Netko drugi | Marinko Koščec

II.

 

Stvar izgleda kao olupina već nestajućih kontura, s biserjem zlatnih kutnjaka u dnu razjapljenih usta. Na krajevima klimavo besposlenih ruku, dlanovi su začuđeni i natprirodno veliki, napuhani, kao uvučeni u baseball rukavice. Iz košulje proviruju brežuljci sala. Jedini preostali pramen izdajnički vijori, otkrivajući žilice na kvrgavoj lubanji. Oči je skamenio neki prizor izvan kadra. Ukratko: mrtav je.

Što mu, na određen način, rješava sve probleme. Moji tek počinju. Treba pozvati policiju, objasniti što radim u njegovom stanu, odgovarati na bezbroj drskih pitanja. Otkud ja znam zašto se objesio, i baš mene izabrao za svjedoka. Možda je bio društven tip pa je to htio s nekime podijeliti, makar s potpunim neznancem? U samoći nije mogao skupiti dovoljno hrabrosti?

Odgovori neka ostanu onom svevidnom oku gore; odoh odavde. Nikakve policije. Tko jamči da lešinari ne bi iskopali nekakvu monstruoznost? Naprimjer, da se gospodin van Alle nije tako dragovoljno zavezao za gredu, nego uz moju pomoć, prethodno zadavljen. Kako da znam nije li svijest prevukla bjelilo preko nečega što se dogodilo otkako se moj domaćin ispričao, a ja zadrijemao nad šahovskom pločom?

Dovoljno je čudno što sam se zaboravio upitati zašto je jutros taj gospodin od svih sjedišta gotovo praznog vagona izabrao baš ono nasuprot mojem. Ušavši s lelujavim smiješkom na usnama i aktovkom u ruci, sigurnim se korakom uputio prolazom između redova do suprotnog kraja, spustio torbu na pod i prošaptao bonjour, a ja sam sve to promatrao kao janje kojem je koncept klanja potpuna apstrakcija. Ili se ipak radi o slučajnosti? Kojoj naknadno želim učitati značenje, zbog potrebe da sve što se dogodilo nešto znači?

Rado se vozim tom intercity linijom od Amsterdama do Bruxellesa. Pogled kroz prozor uvjerava da je svijet gladak kao površina zaleđenog jezera, i uz to omekšan debelim zelenim tepihom. Bešumno promiču kolekcije urbanih izložbenih artikala, između njih red kanala, red staklenika s tulipanima, igrališta za hokej na travi, sve sama dekorativnost i razbibriga, pa onda pašnjaci na kojima u krajnje pacifističkom sustanarstvu žive krave, poniji, čaplje i vjetrenjače. Uljuđenost i kultura mogu se omirisati u zraku, natapaju krajolik poput vječne magle. Ni slutnje anarhije u okolišu; kuće nanizane po uzici kao mramorni grobovi, u svakoj četvrti jedinstveni model zgrade s istom nijansom krova, travnjaci besprijekorno frizirani, uzduž svake ceste jablanovi popikani poput minuta na satu. Na kolodvorima nitko ne puši, ne spava na komadima kartona, ne pljuje, ne prosi, čak su se i istočnoeuropski Cigani samokritično pokupili. Tu je i more, doduše hrđavosmeđe, ali i ono uredno, urazumljeno nasipima. U ovako sofisticiranoj, rafiniranoj i miroljubivoj zemlji, koja radi na vjetar i živi od tulipana, nezamisliv je već sâm pojam onečišćenja ili nasilja. Pomisao da susjed digne ruku na susjeda, brat na brata, pobudila bi pokroviteljske osmijehe. Na spomen spaljivanja tuđih kuća ili zatvaranja ljudi u logore, sugovornik bi te zabrinuto pretresao pogledom u potrazi za tikovima. Grupno silovanje u nizozemskom su samo dvije riječi koje zajedno ne znače ništa. Rezanje genitalija i vrata: aleatorne, negramatičke nakupine slova.

Do zračne luke vagon je gusto napučen primjercima suvremenog homo volansa, koji odmah po smještanju u sjedište dekonektira svoje veze s okruženjem, na koljenima rasklapa digitalni svijet i transplantira se u njega, kao jedini trag svoje tjelesnosti ostavljajući sitno, više teoretsko nego doista čujno tap-tap-tap tap-tap-tap-tap. Začudo, tu je zalutalo i nešto sasvim anakronično: ispunjavač križaljki, sivi čovječuljak s mišjim licem i malenim okruglim naočalama – gimnazijski profesor ili neka slična staromodnost.

U stražnjem dijelu vagona jedini mi je suputnik debeljko kukuruzno crvene kose, vrlo uznojen i vrlo kratkovidan; lice zakopano u knjižurinu čiji sam nizozemski naslov dešifrirao kao Kompendij knjigovodstva printerskim pokretom marljivo povlači od ruba do ruba stranice. Treba li ga više žaliti zbog sljepoće ili onog što se upinje vidjeti? U Den Haagu ga zamjenjuje par umirovljenika kakvih tisuće krstare zapadnom Europom. U mladosti za putovanja nisu imali novca, potom vremena. Sada ni jedno ni drugo nije problem, samo se ne mogu sjetiti kamo putuju ni zašto. Ne smeta; važno je jednom ostvariti snove. Takvi se obično smjeste uz prozor, tihi i skromni, sljubljeni s inventarom vagona, gotovo prozirni; razumno je uvijek opipati naizgled slobodno sjedište. Ona je sitna i usukana, sa srebrnim gnijezdom na glavi i gušom veličine dinje. Proizvodi neugodan coktav zvuk, vjerojatno zabavljena još neuhodanom protezom. Njemu se trza donja usna, a ono bitno proviruje iz rukava i ovratnika; već prilično procvali rak kože. Na naslovnici njegovih novina mlada djevojka zadovoljno izlaže dostignuće svojeg silikon-modelara. Ispod nešto piše, ali presitnim slovima. Šteta; volim čitati natpise ispod takvih fotografija. Što se njega tiče, prije će biti da ga ozlojeđuju; ono što ga privlači ovoj tiskovini nesumnjivo su apologije trenutnih burzovnih zvijezda i panegirici ekološkoj svijesti.

Rotterdam sam predrijemao. Isplatilo se; dvije su se stare žabe pretvorile u princezu. Ovakve, doduše, rijetko pokazuju na naslovnicama; obline se jedva daju naslutiti pod za njih sasvim nezainteresiranom odjećom, kratka kosa potcrtava dječački izgled lica, a ni ta prozirna put nije osobito popularna. Ali zbog neodredive tuge koja izvire iz nje, tko zna kakve privatne apokalipse, počinjem čitav vibrirati. To struji u mene kao preko golih žica, drma me nešto tisuću puta tjelesnije od Albinonijevog Adagia. Pogled joj je okrenut kroz prozor, nijedan se mišić na licu ne miče, no jasno se osjeća da plače, prema unutra. U latinskoameričkim romanima i u filmovima nekih istočnoeuropskih autora ovakvi ženski likovi ispod kišnog kaputa nose sklopljena krila. Ovakva eterična, čudesna, nedostupna stvorenja svijetom je posijala čista zloća. Pogađa ravno u želudac, želiš naglas jaukati što je ne smiješ dotaknuti, pasti na koljena, zaboraviti kamo si krenuo, odvesti je kući i pred nju položiti sve što imaš, a kako ni kuća ni sve što imaš nije reprezentativno, još bi joj radije ponudio da ona tebe odvede kamo god želi, kada ne bi pouzdano znao da će se samo nasmiješiti kao svetica i šmugnuti prije nego dospiješ zatvoriti usta. Zatvaram oči; već sam odavno pregazio granicu pristojnosti. Do trena kada se pred prozorom zaustavio natpis Roosendaal ona je otprhnula, ostavivši samo tu svoju tugu da lebdi stražnjim dijelom vagona.

Na panou ispred prozora propinju se i velika ružičasta slova: Katja. Zašto ne, i to je riječ. Nedvojbeno se odnosi na fotografiju jedrog, nasmiješenog djevojačkog lica, a i na prehrambeni proizvod u obliku čokoladnog prutića koji pokazuje djevojačka ruka, upozoravajući da ime pripada i prutiću i licu, odnosno da je esencija prvog uzročno povezana s jedrom, nasmiješenom egzistencijom drugog. Tu je i čitav roj implicitnih poručica koje ubadaju otprilike ovako: “Katja je, u oba svoja izdanja, domaći proizvod, nizozemski, ekološki, optimističan, bez obzira jesu li ga stvorile nizozemske žene ili nizozemske krave, jer i jedne su i druge zadovoljne svojim životom u Nizozemskoj, jedre i nasmiješene. Budite kao Katja! Jedite Katju! Budite ponosni što ste Nizozemac ili, ako ne možete, zavidite im što imaju svoju Katju!”

Implicitni spremnik ovog reklamnog artefakta sadrži i viziju, doduše neželjenu, pelikanskog podbratka koji će djevojka Katja s vremenom prikupiti kao i većina Nizozemki sklonih mliječnim proizvodima. No nema vremena dalje iskapati vizije jer dvije Katje, sinkronizirano se trgnuvši, već klize u memorijski pretinac za nehotice pokupljene artikle. Na vratima se pojavljuje veseljak s narančastom pregačom, recitirajući višejezični inventar svoje pokretne smočnice. Sendviči s piletinom i limenke piva daleki su preci europskog jedinstva; transgranično su se kotrljali intercity linijama još davno prije rođenja političke volje za brisanjem granica. Jednom, uskoro, jedinstveni će europski identitet prebrisati razlike između bogatih i siromašnih, zapadnih i istočnih. Mali će se radosno utopiti u velikima, svi zajedno u globalnom tržištu. Ima u toj priči nešto od budističkog uznesenja. Na tren se zamislivši, moram priznati svoju reakcionarnost. Žvakaća je guma u mojim ustima američka, baš kao i cigarete u džepu. Odijelo sam, istina, na rasprodaji kupio u Italiji, ali sve glasnije proviruje utajeno mu južnoazijsko podrijetlo. Torba se čak ni ne stidi priznati svoje made in China, iako je markica neupadljivo iznutra. Ima li na meni išta europsko? Kolonjska vodica! Neporecivo born in the EU! Je li ona dovoljno čvrst temelj mojeg europskog identiteta? U svakom slučaju, upotrebljiva je kao metafora identiteta uopće. Što me, kao građanina K. suvremenog svijeta, razlikuje od građana L, M, i N? Moje emotivno i duhovno iskustvo. Identitet tvori, dakle, isključivo usput pokupljeno? Ne, nego moja jedinstvenost. Zašto sam tako siguran u nju? Jer je neprijeporno, naprimjer, da sam upravo ja, ujutro 19. listopada 2000., u 4. vagonu vlaka na liniji Amsterdam-Bruxelles, pod sjedište br. 27 zalijepio žvakaću gumu Wrigley spearmint.

Što se nacionalnog tiče, skladali su ga zadivljujućom brzinom; no prilično je teško uhvatiti melodiju. U jeziku koji zovem materinjim nakotilo mi se sintaktičke kopiladi, misli mi žive poligamno, u protunacionalnim miješanim brakovima s nekoliko drugih jezika. Srećom, kolektivni identiteti ionako nisu u modi. Građanin suvremenog svijeta ne pristaje da ga svedu na geografsku dimenziju. Niti na koju drugu. Sastoji se od beskonačnog broja dimenzija u trajnom stanju mutacije. Živi u pokretu. Ne pripada nijednoj kategoriji. Klase su dinosauri. Religije su ocvale sablasti koje više ne straše ni dječicu. Politički je angažman nešto poput bijelih čarapa. Sudjelovanje u pokretima, sektaškim i plemenskim aktivnostima je sramotno. Obitelj je okov za naivne. Treba biti slobodan, samostalan i samodovoljan. Ne biti proizvod svojeg vremena. Ničiji proizvod. Neovisan i genetski. Uskoro ćemo roditelje moći birati à la carte.

Adam van Alle je ušao kod granice. Stariji gospodin besprijekorno ispeglanog birokratskog izgleda, kanonski neupadljive sivo-plave elegancije. Ali umjesto da se smjesti na geometrijskoj sredini između dva zauzeta sjedišta, aktovku odloži u prostor nad glavom i istog časa utone u Financial Times, evo ga nasuprot meni, torba među nogama, ruke prekrižene, na usnama zen-osmijeh, pogled me drsko proučava.

– Vous venez d’un pays de l’Est, kaže bez ikakva uvoda. Zanimljivo, čini se da je pitanje identiteta ipak daleko jednostavnije. Možeš proglašavati svoju osobnu neovisnost koliko hoćeš, objaviti potpunu amneziju podrijetla, ali uvijek se nađe netko da te vrati natrag u ladicu.

– Istok je relativan pojam, dapače teško je naći relativniji, kažem s hladnokrvnošću zmije. Ali me odmah oblijeva crvenilo, kao da sam u najmanju ruku razotkriven u vožnji bez karte. Taj neuništivi kompleks istočnjaka, nevidljiva puževa kućica koja se pokaže u svakoj zgodnoj prilici. Vječiti strah od nespretne, nepristojne riječi ili geste koja bi mogla odati da ovamo ne pripadam. Da mi se smijulje za leđima zbog nečega nedokučivog, da ću upotrijebiti pogrešnu formulu ljubaznosti, predjelo pojesti priborom za meso, ili će mi otkriti rupe na čarapama. I da će čim pisnem proviriti moj slavenski naglasak. Ali tip me detektirao i prije nego što sam zinuo. Po čemu? Po anemičnom, fatalističkom izrazu lica? Svjedočanstvu uvjerenja da je svaki trud uzaludan jer je suđeno da nam bude loše i tako će zauvijek ostati?

– Europski istok.

– Zar se vidi?

– O, ne baš toliko. To mi je slučajno specijalnost.

– Vi ste antropolog?

– Samo iz hobija. I’m with the Commission.

Kao da je Europska komisija plavuša s kojom je stigao na domjenak, ne ustanova za koju radi; to work for je odveć brutalno za anglofono uho. Gospodina zabavlja demonstrirati svoju višejezičnost. I to bez traga stranog naglaska. Uostalom: vrhunska glupost, biti opterećen svojim naglaskom. Koliko sam puta čuo da su strani naglasci šarmantni, da ti donosi određenu prednost ako sugovorniku pokažeš izvrsno vladanje njegovim jezikom. Svejedno, mi istočnjaci trag materinjeg jezika u tuđem nosimo kao pokoru, kao sramni žig. Osim Rusa. Oni ne poznaju stid, svoje rusko ja pokazuju što gromkije mogu. U francuskom gordo kotrljaju r, kao gromade, i mumljaju kao medvjedi. A Francuzi na to? Oh, kako je to simpatično, kako ruski. Lako je Rusima, njih je tristo milijuna.

– A Vi, Nizozemac? – i ja na engleskom.

– Da, ako mislite na moje prezime. Ne, ako mislite na moju putovnicu. Ako mislite na sve ostalo: ne znam i svejedno mi je. Preduga i nezanimljiva priča. Što nije u redu s Vašim očima?

– Molim?

Ono što nepogrešivo razotkriva istočnjake, govori se, njihova je gruba neposrednost, neshvaćanje kako elementarna pristojnost zabranjuje da čovjeku kojeg si upoznao prije pet minuta otkrivaš pikantne detalje svojeg propalog braka, ožiljak operacije bubrega i rukopis zbirke pjesama za koju već dvadeset godina pokušavaš pronaći izdavača. A ovaj gospodin koji sasvim sigurno nikada nije vidio Bauštele niti redove pred konzulatom, prema oklopu nedodirljive intimnosti ponaša se kao da je ljuska od kikirikija.

– Ni sekundu ne miruju. Kao da ne znaju za što da se uhvate.

Ruga se mojem strabizmu ili zaista ne vidi zašto mi je teško pogled fokusirati na jednu točku?

– Dobro ste primijetili. Radi se o psihosomatskom poremećaju koji oftamolozi nazivaju sindromom proklizavanja. Stvari postanu skliske. Što god pogledaš, zapravo vidiš nešto drugo.

Did he buy that, pitam se jer razgovaramo na engleskom. Da se kojim slučajem služimo hrvatskim, pitao bih se je li to popušio, jer moj nedavno osamostaljeni, nedozreli jezik još nije stigao prevaliti normalan razvojni put od genitalne faze do tržišnoga gospodarstva.

– To je stvarno zanimljivo, kaže na način čovjeka koji misli bullshit. I engleski si dopušta povremena regresivna poskliznuća. A ja likujem jer će me sada pustiti na miru. Ali ne.

– A u Bruxelles, kojim poslom?

– Svojim.

– Čime se bavite?

– Ja sam pisac, ispaljujem kao iz topa, ne pogledavši na koju je stranu okrenuta cijev. Zvuči tako neuvjerljivo da me spremno prelijeva još jedan val crvenila. Ovaj neznanac ima čudnu sposobnost pogađanja u klimava mjesta. Žurno dodajem:

– Imam sastanak s izdavačem koji želi objaviti prijevod mojeg romana.

– Ma je li? Kako mu je naslov?

– Velika rupa.

Moj je sugovornik napokon zamuknuo, propao u nekakvu svoju rupu. A ja, o čemu sam razmišljao? O Čehinjama. O njihovim svježe depiliranim nogama, otkriću mojeg nedavnog praškog proljeća. Pražankama nema ravnih kada je u pitanju pokazivanje nogu. Od svojih su golih nogu učinile vrhunsko izražajno sredstvo, izdigle ih do razine simbola. Ništa ne smeta ako su krive, debele, dlakave, prištave ili prljave, važno ih je razotkriti što više, tom su se imperativu kadra oduprijeti jedino one koje ih nemaju. Nadiru sa svih strana, gipke, žustre, u euforiji razgolićenog pokreta, poput ode čovjekovoj horizontalnoj ekspanziji, simfonije mnogostrukog, nezaustavljivog, beskonačnog gibanja, uvijek prema naprijed, grabeći metre i metre betona, režući zrak pred sobom, željne samo pokreta, neopterećene olovnim godinama staljinizma ili kafkijanskim psihozama, zagledane u Novo Doba, prepuštene sunčevom milovanju i poklonjene pogledima, eto odakle mi ta ideja o pogledu koji klizi, nemoćan da se odupre, jer njihov je zov preglasan, pogledu zapovijedaju da ih oblizuje, opasuje, istražuje teren i pohlepno prisvaja svaki centimetar, uspinješ se oštrom vertikalom poput alpinista, kamo drugi još nisu ili kako još nitko nije, do vrtoglavih visina, gubiš se u polutami slutnje, u tajanstvenom nagovještaju onostranog, začaran tim hukom iznutra, tanašnim, svilenkastim trenjem bokova, iskrice pršte, vatra je buknula, oči plamte, hipnotiziraju, želiš progutati, već osjećaš okus u ustima,

– Taj vaš izdavač…

– Tko?!

– Ako se ne uspijete dogovoriti… Evo moje posjetnice. Možda vam mogu pomoći. Navratite popodne, oko pet.

Kakva prepotencija! Ovo nije ljubazan poziv, nego zapovijed. A što ako je moj sastanak baš u pet?

Vlak se zaustavlja, on mi dobacuje još jedan osmijeh (što je dramaturška falsifikacija jer se nije ni prestao smiješiti). Pokupivši aktovku, ostavlja me s posjetnicom u rukama.

Stavljam je u džep i krećem put hotela. Od Gare centrale do Chaussée Leuwen to je petnaestak minuta laganog hoda, odnosno vikendom dvostruko zbog slaloma među skupinama Japanaca. U četvrti oko crkve Svete Marije pečenjarnice nose poliglotske nazive poput Alibaba friture snack, u tijesnim kafićima sjede i puše tamnokosi brkati muškarci, vlasnici dućančića stoje na vratima, pljuckaju i dovikuju se preko ulice na sjevernoafričkim dijalektima. Tu je i jedna domorodačka radnja, s ponešto izblijedjelim natpisom Waestels, linge féminin, du père au fils depuis 1815.(1) Kakva disciplina! Nijednom Waestelsu od 1815. nije palo napamet baviti se čime drugim osim ženskim rubljem. Tko zna, međutim, jesu li žene koje danas žive u ovoj četvrti svjesne dragocjenosti tradicije, glave su im omotane i dvojbeno je znaju li pročitati natpis. Nešto niže, prodavaonica cipela upozorava: Qui veut moins cher, va nu pieds.(2) Na stepenicama crkve zatječem mladog čovjeka vrlo umorna lica i odjeće, izuvenih cipela; on je želio jeftinije. Noge su mu krastave.

Kod Čehinja žalim jedino zbog njihove anemične ružičaste puti. Nikakvo čudo da su tako gladne sunca, da se razgolićuju čim se pokaže prva proljetna zraka. Već u travnju se na praškim balkonima mogu vidjeti čitave obitelji u kupaćim kostimima. Ubogi Česi, nemaju mora. Žalosne su zemlje bez mora, land-locked, okovane kopnom, osuđene na vječnu nepomičnost. I one koje ne mogu svojim policajcima priuštiti lijepe uniforme. Među svim tranzicijskim kolegama, hrvatski su policajci najotmjeniji, pravi izlog nacionalne kulture. Češki su u usporedbi s njima sramotno neugledni i demodirani, izazivaju nelagodu. Čudno da tamo itko dolazi.

Pred vratima, pogled na sat: tek je prošlo dva, još dva treba ubiti. Ustanovu u kojoj stanujem hotelom nazivam iz zahvalnosti – jeftiniji je smještaj nemoguće naći. Tuš i nužnik su u dnu hodnika, po jedan za svaki kat. Sobe su lišene svake primisli o komforu; madraci su utonuli, namještaj je vijcima pričvršćen za pod, iz prekidača probija napon, rupe u zidu buše iluziju intimnosti. Ali tu je i obilan švedski stol za doručak, s kojeg se ponešto da strpati u džep. Klijentela se, osim čudnih znanstvenika poput mene, sastoji od stažista iz Trećeg svijeta na doškolovanju u ovdašnjim poduzećima, putujućih umjetnika, kampera koji su svratili u grad da se pošteno okupaju i pojedu hamburger, Azijata s klimavim nacerenim facama, blagoglagoljivih mudraca s baroknim bradama, te individua nedokučivog habitusa koje prolaze hodnikom kao utvare, ne podižući pogled s poda; svima im je zajedničko da su tankog džepa. Ustanova se s pravom zove Institute of Cultural Exchange, ovo je pravi zoološki vrt kulture.

– Kako je, doktore, dobacuje mi upraviteljica. Umornom gestom, ne zaustavljajući se, pokazujem torbu punu spisa; ona ohrabrujuće kima glavom. Toj Amerikanki iz Milwaukeeja imponiraju moja lingvistička istraživanja, premda baš sasvim ne shvaća što je to sanskrt. Ova je kuća za mene eldorado, objasnio sam; iz njezine kompjutorske arhive gostiju izabravši imena poput Tugba Rouboj, Nida Pineda i Anachid Csorba, brzometno sam izveo njihovu dijakronu glasovnu mutaciju, od iskonskog indoeuropskog klijališta, vijugavim genetskim putem preko staroperzijskog, arnautskog i vizigotskog, ili alternativnim, bjelomorskim i prekosaharskim, nakratko svrativši u grčkorimski, protopruski ili retrolirski, pa naglo u suvremeni anagogijski, ostracijski ili bižuterijski. Iskoračivši iz svoje uže specijalnosti, također sam je podučio da je desert Banana Split dobio ime po gradu Splitu, drevnoj postojbini banana. Sve u svemu, mislim da sam ušićario još koji tjedan besplatnog kredibiliteta, i još važnije: usput sam u kompjutoru kamuflirao podatke iz putovnice. Sramotno ponašanje; pravi Europljanin nikada ne bi zagazio u takav moralni glib.

Ili se to opet javlja moj istočnjački kompleks. Tu je i još jedan, specifičan za članove moje male nacionalne zajednice. Stoljećima nas je mučio kompleks potčinjenosti, sad smo ga izliječili kompleksom nepostojanja. Taj smo dobili u paketu s državom. Kad u inozemstvu kažemo odakle smo, samo znalački kimaju glavama, tobože znaju gdje je to. I sami smo nekako skloni zaboravu čim prekoračimo granicu. Kod kuće nas, naprotiv, uporno podsjećaju gdje smo i što smo, ni o čemu drugom ne govore. A to je najbolji dokaz da zaista ne postojimo.

Jučer za doručkom, sučelice mi je sjeo jedan od Kineza, s nalijepljenim smiješkom i natpisom Dow Jones na majici. – So, where are you from? Kažem. – Mm, kaže on na kineskom. – To je ime grada? – Ne, jezera. – Gdje točno? – U Africi. – Ahaa… sad sam se sjetio… vi imate puno nafte, da? – Koliko god hoćemo. Benzinske stanice su na svakom koraku. – A koliko vas ima? – Svakog dana sve više. Evo vidiš, i nas izvoze na druge kontinente.

Dakako, Kinezi ne prate nogomet. Inače, osim nas sâmih za izvoz imamo još i more. Što savršeno odgovara našoj produktivnosti; njega ne treba nimalo proizvoditi. Kupci uredno plate a ne odnesu, i još dođu opet. Imamo i otoka. Mnogo. Koliko točno? Tko će to znati. Čim ih netko prebroji, nađe se državni autoritet koji broj pomnoži sa dva, i tako se množe, množe… Po razvedenosti obale odmah smo iza Norveške, a zna se kako je napredna ta zemlja. Isto je i s brojem stanovnika, naglo poraste prigodom svakih izbora. Katkad uračunavaju i treću generaciju iseljenika, one koji za Domovinu nisu nikada ni čuli. Sve to u namjeri da nam postojanje učine barem malo uvjerljivijim. Znam, potrebno je, mali smo. Natalitet dramatično pada. Ali nije li na Zemlji ionako već previše ljudi, ne izdiše li od njihova ubilačkog ponašanja? Prostački egoistična misao! A gdje je briga za spas nacije od izumiranja?! Ne replicirati se izravno je protudomoljuban čin, subverzija nataliteta, dakle agresija na nacionalni korpus.

Otključavam, liježem na krevet obučen. Voda klokoće duž čitave zgrade, otprilike tri kata više šumi kotlić, netko mi točno nad glavom razmišlja u ritmu vrlo sporog valcera: tup-tup-tup, tup-tup-tup… Nije lako biti peripatetik u sobi od devet kvadrata.

Nedavno sam u rutinskom izvještaju neke europske ustanove nabasao na opasku koja širem području Domovine pričepljuje “česte i razorne potrese”. Anonimni je činovnik pored kvadratnih kilometara i klimatskih uvjeta nonšalantno otisnuo taj žig prokletstva, praejudicium koji tobože samo konstatira žalosna iskustva iz prošlosti, ali zapravo lijepi etiketu gadne, neizlječive sudbine, izvjesnost ponavljanja lokalne prirodne kataklizme. Ona je, dakako, samo jedno od utjelovljenja opće ukletosti tih prostora, kamo će se zauvijek, osim potresa, požara i poplava, ciklički vraćati okupatori i domaći diktatori, materijalno i duhovno siromaštvo, zadrtost i uskogrudnost, mržnja prema bližnjemu, uzajamna otimačina i klanje, pogromi, svekoliki mrak… Jasno, potresi se događaju i drugdje, srećom ne u zapadnoj Europi već naprimjer u San Francisku i u Japanu, ali tamo je to povod da iznova podignu još ljepši i moderniji San Francisko i Japan, dok se u mojem kraju samo pokrpavaju ruševine, svaki put sve ruševnije. A tko nas je pitao želimo li se baš tu roditi, cvile moji zemljaci, pod takvim betonskim poklopcem?! Zapadnoeuropski birokrat sliježe ramenima: znam, to je prilično nezgodno, ali valjda vam se neće opet dogoditi već sljedeći tjedan, možda ni još godinu-dvije, i u krajnjoj liniji, nije li život tako ugodniji, rasterećen briga o budućnosti, nije li lakše uživati u svakom sadašnjem trenu kad znaš da će se prije ili kasnije potres vratiti i sve opet poravnati do nule.

Stiže vrijeme za polazak. Adresa na posjetnici: Boulevard Clovis. Blizu. Prednost Bruxellesa je što svakamo možeš pješice. Oblačim sivo i jedino odijelo. Papire iz torbe više nalik putnoj premještam u aktovku poput van Alleove, uvjerljiviju za pojavljivanje kod izdavača. Dvadeset minuta hoda, pred zgradom još jedna provjera: Adam van Alle, regional consultant, Boulevard Clovis 39, 1040 Brussels. I to je sve što znam o čovjeku koji evo visi na svojem tavanu.

 

Tišina je najednom zastrašujuće glasna, grebe grlo. Sam u stanu potpunog neznanca. Mrtvog, povrh toga. Da barem nisam na tren izgubio svijest i zatekao se kako zurim u pod, s glavom među rukama. Žalosno, ali neporecivo: ove je ruke teže zamisliti usred barokne suite ili bypassa nego kako hvataju za vrat i stežu, stežu, sve dok se ne ukoči… Za to je dovoljno prokleto malo talenta, upravo po mojoj mjeri. I samo trenutak nepažnje?

Preteško pitanje. A jedini razuman odgovor: vrata. Treba izjuriti i nadati se da me nitko nije vidio kako ulazim. Zaboraviti da sam upoznao čovjeka s imenom Adam van Alle ili barem prepustiti svakodnevici da ovaj košmar pretvori u anegdotu koju mi je netko drugi prepričao.

To da sam ga upoznao zapravo je fraza bez značenja. Jer jednako tajnovit kao u vlaku, zatvorivši zamnom vrata stana rekao je samo:

– Igrate li šah?

Kao da je zaboravio razlog mojeg dolaska. Usred prostorije ispunjene mirisom lagodna i rafiniranog života figure su već postavljene na stoliću od ebanovine s inkrustiranim pločicama. Zidovi obloženi knjigama, sve sami klasici u kožnim uvezima, zlatna ribica u akvariju, tu i tamo kakva apstraktna skulpturica, debeli tapison boje pustinjskog pijeska u kojem poželiš zaspati i na neodređeno vrijeme otkazati sve aktivnosti.

Ipak, započinjemo partiju. Zavalio se u trosjed a meni prepustio fotelju i bijele, točnije slonokosne figure.

– Ja nisam baš osobit igrač, kaže, više me zanimaju problemi. I sam ih postavljam.

Koncentriran na otvaranje, ja ne kažem ništa.

– Posebnu vrstu problema, gdje do pobjede treba doći tako da protivniku zarobiš damu.

Replike očigledno nisu neophodne za njegovo poimanje razgovora.

– Jednom sam igrao protiv slijepog šahista. Zurio je u mene tim mrtvim očima i neprestano opipavao figure. Kao da mi kopa po utrobi. Znate što me zanima? Može li čovjek slijep od rođenja pojmiti razliku između crnog i bijelog. Kako razlikuje svoje figure od neprijateljskih?

Tek tada, držeći svojeg konja od ebanovine u zraku i ne skidajući pogled s ploče, Adam van Alle postavlja očekivano pitanje.

– Onda, kako je prošao vaš sastanak?

– Solidno. Bez konačnog dogovora, doduše.

– Da.

Ništa ne dodajem, uvjeren kako taj da najavljuje da će se sada ukazati deus ex machina kojeg je gospodin Adam van Alle spremio u rukav, spasonosno rješenje za moj nedvojbeno bezuspješni pokušaj da roman plasiram na strano tržište. Ali umjesto toga svojim skakačem uzima mojeg; radilo se, dakle, samo o naglas dovršenoj studiji rizičnosti njegovog poteza. Čisto traćenje energije u prazno jer ne vidim što sam mogao osim konja mu uzeti damom, nakon što se ispričao i umjesto u zahod krenuo stepeništem u potkrovlje.

Daj ostavi damu konjima i Adama užetu, zgrabi torbu i nestani dok još nije kasno.

Ta torba. Da je umjesto hrpetine papira unutra zaista roman, makar posljednje smeće od romana, mogao bih zakazati sastanak sa zbiljskim nakladnikom, ma kako male bile šanse da ga objavi. A što bih učinio da je Adam van Alle poživio dovoljno dugo i zamolio me da ga izvadim iz torbe? Oslonio se na trenutnu inspiraciju? Kakvu mi je premiju mogla donijeti?

Sirena! Iste sam sekunde na prozoru. Ipak, samo hitna pomoć. Odlazi niz ulicu. A škropot koji već neko vrijeme osluškujem ne potječe od kiše nego je proradila fontana. Voda u kaskadama pada preko zidića. Dobra ideja, umjetnim žuborenjem popuniti rijetke praznine između briselskih kiša. Na suprotnoj je strani ulice mnogo osvijetljenih prozora. Službenici su se pospremili u svoje udobne futrole, psi drijemaju kraj kamina, žene se bave večerom ili djecom, televizori pitomo bruje, nitkud propuha, i najmanja rupica je ugodno popunjena vatom. Nikome od njih oko vrata ne visi mrtvac.

Ustajem i upućujem se prema vratima. Zatvaram za sobom što tiše mogu. U stubištu ne palim svjetlo. Pustim ulicama hodam gledajući ravno pred sebe. Sitna kišica, kao iz raspršivača, nepomično lebdi u zraku i u mojoj ispranoj, praznoj glavi. Čitav sam prazan i ne dotičem tlo.

 

Umjesto svoje sobe biram podrum, prostoriju s televizorom. Tu je samo jedan gost ove vrijedne ustanove; spava uz film s Indijancima dubliran na flamanski. Uzimam upravljač. Eurosport. Nekakav talk-show. Frankofona kontakt-emisija, na temu potresnog otkrića kraljeve nezakonite kćeri. I to nakon bolnih spoznaja o prinčevim homoseksualnim aferama. Smije li kralj imati nezakonitu kćer? Ima li princ pravo biti homoseksualac? Imamo li mi smrtnici pravo prosuđivati kraljevsku obitelj? Gledateljstvo je neodlučno. Opet pritišćem. Nešto o knjigama; rasklopljene su na stoliću oko kojeg u polukrugu sjede gosti, nedvojbeno autori. U sredini je voditelj: prosijedi, dobro njegovani, uspravni, nasmiješeni gospodin. Njegov je trenutni sugovornik, naprotiv, poguren i smežuran. Izduženom mu ćelom dominira duboka vertikalna brazgotina koja nestaje u šumi obrva.

– François Lesage, večeras ste s nama, zar ne, da kritičkim svjetlom obasjate one rijetke još nepoznate zakutke djela Casimira Schmenterlyncka, jednog od naših najutjecajnijih pjesnika klasičnog razdoblja.

– Upravo tako, Pierre. Dobro nam je poznata Schmenterlynckova geometrijska kvaliteta: ravnoteža i harmonija između dijelova i cjeline, dijamantsko razlamanje središnjih motiva, presijecanje osi simetrije, paralelizam različitih ravnina. Međutim, dosadašnji su tumači previdjeli da je temeljna dimenzija njegove poezije ipak vertikalna. Stoga ću pokušati iscrtati tu strogu liniju koja se začinje u ranoj fazi Schmenterlynckovog stvaralaštva i do kraja ostaje zapisana kao neupitna, nepokolebljiva konstanta.

Merde! Torba je ostala u stanu! I što sad? Reliquium reliquarum nesuđenog romana pretvorit će se u corpus delicti jer, s obzirom na opjevanu izvjesnost najgoreg mogućeg razvoja, inspektori će već nekako pronaći način da se papirima u njoj posluže kao tragom koji vodi do mene. Deset i petnaest. Najbolje da ih odmah pokupim, sutra bi moglo biti prekasno. Ili su ga već otkrili? Treba nazvati za svaki slučaj; neće li tko podići slušalicu?

Bez daha stižem u atrij. Telefon je zauzet. Tip je odlučan u namjeri da ugura karticu u prorez za kovanice. Pokazujem mu pravu, on meni dva reda bijelih zuba.

– Communiqua, kaže, ali ne pušta da ja probam nego ostaje naslonjen na telefonski sandučić, s glavom pod plastičnim skafanderom. – You French?

– Croat.

Oči su mu bljesnule, vidim što će reći.

– Croacia? Ahaaa… Suker! Suker!

Odvraćam osmijehom kao što od mene očekuje.

– Tu Madrid?

– Valencia, kaže značajno.

– Valencia, ponavljam značajno i kimam glavom. On znalački namiguje:

– Vlaovic.

Sad više ne znam odgovoriti, ni kako da mu se odužim što toliko zna o mojoj Domovini. Gotovo jedino što znam na španjolskom je naslov Marquezove pripovijetke koja mi se jednom davno dopala:

– Los ojos del perro azul.(3)

– Los ojos del perro azul?

– Si.

Pauza. Opet kimamo glavama, u znak uzajamnog uvažavanja. Ha! Sjetio sam se još jednog španjolskog naslova: Viva la muerte! Ali upravo je proradila njegova veza.

Dok čekam autobus, padaju mi napamet još mnoge stvari koje sam mu mogao reći. Naprimjer cojones; to zna tko je god vidio makar jedan španjolski film. Pa onda Jamon, Jamon. Rioja. Concierto del Aranjuez. Aranxta Sanchez…

A istodobno, u nekom drugom dijelu svijesti, odjekuje glas iz slušalice. Da, negdje sam ga već čuo. Četiri je puta umirujuće zvonilo u prazno, ali onda kvrc, netko je uzeo zrak, pa je krenulo:

– Yes, this is the residence van Alle, thank you for calling. Vous l’avez déjà compris, nous ne sommes pas là. Hopelijk heb je vlogende keer meer geluk. Kvrc, biiiiip.

Ne znam što više zbunjuje, ta munjevita izmjena jezika, to što je u pitanju žena, ili ono poznato u njezinom glasu. Nazivam još jednom, i još jednom.

Nepogrešivo ista minijatura u tri čina. Šaljivi trojezični valcer. Prvi dio služben, u ravnoj intonaciji, za one kojima je mjesto na pristojnoj udaljenosti. Drugi već nešto prisniji, poput naslonjača u predsoblju u kojem si zamoljen pričekati dok se dama ne oslobodi obaveza. I na kraju ono najintimnije: tajnim jezikom izgovoreno mjesto i vrijeme novog sastanka, slatko obećanje namijenjeno samo upućenima – među koje ne spadam jer ne razumijem nizozemski. Ali taj mi je dio ipak najdraži, tu se značenje pretvara u čistu glazbu, puca tanka kora razumijevanja pa mogu skliznuti unutra i pustiti melodiji da me ziba, promukloj toplini toga glasa, mekoći njegova tamnog A, reskom, poslovnom E, znatiželjnom, mrvicu podrugljivom I, hridi grlenog R za koju zapne i skotrlja se,

Ali evo autobusa. Kako mi nakupljeni sitniš neugodno opterećuje unutrašnji džep, otvaram novčanik i počinjem prebirati da prikupim pedeset franaka. Iz vozačeva uznojenog, podbuhlog lica pljušti mržnja.

– Oui, c’est ça. Vous allez me donner toutes vos pièces.(4)

Spremam se uzviknuti što, zar to nije novac?! ali ponesen iznenadnim nagonom, sadržaj novčanika istresam na pultić, novčići se uz radostan zveket odbijaju i padaju mu u krilo, na pod, grabim kartu, upućujem se prema stražnjem dijelu autobusa, ne slušam što viče zamnom. Da sam vozač autobusa, vjerojatno bih i ja mrzio putnike. Naročito strance. U Bruxellesu si, doduše, kao stranac u većini, domaći su rijetkost. Draže mi je biti stranac, razriješen moralnog imperativa da s ljudima oko sebe budem u nekakvom zajedništvu. Sjajno je potjecati iz zemlje za koju je jedva tko čuo i čiji jezik nitko ne razumije. Bilo bi još bolje pripadati potpuno nepoznatom narodu, nastanjenom u nekom zabačenom, neotkrivenom kutu zemlje, otoku ako je moguće. Grupici divljaka koji nisu nikada čuli za Internet, za euro, ni za ovcu Dolly.

Autobus kruži oko trga Concorde, gdje su prošle jeseni Nijemci podigli golemi šator kao ekstrapolirano izdanje Oktoberfesta. Ekonomist Helmut, s kojim sam sjedio pri dnu dugačkog stola, kod pulta gdje se dijele krigle piva i kobasice, primijetio je glasom punim razumijevanja:

– Sigurno Vam je teško živjeti u raskoraku, jednom nogom na Istoku, drugom na Zapadu.

Ne shvaćam najbolje o čemu govori. Prekinuo me u meditaciji nad zajapurenim, orošenim licima; dugmad na ovratnicima je raskopčana da iz službeničkih grla lakše prsne spontana, iskrena, srdačna radost, jelo je papreno pa mnogo piva žubori crijevima, petkom je dobrodošlo popiti koju kriglu više, naročito ako su besplatne; kod kuće će trebati obljubiti suprugu ako se to nije već učinilo ovoga tjedna. Orkestar po tko zna koji put štanca isti šaljivi motiv i svi spremno podižu svoje krigle. Helmut pojašnjava, grleći čitav šator:

– Hoću reći, sve ovo što tu imamo…

Gledam za njegovim zagrljajem, i sad shvaćam što trebam vidjeti. Obilje rumenih kobasica i nepresušan izvor zlaćanog piva, ugodne i kultivirane osmijehe na licima službenika uglednih ustanova. Tkanina je njihovih odijela svilenkasta i besprijekorno ispeglana, na grudima reljef u obliku kreditnih kartica, mobiteli za pojasom su već vrlo, vrlo maleni i savršeno ergonomski. Vidim i sve prostranije automobile i domove sve opremljenije sofisticiranim uređajima, praznike na svaki put egzotičnijim plažama, pa glatku, neisprekidanu liniju prikupljenog znanja, fine slojeve iskustva i mudrosti koji se kontinuirano, automatizirano nadograđuju dok građevina ne dosegne nepogrešivost, svaka odluka postaje savršena, više ih uopće ne treba donositi jer se život spontano usmjerava najboljim putem, sve ostalo isključuje autocenzura, sve je pod kontrolom, teledirigirano i programirano.

Sada mnogo bolje razumijem.

– Kao da mi sve za čime žudim povremeno daju opipati pa uzmu natrag.

– Da, da, kaže očinskim glasom.

 

Boulevard Clovis. Krećem laganim korakom. U zraku ništa sumnjivo. Nikoga na stubištu. Penjem se do posljednjeg kata. Po jedan stan na svakoj strani hodnika. Pred vratima zastajem da osluhnem neće li se unutra što pomaknuti. Oprezno pritišćem kvaku. Vrata ne proizvode ni zvuka. Uvlačim se unutra, zaključavam, odlazim do prozora, navlačim zavjese. Samo da tren odahnem u naslonjaču.

Pogledom ovlaš prelazim preko figura na stoliću od ebanovine. Ignoranti su nametnuli predrasudu da je šah apstraktna aktivnost. Kada bi znali od kakvih konkretnih strasti može biti satkana jedna partija. Bitke na život i smrt! Do zadnje kapi krvi!

Bilo mi je… trinaest? Četrnaest? U svakom slučaju, već prilično ozbiljan turnir. Počeo sam ležerno; previše starijih i jačih igrača za velika očekivanja. Neopterećen krajnjim ishodom, dobio sam prvu partiju, zatim još dvije. Slučajnost? Dobio sam i četvrtu, i sad su me već znatiželjno promatrali. Peta, puna čudnih i neopravdanih poteza, završila je remijem. No nakon šestog kola, ljestvica je počinjala mojim imenom!

Sedma je partija trajala kratko jer sam u dlaku slijedio trenerove instrukcije, strategiju vrapca u ruci. Bijele sam figure odveo u mrtve vode jednog potpuno neborbenog otvaranja; stvorila se tako inertna pozicija da je svaka provokacija crnog propadala u živi pijesak. Trome i nezainteresirane, figure su odbijale gledati prema suprotnoj strani a kamoli započeti kakav organizirani napad. A kada smo napokon obustavili tu simulaciju borbe, ja sam i dalje sjedio pri samom vrhu, među majstorima koji su me promatrali izvijajući obrve, kao što bi orlovi promatrali vrapca koji prhuće među njima.

Za osmu partiju, koju sam opet igrao crnima, trener je pripremio rovovsku obranu; još pola boda bilo je veliko kao trokatnica. Te je večeri zabljesnula njegova genijalnost pri rasplitanju raznih strategija za umrtvljivanje nasrtaja bijelog. Ujutro me natjerao da još jednom sve ponovim, kimajući glavom na svaki potez, pa me s ponosom ispratio do praga svoje hotelske sobe. Čim su se vrata zatvorila, međutim, uočio sam neobične promjene u hodniku. Pod su zibali nevidljivi valovi, lagano se dizao i spuštao. Uzalud sam tražio oslonac na zidu, on je uporno uzmicao mojoj ispruženoj ruci; svjetlo na kraju hodnika se nedohvatno udaljilo, trebalo ga je dosegnuti sa dna bunara. Promijenio sam taktiku, zatvorio oči, raširio ruke i počeo hodati kao po žici raspetoj nad provalijom. Ne znam gdje sam to naučio, ali nekako me dovuklo do turnirskog salona. Protivnik je već povukao prvi potez, sjeo sam i bez oklijevanja povukao svoj, uzeo formular da ga zapišem, i shvatio da zapisujem c5 umjesto e5; da sam unatoč pripremljenim varijantama španjolske obrane ušao u sicilijanku. Polako sam odložio olovku i utonuo u stolicu, odnosno staklenu posudu koja se upravo punila vodom, neko su me vrijeme zabavljali mjehurići koje sam proizvodio ustima, a onda sam se otisnuo žabljim pokretom nogu i počeo plivati, skladno, bešumno. Kako sam dobio tu partiju, ne znam. Nijednog se poteza ne sjećam; čak su i na papiriću, zapisani mojom rukom, bili neprepoznatljivi, kao da ih je odigrao netko drugi.

Premda ljut, trener nije mogao sakriti uzbuđenje. Kolege su ga napokon gledale s poštovanjem, preko noći je ishlapjela reputacija ocvalog alkoholičara. Stvoriti ovakvo čudo, kakav prekrasan način da se okruni kraj bogate karijere. Sada me trebalo pripremiti za još veću pogibelj: tri kola prije kraja, na prvoj me ploči očekivao najjači igrač turnira, s kojim sam trenutno dijelio vodeće mjesto. Dobro sam znao tog tipa, često sam ga promatrao dok igra. Fascinirala me njegova odvratnost. Bio je nešto poput ljudske amebe, limfatičinih udova, masne puti i bezizražajnog lica s nadurenim, zečjim usnama koje kao da su izražavale gađenje nad sobom. Posebno su me opčinjali njegovi tikovi. Masnosjajni pramen koji mu je uporno padao na čelo već je potpuno nesvjesno zaglađivao u stranu, i pritom je na ploču sniježila prhut. Ustima je proizvodio čudan zvuk, nekakvo coptanje; pitam se nije li time namjerno maltretirao protivnike. Još je zanimljiviji bio specifičan pokret koji je izvodio prstima; tri neprirodno dugačka i valjuškasta prsta rado je držao u zraku i trljao ih kao da soli jelo. Taj je postupak postajao naročito dug i empatičan kada bi se spremao dotući protivnika. Tada ih je najprije nadnosio nad ploču poput uskličnika, neko bi se vrijeme čulo frit-frit, zatim bi posezao za protivnikovom figurom, ruka je dugo putovala, pa grabila kao da čupa bubreg. Nekako se uvijek nametalo suosjećanje prema njegovom suparniku, tko god bio; igrati s njim je bila estetska tortura. No stručnjaci su se slagali da se radi o rijetkom talentu.

Čitavo smo popodne razrađivali plan koji je odabrao moj učitelj, ne previše ambiciozan, ali ni defetistički. Poslao me rano u krevet; od svega je najvažnije da se dobro naspavam. Nisam ni oka sklopio. Do jutra su mi pred očima defilirale različite varijante i uvijek se događalo isto, iznenadna praznina, blokada, na jednom mjestu više ne znam nastaviti, postaje sve jasnije da će upravo tako biti i za stolom, u nekom se trenu neću moći sjetiti pripremljenog odgovora, niti ijednog drugog poteza, zaboravit ću kako se kreću figure, samo ću buljiti u ploču i znojiti se, sat će tiktakati i tiktakati, kibiceri će se sjatiti i prezrivo namigivati, a ja ću sjediti kao vreća blata. Preko te se slike preklapala još jedna, velike ruke koja se nadnosi nad ploču i odnosi mi figure, odlaze jedna po jedna, ne mogu ništa učiniti da to zaustavim, ostaje još samo nekoliko nasuprot netaknutoj protivničkoj armadi, a ruka uporno dolazi po još i još.

Na meč sam stigao prilično umrtvljen. Partiju sam tijekom noći toliko puta izgubio da se više nije imalo što loše dogoditi. Pojavio se i moj noćni mučitelj, počastio me zgađenim osmijehom i klimavo pružio svoju gnusnu ruku, znojnu i punu prhuti, kao da prosjaku baca novčić. Ja sam svoju tada temeljito, upadljivo obrisao u hlače. Nalaktio sam se i počeo bijesno vući poteze. Gurnuo sam prste u uši, koncentrirao se na duboko disanje, zatim zaboravio da dišem, sve je osim partije iščeznulo. Sve smo dublje gazili u nju, nestala je pupčana veza s poznatim terenom, no i dalje sam s lakoćom pronalazio poteze, kao da uopće ne razmišljam nego im puštam da sami među sobom izabiru najbolje. I polako, korak po korak, iz džungle mogućnosti počela se izdizati najprije neznatna, pa sve solidnija prednost. Protivnička je obrana zapucketala, počela bolno stenjati, urušavati se od mojih dobro odmjerenih udaraca. Ameba je trošila sve više vremena, bezbroj puta ustala i nervozno šetala dvoranom, sve do trena kada je naglo sjela, nagnula se naprijed, zapahnula me pljesnivim dahom i ispljunula: Remi?

Kao na znak dirigentskog štapića, sve su se glave okrenule prema nama. Čuo sam desetke satova kako otkucavaju svaki svoje vrijeme, i moje zvjezdane trenutke. Što je čitav život prema takvih nekoliko sekundi?

Ostao sam neko vrijeme podbočen nad pločom, tobože važući odluku, u stvari opijen slikom vlastite veličine, pa drsko uperio pogled u bezbojno lice i zavrtio glavom. Dvoranom se začulo mmmmm, okružili su nas, netko je viknuo mir! mir! a Stvor se namrštio i uvukao u sebe.

Na krilima tog trijumfa, više ne podižući pogled s ploče, počeo sam stezati obruč oko crnog kralja. Potezi su čudesno pogađali u slaba mjesta, gdje god bih pritisnuo pucalo je kao truli zubi, razmicao se prostor za moj osvajački pohod, strateška mjesta padala su ničice, redom se predavala s kompletnim posadama, obrambeni rovovi napunili su se propuhom, mogao sam čitavu regimentu naseliti unutra, diverzanti su bezbrižno šetali neprijateljskom pozadinom i domahivali topnicima, oni su mirno punili cijevi za odlučni udarac. Crni se kralj uzalud koprcao i dozivao upomoć, jer stvar sam čvrsto držao u rukama, kunem se da sam je imao. Do trena kada je sve upropastio početnički, kretenski previd. U zanosu osvajačkog naleta na kraljevo gnijezdo, zaboravio sam na sasvim neambicioznu, čisto formalnu prijetnju crnog skakača mojoj kraljici; ostavio sam je kao debeo novčanik na pultu. Pritisnuo sam sat, uzeo olovku da upišem potez, oko sebe začuo mnogostruko oooh, podigao oči i zatekao ljigavca kako zuri u mene kao da mi se glava raskolila i stala roniti potočiće dijamanata. Ruci je trebalo manje od tri sekunde da počne nad pločom izvoditi svoje frit-frit.

Izgubio sam i desetu partiju, i jedanaestu. Remi me mogao održati blizu vrha, i vrata laganog uspona ostaviti otvorenima. Ali učinilo se moguće tamo stići jednim korakom, odmah; jesam li trebao ne pokušati? U svakom slučaju, takva se prilika više nije ukazala, potonuo sam u močvaru prosječnosti i ubrzo napustio šah.

Nikakav gubitak, zapravo. Jer dubinske, dalekovidne analize ipak me nisu privlačile, samo prilika da čitav nestanem u igri, kada svojim intenzitetom izbriše stvarnost.

Čitav jedan život, partija šaha. A ova predamnom uzalud će čekati da je završe. Još jednom pregledam poziciju. Ali… nešto se na ploči promijenilo! Jurim u potkrovlje; Adam nepromijenjeno, nezainteresirano visi. Vraćam se dolje; jedan je potez odigran crnim figurama otkako sam damom uzeo konja. I to kakav. Drsko pomaknuvši pješaka na f5, crni je razgolitio svojeg kralja i tako ispod obrambenog bedema rastvorio provaliju neizvjesnosti, ali ujedno i oslobodio razorne dijagonale svojih lovaca. Ta naizgled banalna pozicija – jer moja je simulacija napada na kraljevo krilo crnome odvukla pažnju od manevra na drugoj strani ploče, koji mi je donio ne samo prednost u kvaliteti nego i vlast topova nad otvorenim vertikalama – skrivala je monstruoznu zamku za moju zabludjelu damu. Tobože bezazlena razmjena skakača bila je uvod u perfidnu kombinaciju čije razmatanje nad kraljicom visi nedvosmisleno poput sječiva giljotine; pritajivši se u pozadini, ukopani iza bodljikave žice od pješaka, crni su lovci sada razotkrili svoje ubilačke nakane koje su raspršile veo damine nedodirljivosti i pretvorile je u glinenog goluba. Jedino slobodno polje lažno je utočište; tamo će moći jedino skrušeno promatrati onog drugog crnog konja kako jednim skokom dolazi po nju.

Sa stolića uzimam figure od slonokosti, i one od ebanovine, jednu po jednu odvagujem i vraćam na mjesto. Naposljetku odustajem, odvlačim se do spavaće sobe, komade odjeće putem odbacujući poput zmijske kože. San me dočekuje spremno kao svježe iskopan grob.