Netko drugi | Marinko Koščec

III.

 

Prasak petarde. Ne, to je glazba. Pulsiranje brojaka sedam i trideset objavljuje bezodvlačni susret s hladnim parketom, prvom stepenicom svakodnevne kalvarije. Još se samo na trenutak okrećem prema zidu, i evo piše osam i petnaest. Iskačem. U gustu maglu, no dresirani čimpanza sâm obavlja što se očekuje, četkica za zube, brijaći aparat, onaj za kavu. Grabim torbu, zaključavam.

Najednom, za leđima:

– Dakle Vi ste gospodin van Alle. Napokon.

Je li to anđeo? Ili moje oko proizvodi točno ono što bi htjelo vidjeti: odraz srodne duše, tankoćutne i profinjene, na tom dopadljivom licu. Oči su trome, s teškim kapcima, osmijeh krhak. Sve je lomljivo na njoj, egipatska vaza umjesto vrata, na ramenima nevidljiv teret, nekakva crnoća probija kroz mliječnu put, nekako afrički pruža ruku, sporo i otmjeno. Tanašnost te ruke izaziva nelagodu, strah me stisnuti prste da ih ne porazbijam.

– A Vi ste?

– Dagmar.

– Dobro, Adam.

– Da. Radite u Komisiji. Često ste na putu? Čitav tjedan pogađamo kako izgledate.

– Mi?

– Martin i ja.

– Ah. Onda?

– Moglo bi i bolje.

– Tja, manjak kretanja, godine…

– Nije ni za baciti.

– E pa tako star još nisam da bi me trebalo tješiti.

– Da uđete na pet minuta?

Ne mogu, ali ipak ulazim. Stan miriši po ličenju. Hodnik zatrpan kartonskim kutijama. Nasred dnevne sobe, koncertni klavir.

– Tko svira?

– Nitko.

– Držite ga umjesto mačke?

– Ne, i nju imamo. Večeras je slučajno vani, izašla je u operu.

– A Martin, čime se bavi?

– Piše. I putuje.

– Ah! On je pjesnik?

– Novinar.

– I sad je na putu?

– Ne, otišao je kupiti meso. Na jednu farmu u Gaasbeek. Ne vjeruje mesarima.

– Mudro, uza sve te lude krave.

– Boji se da ga ne zakinu.

– Ma da, ako se kupuju veće količine.

– Sutra nam dolaze prijatelji na večeru. Biste li i Vi došli?

– Ljubazni ste, mislim da zapravo, morao bih pogledati u rokovnik.

– Martin izvrsno kuha. Sve radi izvrsno.

– Blago Vama. Pa ipak, njemu zavidim.

– Nemojte.

 

Vojska klonova čeka pod zemljom; zauzimam svoje mjesto. Uzorak je nastao dugotrajnom evolucijom, pojedinačni primjerci se spontano reproduciraju. Svi smo uredno izbrijani, očešljani, ispljuskani kolonjskom vodom, skrojeni kod istog globalnog krojača. Lica su nam štedljivo iskopčana, pale se tek pri dodiru s kancelarijskim vratima. Katkad se dok čekamo, u pauzi između dva željezna cvileža, može čuti sitno tiktakanje mehanizama podešenih za lagan ali kontinuiran uspon, profesionalni i društveni, i za neosjetno pretvaranje u vlastiti kostur.

Jedna kompozicija stiže i svi se strpljivo stišćemo unutra. Milijuni mojih blizanaca svako se jutro pojavljuju na stanici u propisanom izdanju, do ureda se mirno drže za rukohvat i nijednom ne zderu odjeću sa sebe, susjedu ne zariju zube u podlakticu i ne iskopaju mu oči. Što nas civilizirane građane drži uz radni stol od devet do pet, od ponedjeljka do petka, od dvadeset i pete do šezdeset i pete? To što želimo jesti biftek za večeru, ležati na plaži tri tjedna u godini i uzgojiti svoje dvije replike, drugu za slučaj drastičnog podbačaja prve. Ali s kakvim interesom nadljudski, nadzemaljski web-masteri održavaju sve to ništavno koprcanje?

Uz prozor sjedi djevojka s torbicom za kozmetički pribor na koljenima, tako predana poslu da do avenije Schumann ni za tren ne podiže pogled s ogledala. Jedna od serijski otisnutih prigradskih djevojčica koje se čitavim bićem predaju tajničkoj vokaciji. Ispod pospanosti još neko vrijeme proviruje fiksna ideja o tisuću mjesta na kojima bi se sada radije nalazila nego u ovom vlaku, no puder, sjenilo, rumenilo, ruž, olovka za oblikovanje očiju i usana… studiozna impregnacija postupno s lica skida svaku nerazumnost. Zaklapa ogledalo, hipnoza je uspjela. Lice se prilagodilo replici.

 

Zakoračujem u bujicu koju podzemni hodnici postojano bljuju na površinu. Ne propuštam pozdraviti beskućnika čije je radno mjesto na posljednjem zavoju prije pokretnih stepenica. Uzajamna simpatija koja se među nama razvila jedna je od onih neophodnih jutarnjih navika, poput okusa toplog, hrskavog croissanta. Novčiće mu ne bacam, ali on to od mene ni ne očekuje; osjećam da cijeni moje kimanje glavom u znak ohrabrenja. Nakon masne zagušljivosti dolje u jami, prašinasta kišica ugodno miluje po licu. Prolazim kroz rotirajuća vrata. U mramornom predvorju svako jutro zahvalim sudbini što me nije bacila u prešu privatnog biznisa, u kakav pretrpani, neprozračeni kavez u kojem se komešaju tajnice znojne pod pazuhom, nadređeni im sitni lopovi s osmijesima morskih pasa, te oni veći, zlatousti šefovi koji te posjednu u kožni naslonjač i nude whiskyjem dok krvave kapljice profita izbijaju iz zidova. Kakvo je zadovoljstvo, naprotiv, ući u moj radni ambijent, klimatiziran i produhovljen, počevši od portira i službenika osiguranja čiji su osmijeh i naklon potpuno nezagađeni novcem. Hrane ih porezni obveznici Europske zajednice, što je za moj odnos s tim rafiniranim gorilama neodređeno dalek, gotovo apstraktan pojam.

Jednako je srdačan i samozatajan osmijeh gospođe Rimbaud koja me dočekuje nepogrešivom šalicom kave. To je, doduše, gotovo sav njezin tajnički doprinos našoj maloj zajednici. Stigla je davno prije kompjutora i telefaksa pa ih nikada nije prestala promatrati s aristokratske visine; za potrebe takve vrste obraćamo se pripravnicama. Gospođa je Rimbaud jedan od kamena temeljaca ove birokratske tvrđave, hermetične za sve koji bi htjeli unutra. Oni koji jednom u nju prodru, naprotiv, okamene se i postaju nedodirljivi.

Constantina nema; suprotno bi bilo iznenađenje. Nitko ne zna što je točno njegov posao. Odnosno, činjenica da je najutjecajnija osoba za proračun našeg odjela također Grk, Constantinov kućni prijatelj, sasvim je dovoljan radni učinak. Constantin se, uz to, ističe na mjesečnim sastancima. Taj niski gospodin s golemom preplanulom glavom argumentima mlati po stolu dok svakog oponenta ne pretvori u masnu fleku. Paučinasto minuciozna izlaganja prekida gromoglasnim, pušački promuklim basom i stvar pojašnjava na nekoliko jezika istodobno: So you do this, then we do that, yes? Bon! Also gut! Next? Kada ne govori, puše kao lokomotiva i briše znoj s čela maramicom velikom kao stolnjak, koju neumorno razmata i smata, ili izlazi na pušačku pauzu. Zapravo se tek povremeno vraća s nje, on je chain-smoker. Dan nakon sastanka iščezne i dugo nitko ne zna gdje je. Na kraju ipak uskrsne s hrpom papira pod miškom i osunčanim osmijehom, prilazi svakome pojedinačno, najljubaznije se raspituje za zdravlje i obiteljski život, grli oko ramena i tapše po leđima. Jednostavno ga je nemoguće ne voljeti.

Udo je, naravno, već odavno stigao. On je najsavjesnija i najpedantnija osoba u odjelu. Vjerojatno zato što se vrlo dobro sjeća razdoblja nezaposlenosti početkom devedesetih, nakon što su zatvorili lajpciški Institut za fonetiku u kojem je istraživao obilježja izumrlih lokalnih dijalekata. Teren na kojem je Institut stajao prodan je tvornici Daewoo. Koreanci su morali kupiti i zidove, što im je osobito teško palo jer se otpad u istočnom dijelu Njemačke više ne smije zakapati u zemlju. Udu su ponudili prekvalifikaciju, tečaj za programere, ali ga Gatesland nije nimalo privlačio. Baš kao ni novi Deutschland. Gdje te smatraju ništarijom, kaže, ako do četrdesete ne kupiš svojeg prvog Mercedesa. Simpatičan stav, ali tko zna gdje bi sada bio da nisu oživjele njegove veze kada se stara garnitura vratila na vlast. Mjesto na kojem radi je čista izmišljotina. Razvrstava prema predmetima ono što su drugi već razvrstali prema datumima, ili obratno. I misli da nam je sakrio kako je od plaće, itekako simpatične, već kupio Mercedesa, a u nastojanju da sačuva tajnu i dalje se vozi podzemnom.

Bill Gates ne radi u našem uredu, iako ga tako često spominju da bi netko neupućen mogao pomisliti suprotno. I ate Bill Getz, bjesni kolega Guido kad mu nešto pobjegne s ekrana. Mrze ga i kompjutorski stručnjaci kojima nedostaci Gatesovih proizvoda zagorčavaju život, i činovnici stare garde poput Guida koji o kompjutorima znaju jedino da su Gatesu priskrbili brda novca, a njih pretvorili u anakronične pajace. Još su naši očevi vladali gotovo svom tehnologijom koja im je trebala, kako na poslu tako i kod kuće, a danas smo bespomoćni čim nešto pobjegne s ekrana, iza njega je neka potpuno enigmatična dimenzija. U uredu za takve slučajeve imamo Mortona. Taj je Norvežanin iznad razine emotivnih odnosa s Gatesom. On je software guru. S kompjutorom održava mističnu korespondenciju za koju mu ne trebaju Gatesove upute. Drugi software-ljudi ponašaju se kao obični mehaničari ili kao kirurzi. Kad negdje u sustavu zaškripi, zabulje se unutra, nešto čačkaju, iščupaju pokvareni komad i opet sastave. Morton je, naprotiv, iscjelitelj. Problemu pristupa holistički. Kompjutor liječi makrobiotički, meditacijom, u mašinu transplantira vlastitu psihu. Opsjednut je Indijom; uvjeren je u analogiju vedskih reinkarnacija i virtualnih svjetova.

Slušao sam ga dok je to tumačio Carlosu koji spada među tipove koji fanatično vjeruju u svoj posao, ne znaju ništa drugo, niti žele znati; u Carlosovom slučaju to je briga da na zapadnoeuropske tržnice ne stigne nijedan istočnoeuropski krastavac kraći od pet ni duži od sedamnaest centimetara. Čitava ta priča s usklađivanjem trgovačkih klauzula i svih mogućih zakona je takvo sranje da bi nam svima laknulo kad bi joj naslov promijenili u Agenda 3000. No stvar bi se mogla i ubrzati da je ikome od onih koji odlučuju zaista stalo do proširenja Europske unije. Jedna se strana užasava jeftine radne snage, a druga promjenâ koje bi tobože nestrpljive kandidate preokrenule naopačke kao rukavicu i pokazale da unutra ništa ne funkcionira.

Nedavno su mi povjerili misiju da u jednoj od tih zemalja procijenim šanse reforme koju je najavila nova vlada nakon kolapsa prethodne. U nizu pompoznih razvojnih strategija, napokon eto one prave koja će zemlju učiniti sasvim nalik našima, zapadnim, gdje gospodarstvo cvjeta i vladaju pravedni zakoni.

Prima me jedan od visokih vladinih službenika. Beskonačno predavanje potkrepljuje optimističkim statistikama, tablicama i grafikonima, stotinama stranica elaborata. Sve to jasno pokazuje da vlada stvari drži čvrsto u rukama. Ne bi me uopće začudilo da sâm u to vjeruje; na ovoj razini državne hijerarhije autosugestija je u stanju potpuno prebrisati stvarnost. Potom me vodi u obilazak svoje firme, skućene u palači koju je podigao bivši Otac Nacije, ugradivši joj milijun kubnih metara mramora, kilometre tepiha, nepregledne hrastove šume, planine kristala. Nacija ju je u napadu bijesa htjela srušiti, ali na kraju je pobijedio praktični duh. Ipak je, u skladu sa zamisli svojeg tvorca, udomila političku elitu, a pomaže i borbu protiv nezaposlenosti: potrebna joj je čitava vojska čistača i perača prozora. Za svako od stotinjak dizala u palači zaposlen je poslužitelj, uglavnom mlade djevojke koje sjede u kutu kabine i puše. Zadubljene u knjigu koju drže na koljenima, ni za tren ne podižu glavu, samo napipaju dugme na ploči iznad sebe. Čovjek bi ga radije sam pritisnuo, no propis zabranjuje – to je njihov posao. Radi se o iznimno načitanoj naciji; u dućanima svi gutaju nekakvo štivo, ne uznemiruju se kad uđeš. Tek ako inzistiraš preko volje će se dogegati, bez trunke uvjerenja da ćeš nešto kupiti. Razumljivo, u dućanima s domaćom robom nema ničega. Srećom, tu su i blistavi strani dućani s odijelima za tisuću dolara, kao i najnoviji modeli Mercedesa i Jaguara. Gospodarska reforma ipak već funkcionira, barem u nekim segmentima.

Treba istaknuti da sam stigao s prilično entuzijazma za otkrivanje lokalnog kolorita. Odmah mi je za oko zapela ljepota žena, prelamanje južnjačkog temperamenta i orijentalne blagosti, ponos na licima, intenzivnost u pogledima. No dva dana ne dopuštaju ambicioznije upoznavanje pojedinačnih primjeraka; hajdemo za okusima domaće kuhinje. Tradicionalnih restorana ne nedostaje, jelovnici su raskošni; nažalost, gotovo sva zamamna imena jela samo su dekor. Iz onog što imaju redovito probija isti neobični okus, pa se nakon nekoliko doživljaja nameće da se ovdje tradicionalna kuhinja temelji na mnogostruko rabljenoj masnoći. Poznata je naša gostoljubivost, posvuda ponavljaju. Naplaćuju je posebno, uvuče se među redove brojki na računu. Potkradaju i taksisti, bez ikakvog pokušaja prikrivanja, ili je iznos na taksimetru samo odskočna daska za osobnu fantaziju. Uz to se ljute kad mušterija ne govori domaći jezik. Zanimljiv je i način na koji se vozi; primjena semafora ili prednosti desnog je fakultativna. Popularnije je zajuriti se u raskrižje i brzinom impresionirati ostale.

Na povratku u hotel, bell captain me zbog nečega promatra cinično, žena na recepciji s otvorenom mržnjom. Odustajem od raspitivanja za eventualnu poštu, da se ne izdere na mene. Ljepljiv od znoja, u sobi svladavam gađenje pa uranjam u žutosmeđu vodu. Za večeru odlučujem ipak pronaći nešto probavljivo. McDonaldsi su posvuda, izabirem srednje rješenje: domaću inačicu. Lokal je prazan, osim stola za kojim pitomo sjede dva mladića. Naručujem svoj hamburger i pivo, jedan od njih mi se obraća, pa odakle sam, lijepa zemlja, da bio je tamo, ugodni ljudi, baš mu se dopalo. Biste li štogod popili, nudim. Prelaze za moj stol, stižu još tri piva, neko vrijeme čavrljamo, potom molim vas račun. Strašno puno nula ali ništa čudno za lokalnu valutu; stavljam dvadeset dolara na tanjurić, trebalo bi dostajati i za napojnicu. Tct, kaže konobar, pa mi se unosi u lice. Premda sam za glavu viši od njega, nekako spontano sjedam natrag. Koliko točno u dolarima? Samo trenutak, kaže, iz džepića na košulji vadi kalkulator, pokazuje: šesto sedamdeset dva. Šes… kažem ja. Eto, takve su naše cijene, kaže, pogledajte sami. Odlazi do šanka, donosi komad papira, sve je na njegovom jeziku, nula doista u izobilju. Ali nemam toliko, kažem. Okej, kaže mladić kojem se dopada Nizozemska, onda ćemo te ubiti; prislanja mi revolver na čelo. U novčaniku mi je stvarno samo dvjesto pedeset; žurno ih vadim i stavljam na stol. Onaj treći ih uzima, okreće svaku novčanicu posebno prema svjetlu, sprema u džep. A ostatak, kaže. Čekajte, kažem, mogu skočiti do bankomata, ima li kakav u blizini? Svakako, odmah iza ugla, kaže konobar, odvezuje pregaču, sva četvorica izlazimo zajedno, krećemo pločnikom sljubljeni kao da smo od jednog komada. Na zgradi kakvih pedeset metara niže niz ulicu opažam natpis policija, prepoznatljiv na većini jezika. Primičemo se uglu, stiže pravi trenutak, u mislima već vidim taj odlučan pokret, razgrćem ih i krupnim koracima gutam metre prema stanici, a onda vidim metak koji kratko putuje i smješta mi se u leđima. Zar zbog tih nekoliko papirića koje će mi Komisija, uostalom, refundirati? Ne, umjesto toga poslušno skrećem za ugao, otkucavam kôd i pružam im novčanice. Rastajemo se miroljubivo, malo nedostaje da se rukujemo. Krećem ravno u policiju. Uz mnogo pokreta rukama priču izlažem nekoj vrsti recepcionara, zatim i njegovom šefu, kojeg se nije osobito dojmila. Da, kaže, već smo čuli za takve slučajeve. Neće li odmah nekoga tamo poslati?! Svakako, ali treba najprije sastaviti zapisnik. Počinjem, dakle, ponovo. On me zaustavlja kod svake pojedinosti, jeste li sigurni da je jakna bila od kože ili se možda radilo o imitaciji, sve to jednim prstom tipka na prastaroj mašini, često zastaje, srdito zuri u nju, znoji se, nešto mrmlja, psikće. Naposljetku ustaje, dohvaća kapu i svečano izjavljuje da će sa mnom osobno poći na mjesto događaja. Dočekuje nas pustoš i željezna zavjesa preko ulaza u restoran; imali su već dovoljno vremena da ga preurede u kemijsku čistionicu. Što sad, pitam. Treba podnijeti žalbu, kaže šef policajac zamišljeno.

– Halo! Čujemo se?

Podižem glavu i treba mi dosta vremena da prepoznam lice gospodina Gutmanna. Činjenica je, njegovo lice spada među teško prepoznatljiva, ona koja od dugogodišnjeg kiseljenja nad papirima posive i izgube svaki izraz. Ali problem nije u tome, nego sam opet propao kroz dokument koji leži na stolu, otvoren na prvoj stranici. A gospodin Gutmann očekuje da ga brifiram.

– Je li moguće da još niste pročitali? Znate li koliko je sati?

– Naprotiv, upravo sam završio. Baš sam krenuo k vama.

– I?

– Savršeno. Ostaje jedino da uskladimo datume.

– Vaša prezentacija?

– Još samo par detalja.

– Javite mi čim bude spremno.

Sada zaista počinjem listati tu brošuricu s naslovom Primjena telerada u racionalizaciji uprave i administracije – finski model. Jedini način da prikupim dovoljno koncentracije za ovakve zadatke je da pričekam do zadnjeg časa te u stresu nešto skrpam. Bilo bi malo lakše kada pritom ne bih morao računati na telefonska ubadanja iz susjedne sobe, s vremenom sve uzrujanija; gospodin Gutmann je uvjeren da tako ubrzava stvar. Uvijek smatra neophodnim prezentacije podvrgnuti svojem strogom cenzorskom oku, premda se radi uglavnom o tehničkim podacima koji mu ništa ne znače. On je uzoran šef; dolazi prvi i odlazi posljednji, možda i ostaje preko noći. Premda ga rijetko vidimo, prisutnost mu stalno lebdi u zraku, poput virtualnog pogleda preko ramena. Pomoćnica ga neumorno hrani faksevima, i u podne sendvičem. Mislim da dijabetes djelomično opravdava njegove panične reakcije na svaki pritisak odozgo. Ali što opravdava njegovu vječitu čangrizavu turobnost? Ionako čovječuljak, dodatno je poguren pod tim nevidljim pritiscima, a patničko krivljenje njegovih tankih brčića daje naslutiti da ga iznutra glođe gađenje prema sebi. Doima se sasvim opravdanim da Gutmann bude zadovoljan sobom; mnogi sanjare o njegovom položaju, smatran je odgovornim i kraljevski plaćen. Bračna mu družica, barem njezin vanjski dio, spada među više tržišne kategorije. I genetski je produžetak već osiguran. A ipak ga ništa ne može raspoložiti, nijedna mu dobra vijest nije više od trenutne odgode neizbježne katastrofe. Ako mi priđe mašući papirima, to znači da ga je neki hitan zadatak bacio u depresiju pa će ga prekrcati na moj stol. A da pojača moju motiviranost za svaki će slučaj dodati, utučenim, unjkavim glasom: Ima stranšno puno posla. Tko bin to izdržao… Svako mi se od tih Ima stranšno puno posla kao bodlja zabada u kralježnicu; zapravo je čudesno što ga dosad nisam zgrabio za ovratnik i istresao kroz prozor. Sousjećajno kimam, obećajem da ću prebaciti u višu brzinu. On voli takve tehničke metafore, ohrabruje ga vizija velikog mehanizma kojem pripadamo i koji eto funkcionira, dijelom zahvaljujući njemu. Onda opet nestaje iza spužvom obloženih vrata i radu mehanizma pridonosi svojom zabrinutošću, na koju me, u pravilnim razmacima, podsjeća telefonom. Nije mi poznato da je ijedan izvještaj sam sastavio, ali zato užasno brine. Katkad mi ga je toliko žao da bih ga onako malenog i izgužvanog najradije uzeo u naručje.

Ne moram daleko u potragu za suosjećanjem. Predobro mi je poznat očaj nad dokumentima koji se talože na stolu i zahtijevaju da popunjavam rubrike, upisujem komentare, donosim odluke, da uopće imam nekakvo mišljenje. Koliko sam se puta, u najboljoj namjeri, zagledao u tekst pred sobom, pokušao probuditi veze među uredno nanizanim slovima, vjerovati u smisao koji prizivaju, ali papir bi se pretvorio u tanku ledenu koru, već sam negdje drugdje, u šetnji svježe umivenom obalom, raspamećen mirisima probuđenim iza kiše, na pustoj cesti usred crvene ravnice dok na obzorju proviruje sunce, ili pak u zagrljaju sa zanosnom brinetom, tren prije nego nas razdvoje vučjacima i gurnu u gomilu izgubljenih pogleda, nagnanih u stočni vagon… I onda se zateknem podbočene glave, preplavljen muklom, ljepljivom plimom mržnje, proklinjem bezimene kreature koje ispisuju planine papira i šalju ih na moj stol. Zašto i u ime čega? Iz čiste zloće, vješaju mi još i još tih utega oko vrata premda već sasvim sigurno tonem. Često ih vidim u snu, tako stvarnom da ne znam gdje prestaje, stup od papira raste, teškom ga mukom održavam da se ne raspe, fascikli mi padaju po glavi, za svaki predmet kojeg se otarasim niču dva nova, a portir se cinično smijulji, kraj ograde od bodljikave žice, visoke mu čizme blistaju i orlići se kočopere na uniformi, nema micanja dok ne počistim i zadnji.

No dobro. Finci dolaze u jedanaest; još stignem reciklirati jednu od starih prezentacija. Dovoljno je promiješati uvodne formulacije, elemente strategije i ciljeve, promijeniti naslove statističkim tablicama i dijagramima. Na prve dvije folije svakako prikazati nekakvu simulaciju originalnosti, kasnije više nitko ne sluša. Rezultat je izvjestan: gospodin Gutmann će opet, nakratko ushićen, hvaliti moju djelotvornost. Glas o mojoj djelotvornosti se proširio odjelom. Dapače, čini mi se da još više u nju vjeruju otkako aktivnosti svodim na minimalne kozmetičke napore za održavanje privida.

 

Finska delegacija stiže ravno iz Muppet showa. Dvojica, sumanuto nasmiješena i s loše prilijepljenim busenima kose tu i tamo, pružaju ruku, mrmljaju imena u vlastitu bradu, rukuju se za svaki slučaj i međusobno, vade iz torbe snopove papira, postavljaju ih na stol pred sebe kao bedem, oči upiru u demonstracijsku ploču na kojoj još ne piše ništa. Uvodna riječ s političkom porukom pripada Gutmannu, a meni zadovoljstvo da vodim zapisnik. Iskustvo mi, nažalost, govori da ću zapisnik sastaviti naknadno, jer čim on izgovori Dragi kolege, dopustite da vam zaželim dobrodošlicu, naglo će se zamračiti i nestati tona, nešto će me podići nad ovalni stol, ostat ću tako lebdjeti, u oblaku vate, uzalud pipajući za Gutmannovim riječima. To i nije osobit problem jer ono što govori je toliko bezlično i šuplje da se i sâm svojih rečenica prestane sjećati čim dođe do točke; lako ću mu podvaliti bilo što, pazeći jedino da često spomenem ključni pojam njegovog nastupa: gospodin Bankenmann. Pojavljivanje tog imena iznimno je važno za zapisnik, jer bit će proslijeđen na višu instancu. Gospodin Bankenmann je autor čuvenog programa proširenja Unije na zemlje srednje i istočne Europe. Nitko u našem odjelu nije se osobno susreo s Herr Bankenmannom, no rado ga spominjemo u svakom propagandnom tekstu. Sumnjam da bi itko u odjelu stavio ruku na Bibliju i izjavio kako je pročitao Bankenmannov Enlargement Now!, no ionako se njegovim djelom ne služimo pozitivistički, već kao mitološkom referencom, arhetipom s neupitnim podsvjesnim djelovanjem. U govoru mojeg šefa, kao i prigodom svih sličnih sastanaka različitih delegacija koje sudjeluju u ovom golemom projektu, spomen gospodina Bankenmanna služi kao neka vrsta kôda, šifrirane poruke nabijene značenjem, koja oko stola nepogrešivo izazove val kimanja glavom.

Stiže moj trenutak. Namještam srdačno lice, prilazim demonstracijskoj ploči, uključujem projektor, počinjem uvježbanu mimiku. Gostima objašnjavam naše viđenje prilagodbi potrebnih da njihov model racionalizacije postane prihvatljiv istočnjacima. Prilagodba je licemjerni eufemizam jer to istočno izdanje samo izdaleka podsjeća na originalno, zadovoljava se s desetak posto inovacija. Finci slušaju ne trepnuvši, ne zapisuju ništa, nemaju komentara ni pitanja, na moja ne odgovaraju, nema ni trunke života u tim prozirnoplavim očima, ponavljam pitanja, sâm odgovaram na njih, ubacujem prigodnu šalu, sâm joj se smijem, stižem do kraja izlaganja, kažem eto pa nadam se da ćemo to uspješno obaviti, dvije se sfinge ne miču ni za milimetar, volio bih radi eksperimenta pozvoniti gospođi Pettiaux neka pošalje go-go plesačice, teatralno ustajem, pružam ruku, i oni ustaju, zahvalno kimaju glavama, jednako mahnito nasmiješeni, spremaju papire u torbu, odlaze. I učinit će upravo ono što se traži, besprijekorno, u zadanim rokovima.

A onda ćemo pozvati istočnjake da im predstavimo projekt velikodušno dizajniran po njihovoj mjeri, razvojni model koji će im omogućiti da uhvate priključak s tehnološkim trendovima. Nizat će se delegacije. Svaka će se sastojati od političkog glavešine koji će pročitati svoju pripremljenu izjavu i prestati shvaćati ijednu riječ čim se prijeđe na predmet, te dva tehničara s kojima je moguće razgovarati isključivo o satelitskim antenama i umrežavanju sustava. Sve što se tiče primjene uređaja njima je potpuno nezanimljivo, pripada nekoj drugoj dimenziji, pa nije vjerojatno da će planirani korisnici za njih ikada saznati. No važno je potpisati ugovor; njega će zabilježiti statistike obiju strana. Za to se, dakako, treba ponovo obratiti političaru i suočiti sa širokim spektrom dosad nespomenutih problema, koje je moguće zaobići jedino ako se iz dvorane za sastanke prijeđe u intimnost ureda. Delegat će tu još neko vrijeme zabrinuto govoriti o kompliciranim birokratskim strukturama u svojoj domovini, milujući suptilni finiš kožne fotelje i radnog stola – dan proširenja Unije već je opipljiv. A onda će netko s naše strane mahnuti čarobnom brojkom sa sufiksom posto i on će naglo živnuti, obećati više nego je potrebno i protrljati ruke: sutra se bacamo na posao. Rezultat njegovog posla možda će se popeti do desetine obećanog. I to je nekakav rezultat.

 

Popodne je uvijek najteže, osobito ako je umočeno u nekoliko čaša crnog. Popodne se nikada ništa ne događa. Pospano zurim u kompjutor, bez zanimanja listam web novine, dolijevam kave i maštam o brojci pet kao izbavljenju. A kada se sat napokon smiluje, uzalud prikupljam minimum koncentracije potreban da pozatvaram spise i isparim. U sumrak me nešto uvijek zalijepi za stolac, neko neodređeno gnušanje, prema smradu onog svijeta vani, i još više prema boleštini od koje se sastojim iznutra. Dok se pridiže tamni, blatni talog dana, hvatam se za fascikle, tipkovnicu, među uredskim inventarom tražim oslonac, nešto opipljivo i neporecivo, bitvu za koju bih se vezao, posljednji nasip pred plimom shvaćanja da još jedan uzaludni dan curi kroz rešetke šahta, preostaje sakriti to malo svojeg jada i nadati se da će nešto ostati prepoznatljivo kada potop prođe, a onda prebrojiti mrtve i u blatu podići nove temelje.

Često izmislim nekakav nedovršeni predmet i pričekam da svi odu, pa ugasim svjetlo i pritajim se dok portir ne pogasi i hodnike. Tada se išuljam, lunjam čitavom zgradom, uživam u njezinoj odljuđenosti, u mračnoj šupljini koju su za sobom ostavile milijarde suvišnih, besmislenih pokreta, tama je potpuna, klizim uza zidove, opipavam im puls, osluškujem treperenje elektronskih živaca, ja sam duh ove zgradurine, njezina nečista savjest, sićušni, nevidljivi pokret otpora, zrnce diverzije koje joj glođe moždinu: uvlačim se u kancelarije, zamjenjujem etikete na registratorima, otvaram dokumente, po koju stranicu premještam u neki drugi dokument ili neki drugi ured. U knjigovodstvenom odjelu otvaram košuljice zaostale na stolu, gdjekoju jedinicu prepravim u sedmicu, trojku u osmicu, ili jednostavno dodam koju nulu.

Prije ili kasnije treba se popeti do stanice metroa, avenijom Schumann. Premda blag, taj uspon zahtijeva neopisiv napor. Pokušava me zavesti želja da se okrenem nizbrdo, suprotno od smjera koji vodi do mojeg otmjenog doma podstavljenog debelim tapisonom boje pustinjskog pijeska i oplemenjenog umjetničkim rukama, želja da slijedim ulice kamo me god odvedu, da hodam sve dok osjećam noge pod sobom. Na kraju ipak pobjeđuje automat u meni, programiran da gurne karticu u drugi automat i uroni u rijeku ugašenih, ispražnjenih lica, bezbrojnih ogledala mojeg.

 

Pogled kroz navučene zavjese. Nebo je čvrsto odlučilo grad pretvoriti u akvarij. Voda više ne stiže iz raspršivača, prolijevaju je iz velikih kanti. Žuti potoci bijesno kruže oko squarea Ambiorix, sudaraju se, pribiru novu snagu pa pikiraju niz Clovis, putem pokupljaju što se nudi, limenke, suhe grane, pseći izmet, vjerojatno i mrave, parkirani automobili se zasad ne daju nagovoriti. Neki čovjek pantomimskim koracima traži otočiće nepotopljenog pločnika. Prolazi taksi i prekrasnim ga slapom čitavog oblijeva.

Zvoni telefon. Još jedna zvonjava, zatim njezin otisak u negativu. Poput izmjene crnih i bijelih polja. Zvoni treći put. Četvrti. Skačem u dnevnu sobu i grabim slušalicu.

– C’est moi, kaže ženski glas.

– Vous le croyez vraiment? kažem i spuštam. Sjedam za stolić i ponovo se udubljujem u tu nezgodnu poziciju. Žalosno predvidiv rasplet. Bijeli može jedino produljiti agoniju, jednim samoubilačkim šahom izazvati paniku u taboru crnog kralja. Ali čemu kad mu nedostaje tempo da dovuče svježe snage i potkrijepi prijetnju. Poznata situacija kada si na korak od cilja, a on zauvijek tamo ostane. Beznadno je i crnim lovcima prinositi druge figure kao žrtvu, ne bi li se zasitili; progutat će ih i još ojačati. Istina je bolno opipljiva: oni žele damu.

Zvoni ponovo, još jednom, tri, četiri. Pokreće se sekretarica, zvonjava prestaje. Čekaj, a što ako… Da, treba ispitati tu mogućnost. Ali kakva žeđ! Odlazim u kuhinju, otvaram hladnjak i uzimam pivo, točim ga u čašu, promatram pjenu kako kopni, naslanjam se na prozor pijuckajući, neću li ugledati kanuiste kako se spuštaju niz ulicu, ne, ali s vanjske strane stakla već rastu školjke, s unutarnje se zamaglilo, a i ideja koju sam maločas uhvatio zagubila se u magli… Samo da se malo priberem, na tren ću se ispružiti na kanapeu.

 

Netko je potrubio pod prozorom. Da, za mene je. Uglancana limuzina i u njoj profinjeni gospodin po imenu Morton, koji će me odvesti na domjenak u čast norveškog nacionalnog praznika, u dvorcu na pola sata vožnje od grada. Nakon sparnog ljetnog dana, rashlađuje sâma pomisao na Norvešku, njezine vode i ledenjake. Otvaram ormar u spavaćoj sobi. Red odijela stvara osjećaj umnažanja; vidim se u svakome od njih, moji identični dvojnici u nizu stoje pred zrcalom, u istoj pozi, s rukom svijenom u laktu, potom iz profila, pogledom preko ramena procjenjuju dojam odostraga. Sva mi savršeno pristaju. Odabirem kašmirski noćnoplavi Cerutti, svilenu košulju s tankim losos-ružičastim i bisernosrebrnim prugama, Diorovu kravatu koja sažeto prepričava iste nijanse. Posljednji pogled na moju uglancanost i profinjenost.

U Mortonov bi Mercedes Kinezi smjestili čitavu đačku ekskurziju. Unutra je vječno proljeće, dvadeset stupnjeva i povjetarac s mirisom vanilije. Iz nevidljivih zvučnika sipi be-bop svilenkaste, upravo opipljive produkcije, kao da sjedim na kontrabasu. Motora, naprotiv, nema. Otiskujemo se niz ulicu poput jedrenjaka, klizimo glatkom površinom, nigdje ni najmanjeg valića. Slike još užarenoga grada promiču kao na usporenom, nijemom filmu koji kroz prizmu tamnih stakala promatramo iz teleskopske daljine. Lađa na tren pristaje, Morton iskače i otvara stražnja vrata, jedna otmjeno potkovana ženska noga zaviruje unutra i ispituje teren, slijedi je blizanka, pa crna kožna suknjica i isto takav bolero, komplet se pucketavo smješta na crnoj koži stražnjeg sjedišta. I kosa je crna, odrezana visoko na visokom čelu i u visini brade što se ostatka tiče, kosata replika kacige kakvu su nosili vikinzi. Lice je, naprotiv, snježnobijelo, s visokim jagodicama, oči lagano ukošene i husky-ledenoplave, usta velikodušno otkrivaju nizove savršeno brušenih ledenjaka. Sve zajedno se predstavlja kao Dagmar.

Kreće razgovor o jazzu; ona je pijanistica. A ja, poznajem li umjetnika čije nam note stižu s vrpce, imenom Dexter Bexter? Kako da ne, imam sve njegove ploče. Ovo mu je najnovija? Dexter je preminuo. O? Nisam čitao novine ovih dana. Prije deset godina. Hm, vrijeme zaista leti.

Bešumno uplovljavamo u Gaasbeek, mjestašce s uredno potkresanim živicama i konjskim repovima koji vire iz kućnih depandansi. Dvorac koji su Norvežani unajmili za ovu priliku skriven je u šumici. Hodamo šljunčanim puteljkom, zrikavci su se upravo iskrcali i započeli ofenzivu, pojavljuju se prve blistave zvijezde. Nešto kasnije blistaju čaše pjenušca, zlatni medaljoni i biserje oko izmasiranih, brižno zategnutih vratova. Spiralno se penjemo do kristalne dvorane s čijih prozora generacijama plemića puca prekrasan pogled na sve što im ljubazno namiru velevrijedni prethodnici. Zrak je ugodno zasićen kurtoaznim žamorom. Dagmar se izgubila, Morton također, nakon što me predstavio skupini muškaraca koji se trude pronaći temu za razgovor. Stojimo poput demonstranata koji očekuju da im donesu transparente, još ne znajući što će pisati na njima.

– So you are with the Commission, kaže jedan od njih. – A što Vam je specijalnost?

– Simulacija.

– Pardon?

– Simuliramo moguće makroposljedice istraživačkih mikroprojekata. Ili na simuliranom uzorku istražujemo mikroposljedice makroprojekata.

Norvežani su se pobrinuli da priredba ne ostane bez umjetničke dimenzije; na improviziranu pozornicu penje se saksofonist, montira limenu surlu i počinje ispuštati umilne, vijugave tonove. Pristojno nasmiješene, glave ih slijede poput pripitomljenih kobri. Vrijeme da se i ja promotam među uzvanicima. Odlazim zamijeniti prazno za puno.

Neki su od uzvanika doveli i dječicu. Obična bi dječurlija jurcala naokolo kao telad i prevrtala posude s punčem, ali s djecom diplomata i visokih činovnika nema nikakvih problema: umanjene slike i prilike roditelja, u svojem kutu demonstriraju dobar odgoj. Već se u njima naziru otpravnici poslova, potpredsjednici banaka, šefice odjela za odnose s javnošću. Oko zdjele limunade okupljeni su u demokratski forum; riječ ima krezuba Pipi s pletenicama.

– Ima li većeg paradoksa od čovjekove osuđenosti na potragu za polovicom koja mu nedostaje? Bez nje se osjeća raspareno, premda eventualno sjedinjenje obje polovice zarobi i ukoči?

– Niti od kojih su satkane ljudske veze tako su tanašne, a individualne težnje toliko centrifugalne da je svaki pokušaj zajedništva borba s vjetrenjačama, nastavlja pjegavi debeljko.

– U vezi je najteže ostati ono što si, romantično spekulira mršavica s čipkastim ovratnikom.

– Ako si to ikada bio, poantira kuštravi očalinko sa žicom za ravnanje zuba.

Vraćam se među odrasle. Saksofonist je otpuhao svoje.

– Vrlo suptilna, osvježavajuća izvedba, primjećuje gospodin do mene.

– Da, premda je zamjetan utjecaj Dextera Bextera, kažem, pa odlazim još malo prošvrljati. Doista, sparina je popustila. Na scenu se popeo ambasador; kratko recitira o prijateljstvu među narodima, pa riječ prepušta guščjoj pašteti i kavijaru. Stiže i zvijezda večeri, jastog kapitalac. Svatko je već pronašao svoj komadić, osim dvije gospođe kraj prozora. Jedna je od njih s pogledom punim odobravanja stajala uz ambasadora dok je govorio; supruga, nedvojbeno. Druga joj je vjerojatno kolegica po struci. Nekoliko diskretnih koraka da prisluhnem u kakav su to razgovor zadubljene.

– Problem identiteta, draga moja, riješio je već Epikur, elegantno ga prekoračivši: odgovornost je s bogova preko ljudskih glava prenio na razinu slučajnosti. Što ćeš bolje nego da tkivo naše osobnosti isplete slučajno sudaranje atoma? Ali umjesto da se prepustimo hedonizmu bez odgovornosti, da se utopimo u kolektivnoj egzaltaciji, mi smo otvorili ranu i već tisućljećima čačkamo po njoj u potrazi za nekakvom vlastitom esencijom, za nečime što bismo obožavali i čuvali u trezoru. Što nas tjera na to?

– Mazohizam, chérie. Jedino nas mučeništvo može uvjeriti da smo živi. Naši su se grčki preci služili kozjim metaforama, ali čovjek se svega tako brzo zasiti. Rimljani su shvatili da se stvar mora iskusiti na ljudskoj koži. Pažljivo su birali tko će je in-karnirati. U obzir nije dolazilo dekadentno i nastrano aristokratsko meso; taj je morao biti skromnog podrijetla i bez grijeha začeća na grbači, jednom riječju a self-made man. Rasterećen Edipovog kompleksa i nezainteresiran za žene, mogao se posvetiti čovjekovom otkupljenju.

– Bio je homoseksualac?

– Ne, židov. Tada još nije bilo plinskih komora, ali poslužili su i čavli. I eto ti identiteta u patnji, i zajedništva u krivnji. Nakapalo je jedva za jednu posudu, ali eto, da kucnem u drvo, do dana današnjeg nije presušila. Dostajalo je da se svako novorođenče umoči unutra.

Iz biblioteke, u kojoj vise srednjovjekovni belgijski plemići, prešli smo u drugu, gdje se pokazuje suvremeni norveški umjetnik. Na suprotnoj strani dvorane opažam Dagmar. Probijajući se među već pristojno namočenim gostima, opet prolazim kraj dječjeg foruma.

– Nije točno da je orgazam spolno neobilježen. Štoviše, pomaže nam da shvatimo kako je esencija muške prirode eruptivnost, dakle pražnjenje, a ženske implozivnost, dakle meditativna akumulacija, tvrdi Pipi.

– S motrišta reprodukcije, opire se cviker, orgazam je kod žena lišen svake funkcije osim dekorativne pa ga moramo smatrati pretežito muškom kategorijom; stoga je neprimjeren za arbitriranje u pitanjima spolnosti. Uostalom, statistike pokazuju da su muškarci skloniji autogenom orgazmu.

– Poznato je da statistika od svih egzaktnih disciplina može najbolje poslužiti proizvodnji laži, ističe debeli. Ali čak i da su namjere najbolje, treba upozoriti na metodološke poteškoće, odnosno nepouzdanost izvora. Tvrdeći da masturbiraju manje od muškaraca, žene dokazuju da više lažu.

– Treba naglasiti, upozorava žgoljava s brnjicom, da je pojam masturbacije nepravedno vezan isključivo uz spolnost, iako su u čovjekovom životu mnogo zastupljeniji drugi vidovi masturbacije, umjetnička, filozofska, psihoanalitička, i tako dalje.

Dagmar je zagledana u potpuno bijelo platno, otprilike 150×200. Vjerojatno joj budi nostalgiju za norveškim mećavama.

– Slikate li?

Zvuči kao da me pita da li plešem, pa u odgovor umećem žaljenje:

– Ne, a Vi?

– Da morate izgubiti sluh ili vid, što biste izabrali?

– Uh…

– Ja sam prestala slikati kada sam si postavila to pitanje. Jer nekako bih preživjela u potpunom mraku, ali bez tona, to bi bilo strašno. Znate li što je još strašno?

– Zaista ne znam.

– Tišina pritajena u svakoj noti. Možeš ih nizati do iznemoglosti, gomilati kao bedeme, ali tišina uvijek ponovo provali, jedva dočeka, još glasnija nego prije.

Dagmar i ja stojimo sve usamljeniji kao na otočiću koji se odlomio od skandinavske obale i pluta prema pučini.

Po tko zna koji put prolazi nasmiješena gospođica s pladnjem, zlatna ribica zaposlena kod Dom Perignona. Dojmu da smo previše popili dolijevamo još čašu samopouzdanja; već je poprimio sasvim opipljive razmjere. I njezine grudi, jer me uhvatila ispod ruke, u potrazi za viškom ravnoteže. Adresa je pogrešna, ali ne protestiram.

– Onda, u čemu je tvoj problem, pitam u naletu nadahnuća.

– Otkud ti ideja da imam problema?

– Svi imaju problema. Ali ti svoj nosiš kao majicu s natpisom.

– Duga priča.

– Imam vremena.

Krajnje neoriginalno, ali razgovor nastavljamo kod nje. Pa doznajem o ljubavnoj trakavici koja je muči već godinama. Nema snage da je prekine. Premda zapravo nije nikada ni počela; radi se o virtualnoj ljubavi. Nemogućoj. On bi joj po godinama mogao biti otac. Uz to je otac svoje obitelji. I slavan čelist. Sreli su se samo jednom, opčinila ga je, i otada joj piše pisma. Zna da ne bi smio, kaže, ali ne može si pomoći. Ne traži ništa, ne smeta ga ako divljenje ostane neuzvraćeno. Ona prihvaća ulogu njegove nedostižne, zabranjene muze. Stvar se, međutim, pokazuje opasnom, fantazija se pretvara u fugu koja odnosi razum, zemlju pod nogama, sve. Jer događa se nešto čarobno, intenzivnije od svake tjelesne veze. U više navrata zakoračuju prema konzumiranju svoje ljubavi, pa se se u posljednji čas povlače, da spase tu dragocjenost. No stanje postaje neizdrživo, krajnji joj je trenutak da se izvuče iz živog pijeska. Ali kako? I kako bi on to podnio? Nešto bi si učinio, sigurno. Kako joj se moglo dogoditi da tako zaglibi? Njoj, pijanistici s vlastitom karijerom, intelektualki? Naprotiv, tješim je, to je baš zato. A je li razmišljala da stvar pretvori u književnost? Zvuči kao bestseler. Pa, skromno priznaje, zapravo je ponešto od toga i zabilježila. U obliku dnevnika, obogaćenog dubokim refleksijama; kakvih dvije tisuće stranica, koje bi možda trebalo još malo dotjerati. Zasad se to još ne usuđuje nikome pokazati.

Najednom, bez ikakva povoda:

– Možeš li me iščupati iz toga?

Stop. Upravo mi dodjeljuju glavnu ulogu u sapunici Spasitelj. Čast mi je, ali koliko ću potrajati? Do pojave prvog negativca? Možda će mi dati dublera za ljubavne scene? Ili me šutnuti već nakon prve klape? Ne, mislim da je vrijeme da se prisjetim neodložne obaveze zbog koje moram hitno izaći. Iz kadra. Scenario je dojmljiv, samo je rasplet malo déjà vu. Ma gle, suzica. Kakav prekrasan tajming, sjajna sinkronizacija pirotehnike. Sad je na meni da izvadim maramicu. Taaako, prisloni glavu na moje grudi, nije to ništa. Ali gle, što se događa? Netko kaže akcija! čujem kolutove kako rolaju i zgroženim očima pratim svoju ruku kako se uzdiže, koji joj je vrag, putuje zrakom kao hipnotizirana, prsti miluju crne pramenove, bijelo lice, otkopčavaju gornje dugme na košulji, pa još jedno, te se gipke, drske životinjice prokleto samouvjereno uvlače u dekolte, kao u vlastitu jazbinu, prekoračuju prošiveni rubikon, hrabro poniru niz glatku padinu, još dublje u mrak, sve do središta drhtavog vulkana, tog mekog magneta, otoka s blagom, opipavaju najprije ovlaš, da ne prsne njegova tekuća moć, vrući nektar što šumi unutra, potom pritišću, čupkaju, češkaju, zavrću, nadima se, i ono se drugo nadima, treba li spominjati, hoće iskočiti, razgrnuti sve pred sobom, udarati glavom o zidove dok ne padne u nesvijest, hoće se naglavce baciti u nepoznato, zaslijepljen tamom, otajstvom mračnih dubina, hajde reci mu ne ako imaš srca, odupri se njegovoj svevjekovnoj, beskonačnoj misiji, da otkriva jame zbog njega iskopane, tko će ih začepiti, sve te proklete rupetine, mila majko, pogledaj koliko ih je, pustili su nas da se otisnemo ne rekavši nam da brod pušta na sve strane, da mu je odredište dolje među algama, evo tonemo, jame nas očekuju, odavno iskopane, svakome njegova.

 

Podne je; možda bismo čitav dan ostali u krevetu da se Dagmar nije sjetila kako mora nešto obaviti u gradu. Ja neka se ne mičem, vraća se za sat-dva. Ili bih možda prošetao s njom? Mmmm, pa baš i ne. Rado bih još malo pridrijemao. Na vratima zastaje i dobacuje poput poljupca:

– Ne znam zašto u tebe imam toliko povjerenja. Još nikoga nisam samog ostavila ovdje.

– Zaista to cijenim.

Čim je škljocnulo za njom, bacam se na obećavajući rustikalni sanduk kraj kreveta. Bingo: zaključan je. Preostala polovica posla lakša je od pjesmice Bratec Martin. Zatvaram oči; malim naporom volje… Mmm… Možda kutija za nakit, osjećam joj prisutnost, negdje blizu, vruće, vruće… Nema greške. Ubirem je s police kao zrelu jabuku, i u njoj zlatnog crva, kojeg uvlačim u bravicu sanduka s blagom.

Provalnički, barbarski prsti razdjevičuju fascikl omotan uzicom. Ispod košuljice, uzdrhtala golotinja papirnatog srca. Listovi ispisani dobro odgojenim, štedljivim rukopisom, rečenice nanizane u poslušnim paralelama na papiru bez pomoćnih linija, nijedne uvredljive krivulje, nikakve ekstravagancije ni zloupotrebe prostora. Sva slova jednake veličine, ugodno zaobljena i daleko od barokne rasipnosti, g i j ne strše neugodnim šiljcima, točkice na i ni neoprezno daleko a ni zabrinuto, depresivno blizu; sve skupa mrvicu estetizirano. Tu su čak i tragovi korektorskog oka, intervencije bjelilom da ovaj spomenik vječnoj ljubavi otputuje u vječnost bez pravopisnih grešaka. Pa hajdemo.