Krvavi mjesec nad Pompejima | Irena Lukšić

GRADOVI ISPOD MORA

 

Sjedila sam za šankom hotela Park u Rovinju, pijuckala stock i pokušavala zapodjenuti nekakav razgovor s mladom pipničarkom, koja je u kružnome prostoru živahno skakutala i premještala boce i čaše s jednoga mjesta na drugo.

– Ima li ovdje za kupiti kakvih zgodnih stanova?

– Ne znam – slegnula je ramenima žena. – Nisam o tome nikad razmišljala… Primijetila sam jedino da se u novinama često pojavljuju oglasi s kupnjom i prodajom nekretnina. Pokušajte s novinama. Ha?

– Mda – povukla sam posljednji gutljaj iz prljave čaše i razvukla ga po zubima s donje lijeve strane. Jučer me strašno bolio jedan zub i alkohol mi je činio dobro.- Vrijeme je, inače, lijepo?

– Pa da, kao i svugdje uz obalu.

Onda se ponovno okrenula svojemu poslu i činilo se kao da u prostoru nastaju neki novi odnosi boja. Gomila čaša, odrazi odraza na stijenkama. Optičke varke. Kaleidoskop. Kad je izvukla bijelu šalicu ispod mlaza vode iz njenih je prsiju od nagle kretnje poletjela pločica s imenom.

– Marija – rekla sam tiho.

Ali, zaključila sam potom, razgovor je besmislen. Ona je duhom ispod vode. Ne čuje me, ne vidi me i ne zna što hoću. Ona roni suze ili amfore. Sva je u vodi. Okrenula sam se i uputila prema recepciji. Tamo je mirno stajalo nekoliko ljudi s napetim putnim torbama. Pipničarka je ipak, osjećala sam to, dugo zbunjeno gledala za mnom. Zato što sam joj izgovorila ime. Pomutili su je zvukovi M, A, R, I, J i A. Ispod vode su očito doticali nešto neočekivano.

Na recepciji je stajao Andrej Demidov i nešto tumačio s pomoću tri prsta. Zažmirila sam da ga ne gledam, međutim, ti prsti su se i dalje micali kao nemirni mačići u popodnevnome snu. Iza paravana od dvostrukoga reda trepavica činilo se kao da se mačje gnijezdo širi i preplavljuje prostor oko sebe. U polumraku su se glasovi pojačali, izronio je i dječji plač, i nepoznata me stihija spontano povukla stubištem na kat. Opet me počeo boljeti prokleti zub i zvukovi koje sam susretala bušili su mi mozak. Popela sam se na svoj kat.

U sobi se držao tvrdi, ustajali zrak. Od pomisli na more pred očima mi se ljeskala namreškana površina stvarnosti. Ovako nekako počeo bi i moj novi roman s jadranskom tematikom: crta koja svjetluca. Junakinja nakon duge unutarnje borbe pronalazi hrabrosti i prekida s dosadašnjim životom: ostavlja posao u Institutu, otkazuje luksuzni stan u središtu metropole i dolazi u grad na moru da bi nastavila postojati kao netko drugi. Kao netko tko nema problema sa suvišnim kilogramima, masnom kosom, lomljivim noktima i osjetljivim zglobovima. Međutim, sve oko nje nosi povijest koja se nije prekidala…

Zub me od pomisli na stvarnost bolio sve jače i jače: činilo mi se da se u šupljini kuha kiselina koja razara sve čega se dotakne. Ispružila sam se na krevet, pazeći da potpeticama ne zaprljam uškrobljenu plahtu, i pred očima mi se zaljuljala velika bijela ploča na kojoj je plesao svjetlosmeđi pauk. Zapravo, životinjica se oprezno spuštala po niti koja se nije vidjela niti iz jednoga kuta postelje. Pratila sam kako čarobnjački gazi gusti zrak i činilo mi se da se sa svakim korakom prema dolje pritišće živac s izvorom moje boli. Sklopila sam oči. Ako ga ne gledam, pomislila sam, potaknut ću druge slike i osjete. Doći će nešto što će vratiti bol u dubinu bića: sjećanje na prvi dan škole 1965. godine, kad me upiknula osa, ili pak ljetno popodne 1990. godine, kad sam, prelazeći plićak na Korani, stala na razbijenu bocu. Nakon nekoga vremena pred očima mi se ukazao negativ gužve na recepciji, potom simbolička slika sobe. U takvoj kombinaciji nalazila sam se na cesti koju su tko zna iz kojih razloga pritiskali golemi kameni blokovi i tako mi priječili normalni hod. Na mjestu gdje me bolio zub izvirala je tamna asfaltna smjesa i palila mi tanke stijenke šupljega zuba, koji je pak izgledao kao kameni sat. A na tome satu uvijek je bilo pet do dvanaest. Sva bol, sva masa težine skupljala se u mozgu i otuda se razlijevala po glavi, rukama, prsima i nogama. Potom se vraćala natrag u zub, još jača i razornija. Pokušala sam se okrenuti na bok i pritisnuti mjesto s bolesnim zubom na stijenku usne šupljine, tako da ne dobiva svježi zrak, no zaražena tekućina našla je put i cirkulacija se ponovno uspostavila. Tijek je udarao u blokove. Rušio ih je. Izmicao mi je put pod nogama. Nepodnošljivo. Kao glas Janis Joplin, koji sam prispodobljavala neugodi postojanja. Ustala sam i ispružila se na pod. U ovome položaju hladnoća mi se zarivala u leđa i uvjeravala me da imam nešto manji pritisak na zubu, na centru u mozgu. Led je dolazio kao praznina. Međutim, u tu prazninu neprimjetno su ulazile čestice svijeta iznad površine vode. Mrvice kruha, koje tu negdje leže ili ne leže, cvrkut ptica, koji se čuje ili ne čuje, slike slika, koje su pozitivi ili negativi. I glas, velim, Janis Joplin. Korake na podu, na površini mora, doživljavala sam kao gibanje ljepljive mase, trenje boli. Zvukovi su mi pritom strastveno ometali orijentaciju: prvo, nisam mogla odrediti u kojem se smjeru kreću, da li se približavaju ili udaljavaju, a drugo – što ili koga nose. Kad sam naposljetku otkrila da jedna gomila zvučnih valova postaje bliža, učinilo mi se da će se nešto opasti iz zraka. Pauk s nevidljive niti, koji je možda sve ovo zamijesio, ili bijeli kvadrat na bijeloj površini. Brzo sam ustala i premjestila se na krevet. Vrata su se nježno otvorila i u sobu je ušla Apolonija Šturman. Kroz gustu zavjesu trepavica vidjela sam je kao klupko crne kose i kuglicu jarko crvenih usana. Napravila sam očajničku grimasu zijevanja.

– Pa koliko je to sati? Tri? … Što, spavala si?

– Mhm – promrmljala sam kroz nos. Nisam htjela otvarati usta da mi hladna struja ne raznese zub.

Na balkonu se ljuljala tamna površina mora. U dnu su bila različita plovila, zatim se provlačila crta obzora i naposljetku sivilo neba.

– Baš razmišljam – Apolonija je odrješito odmaknula deku s mojih nogu i pokroviteljski sjela na rub kreveta. – Baš razmišljam: zašto se dosad nisi udala? Jasno mi je da se takva pitanja ne postavljaju, ali opet, dođe mi da razmišljam samo o tome…

Okrenula sam lice od zatupljujuće slike stvarnosti i raširila prste gledajući red blijedo lakiranih noktiju. Na svakoj se latici odražavao komad balkona s nebom. Kao voli i ne voli. Kao bioritam čudovišnoga organizma.

– U redu, ne moraš mi odgovoriti ako nećeš, ali svaki put se iznova čudim ljudima koji tako lako odbijaju životne radosti… Moja sestra – ovdje je zastala i zapalila cigaretu – moja sestra, na primjer, osjeća neshvatljivu odbojnost prema automobilima. Ne želi kupiti mercedes, a mogla bi imati avion. Savjetnica je, znaš, u europskoj podružnici velike američke kompanije. Živi u Milanu, u elitnoj četvrti, susjed joj je Umberto Eco, i stalno uzima taksi. Muž joj je profesor u Kini. Predaje stare civilizacije. A ona, vidiš, guska, umjesto da uživa u slobodno vrijeme, umjesto da putuje okolo sa svojim prijateljicama, ona se zlostavlja tako glupim stvarima… To me podsjeća na moje bivše susjede, neke zadrte ljude, koji nisu htjeli gledati televiziju iz straha da svojemu sinu ne pokvare brak s jednom medicinskom sestrom… Gle, čini mi se da mi je ipak napuknuo nokat… ako je tako, ubit ću se. Morat ću ga odrezati i tako nagrditi cjelinu.

Kad sam ponovno bacila pogled na svjetlucavu površinu mora, izvor boli ljuljao je neke unutarnje lađe. Ne bih to znala drukčije objasniti.

– Čini se da baš nisi raspoložena za razgovor – rekla je Apolonija. – Sigurno imaš tremu prije nastupa… Ma da, to je i shvatljivo, tolika velika imena, tolika poznata sveučilišta. Ja, recimo, već trideset godina idem po raznim simpozijima, ali uvijek prije nastupa pomislim kako postoji nešto po čemu nisam u trendu, nešto što nisam dobro razumjela, bojim se da netko prije mene ne izgovori ono što sam ja otkrila. Eto, zato sam i počela s temom udaje. Moje su misli uvijek vezane za Zdravka… On je moj početak i kraj, alfa i omega.

Na noćnome ormariću ležali su listovi programa simpozija. S lijeve strane ukriživala su se velika slova imena i prezimena sudionika, a s desne naslovi izlaganja. Još jutros, kad sam stigla autobusom iz Rijeke, unutarnji mi je glas dao do znanja da izbjegavam pogled na osobe i teme. A i nije me zanimalo tko kada nastupa: pokušavala sam bol u zubu neopazice istresti na neko ime i brzo ustati s kreveta, ali nije išlo. Prvo sam zapela prstenom za prorez na jastuku, a onda sam shvatila da se bol ipak lijepi samo za mene. Negdje pri vrhu papira, vidjela sam u letu, nalazila se črčkotina izgrižene jabuke. Preko nje je zazvonio telefon. Odmah sam pomislila da je to alarm šupljega zuba, opomena za učinjeni prekršaj.

– Da? – Apolonija se nagnula na drugu stranu i ravnodušno uhvatila slušalicu. Na njen pogled, usmjeren prema morskoj površini u stvarnosti, začas su se sjatile sitne bore. – A je li? Nije htio? … Pa što je onda s tim zemljištem? Niste se pogodili? … E pa, zbilja si kreten! Da ne kažem nešto puno gore!

Ustala sam iz postelje. Bol je na trenutak skliznula u jednjak, no ubrzo se popela natrag u svoju jazbinu i jasno zatražila neko oštro piće za gašenje. Sjetila sam se kako se jednom ispred naše zgrade zapalio automobil i kako sam unezvijerenome vozaču ponosno donijela naš, kućni aparat za gašenje požara. Čovjek je hitro izbacio nekakvu bijelu pjenu na motor, potom je zamolio slučajnoga prolaznika da mu pomogne odgurati kola do kraja ulice i onda se izgubio. Više ga nitko nikada nije vidio. Prazna boca protupožarnoga aparata ostala je odbačena u travnjaku. A ja sam toliko puta kasnije doživjela simboličko kažnjavanje vatrom zbog ove intervencije: udar groma u televizor, prosipanje pepela iz posude po sagu, iskrenje neispravne perilice. I ovo je bilo malo podsjećanje na nepromišljeno pražnjenje kućnoga aparata za gašenje požara. Vatra u zubu. Tiho sam izašla iz sobe i uputila se dolje, prema šanku. Ne znam zašto oblažem alkoholom tu rupu, još nikad nisam uspjela pićem zauvijek umiriti podivljalo grotlo. Pipničarka u crvenome prsluku brisala je čaše koje su se prije toga satima cijedile u žičanoj košarici.

– Ovo nikako da prestane – prostenjala sam i uhvatila se prstima za debelu kvrgu koja mi je preko noći narasla na lijevoj strani lica. Zatim sam počela pričati kako su znanstvenici otkrili da bol nije samo osjećaj koji receptori ranjenoga tkiva šalju u mozak, nego rezultat zamršenoga sustava u kojemu veliku ulogu imaju razumijevanje i osjećaji osobe. U mozgu postoji mehanizam koji stvara određene neuromatrice, koje stvaraju mentalnu sliku tijela, a u nju stižu signali bola i ostali osjeti.

Pipničarkine oči samo su skočile u tamni ponor, kako sam vidjela na komadu zrcala s kratkom reklamnom porukom. Time je htjela reći da valjda svakoga nešto boli, samo što tu neugodu postojanja jedni mogu izraziti, a drugi ne. Iz crnoga zvučnika tiho je lijevala meka orkestralna glazba. Kao topla ljetna kišica.

– Marija… – prozborila sam oprezno, pazeći da mi hladna struja ne raspiri bol u ustima. – Marija…

Pipničarka se okrenula, pogledala me u čudu i onda je opet gurnula ruke u redove čaša. To nije bila žena s kojom sam prije razgovarala, to nije bila Marija. Ova je imala masivni zlatni lančić oko vrata i vidljivi ožiljak od posjekotine iznad lijeve obrve. Vjerojatno ima ljubomornoga muža i bogatoga ljubavnika. Pomislila sam da bi bilo najbolje napraviti se da tražim neku osobu iz grupe koja je sjedila za stolom ispod glomazne tapiserije. Zato sam, uvjerljivosti radi, ponovila “Marija”, ustala i čak napravila nekoliko koraka po predvorju. Na pamet mi je pao i Majakovski:

“Dolazim u četiri” – reče Marija.
Osam.
Devet.
Deset.

Zub me sada bolio u obliku laganoga peckanja ispod jezika. Slučajno ili ne, ali isto takvo peckanje, bez zubobolje, dakako, osjetila sam i nakon ručka što ga je Liana Frank priredila u čast stranih sudionika simpozija Kraj tisućljeća. Ona je, nikad to neću zaboraviti, napravila čudesan gulaš s puno feferona i svima su nam oči iskrile od velike vrućine. Stalno smo pili vodu, pričali i gledali debele albume s obiteljskim fotografijama te dodirivali medalje što ih je Lianin brat osvojio na veslačkim natjecanjima diljem svijeta. U jednom trenutku Liana se neprimjetno povukla u drugu sobu i počela je pisati referat za sutrašnji nastup. Nekome ovaj čin može izgledati neozbiljno, no nastup joj je bio briljantan. Meni nešto slično u ovome trenutku zasigurno ne bi pošlo za rukom, čak niti pod pritiskom spoznaje da sam tako brzo na redu. Ipak, peckanje ispod jezika shvatila sam kao dobar znak. Jedino ne znam o čemu bih brzo mogla napisati suvisli tekst… Ako do sada nisam uspjela složiti prigodne klišeje, teško da bih u roku od nekoliko sati mogla sastaviti prihvatljivu priču. Mogla bih jedino pričekati da prođe nekoliko dana, požaliti se na nepodnošljivu glavobolju i onda jednostavno nestati sa skupa. Da, to bih doista mogla zgodno napraviti. Otići u Trst i gotovo. Čula sam da tamo još uvijek traju velike rasprodaje.

Hodnik koji je vodio prema kongresnoj dvorani bio je pust. U zraku su vonjali neugašeni opušci i kapljice razvodnjene kave iz automata. Činilo mi se da bi bilo najbolje prijeći taj prazni dio, zatim skrenuti desno i kroz velika staklena vrata izaći van, na zrak. Vani je bilo sunčano poslijepodne, vjetrić je listao bujne krošnje mediteranskih stabala. Otići ću do kioska, kombinirala sam, kupiti nekoliko art-razglednica i poslati ih ljudima s kojima dugo nisam bila u kontaktu. Potom ću svratiti u samoposluživanje po bočicu alkoholnoga pića, za slučaj da me zaboli zub. Ako me i ne zaboli – neću se vraćati u hotel, sjest ću na prvi autobus i otići u Italiju. Međutim, kad sam došla do polovice hodnika, s desne strane su se iznenada otvorila vrata i iz mraka je izjurio čovjek koji je izgledao kao nesretni Demidov.

– Muha! – viknuo je uzrujano i zamahnuo rukama po zraku. – Prokleta muha! Ušla je unutra i ometa nam koncentraciju!

Zatim je širom rastvorio oba krila i teatralno se naklonio:

– Evo, izvolite uđite unutra! Zrak je, što se kaže, čist.

Ušla sam. Pravila sam se kao da taj Demidov uopće ne postoji. Tako sam odvraćala moguće nesreće koje bi mi mogla navući njegova nazočnost. U dvorani je bilo mračno, a na kocki svjetla što je dolazila iz dijaprojektora micala su se zanimljiva, jako uvećana slova. Smjestila sam se na kraju stola. Atmosfera je podsjećala na amatersko zazivanje duhova. Nakon stanovitoga vremena razaznala sam bocu mineralne vode i naopako okrenutu čašu. S lijeve strane sjedilo je neko golemo biće, koje je teško disalo. Na bijelome platnu, razvučenome preko zida, treperio je Tekst.

– Dakle, vidimo li takav svijet? – upitala je korpulentna žena sa šibom u ruci. Ona, dakako, nikoga nije ništa pitala, tek je draškala pozornost nazočnih.

Dvojica, koja su sjedila s desne strane, intenzivno su se došaptavala. Nakon nekoliko sekundi jedan od njih je ustao. Imao je debele usne i koso svjetlo iz aparata lijepilo ih je kao negative egzotičnih riba na zid.

– Pismo je sustav vidljivih oblika stvorenih radi memoriranja i obavještavanja. Dakle, to su sve slike koje simbolički predstavljaju ili zastupaju predmete, bića i pojave iz stvarnoga ili izmišljenoga svijeta… Kao bol, ne znam, ili ljubav, žeđ, glad… Mogli bismo reći da imamo pravo nazvati to gradovima ispod mora!

Nakon toga slova su nestala s platna i svjetlo iz kocke pljusnulo je na lica ljudi za stolom. Neki su uzvratili tek bljeskom naočala.

– Izvanredno! – prošaptao je netko iz tamne gomile.

– A tko je to bio?

Izgovoreno je posve nerazgovjetno ime.

– Doista izvanredno. Roman o ljudskoj mudrosti!

Na zidu se tada ponovno našao tekst i žena sa šibom u ruci nastavila je tumačiti slikovnu narav pisma. Došaptavanja s desne strane potpuno su zastrla njene riječi, putove do nevidljivoga grada. To me nehotice podsjetilo na razgovor s pipničarkom: rekla sam da bih željela kupiti stan, odnosno naći mjesto gdje bih došla pisati roman o ženi koja ostavlja posao u Institutu, otkazuje luksuzni stan u metropoli i počinje živjeti ispočetka. Međutim, istodobno mi je došlo do mozga i da mi je jaka zubobolja razbila priču. Stoga sam se upitala: što bih radila s bolesnim zubom u stanu na moru? I – što ako me usred ove spiritističke seanse plimni val odnese na neželjene obale?

Upalila su se svjetla. Zapazila sam da je izlaganje slušalo manje ljudi nego što mi se činilo u mraku. Dojam popunjenosti davale su boce mineralne vode, koje su se u perspektivi stapale s ljudskim glavama. Dio mase počeo se izlijevati kroz vrata. Uzela sam, usprkos zabrani koju mi je dao unutarnji glas, nečiji program sa stola i uputila se prema izlazu. Dok sam klizila na pokretnoj traci od ljudskih tijela – primijetila sam da je papir bio pošaran pri dnu. Netko je razmišljao o blagu i ispala mu je amforica na dnu mora. Narisao ju je možda kao šifru tajanstvenoga grada. Bilo je zanimljivo pratiti kako ljudski glasovi putuju odvojeno od tijela. S jedne strane simbolika tvari, s druge materijalnost zvukova. Mozak koji zauzima prostor. I Svemir kao takav.

– Reći ću ti u povjerenju – prepoznala sam glas akademkinje Spengler – Mavro ima proljev!

– Ma nemoj?! – prihvatio je kreštavi ženski glas. – Proljev?

– Pa da – potvrdila je Spenglerova. – Jutros mi je rekao u povjerenju…

– Zato ti je stalno upadao u izlaganje… Vidi, vidi, tko bi to rekao!

Potom sam upala u bujicu koja je govorila engleski. Pričalo se o kiši koja podsjeća na iznenadne pljuskove u Liverpoolu.

– Vi ste Silvana Saenz? – uhvatio me u jednome trenutku za rukav nepoznati niski muškarac. Odmahnula sam glavom.

– A Sara Conti? – pročitao je sljedeće ime s papira i opet me zgrabio za rukav.

– Ne.

Nepoznati je spomenuo još dva ili tri imena, a onda se odlijepio.

– Traži nekoga iz Španjolske – rekla je žena koja je izronila na njegovome mjestu. – Treba knjigu o ljekovitome bilju… Čitali smo o šafranu, znate, da je to najskuplji začin na svijetu. A u pokrajini Mancha proizvodi se najbolji žuti prah na svijetu. Čuli ste valjda za festival šafrana u Consuegri?

– Kleopatra je upotrebljavala šafran za pripravu šminke – kimnuo je neki mlađi muškarac, koji je dvaput prošao pokraj nas.

Znači da su danas na rasporedu Španjolke. Oprezno sam podigla program, koji sam uzela sa stola, pokušavši zamisliti da sam netko drugi i da više ne vrijedi ona interna zabrana gledanja ljudi i njihovih tema, no strah od boli bio je jači od svega. Uspjela sam uočiti tek nacrtan muški spolni organ preko nekih imena u sredini.

– Netko valjda misli da je vodeći svjetski semiotičar…

U predvorju se začas napravila gužva. Sjela sam na kožnu fotelju. Zub se praćakao u svojemu podvodnomu uporištu. Bila je to kazna za iznošenje protupožarnoga aparata. Možda je najbolje da izbjegnem večeru i legnem? Znam, rano je, u to vrijeme kod kuće sam tek sjedala za kompjutor i počinjala pisati tekstove, a ovdje, gdje život dobiva nešto svečaniju dimenziju, moram na prisilno mirovanje. Što ovdje znači počinak? Višesatna zubobolja? Bijeg u Trst? Pisanje razglednica? Ne, pisati nisam bila u stanju. I nisam bila u stanju biti netko drugi. Smetao mi je zub. Ustala sam i uputila se hodnikom na jedan od katova. Apolonija vjerojatno nije izlazila nakon onoga telefonskoga razgovora, jer je nisam vidjela u kongresnome dijelu hotela. Pred očima mi je više puta bio njen noćni ormarić bio pun kojekakvih bočica, olovaka, kistova, tuba i češljeva. Na mojem noćnom ormariću ležala je samo bilježnica u koju sam kanila unijeti dojmove sa simpozija. Za Mirtu. Do sada nisam ispisala niti retka, jer nisam željela registrirati da me luđački boli zub. Stopala su mi tonula u debeli plavi sag. Najprije ravno, a onda od stubišta s kojega je prodirao vonj tople vode – desno. Točno dvanaest koraka i onda je soba. Sve sam znala napamet. Kao što slijepi telefonisti nepogrešivo uspostavljaju vezu među brojevima. Pokušala sam pokucati, no kažiprst mi se nekako izmaknuo i tako sam grubo gurnula vrata. Unutra je bio onaj isti ustajali zrak, pogled na ravnu crtu morskoga obzora i tužna crna putna torba ispod stola. Ponovno sam osjetila nepodnošljivu bol u usnoj šupljini. Grom, pepeo i iskrenje. Požar u automobilu na ulici. U kupaonici su bile neke tablete za ublažavanje boli i tako sam zakoračila na vlažne pločice. Na podu je ležao veliki bijeli ručnik, koji nisam imala snage podići. U keramičkim se pločicama odražavao strop s iskrenjem svjetiljke na stropu. Voda mi se gadila. Vonjala je na pepeljaste punoglavce. Grom! Izvukla sam tabletu iz kutijice i jednostavno je progutala. Lice mi je bilo blijedo, nekako ispijeno i nakazno od otekline. Kao da sam se sva preselila u vulkansku zonu. A i godine su učinile svoje. Imala sam sve manje snova. Odmah sam osjetila da mi je tableta zapela u jednjaku i morala sam je pogurnuti slinom. Potom sam se umirila i s pomoću tlaka zraka povukla slinu. S druge strane zida nešto je šušnulo.

– U Budimpešti sam ispala budala… – prepoznala sam Apolonijin glas. – Mislila sam da primjećuješ ono što svi vide…

Kakva Budimpešta? – začuđeno sam se zagledala u zrcalo. Na slici me bolio zub. Bez glavnoga grada Mađarske.

– Nevjerojatno glup osjećaj…

Čekaj, o čemu to govoriš?! – htjela sam uzvratiti, no mrvica tablete mi je zapela među zubima, dok je drugu neobjašnjiva sila povukla u ponor. Zamalo sam se zakašljala.

– Oduvijek sam ti se divila… Sjećam se kad sam te prvi put vidjela uživo. Bilo je to u Ljubljani prije dvadeset godina. Govorio si o sintezi umjetnosti. Tada sam pomislila: on će biti moj ili ga neće biti…

Pa to je netko u sobi! – zaključila sam. – Ali, tko? Na skupu se našlo tridesetak ljudi kojima se čovjek može diviti! Pokušala sam vizualizirati barem desetoricu, no zubobolja mi je brisala slike. Jednu po jednu. Onda je netko počeo hodati i to me užasnulo: vibracije, valovi, nasrtaji na prostor, na mozak. Dolazilo mi je zlo od ljuljanja bijelih kvadrata na bijeloj podlozi. Što ako to biće krene u kupaonicu i uhvati me u prisluškivanju? Što ako mi kaže da simboliziram zle duhove? Postavljala sam si stotine i stotine pitanja. Zato ne smijem ostati na brisanome prostoru, zaključila sam. Moram se maknuti. Stala sam na ručnik s natpisom Good morning, zatim zakoračila u malo predsoblje i potom se tiho iskrala iz sobe. Napravila sam dvanaest koraka do poznatoga raskršća i skrenula prema odmorištu s naslonjačima. Zavalila sam se u jedan od njih, zažmirila i pokušala se usredotočiti na nešto lijepo. Zub me razdirao, morala sam sklopiti oči i maknuti se iz stvarnosti. Više nisam mogla izdržati u rovinjskome hotelu Park. Smetala su me vrata svetoga Benedikta, Zavičajni muzej, strma ulica Grisia, crkva svete Eufemije na vrhu brda… Sve me smetalo, jer sve je bilo protiv mene: more, ljudi, obale. Našla sam se tako u svome stanu, zajedno s nećakinjom Mirtom, koja je čuvala mačka Pandu. Ni Mirta ni Panda nisu me vidjeli. Mirta je zadivljeno gledala program simpozija i pitala se tko kako izgleda. Je li Dionis lijep? Je li Vanessa okrenuta životnim užicima? Kako izgleda Edouard? Tko je Estera? Tada je u predsoblju zazvonio telefon i Mirti je od straha opao list. Crni perzijski mačak raširio je zjenice. Na papiru koji je pao na pod bio je nacrtan defektan cvijet.

– Provjerava me! – prošaptala je Mirta.

Telefon je zazvonio još jednom.

– No, možda mi želi i nešto poručiti… – zabrinuto je pogledala životinju. – Možda mi želi reći: molim te, Mirta, pošalji mi onu zelenu mapu, ili pak iskopčaj zamrzivač.

Treći put ništa nije pomislila. Tek kad se mačak ljutito zavukao pod stol nakon iritirajućega signala, podigla je slušalicu:

– Da? Halo?

U slušalici je bilo tiho.

– Halo? – ponovila je Mirta oštro.

Nekoliko sekundi vukla se tišina, a onda se razlio drhtavi muški glas:

– Srce, ljubim te u podstavu gaćica …

Mirta je spustila slušalicu i odjurila u kuhinju.

– Manijak! Telefonski manijak!

No, uzvik joj je potonuo u veselome ptičjemu cvrkutu na balkonu. Kuhinja je mirisala na iskipjelu kavu i razvodnjeni gemišt. U ovome kratkome snu Mirta je predstavljala moj strah od nastupa na simpoziju. Kao što sam ja nosila neugodu od nenapisanoga referata, tako je moja projekcija nosila strah od podizanja telefonske slušalice. Bojala se glasa savjesti. Postojala je, međutim, još jedna, paralelna priča o Mirti. Mirta je u stvarnosti htjela postati znanstvena novakinja na projektu Tekst i komunikacija, ali je suradnici nisu prihvatili. U realnome životu ja sam trebala razgovarati s Apolonijom Šturman i zamoliti je da se zauzme za Mirtu. Ona je članica povjerenstva za projekte pri Ministarstvu znanosti.

Na mjestu gdje sam sanjala vlastitu savjest počeli su se skupljati neki nepoznati ljudi, čiji me govor jednostavno odgurnuo na rub svijeta.

Ujutro, za doručkom, palo mi je na pamet da bih mogla svratiti u mjesnu knjižnicu Matija Vlačić Ilirik i uz pomoć priručne literature složiti pristojan referat. Da, mogla bih, složila sam se, ali – o čemu? Pitanje je izlazilo iz svega, naposljetku i iz smjese mirisa koja se neprestano plela u ovome hotelu. No, svaki miris nosio je svoju poruku.

Dzialalnosc emigrantow, ktorych motywacje emigracyjne miay rozmaity charakter poczawszy od politycznego, poprzez moralno-estetyczny po ekonomiczny, przejawiala sie najczesciej w literaturze, jezykoznanstwie, dziennikarstwie, leksykografii i literaturoznawstwie. Rosyjscy, czescy, slowaccy, polscy, serbscy, slowenscy i czarnogorscy emigranci byli badz informatorami o chorwackiej rzeczywistosci, badz jezykiem rodzimym, badz tez jezykiem chorwackim.(1)

As the process of elaborating conventional cartographic signs is a long-term process, and in its nature an utmostly ideological and conceptual one, it is natural that the first signs to be used were the pictographic one, which in semiotic terms had the origin and function of an index.(2)

Prošao je jedan dan, gomila sati koje je spasila zubobolja. No, ostaje još jako malo vremena za pothvat kakav je izvela Liana Frank, koja nam je ponudila gulaš s puno feferona i onda se povukla u drugu sobu te počela pisati referat za sutrašnji nastup. Izlaganje joj je bilo, kao što je poznato, briljantno. Mhm da, uistinu je bilo briljantno. No, pozornost zaslužuje i gulaš, njen gulaš. Gulaš je jelo koje se priprema samo od goveđega mesa, jer mu se i mađarska etimologija vezuje uz pojam goveda (kauboja). Meso od drugih životinja pripremljeno na ovaj način zove se paprikaš. Običan gulaš znade napraviti svaka domaćica. Treba uzeti: 6 velikih žlica masnoće, 4 glavice luka izrezanoga na kolutiće, 1 veliku žlicu crvene paprike, kilu i pol govedine (od lopatice, prednjih gornjih rebara, bočine ili donjega buta) izrezana na tri prsta široke kocke, 1 malu žličicu blagoga octa, 1 malu žlicu finoga brašna, jednu i pol velike žlice soli i litru vrele vode. Na masnoći se prži luk do žućkaste boje, zatim se doda paprika, meso i ocat, dobro promiješa, pokrije i pirja. S vremena na vrijeme promiješati. Kad se sok ispari i meso više nije tvrdo, dodamo i brašno, miješamo stalno da se i brašno malo poprži. Ako meso ne bi bilo mekano kad se sok ispari, treba žlicom dolijevati vrelu vodu i dalje pirjati dok se meso ne smekša. Potom se dolije vrela voda, poklopi posuda i kuha polagano dok meso ne postane sasvim mekano. Poslužuje se s kuhanim krumpirom, rezancima ili makaronima. Ne, ne sjećam se kakav je prilog izabrala Liana. I nisam htjela o tome razmišljati, jer me sve do nedavno luđački bolio grad ispod mora. Udisala sam paru hotelske bijele kave i pogledom pratila grupe koje su kroz širom otvorena staklena vrata ulazile u prostoriju za blagovanje. Najprije su uletjeli veseli Austrijanci, očito članovi nekakvoga sportskoga kluba, jer su svi nosili plavo crvene trenirke i kartonske kape sa znakom bogatoga sponzora. Oni su disciplinirano, jedan za drugim, žurno obilazili stol s ponuđenim namirnicama – bila su tu kuhana jaja, limenke s paštetom, kutijice s pekmezom i medom, kriške salame i sira te nekoliko vrsta peciva – i sve trpali na tanjure. Iza njih je tiho ušlo nekoliko postarijih muškaraca s bijelim pločicama na prsima. Sudionici simpozija, dakako. Zastali su na vratima i pogledom tražili slobodni stol. Prvi se pomaknuo neki dugajlija – krenuo je u smjeru poziva grupe žena, iza njega je pak išao čovjek koji je nevjerojatno ličio na Sir Laurence Oliviera. Treći je sjeo za moj stol. Na pločici je pisalo R. Williams. Dobra tema za dojmove sa simpozija. Kao, zamisli Mirta, onda mi se prikrpao poznati američki znanstvenik.

– Nigdje nije bilo mjesta, pa sam toliko slobodan doći k vas, k vama, pardon… – nasmiješio se. – Mi znamo se?

Slegnula sam ramenima.

– Ja Roger Williams – pokazao je prstom pločicu. – University of Washington, Seattle. Ja kroatist.

Pa dobro, drago mi je, eto, rukovali smo se. Zamisli Mirta, rukovali smo se. Zatim sam počela oprezno srkati kavu pazeći da slatka tekućina ne razbukta bol u zubu. Topli tijek je kružio oko korijena jezika i ruba ždrijela škakljajući osjetljivi zid zuba. Williams nije niti slutio kakva se drama odigrava u mojoj unutrašnjosti: mirno je razrezivao pecivo i oblagao ga topljenim sirom. Između zalogaja je pričao kako je prošle godine pomno istražio Kvarner. Izlika za pustolovinu bio mu je neki simpozij, na kojemu je sudjelovao s referatom o tajnim mjestima. Pješačio je, veli, uz more od Lovrana do Opatije, sjeća se imena hotela Imperial, Bellevue i Astoria. Onda je govorio o crkvama na Malome Lošinju i Cresu. Na Malome Lošinju pozornost mu je privukao objekt sv. Martina iz XV. stoljeća, u kojemu se nalaze Bogorodica s djetetom i svecima Vivarinija, Sveti Franjo Strozzija, Sveti Ivan Krstitelj Querene, Poklonstvo kraljeva Hayeza, Sveti Grgur del Cosse i Duša u čistilištu Potenze. O njima je pisao i Alberto Fortis u jednome svome putopisu. Nekako neprimjetno, dok je nabrajao umjetnine u crkvi Marijina Uzašašća, počela sam žvakati komadić kruha. U međuvremenu su od jednoga stola na sredini ustale dvije brbljave žene i na stolu je osvanula cijela gomila zgužvanih ubrusa, otvorenih limenki, komadića kruha i prazne čaše. Na pozadini smeća iznikla je televizijska ekipa i žamor se začas smanjio do podnošljivoga šaputanja. Moj sugovornik se smješkao dok je govorio.

– Tajne oduvijek izazivale moju fantaziju. Još kao dječak ja istraživao noćne šumove, nepotpune adrese na pisma i slično.

– Sigurno ste i za ovaj skup pripremili nešto tajanstveno…

Williams je zadovoljno zatreptao.

– A što? – potaknula sam nastavak priče.

U njegovim sivim očima pojavio se, sasvim neočekivano, znak iscrpljenosti teme. Čovjek se nekako ukočio, pospremio je osmijeh i zagledao se u neku udaljenu točku. No, i sva šuškanja i prigušeni glasovi posve su utihnuli. Okrenula sam se: nasred dvorane, među stolovima, stajao je krupan muškarac starije dobi, u sivome odijelu, i nešto govorio gledajući golemo oko kamere. Iza kamere nalazila su se staklena vrata. Mnogi su pokušavali ući u blagovaonicu, no kad su vidjeli televizijsku ekipu, povukli su se. U jednome trenutku učinilo mi se da sam vidjela i Apoloniju.

– Bravo! – zapljeskala je novinarka, a snimatelj je složio magično oko u golemu plastičnu torbu plave boje. Ustala sam i bez riječi se uputila za čovjekom koji je jučer govorio za vrijeme projekcije Teksta. Williams je nastavio mazati svoje pecivo. Pogledala sam na sat: bilo je točno devet. Još jedan veliki komad vremena krenuo je protiv mene. Sati će se sami boriti za sebe, a ja se moram boriti za sekunde! – izrecitirala sam u očaju.

Spustila sam se kat niže i pomislila da bih trebala proći mimo šanka u dvoranu Sekcije A, no tamo je, na križanju za recepciju, stajao Demidov, tako da sam morala promijeniti smjer. Susret s Demidovom donio bi mi nesreću. Skrenula sam stoga ulijevo i izašla na prostranu terasu. Tamo je puhao vjetar, a uz debelu betonsku ogradu stajali su Cigani i prodavali sklopive kišobrane. Zapravo je moguće napraviti sasvim originalan referat, razmišljala sam. Mogla bih uzeti od svakog sudionika po jednu manju ili veću rečenicu te sastaviti izvanredan tekst. Ideja je kao stvorena za nešto što se općenito naslovljuje kao Interdiskurzivnost. Kad sam se odlijepila od hladne ograde shvatila sam da me cijelo vrijeme snimao kamerman iz unutrašnjosti zgrade, onaj isti koji je svoj alat složio u plavu torbu i izašao iz restorana. Ubrzo mi je prišla ona ista novinarka kojoj je malo prije u mikrofon govorio uštogljeni profesor iz Kanade. Poznavala sam tu ženu iz Vjesnika. Radila je u redakciji kulture, gdje sam ponekad donosila ocjene novih knjiga. Zato se znakovito smješkala, a onda mi je uputila neko pitanje koje je odmah odnio vjetar. No, sve sam razumjela. Zagledala sam se u kameru i samouvjereno rekla:

– In Rovinj ich bin zweite oder dritte Mal, und ich sehr zufrieden mit Augebot. Preise sind billing, kulture sehr viele interessante, und Menchen von Kroatien lieben freunden touristen. Ich glauben ich wieder hier kommen, und wieder in diese schoene Adria baden.(3)

Za televizijske gledatelje ovo će biti pravo čudo: najprije će me vidjeti kao dio međunarodnoga znanstvenoga skupa, a zatim kao nekoga tko je u Rovinj došao na odmor. U dvostrukoj ulozi, dakle, od kojih niti jedna nije prava. Kad se televizijska ekipa poslije povukla, vratila sam se u zgradu i krenula hodnikom prema poprištu Sekcije A. Jednim okom, prije velikoga treptaja, vidjela sam Demidova kako stoji za šankom i ispisuje razglednice. Sesija je, čini se, počela prije petnaestak minuta i zapravo nije bila odveć posjećena. Govorio je neki mladić iz Švedske i stjecao se dojam da ga nitko nije slušao. Čovjek pokraj kojega sam sjela pisao je pismo. Eto, pomislila sam, sad bih mogla nastaviti pokus: prepisati rečenicu, ali tako da on to ne primijeti. Izvukla sam papir i olovku i čekala pogodan trenutak. Tekst na listu mojega susjeda je rastao, granao se na nekoliko rukavaca, dobivao rupe i ispupčenja, zvjezdice, kružiće i trokute. Prema vrhu papira penjali su se ispravci i dopune, a dolje su padale iznenadne ideje. No, možda to nije bilo pismo, nego nešto drugo? Nacrt diskusije ili čak referat? U međuvremenu je Šveđanin zaključio svoje izlaganje i auditorij se počeo vrpoljiti. Neki su se nakašljavali. Pobojala sam se da moj susjed ne nestane s tekstovnom skulpturom i zato sam brže-bolje prenijela na svoj papir: “Norečia šioje vietoje pareikšti gilia padeka žmonems, kurie mane moke literatura suprasti ir analizuoti…”(4) Tada je odjeknuo teški pljesak. Učinilo mi se da bi bilo dobro odmah prijeći u drugu dvoranu, gdje se održavala sekcija Čitanje kulture, i uhvatiti rečenicu koja bi se logički nadovezala na postojeću misao. Tiho sam ustala, malo se pogrbila i požurila prema vratima. Kad sam htjela zgrabiti kvaku, odnekud je izronio Demidov i teatralno me pustio van. Bio je to trenutak u kojemu nisam stigla osvijestiti činjenicu da mi njegova pojava znači peh. Izašla sam iz dvorane i pomislila kako bih njegovu nezgodnu nazočnost mogla prijaviti Zvjezdani Spengler. Zašto se zovu ljudi koji donose nesreću? Ta mogla bih izbrojati toliko situacija u kojima su mi Demidovljeve urokljive oči izbrisale kvalitetne misli ili pak teatralna ljubaznost skrenula put prema nečemu neizvjesnomu. Mogla bih navesti i ono najprimitivnije – da taj čovjek voli naručiti piće i onda prisiliti nekoga drugoga da plati. Akademkinje Spengler, međutim, nije bilo na vidiku i tako sam krenula sam u pravcu strelice na kojoj je pisalo Sekcija B. Iza strelice bila je velika staklena stijena kroz koju su ulazili kvadrati sunca i na mahove mi se činilo da je put prema drugoj dvorani popločan svjetlom. Sad sam se mogla slobodno okrenuti prema šanku: Demidov je ostao zarobljen u prvoj prostoriji. A šank je mirisao na zrele marelice. Među bocama likera nalazila se Marija, pipničarka kojoj sam pričala kako želim kupiti stan. Međutim, nisam joj se htjela javiti zato što sam se bojala da me ne počne gnjaviti zub. A i ona baš nije odveć razgovorljiva. Možda je k tome i zlobna. Možda je, recimo, ljudima pričala kako joj dolazim samo na stock i onda brbljam o nekakvoj kupovini stana. Kakva glupost! Pa ona isto želi kupiti stan, ali ne ovdje, u Rovinju, nego u Zagrebu, u metropoli. Tamo su puno veće mogućnosti zabave i drukčijega života. Ima puno tvornica, kazališta, novinskih kuća. U neposrednoj blizini je i zračna luka. Kroz željeznički kolodvor dnevno prođe stotinjak vlakova. Djeca mogu studirati na nekom od fakulteta. Ima i kvalitetnih sportskih terena, robnih kuća, velikih skladišta. I tako dalje. Međutim, odjednom mi je palo na pamet, gdje je Apolonija? Čini se da nas dvije nastupamo zadnji dan, i to u istoj sekciji. Netko je, sjećam se, u autobusu, na putu za Rovinj, glasno čitao program. Moje se ime, kao i Apolonijino, čulo sasvim na kraju. Takoreći na popisu sponzora i organizatora. Tješila sam se, naime, da je tako, jer nisam imala hrabrosti uzeti papire i pogledati kako stvari zapravo stoje. Bio bi to sudar s osjećajem prolaznosti, užas nemoći. Možda bi nestala ona čarolija sjećanja na gulaš Liane Frank, gulaš pripremljen u čast stranih sudionika simpozija Kraj stoljeća. Bio je to salonski ili vinski gulaš, koji se radi od plućne ili pisane pečenke. Mjere i postupak isti su kao i kod običnoga gulaša, samo što se ne stavlja ocat, nego 1 dl dobroga bijeloga vina. Hoću li se nakon ovih čarobnih misli povući u drugu prostoriju i sročiti prokleti referat? Pred sobom imam vrijeme koje upravo ždere sate. Kao Saturn svoju djecu. Moram se boriti za sekunde! Dok sam gazila po sunčevim kockama netko me zazvao. U prvi tren pomislila sam da se radi o čistoj halucinaciji, o materijaliziranome glasu savjesti, jednostavnoj asocijaciji na Fiat lux i stalnome stresu. Ili je možda nevjerojatni Demidov? Okrenula sam se. U susret mi je trčao hotelski momak s bijelim papirima u ruci.

– Stigao vam je fax…

Gledala sam ga upitno. Da me nije zamijenio s kćerkom akademkinje Spengler?

– Evo, izvolite. Iz Duge Rese – i pružio mi je listove koji su na gornjemu rubu imali moje ime i prezime, titulu te broj telefona. Prepoznala sam Mirtina krumpirasta slova. U čelo mi je odmah šiknula vrućina: Bože, je li ona to sprovela svoj naum? Što ako je u Jutarnji list poslala članak protiv Apolonije Šturman i sad me izvješćuje kako je urednik prihvatio tekst i obećao brzo objavljivanje? A u tekstu se optužuje Apolonija da onemogućuje darovite i vrijedne studente te da im ubija volju za svaki rad na znanstvenome polju, dok s druge strane protežira ispodprosječne i nezainteresirane. Ne, vrisnula sam u sebi, ona to nije učinila! Jer, bio bi to praktički moj kraj! Apolonija bi me okrivila da zapravo ja stojim iza Mirtinih gnjevnih rečenica, ja zavidljivica i zlobnica. Ne, zaboga, pa ja sam Mirti samo rekla da Apolonija protežira svojega mladoga ljubavnika, studenta iz Požege kojemu treba odskočna daska za međunarodnu karijeru… I rekla sam da ću u zgodnome trenutku pokušati saznati može li i Mirta postati znanstveni novak na projektu… Ma ne, na kraju nisam niti to rekla. Nisam uopće ništa rekla. Samo sam razmišljala o tome da bi bilo dobro da Mirta ispuni svoju veliku životnu želju…

Uzela sam papir i čitala:

Teta, sve je u redu. Panda je jučer pojeo dvadeset deka parizera i popio tanjurić mlijeka. Oko pola deset pustila sam ga na balkon…

Ah, mačak je pao u cvjetnjak, pomislila sam. I ona je sad sva u panici. Traži da se hitno vratim, jer misli da je životinja nešto slomila… No, čitala sam dalje:

… pustila sam ga na balkon. Jedan susjed, malo stariji, mislio je da ste to vi i mačku je rekao ‘Dobar dan’. Mačak ga je gledao i smijao se. Što se tiče pošte, mislim da nije došlo ništa važno, tek jedan poziv za promociju, pa prospekt nekakvog američkog izdavača, obavijest o stanju tekućega računa u banci i knjiga pjesama mladoga autora. Poslije podne, kad je Panda blaženo spavao, uzela sam program simpozija i zadivljeno gledala mimohod imena i titula. Bože, kako je to nedostižno! Kao da sanjarim o nekim nadnaravnim bićima. Kako izgleda čovjek po imenu Dionis? Kakva je žena Kremena? Je li Edouard iz Francuske debeljuškast? Onda je počeo zvoniti telefon, mislila sam da ste to vi, da me jednostavno provjeravate, pa sam se isključila iz svijeta mašte. Mislim, draga teta, da nikada neću imati prilike obilaziti skupove i upoznavati svjetska duhovna kretanja. Nikada… No, to me ne sprječava u intenzivnome razmišljanju o nekim velikim istinama. Tako sam cijelu noć razmišljala o jednoj temi koju sam nazvala Centar-periferija, a koja problematizira odnos institucionalne svijesti prema individualnoj. Evo, u nastavku Vam prilažem raspravu pod naslovom Centar-periferija…

Fax-poruka imala je sedam stranica. Hotelski momak se tajanstveno nasmiješio. Htjela sam ga pozvati na piće, ali pomisao da je Marija loše volje ili da bi mogao iznenada naići Demidov odmah me odvratila od nauma. Osim toga, počela su mi tiho krčati crijeva i sigurno mi ne bi bilo ugodno da netko sluša te tjelesne muke. Zato sam se isto tako tajanstveno nasmiješila i pokazala prstom crnu točku na terasi:

– Pogledajte, Cigani prodaju kišobrane! Pa to je strašno!

Momak se zagledao van, a ja sam zaokrenula stubama na prvi kat, odakle je dolazilo užurbano kuckanje čaša i tanjura. Na stubištu je vonjalo na sredstvo za čišćenje bazena. Prošla sam još jedne stube i onda napravila dvanaest koraka udesno. Vrata sobe bila su otključana. Oprezno sam ih gurnula, očekujući marljivu sobaricu, no pred očima mi se stvorila Apolonija. Bila je u sivome kostimu, s plavom maramom prebačenom preko ramena. Čudno. Za doručkom sam je vidjela u dugačkoj crnoj suknji i crvenoj vesti. Čak sam je htjela pitati je li to aluzija na Crveno i crno. Na podu je bio rastvoren kovčeg.

– Što je? – zbunila sam se.

– Što bi bilo? – pokušavala se nasmiješiti Apolonija. – Ništa. Tražim neke stvari i ne mogu ih naći.

Iz kovčega su, kao pijani putnici iz bara pretrpanoga broda, izvirivale gomile bijelih gaćica.

– Mogu li ti pomoći?

– Ha, baš si zgodna! – desnom se rukom oslonila na rub postelje, zatim je zagazila u staromodne štikle, koje su stajale uz kovčeg, i jednim je spretnim potezom postavila poklopac na stvari.

– Pa je l’ ti nije dobro? – upitala sam.

Ona je zavrtjela glavom.

– Jesi li možda zaboravila badić?

– Ma ne – uzvratila je bezvoljno, želeći očito odvratiti glupu znatiželju – čak imam dva, stari i novi – i pokazala je prstom rub kovčega, gdje je virio komadić crne tkanine.

– Ha, onda ne znam… Nisam dosta pametna. Eto.

Htjela sam reći kako sam primijetila da je odjednom nestala te da sam se prestrašila za nju, pa onda reći kako je prvi referat bio tako zanimljiv da mi je žao što i Mirta nije tu. Mirta tako voli znanost! Potom sam htjela pitati o čemu je ona pisala, no odustala sam pri pomisli da bi mi mogla tutnuti program pod nos i reći da sama pogledam. A pogled na prolaženje vremena ne bih, dakako, mogla podnijeti. O strahu od kazne da i ne govorim. Znala sam, isto tako, da na mojemu noćnomu ormariću leži kutijica andola, međutim, pravila sam se da je ne vidim jer sam se bojala da me ponovno ne počne boliti zub. Radije sam pogled usmjerila na balkon: kroz otvorena vrata vidjelo se kako je morska površina srasla s obzorom. Postala je dio sivoga neba.

– Je l’ to današnji Novi list? – prekinula sam mučnu šutnju i pokazala prstom novine na stolu. Apolonija je duboko uzdahnula. Shvatila sam da trebam promijeniti temu razgovora ili izaći van. Zato sam počela pričati kako sam za doručkom vidjela Astrid Boorman, koja je prošle godine na ovome istome mjestu predstavljala knjigu Nestvarnost stvarnoga američkoga profesora Benedettija. Boormanova je rekla da će ta knjiga značiti prekretnicu u svjetskoj slavistici, jer argumentirano i krajnje uvjerljivo integrira sve poetike i prakse slavenskog nadentiteta u jedinstveno iskustvo postojanja. Benedetti je, sjećaš se, sa suzama u očima zahvaljivao finskoj kolegici na lijepim riječima i uvjeravao je da će njen članak o Leonidu Andrejevu dobiti prvu nagradu na natječaju za najbolji rusistički esej, što ga već petnaest godina dodjeljuje časopis kojemu je na čelu. Međutim, stari profesor je početkom zime doživio prometnu nesreću i nije mogao sudjelovati u radu prosudbenoga povjerenstva, pa je nagradu dobio neki nepoznati asistent iz Lavova. Boormanovu je to očito vrlo pogodilo kad neprestano priča da je Nestvarnost stvarnoga najgluplja knjiga koju je ikada imala u rukama. Ta knjiga, rekla je, prije spada u sferu praktičnoga iluzionizma negoli u ozbiljnu znanstvenu literaturu. Mueller i Hughes su se kladili da nakon ovoga Boormanovu više nitko neće zvati na slavističke skupove u Srednjoj Europi. Ali evo, vidiš, ipak…

– Slušaj – oštro me prekinula Apolonija – svaki čas očekujem Zdravkov poziv i jednostavno se moram koncentrirati! Razumiješ?!

Potom je zakoračila prema balkonu i naslonila se na dovratnik. U poluprofilu je pokazala teški podbradak.

– Ha, baš lijepo… – slegnula sam ramenima. – Samo ne znam otkuda tolika nervoza… Zdravko k’o Zdravko…

Apolonija je snažnim zamahom ruke potjerala dim kroz vrata.

– Gledam tako ove vrećice s poklon-knjigama – sjela sam na rub kreveta i nastavila oprezno. – Jesi li vidjela što su nam dali?

Apolonija je još žešće tjerala dim van.

– Dali su nam, ovako, pazi: Staroslavenska čitanka, znaš već čija, pa Blijede sjene hrvatskoga postmodernizma, isto znaš čije je, pa Mogućnosti teorije prijevoda i tako dalje. Misliš li da to nekoga zanima? Evo, mene prvu uopće ne interesira ovaj izbor, tobože, naše vrhunske znanstvene produkcije…

– Dosta! – vrisnula je naposljetku.

Spustila sam Mirtin fax na noćni ormarić i požurila van. Kad sam uhvatila kvaku naletjela sam na nekakvoga muškarca, koji se našao u hodniku… Nadam se da to nije bio Demidov, pomislila sam, i brzo se spustila kat niže.

U dvorani za blagovanje već su se uvelike odnosili tanjuri na pranje. Sjela sam za stol postarijega Poljaka koji se prezivao Radziwillowicz. Pričalo se da je najbolji poznavatelj suvremenih slavenskih jezika. Izgledao je, međutim, kao lovočuvar iz Zakopana. Dobro uhranjen, crvenih obraza, s lulom među zubima. Pred sobom je imao nekoliko gusto ispisanih notesa i već izdaleka sam se poveselila kako ću u njima naći nešto i za svoj eksperiment.

– Ali ste že imeli referat? – nasmiješio se i rukom mi zaklonio pogled na bilješke.

Ne, pokušala sam mu odgovoriti na nespretnome slovenskom. Ja sam antitalent za jezike.

– O, zelo lepo. Prišel vas bom poslušat. A gdaj nastopate?

Hm, hoće li razumjeti? Objasnila sam mu situaciju s puno ispraznih rečenica.

– Sigurno je vaša tema zelo zanimiva…

Ah, sigurno jest. Interdiskurzivnost.

– O, to je momentalno najzanimivejša tema v naši vedi!

Poljak s borama dobrote polako je govorio, a vrijeme je luđački osvajalo tajanstveni prostor. Sati su se topili, a protiv minuta nisam mogla ništa. Nikakva sjećanja, nikakvi osjećaji nisu to mogli zaustaviti. Pa čak niti onaj vatreni gulaš, poslije kojega je Liana Frank onako ležerno prešla u drugu prostoriju i složila fascinantan referat o gradovima ispod mora. Ako postoje gradovi ispod mora, a očito postoje, jer ih je Liana opisala, zašto se ja toliko mučim? Zašto ne uzmem gulaš? Pitala sam konobara, koji je slučajno prolazio pokraj našega stola, zašto se poslužuju tako bezlična jela. Vidi ovo: pohani celer, crni rižoto, špageti, juha od gljiva, naravni odrezak s prilogom, kompot od krušaka. Zašto, primjerice, nema gulaša? Molim vas, rekla sam, pitajte kuhara kakav je to ručak… Pa nisam ja ovdje došla gutati hranu za svinje!

Nakon stanovitoga vremena konobar se vratio s uznojenim dugajlijom, koji je brisao mokre ruke u papirnati ubrus. Konobar je imao vrlo dugački, mutni nokat na malome prstu desne ruke.

– Diamo un’ociada al pasto, per veder cosa non va… Prego, mi faccia veder cosa xe venu bene!(5)

Rekla sam da neke kombinacije namirnica dobro djeluju na maštu, stvarajući neslućene svjetove, nevidljive gradove. Poznato je valjda da ljuta paprika tjera mozak na čuda.

– Scusi, ma non capisco… Cosa vuole? Cosa sarebbero ste citta invisibili?(6)

Radziwillowicz me zapanjeno gledao, bore dobrote razvukle su se u izraz nedoumice. I kod njih, u Poljskoj, biljke imaju čudesnu moć: jasika se, primjerice, u puku koristi u magične svrhe. Stvar koju je dodirnuo lopov stavlja se u rascijepanu jasiku i od toga tat dobiva groznicu i vraća ukradeno. A sjećate se Prousta? “Preplavilo me neko divno uživanje, koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo čime oko mene, ali mu nisam znao uzroka. Smjesta mi sve životne nedaće postadoše ravnodušne, njegovi mi se porazi učiniše bezopasni, a njegova kratkoća prividnom. Bilo mi je, kao kad čovjeka opije ljubav, koja isto tako ispunja dragocjenim sadržajem; ili, još točnije, taj sadržaj nije bio u meni, on je bio istovetan sa mnom”. Kolačići Mala Madeleine. Kao skijaška skakaonica u Zakopanama. Suluda stvar, zaključila sam. To manijakalno evidentiranje prošloga vremena, vremena koje zaogrće neke druge osobe i stanja, besmisleno je. Besmisleno. Treba ići ispod površine. Crta dodira vode i neba vidi se, uostalom, s balkona. Ustala sam, otresla mrvice s bijele bluze kao mrave s grančice i potegnula za konobarom koji je na kolicima odvozio prljave tanjure prema blindiranim vratima kuhinje. Dok sam ga pratila pogledom, osjetila sam oštru bol iz mjesta na kojemu me prije bolio zub. Postariji austrijski turist iz grupe uniformiranih držao je stolac u zraku i gledao me. Netko je rekao “opa”, nastao je muk u kojemu je pljusnuo strašan vodoskok vreline. Kao da sam potonula u jučer, u onaj san s Mirtom, kad je Apolonija slomila nokat a Demidov se urotnički motao oko recepcije. I sve je odjednom dobilo obratan tijek, onaj gulaš s feferonima poslije Kraja stoljeća došao je poslije referata, smrad nečiste vode hotelskoga bazena uvukao se u bočicu s parfemom, jednoličnost otvaranja i zatvaranja vrata postala je ritam života, a svjetlucanje morske površine navješćivalo je kraj ktonskome gradu. Apolonija, promrmljala sam. Apolonija! Čekaj, molim te, sve ću ti objasniti. Stube su me ponijele do raskršća poslije kojega treba ići desno. Dvanaest koraka. Kao dvanaest vrata Nebeskoga Jeruzalema, zemlje na nebu. Kad sam počela brojati, učinilo mi se da na kraju hodnika stoji jezivi Demidov i gura ključ u bravu. Ako nastavim put, pomislila sam, Demidov će mi predložiti da odemo na piće i poslije će mirno reći kako je zaboravio novčanik. Vrijedi li on jedno piće? Kad bih znala da će saslušati ono što zovem referatom – žrtvovala bih i vrijeme i novac. Međutim, znam da bi sve ispalo drukčije. Demidov je zloduh. Odlučila sam stoga pričekati i vidjeti na koju će stranu – unutra ili van, lijevo ili desno. Kad je nestao s obzora – nastavila sam brojati. Negdje oko desetoga koraka naišla sam na komadiće papira. U prvi mah sam pomislila da su to latice ruže penjačice, smeće koje je zaljubljenoj čistačici opalo iz posude, no kad su se na nekima pokazala slova – dvojbe nije bilo. Ukupno sedam komadića. I još jedan. Osam. Uokolo nije bilo nikakvoga smeća. Sastavila sam papiriće kao dijelove krojnoga arka i dobila tijelo pisma:

Draga <nedostaje komadić papira>,

nikad neću zaboraviti noć prevedena s Tobom, onaj dah orijentalizma i egzotike <nerazgovjetno>. Nažalost, Gertruda se večeras vraća iz Triesta, nije uspjela naći ove prijatelje, tako da <nerazgovjetno> diskutirati o Tvojoj temi referata. Istinito mi je žao zbog toga, ali, vjeruj mi da će se naći netko tko pomoći oko toga, na primjer <nedostaje komadić papira>.

Ovo je netko možda i namjerno bacio na simpozijski koridor, kombinirala sam, jer nedostajala su dva najvažnija elementa – primatelj i zaključak s potpisom. Mnogi su ovdje loše govorili hrvatski, mnogi ga uopće nisu govorili, a mnogi isto tako – nisu ništa govorili. Ipak, posumnjala sam na Williamsa. Možda je taj čovjek jednostavno poslao neku tajnu poruku? Na primjer: umjetnine koje smo pokupili Gertruda nije uspjela prodati u Trstu, pa ćemo morati smisliti neki drugi kanal. Ili: pazi, ako se na hodniku pojavi Demidov – nemoj čitati referat, jer će se Radziwillowicz javiti za riječ i popljuvati te. Međutim, tada me ponovno počeo trgati nesretni zub i morala sam papiriće gurnuti u torbu. Jedan mi je pritom odletio prema stubama, odakle je dolazila zračna struja. Nisam ga podizala, jer mi je svaka kretnja pojačavala bol. Isto tako, kad uđem u sobu, zaključila sam – ne smijem pogledati program. Ako ga pogledam – bol nikada neće stati. I nikad neću uspjeti sastaviti tekst izlaganja. A Demidov će reći da je to oduvijek znao. Uhvatila sam kvaku. Istovremeno je unutra zazvonio i telefon. Zaustavila sam dah. Je li me netko gledao dok sam skupljala odlomke tajanstvene poruke? Možda želi natrag svoj mamac? Je li to Williams? Ili je možda Zdravko? Williams je, bila sam sigurna. Sto posto je Williams. Pa sam je rekao da je od djetinjstva naginjao nedefiniranim stanjima. Apolonija i on proveli su noć zajedno i on joj je za inat namrvio poruku pred vrata. A ona za inat spava i ne želi se javiti. Telefon je i dalje zvonio. Gurnula sam vrata i oštro zakoračila u tijesno predsoblje nalik na turističku podmornicu. Iz kupaonice je dimio miris skupoga parfema. Soba je bila prazna, teška bijela zavjesa njihala se pod naletom posoljenoga vjetra. Izvana je pokušavao ući slabašni miris jasmina. Na stolu je ležao izgužvani Novi list. Naslovi su vrištali na sve strane. Kao da je netko u bijesu čitanja želio slijepiti divlje nogometne navijače s nezadovoljnim radnicima, pijane bicikliste s razočaranim inovatorima, podle političare s lakomislenim kraljicama ljepote. U ušima mi je zujalo kolo raznovrsnih senzacija. Uzela sam andol, progutala ga i ispružila se na krevet. Bol u zubu jasno sam vidjela kao prometni krkljanac u gradu. Ulice pune automobila, uski kanali puni brodica, pothodnici puni pješaka. Tvornički dimnjaci dime, vatrogasne sirene bjesomučno zavijaju, padobranci vježbaju desant. Pročelja spomenika kulture bljuju masne grafite, travnjaci izbacuju pseći izmet, trgovi tonu u zelenkastu pljuvačku. Jednom sam rekla da ću te zanimljive osjete voditi kao snove, kao priče koje nešto znače, jer gradovi u kojima živimo nisu ništa drugo do projekcija unutarnjih senzacija. U slici trgajućega zuba razaznavale su se otomanske sile koje su grčevito nastojale izbiti van, na Zapad, no gradske zidine bile su jake i nisu popuštale. Onda je naišao nekakvi plimni val i kaos u gradu se sredio. Na površini se začulo kucanje sata. Primila sam Mirtin fax nadajući se da će me on posve smiriti. Centar – periferija, zvuči tako poznato. Prije dosta godina s ovakvim sam naslovom sastavila tekst o stanju u domaćoj znanosti, nalazeći da su ključne pozicije u društvu, dakle centar, zauzele osobe koje su dugo egzistirale na periferiji, u zoni nekompetentne misli, koju karakterizira čvrsta veza s visokom politikom. Povod mi je pružila Apolonija Šturman, koja je primljena na mjesto koje sam ja oduvijek željela. Ona je, kako sam pisala, oličenje novoga vremena, suženoga vidokruga, nedoučenosti i isključivosti. Poslije sam dobila bolje mjesto i odmah sam prestala s takvim razmišljanjima. Danas tako nešto niti u ludilu ne bih obznanjivala. Apolonija Šturman kao metafora jednostavno je izgubila moć. Mirta je očito obradila neki svoj sindrom centra i periferije, možda uspješnice pop-glazbe ili reciklažu hitova iz šezdesetih. A možda je komparirala različite dijelove grada – centar s ruralnom kulturom i periferiju s urbanim sadržajima. Uspjela sam, međutim, pročitati tek naslov, kad su se otvorila vrata i u sobu je ušao čovjek koji je neobično dojmljivo diskutirao nakon projekcije slova na ekranu.

– Oh, oprostite – zalijepio se u uskoj podmornici predsoblja kad me spazio. Oči ispod naočala narasle su u dva znatiželjna periskopa.

Ustala sam i uskočila u cipele, koje su se provjetravale ispod kreveta.

– Izvolite, izvolite…

Koraci su, međutim, žurno okrenuli prema van. Potrčala sam za čovjekom.

– Gospodine!

Muškarac je zastao i usiljeno se nasmiješio.

– Oprostite što ovako upadam – rekao je tiho. – Htio sam samo nešto pitati kolegicu Šturman…

– Uđite, kolega – pomaknula sam praznu torbu prema ormaru i ponudila mu da sjedne.

– Ja sam Marko Loss iz Bochuma – rekao je plivajući u crvenilu.

– Sjednite, molim vas – ponovila sam i pokazivala prstom prazan stolac.

– Hvala, hvala – uzmicao je. Tada se na vratima pojavila Apolonija.

– Marko? – značajno je podigla lijevu obrvu.

– Došao sam se oprostiti – rekao je Loss ravnodušno.

– Oprostiti?

– Pa eto, predomislio sam se – usmjerio je periskope u pod. – Ne idem sutra, kako sam planirao, nego za pola sata. Walter i Konrad idu autom do Muenstera, pa ću s njima…

– Kako sad odjednom Walter i Konrad idu u Muenster? – Apolonija se izazovno naslonila na zid. – Zar se nismo dogovorili nešto drugo?

– Strašno mi je žao, ali pojma nisam imao da bi se mogla ukazati i ovakva mogućnost – slegnuo je ramenima muškarac i počeo je gurati ruke u džep izlizanih tamnih hlača.

Vani se spustila kišica. Gledala sam kako drhtava površina mora prelazi u tmurno nebo. Razgovor Apolonije i Marka Lossa postajao je sve besmisleniji: jesi li primijetio kako dani postaju sve dulji? Da, dani postaju sve dulji. I nekako je prohladno za ovo doba godine. Da, imaš pravo, prohladno je. To je zato što se klima na Zemlji potpuno poremetila od raznih kemijskih pokusa. Da, tako je, ali i od industrije. Znanstveni progres će nas uništiti. Mi ćemo se uništiti. Zubobolja mi je nekim čudom potpuno prestala, no zato me hvatao očaj zbog referata. Zašto ovi kreteni ne pričaju nešto korisno? Zašto ne kažu: on njoj – autodijegetički pripovjedni tekst je podvrsta homodijegetičkih tekstova u kojoj je pripovjedač ujedno i glavni lik. Ona njemu: metafikcija je ogranak postmoderne proze koji problematizira vlastitu fikcionalnost. On njoj: redundancija znači višak stilskih figura. Ona njemu: izokronija je podudarnost između pripovjednoga i pripovijedanoga vremena. On: signal je intendirani indeks. I tako dalje. Baš kao san u kojemu nas progone čudovišta! Neobično je da progoniteljima nikad ne možemo pobjeći, jer nas u tome sprječava neobjašnjiv umor, ali isto tako nas niti čudovišta ne uspijevaju uhvatiti. Njima pak uvijek smeta neobjašnjiva nespretnost. Tako sam i sada osjećala nemoć pred najezdom minuta i sekundi, koje su proždirale sve oko sebe, ugrožavajući ono posljednje za što sam se držala – gradove ispod mora. Tamo, jedino tamo dani su postajali sve dulji. Kao u Bochumu. I putovi u stvarnost su bolji. Kao cesta za Muenster. Zato idem u knjižnicu Matija Vlačić Ilirik. U jedini normalan komad postojanja. No, vani je, kako sam primijetila, padala kiša i morala sam uzeti kišobran iz torbe koja je ležala između kreveta i ormara. A taj razgovor Apolonije i Marka, raširen po cijeloj sobi, bio je toliko materijalan da sam morala odustati od ambrele i izaći samo s novčanikom. Morala sam odustati čak i od pozdrava, jer su se ti nestrpljivi ljudi ubrzo spojili u nešto sivo, u masu nalik na moju crta obzora i namreškanu površinu mora.

Na stubištu je bilo vrlo živo, grupice raznih boja i veličina neprestano su strujale gore-dolje, vješajući glasove o slanu vlagu koja se lijepila između katova. Sišla sam u prizemlje i spazila Ciganku s kišobranima. Odmah je navalila da kupim jedan. Tobože, jeftini su. Kao jedan ručak, jedna autobusna karta do Trsta ili jedna boca slovenskoga pjenušca. Nije me trebala dugo nagovarati.

– Evo, ovaj ću – pokazala sam prstom zamotuljak taman kao olujno nebo nad ustreptalim Rovinjom.

– Pedeset kuna – rekla je.

Pružila sam joj sto.

– Pa šta nemaš sitni? – počela je prevrtati džepove. Niječno sam odmahnula glavom. – Ali, da nađeš? – inzistirala je. Ponovno sam odmahnula glavom. – Vidi, nemam sitni – i izvukla je van svoje duboke džepove pune metalnih mrvica. – Pa da pitaj onaj čovek, možda on ima sitni… – i uprla je svoj ružičasti kišobran prema pojavi koja je s približavanjem sve više ličila Demidovu. Dobro, promrmljala sam, vratit ćeš mi tih pedeset kuna kad promijeniš novčanicu. Ma daj pitaj onaj čovek, pokazivala je i dalje prema tipu u zelenome puloveru koji se rapidno približavao. Zaista je bio Demidov. Čuj… – zgrabila sam mračni kišobran i pojurila van. Ciganka je dobacila da će mi svakako vratiti ostatak. Nemoj da brineš, ima ti vratim jedan plavi novac!

Kad sam izašla na terasu, s koje su stube vodile na prometnu ulicu, kiša je prestala i uokolo su letjele samo kapljice s borova. Jedna od njih je bila guste bijele boje. Dolazila je od neke ptice i navješćivala je sreću. Tada mi je palo na pamet da će za sat ili dva prestati djelovati tableta za ublažavanje boli te da će to biti strašan šok za mene. Osjetit ću kako se moji gradovi ruše, kako pneumatske bušilice razaraju tlo. Kako se prekrajaju cijele četvrti: tamo gdje je prije bilo raskršće s puno automobila – sada će osvanuti košarkaško igralište. Negdašnji park s vodoskokom pretvorit će se u skladište staroga željeza. Na tvorničkim će dimnjacima vrijedne rode sviti gruba gnijezda, vatrogasne će sirene svirati svadbeni marš, padobranci će igrati stolni tenis. Bol u biblioteci bit će nepodnošljiva. Tako se čovjek u očaju hvata iracionalnoga prostora: siječe šumu, gazi ljude, baca papire. Posred uske ceste stajao je automobil s njemačkim registracijskim pločicama. Na stražnjemu sjedalu bio je udobno zavaljen visoki starac sijede kose s pramenovima narančaste boje. Razmišljao je nad cestovnom kartom Europe. Lica sam se sjećala s one projekcije slova na zidu.

– Za mene je gotovo simpozij – nasmiješio se kad je spazio moje turobno lice s druge strane stakla, i zaklopio je kartu sa spletom žilica. – Sutra počinje novi život…

– Ah, a mene tek očekuje nastup – uzdahnula sam. – Interdiskurzivnost. Što mislite o tome?

Nijemac je zakolutao očima:

– Ja sam zaklopio knjigu od znanosti. Mislima sam već u Muensteru, slažem sasvim druga građevina. Priča. Glavni personaž je moj prijatelj Loss, koji se zaljubi u nekakva lakoumna žena. Radi se o jednome skup, možda rođendan, na koji je ta žena došla nepozvana, bez dara i bez pratnje, i on je izvlači. Ha, ha, ha, ha, neću dalje pričati… Gle, gle, ide Walter! Zamislite, Walter je naučio nekoliko riječi hrvatski!

Nevoljko sam se vratila u predvorje hotela i sjela u meki naslonjač. Hoće li me opet boljeto zub? Hoću li stići do nove tablete? Kad sam zažmirila – svijet je dobio sasvim drukčiju dimenziju. Bila sam posve blizu svojim gradovima ispod mora. Zvukovima. Čak i andolu, koji mi se smješkao iz hrpe događaja u Novome listu.

– Ah, tu ste – odjednom se iz tamne mrlje udaljenih ljudi izvukla krupna pojava Zvjezdane Spengler, glavne osobe simpozija. Oko nje se plelo nekoliko nepoznatih djevojaka, vjerojatno studentica koje su pomagale u organizacijskim poslovima. – Dakle, ovako – izvukla je išarani papir iz plavoga fascikla – križamo Barillija, a ostale pomičemo za jedno mjesto naprijed… Recite Apoloniji, molim vas, da nema Barillija. Javio je da ima visoku temperaturu.

Nema Barillija? Jednim potezom olovke izgubila sam, dakle, pola sata života. Gdje sam sada? Kako ide redoslijed? Ne, ne smijem se dovesti u situaciju da pogledam program. Cijela čarolija se može srušiti. Radije bih se pozabavila nevjerojatnim pothvatom Liane Frank s paprenim gulašem, ali me svijest o jakim mirodijama suočila s mogućnošću razbuktavanja boli u zubu. S požarom u gradu. Najbolje bi bilo sve odbaciti i otići u pravi grad, u kojemu me nitko ne poznaje. Marija! – zamalo sam vrisnula. Ali ne, tamo je stajao prokleti Demidov. Jedini put kojim se moglo nesmetano prolaziti bile su stube s mirisom bazena. Pokušala sam se oraspoložiti nekim vedrim sjećanjem; čak sam nešto prije vidjela Violetu Meletinsku kako s plastičnom vrećicom, na kojoj je bio znak hotela i natpis Rublje za pranje, obilazi stolove i uzima ostatke hrane. Robert Spark je izašao u grad u šlapama. Ne. Nisam se mogla opustiti. Tištilo me prokleto prolaženje vremena. Ti sati, te minute. Sekunde. Prestala sam se opterećivati tek kad mi se učinilo da za mnom ide cijela gomila ljudi na čelu s akademkinjom Spengler, i viče: još naprijed, još naprijed! Ili da su se ti glasovi, koji su uglavnom dolazili s recepcije, kovitlali u zamalo materijalni osjećaj pritiska na tijelo. Prije negoli sam se upustila u brojenje koraka – bacila sam pogled na usku cesticu: automobil s Nijemcima je upravo kretao. Kroz otvoren prozor nezgrapno je mlatarala nečija ruka, a Walter, koji je naučio nekoliko hrvatskih riječi, radosno je vikao:

– Guzica! Guzicaaa!

Tako i godišnja doba dolaze i odlaze. I gradovi. I obzori koji se vide kroz prozor. No, slutim da niti Apolonija nema referata. Sve ove igre – od Williamsova pisma do napetoga opraštanja s Lossom govorila su o njenome očaju. Da je napisala referat sad bi sigurno sjedila dolje kod Marije i važno dijelila savjete kolegama iz tranzicijskih zemalja. I mene bi vrlo prepotentno pitala gdje ću objaviti tekst. Hoćeš li slati u Partisan Review ili si već našla vezu za Open City? Ovako, čini se, ispada da nam je vrijeme objema veliki neprijatelj. A iznad svega akademkinja Spengler, jer ona upravo ždere te naše krhke minute i sekunde. Krenula sam gore, u nebeski Jeruzalem.

Nije trebalo brojati nikakve korake. Gurnula sam vrata nogom i uletjela u sobu: Apolonija, sjetila sam se kako ćemo zaustaviti akademkinju Spengler! Pogledaj Novi list! Pogledaj, molim te, naslove i nadnaslove članaka! Što vidiš? Opljačkane crkve u Rovinju, Provala u Zavičajni muzej, Nepoznati lopov odnio vrijednu skulpturu. Tako je. A znaš li tko je to učinio? Ne znaš? E, a ja znam! Učinio je to veliki slavist Williams! Da, Roger Williams! Čovjek mi je sam pričao o svojim tajanstvenim aktivnostima na našoj obali. Sve znam. Mogu ti nabrojiti čak i naslove slika koje je pokupio. Sve ti mogu otkriti. Evo, a sad ćemo nazvati policiju, ispričati da je naš kolega pljačkaš i tako dobiti cijeli jedan dan za pisanje referata! Znaš li što je jedan dan?!

Apolonija je u očaju nekud potonula. Možda na dno svojega tajanstvenoga grada. Na njenoj postelji bile su dvije smotane deke. Vani je zalazilo krvavo sunce. Pazi, nema mjesta panici, rekla sam. Ako optužimo Williamsa – dobit ćemo cijeli jedan dan za pisanje referata. Znaš li što znači cijeli jedan dan? To znači zrakoplovom prevaliti put od Zagreba do Moskve i natrag. To je trijumf osvajanja. Liana Frank je za dva sata skuhala divan gulaš i onda za još pet sati napisala tekst za pamćenje. A Roger Williams ionako ide u penziju i više neće biti zanimljiv kolegama. I, što je najvažnije, on je hulja kakve nema: sjećaš se kako je izmislio ženin povratak iz Trsta samo da ti ne mora pomoći u sastavljanju izlaganja? Kasnije je poderao pismo pred vratima ne bi li te dodatno kompromitirao. Zar mu takav postupak možeš zaboraviti? Zar je tvoja egzotika tako jeftina? Evo, odmah me počeo trgati zub od uzrujavanja! Zbog tebe, Apolonija. Zbog tebe. Samo zbog tebe. Moj zub!

Izula sam cipele i ispružila se na krevet. Žao mi je što nisam negdje drugdje, na primjer – u svome stanu na obali, u nepoznatome gradu. S užitkom bih pisala roman o ženi koja ostavlja posao u Institutu, otkazuje luksuzni stan u metropoli i počinje živjeti od nule. U prostoru s drukčijim iracionalnostima. Tada je, kao u mnogim nezgodnim trenucima prije toga, zazvonio telefon. Netko je sigurno tražio Apoloniju, pomislila sam. Ali, nisam htjela uznemiravati svoje ulice pune automobila, uske kanale s tihim brodicama i pothodnike sa sanjivim pješacima. Neka tvornički dimnjaci dime, neka vatrogasne sirene bjesomučno zavijaju u zoru i neka nespretni padobranci vježbaju desant. Kad se i drugi i treći put čulo prodorno zvono zvrrr netko je tražio Apoloniju. Međutim, ona se nije javljala. Ona nije bila u centru. Nalazila se u svome gradu ispod mora. Poslušala je moj savjet. Bila sam, dakle, sama. Mogla sam čitati išarana pročelja spomenika kulture, šetati sa psom po rosnome travnjaku ili pecati u zelenkastoj pljuvački glavnoga trga. Ustala sam i uključila televizor. Na prvome kanalu talijanske televizije bio je kviz. Nijemci su davali vijesti o ratu u Jugoslaviji. Na francuskoj državnoj televiziji bio je nogomet. Na MTV-u je nastupala Annie Lennox. Oči su mi se sklapale od očaja, no nisam se mogla otisnuti u san. Posvuda mi se sklizalo. Kao da me progonio fatalni Demidov. Zato sam se pitala: što ako uopće ne uspijem zaspati i u jutro ustanem s nedovršenim danom? Annie je imala crvenu haljinu i pjevala je velike svjetske hitove. Sa Sweet Dreams uvukla me u jedno polje koje nije bilo ni san ni java.

– Dosta! Nosi se! – derao se histerični ženski glas.

– Kako sada dosta?! – šaptao je muški glas. – Pa stalno si govorila da mi se diviš, da si oduševljena mojim znanjem…

– Ama zašto mi onda ne kažeš ono što te pitam?!

– Ali, rekao sam ti sto puta da ne postoji jedinstveno mišljenje! Jedan kaže jedno, drugi drugo, a treći treće!

– Pusti me, budalo! Nemoj me dirati!

Onda su se otvorila vrata i u sobu je načas ušlo svjetlo s hodnika.

– Pizdolizac! – prosktala je Apolonija i nataknula cipelu s visokom petom, zaljuljala se i odbacila torbicu na zgužvani pokrivač. Iz unutrašnjosti su izletjeli ključevi, ruž, češalj, novčanik i nekakvi bijeli bomboni. Na ekranu je pjevala Annie Lennox, Why.

– Što to gledaš? – zaškiljila je naposljetku.

Poželjela sam da me zaboli zub i da zajedno s bolom potonem ispod mora. Apolonija je pričala kako je prošle godine sanjala cijeli jedan film. Nećeš vjerovati, rekla je, ali vidjela sam sve što ima klasičan film – od onoga dosadnoga natpisa starring, co-starring i featuring, pa do najsitnijih pojedinosti priče. Čak se sjećam da je u sceni pijane vožnje gradskim ulicama netko bacio zgužvani papir kroz prozor nebodera. Na papiru je pisalo… – Apolonija se usred priče strovalila u postelju i zaspala.

Jutro je osvanulo kišovito. Iz tamne površine mora izranjale su svakojake optičke senzacije: dinosauri, pijavice, sirene i gusarski brodovi. Pomislila sam da bi bilo krasno da je dan kasnije, to jest da je sve završilo. Kad sam jezikom dodirnula užareno područje oko zuba, otkrila sam da je zadebljanje nestalo i da je sve u redu. Čak niti poslije, kad sam četkicom prolazila tim područjem nisam nailazila na tragove havarije. Pritisak i velika vlažnost zraka stvarali su mi dojam kao da sam cijelu noć prostajala u nekom tijesnom hodniku. Čak sam sanjala da je netko bacio nepotpisani papirić kroz prozor poslovnoga nebodera.

– Mmm – odjednom je oživjela Apolonija. – Koliko je sati?

Nisam stigla odgovoriti jer se u trenu okrenula na drugu stranu. Na brzinu sam se obukla i spustila niza stube. Možda se odgodi današnji dio, razmišljala sam, jer je ionako većina sudionika otišla kućama. Kad bi barem Marija mogla zaustaviti protjecanje… Kad bi udesila da umjesto vremena teče stock… Marija, nemojte gledati, molim vas, nemojte ništa raditi. Postanite odbljesak sa čaše, postanite svjetlo. Pipničarka je obrisala ruke u ružičasti ubrus i smješkala se:

– Još ste tu? Čujem da su mnogi već otputovali…

Htjela sam je pitati tko joj se najviše dopao, koga smatra najpametnijim, tko ju je tražio adresu i kome je dala besplatno piće, kad mi se odjednom počelo zijevati i misli su mi se jednostavno rasplinule. Pliiik! – jedna, pliiik! – druga, pliiik! – treća. Kao mjehurići od jeftinoga sapuna. Nisam bila u stanju čak niti običan vic ispričati. Nisam rekla niti dobar dan. Pojmovi su mi se izmicali. Ono što je bilo jučer – postalo je danas, i obratno. Popila sam jedan stock i poželjela da me zaboli zub, i to tako luđački da se uvučem u rupu boli kao u tajanstveni grad ispod mora. Međutim, bol je odselila zajedno sa zadebljanjem.

– Jeste li onda našli stan? – pipničarka je neshvatljivo navaljivala na razgovor.

Odmahnula sam glavom i osjetila mlaz vreloga crvenila u obrazima. Marija se smijala kako nespretno ronim za svojim gradovima, no ja sam hrabro naručila još dva pića. Evo, htjela sam joj reći, dok se ti smiješ – ja usporavam vrijeme. Još malo i bit ću dolje. Sve mi se okreće pred očima, odbljesci opranih čaša, kapljice što navaljuju na spužvu u sudoperu, sve se okreće samo da bi nestalo. A ona se pravila da ništa ne shvaća i ponovno me pitala jesam li našla stan. Jesam li našla stan? Ženo draga, trebala sam reći, pa ja stanujem ispod mora, tamo je moj grad, tamo su svi moji gradovi! Ovdje bi vam bilo izvrsno, nastavila je. Mogli biste cijeli dan pisati učene rasprave. I uvijek biste imali posla. Samo u našemu hotelu održava se jedanaest znanstvenih skupova mjesečno. Neke prikazuju i na televiziji. No, tada sam na stubama, na mojim dragim stubama, koje su mirisale na ustajalu vodu, na ulice pune automobila i trgove potonule u zelenkastu pljuvačku, pokazao Demidov i morala sam požuriti u dvoranu. Unutra je bilo zagušljivo, kao prvoga dana, kad sam se čudila slovima na zidu, ali vrućina koju sam donijela s Marijinim pićem nije uspjela pokrenuti alarm u gradovima ispod mora. Ljudi kao da su jedva dočekali da netko upadne na predstavu: skočili su, svi do jednoga, zgrabili me za ruke i viknuli: a sada ti! Čitaj referat! Čitaj! I tako sam, da spasim život, čitala.

Il n’est pas possible de saisir toute la singularite des poemes qu’on va lire ici sans etre quelque peu informe de l’evolution de la poesie russe au XX siecle. Au moins sur un point formel particulier: le vers libre y est reste jusqu’a nos jours assez marginal et la novation technique s’y est exerce essentiellement sur la rime, toujours plus etendue de la droite vers la gauche et considerablement assouplie, ainsi que sur la recherche d’effets rythmiques dus a la modulation ou a la syncope des metres anteriurement pratiques.(7)

Utilizamos nuestro cuerpo de manera esencialmente diferente en la vida cotidiana y en las situaciones de “representacio”. En el nivel cotidiano tenemos una tecnica dei cuerpo condicionada por nuestra cultura, por nuestro estado social, por nuestro oficio. Pero en situación de “representacion” existe una utilizacion del cuerpo, una tecnica del cuerpo, que es totalmente diferente. Se puede distinguir, pues, una tecnica cotidiana de una tecnica extracotidiana.(8)

Poljak s dobrim borama cijelo je vrijeme klimao glavom u znak potpore. Da, da, tako je, bravo, izvanredno. A onda je ustao, nakašljao se i rekao:

– Vy jste tady predvedla pravy konceptualni happening, což je snad dukaž, ze se veda stala natolik pružnou, že se muže do ni vše zahrnout. No dobre, trocha rozmaru neuškodi. Mam jednoho pritele basnika, ktery kdysy prečetl v televizi svuj nakupni listek a všichni to prijali jako umelecke dilo…(9)

Za dugačkim stolom sjedilo je desetak glava. Nakon nekoliko sekundi tišine ustao je neki bradonja i počeo govoriti kako slova imaju tvoračku moć. Nitko dosad nije otkrio pravu simboliku i poredak glasovnih znakova, rekao je, tako da svi koji redaju a,b,c i tako dalje – grade pojedinačne svjetove, vlastite kataloge, unikate. Netko je nakon toga kihnuo, jedna žena neodredljivih godina ustala je i počela pričati kako je kao mlada asistentica osjećala strahopoštovanje prema velikim imenima, osobito onima stranoga podrijetla. Za mene je to bio susret s tajnom, rekla je, s kulturama koje nisam poznavala. Jer, jedni ljudi su kroz ime nosili klasičnu civilizaciju, drugi su otkrivali bogatstvo pučkoga stvaralaštva, treći su upućivali na egzotičnu mitologiju. Zato sam se, velim, bojala raznih Leopolda, Viktorija i Augusta. Evo, danas, recimo, znam da se ime Apolon, odnosno Apolonija, povezuje sa simbolikom broja sedam… Nakon kraće tišine izlio se mlaki pljesak. Potom je netko zvecnuo ključem po praznoj čaši i rekao: Apolonija Šturman. Apolonija Šturman? Apolonija Šturman! Žena koja se polako dizala sa stolca nije bila Apolonija Šturman, barem ne ona Apolonija koju sam ja znala. Ova osoba imala je isti mlohavi podbradak, istu crnu kosu skupljenu u složenu pundžu, iste usne nalik na tek zametnute krastavce kornišone, ali nije imala onu samouvjerenost i oštrinu kojom je Apolonija Šturman tako lako osvajala prostor oko sebe. Ova je bila nesigurna, kao mala gimnazijalka, neprestano je provjeravala jesu li sva puceta na bluzi dobro zakopčana, histerično je bacala pogled na sat, koji je plivao na labavome remenčiću te se glupavo smješkala nekoj neodređenoj točki u prostoru. Nekom svom Demidovu. Glas joj je bio spleten od mnoštva uskovitlanih zvukova, koji su pokušavali silom iščupati nerazumljiv sadržaj iz gomile drhtavih papira:

– Centar je apsolutna zbilja. Apsolutna zbilja je Bog. Bog je kugla čije je središte posvuda, a obodnica nigdje. Zbog toga se centar prema periferiji odnosi kao živa tvar prema neživoj…

Sjetila sam se, dok je ta mala gimnazijalka čitala svoj referat, kako sam svojedobno, prije četrdesetak godina, naložila dvorišnoj djeci da donesu nešto za jelo. Jedan je donio jabuku, drugi komad kruha, treći pola suhe kobasice i tako dalje. Ja, dakako, nisam donijela ništa, jer mi nije bilo zanimljivo jesti ono što imam kod kuće. A i bila sam veliki, veliki šef. Zato sam pomno pregledala ponuđene namirnice i uzela komad sira, koji je donio Bojan. Eto, prijatelji, jedite to što ste donijeli, rekla sam, a ti, Bojane, slušaj. Bila jednom jedna djevojčica, koja nije imala ni tople sobice ni krevetića ni kaputića da se zaštiti od hladnoće. Nosila je tek komad kruha koji joj je dao neki samilosni čovjek. Uzdajući se u Boga krenula je u svijet i putem naišla na nekoga siromaha. Daj mi štogod jesti, gladan sam. Djevojčica mu je dala kruh koji je nosila u ruci. Siromah je zahvalio i otišao. Potom je djevojčica naišla na jadno dijete i darovala mu posljednje što je imala – haljinicu. U međuvremenu se smračilo, djevojčica se našla u gustoj šumi i gledala je kako padaju zvijezde s neba. Bili su to sve sami zlatni dukati. Djevojčica ih je skupila i bila bogata cijeli život. Dvorišna djeca su pojela svoju hranu i čekala nastavak igre. Jedino je Bojan tražio svoj komad sira. Objasnila sam mu da ga je djevojčica iz priče darovala nekom siromahu te da pokuša navečer hvatati zvijezde.

– Institucionalizirani centar funkcionira na načelu odbacivanja Drugog – čitala je Apolonija Šturman – to jest, on po svojoj naravi, po definiciji, ne prima procese s periferije. Zbog te autarkičnosti tvar centra se vrlo brzo izrođuje, deformira i naposljetku atrofira, dok se materijal periferije neprestano giba, osvježuje novim praksama i osnažuje željom za afirmacijom u adekvatnome arealu. Primjer za ovu tvrdnju nalazimo u našoj znanosti. Naša znanost, natrula u institucionaliziranim obrascima, pokazuje tendenciju…

Apolonijin glas postao je nadnaravno visok, riječi su prestizale jedna drugu i na kraju se sve stopilo s cvrkutom vrabaca, koji je neobjašnjivo uletio u polumračnu dvoranu. U pauzi, koja je ostavljena za diskusiju, nitko se nije javio za riječ. Mislila sam da će onaj Poljak, lovac iz Zakopana, Radziwillowicz, dignuti ruku i reći nešto duhovito. Kao, hvala na predstavi, draga Apolonija, takve stvari postoje i u Poljskoj. Ali, Poljaka više nije bilo. Njegovo mjesto za stolom bilo je prazno. Nisam vidjela niti Zvjezdanu Spengler.

Eto vidiš, kako je sve bilo jednostavno! Ovo moramo proslaviti! – rekla je Apolonija, ona Apolonija koju sam znala, za vrijeme pauze. – Dođi, popit ćemo stock, ja častim.

Ustala sam i zagrabila prema vratima, sigurna da su oni skriveni gradovi u međuvremenu sasvim isplivali na površinu. I doista. Pogled mi je doticao različite, zanimljive građevine. Apolonija ih je odmah prepoznala. Pogledaj, vrištala je, krumpirasti Kaiser Friedrich-Museum u Berlinu, crno-bijele stepenice ispred katedrale u Composteli, zgrčeni Sultanov dvor u Carigradu, kipovi na portalu katedrale u Magdeburgu, kockasta vijećnica u Oslu, čipke male palače sportova u Rimu, Louvre kao takav! … Znaš, rekla sam kad sam se nekako pribrala od dojmova, htjela sam ti pričati o svojoj nećakinji Mirti, ali uvijek me nešto spriječilo. Ne moraš se truditi, nasmiješila se Apolonija, sve ti piše na licu. Bolio te zub, zar ne? Htjela si ostaviti posao u Institutu, otkazati luksuzni stan u središtu i postati netko drugi u mirnome gradu na obali mora. Tako je. Ali, Mirta… Da, Mirta, Apolonija je sad pripalila cigaretu, Mirta ti mora čuvati mačka. To je ono što ti cijelo vrijeme govorim: zašto se ne udaš? Zašto ne pustiš nekog tipa u svoj život? Pa bilo bi ti neusporedivo ljepše da te svako malo nazove poznati glas i izgovori nešto lijepo, nešto životno. Osjećala bi se tako sigurno i dobro u ovome svijetu. I nikada te ne bi bolio zub. Bol je, vjeruj mi, bijeg od stvarnosti. No, dobro, kako bilo da bilo, vodim te na piće!

– Ne! – stala sam kao ukopana. – Bježimo!

Apolonija se naslonila na zid. Iz fascikla joj je počeo curiti nekakav list.

– Apolonija, molim te, bježimo!

– Što je?

– Zar ne vidiš? – prošaptala sam. – Zar ne vidiš tko nam ide u susret?

– Ne… – zbunjeno se ogledavala. U predvorju je lelujalo mnoštvo turista.

– Pa Demidov! – dreknula sam. – Demidov!

– Koji Demidov? – upitala je ona.

– Kako: koji Demidov?! Postoji samo jedan Demidov na svijetu: onaj nesretnik Andrej Demidov! – udarila sam potpeticom o ulašteni parket.

– Demidov? – zinula je Apolonija. – A gdje to vidiš Demidova?

– Pa tamo je, vidiš, ide prema šanku! – pokazala sam drhtavim kažiprstom prema čovjeku koji se stapao s tamnim bojama interijera.

– Misliš na onoga u zelenome puloveru?

– Da, da, na njega! – potvrdila sam. Bio je to jedini čovjek u zelenome puloveru, jedini čovjek u predvorju hotela. Jedini čovjek s urokljivim očima. Velim, jedini čovjek. Povukla sam Apoloniju stubama prema vrhu, gdje je mirisalo na morsku vodu i ocvale alge. Gdje su raskopani trgovi plivali u zelenkastoj pljuvački. Gdje se sve dimilo od velikih količina stocka. Htjela sam nastaviti priču o Mirti, priču o tome kako je dobila prvu nagradu na nagradnome natječaju Nedjeljnoga Vjesnika, putovanje u Španjolsku za dvije osobe naime, ali okolnosti mi jednostavno nisu išle u prilog. Gubila sam dah i mogla sam izgovarati samo kratke istine. Dvaput sam izustila Mirta i jednom Španjolska.

– Ne, to nije Demidov – zastala je Apolonija odjednom nasred stubišta. – To je muž one debele žene koja je govorila o slikovnosti pisma…

I izgovorila je njeno ime kao da se radi o nečemu neživome, perifernome. Zatim smo se nastavile penjati stubama i Apolonija je rekla kako su ovakvi skupovi korisni za razmjenu stručnih informacija, ali da istodobno u ljudima raspiruju neke nevjerojatne strahove. Strah od vrućine, strah od boli, strah od nijemosti, strah od nesnalaženja, strah od iznenadnoga sljepila, strah od gubitka identiteta. I nabijaju razne komplekse: kompleks manje vrijednosti, kompleks prevelike vrijednosti, kompleks nesretnoga djetinjstva, kompleks gomilanja blaga, kompleks gubitka pamćenja, kompleks neadekvatnoga mjesta u svijetu. Počela sam se gubiti u vrtlogu različitih fenomena površinskoga života. Zastala sam i u mislima istrusila nešto žestoko.

– Pratiš? – upitala me strogo.

Da, da, kimnula sam, slažem se, tako je, imaš pravo. More stocka bilo je toliko primamljivo da mi se činilo kako ne treba postojati više ništa na svijetu.

– Eto, i opet ti kažem: nemoj spustiti nos kad te pitam zašto se ne udaješ… Nemaš pojma kako je krasno kad sva slomljena isplivaš u stvarnost i čuješ nešto lijepo od svojega životnoga partnera…

Približavale smo se našoj sobi. U jednome trenutku učinilo mi se da čujem telefon. Htjela sam to reći Apoloniji, no ona se sagnula za komadićem papira.

– Gle! – ispravila se i pružila mi laticu bijeloga papira na kojoj je pisalo samo Zvjezdana. Onda me gurnula prema vratima. – Brzo, otključavaj!

Obje smo u istome trenutku pojurile u prostoriju iz koje se vidjela čarobna crta mora. Zvonjava aparata priječila je dodir s beskrajem. Sjela sam na postelju i podigla slušalicu:

– Srce – rekao je bukteći muški glas – ljubim te u podstavu gaćica…

Međutim, tada se crta površine mora naglo uzburkala. Apolonija je poletjela prema krevetu, istrgnula slušalicu iz mlitave, uznojene, ruke i počela se histerično smijati. Pa da, pa da, to je krasno, vikala je. To je jednostavno krasno! Izašla sam van. Nedostaje još jedan papirić, pomislila sam. Još jedna latica onoga tajanstvenoga cvijeta. Tamo je potpis. Ali, sve su ruže sretne i svaka je nesretna na svoj način!

– Zamisli – rekla mi je kasnije, dok smo šetale na autobusnoj stanici – jučer je na televiziji bio Rovinj. Zdravko kaže da su pokazali samo tebe i da si rekla kako je kulturna ponuda vrlo dobra…

– Samo to? – začudila sam se.

– Ha, možda si još dodala da ti je bilo ludo i nezaboravno, ali on to nije čuo…

Zrak je intenzivno mirisao na duhan. U blizini je bila tvornica, utemeljena još 1872. godine. U njoj su se proizvodile poznate cigarete. Uz obalu, na mjestu gdje se ljeti prodaju plastični suveniri i razglednice, Apolonija je uočila tipa koji je prodavao naše poklon-knjige: Staroslavensku čitanku, Blijede sjene hrvatskoga postmodernizma, Mogućnosti teorije čitanja i još neke monografije. Tip ju je podsjećao na poznatoga filmskoga glumca, no molila sam je da prestane govoriti o sličnostima. Kraj čovjeka su stajala domaća djeca i jeftino nudila namreškane kućice školjaka. U jednome trenutku rekla sam da ćemo sigurno cijelo poslijepodne provesti same, kao na ukletome brod, jer smo izabrale pogrešan prijevoz, međutim, baš tada se na nauljeni plato popeo luksuzni audi crne boje. Unutra je treštala glazba, čuli su se basovi od kojih je podrhtavao lim. Tko bi u tuđemu gradu mogao doći po vas u veselome automobilu? Tko bi u tuđemu gradu uopće mogao doći po vas? Tko bi uopće mogao doći u tuđi grad? Nitko. Nisam u ovakvoj situaciji mogla zamisliti niti luckaste Nijemce, koji su na putu za Muenster vjerojatno složno ponavljali “guzica, guzica”. A ne bi se mogao naći niti Demidov. Jer, Demidov kao takav uopće ne postoji. Čovjek kojega sam se bojala zvao se Spengler. Na njemačkome: limar. Sjetila sam se da mi je na noćnome ormariću ostala prazna bilježnica, u koju sam kanila zapisivati dojmove za Mirtu. Ali, hotelski momak ne bi mi je donio. Pamtio je da mu nisam ništa dala za onaj fax. U automobilu je mogla biti jedino Ciganka. I ona je zaista polako izašla iz buke, pazeći da se ne posklizne na debelome, uljanome tragu perona. Bila je bosa.

– A, evo te, vidiš… U hotel su mi rekli da si otišla. Moram ti vratim pedeset kuna. Uzmi, evo – i pružila mi je plavu novčanicu s blaženo nasmiješenim likom Ivana Gundulića. – Ne bi mogla mirno da spavam, dece mi – i pokazala je rukom prema automobilu, u čijoj su se unutrašnjosti micale dječje glavice kao nemirni mačići. – Evo, i oni su sa menom, svi… Ljuljeta, Zipka, Traktor, Revolt, Sanela i Nemo.

Posljednji, Nemo, učinio mi se posebno interesantnim.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.