Netko drugi | Marinko Koščec

VI.

Sve se teže prepoznajem ispod ove brade i slamnatog ženskog šešira koji nosim otkako me otkriće podvodne puške u konobi odvuklo do mora. Bio je to, doduše, samo izgovor, na obali je nisam ni izvadio iz torbe nego krenuo s noge na nogu, stazicom duž pročelja s pompoznim natpisima “Vila Amanda” ili “Naš mir”, dobacujući blesave osmijehe psima i ridikulima koje vuku svojom uzicom. Kako li sam prezirao te nedjeljne ljude, a vidi me sad, omamljen mirisom mora i prerano sazrelim suncem koje me usprkos šeširu ispljuskalo po licu, sjeo sam na kamen i s manje misli u glavi od guštera ispruženog na susjednoj stijeni zagledao se u točku u kojoj se more i nebo složno pretvaraju u ništa. Polako promiče ribarska barka. Starac sporo, bešumno zamahuje veslima, poteže strunu s lijeve strane, potom onu s desne, opet hvata vesla, poteže slijeva, zdesna, domahuje mi i ja odmahujem, pa ustajem i krećem kući, obrastao u bradu koju si toliko željela vidjeti na meni. Jer bi mi licu tobože dala profinjenost koja mu tragično nedostaje, kao što mi duši nedostaje plemenitosti. Ali dakako da brada to ne može promijeniti, ništa ne pomaže da ljude učiniš onime što nisu, premda upravo i jedino to svi želimo, biti što nismo, jer ono što jesmo je nasmrt dosadno, nedovoljno, pogrešno, ili gore: nepostojeće, baš ništa. Moja te umjetnost nije zanimala, bilo ti je važno jedino da izgledam kao umjetnik. A sad moju bradurinu proglašavaš čistom pakošću, tvrdiš da je puštam samo jer me ne možeš vidjeti, premda je istina da brada zamjenjuje sve što jesam ili sam mogao biti, jer da nosim bradu je sve što o meni znaju, ovdje sam jednostavno onaj bradonja, brada je dakle sinonim za ništa, dlakavo prikazanje odsutnosti.

Kuća je otok usred otoka. Od ostalih je kuća skriva gusto raslinje, od mora brežuljci preko kojih, na bilo koju stranu, do obale treba hodati dvadeset minuta. More je teško i omirisati, osim kada nagovještaj kiše razbudi sol u zraku. Jedino galebovi podsjećaju da je blizu, no u krstarećoj visini doimaju se interkontinentalnih nakana. Mještani su, naprotiv, čudno kontinentalni, okrenuti unutrašnjosti otoka, svojim vrtovima, kojoj ovci ili kravi, i svinjama koje srećom stanuju u vlastitoj komuni na suprotnom rubu sela. Vrtovi su od crvenog pijeska, dragocjenosti koju je je vjetar dopuhao dok ovaj komadić kopna još nije ni slutio svoju pomorsku sudbinu. Pješčana se torta slegla na kamenom tanjuru a ljudi se posadili oko nje i čvrsto uhvatili svaki za svoj komad. Strah za tu šačicu zemlje, ili nekakav genetski autizam, sačuvao je partikularnost njihove crvenokose, bljedokožne i pjegave rase, taj otočić u crnoputoj primorskoj populaciji. Jednako je upadljiva njihova ravnodušnost prema svemu što se ne obrađuje, ne muze i ne kolje, radilo se o moru, ostatku kopna ili ljudima. U polje odlaze sami, nestaju u labirintu stazica među trskom, tek povremeno dopire zvuk motokultivatora, jedini koji ovdje potječe od čovjeka. U sumrak sve aktivnosti zamiru iza visokih dvorišnih zidova, za večernje se šetnje ne može sresti ni duše.

I kada sam pomislio da je na tako savršenom mjestu nepovratno zakopan svaki trag pokojnog vremena, eto javila se želja da ti pišem. Ma nemoj, čujem te kako kažeš, imao si priliku pisati i govoriti kada je to moglo nešto promijeniti, umjesto da se zakapaš u šutnju, puštaš da nam se uvuku tolike neizgovorene riječi, sad bi zadizao poklopac jer je iščezla opasnost da te nešto povuče unutra, ti koji nisi ni trepnuo dok su stvari pucale sad bi čeprkao po smetlištu za komadićima da ih lijepiš, pa dobra ti zabava i svaka čast, to kazuje tko si. Pločice domina dalje nezaustavljivo padaju, lako mi je, kažeš, napuhavati floskule i u njima se skrivati, ništa drugo i ne radim, nikada nisam ni naučio što znači raditi, zahvaljujući maminom novcu, on me održao djetetom, a sad evo mogu neograničeno uživati u svojim djetinjarijama. Ti si vrlo ponosna na svoje umijeće tumačenja, sve ti je kod mene nešto kazivalo, čitavog si me tumačila logikom bijega i skrivanja, od tebe prije svega, i od stvarnosti, pročitala si moje sveobuhvatno dezerterstvo, moju nedoraslost za život u dvoje i za život uopće, svemu si znala objašnjenje, riječi su tekle iz nepresušnog izvora, ja im se nisam suprotstavljao, s nadom kako ću u naš par ugraditi načelo popuštanja, kako tvoju elokvenciju prati sposobnost da barem nešto i čuješ, točno je jedino da sam rano prestao vjerovati kako je riječima misija vatom zatrpavati pukotine među nama. Ali to već proglašuješ mojom floskulom, jednom u nepreglednom nizu.

Floskule, djetinjarije, takva su tumačenja bez ostatka pokrivala i moju glazbu, od dana kada sam prvi put dotaknuo tipku na klaviru, do posljednje note koju sam odsvirao, sve je, zar ne, bilo glumatanje. Klavir si osobito rado mrzila jer je simbolizirao moju latentnu ali neizlječivu privrženost majci. Od tog se fetiša djetinjstva nisam mogao rastati jer sam na njemu prošao svoju glazbenu inicijaciju, kao i generacije prije mene. Beskorisno je ponavljati kako mi se fućka za djetinjstvo i da me od majčinog naslijeđa i svih obiteljskih tradicija zanima jedino muzikalna nit, a pijanističku sam vertikalu ionako iznevjerio, kao mladi buntovnik zamijenivši klavir violončelom. Jer klavir u našem stanu bio ti je nešto poput velikog crnog monolita iz Kubrickove Odiseje, smjesta si mu dodijelila ulogu kondenzatora mržnje, koja je postupno ozračila sve što spada u istu i srodne kategorije, sve što ima crno-bijele tipke, sva glazbala, notni papir, pjevušenje u kupaonici, melodiozne jezike poput talijanskog, cvrkut ptica. Ali najteže od svega si podnosila upravo moja popuštanja, što sam se na sve napade smješkao umjesto da pružam otpor, što tvoji bjesovi nisu nalazili stijenje da se do sita razbijaju.

Kažu da se otok ne opire moru već mu se utječe, kao što se jedriti može jedino popuštajući vjetru. Tu na južnoj strani otoka valovi se i nemaju na čemu razbiti, obale su niske, muljevite, obrasle trskom, jedino se sjeverni rub isprsio zidom oštrih grota. Južni je dio kapljica zemlje razlivena morskom površinom, obli hrbat pradavnog monstruma koji se tek mjestimično spasio Potopa, no prema sjeveru se budi iz razvodnjenosti, zmijulji u bezbroj uvala i usjeka, gdješto poseže visoko prema nebu, drugdje je nezaplavljeno kopno tako usko da ga jači valovi katkad prelijevaju, na mahove presijecajući otok. Na jednom mjestu zaista puca, tamo gdje je za prolaz plovila prokopan kanal, koji je ujedno i klimatska razdjelnica: pravi Mediteran južne polovice tu mutira u nešto surovije. Na sjevernoj se strani jedva može ugledati ovca, vjetar čupa i nosi sve pred sobom, od stabala su se u vertikali održali jedino orijaški hrastovi i kesteni, te čvornate masline koje su tijekom dugih stoljeća usavršile drugačiju strategiju otpora, povijanje do zemlje. Prijetnja je britkog vjetra usađena u sjeverne otočane, oni hodaju uspravnije, unaprijed napetih mišića u očekivanju pokušaja da ih otpuše. Njihovo se jedino naselje visoko propinje, kuće su zbite i oklopljene, ulice poput katakombi. Južno je naselje, naprotiv, rahlo i rastresito, kao samoniklo usred vrtova. Vjetar tu donosi radost raslinju, ali i gnjilost i glavobolje, zgrbljena leđa i pogled zaboden u zemlju ili pod more. Ovce se, kažu, ne smije predugo gledati, da im se ne ukiseli mlijeko. Sjevernjake flora i fauna mnogo manje zanima od trgovine i pomorstva, vjekovna ih tradicija veže uz daleke krajeve, možda su zato svoje naselje izgradili na kamenom vidikovcu i češće pogled upiru prema pučini ili prema nebu, da pročitaju hoće li biti nevere, da osvježe trajnu molbu za budnost nad moreplovcima, i nijednu misu ne propuštaju. Mrtve čuvaju na sigurnoj udaljenosti, na jednom od brežuljaka u zaleđu, nekoliko ih puta godišnje pohode u procesijama, a na Dušni im dan doručkuju na grobovima i ostave sve što ne mogu pojesti. Na južnoj je strani pobožnost manje protokolarna i horizontalnija: u crkvu navraća kako tko stigne, na nekim su raskrižjima i priručne, minijaturne kapelice čavlom prikucane za stablo, župnici zajedno sa župljanima okapaju blitvu i bob, zajedno s njima proklinju olujne oblake, a i s mrtvima se ovdje održava prisan odnos, groblje je tik uz selo i uredno kao ambulanta. Ukratko, Sjever i Jug zdušno vuku svaki na svoju stranu. Rasječene polovice spaja pokretni most, izgrađen dovoljno davno da otok zaboravi svoju dvojnost, no različiti su motivi i logike, jedni žele bliskost do potpunog srastanja, drugima je nužan razmak. Radi li se o jednom ili dva otoka žučljivo su se parničili Skylak, Strabon, Apolonije Rodijski, Pomponije Mela, Plinije Stariji, Ptolemej, predlažući solomunska, pa i ekstravagantna rješenja, katkad u najboljoj namjeri ucrtavali još jedan, treći otok, ili čak stvar pretvarali u skupinu sitnih. Sukobljene su strane odvjetnike nalazile u kartografima sve do prošlog stoljeća, kada je definitivno pobijedilo zatečeno stanje, kratkovidni materijalizam. Na štetu iskonske istine prihvaćena je činjenična laž: otoka su dva. Nije laž, protestiraju geolozi, jer s brda koje se uzdiže nad prevlakom između dva otoka, na kopnu u daljini lijepo se vide dva sasvim razdvojena planinska lanca, različitog podrijetla i tektonskog sastava. Pod neplaniranim morem sudarili su se glavama i provirili da vide što se dogodilo, pa srasli. Slučajnost je ispravljena hiperrealizmom, krampom i lopatom. No neka baš zato bude pjesnička istina: otkako su dva komada kopna preplivala more da se zagrle, otok je jedan i nedjeljiv.

Sjedinjenje, to je bila tvoja vizija postojanja u dvoje. Srastanje u bezosobno treće biće, amebu s dva para ruku i nogu, ali jednoumnu. Što je sve trebalo utopiti u ime stapanja polovica, jer one navodno ne mogu bez izgubljenog blizanačkog para? Koje puteve zaboraviti da se sastanu na pola puta? Što sve pobacati iz mojeg uma kako bi postao polovicom tvojega? Moju si tvrdnju da sam po nacionalnosti otočanin bez trunke kolebanja proglasila notornom budalaštinom, slažem se, a ipak, to bih prvo naveo da me pitaju što sam, možda i jedino, premda sam rođen daleko od svakog otoka, moja je inzularnost nadgeografska, stvarnija od faktografije. Iako smo našu vezu s entuzijazmom naselili u kompromisni no-man’s land, duty-free područje bez granica i zastava, naknadno je oživjela tvoja podcijenjena kontinentalnost, udružila se sa svim ostalim antagonizmima i odvukla te na svoju stranu. Ti si zajedništvo shvaćala kao odricanje i žrtvu, odricanje od sebe da bismo zajedno imali više. Sve tvoje žrtve nemoguće je pobrojiti. Naprimjer? Eto, salata od krastavaca koju si zbog mene jela svaki dan. Što je netočno i zlonamjerno, uostalom ja tvoje krastavce uopće nisam podnosio, neoguljene i u prst debelim kolutićima, ali to, pozivam te kao svjedoka svoje obrane, nisam nikada spomenuo. Da jesam, rekla bi da sam opterećen sitnicama, a da mi promiče ono bitno. Kao da životni smisao nije u samim sitnicama, i kao da je tvoj život pleter samih grandioznosti. Rekla bi također da mi je majka gulila i tanko rezala krastavac jer njezin je zloduh visio nad svakim tvojim kulinarskim pokušajem. Taj podatni, samozatajni artikl, dakako, bio je samo jedan od receptora za kojima je tragala tvoja latentna iritacija, posebno zanimljiv zbog svojeg freudovskog oblika. O, kako se lako, kako neprimjetno sve premetne u svoju suprotnost. Kao što te na početku privlačilo sve što nisi znala o glazbi, tako si vidjela nešto privlačno čak i u mojim prljavim gaćama pod ormarom, ti koja bi desetarima mogla držati tečajeve spremanja vojničkog kreveta i koja račune za špeceraj prepisuješ u teku. Zaljubljeno si se smješkala mojem neshvaćanju razlike između četiristo i četiri tisuće, čak ti je i brižnost moje majke bila simpatična, nisi mi dopuštala ni riječ da kažem protiv nje. Sve dok maligna mutacija nije donijela materine. Taj je atavizam kroz tanku membranu profinjenosti provirio najprije s hinjenim zrnom obzirnosti, ti materina, premda je već i u tako eliptičnom izdanju jasno objavljivao novu razvojnu fazu našeg braka. Ja sam, dakako, simptom propustio detektirati, uvjeren da se radi o zalutaloj, u svakom slučaju prolaznoj pojavi, a ona je brzo odbacila kukuljicu sramežljivosti i zabljesnula u punom izdanju, pustila korijenje i za sobom povukla brojnu obitelj. Šarolika razuzdanost njezinih izdanaka gravitacijsku je točku održavala u mjestu geneze, organskom leglu zla, ali naravno da prava meta verbalnih projektila nije bilo sâmo spolovilo, nego stakleno zvono simboličkog uterusa. Jer nije li naše sjedinjenje paralizirala moja genetski programirana ovisnost o majci, otporna čak i na smrt? Drveni sanduk i dva metra zemlje, pouzdano znaš, ne ometaju magnetsku konstantu koja mi je identitet zakovala za majčinski potporanj, i nikakva evolucija, nikakvi preobražaji ne mogu ni okrznuti kamen temeljac moje ličnosti, duhovno robovanje majci, podmuklo utjelovljeno u glazbi.

Od sve moje glazbe zapravo si voljela jedino da te vodim na koncerte. Djelu je pritom pripadala uloga kulise, gubitka vremena između foajea i entrakta, ono važno je bio koristan, plemenit čin socijalizacije i prilika da prošećeš garderobu, a i da dugačkom popisu pribrojiš još jednu stvar koju radiš zbog mene, što kasnije dakako treba platiti, ma koliko ponavljao da ne podnosim prisustvovati izvedbama jer me podsjećaju na stotine, tisuće sati vježbanja, krvave mjehuriće na prstima, ukočene zglobove i bol u leđima, podmuklo ustrajnu poput zubobolje, sve do neizbježnog, neljudskog probadanja koje te prisili da baciš gudalo, ispružiš se na podu kao svijeća i kralježnicu moliš za oprost, podmićuješ je obećanjima plivanja i masaže, samo da te pusti da se još malo vratiš za glazbalo i pokušaš shvatiti zericu više o tom komadiću papira na notnom stalku, da prodreš još korak dalje u neprozirnu noć. Noći i dani, sve su te godine prošle kao u snu, čitavi dani u istom položaju, koliko je tijelo dopuštalo, ujutro pijesak u očima, mukotrpno skidanje sa somnifera, pa cjelodnevni program kofeina, vitamina, nikotina i aspirina, lepeza narkotika, od onih za nadahnuće, za ubrzanje kada treba potegnuti, do onih koji izoštre vid, za fino brušenje, ali tako malo onih istinski vrijednih trenutaka, toliko tupog trenja za par iskrica, i stižu kad već drhtim od iznemoglosti i gladi, najednom ih ima previše, glava pretijesna za sve što vidim, posežem za njima, koju prvo dohvatiti, za kojom krenuti, i evo žar se već gasi. U krevet odlazim iscijeđen ali sna nema, tijelo mi vraća za ono što mu radim, ja ga mrzim jer me ne pušta da radim, toliko natezanja s tijelom. I onda me opet dovlačiš u koncertnu dvoranu, orkestar privlači stolce, ti počinješ zijevati, ja osjećam ubode u kralježnici dok solist prilazi glazbalu, njegove su ruke moje, prelazim jagodicama preko konjskih struna, dotičem ebanovinu žabice i pritežem vijak sa sedefnim ukrasom, milujem vrat od stoljetnog rebrastog javora, podižem bolan ali ohol pogled u dvoranu, daleko izvan nje, u prstima tisuće etida, konzervatoriji, međunarodni ugled, najveće svjetske dvorane, sve oči uprte u mene, svjetlo i temperatura idealni, frak sašiven po mjeri, od pažljivo odabranog sukna, lice poprskano kolonjskom vodicom, pazusi dezodoranom, publika željna i zahvalna, nabrušenih osjetila, iskašljana i ispuhanog nosa, gudala spremna da odapnu, dirigent izvija obrvu, prestajem disati, prasak prvih taktova, naglo probuđeni duh glazbe me podiže, nosi poput čarobnog tepiha, čitav sam apstraktno, antimaterijsko gibanje… Ali odmah zatim, nepogrešivo isti debakl: ponovno opažam živog čovjeka koji proizvodi glazbu, njegove mesnate prste, podbratke i ružičastu, orošenu ćelu ispod tankih vlasi, i gomilu besprizornih, trulećih ljudi oko sebe, nepodnošljivo blizu, što glazba ima s njima, moram izjuriti van, vratiti joj se sam, odljuđen, bestjelesan, prebrisan.

Jedino naselje sjeverne otočne polutke vrlo je rječita figura samoće, fatamorgana iznikla iz kamena, kristalna skulptura posađena na rub klisure i zaboravljena, do prozirnosti posivjela od sunčane jare, mrazeva, posolica, groma. S jedne ga strane s mukom dohvaća cesta, s druge je pogibelj odrona, jedino je vremeplovom dostupna lučica duboko dolje, na bijelom žalu. Uskim prolazom kroz kameni bedem izbija se ravno na opločeni trg. S prozora nepovjerljivo virka krezuba starica, jedna od rijetkih preostalih, zaključuje da si bezopasan pa ti pokušava prodati ovčju kožu. Riba je vjerojatno egzotičan artikl, da se uspne survinom trebala bi joj krila. Ljudi su se popeli u brončano doba, no metalna novotarija nije narušila autokraciju kamena. I život se napokon počeo kameniti, djecu više nema tko rađati. Osim pogleda niz hrid, strmoglava je i povijesna vertikala: kuće su izgrađene na rimskim grobovima, tu je i stup s kapitelom koji, ugrađen naopačke, služi kao rukohvat stubišta, u jednu se staju ulazi kroz gotičke lukove, nad njima je raskošna lođa s arkadama u kojoj je nekoć stolovao biskup. Prenamjena je ovdje izvrsno funkcionirala, sve dok naselje nije okoštalo u izdanju vlastitog fosilnog ostatka. Osnovna je škola kratko vrijeme bila skladište, ali ubrzo je prestala potreba za skladištenjem. Crkvena je zgrada izrasla na mjestu rimske villae rusticae, koja je najprije mutirala u predromaničku kapelicu, zatim se okušala kao bazilika, i tek su franjevci definitivno obustavili adaptacije. Pobacali su poganske kamene svece sa slijepim očima od olova i postavili pravovjerne, izrezbarene u drvetu i krasno obojane. Isus je ispružen na rastuženom majčinom krilu, vidljivo mrtav, zbog rupa među rebrima i na glavi, no nekako ga to previše ne smeta, doimlje se bezbrižan, rasterećen, više nalik usnulom, premda bradatom djetetu. Blažena je djevica bila slabije sreće. U razgolićeno srce, veliko i zlatno, nabodeno je sedam bodeža, isto zlatnih, ali ipak bodeža. Njemu je lako, ubili su ga i sad mirno spava na mekanom, a ona je stoljećima ukočena u tom neugodnom položaju, sa srcem poput dikobraza. Kada otočni sinovi i muževi odlaze preko mora, prizor rastanka je jednako dirljiv i estetski visokovrijedan, ali čekanje koje ostavljaju na obali mnogo je manje spektakularno, bodeži nisu zlatni, žrtva se piše samo onima koji su otišli, računa se u dolarima, a suze onih koje čekaju sasvim su besplatne. U klaustru je kamena varijacija istog motiva, nazvana Madona s djetetom. Ovdje su oboje vedri i zaigrani, još ne znaju što ih čeka.

Ako se duh moje majke okamenio u uskom grlu našeg braka, s očeve je strane prošlo sasvim glatko. Kako i ne bi, kad je mojoj očinskoj lozi jedina vertikala uže koje se tradicionalno veže za tavansku gredu. Ti si lakonski odmahivala na tu priču, još jedna epizoda moje mitomanije, ali dva bratića u dvije godine, e tu si se zainteresirala. Zaista ne znam što nas toliko privlači užetu, uz toliki spektar mogućnosti, možda se radi o zavjetu nekog davnog pretka, ili su brojni primjeri potvrdili da je stvar pouzdana, pa čemu eksperimentirati. U svakom slučaju, još od vremena života u komuni teško prođe zima da netko ne osvane na tavanu, ako proljeće okasni bude i po dvoje. Nekoć je to bila bogata patrijarhalna zajednica, posjede su obrađivali najamnici iz okolnih sela. Kada sam krenuo u školu, otac me odveo na inicijaciju u obiteljsku baštinu. Dugo smo šetali brežuljcima, on je zastajao i pokazivao očevinu, ovo su bili naši vinogradi, ovo naše oranice, ja sam ih s puno dobre volje zamišljao umjesto šikara i pustopoljina. Mjesto obiteljskog zdanja, naprotiv, nitko više ne zna pokazati, nije ostalo ni kamena, točnije pojedinačni su kamenovi ugrađeni u kuće u čitavoj okolici, što je pohvalno, barem su nekome poslužili, za razliku od obradivih površina koje smo upropastili. Problemi su počeli kada je puklo patrijarhalno zajedništvo i posjed je podijeljen među braćom. Svako ga je pokoljenje sjeckalo u manje i manje čestice, iz kojih je sve teže i teže bilo izvući profit a uostalom sve je manje bilo i zainteresiranih za zemlju, jedni su se prihvaćali užeta, drugi odlazili u grad, premda su i tamo neki pronalazili svoje uže. O razlozima se nikada nije razgovaralo, u očevoj se lozi i o drugome uglavnom šuti, naročito o onome što te muči. Na majčinoj pak strani govore, govore, počnu još prije nego ustanu, čitav dan ne zatvaraju usta, ni u snu, govore sebi ako nema tko čuti. Naročito se rado tuže na svoje probleme i bolesti, često sami proglašuju smrtne dijagnoze, liježu i umiru i po nekoliko puta, tjeraju te da se pitaš kad će već jednom, to ti je sasvim poznato, zar ne. Kod njih je, međutim, cvala umjetnost. I nasljedstvo, manje plemenito, ali opipljivije. Naravno da s majčine strane nisu štedjeli cinične komentare na očev račun, a da je on prezirao njihove račune. Kod njegovih nije bilo umjetnika, mnogo im bolje uspijevaju čudaci, kojima je od ljudskog društva draže lutanje šumom ili kakav drugi vid čamotinje. Meditativni tipovi, u redu, samo što ih prije ili kasnije pronađeš na tavanu. Nakon trećeg si se pogreba zabrinula za mene. U našem stanu nije bilo tavana, pa ni greda, dobro za početak, ali da budeš mirna, lustere si zamijenila plafonijerama, bacila sve moje remenje, i da nasamariš kravate kupila mi kolekciju krasnih dolčevita. Zašto sam se toga sada sjetio? Jer sam rastreseno kuckajući po gredama nabasao na kuku dovoljno široku za vezanje debljeg užeta.

Neki izvođači karijeru vežu uz jednog skladatelja, drugi se dobro snalaze u svim stilskim razdobljima, u komornoj i orkestralnoj glazbi. Kada sam, negdje oko petnaeste, na stalku prvi put rastvorio partituru Bachovih Šest suita za solo-violončelo, znao sam da će mi promijeniti život. Prodirale su u mene kao kroz putar i ubrzo izgurale interes za svu drugu glazbu, sve što sam htio svirati bile su Bachove Suite. Širina i raznovrsnost su općemaženi ideali, no ja sam sreću našao u krajnjoj redukciji, ili ako ti je draže: u beskonačnom tesanju jednog te istog. Više me učitelja pokušalo izliječiti od monomanije Suita, kada su odustajali ja sam likovao, sve vrijeme potrošeno na druga djela bilo bi ukradeno Suitama. Gutao sam sve što je napisano o genezi i evoluciji suite, od vremena kada je prvi put spominju kao a composite of pieces linked by a common tonic and some kind of resemblance in their Conceits, Natures or Humours, preko smrtno dosadnog, gluhog razdoblja Beethovena i Mozarta, do suvremenih autora. Premda su za dodavanje Giguea temeljnom sklopu Allemande-Courante-Sarabande najzaslužniji Englezi, tijekom baroknog razdoblja oni su suitu smatrali nižerazrednim proizvodom, možda zato što je k njima stizala kao francuska izvozna roba koju su prezirali, all that junk, no ako su je ipak skladali, oponašali su francuski style brisé. U nijansiranju stavova i namjena suita naročito su pedantni bili Nijemci, dijeleći ih na one za uživanje, naprimjer Privat-Lust, stolne, recimo Banchetto musicale, te parodije, kao što je Joco-seria harmonia sacro-profana. Francuzi su ih izbezumljivali svojom sklonošću da u nekim stavcima potpuno zaborave na metrički puls i do mile volje fantaziraju, te još više da staložen, ozbiljni kraj zamijene poskočnim, pa i razuzdanim. Poskočno na gut, rezonirali su Nijemci, ali na kraju zahlen bitte, stati na zemlju. Još jedna manifestacija pretpotopnog, nepoderivog natezanja treba li djelo završiti kao zatvorena logička cjelina ili se rastvarati prema svijetu i svemiru. No premda je zbog razgranatosti različitih poimanja i povijesti neprekidnih mutacija razvoj suite nemoguće promatrati kao jedinstven proces, one temeljne odlike uvijek su prepoznatljive: suita je pastiš, bilo pobožan ili posprdan, amalgam darwinovskog podrijetla, nastao usvajanjem i preobražanjem raznorodnih elemenata, kontrastiranjem ugođaja, registara i ritmičkih obrazaca različite gustoće i napetosti, koji međusobnim dopunjavanjem toliko govore jedni o drugima.

Kao i stanovnici sjevernog i južnog sela na otoku. Međusobna im je mržnja još jača od one prema svemu što dolazi s kopna. Podrijetlo južnog sela nije antičko već pastirsko, a u odsutnosti starosjedilaca i aristokratske distinkcije zadržala se ruralna jednakost. Prastanovnike, paleolitičke lovce, gusari su rastjerali nakon urušavanja Rima, a vrijeme je rastočilo njihove nastambe od suhog kamenja ili ih pretvorilo u gromače. Pastiri su uvezeni u srednjem vijeku, iz dubine kontinenta. Nije ih privukla razvedena obala ni ljekovita klima, nego nada da kopneni razbojnici neće doveslati za njima. Za more nisu osobito marili, više je stoljeća proteklo dok su ga primijetili i počeli graditi pristanište za barke, čemu mijenjati navike kad imaš sve što ti treba. Zatekli su i mnogo korisnih predmeta, naprimjer drevne sarkofage, koje su pretvorili u pojila za stoku. Crkvenjaci su također, kao i njihovi sjeverniji kolege, pokazali smisao za recikliranje građevinskog naslijeđa: romanika je zaplijenila i oplemenila mjesta poganskih obreda, gotika pod njezine ravne stropove umetala šiljaste svodove na vlastitim zidovima. Na boku je crkve neki župnik dao uklesati: Homo, noli hic mingere nec immundari. Na latinskom, dakako, jer kako bi na svetoj zgradi izgledao natpis Čovječe, nemoj tu pišati ni srati? Ali što je s župnikovim visokim pokroviteljem i poslodavcem koji razumije sve jezike, kako se njemu to dopada? Duh i tijelo oduvijek su se teško podnosili, naročito kada je crkva u blizini. Unutra nema raskoši, prostorija je banalno četvrtasta, ukrašena preko volje, onom najnužnijom scenografijom. Freska kojom je nepotpisani umjetnik oplemenio zid iza oltara je remek-djelo dijakronijske sinteze, ili previd koji srećom nikoga ne uznemiruje. Prizor u gornjem desnom kutu neupitno spada u ono iskonsko vrijeme, sve je by the book, jasle, djetešce božanskog lika, bezgrešna majka, otac dakako u elipsi. Nešto niže, u ulozi popunjavanja prostora, ali i simbola vječnosti: more, i jedan otok na njemu, ne ovaj, već nesumnjivo univerzalan, arhetipski. No središnji je motiv preslikan iz srednjovjekovnih bajki: djetešce iz prethodne epizode, sada oklopljeni vitez na konju, kopljem probada zlog zmaja. Čovjek bi ipak očekivao nešto lokalnije, naprimjer borbu do smrti s kakvom ribetinom, ako već moraju biti zastupljene borba i smrt. Klanje zmaja zadovoljno promatra spontano okupljen puk, izmilio iz nastambi koje gle nisu nalik otočnima, već neboderima iz razdoblja socrealizma. Da se radi o industrijskom dobu, potvrđuju i njihovi visoki dimnjaci, koji neugodno asociraju na konclogore. Još čudnije, ljudi ne izgledaju domaće, lica su im nekako kubistički-egipatska. Sveobuhvatnosti alegorije nedostaje još samo portret Božjeg pastira za kompjutorom, dok se sa svojim stadom sjedinjuje na Internetu.

Koncept sjedinjenja ti si s lakoćom zaboravila kada se između nas ugurala Sisa. Potrebu za sparivanjem si zagubila ostvarivši jednost, monolitnu ali pluralnu, u svojem majčinstvu, tada si stekla svoje mi i bodljikavom ga žicom ogradila od mene, prema oportunosti trenutka bila si majka ili dijete, ono što daje život ili ga traži, dok se dimenzija žene, u smislu objekta žudnje a i banalno svakodnevnom, naglo preselila u prošlost, jer razbuktali pupoljak majčinstva, dugo čuvan pod staklenikom, nemjerljiv je s ikakvim vanjskim efemernostima. Nenadmašan istrument za lučenje životnog smisla, nepobjedivo oružje, Sisa! Jer još dugo nakon što je dijete isisalo potrebnu dozu života ti si potrebu nastavila podgrijavati, kada su privlačnosti svijeta zaprijetile da mu rasprše koncentraciju Sisa ju je nepogrešivo fokusirala na vaše hermetično jedinstvo, a kasnije, sublimirana u sferu simbola, pjevušeći je razoružavala svaki moj pokušaj da nešto značim.

A što sad pokušavam, želiš da objasnim, zašto ti pišem, čemu prizivati sablasti, ali ja objašnjenja nemam, može li se uvijek objasniti svoje postupke, bismo li išta učinili da unaprijed znamo, znam samo da ovo tada ne bi htjela ili mogla čuti, možda je i meni trebalo vremena da sve to sazrije, možda se dobro vidi samo iz daljine, možda ono bitno možemo vidjeti tek kada je prekasno i predaleko. Tko o čemu, a evo mene opet Bachu. Za života su ga štovali kao virtuoza na orguljama, čembalu i violini, kao pedagoga, Kapellmeistera i izumitelja viole pompose, no kao skladatelja? Dragulje koje je poklonio vječnosti držali su bombastičnim i zapetljanim, lišenim prirodnosti, jer im ljepotu zamućuje pretjerana umjetnost, jer su baroque, kojekako izobličeni i nastrani, jer se razmahuju tobožnjom sposobnošću da iskažu dubinu ljudske duše, a zašto mukotrpno čeprkati za biserjem po dnu mora kad ga se može pokupiti sa zemljine površine, kad je vrhunsko dostignuće ugoditi što većem mnoštvu, i to skladnom, baršunastom musique chantante, koja zrcali spontane naglaske ljudskoga glasa. Ubrzo nakon Bacha, barokna se suita utopila u sonati da camera i divertimentu za otmjene haydnmozartovske plesove u korist Pensiongesellschaft Bildender Künstlera, te još samo povremeno provirivala u baletu i vojnoj glazbi. Sâm se Mozart, doduše, odvažio na izlet u taj arhaični oblik, no rezultat je bio takav da ga sljedećih pola stoljeća nitko nije ponovio. Barokni su majstori posuđivali motive jedni od drugih ne zamarajući se poštivanjem integriteta, rezali gdje im se htjelo, citiranu građu ukrašavali ili unakazivali, i to nije bilo nimalo loše viđeno, već smatrano odavanjem počasti. Moderno doba, međutim, nakon što je suiti dopustilo povratak iz dugotrajnog egzila, postupak derivacije smatralo je najvećim umjetničkim grijehom, anti-autorstvom. Revolucionarno ju je devetnaesto stoljeće s raznježenim paternalizmom nazivalo “dobrim starim svijetom”. Ropotarnička je prašina s nje otpuhana koliko zbog neoklasicističke mode, što je u odnosu na baroknu suitu očigledna zabuna, toliko zbog buđenja nacionalne svijesti, jer su je konkurentske nacije rado prepoznavale kao upravo svoj autentični proizvod, tipični odraz nacionalnog duha. Renovirane suite Sterndale Benetta Englezi su proglasili dokazom svoje pionirske naravi, Francuzi su se u Saint-Saënsovoj Suite algérienne divili vlastitom majčinskom nagonu prema Trećem svijetu, a praktični Nijemci stavke iz mrtvog doba oživljavali umecima u duhu vremena, dramatskim poemama i koračnicama. Čak su i skladatelji iz perifernih zemalja, poput Griega, Hamerika, Sibeliusa, Nielsena, Rimsky-Korsakova ili Čajkovskog, otkrili da je suita podatna za udomljivanje njihova egzotičnog nacionalnog zanosa. Dvadeseto je pak stoljeće ustoličilo imperative preispitivanja i revolucionarnosti. Oni koji ne mogu bez dihotomija kod suvremenih su suita razgraničili akademske preokupacije od inovatorskih, suitu à l’antique od onih za kazalište, operu i balet. Pritom su se, dakako, pravili da ne primjećuju sve ono treće, od Satiejevih Chapitres tournés en tous sens, preko Stockhausenovih Momente, Holstovih Planets i Groféovog Grand Canyona, pa sve do Suite en sous-sol underground rock grupe Tuxedomoon. Uvijek će se naći takvih koji svijet razdvajaju na suprotstavljene blokove, kao i onog što se, kao njima za inat, ne da ugurati ni u jedan ni u drugi.

Ono treće na otoku smjestilo se na kopnenoj prevlaci između dvije polovice: urbano ušće u koje stoljećima s jedne strane utječu brđani a s druge poljodjelci nije ni Sjever ni Jug, ili je i jedno i drugo. Koncentrični redovi ostataka gradskih zidina svjedoče o skokovitim pretvorbama pastira u patricije, najamnih radnika u trgovce i ugostitelje, ovi su potonji u sljedećoj generaciji postajali pomorci, neki od njihovih potomaka brodovlasnici i skupljači umjetnina, tu i tamo dogodio se i koji znanstvenik, biskup, pa i svetac. Stare su se utvrde nekoliko puta pretvarale u nizove kuća, a teren iza novih utvrda u ponudu građevnih lokacija čija je cijena bila u pupčanoj vezi s kretanjima barbara. Zbog njih su podizane visoke kule, koje bi se, nažalost, uvijek pokazale preniskima. Još je više od svih provala oružja učinila malarija, desetkujući stanovnike. Jedan je gradonačelnik dao srušiti zidine, uvjeren kako je uzročnik bolesti loš zrak, mal’ aria. Propuh je slabo pomogao, osim rušenju svih prethodnih građevinskih slojeva, zatim se opet krenulo ispočetka. Nad gradom je, međutim, zauvijek ostao duh nostalgije za onim davnim zlatnim razdobljem kada su se rimske galije služile prolazom ispod pokretnog mostića. Oduvijek je ovdje jedini unosan biznis otisnuti se što dalje na more, svakako pod tuđom zastavom. Gradska vlastela nikada nije bila previše buntovna prema zastavama, itekako se trudila svakoj pokazati lojalnost, spremno mijenjala prezime, jezik, podrijetlo, a zauzvrat dobivala pomoć da se izdigne nad susjedima. Zastave su najčešće stizale sjevernim gradskim vratima, kojima se izbija ravno u lučicu. Tu se utopilo nekoliko generacija lavova, simbola onog najupornijeg okupatora. Taj se kroz stoljeća pojavljivao u različitim izdanjima, kao carstvo, republika ili diktatura, ali uvijek je donosio kamenog lava i postavljao ga u nišu ponad sjevernih vrata, i kada je zastava padala on je padao s njom. Posljednja se garnitura dosjetila i skulpturu zamijenila reljefom. Lava uklesanog u zid nitko nije mogao baciti s rive pa se i danas kočoperi nad vratima, premda razbijene njuške. Zastave i lavovi, ratne krstarice na obzorju, gladi, bolesti bilja, stoke i ljudi, sve sudbinsko otoku stiže s kopna, no ipak mu kronično nedostaje zanimanja za sve što se na kopnu događa.

Dobro se sjećam sudbinskog tona jedne tvoje rečenice, kada je trbuh počeo izranjati: Sada će se sve promijeniti. Htio sam ti se naceriti u lice, odgovoriti kakvom majmunskom gestom. Kako se usuđuješ izgovoriti nešto tako skaredno? Što to u meni može promijeniti? Što mi uzeti? No istina je da sam ono što su mi uručili s etiketom mojeg sina prvih mjeseci promatrao prilično začuđeno, kao zmijsko jaje, stvar koja mi je unatoč nedužnom izgledu žustro isisavala dragocjeni ostatak mladosti. Ne, nije mi bilo teško mijenjati pelene, brisati bljuvotine s lica i proljeve s namještaja, što smrdljiviji to sam se zadovoljnije osjećao, to veća žrtva, bolje se otplaćivao manjak instant-osjećaja. Je li moja krivnja što sina nisam, kao ti, ispljunuo iz vlastite utrobe? Što se između nas dvojice, od trena u kojem je najtvrdoglavija molekula mojeg sjemena obavila slijepu misiju, pa do ukazanja izgužvanog, kmečavog stvorenja, ispriječila planina diskontinuiteta, golema rupa koju je trebalo pokrpati? Ali otkako me to čudnovato, mekano, mirisno, bespomoćno biće počelo prepoznavati, pružati mi ruke i zakapati glavu u moje rame, bio bih ubijao zbog njega, dao se živ rezati na komade da to ne učine njemu. Puste priče, kažeš, jer zašto sam onda grabio svaku priliku da šmugnem, da se dohvatim gudala? Moram li guditi i dok dojiš? Ali slušaj samo tu riječ guditi kad je izgovore tvoja usta, ne označuje ništa srodno umjetnosti već gnusnu radnju od koje ti se u najmanju ruku kiseli mlijeko. Gudalo je bilo moj patetični surogat za stvarni život i zločinački alat kojim sam potkradao tebe i dijete. Ukratko: moj penis u ruci.

Većina je Bachovih suvremenika suite smatrala skladateljskom masturbacijom, kompliciranom gimnastikom bez ljepote. Do nas nije stigla definitivna verzija, već samo jedna od etapa beskonačnog procesa ispravljanja i dopisivanja, jedan od koraka u nadobudnoj potrazi za savršenstvom. No ipak se jasno nazire kako identitet svake od šest suita, tako i vizija cjeline. Temeljne misli izložene na početku učestalo se vraćaju u nizu različitih raspoloženja, motivi se razvijaju prema načelu progresije u trajanju, bogatstvu sadržaja i tehničkoj zahtjevnosti. Solo-instrument raspolaže obiljem prostora za svoje maštarije, no istodobno zaživljuje neobičan dojam višeglasne harmonije, osobito delikatan na violončelu, jer polifonijski se efekt upotrebom dvozvuka, trozvuka ili četverozvuka može ostvariti jedino na štetu melodijske protočnosti i pravilnosti ritmičkog pulsa, tako da se donje žice unaprijed odsviraju u arpeggiu. Bach je problemu doskočio latentnom polifonijom, suzvučjem koje uho više zamišlja nego zaista čuje. Puna se harmonija javlja samo na tren ali ostavlja trag u sjećanju, duh joj ostaje lebdjeti u zraku, jer razlomljenost melodijske linije i neprekidno proklizavanje od visokih do niskih registara stvara doživljaj više simultanih dionica. Spajanje, pak, manifestnih i latentnih dijelova melodijskog mozaika ovisi koliko o izvođačevom umijeću anticipacije i projekcije, toliko i o slušateljevoj sposobnosti da u podsvijesti produlji trajanje ključnih motiva te ih otkriva u drugačijim izdanjima.

Pogled s brežuljka ponad kopnene prevlake otkriva neobičnu simetriju: otočiću od pijeska koji stoluje južnom polovicom otoka zrcalno odgovara jezerce u podnožju, s otočićem u sredini i urušenim samostanom na njemu. Jezero nije pravo, voda je morska, ali tako ga zovu jer se radi o laguni koju s ostatkom mora spaja tijesan prolaz. Tu je i mnogo otočana, iako nijedan živ: groblje naselja na prevlaci. Iz lože na brežuljku može se promatrati pomorski spektakl pogreba. Duša se na posljednju plovidbu ukrca u gradskoj lučici, zaokruži rt, prođe uskim vratima i zauvijek se skrasi na umanjenoj replici otoka. Plima i oseka kroz tjesnac tog jezera tako snažno vuku da su je mještani, još prije Rima, koristili za okretanje mlinskog kamena. Od njega nije ništa ostalo, ali kažu da se na dnu još mogu prepoznati ostaci zvonika koji je potonuo zajedno s Carstvom, možda od tuge za njim. Govori se i o zvonjavi koja se katkad može čuti u olujnim noćima, ali ni apsolutni sluh nije dovoljan, potrebno je neko posebno uho. Ovdje s vrha otoka najbolje se vidi i ono o čemu sanja svako otočno dijete: put ravno preko vode, što dalje. Kopno za leđima, nadohvat ruke, nije zanimljivo. Treba mu ona daleka obala čija se privlačnost odavno podgrijava i prenosi s koljena na koljeno.

Iz čitavog paketa očinske uloge koji mi se zatekao na koljenima najteži je bio imperativ. Evo nas za stolom, zajedno s mljevenim mesom i trobojnom tjesteninom, on je usred tipične nihilističke krize, desnom rukom nalakćen na stol, lijevom drži viljušku kao da je krepana žaba, prebire po tanjuru, podiže komadić pa ga pušta da padne. Jedi ili ideš istog časa u krevet, treba reći. To je jedna od najgorih kazni, zapravo gotovo jedina. Ne volimo ga kažnjavati, katkad učinimo prvi korak u tom smjeru ali se odmah smekšamo, dresura ne napreduje ni centimetra. On nas je odavno provalio, u stanju je točno procijeniti opasnost svake prijetnje, uspješno eksperimentira s pomicanjem granice, sve otvorenije izaziva, stvar nepovratno klizi, mi je ne znamo zaustaviti, odnosno ti tvrdiš da je kriva moja mlakost, jer kada se radi o neposluhu onda je mlakost, moja, kod tebe se ista stvar zove nježnost, i nije nizašto kriva. Dobro, vrijeme je za natezanje, jedi, neću, za čupanje od stola i mlataranje nogama, pljeskanje po guzi, ugrize, suze i dernjavu, ucjene, ako ne ovo onda ne može ni ono, pa pogađanje, pojest ću tjesteninu, ali jede samo zelenu, zapravo stavlja jedno zeleno svrdlo na usta i ekvilibrira dok ne padne na stol, na pod, ti onda stvar s praskom prebacuješ na mene, Zar mu nećeš nešto reći? Naprimjer? Da moramo biti zahvalni za ono što imamo, da nam djedovi i bake nisu mogli birati hoće li jesti zelenu ili narančastu tjesteninu, da su bili sretni ako vide meso, da i danas, u nekim dijelovima svijeta… Ali ne živimo ni u vrijeme djedova i baka, ni u tim dijelovima svijeta, i kako da od njega zahtijevam više nego od sebe, ono što nikada nisam stekao, neku apstraktnu zahvalnost, za što točno, u ime čega, kojih to istina ja čuvam ključeve, u koje ciljeve da mu potičem vjeru? Jedi jer inače nećeš odrasti!? To bi bila kazna?

Pitanja bez odgovora, u neiscrpnom nizu, to je jedan od točnijih prikaza mojeg postojanja. Jesam li ga zato vezao uz Bachove suite za čelo, koje unatoč svim istraživanjima ostaju omotane gustom maglom? Kada su točno napisane, za koga i za kakvu namjenu? U Bachovo je vrijeme bilo malo vrsnih violončelista, a i sam je bio veći virtuoz na drugim glazbalima. Stavci im se temelje na plesnim oblicima, no ne služe plesu i nemaju zabavan karakter. U gotovo potpunoj odsutnosti melodije, sve je u bogatstvu teksture, premda je katkad teško odrediti je li ispreplitanje motiva željeno, plod autorovih podsvjesnih mehanizama, ili spontane notne interakcije. Suite su antipod masovnog spektakla, zahtijevaju izvođenje u malom, zatvorenom prostoru. Kada ih je u dvadesetom stoljeću jedan od velikih čelista odsvirao u prepunoj crkvi, gledatelji su od ganuća, umjesto da zaplješću, ustali kao jedan i ostali stajati u grobnoj tišini. Svaki im ozbiljan izvođač pristupa sa strahopoštovanjem, kao mnogo jačem protivniku koji se zabavlja njegovim dvojbama i zabludama. Treba li gudalo potezati u istom smjeru pri nizovima istih nota ili, naprotiv, svakoj pridati drugačiji karakter? Smije li se legato stalno koristiti, ili samo kao ekspresivni izuzetak? Koliko vibrata? Jesu li u Bachovo vrijeme uopće svirali staccato i spiccato? Kako se zaista primaknuti autentičnom duhu ovog djela kada je izvorni autorski zapis izgubljen, a nijedna od četiri njemu suvremene kopije nema nikakvih uputa za izvođače? I ono najčudnije: kada čovjek potpuno uroni u Suite, kada se sjedini s njihovim unutrašnjim zamahom, dalje se sâmo kreće, pokret se nezaustavljivo obnavlja, i nastavio bi zauvijek kad se ne bi ispriječila čovjekova potreba da stavak jednom završi, jer ma kako duboko mogao zaroniti, mora se vratiti na površinu da udahne zraka. Odakle Suite crpe tu inherentnu motoriku? Iz istog onog izvora koji u moru stvara plimu i oseku, struje, valove?

Potraga za skrivenim značenjima suita je poput šetnje brdovitom unutrašnjošću otoka. Spotičeš se sterilnim kršem, žalosnom preslikom vlastita okamenjenog srca, lunarnim krajobrazom s kojeg su kiše isprale i zadnju šaku zemlje. Satima lunjaš u bunilu, prži te jara, zrakom titra maglica. Umjesto stijenja koje, ulašteno suncem, bolno strši poput ogoljelih zglobova i lubanja, pokušavaš zamisliti drevne šume. Drevni su ih stočari desetkovali za ljubav svojih stada, a preostali su gorostasni primjerci zapinjali za oko svakom osvajaču. Strani su birokrati, izbezumljeni dokolicom, na otoku popisivali i razrezivali porez na sve što se dalo prebrojiti, do zadnjeg trsa loze, ovnujskog roga i srdelina repa, izmišljali namete na korištenje morskog dna i morskih struja, na sve što je stizalo s kopna, alat, lijekove, duhan, šibice. Stabla su im bila naročito zanimljiva, hrastovi su redom mobilizirani u službu brodskih paluba ili pristanišnih potporanja, smreke su promicali u jarbole, bukve u vesla, grabovi su odlično grijali. No tuđinci su sjekli planski, a domaći sve odreda, dok nitko nije gledao, pa drvo noću odvozili do susjednih luka. Šume su spašavale od gladi, značile su život, ali preživjeti se moglo jedino sječom. Kada je masline prorijedila bolest, preostale je moralo dijeliti po nekoliko obitelji, svaka je brala svoju granu. Ako bi se neka od grana posušila, vlasnik bi joj kipućom vodom zalio stablo, pa bi se uskoro dijelilo suho deblo i korijenje. Zarobljen na stablu, prije ili kasnije počneš si piliti grane i čupati korijenje.

Nije li to moja omiljena strategija, čujem te kako ubadaš. Ne, točno je jedino da sam se osjećao zarobljen u tom imperativnom svijetu, u ulozi onoga koji propisuje i zabranjuje, ne podnosim ideju autoriteta, da netko drugi misli umjesto mene, pa kako da uživam misliti umjesto drugih. I takav misliš biti otac, govorila si, ti si sprdnja od oca. Ali ja samo sina nisam želio vježbati da na zvižduk pritrči k nozi nego mu poticati kreativnost. Čudno kako riječi devalviraju dok se promatram tvojim očima, toj se kreativnosti već navlači pogrdan ten, kao i svakoj mojoj riječi ili gesti, sve je u kontekstu tvojih opservacija mojeg slučaja postajalo pogrdno, nastrano, izopačeno. On traži da mu nacrtam mačku, od mačke zaživljuje jedino dobra namjera, no i takvoj ti prepoznaješ zloćudan, ciničan izgled, premda ne znam ništa nacrtati pa ne vidim kako bih mogao nešto sofisticirano poput mačke zloćudnog, ciničnog izgleda. Pa zato što to iz mene probija čega se god dotaknem, ti dočekuješ uppercutom, tako mi ispadaju i auti i kuće i stabla. Jer njega doživljavaš kao omču oko vrata svoje kre-a-tivnosti, kažeš, s onim posebnim tonom koji tu odliku pretvara u papazjaniju. Ali kako nepravedno, jer poticao sam ga u svakoj prilici, ako nešto na pola puta između boce i bačve prozove bočva ja usvajam, ako želi čitav dan po kući hodati u perajama ja ne vidim razloga protiv, ako kaže ja ću te doktorirati dok mi odvijačem svrdla koljeno ja kažem bravo sine. Spontano sam se u svemu stavljao na njegovu stranu još prije nego je prohodao, ostavljala si ga u kavezu punom igračaka, redom ih je bacao van, neke su se pritom razbijale, od mene se očekivalo da govorim ne ne ne to raditi, itekako sam ga shvaćao, htio je samo da ga oslobodim rešetaka, da pustim note i uzmem ga u ruke, samo ne može se baš uvijek. No svaku sam opasnu misao brižno tjerao od sebe, nemoj mi reći da ih ti nisi imala, hoće li nestati ako se praviš da ih ne vidiš, naprotiv, treba svaku razgolititi, što bolje upoznati da se naučiš nositi s njom, evo ne bojim se pitanja, čisto spekulativnog, koje mi se povremeno, zaista rijetko, uvlačilo dok sam ga držao u naručju pored otvorenog prozora, što bi se dogodilo da ga slučajno ispustim, bih li to preživio, bih li ikada povratio funkcionalnost. I kasnije, bi li njegova trauma ikada zacijelila da majka slučajno padne niz stepenice. A ti si se s imperativom izvrsno slagala, bio ti je kao skrojen po mjeri, jedva si dočekala da mu upotrebnu vrijednost s dječjeg odgoja proširiš na odnose između nas dvoje, od trena kad se on pojavio spontano si izbacila kondicionale, dodaj mi ovo, donesi mi ono iz dućana, izađi dok ga ne uspavam, ti si se pretvorila u Sisu, imperativnu, preuzvišenu i nezamjenjivu, ja sam se pretvorio u skoro ništa, vi ste činili plemenitu i nerastaljivu kovinu majkedjeteta, ja sam bio industrijski škart, unaprijed otpisani proizvodni gubitak, greškom post coitem neprerezano rasplodno grlo, u najboljem slučaju ukras sumnjivih estetskih kriterija, iako si prema potrebi posezala za daljinskim upravljačem koji me non-stop držao na stand by, koji je istog časa u meni morao pokrenuti poplavu riječi, umilnu melodiju divljenja djetetu. Kako bi i mogao, kažeš, kad ti je sve divljenje bilo rezervirano za Suite, za sve ti je drugo duša pretijesna. Ali to je okrutno, razapinjati me između glazbe i djeteta. I zar je dokaz da nemam osjećaja što ih ne pokazujem jumbo-plakatima?

Jesi li me, uostalom, čula da o Suitama kažem jednu jedinu riječ? Čemu? Mogu li riječi oživjeti njihov ritam udisaja i izdisaja, prikupljanja i oslobađanja energije, prelamanja svjetla i sjene? Može li ijedna riječ makar zagrepsti površinu njihova unutarnjeg života? No ipak, ponesen neostvarivom žudnjom, prije ili kasnije kreneš prebirati po riječima, prvu suitu nazoveš proljetno zelenom, lepršavim buđenjem života i otvaranjem prema svijetu, u drugoj otkrivaš boje prvih suza i rana, izgubljene nevinosti, u trećoj blistavi procvat, zrelo voće i med, u četvrtoj azurno dostojanstven uspon prema nebu, s petom uranjaš u gustu, drhtavu tminu, u šestoj se sve boje rasprskavaju u zraci sunčevog svjetla. Ohrabren oštrinom vizije, osvajaš stavak po stavak. Šest linearnih katova glazbene zgrade, šest lica u nizu, šest vizija istog prizora. Prélude: ekspozicija, katalog raspoloživih motiva, prizmatična najava zbivanja. Neobavezno vrludanje misli, prilika glazbalu da pronađe svoj glas, da opipa zemlju pod nogama i udahne eter visina. Allemande: retorička teza, staložena, razborita, zidana kamen po kamen. Courante: njezin ludički, lunarni alter ego, okuražen, rastrčan, omamljen zovom daljina. Sarabande: prostor meditacije, iskoraka u onostrano. Neprekidnim kruženjem oko istih uporišta stvorena vizija istodobnosti svih dijelova kruga, mističan doživljaj punoće. Menuet, Bourrée ili Gavotte: galantna mijena mudrosti, otmjen i uzvišen plesni korak. Gigue: dramatičan obrat kada već misliš da ti je sve jasno, zaključak koji se ne da izvući iz premisa. Beskonačno se vraćaš svakoj pojedinoj suiti, svakom stavku, motivu, kontempliraš svaku notu u izvedbi raznih umjetnika, i u stanju mirovanja na crtovlju, ponireš u notno tkivo, pitaš se od čega se zaista sastoji a što dodaje tvoja želja za tumačenjem, tvoja nezasitna fantazija, jer iz dana u dan otkrivaš nešto drugo, nove prostorne dimenzije i arhitektonske detalje, sve tankoćutniju isprepletenost niti, još finije vibracije, dosad skrivene fasete ushićenja, tjeskoba, bjesova, poniznosti, jedva čujne molitve, nadanja, patnje, melankolično sanjarenje i bijelo usijanje samoće, nova blistanja i sjenovite kutke, mahovinom obložena odmorišta, tanki led i vražji rep, neistražene dubine i nedostižne vrhove, nizove duga, daleke obale i zvijezde vodilje, povoljne vjetrove, crna potonuća, brodove koji unatoč snažim valovima tonike ostaju usidreni za dominantu, oblake na vječnom putu bez odredišta, leptire pribodene na pedalni ton, u beskrajnoj agoniji. Uzlazna je sekvenca katkad poput podizanja golemog tereta, moraš pribrati svu snagu, dobro se oznojiti da dosegneš vrhunac, odahnuti, pa oprezno natrag, na klecavim nogama. Katkad, pak, krupnim koracima osvajaš prostor, strelovito se propinješ, na tren lebdiš izvan gravitacije, pa se survaš duboko u tminu. Iz dana u dan uranjaš dublje i posežeš dalje, veseliš se svakom novom otkriću, no uvijek doznaješ da su tragovi pogrešni, da vode jedino do spoznaje o vječnom izmicanju, da to iznenadno bogatstvo trenutka, čudesni višak smisla koji želiš zagrliti bujicom svoje ljudskosti nezadrživo propada u prostor bez dna.

Kao u smiraj dana, dok promatram morsko obzorje s podija od lapornih ploča oblih poput plikova. Pijanstvo propadanja kroz vrijeme, kroz stakleni tunel stoljećâ, bezgraničnost vremena slivena u jedan neopipljivi tren, i osjećaj nemoći, beznačajnosti pred ljepotom koja navire sa svih strana: ništa se od ozvjezdanog, ozonom zapljuskanog sutona ne da nagrabiti u džepove. Svake večeri, stazicom ispod reda smokava, kroz vinograde i pješčane vrtove s gredicama krumpira i lubenica, kroz visoke trave i šuštavu trsku, preko pitomog hrbata, uza staro groblje, kraj kapelice, kroz kupinjak i gustiš makije, sve do te kratke zaravni što se poput balkona propinjala nad morem dok se polovica nije odlomila i survala niz padinu. Ovo mjesto zovu Madona, po kapelici podignutoj u znak zahvalnosti, jer odavde se najprije mogao ugledati brod koji ti iz neshvatljive daljine donosi sina ili muža. Kameni su blokovi pod morem ostaci mola na kojem su se brodovi zaustavljali pri isplovljavanju, posade s obiteljima molile krunicu a potom nestajale na pučini, na nekoliko mjeseci, ili zauvijek. Nešto me ovamo dovlači, zove da se zagledam u tminu, razaznam svjetla parobroda prekrcanog kavom, duhanom, svilom, ili fijuke biča i uzdahe koji s vjetrom pristižu iz znojne utrobe galije. Ili pak u Novi svijet ispraćam težake kojima je peronospora poharala vinograde i maslinike. Stoljeća su trebala stočarima da podignu pogled s ovaca i okrenu ga prema moru, a zatim još toliko da brodograditeljske ambicije prerastu ribarske barke i posegnu za pučinom. Pulake, brigantine, golete i nave dugo se samo promatralo na obzorju, katkad sa strahopoštovanjem razgledavalo u luci, a onda su neki počeli odlaziti s njima, postajali vrsni mornari, pa i kapetani, ali uvijek kao najamni radnici. Sve dok jedan od njih nije s dugogodišnjih plovidba donio viziju pravog brodogradilišta, za prekomorske lađe. Svoj je optimizam, kao i svoj imetak, izgradio na soli koju je proizvodila susjedna državica. Visoku joj je cijenu održavao monopol, a njega carinici lakomi za sitnim poklonima. Kapetanu je dugo trebalo da imućnije otočane uvjeri u privlačnost pomorske trgovine, ali kada je izgrađen prvi škver, odmah je niknulo još pet. Otok se naglo trgnuo iz stoljetne zaspalosti, poplavio ga je miris terpentina, užurbali su se udarci čekića, na vezovima se u hipu zazibala šuma jarbola. Narudžbe su stizale iz gradova na obali i inozemstva, osnovana je i pomorska škola a kapetan postavljen za ravnatelja. No njegove su vizije plovile mnogo dalje od susjednih obala, znao je da neće pronaći svoj mir dok ne preplovi ocean na vlastitom brodu, a za to je bio potreban jedrenjak s tri jarbola, mnogo veći od onih koji su se gradili na otoku. Osnovao je dioničko društvo i održao niz nadahnutih tribina, u njegovim se riječima mogla opipati svila i omirisati mirodije, dionice su se upisivale s uzbuđenjem. Uza sav kapital prikupljen na otoku, međutim, trebalo se zadužiti kod stranih banaka. Dvije godine kasnije, s pramca Aurore ipak su uz kapetana mahali i načelnik, župnik i svatko tko je držao do svojeg ugleda, jer prestiž je zahtijevao sudjelovanje u zajedničkom pothvatu. Zasut cvijećem, brod se polako pretvarao u uspomenu, i nikada se više o njemu nije čulo ni glasa. No zupčanike brodogradnje to nije spriječilo da uhvate zamah. Škverovi su uzimali nove kredite i gradili sve veće i veće jedrenjake. Otok je drmala koletivna brodarska groznica, svi su sudjelovali, obarali stabla ili šivali jedra. Navozi su grcali u poslu, radna se snaga uvozila i s kopna. Nisu obeshrabrile ni krize, ni pomorske blokade, poput one koju je jedan u nizu ambicioznih silnika održao osam godina, ostavivši luke zatrpane lađama propalim od uzaludnosti. Parobrod su otočni kalafati smatrali trenutnom modom, prezaposleni da podignu glavu, i kada su jedrenjaci već bili potučeni do nogu, kada su im parobrodi oteli i posljednju kilu soli, oni su još crtali nova, savršenija jedra. Sve se srušilo s praskom. Bilo je prekasno da se uhvati korak s parnim strojem. Priobalna plovidba, netko se dosjetio, spas je u malim brodovima za povezivanje otoka. Ali u brodare se jednom zauvijek uvukao dah pučine i zov dalekih obala. Umjesto da po primorskim lukama razvoze salatu, radije su s mola odašiljali pitanja na pučinu, dočekivali svoje neizgrađene jedrenjake.

Maketa jedrenjaka koju sam sastavio sinu poživjela je dok nisam zatvorio vrata za njom. Ali zato su mu pitanja bila nepoderiva. Tata, što će tebi kike kad nemaš mlijeka? Tko je napravio zemlju? Zašto sam ja? Što odgovoriti? Za sve okriviti Boga? Da, to bi ti se dopalo, to bi bila voda na tvoj mlin, kao da dijete nisi sâma propustila kroz dovoljno mlinova svojeg Boga. Uostalom, već sam čuo sljedeće pitanje: A tko je napravio Boga? Da sam probao drugačije, znaš, najprije je bila jedna sasvim mala točkica, dočekalo bi me: a što je bilo prije nje? Ne, ona je bila oduvijek. Ali što je bilo prije oduvijek? I što će biti poslije? Bit će laž, dakako, jedina pouzdana, vječna konstanta, brižno umotana i spremljena na dno ladice. Što je bolje? Lagati mu ili priznati da je život smrdljiva prevara, da je satkan od ucjena poput: ako danas budeš jako dobar, sutra ćeš dobiti bicikl, i budeš jako dobar, ali dobiješ samo pa rekli smo sutra. Jesam li mu trebao objasniti da se odrastanje, i sve životno umijeće, sastoji u navikavanju na laž, nepravdu i bol, na neprekidni niz raznovrsnih boli? Bol je, i vlastitu krv, upoznao na plaži razderavši nogu na komad stakla. Čudno je to s krvlju, dobro znamo kako izgleda ta tekućina, koliko smo je puta vidjeli na televiziji, ali kada nam se uživo prolijeva pred očima, ako je k tome još naša, ili naše djece… Tata, boli me… Hoću da prestane… Misliš li da ne bih sebe razrezao da mogu tako preuzeti njegovu bol, i svu koja ga čeka, da mogu za jedan zarez promijeniti svijet u kojem će odrasti? Ali tko je dorastao ulozi Božje ruke?

Uza sav ateizam, teško se oteti pomisli na Božju ruku kad rasprostreš partituru Bachovih Suita za čelo. Kolike li provalije između njihove vječnosti i rumenog, koleričnog debeljka koji ih je potpisao. Što je zajedničko njegovoj sklonosti da se s poslodavcem žučljivo nateže oko par novčića, i nebeski zaokružene širine njegovih suita? Je li Bach bio genij, ili lutka u Božjim rukama, nesposobna da shvati veličinu onoga što mu je dano da zapiše? Te su note, uostalom, mrtvije od njega dok ih netko ne uskrsne, samo vrata koja ne znače ništa dok ih ne otvoriš, a onda nekoga vode u nebo, nekoga u gluhu noć. Neke od izvedbi na trenutke te uznesu do osjećaja da je Bog s tobom, neka vrsta Boga. Možda je Bog ipak u svakom atomu svemira i svakom trenu. Ali nedvojbeno je, ako zaista postoji, da ga ponegdje ima prokleto mnogo, a da katkad čvrsto spava. Vrhunski su se skladatelji, dokazano je, do svojih vrhunaca popeli po glavama suvremenika. Ali onu golemu razliku bez koje bi ostali samo malo jednakiji među jednakima, jesu li je iskopali u sebi? Ili su je primili odozgo, od neke nadljudske ruke, prethodno se očistivši od prostaštva vlastite ljudskosti, i sav taj dar upregnuli u potragu za nečime nehumano dalekim, nevidljivim običnom čovjeku?

Neki su životni smisao pronašli u traženju svojeg otoka. Neki po otocima kopaju blago, drugi kopaju za otocima u sebi. Neki otoke napuštaju samo da bi čeznuli za njima, drugi im dolaze da nešto shvate o kopnu. S otokâ se oduvijek odlazi, ali im je nemoguće pobjeći. Neki su, poput Ovidija i Napoleona, otočnim turistima postali nenamjerno. Kao prestižnu, premda zagrobnu turističku destinaciju, otoke su otkrili stari Grci, pa pokupovali parcele svojim dušama. Uskoro se pojavljuju periplusi, prvi prospekti za nautičare, a zatim i periplus plus, posebno izdanje za ljubitelje otoka. Uglavnom su pogrešni, ali ispravlja ih pogrešno čitanje. Sve više izletnika otkriva neodoljivost zaborava, tanašnost niti koje ih drže kako za vlastitu prošlost, tako i za ostatak čovječanstva. Rađaju se prve generacije koje otok ne smatraju surogatom već iskonskim domom. Probuđene samosvijesti, boduli počinju zapažati svoje posebnosti prema namjernicima s kopna, te ih smatrati bićima niže razvojne faze, neosjetljivim za poetsku uzvišenost inzularnosti. Ovi zauzvrat otok doživljavaju kao slijepo crijevo svoje civilizacije, rezervat autistične zabludjelosti. Trgovci tu pristaju samo u nuždi, da obnove zalihe hrane ili se sklone od oluja, jer otočno je tržište nepropusno za kopnenu modu i tragično nezainteresirano za opći progres. Jedino ratne lađe rado navraćaju, da se opskrbe svježim ljudskim mesom. Pomorski se gospodari smjenjuju i otok posvajaju zbog strateških razloga, grandomanije, ili čistog snobizma. Katkad ne znaju što bi s njim, prodaju ga za vrećicu dukata, ili utrape kao privagu pri većim transakcijama. Katkad se, pak, za njega otimaju dva skrbnika, te toplinu svojeg zagrljaja nahočetu demonstriraju koliko mrkvom toliko i batinom. Otoku nije pretjerano stalo do usvajanja, niti ratove među skrbnicima smatra svojima. Zašto bi jedan tiranin i robovlasnik bio privlačniji od drugog? Kakav probitak donose, osim inkasatora ili radnog mjesta pod palubom galije? Zašto bi se otočanin zbog njih dao ubijati? Samo neka ga puste da se u miru bavi ovcama, kontempliranjem sutona i sitnim gusarenjem. No nitko nije otok, upozoravaju. Ili si s nama, ili naš neprijatelj. Treba dakle izabrati, na jednog od dušmana navaliti s iskrenim žarom i protjerati ga daleko od svojih obala, kako bi se drugome lađe namakale u pitomim vodama. Ali vjetar će se prije ili kasnije okrenuti, onaj će se prvi tada vratiti i dvostruko naplatiti, glavu će spasiti samo najuvjerljiviji konvertiti. A zatim će se pojaviti treći, i tako dalje, i tako dalje.

Sina si htjela sačuvati u čahuri nepropusnoj za viruse zloće i okrutnosti. Gasila si televizor ne samo pri krvavim prizorima, nego čim bi se pojavilo kakvo namrgođeno lice, i ja sam kimao glavom. Van s televizijom! Klanja tjerajmo knjigama, pažljivo biranim, svijetom iz bajki. Oboružali smo se bogatim arsenalom, samim klasicima. I što nude? Pinokija je progutao kit, požderanu su bakicu spasili rasporivši vučji trbuh, vještica hoće ispeći Ivicu i Maricu, zla se kraljica veseli Snjeguljičinom srcu i jetri… Svi su ti ubilački nagoni zapravo nehotična iskrenost, slika je stvarnosti provirila kroz šavove, i oklop od titana probila bi istina o onome što će onaj pravi svijet djetetu učiniti, premda na suptilniji, pritajeniji način. Ali zato je gradivo za obogaćivanje našeg sina trebalo prosijati, radiografirati produhovljenim okom, new age senzibilitetom. U tvojoj dramatizaciji lovčeva puška služi samo za plašenje, nikada ne opali, vuk ne zakolje sedam kozlića nego ih zarobi i jedva prekrši ženevsku konvenciju, kod kuće mu peru suđe i brišu prašinu. Samo, u dječakovim se igrama uporno javljaju lajtmotivi neodredivog podrijetla, medvjediću kaže ja sam te sredio i sad si mrtav, stavlja ga na vatru da vidi što će se dogoditi, ne samo jednom, leptirima čupa krila i gnječi svakog mrava, veselo meditira na temu: Kada vi umrete, ja ću… I scenario književne oaze, nažalost, ima rupu kroz koju istječe sav njegov interes, ovako kastrirane priče rapidno se habaju. Pokaži malo te svoje kre-a-tivnosti, podbadaš, malo ga zabavi, zar nisi u stanju izmisliti jednu priču? Jasno je da si ti, kao nastavnica književnosti, za to daleko pozvanija od mene, ali prema čudnovatoj teoriji koju si ustoličila, podučavanje književnosti i izmišljanje priča je antagonistično, pa te ono prvo amnestira od drugog. Imam i ja jednu skromnu teoriju, čuvao sam je sotto voce, da ti potajno mrziš književnost, izvan radnih sati te nemoguće vidjeti s knjigom u ruci, jedino što čitaš su TV programi, nastavničko si zvanje izabrala samo da bi knjige mogla bolje ubijati. No, ipak krećem, u pratnji sva tri tvoja budna oka. Kako nema stvaranja ex nihilo, podštapam se Crvenkapičinom najboljom namjerom da bolesnoj baki nabere jagoda, kad eto ti zmije, ali dobre, djecoljubne, ja ću ti pokazati, kaže, gdje ima puno većih i slađih jagoda, evo zajaši me, kreću na putovanje u zemlju čuda, vijugaju sve neobičnijim krajolikom punim rajskog voća, što je to rajskog on pita, objasnit ću ti poslije, kako je ovdje divno, kaže djevojčica, mogu li dovesti mamu i tatu, ne, odgovara dobra zmija, ovaj je svijet samo za djecu, dođi se igrati kad god zaželiš samo ne smiješ nikome odati našu tajnu, bravo, ti uskačeš, ravno iz Freuda, evo tvojeg nastranog uma, evo što si ti. Što je to Freuda, što je to nastranog, kaže on. I povrh svega, ubrzo potom ga zatičeš u igri s mojim spolovilom. Što je to, pitaš blijeda kao krpa. Ako ti ne znaš tko će, žurno premazujem nedužnošću, uostalom sasvim iskreno i politički korektno, jer nismo li se složili da mu spolnost ne treba mistificirati, eto slučajno ga je napipao u igri skrivanja medvjedića, hladno-vruće, htio je znati kako izgleda i hoće li i njegov narasti tako velik, pa nije li to bila prava prilika da dozna bez šoka, na vlastitu inicijativu? Nisi li prihvaćala kao igru ako bih naprimjer dok dojiš onu drugu dojku ja uzeo u usta, pa zar to nije duhovito, obiteljska simultanka tvojih višenamjenskih grudi, otac i sin zajedno u akciji, ili kada bih ti ga pri dojenju tiho stavio odostraga, tu se dalo još dalje fantazirati bijelom vertikalom, no zona je visokog rizika, skliska, tvoja žudnja za prepoznavanjem najgoreg žarka, a prilika zgodna da sve fantazije složiš u nisku mojeg sotonizma, pokreneš lavinu optužbi, kamenčići su uredno uskladišteni, smiješno mali no ti svakog pretvaraš u gromadu, svakoj nevinoj šali razotkrivaš zmijski jezik, pobrajaš razloge moje škodljivosti za dijete, mizantropiju, nezrelost, neodgovornost, latentnu želju da pobjegnem, nikad prežaljene, zapravo nikad ostavljene ili barem potencijalne ljubavnice, uključujući majku, i naročito: moj glazbeni genij, to je najpogrdniji izraz koji upotrebljavaš, to je dokaz opće hendikepiranosti, garancija da sam neupotrebljiv.

Smije li se kod izvođača govoriti o geniju? Ili se radi o jednostavnom zbroju genetskog zgoditka i desetljeća krvavog rada? Izvođačka ruka, krčeći put kroz šumu mogućih tumačenja, uvijek nalijeće na vlastitu ljudsku ograničenost, i svaki tobože revolucionarni obrat ostaje korak u beskrajnom prostoru. Svaka će ruka u suitama iščitati različite osjećaje, duhovni sadržaj, odnos prema životu, smrti, vječnosti, Bogu. Koliko na to utječe umjetnikovo podrijetlo? Nimalo, vrisnut će svaki od njih, sve je u osobnosti i senzibilitetu, a to su izvangranične kategorije. No ipak. Germanska ruka spontano izvlači zabrinute, dramatične, sudbinske tonove, zagledane u nepoznato, u bezdani kaos, premda dobro zauzdan. Suite kleše u mramoru, svečane, pompozne, gdješto glomazne, ohole, no neumoljivo efikasne. U frankofonoj izvedbi, naprotiv, postaju prozračne, pjevne, lepršave, gipko i anegdotski skakuću od teme do teme, vrludaju, kontempliraju i fantaziraju, prelamaju se u refleksivnim nijansama, naizgled nezainteresirane, rastresene, pa najednom cinično ubadaju, precizne i britke. Nijemac na glazbalu spekulira o općeljudskom i metafizičkom, Francuz zavodi nehajnim šarmom i elokvencijom, gunđa o sitnicama koje ga iritiraju ali češće se duhovitim aforizmima veseli životu. Jedan je čak došao na zanimljivu ideju da uz Suite pjeva vlastitu melodiju. Ako ih pak pod gudalo uzme Englez, to čini superiorno izvijene obrve, ne skidajući ironijski monokl, tongue-in-cheek. Talijan nešto raspravlja sa sobom, razmahuje kao da tjera mušice, dodaje bezbroj mašnica i fioritura. Kod Nizozemca, sve je besprijekorno polizano i antiseptično. Finac će i u živahnim stavcima pronaći melankoliju i tjeskobu. Rus će cmizdriti o čamotinji svoje ranjene duše usred vjetrometnih stepa. Japanac će si kao misiju zadati da proizvede objektivno savršenstvo. Savršenstvo u interpretaciji? Može li se odsvirati jedan jedini ne-subjektivni ton? Svako se toliko, doduše, pojavi čelist koji savršenstvo učini opipljivim, dohvatnim ljudskoj ruci, kojem glazba poleti daleko od svih prekapanja po korijenju i genima. Takva je izvedba opasna, izaziva vrtoglavicu, anksioznost, pa je kritičari žurno proglase anakroničnom. Ne daju se zavesti rapsodijskom retorikom, nikakvim lirskim solilokvijima ni zaigranim dijalozima. Maestro uzalud gudi jadikovke Kralja Leara ili se suočava s Antigoninim dilemama, u niskim dionicama pjeva kao herojski bas, u visokim plete arabeske s elegancijom primadone. Bezgranična je radost koju prosipa, kada pati bičuje i grize žicu. Svaki je forte radi izražajnosti brižno zaogrnut pianima, dramatski sforzando pretvara uzlazne figure u plamene jezike, rubato silazna sekvenca vijuga poput jesenjeg lista, četvrtine padaju kao zrna tuče. Drugim izvođačima duge note rado tonu u pospanost, on im upisuje mikrodinamiku, njihanje od napetosti do opuštanja. Ukratko: ne želiš čuti više nijednu izvedbu, sad znaš da se Suite jedino tako smiju svirati. Čemu služi izvedba koja te ne uvjeri da se jedino tako smije svirati? I kako se prije ili kasnije ne sudariti s pitanjem: može li moja izvedba ikoga u to uvjeriti? Hoće li ikada?

Istina je da sam se u glazbi oduvijek osjećao zatečen, slučajan, poput turista. Na otoku sam duhovni potomak turista koji je ovamo stigao prije najmanje dvanaest tisuća godina: u gradskom se muzeju nalazi čamac izdubljen u deblu topole usred kamenog doba. Kakva li radoznalost glođe mezolitskog primorca dok sjedi na obali i dan za danom zuri u sfingu koja pluta u plavetnilu, tako blizu a tako daleko. Dugo razmišlja, nemirno spava, muče ga vizije. Testira različita plovila. Jahanje na deblu daje obećavajuće rezultate, ali to još nije to. Nakon duge meditacije uzima kamenu sjekiru, vraća se iz šume s najdebljim stablom, teše, teše, naposljetku ostavlja ženi poruku u stilu skočio sam po cigarete. Dok dno pod čamcem nestaje nije mu svejedno, no stišće zube, gleda samo naprijed, oči plamte pionirskim žarom. Mistično brdo izranja iz mora, rastvara se, vuče u zagrljaj. Nadomak obale upoznaje panični strah od te fatamorgane usred mora, zacijelo klopke poput biljke muholovke koja te proguta čim kročiš nogom. Ipak, prepoznaje stabla sasvim nalik onima kod kuće, nailazi prvo četveronožno meso. Oduševljen je mišlju da ga ne mora ni s kim dijeliti. Pronalazi komfornu špilju s pogledom na more. Izležava se do podne, lovi kad ogladni, ostatak vremena bavi se umjetnošću: po zidovima slika ženske grudi i stražnjice. Katkad ga oblije val nostalgije, ali dovoljno je sjetiti se punice. Sve rjeđe s vrha otoka gleda u smjeru kojim je došao, draža mu je ona druga strana, bijeli žal na kojem sjedi u zlatni suton, usred simfonije prapočela, zagledan u pučinu. Premda nije baš siguran zašto, dolazi svake večeri. Obzor je ravna, jednolična crta, nijema kao kamen. Ali nešto je iza nje neizdrživo privlačno.

Tvoje me tijelo nije prestalo privlačiti čak ni obloženo tobože privremenim postporođajnim jastucima. Plašilo me, međutim, pretvaranje požude u nešto poput pranja posuđa, prije spavanja ili u koje drugo propisano vrijeme, uvijek ista tjelesna mehanika, parada dirigiranih pokreta kojoj si pomogla da postane protokolarna rutina, unaprijed sam znao svako tvoje uh i ah, tako siromašan izbor varijacija s prokleto predvidivim, jednoličnim, plitkim kontrapunktom, potom bljutav okus. Okusi su morali biti strogo kontrolirani. Nisi podnosila da te ljubim nakon što bih te ljubio tamo drugdje. Tko zna što se loše skrivalo u tome, možda prevara, gornje polovice donjom? Tebi je svijet raspolovljen po sredini, pouzdane granice razdvajaju ono što je skladno, plemenito i eterično od blatnog i prostačkog, kao što čuvaju u nepropusnim blokovima istok i zapad, lijevo i desno, sunce i mjesec, muško i žensko, romantično i cinično, genijalno i bolesno, živo i mrtvo, prošlo i buduće, esenciju i pojavnost, a nikako ne može biti reverzibilno, istovremeno, uskomešano. Svaka je stvar okamenjena u svojoj kategoriji, s ugraviranom etiketom i nepromjenjivim položajem na moralnoj i estetskoj ljestvici. Sve što se tiče seksa spada u neizgovorivi mrak. Cupido je u tami trebao rikati kao lav ali s prvom zrakom sunca otprhnuti na granu. Ako bih ti svoj hic habitas felicitas uglavio među oble blizanke dok pereš zube – sviđalo mu se to sitno drmusanje – ili ako bi slučajno provirio poput periskopa u kakav nepredviđen trenutak, recimo usred ručka, to je bio prostakluk. Dok su materine, dakako, poezija. Moj si ha-ha-ef rado držala u ustima, ali to svojim bezgrešnim, svakiput temeljito ispranim ustima nikada ne bi izgovorila. Ja se, naprotiv, ne ustežem reći da sam volio sve tvoje okuse, rado ti lizao znoj s usne i svježe izbrijane pazuhe, ništa nisam imao ni protiv svojeg okusa, zamišljao sam kakav mi je okus u tvojim ustima i što točno osjećaš dok sam u tebi, kakav je osjećaj dok te nešto trlja iznutra, prodire duboko, duboko, čitav propadam unutra, u misterij nastanka života, u mjesto kamo putuje svemir, usisava me pneumatska sila, oslobađa tijela i nepovratno uznosi prema suncu, lebdim u beskrajnom eteru, anđeli me uzimaju pod ruku, ali evo, opet me k zemlji vuče tvoje jače, jače. Uzalud molbe da mi to ne govoriš, opet isto, zahtijevaš da te pritišćem, svom ti težinom gnječim kosti, premda mi nimalo nije do gnječenja, do mesa i kostiju, zar nas tijela moraju baš sasvim pretvoriti u majmune, pse, svinje? Kad se već stvar ne da izvesti u čistom eteru, samo držanjem za ruke, draže mi je da sjedneš na mene ili da te obradim s boka, odostraga, ali me poklapaju tvoja tumačenja, ne želiš me gledati jer ti se gadim, ti si sad s nekom drugom. Kako nepravedno, nikada nisam zamišljao druge na tvojem mjestu, jedino da je netko drugi na mojem, recimo masivna, znojna crnčina, migoljim u afro-ritmu, gibak kao pantera, to si htjela, je li gaduro, da te ševi masna crnčuga, evo ti ga sad, stenji samo, ma kakva impotencija, uopće ne čujem tvoje jače, jače, sav sam se pretvorio u svoju ogromnu crnu kitu, baaam. Dobro pamtim posljednji put, u vrijeme posthumne proteze našeg braka, lešinu je podgrijavala naša kukavička neodlučnost, i to što nismo znali kako da kažemo Martinu, tobože zbog njega smo održavali obiteljsku fasadu, zahvaljujući toj farsi ja sam postao vikend-tata, koji je bio stalno na putu, mudra strategija, jer tata je svaki put dolazio iz još veće daljine, pouzdano se približavao zaključku kako je bolje da prestane dolaziti, jer sinu svakim dolaskom minira krhku ravnotežu, a uz tvoje kimanje glavom tata zašto već ideš pretvorilo se u tata zašto si došao, zatim u udarce nogom i pljuvanje. Uvjerljivost scenarija, međutim, zahtijevala je i spavanje u zajedničkom krevetu, prokleto blizu, kako spriječiti ruku da u mraku posegne za tvojim bedrom, kako je odgurnuti, jer sada je bilo slađe nego prije, samo što nije zauvijek puklo, svaki je put mogao biti posljednji. A bio je, sjećaš li se, upravo tu u ovoj kući. Tiho se izvukavši na ribolov dok ste još spavali, vraćam se s golemom ribetinom, najvećom oradom koju sam ikada ulovio, sav ozaren, ti me dočekuješ na dobro izbrušeni nož, meni to ne treba, to su tvoje djetinjarije, zašto to vrijeme nisi proveo s Martinom. I odmah počinje isti šlager, suze i materine, ja otvaram kantu za smeće, dobro čekaj kad je već tu, ali za stolom ne svlačiš kiselo lice, kao da te svaki zalogaj košta godine života, ni on ne želi jesti, dobro idi se igrati, oblačiš pregaču i prilaziš sudoperu, ja te hvatam odostraga, vrat ti je znojan, okus češnjaka, voda teče, zadižem ti pregaču i raskopčavam hlačice, obaram te na stol, hvataš se za rub gumenim rukavicama, listići peršina u kosi, kosti u tanjurima, riblja glava zuri mrtvom dupljom, iznutra mili zelena muha, ti cviliš jače, jače. I onda opet sve propada u još veće ništa.

Jače, više. Svakodnevni dril vježbanja. Puzajući uspon beskrajnom spiralom, iznova započet iz dana u dan, molitva za još korak dalje, onaj koji nedostaje da prestane borba s glazbalom, da ti ono umjesto otpora pruži pomoć da zagrabiš u izvor svjetla i vremena, kroz prozirni zaslon nota prodreš u srž glazbe, u njezinu bezvremensku magmu. Ustajanje sa suncem, svakog svakcatog dana u godini. Ruke žure gudalu, strune mu miluju kolofonijem, obredno, meditacijski. Zrcalno hladan, mukli dodir politure na tijelu, jagodice na još mrtvim žicama. Prvi se tonovi zarivaju u tišinu poput špranja, pile je metalnim zubima. Sami se sebi čudeći, korak po korak razgrću tamu. Zatvorenih očiju, otresaš svaku zemaljsku ambiciju, sumnju, tjeskobu, bijes. Udišeš ritam plime i oseke, dana i noći, godišnjih doba, kozmičkih ciklusa. Glasovi koji pristižu za nijansu su opušteniji, manje zaokupljeni tlom pod nogama, smjelije pogledom posežu pred sebe, obuhvaćaju čitav spektar, stapaju se s onima što slijede, prestaju postojati kao zasebne pojave u svijetu, struje ti iz prstiju, iz pluća, iz trbuha, rastvaraju te, crpe više nego imaš, tijelo se glazbala stopilo s tvojim, više vas ništa ne razlikuje, ništa nije ostalo od vas, samo zibanje na valovima koji te podižu, podižu prema trenu kada će postati nevažno sve što je bilo prije, kada će nestati tvoje zemaljsko ja, iz dana u dan sve si bliže. Ali ne. Čeka te spuštanje prema istoj spoznaji, da se nije dogodilo, da je ostalo nedohvatno, i sve su oštriji bridovi uvjerenja da će zauvijek ostati, jer nedostaje ona zerica genija bez koje se tonovi nižu u beznadnu, gluhu krunicu. Napokon znaš: posezao si za onime čega nema, nikad se nećeš izdići iz baruštine prosječnosti. Odluka se sama donosi. Ustrajno je sazrijevala u potpalublju samopouzdanja dok dno nije prsnulo i more se strpljenja sunovratilo u konačnost odluke da više nikad ne dotakneš gudalo.

Gudalom sam kao sidrom tražio komadić čvrstog u bujici neprekidne mijene, uporište u morima neizvjesnosti i tlapnje. Ovaj me plutajući grumen podučio da je najveća tlapnja nadati se opipljivim granicama među tobožnjim suprotnostima, jednoznačnim vrijednostima bez unutrašnjih proturječja. Otok je otok samo manjim dijelom, većim je podmorje. Lebdi izeđu dva beskraja: pod morem je njegovo neznano lice, na nebu ga odražavaju oblaci, noću zvijezde. Kamen je ovdje mekaniji od vode. More je placentalna ovojnica i oklop samoće, ponor ikarskih snova i riznica života za one koji ga znaju zagrabiti. Otok je nerazlučivost skučenosti i neograničenog prostranstva. Ne postoji bez mora koje ga opasuje. Svoju postojanost crpi iz nestalnosti valova, njihova danonoćnog pokreta. Ne suprotstavlja se njihovoj horizontalnoj sili nego je okreće u svoju korist: taloži se i zgušnjava u središtu optjecanja. Otok je središte svijeta, samodostatni planet s vlastitom gravitacijom, a i krajnost decentralizacije, korak dalje od periferije, preko margina u napuštenost i zaborav. No inzularan izgleda samo s kopna. Podsmjehuje se kopnu koje ga smatra svojim okrajkom i umanjenom reprodukcijom, na njega proteže svoje zakone i granice. Na otoku se izoštruje svijest o indvidualnosti, ali je poništava utapanje u arhipelage i ulančavanje svjetova, od kamenčića na dnu mora do kraja svemirskog oceana. Otok umnažaju i morem rasprostiru pokretne replike: barke-sateliti i brodovi-plutajući otoci. Ništa se nova ne da izmisliti, svijet je zasićen bezbrojnim otocima koji plutaju u neredu, sudaraju se i katkad stapaju, češće jedan drugog razbijaju u komadiće.

Neuništive, uvijek iste priče o gradnji i razbijanju, sparivanju i rasparenosti. Izvana, stvar izgleda kao da ne možeš bez nje, iznutra ne prestaješ maštati da je nestala. Naš je par od prvog trena bio tragična zabuna, no priznanju su trebale godine da se okuraži. Jednog jesenskog nedjeljnog popodneva, nakon toliko kiša da se u sobama gnjilež počela cijediti niz zidove, ukazalo se malo sunca. Hajdemo nekuda, kažeš. Telefoniraš babysitterici, ja uzimam novine da preletim filmske kritike. Ti ne voliš filmove, radije bi da odemo na izložbu, ili samo na šetnju u prirodi, ja mrzim izložbe i šetnje u prirodi, ne ide mi se nikuda, kino je dakle kompromis, a oni su alfa i omega braka, karike koje treba neprestano dodavati bračnom lancu oko vrata, koje nijednu stranu ne usrećuju ali barem održavaju lanac. Evo nas, dakle, u kinu. Priča je ljubavna, premda ne baš za svakodnevnu upotrebu. On je izgubio ženu, posao, ikakvu želju za životom, ne znam točno kojim redom, pa se odlučio ubiti, neprekidnim alkoholiziranjem dok ga ne dotuče. Onda se pojavljuje ona, britka kao Molotovljev koktel, jet-set dama s kliznom tarifom. Vezu zasnivaju na uzajamnom poštivanju: ona se neće odreći svojih klijenata, on se neće odreći svoje Smrti. Savršen kompromis, idilična koegzistencija u kojoj nitko ne gubi ništa od svoje esencije. Samo jedan dramatski moment: njoj se događa nezgoda na radu, kad joj skupina balavaca zloupotrijebi mjesto koje nije for rent. On, naprotiv, uredno odrađuje svoje samoubojstvo, bez dana bolovanja. Kraj. Vozimo se kući u sumrak, nebo je boje sukrvice, sunce se davi u predgradskom blatu. To je bilo namjerno, psikćeš, zamataš nos u rupčić, šutiš kroz prozor.

Čovjek bi očekivao da ćeš jedva dočekati tišinu koja je zabljesnula umjesto suita. Najednom je prestalo guditi! Milozvučna, cjelodnevna tišina! Što sam ti dragocjenije mogao pokloniti? Koliko prostora za rasplitanje visokoletnih, plemenitih misli! Ali ti si, naprotiv, svu pozornost posvetila mojem slučaju. Što me je moglo natjerati da tolike godine vježbanja bacim u vjetar, ako nije neka tajanstvena bolest? Zaobilazila si me u širokom luku, promatrala ispod oka, tragajući za drugim simptomima. U zaključavanju violončela u ormar mogla si pročitati, naprimjer, čin herojske samokastracije, odricanje od onog što nas je razdvajalo, kako bi se u ispražnjenom prostoru možda naselila neka nova bliskost. No radije si prepoznala konačnu objavu mojeg programiranog, nepotrebno odlaganog, sveobuhvatnog poraza. Dokaz da nisam za životne banalnosti umjetnički nesposoban, nego samo nesposoban, neupotrebljiv. Kad si zaključila da me pobačaj solističke karijere pretvorio u nešto sasvim bezazleno, da sam podatan kao krpa za cipele, počela si s užitkom gaziti, s lucidnošću paranoika pronalaziti rane za ubadanje. Je li me možda razdirala svaka pomisao na glazbalo koje uzalud vapi da mu udahnem dušu? Zašto bi te bilo briga? Jedino si željela znati da satima zurim u mrak. Eto te na vratima, ruke na bokovima, usna iskrivljena, otrovno svjetlucanje ispod zločeste obrve, ukratko replika mojeg nekadašnjeg lica, njegove navodne zluradosti, sitne zajedljivosti i mizoginije. Puah, tu se usaftalo od tvoje umjetnosti. Idi stvaraj drugamo da prozračim. Jedna ti ukupna pobjeda nije bila dosta, trebalo je tisuću svakodnevnih. Odgudili smo svoje, ha? Svirao si ti kurcu. A kada od moje glazbene vokacije nisu ostali ni dronjci, hvatala si što je god došlo pod ruku. Čujem vrata kako se otvaraju i tvoja mi se ozlojeđenost zgušnjava na tjemenu. Znaš, zapravo me ne smeta toliko tvoja masna ćela, ni zgrbljena leđa, ni dlake iz nosa, ni pljesnivi dah. – Ne? – Ne. Upravo sam otkrila što te čini degutantnim. Ta volovska šija. Ovako odostraga, nerazmjer zapanjuje. Tako debeo vrat za tako malu glavu. To je, dakako, samo vanjska manifestacija debelokožnosti moje duše, mojeg duhovnog slonstva, i u širem smislu, moje uzaludnosti. Unaprijed umoran od ratobornih odgovora, slijegao sam ramenima i premještao se po kući da zaobiđem sve čime si me pljuskala. Kada nisi plakala u kupaonici.

S prozora kupaonice, na pedesetak metara prema polju, vidi se zgrada velika poput kolodvorske, ali samo započeta, zidovi od gole cigle i prva deka. Takvih je ovdje u izobilju, svaki prekomorski iseljenik mašta o Velikom Povratku, stavlja dolare na stranu, a gradnju započinje tek kada zaliha proizvede viziju najveće kuće u selu, jer čemu inače sav trud. Većini se vlasnika uskoro najveće kuće u selu vizija pohaba prije vješanja zastave, dolari su popijeni, prokockani, prokurvani, ili su na broju ali čovjeka više nema. I onda ostaju ovakvi skeleti koje nitko ne dovršava niti ne ruši. Na dječju radost. Jučer: troje na betonskoj terasi, dvije djevojčice i dječak, pet ili šest godina, skidaju gaćice i uspoređuju, dječak kaka, sve troje čuče oko hrpice i komentiraju. Netko uzvikuje u blizini, hitro nestaju. Ostaje maleni ukras na prvoj stepenici Velikog Povratka.

Neukus, kažeš, trivijalnost, besmislice. Jer smisao stanuje jedino na stranicama lijepe književnosti. Veliki su Pjesnici tamo deponirali ključeve svega što je naizgled neprozirno, nerazmrsivo, neukrotivo, nezamislivo. Golemi kamen egzistencije pod kojim stenje homo trivialis, Pjesniku je staklena kugla kojom se poigrava u ruci. Paul Verlaine, naprimjer, otarasio se Mathilde kad se pojavio ljepuškasti Arthur, i sam pomalo pjesnik, luda djevica za prijatelje. Zajedno su krenuli u potragu za istinskim životom. Je t’aime, kaže Paul Arthuru. D’accord, kaže Arthur, mais Je est un autre, i produžuje. Još mu na rastanku dobacuje: Stara pederčino! Paul puca, traljavo, a zatim pred Mathildom pada na koljena: uzmi me natrag. Može, odgovara Mathilda, ako dupetu vratiš nevinost. Mlađahni pak Arthur pjevuši pakirajući kofere: J’irai loin, comme un bohémien. Meditira: kako da od sebe učinim sveca? Dat ću se prokleti. Bit ću nemoguće, ono što nisam, bit ću izvan materinjeg jezika i Imena Oca, Abduh Rinbo, Out of Rainbow. Pronaći ću duh odbjeglog oca i majku mu jebati. Pobjeći, neodložno, iz majčinog malograđanskog krila, iz te njezine rupe. Imate li slobodnih soba u paklu? Iluminiranih prozora, s pogledom na Istok? Zapad je sužanjstvo, vonja na pišaču, pišam po njemu. Istok, međutim, o to je nešto sasvim drugačije, jedan sasvim drugačiji ja tamo jedva čeka da ga otkrijem. Kaže Arthur, i vraća se s nogom manje, izliječen od opsesije bijega. Pjesništvo je plebiscitom upućenih proglašeno onim istinskim životom. Čudu od pjesnika ono je bilo samo postaja na putu prema istinskom životu. Pjesnička vizija, najveća avantura? Ne, veća je bijeg iz pjesništva, najveći je domet riječi u šutnji.

A moja je bila pokopati se u Bachovim Suitama, pitaš? Usavršavati svoju izvedbu dok ne sazrije za bacanje? Ambicije su mi bile sasvim drugačije, ali eto, sazrela je spoznaja o beznačajnosti mojeg muziciranja, kako za tuđe uši, tako i za same Suite. Nakon svih tumačenja koja su po Suitama lijepili, što sam ja još mogao dodati, je li moje moglo biti išta osim kiča, efemernog parazita na njihovoj vječnosti? No ono u čemu se varaš je da me zato progutala depresija. Naprotiv! Kada je nestao teret te misije, da Suite promatram izvana, kao stvar u koju treba prodrijeti, oživjeti je svojim dahom, one su oživjele u meni. Počele su same dolaziti, bez reda, po nekoliko taktova ili čitav stavak, najprije u iznimno pogodnim okolnostima, u potpunom mraku i tišini, pa sve češće, gotovo neprestano, usred rečenice, na ulici, nad tanjurom ili nad zahodskom školjkom. Omataju me osjećajem da sam nedodirljiv, da samo prividno hodam zemljom. O, koliko je bolje ovako, bez posredovanja instrumenta, bez posrtanja o njegova ograničenja i vlastite slabosti. Suite koje se same u meni sviraju ne pripadaju nijednoj izvedbi, ali na neki način, sve su izvedbe sadržane u njima. Tijek im nije linearan, narezan na kriške taktnim crtama, niti ograničen ikakvim ljudskim vremenom. Svaka nota traje koliko sama poželi. To je više od trajanja: ujedno kretanje prostora kroz vrijeme i meditativna inercija mase. Motivi se oblikuju spontanim zgušnjavanjem, tonovi izranjaju iz ništavila, neko vrijeme plutaju jedni uz druge, pa se razdvajaju i opet nestaju u mraku. Svi su dijelovi glazbenog arhipelaga istodobno prisutni, premda ne i jednako vidljivi. Oni što na tren izbiju u prvi plan, u sljedećem bivaju potisnuti drugima, pritaje se, pa se vraćaju prerušeni bezbrojnim modulacijama, u valovima, poput rezonancije neograničenog širenja svemira. Počinje uvijek drhtavim svjetlom u tami, koje postupno raste, otkriva sve više krajolika, sve dalekosežnije prizore, kao da me uzdiže, zemaljska se ljuštura raspada, ostaje daleko dolje, vidim sve manje zemlje i sve više svjetlosti, nestajem u njoj.

Ovdje se to zaista dogodilo.

Suitama sam se mogao čitav staviti na raspolaganje, zaboraviti svaku drugu aktivnost i svaku misao.

Suite su srasle s mojim tkivom.

Prestao sam postojati izvan njih.

Usred zime, kuća me dočekala sasvim nalik špilji, mračna i pljesniva, zauvijek ugaslo staro ognjište, zidovi drhtavi od hladnoće i vlage. Slani je vjetar orgijao, zabadao se u pukotine, pod svakim naletom kuća je stenjala. Mjesto kao stvoreno da zaboravim gdje sam, da se ukopam u svoj unutrašnji otok.

A onda je prerano sazrelo proljeće podiglo i uskovitlalo pepeo. Živi pijesak povijesti i podsvijesti. Iz bezoblične je mase izronila panorama posvemašnje inzularnosti. Otok se prometnuo u prekrasan vidikovac, kako na moju inzulomaniju, tako i na ravnodušnost svemira. U stepenicu s koje se zakoračuje u potpunu neizvjesnost, halucinaciju, tlapnju. Staklenu kuglu s maketom otoka uzeo sam u ruku i najednom se našao unutra, zameten papirnatim pahuljicama.

Dvadeset stupnjeva u veljači. Boje su se munjevito razmilile tlom, treperavim od iznenađenja. Na rasplamtjela stabla navukla se maglica od pčela. Naglo probuđena priroda pogled odvlači kroz prozor, u tijelu pokreće bezrazložnu euforiju, naprimjer želju za ribolovom. Ili da u šumarku naberem stručak visibaba. Dio sam pejsaža: upijam sunčeve zrake, niče mi lišće, njišem se na povjetarcu.

U sumrak se, pak, ne propuštam spustiti do podija od lapornih ploča oblih poput plikova. Zagledam se u obzor koji prožima, pa proždire crnilo. Zatim odvlačim kući zaostajalicu svojeg zemaljskog ja, ton što je slučajno ostao obješen na harmoniji premda ju je novi akord već odnio svojim putem.