domahuje. Panika zbog nagle materijalizacije tog lika, čije je savršenstvo u mojoj mašti pregazilo granicu podnošljivog. U ovako rastočenom izdanju, mokrih ramena i rijetkih vlasi slijepljenih za ćelu, još sam mu veća suprotnost. Ipak, dok se približava pronalazim utjehu: hoda trapavo, ispod prekratkih hlača proviruju neukusne mliječne najlonke, kosa joj nije više dražesno kratka već se objesila po vratu i vapi za malo pažnje. Možda bi se dalo o nečemu pregovarati.

– Strašno mi je žao…

– Ma nema zbog…

– …ali ne mogu ostati. U gužvi sam, ne stignem ni ručati. Ako baš hoćeš, možeš me otpratiti natrag.

Uzimam njezin kišobran, u nadi da će me uhvatiti ispod ruke. Ništa od toga. Hodamo uza željeznu ogradu, šuteći, zaokrećemo dva puta, silazimo u pothodnik. Potpetice otkucavaju kao u TV kvizovima, kada se natjecatelj ne može sjetiti odgovora. Ona kaže:

– Ah, da. Pokupila sam tvoja pisma. Neka od njih, čini mi se. Jer sve što je palo na pod otkako se sandučić pretrpao, pokupili su smetlari.

– I… što misliš o njima?

– Gramatički prilično korektna, stil nezanimljiv. Evo, tu radim.

Zaustavlja se pred mramornom poslovnom zgradom.

– Tu prodaješ cipele?!

– Ne. Radim u odvjetničkoj kancelariji. Još jednom, žao mi je. Čuvaj se.

Pruža mi obraz. To je onaj tren u kojem sam kasnije tako često zaustavljao film; usporenje, primičem se njezinom licu, uranjam u mirisni oblak, usnama joj dotičem kožu, cut, ostajemo sljubljeni u vječnosti.

 

No ipak se nastavlja; do dana kada sam je posljednji put vidio. Čudno je da se najbolje sjećam sirena i galame, kolone automobila s otvorenim prozorima kroz koje vire ljudi, mašu zastavama i bacaju petarde. Čudno, jer sam pločnikom hodao gledajući ravno pred sebe, nevidljivim tračnicama, kao navinut.

Vidio sam komadić te utakmice, na malom televizoru ispod portirovog pulta. Prilično je nabusit:

– Čuli ste me, u ovo vrijeme više nema nikoga.

Hoće da ga pustim na miru gledati utakmicu, mogao bi svaki čas planuti, zgrabiti me za ovratnik i izbaciti. Ipak, još jedan krug po praznom mramornom predvorju. Oprezno se približujem; molim vas probajte još jednom, znam da nije otišla. Napokon grabi slušalicu, sadistički, priprema se da rikne kako mi je sada valjda jasno da je nema, neka se gubim ili će pozvati policiju. No izraz mu se lica naglo mijenja, mrmlja nešto u slušalicu, pruža mi je kao crkotinu na vrhu štapa.

– Halo? Oprosti molim te, bio je zastoj u prometu, sišao sam na pogrešnoj stanici, pa su me poslali na pogrešan ulaz… Možeš li ipak sići na tren?

– Ne, potrošio si svojih deset minuta.

– Daj mi još samo dvije, molim te. Samo da čuješ što ti imam reći.

– Dobro znam što mi imaš reći i ti znaš što mislim o tome. Da si stigao na vrijeme, sišla bih da ti još jednom kažem u lice. Ali u biti je svejedno. Moram ići, šef me treba. Ne zovi više.

Neko sam vrijeme zurio u blistave mramorne stupove, neosjetljiv za portirove sarkastične ubode u leđa. Pa otklizio ulaštenim podom, kao na zračnim jastučićima, u zagrljaj gnjilom jesenjem povjetarcu.

Bila je sasvim u pravu. Što bi se promijenilo da sam je još jednom vidio? Nisam li, siguran u ovakav ishod, došao samo po završni udarac za svoj već pošteno iscipelareni ego, u nadi da će se tada ukazati dugoočekivano, najniže dno, makar s treskom, pa ću pokupiti krhotine i polijepiti što se dâ?

Nije se ukazalo ništa. Jednako mutna i gluha slika, okus još gorči.

Povraćati sam počeo već na putu kući, i uništio jedine pristojne cipele. U kafić sam ušao bez namjere da se napijem, samo da olakšam sve glasniju bol u nogama. Hodao sam satima, sasvim nepoznatim ulicama, premda sam ih prošao stotine puta. Kafić je bio prazan; sjeo sam u kut. Ubrzo je nahrupila i okružila me gomila navijača. Razgaljena je rulja pjevala i kucala se kriglama piva, jedna se našla na mojem stolu, netko se htio kucnuti sa mnom, stigla je još jedna, pa još tko zna koliko.

Nekoliko sati kasnije, pridigao sam se i oteturao do autobusa. Pri jednom naglom kočenju, netko mi je žestoko nagazio nogu; crnac dvadesetih godina, možda trideset pet. Ne bih ni primijetio njegovu crnoću – žurno sam okrenuo glavu na drugu stranu – da nije počeo urlati; što još hoću, nije li se pristojno ispričao. Nisam se usudio uzvratiti pogled. To ga je još više raspalilo; praviš se da me nema je li, razbit ću ti pičku, svinjo rasistička. Na prvoj stanici, potrčao sam prema kanti za smeće. Presporo.

 

Fotelja u kojoj se obično klatim zaklatila se nekako sama od sebe. Daske su jauknule. Dižem oči s ekrana prema lončanici obješenoj o stropnu gredu; majčin cvijet u njoj je preminuo ali gle veselo se ljulja, zazibana nevidljivom rukom. Vjetar nije, prozori su zatvoreni. Dakle što? Umor? Morska bolest u očima? No evo stiže ponovo, jače, tutnji negdje u podrumu, ovaj se put i zidovi drmusaju, čitava se građevina njiše, jeza gmiže niz kralježnicu, pribija me za naslon, nestao bih pod ormarom da se mogu pomaknuti, zavaren sam za stol, kao jarbol sam ga zgrabio da me valovi ne odnesu, betonska se lađa ziba na valovima zemlje, kolika li je sila zaljuljala ovih tisuću tona, dopire ravno iz Zemljine utrobe, iz vrtoglave dubine, prsnulo je negdje unutra, usisava nas užareno ždrijelo, urušava se tanka podloga ovog svijeta, komadi se odlamaju i padaju u procjep, je li to Božja kazna stigla za sve nas ili na moju osobnu adresu, možda je epicentar točno tu pod radnim stolom, samo što nije odletio, draga kućerina putuje dolje i ja s njom, temelji su već samo prah, ni podruma više nema, stepenice se mrve jedna po jedna, pucaju stakla i tanjuri, eksplodiraju slavine, šišti voda, drobe se stropovi, prizemlje se prazni kao zahodska školjke kad pustiš vodu, lete kauči i ormari, gdjekoja reprodukcija ostaje visjeti na začuđenom kosturu zidova, naprimjer Dalijevo Prerano okoštanje jednog kolodvora, vrlo prikladno, no zidovima odoše i posljednja rebra, praskaju grede nad glavom, krov će se sklopiti kao ligeštul i spljaskati me, sve će do posljednje krhotine propasti u jamu, zemlja će se zatvoriti i polako se slegnuti oblak prašine sitnije od pršića.

Ne. Prestalo je tresti. Samo se lončanica još podrugljivo ziba. Ovo je bilo samo upozorenje, no vratit će se, i to za ozbiljno. Prokleti potresi! Opreznim ponašanjem možda izbjegneš prometne nesreće, zarazne bolesti, bankrote, brakove, suicidalne porive, možda te zaobiđe metak psihopata koji puca u gomilu, eksplozije bojlera i nuklearnih centrala, burzovni slomovi, kompjutorski virusi i regionalni sukobi, ali prije ili kasnije kresne te potres i tu nema nikakve pomoći, ne možeš naslutiti neće li već idući tjedan, sutra, usred ove rečenice… Lako što je čovječanstvo izgrađeno na ocoubojstvu; od nečiste savjesti mnogo je opasnija ta nikad ugasla, deponirana i pritajena grmljavina u srcu svijeta, tempirani bijes Boga Velikog Praska. Sve se vertikalne fantazije, povijest i progres, uspon i uspravnost, u hipu sravne na nulu kad On odluči da je došlo vrijeme za naplatu ulupanog vremena. Tada kosi sve redom; potres je jedna od rijetkih istinski demokratskih, neklasnih i nešovinističkih pojava.

A nadao sam se da je ovdje sigurno barem od takvih svinjarija. U gradu sam betonske nakupine neprestano vidio kako se obrušavaju i drobe sve pod sobom. Nemaš se kamo sakriti, svejedno jesi li unutra, na ulici ili pod zemljom, sve se pretvori u klopku, smelje te i zatrpa. Tu na otoku, naprotiv, gotovo ti ništa ne može pasti na glavu. I evo ti sigurnosti. Statistički je možda vjerojatno da ga sada neko vrijeme neće biti, ali fućka se meni za statistike. Ubadat će u srce svaki jači nalet vjetra, svako pucketanje krovne konstrukcije, neumorno ću provjeravati lončanicu. Ali kamo odavde? Da krenem plivati, pa što bude?

 

Nešto je u meni dovoljno glasno govorilo da će se ova kuća, utočište čuvano u rukavu, pretvoriti u egzil iz kojeg se ne vraća samo tako, kad ti dosadi. Mjesec je bio pun one noći kada me linijski brod sa sjevera donio ovamo; počeo se ukazivati visoko na nebu poput vodenog žiga još prije nego je sunce zaronilo na suprotnoj strani. S pramca sam promatrao kako se iz mora izdižu tamni obrisi otoka, obala strma poput zatvorskih zidova. Ali onda je maestral na palubu donio dah proljeća, prve znake već probuđenog juga, s njima viziju jednog drugačijeg mene, proljetnog, južnog, i rasplinula se svaka misao o porazu i bijegu.

Ta mi je kuća dugo gnječila savjest. Zajedno s majčinim riječima: kad budem gore, voljela bih se samo jednom vratiti, da vidim u kakvom je stanju bez mene. Podmuklo. Znala je da nemam smisla za sizifovska herojstva, da neću ljeta provoditi rintajući ne bih li spriječio neizbježni danak vremenu. Otac je, doduše, jednom davno rekao da mu puca prsluk što će biti kad umre. Neka je samo prodam. On nije vjerovao u zagrobni život. Ni ja, ali sam svejedno izabrao srednje rješenje, jedno od onih koja ništa ne rješavaju nego nanose patnju i jednoj i drugoj strani. Kuća je patila više, sramno zapuštena. Dvorišna vrata dočekala su me okovana bršljanom. Stepenište zagubljeno pod borovim iglicama i trulim lišćem. Ono koje vodi u vrt razvaljeno kišama. Vrt: to se moja sentimentalnost odbijala pomiriti s prizorom kupinjaka, zmijskog raja. Napukli i otpuhani crijepovi sve su govorili o stanju potkrovlja. Na prozorskim su se okvirima posljednje ljuske laka izvijale u agoniji, kancerozna se hrđa rasplazila zidovima.

Sa mnom je postalo još gore; prestala je dolaziti mještanka koja je iz sućuti zalijevala majčino cvijeće i prozračivala, tu i tamo potegnula krpom. Cvijeće je otišlo s njom, umjesto otpremnine. Bez nje ionako ne bi poživjelo ni tjedan dulje. Nju bih bio rado zadržao, da podbadanje nije postalo nepodnošljivo. Zašto ne ovo, zašto ne ono. A kad bih obećao da ću se, evo odmah sutra ujutro, baciti na taj kotlić, na te slavine, na ta razbijena stakla, samo bi me gledala s gađenjem na usnama, podbočena na vratima, pa prezirno frknula i odgegala se. Napokon je na vlastitu ruku dovela čovjeka koji je nešto kuckao po kuhinji, dok nisam strčao i razgalamio se, kako se usuđuje ponašati kao da je kuća njezina. Prašina i pauci su se potom bezbrižno raskomotili. Mrtve sam muhe gurao pod ormar. Nije ih ugodno bosom nogom nagaziti u mraku; žarulje su redom pregorjele. Tama je osvajala komadić po komadić kuće. Njoj je trebao spasitelj od utapanja u zaboravu, a sa mnom je dobila još jednog utopljenika.

 

Po tko zna koji put obilazeći kuću u potrazi za nečime zanimljivim, u konobi, ispod slomljenih vesala i zahrđalog roštilja, iskopao sam nevjerojatnu relikviju: očevu pušku za podvodni ribolov. Mislio sam da je majka očistila do posljednjeg njegova traga. Ova naprava koja je uspjela izmaći cenzuri priziva ga poput Aladdinove lampe, vraća me u vrijeme kada se bezuspješno trudio uputiti me u njezinu namjenu. O, kako sam mrzio taj materijalni dokaz razlike među nama, nesavladivu prepreku na putu da i ja postanem ribolovac, hranitelj obitelji. Da ga zamijenim i stvar preuzmem u svoje ruke. Ne, te su ruke odmah razotkrile svoj besperspektivni karakter. Nikada nisam ništa ulovio, osim minijaturnih ribica kojima sam zaradio samo njegov podsmijeh, tobožnje divljenje što sam pogodio tako malu metu.

Mnogo je godina prošlo otkako sam posljednji put dotaknuo tu stvar. Pažljivo je čistim od prašine, provjeravam laštike. Začudo, nisu istrunuli. Ni harpun, od nehrđajućeg čelika, ne pokazuje znakove starenja. Ubojito je oružje strpljivo čekalo povratak lovca, odnosno da lovac u meni sazrije. Pušku umatam u platno i krećem preko brda svojom stazicom ispod reda smokava, kroz vinograde i pješčane vrtove.

Na plaži, pod popodnevnim suncem: dvije postsezonske strankinje, ružičaste kože, žalosno debele. Gnusno cikću brćkajući se u plićaku. Tobože koketiram pogledom ali se ne zaustavljam; razočarane su. Smještam se u sjeni jedne grote, na lapornim pločama oblim poput plikova. Peraje i maska kupljeni dan prije polaska napokon će dobiti priliku. Na ronjenje nisam ni pomislio otkako sam ovdje. U gradu sam se neprestano zamišljao u moru, slušao valove u glavi, osjećao kako me ljuljaju. Tu jednostavno nemam potrebu za njim, jer je nadohvat ruke, svuda uokolo, stalno.

Pušku jedva napinjem, ali ustrajem, forme radi; loviti nenabijenom puškom, tu prevara prejako smrdi. Oprezno zakoračujem, uranjam do brade. Neko vrijeme ostajem tako prerezan zrcalnom jutarnjom površinom, tijelo čuči pod morem a glava strši vani, vjerojatno izgleda poput bove. Ili nečeg neodređeno jestivog, barem kormoranu koji tobože nezainteresirano pluta na razumnoj udaljenosti. Tišina je potpuna, nema ni rutinskog šljapkanja valića. Napokon se odvažujem uvući i glavu. Pitom krajolik, brežuljci obrasli raznobojnim algama. Trzaj nogama i nestaje oslonca. Prepuštam prozirnom tepihu da me nosi, tek povremeno mijenjam kurs kakvim lijenim zamahom, kao što možda čine kitovi. More već desetljećima nije bilo ovako toplo, kaže radio. Pretoplo za ribe, očito; nijedne na vidiku. To me oslobađa misije da makar pokušam koju pogoditi, pa se ispružujem na leđima i zaklapam oči. Glavom mi se mota čudna misao o smrti kao jedinoj istinski pouzdanoj vertikali. Tjeram od sebe tu sablast; zaranjam. U kratkim intervalima, zatim zadržavajući sve više zraka. Spuštam se na dno, odgurujem, jurim natrag. Ili lebdim u plavetnilu, usred ničega, visim na nevidljivoj niti, rasterećen tijela kao astronaut.

I tada je opažam. Na jedva pet metara, okrenuta leđima, bezbrižno, zaigrano pase. Bjelasa se poput fatamorgane, kao preslikana iz bajke, čarobnim štapićem posađena na hrid. Prekrasna orada. Hrptenjača se propinje prema glavi pa povija sve do punačkih, gurmanskih usana, zalisci na škrgama cakle se poput draguljnih naušnica, rep nehajno leluja, kao na povjetarcu, premda su mu dva zamaha dovoljna da nestane s vida. Golema zvijer, elegantna poput morskog leptira, zlatnog i mesnatnog. Među svom očevom lovinom, orada je bila kraljica. Obroke je pretvarala u svečanost. Rijetko ih je donosio, i nijednu ni približno veliku kao ova. Ovakvu mrcinu nisam vidio ni na slici.

Ma koliko oduvijek prezirem taj podvodni ribolov, najednom savršeno znam što treba učiniti. Ne gubim ni trena; krećem prema njoj ravno s linijom repa, da ostanem u mrtvom kutu. Okomito nad hrbatom, lagan pokret da joj privučem pažnju. Bljesak bijelog trbuha; zaokreće se poput teške jahte. Jedan me neopisivo dug tren fiksira staklenim okom većim od oraha. Odapinjem. Harpun prolazi kroz jetru, možda i srce, zabija se za dno. Rep poliježe poput suhog lista; jedino još začuđena usta pokušavaju usisati malo života. Oko bez kapka zuri u mene tugaljivo, razočarano, zericu prezirno.

Dok plivam prema žalu, ipak je za svaki slučaj čvrsto stišćem uz sebe, čak i kada prestaju posljednji trzaji. Nekoliko puta zastajem da je ponovo razgledam i uvjerim se kako je stvarna. Polažem je na obalu. Sjedam na stijenu da se nauživam prizora, diveći se podjednako njoj i sebi. Nožem joj param trbuh. Crijeva idu sama, ali škrge i srce su vrlo žilavi. Dok ih čupam čuje se slabašno skvičanje, poput glasanja minijaturnog praseta.

 

Zagledan u obzor, nisam opazio prikradanje sutona. Uskoro, kada sve potone u crnilo, kao i svake srijede, jedna će drhtava točkica izroniti iz ništavila i narasti do veličine trokatnice. Ali dok prolazi pored mojeg podija od oblih lapornih ploča, neću odmahivati putnicima nagnutim preko ograde nego uz šačicu besposlenih šetuckati gore-dolje lukobranom u gradu na obali, pogleda uprta u mrak. Kasnit će dvadesetak minuta. Sve ću žustrije koračati betonskom stazom. Kada pramac napokon zareže mrtvo lučko more, srce će htjeti poletjeti. Par trenutaka jeze: što ako se ipak predomislila, u posljednji čas shvativši u kakvu se nerazumnost upušta? Ali ne, ne, ova lepršava bijela haljinica i osmijeh koji me podrugljivo promatra s palube, pa se raskriljuje i rivom prosipa biserje!

Po isplaženom čeličnom jeziku mile automobili, vreće povrća, ljudi, ona. Jednako nasmiješena, zakoračuje na obalu, spušta torbe, čeka da joj priđem. U tom trenu kada joj prilazim u mene se zauvijek gravira: bljesak lažnih briljanata u suncima od bijelog zlata ispod ušnih resica; zagasiti bljesak očiju koje me pretresaju loše prikrivajući znatiželju a i kratkovidnost; sićušan procjep između dvije gornje jedinice koji je provirio između rastvorenih usana, što je posljedica škiljenja kao i kose bore oko očiju i vodoravne na čelu; izduženost čela koju uzaludno, a i bez ikakve potrebe, nastoje kamuflirati šiške; simpatično obla, no nespretno prenaglašena koljena nalik jabučicama; glatka put ipak prilično tupastih listova; još bezbroj sitnih nesavršenstava koja, istini za volju, ne stignem opaziti u tom jednom trenu nego ih u sliku naknadno upisuje žudnja.

Je li zaista sve ostavila zbog mojih zagrljaja, ukrcala se na taj brod da ovdje izmislimo svijet samo za nas dvoje?

Da, jer već tren kasnije jurimo cestom do trajektnog pristaništa; za pola sata bit ćemo na otoku.

 

Kada je pozvonio poštar, jučer u podne, telegram sam uzeo bez ikakvih slutnji, dobrih ili loših, uvjeren da je na ovu adresu došao greškom. Razderavši omotnicu, ostao sam zuriti u papirić. Pročitao sam još dva puta, pustio ga da padne na pod, otišao u kupaonicu. Stao sam pod tuš ne svukavši se i pustio vodu. Potom se vratio u predsoblje, stvar ponovno uzeo u ruke i pao u vatru. Lice mi se zažarilo od vrućih valova, u sljepoočnicama je stalo luđački pulsirati.

Otada ne prestajem razgovarati s njom. Glas koji se u meni pokrenuo proizvodi bujice čudnih, šašavih, romantičnih, mudrih i potpuno besmislenih riječi. Tako sam mjesečario kućom, zamišljao da je već pored mene, ponovo otkrivao stvari koje sam odavno prestao primjećivati. Objašnjavao sam joj sve što bih dotakao pogledom; vidiš ove smo stepenice sazidali moj otac i ja, zapravo bio sam jedva dorastao da mu dodajem cigle, ovaj smo čempres posadili kada sam krenuo u školu, našeg posljednjeg zajedničkog ljeta, nadam se da ti madrac nije pretvrd, može li tjestenina al dente?

Navečer sam telegram odnio u krevet da ga čitave noći držim u rukama, kako ne bi nestao u snu. Prije toga sam u kući i oko nje učinio sve što je izgledalo moguće. Odvaljene komadiće stepenica posložio u majstorski mozaik. Pokupio svaku borovu iglicu i svaki suhi list u dvorištu. Čak i s grana počupao one koji su ostavljali dojam da bi mogli uvenuti preko noći. Na obrasli vrt navalio sam kosom; pokazala se tupa pa sam korov počupao rukama. I bršljanu sam naplatio sve ove godine bezbrižnog šepurenja. Unutra sam oprao stepenište, podove, prozore. Razbijene maskirao zavjesama ili namještajem. Promijenio žarulje. Odmaknuo svaki ormar da pokupim uginule insekte, zavukao se i pod krevet. Isprašio madrace i tepihe. Ulaštio ogledala. Oprao posuđe koje se u slivniku razmnažalo tjedan dana, spremio ga, ali zbog otkrića jedne prljave viljuške u ladici, ormare sam počistio do posljednjeg komada i sve ponovo oprao. Čitavu sam kuću dobro prozračio, kuteve poprskao insekticidom i dezodoranom. Ubrao cvijeća i napunio nekoliko vaza. Ispravio nakrivljene slike. Izvršio inspekciju ukrasnih predmeta na policama i polovicu poslao u davno zasluženu mirovinu. Svakoj stolici odredio optimalan položaj, pazeći da ne djeluje preuredno, kao u kasarni. Naposljetku sam na kuhinjskom stolu ostavio velik nož, možda po uzoru na književnike koji nad kaminom vješaju lovačke puške, metonimije svojih ubijenih lavova, odnosno svojeg privlačno-opasnog ega.

Oko ponoći sve je bilo spremno za nju, a ja za spavanje. Uvjeren da me sve ovo dotuklo.

Tri sata kasnije još sam u krevetu sjedio širom otvorenih očiju. Otišao sam do kupaonice da i sebe podvrgnem nužnom tretmanu. Podrezao nokte na nogama, dlake u nosu, iščupao one na leđima, uvukao štapiće u uši i istisnuo prišteve. Napravio trideset sklekova i provjerio u ogledalu ima li kakve promjene. Vrativši se u krevet, uzeo sam knjigu. I do jutra ostao na prvoj rečenici. Zatim sam pročešljao kuću od tavana do konobe, premda potpuno skeptičan prema mogućnosti otkrića ičega za ubijanje vremena. I nabasao na podvodnu pušku.

 

Vijugamo cestom prema trajektu koji će nas prenijeti na otok. Ona je utonula u svoje sjedište, s morskim miljama na licu, ja sam za volanom. Strah da ću blebetati bez veze, izgovoriti stotinu suvišnih i pogrešnih stvari, pokazuje se neopravdanim; kao nikada ranije, smiren sam i siguran, nošen blagim vjetrom u krmu, površinom poput ulja. Njezina je lijeva ruka u mojoj desnoj. Ne ispituje o mjestu kamo idemo, kao da se dalje sve podrazumijeva; u zvijezdama su zapisani tragovi koje slijedimo. Milujem je pogledom, bez riječi. Želim je samo gledati, gledati. I ona mene povremeno pogleda i nasmiješi se, što nije sasvim točno, jer se uopće ne prestaje smiješiti.

A tada, usred jednog od očekivanja da mi uzvrati pogled, ona najednom s obje ruke grabi sjedište i skače u uspravan položaj; jedan je kombi, dolazeći iz suprotnog smjera, na izlasku iz zavoja prešao na našu stranu – vozač je očito izgubio kontrolu. Preblizu za kočenje. S desne strane, provalija. Motam svom snagom i kombi zaobilazim slijeva, savršeno, premda sam u životu zabrljao i ono što nitko drugi ne bi. Ali kombi ima prikolicu, jednu od onih uskih i visokih, koja se zanosi nakon što je vozač uspio povratiti smjer, pa se prevrće na nas, prignječivši desnu stranu auta. Hitna pomoć stiže uzalud. U prikolici je konj, prekrasan vranac. Tko god ovu partiju igrao protiv mene, mogu mu jedino čestitati.

 

Brod se primiče bez glasa, sporo ali neupitno, zatim tutnji, drma obalu, pljuska je valovima. Uvijek me obuzme divljenje prema toj grdosiji, elegantnoj koliko i snažnoj. I uvijek se prepoznam među putnicima na palubi. Očeve me ruke čvrsto stišću za nadlaktice, unatoč blagom majčinu prijekoru podigao me na ogradu da bolje vidim, ne bih li kuću na tren ugledao među borovima, brodski strojevi tutnje, treba vikati da bismo se razumjeli, no riječi su suvišne, sreća odjekuje na našim licima, jedino se može pročitati sreća što smo zajedno, počeli su praznici, provest ćemo ih u kući skrivenoj usred otoka, skrivenoj od svake loše vijesti, dani će biti glatki kao obluci, ujutro pješčanom stazicom na plažu, katkad barkom do grebena gdje otac lovi ribu, brat ćemo smokve i rijetke kupine koje nije spalilo sunce, dugo iza sumraka sjediti na žalu i tražiti kakvo treperavo svjetlo na obzorju, biti zajedno u svakom trenu i svakoj misli, ništa nas neće razdvojiti, nikakvo sutra, tatu nećemo pronaći na tavanu, sve je drugo laž.

Sada zaista krećem kući. Oradu ostavljam galebovima.