Netko drugi | Marinko Koščec

IV.

 

10. srpnja

Poštovani gospodine Navalle,

mi se zapravo poznajemo. Bila sam još djevojčica kada su mi kupili Vašu prvu ploču. Dalje sam ih sama kupovala, tekstove učila napamet, izrezivala intervjue iz novina i po zidu lijepila Vaše postere, premda sam kasnije malo posustala, shvaćate, fakultet i druge obaveze, u studentskoj sobi nije bilo mjesta za Vaše ploče, ali zato ih slušam kada posjetim roditelje, pjevam zajedno s Vama, prizivaju nježne uspomene iz djetinjstva, a i posteri su još na zidu.

No to nije sve. Sigurno se sjećate posljednjeg koncerta u Olympiji, kada ste morali zastati usred pjesme i pričekati da iznesu djevojku koja se probila na pozornicu i od uzbuđenja pala u nesvijest. To nisam bila ja. Mi smo se upoznali malo kasnije te večeri. Kada se publika počela razilaziti meni se nekako nije išlo kući, ne zbog nade da ću Vas upoznati – uostalom na koncert sam došla na nagovor prijateljice Marte, da ne propadne karta kad je ona bolesna – nego zato što me kod kuće čekao moj doktorski rad. Iz književnosti, ako baš pitate, ali pustimo sad njega. Želim Vam ispričati kako se dogodio naš prvi susret, zasad jedini, u redu, ali nešto mi govori da, tko zna. Evo me dakle sa stražnje strane dvorane, bez ikakve namjere, pred nekim se vratima desetak cura nateže koja će stajati najbliže, prilazim da pitam zašto je to važno, otvaraju se druga vrata, bliža meni, neki čovjek proviruje i šapće mi: Ovuda će proći. Odmah nestaje, ne stignem pitati tko će ovuda proći, ostajem stajati da vidim, vrata se ponovo otvaraju, i pojavljujete se Vi. Trenutak zastajete na pragu, s osmijehom upravo kao na posterima, protresate gustu kovrčavu kosu, briljantin krasno upija mjesečinu, punite pluća zrakom, bacate pogled ulijevo, udesno, zatim ravno ali preko mene, u daljinu, pa sporim, vrlo otmjenim korakom silazite niz tri metalne stepenice. Tek sad primjećujete da sam tu, podižete oči prema mojima, te kišnoplave oči izgubljenog psa, tinejdžerski časopisi toliko pišu o njima, pa kažete: Imaš olovku? Penkalu. Vadim je iz unutrašnjeg džepa jakne i pružam. Gledate me nestrpljivo: Gdje da napišem? Žao mi je Vaše ruke u zraku ali nemam ni komadića papira, na brzinu zavrćem rukav i pružam nadlanicu. Za koga, pitate. Trenutak razmišljam. Za Martu. Pišete, zajedno s Vašim imenom, i namigujete kao na onoj reklami za Dentolux: A ja, što ću dobiti zauzvrat? Kud sad, mozgam, što bi učinila Marta, i časna riječ, ni sad ne vjerujem da sam to zaista ja učinila, da sam Vas zgrabila oko vrata, pritisnula usne na Vaše i nagurala jezik unutra, srećom su priskočile one druge djevojke da me otrgnu, za njima i Vaš gorila, i opći metež. Eh, da sam kojim slučajem ponijela vodootporni flomaster, ovako već tri dana ne perem lijevu ruku, ali prije ili kasnije.

Marta je, treba li naglašavati, opčinjena. Hoćeš li mu pisati, pita. Pisati? A zbog čega? Možda te se sjeti. Zašto mu ti ne pišeš, stvar se dogodila pod tvojim imenom? Ne, ne, kaže velikodušno, ti si to zaradila. Moraš iskoristiti priliku. Kakvu točno priliku nisam pitala, ali eto, jedna je od onih večeri kad boli glava već od pogleda na radni stol i svi brojevi zvone u prazno, pa sam uzela olovku, nisam sigurna zašto, ali za slučaj da Vi znate na omotnici je moja adresa i broj telefona. Vaša Dagmar.

 

11. srpnja

Dragi gospodine Navalle,

evo opet ja, Dagmar. To Vam naravno ništa ne znači, zašto bi meni, ali eto, raspoložilo me ono jučerašnje pismo, smijuljim se kako nisam odavno. Vi cijenite moju iskrenost zar ne, nije li važno vjerovati u iskrenost, prema sebi prije svega, pronaći nešto važno, recimo optimizam, život si ne trovati crnim mislima, premda nekima treba razlog da ga ne mrze, u redu možda i ja spadam među njih, ali ne prestajem tražiti taj razlog, o itekako ga tražim, sve ću prevrnuti za makar jednim jedinim razlogom da ne padnem u, strogo si zabranjujem svaku misao koja, velike koristi od cenzure misli, kažete, tako se prizivaju one najgore, naprimjer kad čitave večeri nitko ne zove, pa kažem sjajno za koncentraciju, barem pet stranica doktorata, a ne prestajem zuriti u telefon, ili recimo u pubertetu, otac mi je zabranjivao da spavam s rukama ispod pokrivača, dugo nisam shvaćala zašto, ali kada sam shvatila. A sada, mislim li na oca kad ruku zavučem ispod pokrivača? Češće mislim na Martina, na njegove ruke, vrlo lijepe, umješne, i sad ih osjećam na sebi, dapače samo njih vidim, bez Martina, kao da je ostatak čisto fakultativan, nije da ne volim ono što Martin i ja, naprotiv, on je tako pažljiv, to radi s puno stila, sa souffléom i svijećama, uvijek isti podmukli ritual, zna da sam tu, telefon zvoni, unutra je Martinov glas, dođi imam nešto za tebe, u posudi s ledom je nekakav côte-de-rastignac iz privatne zalihe trgovca na uglu, kao da to meni nešto znači, kao da me od suptilnosti bouqueta zanima išta osim zaborava koji počinje nakon druge čaše, radije bih votke, golu odrvenjelost bez licemjerja, a on će mi dolijevati plemenitog nektara, coptati jezikom i vesti pridjeve, meditirati o uzvišenosti životnih užitaka, naročito putene naslade, ma sve je to besprijekorno, lice mu je mirisno ispolirano, osmijeh obrazovan, plahte svilene, samo poslije, opet ću zuriti pred sebe, a i za vrijeme, mislit ću na doktorat, na vrijeme koje mu kradem, i kunem se da ću sljedeći put reći ne, evo rekla sam u srijedu, u četvrtak nije nazvao, ni u petak, zašto ne nazoveš ti njega rekla je Marta u subotu, nisam sigurna želim li, kako ćeš saznati ako ne provjeriš, u pravu je, odnosno lako se s time složiti ali znam da ću kod Martina misliti na svoj soufflé od doktorata, kada bih samo mogla ne misliti na njega dok sam s doktoratom, još je gore što ne mislim nužno na Martina nego na nekoga poput njega, zašto baš on od svih, preteško pitanje, no barem želim vjerovati da će se nešto promijeniti ako, i onda svaki put isto, sa svakime mislim da bi to mogao biti bilo tko drugi, ti si luda, kaže Marta, misliš samo na ono što fali, lako je Marti govoriti, ona je svoj doktorat dovršila i s istim dečkom hoda od srednje škole, već znaju kako će im se zvati djeca i psi, kako će im izgledati uzorci na tepisima, Marta je oduvijek znala što hoće i ja joj se divim, u dilemi uvijek razmislim što bi ona učinila, sad bi rekla nauči već jednom prepoznati ono važno, uhvati se doktorata, evo samo da dovršim ovo pismo, ako se može nazvati pismom, ne znam ni kamo bih ga poslala.

 

14. srpnja

Dragi Adame,

jesam li sigurna, pitate, da se svojevoljno zatvaram među te papire? Dapače, evo grad se počeo prazniti, sva se preživjela intelektualnost koncentrira oko izbora kreme za sunčanje, ali meni ne pada napamet nikakvo valjanje u pijesku, nikakvi luftmadraci, zrikavci, miris bora, algi, ozona, zapljuskivanje arhetipa, zagonetnost iskonskog modrog ponora, kakve besmislice, kakva parada ništavila. Je li moguće da me ništa ne zanima osim tog doktorata, zar ne volim naprimjer putovanja? Ma kako ne, ali pozli mi čim se maknem od kompjutora na nekoliko sati, znojni dlanovi, vrtoglavica, pločnik se izmiče. A ranije, koliko sam se natezala s ocem, što će ti biseri Toscane, što će ti portugalska keramika, kakvo širenje vidika, kad ćeš se napokon nečemu zagledati u dubinu, kad ćeš naučiti cijeniti ono što imaš kod kuće. Kao da se to može cijeniti ako se ne makneš od kuće, i kao da on sâm nije obišao svijet. Vama je, nema sumnje, dosta putovanja nakon tolikih turneja. Je li Vam roditeljska kuća ikada bila zatvor? Vi ste mnogo stariji, kažu da s vremenom postaneš roditelj svojih roditelja, ali ja mislim da se neki rađaju da budu roditelji a neki da ostanu djeca, moj otac naprimjer, ne mogu zamisliti da je ikada bio dijete, niti me privlači da mu budem roditelj. Što me privlači? Nikada nisam točno znala, osim da se nalazi daleko od kuće, ali doktorat, noktima se držim za stol ako treba, ne idem k Martinu, ne idem s Martom na vikend k njezinima, ne idem u kino ni kupovati cipele, svaki put herojski ne. Dobro, nisam oduvijek takav heroj. Ranije sam teško shvaćala smisao odricanja, što li je plemenito u vertikalnoj selekciji, zašto bi zbog visokog trebalo gaziti po niskom, nije li dovoljno težak izbor po horizontali, zašto je veslanje bolji hobi od filatelistike, kupiti plavi ili crveni auto, fasciniraju me ljudi koji znaju odlučiti takve stvari, kakvo povjerenje u vlastitu kompetenciju, gdje li pronalaze kriterije, a nije da nisam pokušala, naprotiv, itekako sam isprobavala, sve započneš i ostaviš govorio je moj otac, što mogu kad od svega najviše volim početke, kad moj entuzijazam tako teško poživi dulje od početka, i u knjigama su počeci ono najbolje, prva stranica rastvara nepredvidiv svijet pun mogućnosti, naglavce te baca u struju, sve svoje na obali ostavljaš, iz ulice princa Regenta krećeš na dulju šetnju jer ni nakon ručka ne možeš u svojoj unutrašnjosti zaustaviti treperenje stvaralačkog zanosa, sviće kada stižeš na kaptolski kolodvor, dvadeset i tri godine nije te zapravo bilo u ovom zakutku, u nekom ti predvorju prilazi nepoznat čovjek i kaže da si mu sada ljepša nego kada si bila mlada, da mu se tvoje lice više sviđa ovako opustošeno, mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, zacijelo ćeš se sjetiti onog dalekog popodneva kad te je otac poveo da upoznaš led, danas ti je umrla majka, ili možda jučer, onog vrućeg ljetnog jutra poslije neodgodive agonije koja se ni za trenutak nije srozala u plačljivost ili strah, u kasna letnja jutra ulazila je bešumno u sobu noseći poslužavnik koji je već počeo da gubi niklovanu glazuru, sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, Boris je sinoć otkrio da je ušljiv premda u vili Borghese nema ni mrvice prljavštine, ti si bolestan čovjek, zao čovjek, neprivlačan, misliš da te bole jetra, Lolita je plamen tvojih prepona, tvoj grijeh, tvoja duša, jedina svjetlost tvojeg života, i bi svjetlost, u početku stvori Bog nebo i zemlju, ne bi li bilo sjajno da je život stvoren od samih početaka, kome treba sve ono poslije, u vezama počeci traju tako kratko, nastojiš ih početi što više, ali što ih više isprobaš sve su sličnije, e kad bi se moglo ostati pri knjigama, naravno da sam pokušala, barem sedam-osam romana, ništa lakše nego započeti roman, evo recimo dva potpuna stranca sreću se u vlaku, klik, kao da se upalilo svjetlo nakon stoljetnog mraka, čitava prošlost kao škarama odrezana, jedan od njih svoju stišće među nogama u kožnoj aktovki, drugi kao da čita kroz kožu, u toj torbi očito čuči sav dramatski naboj, sva enigma, dakako da znaš u čemu je stvar ali je ostavljaš unutra, neka se lagano krčka, odgađaš, vrebaš trenutak, nadražuješ čitatelja, tobože mu podilaziš, držiš ga u šaci, napetost postaje neizdrživa, zvoni telefon, Marta je, razgovarala bi se o svojoj novoj ljetnoj kolekciji ili možda o Veronikinom dvostrukom životu koji je sinoć vidjela, po kratkom postupku premda krajnje ljubazno šalješ je u materinu, trčiš natrag kompjutoru, ali uvijek isto, uvijek se nađe nekakva Marta da prekine nit kad je najnapetija, sad za mislima zijevaš kao riba na suhom, nikakva magija ne bi priči prizvala dušu, ne znaš više što je bilo u onoj torbi, točnije treba pitati jesi li uopće znala, jesi li marila, zašto kriviti Martu kad bi je sâma izmislila da ne postoji, trebalo ti je nešto da te povuče van iz te priče jer te zanimao samo početak, njih ćeš nanizati koliko želiš ali se nisi u stanju maknuti dalje, torba putuje u debeli mrak, grabiš telefon, u toj vezi s Martinom je sjajno što nakon dva tjedna ne pita gdje si bila ni s kim, ničeg vlasničkog među nama, nikakvih bodljikavih žica preko užitka, doziran je na obostrano zadovoljstvo, bez kuhinjskog smeća i peglanja gaća, takve su teme u našoj vezi do apsurda nezamislive, naprosto postajem nostalgična za njima, katkad iz šale odglumimo bračnu scenu, kad si zadnji put u ogledalu vidio trijeznu njušku ha guzico beskorisna, a ti prošeći štajgom pa provjeri hoće li te itko pogledati smežurana kravo jedna, ili zamišljamo dijete kako raste u mojem trbuhu, ja mu pričam rukama, on nježno položi glavu i osluškuje, kakva groteskna ideja, kakav mamac za naivne, na početku romantično, bezbolno, glatko, a onda te smelje i poždere, najednom se pitaš kamo su nestale sve te godine, u što sam se to pretvorila, nije čudo da toliki nasjednu, propagandna mašinerija usisava poput slivnika, Marta već na polici slaže brošurice tipa Kozmički odgoj i Kreativno dijete, kakva sreća da imam Martina, s njim je toliko drugačije, bez projekata, bez oltara za svakodnevno prinošenje žrtve, naši su trenuci sami sebi dovoljni, svaki put još jedan početak, treba ih izmišljati, kažem evo danas mi je rođendan pa bih ga rado s tobom, o svakako torta već čeka, i poklon koji mi nikada ne propušta donijeti s putovanja, nije li sjajno u godini imati rođendana koliko poželiš.

 

22. srpnja

Adame,

da, opet ta Dagmar. To Vam ime zvuči grubo, uzalud u njemu tražite ženstvenost, slažem se, puna usta konzonanata i oštro r na kraju, to bi trebalo označavati vrstu raka ili hrid koja nazubljeno strši iz mora, u krajnjoj liniji više pristaje dječaku, ništa čudno, moj bi otac sve dao da je mogao imati sina, neka mu bude barem dječačko ime. Često spominjem oca? Ako baš hoćete pravnik je po struci, po karijeri diplomat, po vokaciji šahist, u mirovini ne ustaje od svoje ploče. Je li prema meni bio zahtjevan? Kao svi očevi prema sinovima jedincima, pa i neuspjelim. Možda i malo zahtjevniji od ostalih. Bojala sam se njegovih pogleda, mogli su značiti samo da sam nešto kriva, da sam mu opet iznevjerila očekivanja. Inače pogled nije dizao s posla. Glas nije nikada podizao, opasno je postajalo kada bi ga još spustio. Od stola je ustajao bez riječi ako jelo nije bilo dovoljno slano. Nije se smijao, osim katkad subotom popodne, u vrijeme rezervirano za obitelj. Nedjeljom je odlazio u planinu i držao nam nadahnuta predavanja o plemenitosti uspona na vrhunce, o vrlini uspravnosti koju utjelovljuju, o pogledu i čistom zraku tamo gore. On nije rođen kao normalna ljudska beba, isklesali su ga iz klisure. Majka? Ubila se. Udajom za tog tipa. To nikada neću shvatiti, tako nadarena pijanistica, zbog čega se umjesto svega što su joj proricali radije pretvorila u robinju, što je tako privlačno u ulozi domaćice i dadilje, a da ju je barem do kraja prihvatila ili smogla snage da sve pošalje u materinu, ne nego je iz dana u dan naočigled venula, neke će na bilo što pristati zbog njihove love, zbog tobožnje sigurnosti trpe gnjusna lica i pljesnivi dah, podastiru se znojnim, stenjućim vrećama sala, do sita ih služe svojim otvorima. Dobro, to je njihov problem. Zapravo sam silno zahvalna majci, bolji mi odgoj nije mogla pružiti, ovako znam pouzdano za koji me projekt ništa neće pridobiti, već imam sav smisao koji mi treba, ništa me neće odvući od radnog stola, ništa mi ne može ova pasja vrućina, znoj koji teče kad rečenica zapne je dobar znoj, ispravan, podsjeća da dosežem ono što mogu samo odabrani, da ne ležim mrtva na podu, mrtva pijana, ili tek tako, tupo zureći u pukotinu koja je od mjesta gdje se okvir vrata spaja sa stropom krenula oštro udesno, pa brzo izgubila odlučnost i počela meandrirati, ne zurim ni u suhi list koji je otpao s fikusa i danima moljaka da ga podignem, niti u zerice prašine koje se bljeskaju u zraci svjetlosti, ne čujem rasprskavanje mjehurića koje proizvodi moja Blanche, sitno blup, blup, niti golublje gugutanje s krova, ima ih beskonačno, proizvode neopisivo mnogo govana, prozorsku dasku su pretvorili u koraljni sprud, čitave me dane buljooko proučavaju, nekako sućutno, možda misle da sam zavarena za taj stol, samo nedostaje da mi koji donese hrane u kljunu, lijepa životinja, golub, premda ne odveć inteligentna, perje im se gizdavo ljeska na suncu, ali nameće se pitanje za koga, shvaća li golub koncept ljepote, crpi li u sferi estetičkog nadahnuće da se popne na svoju odabranicu, pitajboga kako je baš nju odabrao, važno je da sam ja odabrala upravo ono što mi treba, štoviše katkad to uopće nije teško podnijeti, kad popusti pakao u ovom limenom kavezu, oko ponoći, izmoždena sjednem u okvir prozora, poput jedra vrebam kakav dašak svježine, slušam brujanje grada, neopipljivi ljudski elektricitet u zraku, cjelodnevno piljenje po živcima, uvečer ipak donese utjehe, šapće nisi sama na svijetu, nije ti baš najgore, uostalom nije istina da nitko ne zove, zvala je Marta da idemo u kino, ni slučajno kažem sada kad je sjajno krenulo, pa onda onaj tip koji je rekao samo To sam ja, a ja njemu: Flaubert je to davno priznao i što, je li se Zemlja zato prestala okretati, pa spuštam, isti scenarij svaki dan, nakon besane noći ujutro glava u magli, popodne tako vruće da se jedino isplati leći na pod i jaukati, uvečer čudna nada da će sutradan biti drugačije, da neću opet satima zuriti u istu rečenicu, hipnotizirana vlastitim mislima, evo prosudite sami, uslijed opsesivnog ponavljanja motiva iz teksta izranjaju vertikalni semantički vektori koji čine kontrapunkt horizontalnoj rasplinutosti a narativnim nitima pružaju osovinu za namatanje, no unatoč spiralnom širenju ovih potonjih snažnije se osjeća gravitacijsko djelovanje strukturalne praznine u središtu, one točke kojoj konvergiraju sve semantičke silnice, koja materijalizira načelo vječitog izmicanja, hajde recite, zar to u biti nije analogno ruci ispod pokrivača, čime se to moj doktorat razlikuje od bezumnoga gugutanja vani, od kakve će koristi biti čovječanstvu, naprimjer curi koja na trećem katu umire od leukemije, to je službena verzija, svima je jasno da se radi o aidsu, kako li izgledaju njezini dani, svaki je samo još jedna odgoda, a zbog čega, čemu se može nadati, čemu se ja nadam, nikako da će nestati, možda samo da neće tako skoro probiti na površinu, kako uzaludno, nikad me ne pušta na miru dulje od par dana, čavli se nepogrešivo zaglave u grlu, šum u ušima postane preglasan, šupljina zavija, moram zariti nokte u meso, moram se ugristi do krvi, udarati glavom o zid, otvoriti prozor i zagledati se dolje, zaurlati ima li koga da dođe po mene?

 

27. srpnja

Da, čemu se nadam? Da ćete mi odgovoriti možda, da će ta pisma uopće stići do Vas? Ma znam, ali ipak, stavite se na tren u moju kožu, u tu sluškinjsku sobu na vrhu peterokatnice, ispod okomitog srpanjskog sunca i limenog krova koji se koso spušta do poda, uspravno možete stajati samo u jednom dijelu prostorije, to Vas ne smeta previše jer i onako sve vrijeme provodite za kompjutorom, osim što rečenica gdjekad zahtijeva da ustanete od stola i učinite par koraka, a to možete jedino gore-dolje uza zid, kao pred streljačkim vodom, rado biste kakav problem promeditirali u nužniku ali i tamo treba prignuti glavu, sjedeći ste prisiljeni gledati u pod, nužnik je naknadno uguran na mjesto uzidanog ormara za odjeću, nju držite u koferu pod krevetom, zapravo se više tamo ne vraća sa stolca koji je zatrpala, bezrazložno prozvanog stolcem za goste, tko da Vam dođe kad više ne poznajete nikoga kome Vaš doktorat ne izlazi na nos, točno je da ste za sve druge razgovore kao namazani vazelinom, niz kožu Vam skliznu u prazno, i znaš što mi je onda rekla ta prasica dakle to stvarno nije za vjerovati, i nikako da ostanete s njima do kraja rečenice, to dakako nije lijepo, štoviše ne da se sakriti, srećom tu je Marta, ona je zahvalan sugovornik, melje svoje i ne mari da li je slušate, tu je i Martin, ali on Vas ne treba zbog razgovora, a i ne dolazi ovamo, onaj jedini put kada je bio sve ste mu vidjeli u očima, komadiće nokata na stolu i krvave mrlje na plahti, on ima oko za te stvari, on je od ljudi koji vješaju naslikano voće po zidovima, da krvave mrlje pa što, zar ih niste mogli proizvesti sami, a pranje veša, naročito me zanima kako biste Vi to riješili, što se noktiju tiče točno je, nema opravdanja što ih kidate do boli, do golog mesa, lako je za one na nogama, dovoljno je izbjegavati sandale, ali zbog ruku ste navukli tikove i poglede pune sućuti koliko i gađenja, kakav je to bijes u tebi, zašto tako stišćeš šake, uostalom vidi se dok držite cigaretu, dobar razlog da prestanete pušiti, to si obećajete gotovo svake noći, kada glavu zakapate u jastuk jer Vas ždere u plućima, sutradan ste ponosni na tu odluku barem do doručka, ali zurenje kroz ekran ipak Vas je uvjerilo, mozak se odbija pokrenuti bez nikotina, pa cigaretu palite umjesto doručka, samo jednu ili dvije, do podneva pepeljara već bljuje zgnječene gusjenice, želudac pun kamenja, prsti raskrvareni, u glavi petarde, ringišpil, ali u prazno se vrti, misli Vas zatrpavaju kao rojevi skakavaca, kako ih natjerati da mirno stanu jedna do druge, da Vam je posložiti makar jednu rečenicu, ako je teškom mukom dovučete do kraja više se ne sjećate početka, sve je dobrodošlo da Vam odvuče pažnju, recimo golublji par koji se skućio na pragu ispod prozora, danima Vas je fascinirao njihov trud, koliko koncentracije, optimizma, kao da uređuju ložnicu za vječni život, i kakva požrtvovnost, dok je ona proizvodila genetski produžetak on je proizvodio kalorije, prožvakane joj zalogaje stavljao u usta, ne zaboravljajući je ni pomaziti kljunom, sjajna organizacija, pod uvjetom da svatko obavi svoj dio posla, a bi li je mazio da ona slučajno ne može imati djece, no nije zatajilo, izlegla su se dva nasljednika, kako dirljiv, kako poticajan prizor, iz dana u dan im promatrati napredak, prve korake limenim pragom, tu među satelitskim antenama, sve dok jedan nije učinio korak previše, sad zaobilazite to mjesto na pločniku, onog preostalog izbjegavate gledati, samo što on sad još jače doziva, u mozak vas ubada tim urlicima, zatvarate prozor, draže Vam je sjediti pred akvarijem, pratiti Blancheine pokrete, ona tako ljekovito šuti, ne traži ništa, mudro je bilo nabaviti ribicu, ima li zahvalnijeg kućnog ljubimca, naročito Vas zabavlja što je zlatna, zasad još ništa no tko zna, i ova pisma, poput poruka u boci, s vrha svojeg otoka promatrate obzorje, premda je prilično skučeno, s dvorišne strane vidite samo stan preko puta, predobro vidite sve što se događa unutra, a događa se često, tip je nekakav Casanova, nijedna ne dođe dvaput, nema sumnje da i on vidi sve što se događa kod Vas, srećom se ne događa ništa, Vi ipak rolete držite spuštene, što Vam ostaje, krovni prozorčić na drugoj strani, on ne otvara vidik ni na kakve ljudske aktivnosti, jedino na poklopce kutija u koje su nagurane, premda ništa lakše nego ih zamisliti, tijela se međusobno trljaju na sasvim ograničen broj načina, gospodin iz 3c jučer ga je gospođi stavio sprijeda, danas će straga, za sutra ostaje ona rupa gore, a što nakon toga, užitak ponavljanja zar ne, ali kamo usmjeriti kreativnost, možda na izbor stolnjaka za večeru, na boju toalet-papira, uređenje interijera pruža fantastičnu priliku za razigravanje osobnosti, ako u nju vjerujete, ako sve uvjerenje ne čuvate za doktorat, kako ga sačuvati na ovoj temperaturi, sunce počinje mlatiti zadivljujuće rano, tek što se san ipak smilovao, kad ste već napamet naučili točan položaj svakog udubljenja na stropu, čudite se plahti pod sobom, otkud u Vama toliko tekućine, jedino je grlo oštri pijesak, samo ste mimikom u stanju odgovoriti na zvonjavu koja Vas je u cik zore izbacila iz kreveta, ionako je krivi broj, neka, ovako razljućeni na posao se bacate s većim zaletom, šteta samo što ne traje, tek što su se slova pojavila na ekranu bijes se rastopio, svima ste sve oprostili, želite jedino spavati, da Vam je izgubiti svijest na samo par minuta, onu mrvicu svijesti koja beznadno traga za jučerašnjim koncima, a kad sklopite oči pokazuje nevjerojatnu žilavost, ostaje jedino plutati između dviju voda, onu treću puštate da teče, kapljice znoja više ne skupljate s knjiga, više nemate što skinuti, možda bi pomoglo skinuti kožu, ne bi li se unutra zatekla kapljica svježine da je rasparate noktima, zderete jednim pokretom, ali sunce je svaki pokret spalilo u korijenu, kužni mu se dah zavukao u svaku poru, tamo se vani sve ljudsko gmizanje pretvorilo u ljepljivu maglu, grad je prekriven znojnim plahtama, po krovovima procvali gnojni čirevi, ležite na leđima u vlastitoj žabokrečini, i posljednji je svijetli otočić potopljen u moru bačenog vremena, uzaludnosti, neopisivog gađenja, svaki je predmet sarkastično ogledalo, kazaljka za sekunde usporava, otkucava u mjestu, paralizira se, i bilo još jedva drhturi pod prozirnom opnom, smrdite, iz pazuha, odasvud, tuš je beskrajno daleko, i najmanji je pokret golema planina, bolje se sklupčati, uši prekriti rukama, unutra je tanko, neumorno svrdlo, glavu polažete na pod, nudite sjekiri koja ne dolazi, ne dolazi, opružujete se potrbuške, nije dovoljno nisko, treba se sasvim spljoštiti, zavući u procijepe među daskama, biti sitniji od čestica prašine, kroz prozor zamišljate kišu, polako Vas rastapa, ispire, blatni Vas potočić odnosi u šaht, do crnog dna, svaka je misao zaspala, zakržljala, iz gnjecave mase iskapate tek po koji batrljak, da Vam je nečime prizvati malo života, da Vam se iščupati iz jame, žalosnim pogledom tragate za komadićem čvrstog, na podu gomila knjiga, započetih i odbačenih kao ogrisci jabuka, podižete bilo koju, Kule od bijesa ili Crno sunce, depresija i melankolija, otvarate na mjestu gdje je umetnut papirić, tu Vas je jednom zabljesnula nekakva iluminacija, ničeg se nažalost ne sjećate, krećete od početka poglavlja, redovi skliski poput poledice, nigdje otvora, kako se uvući unutra, opipavate riječ po riječ, neke su staklasti obluci, neke bodljikave grote, jedne samozatajne, druge paradne, nakićene viticama i cvjetnim aranžmanima, sve pitomo postrojene, nalik ukrasnim predmetima u vitrini, samo im ne otkrivate nikakvu vezu, ne daju se nanizati na končić ni potjerati niz tračnice, skamenjeno zure pred sebe, ti mrtvi eksponati, zaklapate poklopac njihova lijesa.

 

3. kolovoza

Pukotine, jame, provalije. Vrebaju posvuda, usred rečenice, na ulici, nad tanjurom ili nad zahodskom školjkom, najednom zine, ode zemlja pod nogama, i propadam, čitavom težinom, nemoćna da si pomognem, mašem rukama u prazno, poput divlje guske pogođene u letu, okomita sila vuče prema dolje, usisava sve od čega se sastojim, jedino tijelo ostaje lebdjeti nad ništavilom, začuđeno, ispražnjeno, šuplje. Otkuda to dolazi? Dobro pitanje, izvor je ono što uzalud tražim, da postoji možda bi stvar bilo moguće zaokružiti, vratiti se u vrijeme prije početka, i do najtamnijeg se dna, u pravu ste, stiže nekim putem, ali tko bi se sjetio bacati kamenčiće, a i kao da se preko svega važnog prevuklo crnilo, nigdje uzroka te bezimene boli, nevidljivog tereta koji mi se zavukao do moždine, koji više ne razlikujem od sebe, od onog što je ostalo iza valjka, u samoći je nestalo utočišta, sati su beskonačni, beskorisni, bljutavi, gorki se talog ne da isprati iz usta, posvuda probija i cvate žuč, sve ju je teže razgrnuti da dođem do zraka, za sve mi najednom treba komično mnogo vremena, goleme se plahte odsutnosti uvlače u misli, tko zna zašto sjedim na podu sa žlicom u ruci, zašto grozničavo kidam nokte do krvi, do mučnine, prije ili kasnije svlada me to žalosno pijukanje, odlazim po malo kruha, bacam ga tik do gnijezda, idiot samo zuri u mene, trese se od straha, neko vrijeme odvagujem ideju da otpuzim po prozorskoj dasci i riješim ga muke, da ga zadavim, čudno je to, nitko te ne pita želiš li se u taj svijet roditi baš kao golub, prije ili kasnije zgazi te taksist Arapin našutan zavijanjem svojih zemljaka s kazete, nije ni osjetio tu kvržicu ispod kotača, gužvicu perja vjetar odmah raspuše, krvava fleka potraje samo dok je drugi kotači ne zagaze u asfalt, ulicom u ove sitne sate jedino tetura rijetki pijanac, zastaje, pilji u tlo, kao da je naglo iščezao razlog za sljedeći korak, kao da priziva nekakvo odredište, gdje pronaći odredište koje nije fatamorgana, njih sami do sita proizvodimo, za njima u transu hodamo po lopočima, nakon stotinu utapanja postaje bezbolno, koža odeblja od svakodnevnog odrona, izliže se jeza u viziji vlastitog lica smrskanog na pločniku, sada već mirno balansiram zatvorenih očiju u prozorskom okviru, sasvim lijepo prihvaćam to svoje novo stanje, vrijeme kada sam znala za nešto drugačije već je nedostižno daleko, prerasla sam grižnju savjesti, sve vrijeme uredno odnosi povjetarac, provodim ga nalakćena na prozoru, tip preko puta je opet ostavio svjetlo kada mu je došla cura, to radi namjerno, primijetio je da meni nitko ne dolazi, i još mi se sljedećeg jutra uvijek nevino smješka dok zalijeva cvijeće, što očekuje, da ću podići pločicu s ocjenom, kakva sitna duša, eh kad bi on znao što ja imam, Vi i ja, to je toliko bolje, tako daleko od svake trgovine na malo, naša je veza nesebična i nepokvarljiva, ne želi uzimati ni posjedovati, ne prijeti da jedno od nas proguta, ne poznaje zabrane ni nanošenje boli, s Vama se ničega ne bojim, i ništa od Vas ne tražim, čak ni da odgovorite na moja pisma, samo nemojte prestati postojati. Hvala Vam što postojite.

 

9. kolovoza

Telefon je zvonio odmah iza šest, ne mogu vjerovati, ma tko bio spremam se da ga rastrgam, kaže znaš li da mi je jučer bio rođendan, to je onaj Martin, zapravo malo drugačiji od onog o kojem sam Vam pričala, kaže sve ove godine prema meni postupaš kao da sam govno ali rođendane mi nisi zaboravljala, ma čekaj malo Martine kažem, nemoj ništa govoriti kaže, čitavu te noć nazivam, misliš da ne znam kamo odlaziš svake noći droljo, nisi svjesna što radiš, treba ti stručna pomoć, vrištim otkud ti pravo, dokle me misliš progoniti, opet ću ti poslati policiju, kaže samo daj, dopast će im se priča o overdiju, tko će te sljedeći put voditi na hitnu, kažem to je moj problem majmune idi liječi svoje, opet ćeš mi plakati kako toneš, kako te samo moja riječ može vratiti među žive, opet ćeš mi razbijati vrata, hajde dođi isprobati moju novu bravu, kaže tebe sam odavno trebao razbiti, i nemoj misliti da neću, zbog svega što si mi učinila, ja učinila tebi pitam, ja sam tebi stiskala šamare je li, gađala te škarama, jesam li te ja rodila s depresijama, kaže prije tebe sam imao svoj mir, svoju intimu, funkcionirao sam, kažem da, osim kad bi te ujutro u redakciji pronašli na podu, golog kao Isusa, jesam li te ja tjerala da se oblokavaš do besvijesti, i još si u rijetkim trenucima dobrog raspoloženja to smatrao duhovitim, to je tvoj bolesni smisao za humor, otkazi su ti bili manje duhoviti, kaže bitno je da sam svaki put pronašao novi posao, moj rad dovoljno cijene da pronađem posla koliko želim, kažem samo još nije stvoren takav koji bi ti bio u stanju zadržati, kaže evo tako si mi pružala podršku čitavo vrijeme, to je vrhunac tvojeg razumijevanja, kad se samo sjetim da sam s tobom htio imati djecu, kakva sreća da si pobacila gaduro, da nisi to dijete pretvorila u kripla, kažem aha a tada si me htio ubiti, morala sam pobjeći kod Marte, danima se nisi trijeznio, briga te bilo što bljujem utrobu na sve strane, poručivao si neka crkne, pa opet padao na koljena, molim te, bit će drugačije, a sve se dalo odmah pročitati, s malo razuma ne bih se dala ovamo dovući, ne bi mi trebale godine da shvatim tko si, kaže čekaj o tome sam ti htio, slušaj me još ovaj put, sve se okrenulo otkako sam se preselio i s prijateljima pokrenuo ovaj časopis, ha još jedan kažem, ovome će sigurno izaći više od dva broja, kaže ali Dagmar ovo je nešto sasvim drugo, sponzori, hrpa uložene love, naručene reklame, kožne fotelje, klima, mobitel, auto na raspolaganju, to moraš vidjeti, doći ću po tebe, bez obaveze, uvjeri se sama, jer kakva šteta, kakav gubitak, kako nam se moglo dogoditi da tek tako, nije istina da nas dvoje nikako ne možemo… e tu više ništa ne čujem, kipti iz mene ma ti uopće ne znaš što govoriš, ti si izgubljen slučaj, prestani zvati čuješ li već jednom idiote, otkači pička ti materina, ti si aut, ne postojiš, nema te, puštam slušalicu da visi, jurim van iz tog smrada, sve je zagađeno njegovom bolešću, shvatite Adame, Martin je jedan stvarno jako poremećen tip, živi u svijetu koji samo on vidi, idilu u hipu pretvori u katastrofu, ne neće me više uvući ni u kakav razgovor, gotovo je zauvijek s osjećajem odgovornosti, neka se opet naguta tableta koliko hoće, predugo sam živjela s njegovim izmišljotinama, optužbama da spavam sa svakime koga pogledam, slao je prijatelje da me uhode a onda njih optuživao, bojala sam se zaspati kraj njega da mi nešto ne učini, noću čini stvari kojih se kasnije ne sjeća, ni sad se ne prestajem u znoju trzati iza sna, branim se jastukom, palim svjetlo da se razuvjerim, još su gori oni drugi snovi, dva malena žalosna oka, glas doziva mama, mamice, hvatam za vrat i stežem, pritišćem jastukom, uzimam pletaću iglu i ubadam, mnogo puta, dok ne nestane i najmanjeg otpora, premda znam da ne pomaže, da će se vratiti, opet ću zuriti u ruke krvave do lakata, samo jedan način da nestanu, jedan broj mobitela, smotuljak u džepu, istog trena plima vrućine, gnječi me u zemlju rastezljivu kao kvasac, sve što je uspravno leluja, malaksava, mlohavi, sve je od blata, puna ga usta, čašu votke kažem, veliku, blatni mjehuri umjesto riječi, valovi vrućeg mulja iz zvučnika, metež znojnih udova, rijeke životinjske sluzi, nečiji se glas uvlači u uho, dođi bit će nam fino, kao da mi povraća po licu, kažem zašto ne, hajdemo k meni, kažem imaš nešto za mene je li, daj da ga vidim, cijelog, čitav se uguraj unutra, nabij u mene sve što imaš, napuni me, hoću te u ustima, hoću te otraga, nabodi me posvuda, sve razderi, razruj, zgazi, jedan se jako uživio, ili je samo zato i došao, osjetila sam kako raste u njemu, nekakav prastari bijes, iz očiju je nestao zadnji trag ljudskoga, sjevnulo je a zatim mrak, samo su prvi udarci boljeli, ostali su mlatili po mrtvom mesu, unutra je nešto likovalo, tražilo još, ruke je temeljito obrisao u plahtu ne skidajući s mene pogled pun gađenja, još je tren ostao stajati nad svojim djelom, kao da razmišlja bi li se pomokrio po tome, da se glas dao istisnuti možda bih sama tražila, onda je krenuo prevrtati ladice, razbijati, premda bez metode, usput ponešto, minilinija je otišla s njim, jedino ga, začudo, nije zanimao kompjutor, godinama prikupljane bilješke, tematski razvrstane, citati s točnim referencama i komentarima, čitavi dosjei za svako poglavlje doktorata, sav taj košmar, nije ga htio ni taknuti, i dalje će me cinično dozivati sa stola, do dana kada ću stol i sve što je na njemu prevrnuti kroz prozor, pridižem se i perem, sve odlazi niz cijevi, a da se dogodi, bih li skupila snage da ga se riješim, kako je moguće da se nijednom nije dogodilo, zar zaista više ne može, kakva sreća da imam taj doktorat, za što bih se inače uhvatila?

 

13. kolovoza

Dragocjeni, neprocjenjivi gospodine Lavalle,

znam da dobivate stotine pisama, ali kako često od doktorantica književnosti? Ne baš često, ali moram li to stalno spominjati? Kao da Vi ne biste tri puta doktorirali da Vas nisu odvukli na scenu. Ne bi li, uostalom, samo idiot tako ulupao godine. No umirite se: nema doktorata. Zbog njega sam, istina je, došla ovamo, u groznici prekapala knjižnice, ispisala tisuće nasumičnih stranica, bez vizije što istražujem ali brižno njegujući uvjerenje da se spiralno približujem cilju, da oko njega stežem obruč, sve dok nisu do posljednje popadale ljuske izmotavanja i ukazala se šupljina gdje je trebala biti želja da nešto otkrijem, da razgolitim prerušene motive, iščeprkam potisnute nagone, razmontiram tuđe teorijske mehanizme. Ja sam naprotiv svima unaprijed davala za pravo, bez obzira što dokazuju, mašu li psihoanalitičkim oštricama ili u djelo penetriraju naratološki, nikako da prikupim dovoljno ratobornosti, umjesto da demonstriram još veću sposobnost mrcvarenja teksta u stanju sam jedino mimikrijski nestati u njemu, propasti kao u živi pijesak, sve zaboraviti, velika je stvar zaborav kojeg ima u knjigama, samo nema načina da tripu produljiš trajanje, da u jednom od tih vlakova ostaviš kofere, zaboraviš kome pripadaju, između redova uguraš kakav slijepi kolosijek i tamo prespavaš zadnju stranicu, nema nepoderivih fikcija, nisam ja nikakva Norvežanka, Adame, zemlja iz koje dolazim mnogo je južnije, jedna od onih koje ne biste izabrali da Vas je netko pitao gdje se želite roditi, ja sam izabrala otići, važno je vjerovati da izborom možemo promijeniti bit, da sami biramo, bih li studirala književnost da me otac nije upisao na pravo, trebalo je promijeniti više od fakulteta, maknuti se što dalje od očeve kuće i njegovih zakona, od jezika kojim se služio jedino da dokaže kako je u pravu, da kazni što nije po zakonu, kakva iluzija, da ću se u književnosti skućiti u ilegali, izvan domašaja očinskih očiju, one rovare i na daljinu, otisak im je zauvijek ugraviran, sve započneš i ostaviš vraća se kao jeka bez kraja, čemu ta zloba, kako mu je naškodio moj izbor, nije li očinski djetetu željeti najbolje, nisam li se iskreno prihvatila knjige, u najčvršćoj namjeri, je li moja krivnja što je omlitavila kada ga je udario taj auto, što je nestalo želje za usponom na njegove plemenite vrhunce, kada točno, godine postaju sve sličnije, sjećam se samo da me zvonjava zaustavila na stepeništu, u jurnjavi da predam sinopsis doktorata dovršen nakon više probdjevenih noći, stanje mu je vrlo ozbiljno, ruksak je tjednima stajao točno kako sam ga spustila, dva su me dana tako držali, razapetu kraj telefona, kao da nisam odmah znala, da je bilo gotovo na licu mjesta, nasred ulice koju je prelazio tri večeri u tjednu, na putu do šahovskog kluba, kao mjesečar, jedino je tamo odlazio otkako je prestao planinariti, otkako je iskopčao veze sa svijetom, bilo je pitanje dana kada će mu se dogoditi taj auto, prvo je otpisao televiziju i novine a onda i svakoga tko bi donio nekakve vijesti, svima se pokroviteljski smješkao sa svojeg oblaka, ni najživopisnije tragedije nisu mu mogle iščupati znak života, pa kako bi moje priče o doktoratu, riječi su beznadno propadale u slušalicu, ma nisam očekivala nikakvu podršku, dovoljan bi bio kakav cinični komentar, možda bi to u meni prizvalo bijesa, želje da dokažem nešto suprotno, ne nego me ostavio plutati u tom vakuumu, kako uzbrdo gurati svoj kamen kad nestane gravitacije, trenutnu krizu imalo je smisla simulirati dok nije iscurila stipendija, kakvo olakšanje, tog dana kad sam sve mogla spaliti, i baš zato nisam, nego sam ostavila to smeće točno kako se zateklo, neka se kiseli na stolu, komotno sam po njemu prolijevala kavu, ali računi su nastavili stizati, zaposlila sam se u tom dućanu, Bože da mi je netko rekao da ću prodavati cipele, srećom sam uspjela u tome pronaći dovoljno komike da izdržim prvih mjesec dana, kad me to nije ubilo valjda ništa ne može, samo trebalo je sve prerezati za sobom, do posljednje niti na kojoj je visjelo ono što sam bila prije, ime Dagmar oduvijek mi se sviđalo, uostalom bolje mi pristaje, ime bi svatko trebao sam birati, ali tek kad ga zaradi, ja sam svoje itekako zaradila, kad se sve zbroji nisam se loše snašla, nimalo ne žalim za Martom i njezinim književnim preseravanjima, ni za majčinim sadističkim lekcijama klavira, ni za prijateljima kod kuće, kao da nam svaka tema za razgovor ne bi ionako sama usahla, kao da bi išta preživjelo pranje podova, pelene i puhanje svijeća, ne uopće se nisam loše snašla ovdje, rutinski ubijam dan za danom, u metrou mirno sjedim mrtva kao i svi, na poslu mi nikada, zaista gotovo nikada ne pada napamet nekoj babetini nagurati cipelu u usta, niti jednu od onih šiljatih potpetica zabiti u čelo.

 

15. kolovoza

Uostalom, boli Vas dupe, gospodine Nezarezivi, Vi se svemu tome smijuljite s nedostižnih visina, Vi ste svoje odradili, mirno naplaćujete rate za svoju davno prodanu facu, treba je samo tu i tamo pokazati, nema greške, još koji albumčić i povući ćemo se u mirovinu, jeste li skloniji golfu ili lovu na sabljarke, nema težih odluka pred Vama, niti zmijskih nogu na savjesti, sve je tako clean, čitava karijera bez padova, bez dramatičnih obrata, bez skandala, nikakvih silovanja pokćerki ni šlampavih metaka u srce, nikako da Vas zateknu pri onaniji u javnom zahodu, s nojevim perjem u kosi i pivskom bocom u rektumu, ne, kod Vas sve tiktače ćudoredno, razumno, prokleto dosadno, iritantno, i to Dorian Gray lice, vrlo lukavo, Vi ste patentirali još bolji štos, taj starmladi, unaprijed ižmikan izgled umjesto simulacije vječne mladosti, sjajan trik za poništavanje vremena, za otpor sveopćoj mutaciji, nikakvih iznenađenja kod Vas nema, stil ste zabetonirali na prvoj ploči, novotarije ga ne mogu ni dotaknuti, svake jeseni jedno jaje iz inkubatora, evo predamnom je Vaš najsvježiji proizvod, sjedite bosih nogu na zemlji ispod dirižabla spremnog da poleti, košulja raskopčana, rukavi vire iz izlizane jakne, sanjarska ruka u raskuštranoj kosi, na licu obješeni, pokisli osmijeh, nema što, briljantno rezimiran diskurs, čitav opus fraktalno prepričan, pršti od označitelja, ne mogu promašiti ni oni kojima znakove treba gurati niz grkljan, omot se lijepi za prste od gnjilog sentimentalizma, mi ćemo upućeni, naime, tim tvojim balonom pobjeći od obuvenog i zakopčanog života, vinuti se ponad zatvorskih zidova velegrada, preletjeti dugu ili što ja znam, e pa super, let’s go, zabljesni nas, no unutra nažalost opet nepogrešiva krunica banalnosti, bukolički romantizam u grad zalutalog kauboja, baruština patetike i kiča, naročito kad sa stihova ukloniš maglicu melodije, na papiru se pretvaraju u golo svjedočanstvo jada, bezbojnih stereotipa na kojima si izgradio svoje ime, kolosalni Adame Navalle, sve si nadahnuće upregao na rudo besramnog podilaženja, jalovog eskapizma, razbacuješ se obećanjima nekakvih drugdje kojih nema, zazivaš plemenitiji, lirskiji svijet u kojem se golubovi ne boje automobila, gdje se na ulicama prodaje isključivo cvijeće a policajci sjede na pločniku i sviraju gitaru, njačeš za vremenom kad se znalo kako ti se zove susjed, kad su predgrađa mirisala po pekmezu od marelica i u školu se nije nosio revolver, djetinjstvo je najdragocjeniji objekt idolatrije, to čarobno mjesto gdje je sve od čokolade, uterusna čahura u kojoj si nedodirljiv, kamo odrasli ne smiju, gdje se na miru može napuhavati balone od žvakaće, jer sve što dođe kasnije, suptilno meditiraš, sve je to veslanje uzvodno u probušenom čamcu, posezanje za onim što vječno izmiče, žar cigarete sav odlazi u dim a mi se pretvaramo u opuške, kako je to dubokoumno, kako revolucionarno, kao i otkriće da u svijetu bez moralnih vertikala živimo u horizontalnom mraku, prepušteni aleatornosti kao kugla u fliperu, da napušteni od očinske ruke naslijepo tapkamo ne znajući što tražimo, da namamljeni srećom s kartonskih ambalaža trgovcima sami ulazimo u vreću, jer nas hrane žudnjom da budemo što gladniji, a ti kao da radiš nešto drugačije, od lirskih motiva proizvodiš marmeladu, u bescjenje ih rasprodaješ, tvoje su pjesme robne kuće s hrpom akcijskih ponuda, a kad opipaš ništa se ne isplati uzeti ni badava, i da bude gore inficirane su nekakvim ja-sam-iznad-svega-toga, uši su mi pune morskog huka pa ne čujem vaše groktanje, upravo tako, u tvojim pjesmama čuči nekakvo margaritas ante porcos, porcos u redu, ali margaritas? ja ih nigdje ne vidim, jedino buncanje o aristokraciji nevinih osjećaja, hvalospjev eleganciji onih koji samo odmahuju na to što planet pripada drugima i furaju svoj film, jer važno je ostati cool bez obzira na sve parade, mudro sjediti uz cestu dok oni majmuniraju, eto ti tvoje legitimacije ljigavca bez stava, vizionar si koliko i ameba, ni zerice bunta u tebi nema, samo kratkovidni, autistični fatalizam, do besvijesti reciklirana priča, junak s tisuću lica no jedan jedini, dječak koji u parku skrušeno prima čvrge i pod stepeništem cmizdri sanjareći o drugačijem svijetu, o nekome tko postoji samo zbog njega, o djevojci-cvijetu čiji osmijeh daje krila, ali gle za koju godinu on se već podsmjehuje morskim ljubavima, vrućim poljupcima u zlatne sutone, a jasno se čuje da je tamo zaglavljen, da nisu presahle suze što je nju pokupio razbacani skiper, e da si mu opalio taj šamar, ne bi ga opalio sebi, ne bi još i danas fantazirao o potopljenoj jedrilici, tvoj se heroj ne bi skrivao od žene da pusti suzu, žene koja mu je rodila krasnog sina, vlastitu sliku i priliku, što još hoće, nezahvalnog li bića, evo sad je umorni hidalgo koji si ujutro gleda pod kapke i zbraja vlasi u kadi, tisuću je puta nudio srce na dlanu i tisuću puta postao žrtvom, u tome je njegova plemenitost, u svojstvu žrtve, umjesto otpora hajdemo cmizdriti nad vremenima nesklonim pjesniku, to je sublimno, to je jedino rješenje koji nudiš, strategiju noja, i mirno unovčuješ taj svoj defetizam, kriptomazohizam, pritajenu želju za pasivnom sodomijom, fantastično ide to ništavilo premda prosijava kroz zavodljivu fasadu, ali ono najbizarnije, ono fascinantno, ipak je koliko si sâm uživljen u sve te splačine, koliko se patosa cijedi iz tvojih intervjua, tko ne voli moje pjesme ne voli ni mene, čitav sam unutra, zaista vjeruješ da si Zorro jer si navukao masku i plašt, koješta se može iskopati između tvojih riječi, kompleksi inferiornosti, neizlječivo epigonstvo, zazidanost u predgrađe Divljeg zapada, sitna zloba kojom to kompenziraš, svaka današnja instant-zvjezdica, zar ne, stječe pravo na medijsku felaciju, a koliko su tebe šikanirali, koliko je žuljeva od žica i probdjevenih, isplakanih noći trebalo da se popneš na mjesto koje ti pripada, s kojeg bi te svaki impotent skidao, magnetski privlačiš tuđe strelice, a tako ranjiv, tako nezaštićen, mladom stablu u tebi nikada nije odebljala kora, ti si papirnati brodić u oluji, nisi naučio podizati nasipe protiv poplava osjeta i žudnji, e vidiš ja u tvojim djelima takvo što nisam našla, samo prelijevanje iz šupljeg u prazno, razmahivanje floskulama, a one tvoje bose čitaj iskrene, spontane, neproračunate noge, to je čisto foliranje, ti zemljom hodaš isključivo u papučama a u balon se ne bi popeo ni hipnotiziran, balona kod tebe ima jedino od sapunice, e pa znaj da ih meni nisi podvalio, nabij si tu svoju plastiku tamo gdje je najviše voliš, zbogom.

 

– Ehm… No, eto: dobardan, ja sam Adam Navalle. Da, baš onaj kojem pišete ta opaljena pisma. Koliko zavisti, koliko mržnje u njima! No budite sigurni da niste jedina, bezbroj ih je neotvorenih produžilo u smeće, mirisnih, poštambiljanih poljupcima. Što si zamišljaju, da ću zbilja odgovarati na njih? Nemojte si laskati Marta, da su Vaša nešto posebno, da ćete me potkopati Vašim uvredama, ne bojte se vidio sam ja kojekavih luđakinja, i na vrata su mi dolazile, kako svaki put uvjeriti ženu da ja s tim nemam, da ne jurim u zagrljaj jednoj od tih balavica čim izađem iz kuće, a ipak sam uspio održati taj brak evo već šesnaest godina, uz dvoje skoro normalne djece, i sin iz prošlog braka je krasan dečko, trenutno u buksi zbog nekakvog petljanja s dopom, i ja sam u njegovim godinama bio nestašan, ali šesnaest godina braka, shvaćaš li kako je to monumentalno, u ovo vrijeme, u mojoj profesiji, pogledaj samo moje kolege, raspadaju se po klinikama, sami kao psi, a ne, ja ću starost dočekati kraj svoje supruge, koju uostalom volim, zar bih se trebao dati nabijati u kalup njihovih očekivanja, ševiti što naleti jer bi se to uklapalo u sliku, Vi biste me uklapali u duh vremena je li, brijali mi glavu i po meni vješali prst debele lance, trebao bih pisati šakačke i ginekološke stihove, e vidiš ima i takvih koji traže malo trajnije stvari, ono što ostavlja tragove dublje od prdaca, ovakvi kao ti su već nakon druge ploče pisali da više nemam što reći, a evo me na turneji s dvadeset trećom, zato što sam sačuvao svoje ja, što si ne dam šamponirati mozak, što se ne dam regrutirati za nikakvo zborno pjevanje, ideologije se ne primaju za mene, sasvim je dovoljno onih što se otimaju za transparente, neka samo marširaju, eto ja više volim sjediti uz cestu i misliti svoje, neka me samo u karikaturama prikazuju kao debila koji na frulici ponavlja ista tri tona, mogu mi ga bip.

 

– Ti mobiteli. No, Vi možda još ne vjerujete da sam to ja? U redu, ako me baš želite hvatati za, to je pretenciozno tvrditi, što uopće znači biti ja, kako se to može biti, i prečesto se pitam, kada bi barem bilo koristi od takvih pitanja, a Vi mislite da je u pitanju šala vještog imitatora, zločestog poštanskog službenika koji je otvarao vaša pisma, dobro a slušaj ovo, mmm… mmm… soyons zen… ni amour ni haine… nije li to glas neponovljivog Adama Navallea, znate li koliko bi gospođica palo u nesvijest da im to osvane na sekretarici, a ja rasipam vrijeme s tobom, što znam o Vama osim da lažete, lažete, lažete, evo ode glas, hmmhmm, a večeras treba pjevati, pjevati, pjevati, a rebra bole, jebemim, eto tako stoje stvari, rebra u gipsu, čitali ste nema sumnje, prekjučer izgubio ravnotežu na rubu pozornice, zar je čudno u mojim godinama, zar je to više za mene, skakati kao majmun, ali tko te pita, nego daj još i još, pa odoše rebra, pa ih nabili u taj kalup, a treba disati, briga njih kako, sjedni u auto i drndaj se simo, drndaj se tamo, naime što: eto me za volanom, na putu u Vaš grad, tako je, dolazim Vam pjevati, a sad trošim glas s Vašom sekretaricom, trošim rebra, trošim vrijeme s tobom, a zašto, pitam te, ha, zašto čuvam ta tvoja pisma, teško ih se riješiti, teško je stalno pjevati, pjevati, teško je imati glas, teško je disati, teško je, jebemu, imati rebra, možda jer sam slab prema tom imenu, Marta, premda mi se sviđalo i Dagmar, a znam što bi rekle one gnjide, da je zato što mi više nitko ne piše, da zamnom uzdišu još samo klimave bakice, da ne pamtim kada sam zadnji put nešto pokupio, a dovoljno im je prst podignuti, to je, reći će, ionako jedino što mogu podignuti, samo zato što sam vjeran svojoj miloj, a i novinski lešinari, kako se razvesele ako na koncertu izostane ciktanje i ne doleti nijedan grudnjak, odmah oglašavaju: gotovo je s njim, žmigavac, majmune, žmigavac! svaki idiot danas ima vozačku, da, zato što ne ločem i ne fiksam se, no dobro, nisam ja nikakav svetac nego mi od koke popucaju kapilare i završim na hitnoj, a zbog žgaravice cugu ne mogu ni liznuti, gdje je tu rock’n’roll, osim u tome što ne mogu na plac da se ne počnu došaptavati, ali samo iz daljine, kao da iz mene struje električni valovi, nitko da mi priđe i kaže jednu ljudsku rečenicu, bilo što, dobar dan gospodine Navalle, krastavci su danas povoljni, ili kako je snena, kako žalobna ova jesen, ne nego samo zure, tobože kradom, nadaju se nečemu za prepričavanje, bizarnom i pikantnom, naprimjer da ću raskopčati kaput i pokazati im pola metra pimpeka, e pa zaista ću nabaviti jednu takvu gumenu krrr… evo ode baterija krrr…

 

– No eto gospođice Marta, prošlo je tjedan dana, priznajte koliko ste puta preslušali poruku, dovoljno da se uvjerite kako sam to stvarno ja, a i da odbacite nadu da ću ikada više nazvati, samo si nemojte umišljati da to što opet zovem nešto znači, osim da ste tim pismima zaradili objašnjenje zašto ne mogu odgovoriti, bezbroj je stvari na koje ne mogu odgovoriti, pupaju kao gljive i gomilaju se, gomilaju, umjesto da budeš sve pametniji, pametniji, čak i sto posto pouzdani odgovori najednom su neupotrebljivi, izvadiš koju stariju ploču da provjeriš, i o užasa, je li moguće da sam tako meketao, da sam napisao te ljige, a ove koje danas pišem, toliko zrelije, toliko punije smisla, kad ih pogledam sutra: opet katastrofa, i kako onda išta dovršiti, ali ugovori, prokleti ugovori, ispljuni svoj šlager i ostavi se smisla, kao da ga netko od tebe očekuje, što očekuju, da se kreveljim i klanjam, da im se dodvoravam bljuvotinama umotanim u svilu, da ostarim umjesto njih, odvlačim im pažnju s kostura koji sve jasnije proviruje u ogledalu, dobro ako baš hoćeš dirnula su me tvoja pisma, više me stvari u toj Vašoj priči pogađa gdje ne bi trebalo, naprimjer prometna nesreća, imam i ja svoju, tek što sam krenuo u školu, čitav se svijet srušio, razjapila se zemlja pod nogama, kao da već nisam bio dovoljno povučen, nesiguran, melankoličan, a otada živim s uvjerenjem da više ništa nije kao prije, stalno me vreba nostalgija, kao neka vrsta padavice, rasplače me svaka usrana sitnica koja svjedoči o nestalom vremenu, slike, knjige, ništa takvog ne smijem uzeti u ruke, svaki me predmet muči svojim starenjem, podnosim jedino gole zidove, kuće iz kojih možeš nestati s jednim koferom kad ti puhne, koje nestanu iz sjećanja, da samo može nestati vrijeme kad smo iz tjedna u tjedan iz stana ispraćali slike i namještaj, kad je štukature na stropu zamijenio pogled na prugu, pa internat u koji me majka smjestila jer je otišlo ono malo zanimanja za knjige, očajnički potez koji joj nikada nisam oprostio, tamo su me na satu pljeskali štapom po leđima a pod odmorom mi glavu gurali u nužnik i puštali vodu, stara je začudo tek nakon očeve nesreće prigrlila njegovu viziju da sam i ja rođen za pravnika, čudno da joj nikada nije palo napamet u meni uzgojiti malo svojega glazbenog dara, sva sreća, da je pokušala vjerojatno se ne bih bio dohvatio gitare nakon bijega iz internata, okušao sam se i kao konobar, stolar i mehaničar ali ovo je lakše razmicalo ženska koljena, Angie, Michelle my dear, i već ti zaborave slonovske uši i kokošja prsa, smijte se koliko hoćete ali u to je vrijeme palio melankoličan izgled, nešto tragično u očima, umor od života unaprijed urezan na mladom licu, u redu nisam se bunio kada su mi prišili James Dean etiketu, antiheroji su bili prestižna roba, samo eto toliko godina antiherojstva umorilo bi i natčovjeka, mislite da se ne bih malo mijenjao s Rambom, zlo mi je od priča o mojoj blagosti, uzalud lupam vratima, sve ostavim usred snimanja i nestanem na deset dana, nitko to ne uzima k srcu, na meni ne izgleda uvjerljivo nikakva kapricioznost ni arogancija, onaj koga izvrijeđam samo mi se pokroviteljski smješka, to je nepodnošljivo, kao da je sve oko mene obloženo spužvom, trideset godina na sceni a nikako se osloboditi dojma da me ne uzimaju ozbiljno, sa mnom postupaju kao s djetetom, kao da nisam ni dana zreliji, dobro, neka bude točno da guslam uvijek istu tugaljivu priču, da njezin junak za čitavo vrijeme nije napredovao ni centimetra, ali nisu li sve ljudske priče u suštini svodive na isto, je li u književnosti drugačije, vide li Don Quijote i Madame Bovary puno dalje od svojega nosa, kad Petrarca tuli za svojom Laurom to je hvale vrijedno zar ne, Werther smije do mile volje rezati žile, ali moji su Vam stihovi mlitavi, vulgarni, retardirani, u njima nema svjetske boli, samo moji kompleksi, moje prostituiranje, moje zazivanje izgubljenog oca, misliš da ne bih radije pozivao na barikade kad bih znao protiv čega ih postaviti, kad bih znao nešto dostojno revolta, da nije sve prokleto politički korektno, integrirano, senzibilizirano, da nije kronični deficit autoriteta, uzalud ih tražim otkako znam za sebe, stara mi je sve dopuštala, pljeskala svakoj gluposti, divila se mojoj kreativnosti i kad bih se pokakao na pod, a pogledaj rezultat, trajno nepovjerenje prema pohvali, totalni manjak samopouzdanja, nitko me ne može uvjeriti da ne proizvodim sama sranja, znaš li koliko je patnje svaku novu ploču pustiti od sebe, strepiti od svake zajedljive riječi, nemaš pojma koliku štetu proizvede, jer sve uzimam k srcu, svaku sitnicu napuhavam i u sebi beskrajno žvačem, a ništa ne znam pokazati, misliš da mi se žena nije zbog toga krvi napila, zbog moje tobožnje bezosjećajnosti, premda je sasvim suprotno, osjećaji me zgrome, požderu iznutra, rastrgaju na komade, eto zato ne mogu odgovoriti na Vaša pisma čak i da hoću, jer znam kako bi završilo, već sam je jednom na koljenima molio da me primi natrag, nakon cirkusa s tom malom, tvojih je godina bila, zapravo ni ne znam koliko Vam je ali nema greške, podijeli moje s dva i još oduzmi koju, drugi su ih imali stotine a ja jedan jedini put i zaljubim se kao šmrkavac, ne možete zamisliti što mi je učinila, toliko bola, a Vi biste mi htjeli to opet učiniti, opet me uvući u ta govna, da se valjam po podu i cmizdrim, što se to Vas tiče, Vi biste romansu s rock zvijezdom, romansu s happyendom, da karijeru pošaljem kvragu i s Vama odjezdim na nekakav bezimeni otok usred bezimenog mora, da pljunem na svoje ime i svoju obitelj, ha, e pa ništa od toga, moj je savjet da to zaboravite, gospođice Dagmarta, i prestanite mi slati srcedrapajuća pisma, jer ako prestaneš slomit ću ti sve kosti, hraniš me tim pismima kao tripovima i najednom nema više, nestaneš samo tako, i zato evo me k tebi da ti slomim sve kosti, dobro si čula, bolje ti je da se vratiš kući jer stižem za, za točno dva sata i dvadeset dvije minute, a do tada grlim te evo ovako, do viđenja kvrc.

 

– Pa, eto… To je opet onaj pjevač, sjećate se, što je prošli mjesec zakazao sastanak s Vašim kostima, opet Vas nema kod kuće, baš šteta, baš sam se spremao da Vam ih opet slomim, ovaj put za ozbiljno, hoću reći i zadnji je put bilo ozbiljno, ali eto tek što sam dovršio razgovor s Vašom šarmantnom sekretaricom, zovu me iz dvorane, moraš stići ranije, čeka te televizija, uživo za dnevnik, shvaćaš kako da odbijem deset milijuna ljudi, Vi mi sad ne vjerujete, e pa baš fino, uostalom zašto bih se trebao izgovarati, nisam došao i gotovo, uvijek se nađe netko da te hvata za riječ, da te podsjeća kako je nisi održao, a kakvu sam to riječ Vama dao, ha, nikakvu, samo sam htio provjeriti kakva je to mala što mi šalje pisma, obična znatiželja, sada mislite da sam se uplašio, čega to molim Vas, lica te balavice koja me podbada svojim pisamcima, priznajem da mi se zabadaju pod kožu, mala vještice, postao sam ovisan o tvojoj akupunkturi, to što radiš je obična ucjena, zabavlja te ljude navlačiti na tanak led, ha, na stijene ih mamiti svojim žalopojkama, dođi me spasiti, budi moj heroj, je li, i ode barka u komadiće, ali doći ću ja da ti pogledam lice, Gorgono, Meduzo, kladim se da je prištavo i razroko, eto bio sam u prolazu i mislio svratiti, nema te kod kuće, tko ti je kriv, proći ću opet za koji dan, nešto je čudno u kretanju ove turneje, Vaš grad kao da je magnetska jezgra oko koje kruži, jeste li sigurni da nemate svoje prste u tome, Penelopo, shvatite ovo kao objavu mojeg konačnog dolaska, za koji ću dan skinuti veo s Vaše nevidljivosti, opipat ću Vam kosti ispod oblina o kojima tako sebično šutite, razgrnut ću maglu s Vaših brežuljaka, a dotada da nisi prestala pisati ta pisma, jasno?

 

23. listopada

Odiseju,

kako ste mogli pomisliti da sam ih ikada prestala pisati? Danju i noću se u meni ispisuju, u svakom sam trenu s tobom, u svakoj misli, naši su glasovi isprepleteni u neprekidnom dijalogu, što izdvojiti iz mora riječi koje me zapljuskuje, nasumce grabim, to je najbolje što mogu, nekoliko kapi preliti u bocu ove omotnice s nadom da će doplutati do tebe, koliko li već plutam u mjehuriću ove priče, vrijeme je prestalo postojati, noge ne dotiču tlo, na poslu ne odbrojavam minute kao da iz sebe čupam trnje, svakoj se gospođi smiješim bez napora, iskreno se divim modelu i boji cipele, radosno joj ističem kvalitete, smiješim se i na putu kući, jedina u čitavom vagonu, iz obijesti se zagledam u kamena lica oko sebe, to je moja osveta, neka osjete razliku, mnogi su osjetili, bit će da nešto zrači iz mene i na daljinu, nevjerojatno kome sve pada napamet sada me nazivati, i oni koji se mjesecima ne javljaju sada bi nešto govorili, govorili, kao da im pripada sve vrijeme ovog svijeta, brzo ih otpilim, svoje vrijeme čuvam za tebe, ne dam ničemu da se uvuče među nas.

Samo, čekanje je u meni rastvorilo gadnu pukotinu, tvoje su me šutnje raskolile na dvije polovice, ona s anđeoskim krilima ne želi znati za onu drugu koja gaca po blatu, koja te boce baca u more neizvjesnosti, od sebe otkida komadić po komadić nade da će od njih zaista biti koristi, da će te ikada prizvati, vjetrovi nam očito nisu skloni, u zavjeri sudjeluje i poštanska službenica, s tim suhim licem i brčićima koje ni ne pokušava sakriti, cinično me mjerka dok guram omotnicu kroz staklo, vidi kako se teško od nje rastajem, neće li dospjeti u pogrešne ruke, ali čak i kada bismo je htjeli isporučiti u prave, čujem je kako misli, čemu se nadaš, pa grabi pismo, udara ga metalnom šakom i baca u košaru, na nemilost tko zna kakvim sve znojnim prstima, kući odlazim kao naočigled pokradena, kao nakon gadne operacije, rekli su eto više nemate pluća ali zrak je danas ionako zagađen, a gore u kavezu trebat će opet zaroniti u tjeskobu, zadržati dah dok se telefon ne smiluje, posaditi se pred tu spravu punu sadizma, punu bezveznih, prostačkih glasova, svaka je zvonjava poput udarca bičem po golim živcima, samo se ne javlja onaj zbog kojeg se ne usuđujem ni po poštu sići, jer sigurno je da bi upravo tada, premda jednako sigurno grlo bi odrvenilo, ne bih mogla ni riječi iscijediti kada bi slučajno, a čak i da poteku u potocima, kakve koristi, nikakva bujica do tebe ne može doprijeti jer se beznadno mimoilazimo, jer svjetovi su nam zaleđeni u različitim dimenzijama, jedan su drugome iz daljine egzotično privlačni, no što im je zajedničko, mogu li se stvarno dotaknuti, može li se mjehurić uzeti u ruku da se ne rasprsne, što se još treba rasprsnuti, nije li bolje zaustaviti dok je još išta čitavo, nemojte se, molim Vas, više javljati, i ne očekujte moja pisma.

 

– Pritajili smo se, ha, ne pišeš mjesecima, misliš se tek tako izvući, e pa misli, misli, ovaj me put nikakve Posejdonove smicalice neće skrenuti s puta, stižem sutra prvim jutarnjim monsunom, dakle točno u podne, sat simo-tamo, zakazujem Vam sastanak na Venerinom brežuljku, bolje se ne mičite iz tog svojeg golubinjaka jer inače, jer inače, tko zna što bi još moglo biti, ne biste valjda htjeli slomiti jedno krhko, umorno srce, dolazim Vas ljubiti na vašem brežuljku, po svim vašim brežuljcima i pod njima, do tada laku noć.

 

Ne.

Dosta, dosta. Nećeš me pokolebati svojim prepadima, ta me odluka previše koštala da bih eksperimentirala s njom. Laku noć i tebi. Jasno da nikada nećeš doći, ne zanima te moje lice niti išta o meni, trebam ti jedino kao Narcisovo ogledalo, da odražavam tvoje vječno djetinjstvo, želiš ga stalno nadohvat, ali nećeš posegnuti za njim da ne razotkriješ laž. E pa živi u svojoj laži, dalje se igraj bez mene. Odsad će zvoniti u prazno, ogledalo više ne stanuje ovdje, zbogom zauvijek. Uostalom, bilo bi zgodno da ovaj put dođeš. Da udariš nosom o vrata.

 

Odluka? Koštala? Naprotiv, ništa jeftinije, bezbolnije, kada se usred duge duboke magle ukaže svjetlo ne pitaš kamo vodi, hoćeš van, to je sve što te zanima, krećeš za njim, i zaista, najednom vidiš jasnije, istina koju je donio novi dan toliko je glasnija.

A onda je poklapa noć. Mudrija od dana? Ne, nego cinična, izdajnička, do zuba naoružana niskim udarcima. Bolje bi prošla u stroju za mljevenje.

Postoji li išta pouzdanije, sveobuhvatnije od nesanice? Najmanje će je zrnce nemira prizvati i prilijepiti preko potrebe za predahom, preko svakog zametka zaborava. I nije noć ono najgore, nego dan iza nje. Ratovi prolaze, ali mrtvi? Može li se nakon besane noći svijet ne promatrati kroz vizuru nesanice? Kako iz njezina zagrljaja iščupati kap vedrine? Može li zlatna ribica svijet vidjeti ikako osim kroz vizuru svojeg akvarija?

Prošle sam noći, ipak, učinila nešto za sebe: unaprijed otpisala i sekundu sna. Nesanica je moj akvarij. Moram li čeznuti za modrim prostranstvom? Uz tako postavljene stvari, noć je lakše provesti miroljubivo otvorenih očiju, u nekoj vrsti tupe, riblje levitacije, bez bijesnog prevrtanja, bez brojenja do dvanaest tisuća dvjesto šezdeset, bez šake opušaka kraj uzglavlja. Kuhinjska slavina rutinski kapa, dizalo bruji flegmatično, policijska je sirena u daljini samozatajna, znoj mirno naplavljuje plahtu, pluća se pitomo šire, skupljaju, šire, ništa se drugo ne miče, čitava noć stane u jednu hipnotičku, mrtvu minutu.

Pred zoru sam isključila budilicu; sasvim sigurno, neću zakasniti na posao. U sedam i trideset odlučujem ne otići na posao. Da ti u lice kažem: pusti me na miru.

Jutro je bilo potpuno drveno. Mislim da sam veći dio provela pred akvarijem, glave među dlanovima, žaleći što zapostavljam Blanche, što se ponašam prema njoj kao da je komad namještaja.

U jedanaest sam sjela u prozorski okvir, pepeljara na koljenima, nokti među zubima. Do pola tri, svaki pokret dizala, svaka zalupljena vrata, svako škripanje kočnica popelo mi se uz kralježnicu.

Tada sam skočila s prozora i počela koračati. Od kuhinje do kupaonice i natrag. Sve brže. U sljepoočnicama nabija. Gnječim mokre dlanove, tisuću ih puta provlačim kroz kosu, lomim prste, grizem ih do krvi. Zrak je užaren, oštar; dimni talog u grlu peče poput rane. Kakva sam ja prokleta budala. Kako sam mogla jedan jedini tren povjerovati da ćeš doći.

Malaksala, vraćam se na prozor. Od drhtanja jedva pripaljujem cigaretu. U trbuhu sve jače zavija. Teturam do kuhinje. Jednu za drugom konzerve odvagujem u ruci i vraćam na policu. Cassoulet. Poulet au curry. Već je ime dovoljno da mi se želudac popne do usta. Na kraju nasumce uzimam jednu, istresam, zdjelicu stavljam u mikrovalnu, ali ne uključujem nego odlazim do akvarija, nosim ga u zahod, sadržaj prolijevam u školjku, poklapam.

Opet se smještam u prozoru, pripaljujem, pepeo otresam po sebi. Mukla bol u glavi ustrajno se materijalizira u veliki trn. Svaki ga pokret zabada dublje. Najednom, u lubanji prasak; kosti se razmiču, rastvara se vretenasti procjep. Iznutra se cijedi sluz, sukrvica. Čekam da sve izađe.

S prozora sam spuznula na pod. Leđa su mi oslonjena o zid, noge ispružene, ruke do njih, dlanovima prema gore. Ja sam indijski mudrac zagledan u Svetu rijeku. Ili jedna od lutaka u mračnom kutu Gepettove radionice. Ili hrpa gnoja u ljudskom obličju. Kapljica znoja curi mi iz pazuha, zaustavlja se na mišici. Jedna je muha tamo sletjela; liže je. Zamišljam svoju ruku kako tjera muhu, ali ostajem pri misli. Nije da ne osjećam tijelo. Naprotiv, fantastično oštro razaznajem svaki njegov komadić, svaki mišić, vlasi kose, nokte; žive zasebno, bezbrižno, bez ikakve veze s ostatkom.

Vrućina je neopisiva. Tolika da u jednom času ne mogu obuzdati provalu smijeha, histeričnog, neljudskog. Grabi me čitavu, prelama, grči u klupko bolnih, psiktavih čvorova. To stenje, rokće, valja se u vlastitoj nečisti.

Bit će da sam na tren izgubila svijest. Ležim na boku; gorka mi se pljuvačka cijedi niz obraz, peku me kapci. Koljena privlačim do lica, počinjem tiho tuliti. Ne znam zašto. Ali pomaže.

Napokon prikupljam dovoljno snage da gmižući krenem prema zahodu. Tako daleko. Obgrljujem školjku i glavu zavlačim unutra s namjerom da pustim vodu, da glavu držim pod slapom koliko god treba, no istog časa utroba eksplodira. Tekuće je, žute i blijedozelene boje. I po koji grumen nečeg čvrstog, začudo; odavno nisam ništa pojela. Posežem za tim, ali nešto mi opet grabi želudac, zavrće ga, čupa, pa još, još, do posljednje kapi žuči, do posljednjeg traga, sve je unutra popucalo, razderalo se, izletjelo van.

Ispljuskana vodom, drhtava, počinjem čistiti. Najprije zahod, klečeći na podu, spužvom koju namačem u lavor. Smrad me zapahuje u valovima, želudac se svaki put diže; grabim se za kadu, nastavljam. Prelazim u radnu sobu. U crnu vreću za smeće trpam redom sve prašnjave papire, bilježnice, desetke ceduljica s nažvrljanim bilješkama, registratore, fascikle i što god se zateklo na njima, olovke, kazete, šalicu kave. Sve odnosim u kontejner.

Onda uzimam telefon i biram Martinov broj. Zvoni. Kada sam točno prvi put vidjela Martina? Mislim da je bila srijeda.