Krvavi mjesec nad Pompejima | Irena Lukšić

KUĆA OD MRTVIH OSA

 

Možda je sve ovo glupo. No, pozornost mi se uzburkala kad sam u hrpi pisama zapazila omotnicu bez ikakve oznake pošiljatelja. Odmah se prisjetila mlade žene vatreno crvene boje kose, koju sam dan ranije vidjela na pošti kako zajedno sa svežnjem pisama sa žigom poznatoga odvjetnika gura i veći broj plavih omotnica u koje je, dok je čekala red na šalteru, stavljala fotokopirana tzv. pisma sreće. Evo, i danas, 24. travnja 1998. godine, njena je poruka stigla k meni. U poruci se kaže da tekst moram umnožiti u dvadeset primeraka i poslati dalje, inače će me zadesiti nesreća. I onda se navode primjeri kako je jedna američka tipkačica ostala bez posla zato što je čarobno pismo bacila u koš, a neki Nijemac je dan-dva kasnije umro zato što također nije htio proslijediti sreću. S druge pak strane svećenik iz Venezuele dobio je za nagradu glavni zgoditak na lutriji. Možda sam i ja nehotice željela izbjeći nesreću kad sam zapisivala svoje sretne dane i slala ih ljudima iz bliže i dalje okoline. Od početka pučke škole. Sve. Evo dokaza. Okrenula sam sasvim nedavnu prošlost, 21. ožujak 1998. godine:

Prijepodne je bilo hladno i burno, s masnim oblacima iz kojih je povremeno padao snijeg. Htjela sam popodne provesti na raskrčivanju vrta, no oštar vjetar nije mi dopuštao dulji boravak na otvorenome prostoru. Susjedi kažu da ove godine možda neće zakupiti vrt. Obrada zahtijeva puno slobodnoga vremena, a to si malo tko danas može priuštiti. No, s druge strane, vrt je ono što su nekad bila nedjeljna popodneva. U nedjeljno popodne ranih šezdesetih obvezatno su se nosili kolači susjedima, na tanjuriću, pokriveni ubrusom, “za probu”. Potom se išlo u šetnju. Žene i djevojčice mazale su sandale nečim bijelim, jer se van izlazilo svečano obučen. Ulice su bile pune šetača: ljudi iz gornjih kvartova tekli su prema dolje, prema AMD-u, dok smo mi iz donjih dijelova išli prema gore, prema kupalištu i stadionu. I tada smo mama i ja, i poneka od njenih brojnih prijateljica, nailazile na “bolje” slojeve: općinske službenike, liječnike, nastavnike. Kad smo išle putem kroz park, obvezatno smo nailazile na gospođu Sivek, ženu legendarnoga tvorničkoga inženjera. Ona je uvijek šetala sama i rado je pričala s mamom. Bila je to vjerojatno posljednja dugoreška dama. Mama je izvanredno studirala ekonomiju i morala je položiti njemački, a gospođa Sivek je vrlo dobro govorila taj jezik. Mama je od nje posuđivala knjige i poslije su na njemačkome izmjenjivale dojmove. Dugo sam mislila da su od te lijepe i dobrodržeće žene mještani zazirali zbog priča da je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata priređivala zabave za njemačke oficire, no poslije se pokazalo da je razlog nešto drugo. Ta žena je čitala posebne knjige u mjesnoj čitaonici, kupovala je časopise koje nitko nije tražio i jednostavno nije imala s kime razgovarati. Kad je mama naučila njemački, postale su dobre znanice. Ona se izdaleka smiješila kad joj je mama dolazila u susret.

Nedjeljom je pak tata bio u ribolovu.

Vrtovi su danas kolači i šetnje nedjeljom. Rekla sam susjedi da svakako zadrži taj komadić zemlje.

Sjedila sam u kafiću i razmišljala o raznim papirima koje sam držala u fasciklu. Htjela sam ih razvući preko stola, no tada je počela treštati glazba. Zvukovi su se poput agresivnih cvjetnih uzoraka lijepili za zidove i poticali različita priviđenja. Recimo: Okrugli akcent Vasilija Kandinskog, Puškina Oresta Kiprenskog, Most straha Paula Kleea, spiljsku sliku iz Lascauxa, Veneru iz Vulkanove kovačnice Le Naina i Doručak u atelieru Edouarda Maneta. Konobarica je nosila voćni čaj i simpatičnu čokoladicu na bijelome tanjuriću.

– Ovo mi je veliko osvježenje – rekla je slažući jednostavni pribor po rubu stola. Tanjurić, žličicu i posudicu sa šećerom, naime. – Preko tjedna vodim proizvodnju u tvornici Atlantida, a subotom i nedjeljom radim u kafiću.

Znala sam je iz viđenja. Zvala se Jadranka Mateša, završila je gimnaziju i bavila se sportom. Mjesni je list više puta spominjao njezine uspjehe u stolnome tenisu. Netko joj je čak prorekao svjetsku slavu. Međutim, ona je ubrzo odustala od primamljivih mogućnosti i prepustila se životnoj stihiji.

– Zanimljivo, vidite – javio se neki čovjek u baloneru za susjednim stolom. – Rekli ste: Atlantida.

Konobarica se sa čuđenjem nalaktila: rekla sam da. Atlantida, da. I nemoj sad početi gnjaviti, jer nisam ja izmislila to ime. Gazda je, poput Platona projicirao svoje snove i razmišljanja o političkom i društvenom uređenju u kojemu neće biti greške. Kad je pao mrak i kad su se ohladile žrtvene vatre, svi su odjenuli lijepe tamnoplave halje i posjedali na tlo u pepeo svojih obrednih žrtava. I tad, u noći, kad su oko svetišta pogasili sva svjetla, sudili su ih i primali osudu, ako bi jedan od njih optužio drugoga da je počinio neki prekršaj. Pošto je pravda zadovoljena, i kad je nastupio dan, urezali su osude u zlatni stol, koji su u znak sjećanja zajedno s haljinama posvetili. Da se mene pitalo, ja bih sigurno izabrala nešto poetsko: Jorgovan, Đurđica, Slavuj ili Srnica.

– Kad čovjek daje ime – ulaže veliku energiju – govorio je čovjek. – U ime se ugrađuje želja da stvar bude uspješna… Ime neke stvari jest zvuk što ga proizvodi djelovanje pokretačkih sila koje ga tvore. Stoga izgovoriti ime neke stvari zapravo znači stvoriti tu stvar. Stvoriti, razumijete?

Ah, uzdahnula je konobarica. Kud bismo došli kad bismo baš o svemu vodili računa?! Poludjeli bismo. Tako je jednom došao neki poznati književnik. Pisao je priče… No, kako se ono zvao?

Ne, konobarica se nije mogla sjetiti imena. Pamtila je samo štos kojim ju je čovjek osvojio: bila je to priča na slovo p. Svaka riječ počinjala je tim slovom. Polako pogledajmo plave pupoljke. Prije posljednjega pljuska pojavilo [se] pravo proljeće.

– A vi? – obratio se potom čovjek meni. – Oprostite što se miješam, ali pretpostavljam da vas muče pjege na licu… Mogao bih vam ponuditi rješenje.

– Gospodine! – strogo je viknula konobarica. – Kakav je to način?!

– Što je? Pa samo sam htio…

Čovjek je potom povukao glavu u razvučene novine. Nastupio je neugodan muk. Na zidu su, među svakojakim slikarijama iz svjetske umjetnosti, po inerciji percepcije zalepršali njegovi brčići. I poneko masno otisnuto slovo iz novina.

– Kako se zovete, zanimljiva ženo? – upitala sam konobaricu kad je ponovno prolazila pored mojega stola. Očekivala sam da će reći: Mateša. Jadranka Mateša. A ja da ću se iznenaditi: Mateša? O, pa mi smo išle u istu školu! Sjećam se, sjećam.

– Glorija – rekla je tiho. – Jednom sam imala prometnu nesreću pred vašom kućom.

Pogledala sam Gloriju: bila je na svoj način lijepa žena. Imala je tamnosmeđu kosu s dobro pogođenim crvenim preljevima, oči boje riječnoga modroga leptira i nešto jači donji dio lica, koji su skladno ispunjavale pune usne bez traga šminke.

U tom trenutku u kafić su uletjela tri muškarca, od kojih je jedan bio najglasniji.

– Eto! – vikao je i kružio prstom po prostoru koji smo mi ispunjavali. – Tu su svjedoci! Pazi što si rekao!

– Ma dobro – pokušavao je smiriti strasti najviši. – Možda se Marko samo šalio…

– Ne, nisam se šalio – rekao je najmanji – rekao sam da ću platiti cijelome gradu…

– Viski! – kratko je odrezao čovjek koji se prvi javio.

– Viski! – potvrdio je najmanji. – Plaćam viski cijelome gradu ako pobijedi Hajduk!

Osoba za koju sam mislila da se zove Jadranka (Mateša) samo je prevrnula očima i izgubila se u prolazu između glazbenoga automata. Između uzoraka iz svjetske umjetničke baštine.

– Popodne je utakmica – javio se ponovno onaj čovjek s receptom protiv pjega. – Igraju Hajduk i Croatia.

Pa dobro, kiselo sam se nasmiješila. Igraju Hajduk i Croatia. Bit će napeto. Iz nekih stanova sigurno će se i pucati u zrak. Ulice će biti prazne. Valjda će netko doći i na književni susret u Karlovac. Uhvatila me panika: a što ako ne dođe? Što ako ne bude niti televizijskih reportera?

– Glorija – rekla sam nesigurno. Nekako mi, naime, nije išlo u glavu da se ona ne zove Jadranka. Žena je izašla iz mračnoga kuta.

– Da?

Ah, pa ne bih je trebala gnjaviti, pomislila sam. Lijepo je rekla da subotom i nedjeljom radi u kafiću i da joj je to pravo osvježenje u odnosu na svakodnevni posao. Kada dođe, dat ću joj svoje pismo sreće i tako joj prebaciti pozornost na druge životne sadržaje.

– Izvolite – sjela je pokraj mene. Diskretni osmijeh razotkrio je komad zelenkastoga zuba u usnoj spilji.

– Što radite popodne? – ipak mi se otelo pitanje.

– Hm, što radim popodne? – nasmiješila se i pogledala u strop. – Imam slobodno od šesnaest do osamnaest, što neki put ne iskoristim, a neki put idem kući. Kako kada.

Čovjek za susjednim stolom pogledao je na sat, zatim je ustao, ostavio nešto na stolu i uputio se prema izlazu. Iza njega su, ponovno po inerciji percepcije, lepršali brčići, pepeljara i novine.

– Popodne je predstavljanje romana Gorana Tribusona u karlovačkoj biblioteci. Eto, mislila sam…

– Sjajno! – oduševila se. – Mogu doći?

– Pa da – zbunila me njena spremnost.

Uhvatila sam papir s formulom sreće, ali ona više nije gledala u moje stvari, nekud se izgubila. Možda je tako i bolje, pomislila sam. Znam čovjeka kojemu je sreća potrebnija. Martin Babić, simultani prevoditelj, koji se prošli mjesec mučno rastao od duševno poremećene žene. Vidjela sam ga kako pijan, s naramkom prezrelih jorgovana, odustno prelazi cestu i ne reagira na moje mahanje. Eto, njemu ću dati pismo sreće, iako mu je napor za očuvanjem očajnoga braka u najmanju ruku besmislen. Žena ga ne voli, otišla je iz njegovoga stana, nisu imali ni djece ni kućnih ljubimaca, a on plače. Malo plače, malo pije. Je l’ mu neugodno što je ostao sam? Možda jest. Jer ljudi mu više ne govore “pozdravite Katicu”, nego šute. Sad će dobiti sreću. Ljudi će ga pitati “Kako tvoja sreća?”. Eto, i tako sam napisala na omotnicu njegovu jednostavnu adresu, gurnula papir s formulom unutra i pomislila kako sam gotova. Čaj sam popila, okus zauvijek pohranila u pamćenje i krenula prema izlazu. Dok sam gledala sunce koje je kroz staklene površine vrata ulazilo unutra, prostor mi se zatamnio i činilo mi se da sam čula glas onoga tipa s lijekom protiv pjega kako govori konobarici “Gloriji”:

– Nemojte ići u Karlovac na promociju, anđele.

– Ali, zašto? – začudila se Glorija.

– Znate zašto? – čovjek je povjerljivo prišao konobarici, no u tom trenutku za staklenu površinu vrata zalijepili su se najprije ružičasti dlanovi neke djevojčice, a onda i srebrnkasti jezik. Čovjek je gurnuo ruke u džep i prošaptao: – Napisat ću vam na papirić.

I nestao je u mračnome kutu iza posljednjega stola.

Kad sam se našla na ulici učinilo mi se kao da sam stupila u grad koji ne poznajem. Anđeoska tvrđava, Eiffelov toranj, Kremlj. Tekstovi koje sam nosila u glavi pomiješali su mi se tako da sam jednoj znanici umjesto pozdravom uzvratila pričom o tome kako sam se slučajno zatekla u ljekarni jedne subotnje kišne večeri, kad je mladić zakrvavljenih očiju nasrnuo džepnim nožićem na farmaceutkinju:

– Daj heptanon!

Žena je spustila pogled i pravila se da nešto traži u poluotvorenoj ladici.

– Heptanon ili ću te zaklati! – vikao je luđak i udarao šakom po staklenoj pregradi.

No, žena nije gubila prisebnost. Otvorila je ladicu do kraja, izvukla nekakve papire i na ponovljenu prijetnju ravnodušno odgovorila:

– Nemamo heptanona…

Mladić je izjurio van. Farmaceutkinja me potom pozvala da sjednem u kancelariji i onda mi je, kad se sve smirilo, čitala svoje pjesme iz tajnoga notesa. Mislim da je jedna od njih zvučala ovako:

Kapsule, sirup, sirup “forte”, injekcije

1 kapsula sadrži 250 mg odnosno 500 mg ampicilina
1 žličica (5 ml) pripremljenoga sirupa sadrži 125 mg ampicilina
1 žličica (5 ml) pripremljenoga sirupa “forte” sadrži 250 mg ampicilina
1 bočica sadrži 250 mg, 500 mg odnosno 1 g ampicilina u obliku natrijeve soli

A čovjek zakrvavljenih očiju? Nekako instinktivno povezala sam ga sa čovjekom koji zna lijek protiv sunčanih pjega. No, pustimo sad to.

Kad sam ušla u dvorište, susjedi su čeličnom četkom prali kante za smeće.

– Evo je! – povikao je Mario. – Stiže kao naručena! Hajde, pridruži nam se!

Zaklonila sam lice fasciklom kao štitom. Kao: prestanite! Sve ću vas strpati u memoare! Napisat ću da ste me desetljećima zlostavljali. Cijeli život ti su ljudi neprijateljski raspoloženi prema meni. U djetinjstvu su me tjerali iz podruma. A tamo sam imala svoje tajne. Tamo sam zamišljala kako režiram filmove i pišem knjige. Susjedi su me tjerali van, govoreći da drvarnica nije mjesto za dječju igru. Ja se, ponavljam, nisam igrala, nego sam stvarala idealne svjetove za svoj kasniji život. Jednom mi je tako za sanjarenja filma Bonnie i Clyde Mirna ubacila kamenčić u sandalu i cijeli pothvat je pao u vodu. Nekoliko godina kasnije ta ista Mirna propala je u školi zbog čestoga izostajanja s nastave. Kad sam išla u gimnaziju, zadirkivali su me zbog slabih ocjena iz fizike i kemije, a za vrijeme studija roditelji su mi govorili da nikad neću naći posla kao srednjoškolski profesor. I to se obistinilo. Jer, posao učiteljice nikada nisam niti tražila.

Kanta koju su prali susjedi smrdila je na njihovo neprijateljstvo, na zavist zbog upućenosti u fenomen paralelnih svjetova.

Oni su još nešto govorili, svatko je dodavao neku svoju priču, no ja sam u mislima već hvatala Karlovac, promociju romana. Nova knjiga Gorana Tribusona Stieglerovi spisi, rekla sam, zaokružuje autorov ciklus povijesnih romana. No, to i nije povijesni roman. To je zapis o “nađenome tekstu”. Nešto sasvim deseto. U svakom slučaju, nije u pitanju stvarnost u kojoj sudjeluju i vaše čelične četke.

A Glorija? Mogla sam je zamisliti kako je već stigla kući u svoju tavansku sobicu. Možda je zatekla mamu kako suši kosu fenom i usput prevrće razglednice koje je ona dobila od raznih tipova, gostiju Atlantide. Zbog zujanja maloga aparata mama nije čula pozdrav, pa je Glorija produžila do prozora. Na prozorskoj dasci stajalo je neugledno kućno cvijeće. Pogledala je kroz lišće prema dolje. Na ulici je bio gospodin iz kafića, stajao je u redu ispred telefonske govornice i plašljivo se ogledavao lijevo i desno. Kako je lud, mogao bi me i nazvati, pomislila je i odmaknula se korak-dva u dubinu sobe, odakle više nije bila na udaru znatiželjnih pogleda odozdo. Možda ju je taj čovjek mjesecima pratio i tek sada se, zahvaljujući meni, našao u prigodi obratiti joj se. A možda joj je svojedobno bio i ljubavnik, pa je sad želi vratiti… Meni je pak u ušima neprestano zvonilo: Nemojte ići u Karlovac na promociju, anđele. Nije ona tek tako njegov anđeo!

Dok je mama sušila kosu, Glorija je sjela za svoj mali pisaći stol i udubila se u papire. Bilo je tu svakojakih poruka, bilježnica, fascikala i kartončića. Na njima je bio sustav tajnoga jezika, na kojemu je radila više od dvadeset godina. Da, bila je još dijete kad joj je palo na pamet da svojoj prijateljici Uršuli napiše razglednicu iz Pule šifriranim znakovima: Krokodili su krknuli Krku. To je značilo – zaljubila sam se u Zorana. Otada je naučila napamet nekoliko desetaka tisuća riječi i mogla je u bilo koje doba dana i noći prevesti poznate pojmove na svoj jezik. Riječi na a značenjski su se realizirale u arealu zvuka s. Na primjer:

A : Sol
Abeceda : Solitaire
Advokat :Solus
Alat : Speranza
Alfa : Suton
Ali : Splav
Alt : Skok
Anđeo : Spis
Anis : Spot
Aura : Soda
Automobil : Stan

Ili, recimo, riječi koje počinju s glasom i tumačenje nalaze u sferi zvuka š:

Igra : Šlag
Imati : Ševar
Ime : Šuga
Inat : Šišak
Ivančica : Štap

Jedna jednostavna rečenica na a – Advokat ima auru, u prijevodu bi zvučala, dakle, ovako: Solus ševi sodu.

Možda ne bi trebalo pridavati veću pozornost Glorijinome tajnome jeziku, jer je krug primjene ovih egzotičnih otkrića vrlo uzak. Primjerice, na području tekstilne tehnologije, koje ima vrlo razvijen metajezik konvencionalnoga tipa, dodatno šifriranje samo bi unijelo zbrku. A-ovi u s-ovima, i-ovi u š-ovima, k-ovi u z-ovima… Strahota! No, da li je sve to znao Čovjek za susjednim stolom? Čovjek, naime, koji je mojoj novoj znanci uputio one drske riječi: Nemojte ići u Karlovac na promociju, anđele. Je li, ponavljam, svjestan njene egzistencije u dva jezička sustava? Ili je možda je mene htio uništiti? Jer, kad se prebacim na glorijansku razinu – anđeo je spis, a Karlovac je nešto na z… U jednome trenutku čak sam pomislila da je sve toliko ludo da je najbolje da odustanem od predstavljanja knjige, da ne idem u Karlovac. Telefonirat ću u knjižnicu deset minuta prije početka i reći da sam se polila nekakvom štetnom tekućinom.

Tada mi se pogled nehotice ponovno zalijepio za pismo sreće. Zaboga, poslat ću ga nesretnoj Gloriji! Već mi je svega dosta. Ne znam što mi je bilo da tu ženu izvlačim iz kolotečine. I, uostalom, što je to kolotečina? Mjesto gdje teku kola ili mjesto gdje se k-ovi prebacuju u z-ove? Ustala sam od stola, prišla prozoru i zagledala se van. Ulica se sklizala u suncu. Asfalt je tekao prema Zapadu, ulijevao se u blagi zavoj i onda nastavljao put kao siva crta što ulazi u željeznički nasip. Nisam znala koliko je sati, a nije me niti zanimalo. Bio je 24. travanj. Zabavljalo me da s vremena na vrijeme osjetim miris riječne ribe ili da mi se učini kako u daljini, tamo daleko-daleko iza kuća, pada snijeg. Sjetila sam se i kako sam jednom davno, zaista davno, ovuda prolazila s maškarama i kako me nitko nije prepoznao. I u tom zamalo tajnome krajoliku odnekud se stvorila crvena astra. Došla je kao anđeo. Netko je zatrubio. Prodorno. Pokušala sam zamisliti kako bi se prevela astra. Bila bi to kombinacija sa s. Da se upustim u pogađanje? Ne. Privlačnijom mi se činila spoznaja da je astra došla od zvijezde, a da je z prešlo u k. Od ovih se glasova potom mogu rojiti riječi, od riječi granati rečenice, a od rečenica stvarati tekstovi, koji naposljetku mogu ispasti nečiji beskrajni životi. Ubrzo su se otvorila vrata automobila i na slobodan prostor je izašla polovica glave Glorije M. iz kafića. Idemo! – mahnula je. Idemo, ponovila sam u sebi, ali u mislima nisam napuštala svoj poznati prostor. Nisam se sjetila čak niti pisma sreće. Jedini poticaj davala mi je spoznaja da ću, ako ostanem, morati prati kante za smeće. Pričat ćemo, dakle, kada dođem dolje, odlučila sam. Evo me! Na brzinu sam stavila ruž, dvije kapi cvjetnoga mirisa i uzela torbu koju sam dva tjedna ranije kupila u Beču. U trgovini poznatih poljskih emigranata. Onda sam još jednom provjerila pred zrcalom da mi se nije razmazao ruž ili napravio neki čuperak iznad uha. I provjerila sam da li je astra uistinu čekala mene. A kao s, možda kao Stieglerovi spisi. Kao neka obveza, dakle. Kao bijeg od mogućega dodira sa smećem. Dok sam silazila stubama učinilo da sam u desetinki sekunde vidjela Čovjeka s lijekom protiv pjega kako stoji iza grma i gleda vozačicu astre.

– Idemo – rekla sam i nervozno zalupila vratima.- Dajte gas, molim vas, sigurna sam da sam vidjela onog čovjeka, znate kojeg…

Bilo mi je, međutim, jasno koliko je glupo bježati pred neznancem iz kafića, jer on joj je na vrijeme uspio uvaliti tajnu poruku.

– A ja sam, dok sam vas čekala, vidjela čovjeka koji mu prošli tjedan uvjeravao da će za dva dana biti devalvacija…

– I?

– I ništa – nasmiješila se Glorija.- Nije bilo devalvacije.

Mogla sam i ja pričati kako sam srela jednoga tipa koji je tvrdio da će doći do Smaka svijeta a da se ništa nije dogodilo, no priče s takvom tematikom smatrala sam nekako neozbiljnima. Zato sam radije šutjela. Automobil je ravnomjerno rezao uznojenu asfaltnu cestu. Na trenutke su se vibracije materijala tako uskladile da je najglasnija buka dolazila od našega disanja. Na dlanu ravne ceste listale su se reklame za mineralnu vodu, cipele i deodorant. Krajolici vješto umetnuti u jednobojnu stvarnost. Unutrašnje se vrijeme opiralo vanjskome. Unutrašnje vrijeme? Da, to su staze sjećanja. Glorija je pričala svoju životnu priču. Govor joj se stapao s vibracijama. Neki glasovi su propadali, kao primjerice s i z, jer je njihova brzina najviše odgovarala šumu motora.

Do tiuću devetto edamdeete živjeli mo u Generalkom Tolu, gdje je djed imao gotionicu. Tata je radio na željeznici, a mama je bila učiteljica. Onda u e roditelji ratali i mama me jednoga jutra ukrcala na vlak i polala tati u Dugu Reu…

S vremenom su se i c, ž i š stopili sa šumom, tako da je priča postala još lakša:

… i jećam e kako je taj put od Generalkog Tola do Duge Ree bio bekrajno dugačak. Ve e i njega upetljalo, moja jećanja, like koje u promiale a trane, uputnii, koji u neto brbljali…

Nakon toga rastopili su se i č, t i f, pa je pripovijedanje malo živnulo:

… pa je ako dola i Duga Rea, ania, poljunea ied grade, a poudana vijea, a mojega ae nigdje… Umjeo njega ajala je ea Ljubia, koja mi je hladno pruila ruku…

… i iala me ali u Generalom Olu aa ia ie une… Ne am o am ogorila, a li em noe…

… a… oi… i… ei… ii… i …

Glasovi su se spleli u klupko koje mi se gnijezdilo na ulazu u jednjak. Pokušala sam ga pogurnuti slinom, ali nije išlo. Tada sam se sjetila čovjeka koji nas je iza grma motrio dok smo odlazile u Karlovac. Tip s lijekom protiv pjega i tajanstvenom porukom na papiriću. Gledala sam u retrovizor: grm se nije micao. Onda je automobil naglo stao i svi pogubljeni suglasnici kao da su se vratili u pripadajuće riječi.

– Što je? – upitala sam začuđeno.

Ispred nas se nalazila velika siva kocka kamionske prikolice, a na drugoj polovici izronio je policajac. Čovjek je izgledao kao nekakvi Golubić, koji je prije trideset godina išao sa mnom u gimnaziju. Ne skroz, nego samo, mislim, u prvi razred. Kasnije se ispisao iz naše stroge škole i prešao u Ogulin. To sam rekla Gloriji. Golubić je u Ogulinu završio srednju školu. Pa pitajte ga, uzvratila je, pitajte ga, da, pitajte da li se zove Golubić. Možda nas prije propusti do Karlovca. No, kad sam otvorila usta, čovjek je krenuo prema vozilima koja su stajala iza nas.

– Pitajte ga, pitajte – navaljivala je Glorija. – Možda nas uputi na zaobilazni put ako će ovo potrajati…

Zagledala sam se u jezero retrovizora: čovjek više nije plivao na cesti. Ispao je iz priče. Glorija je isključila motor. Iz polja su izletjeli glasovi cvrčaka. Od njihovoga se bučanja činilo da jurimo brže nego kad smo u tišini klizile glatkom cestom. Oni su nas uveli u astralni prostor.

Jednom davno, prije tridesetak godina, kad je ovaj komad ceste bio sastavljen od granitnih kocki, nekakva Greta Lisac i ja vraćale smo se kući biciklima iz Karlovca. Ona je vozila ispred mene i stalno je nešto prigovarala. A meni je išlo na živce što joj se nije sviđao moj sat i osobito što joj nije bilo po volji piće koje nam je platio moj ujak, pa sam u sebi često ponavljala: ah, da barem sleti u grabu, da barem sleti u grabu, da barem sleti u grabu i ubije se. Greta je začudo kotačem spretno hvatala rub uske ceste i nije se dala smesti. Onda sam se ja pokušala jače koncentrirati: da barem sleti u jarak, da barem sleti u jarak, da barem sleti u jarak. I tako sto puta. Pritom sam pritvorila očne kapke i pratila je kao tamnu mrlju u procijepu dviju ploha: čas se širila, čas stiskala, ovisno o tome jesam li joj se približavala ili sam je puštala da se udalji. No, dogodilo se da je u jednome trenutku jednostavno nestala. Sletjela je niz nasip. A ja sam mirno nastavila vožnju. Zamislila sam kako je udarila prednjim kotačem u neki veliki kamen i raspala se na komade, na G, R, E, T i A. Kako je više nema. Čak sam zamislila ljude iz okolnih kuća kako skupljaju njene stvari po livadi – kako podižu prsten, novčanik, ukosnicu i broš. Bilo je to ipak previše. Stala sam, oprezno se okrenula i kroz poluotvorene očne kapke vidjela sam nešto tamno što se miče. Ali, još se nisam usuđivala suočiti s realnošću. Zažmirila sam i onda mi se učinilo da razjarena gomila posustaje. Stoga sam oči držala čvrsto zatvorene. I u tom prostoru gledala sam stvari koje su me zanimale: modnu reviju Yvesa Saint-Laurenta, svirku Dubrovačkih trubadura na Stradunu, studentske prosvjede u Parizu, da bi se onda iz daljine začuo poznati glas:

– O čemu razmišljaš?

Otvorila sam oči: preda mnom je stajala Greta i nervozno lupkala prstima po ručici kočnice:

– Onda, hoćeš li mi reći o čemu razmišljaš?

Danas bih se vjerojatno susrela s tajnom porukom koju ne bih znala odgonetnuti.

– Koliko je sati? – upitala je Glorija.

Pogledala sam na sat: plastični poklopac bio je još uvijek orošen. Prije polaska sam, čini se, gurnula ruku u akvarij i nekoliko kapljica vode prodrlo je u napravu za pokazivanje vremena. Tamna mrlja nalazila se na donjoj desnoj polovici kruga. Dakle, oko pet. A u pet bismo trebale biti u knjižnici i koncentrirati se na Stieglerove spise. Kolona ispred nas stalno se punila novim vozilima, i zato se nitko nije micao. U prostor između kamiona i naše astre stisnuo se motorist. Gloriji je u početku očito bilo zabavno gledati šarene natpise po motociklistovu kombinezonu – nolan, polini, honda, a onda se naljutila, i rekla ozbiljno:

– Pa koliko dugo ćemo ovdje stajati? Već smo mogle skočiti do Zagreba i natrag… Dajte, pitajte toga Golubića!

Otvorila sam vrata i izašla van. Bol od nepravilnoga sjedenja pružila se od vrata prema zdjelici. Kolona u kojoj smo stajale protezala se između dva velika zavoja. Između automobila šetale su žene i djeca, neki su izvodili i pse, mladi ljudi su pušili, a policajca Golubića nije bilo. Neki su se okretali i vraćali natrag.

– Mogle bismo u Karlovac i sporednom cestom – rekla je Glorija. – Prvo se trebamo vratiti u Dugu Resu, a onda od raskrižja idemo desno. Uostalom, sve piše.

U redu, idemo, složila sam se. Sve negdje piše. Glorija je spretno izvukla automobil iz kolone i trebacila ga u drugu traku. Pojurile smo u Karlovac zaobilaznim putem, tj. krenule smo najprije u Dugu Resu. Pogledala sam na sat. Opet neka nejasna slika vremena. Na televiziji su već počeli prenositi nogometnu utakmicu, jer uz kuće nije bilo niti žive duše. Onda smo još jednom skrenule za Dugu Resu. Na benzinskoj crpki bila je gužva: automobili su u lancu od dvije kolone obilazili zgradu motela. Na autobusnome stajalištu čučao je vojnik u maskirnoj odori i nervozno pušio cigaretu.

– Prekinuo nas je zastoj – rekla je Glorija i lagano se nakašljala. – Moja životna priča, čini se, počinje tek po dolasku u Dugu Resu…

I onda je nastavila pričati o tome kako je tata često dovodio kući ljubavnice, lake žene koje su najčešće dolazile noću a odlazile pred jutro. No, neke su pokušavale i ostati. Tako joj se osobito u sjećanje uvukla nekakva Vilma D., učiteljica u selu Kolovratu. Ona je k tati dolazila tobože po pomoć – jednom da joj promijeni gumicu na pipi, drugi put da namjesti antenu, treći put da postavi novu bravu na vrata i tako dalje. A on se svaki put vraćao kući nekako pripit…

Kad smo prolazili pored moje zgrade načas sam se iskrala iz pripovijedanja da provjerim jesam li spustila roletu na sobnome prozoru. Jesam. Pogledala sam i prema grmu u kojemu se krio čovjek s lijekom protiv sunčanih pjega. Tamo nije bilo nikoga. Što bi rekao Josif Brodski, golo granje kao pluća na školskome dijagramu. I kante za smeće blistale su kao interkontinentalne letjelice. Cesta je potom tekla ravno, kao bujica od iznenadnoga ljetnoga pljuska. Glorija je ručicu mjenjača prebacila u treću i vibracije od rada motora počele su se hvatati glasova b i r. Glorija je pričala:

– Vilma se s vemenom takoeći peselila kod nas. U podne je dolazila na učak koji je tata pipemio, naveče je gledala televiziju… Ja sam za to vijeme moala pisati zadaću, a kad nje nije ilo – mogla sam pogledati film na televiziji. Ono što mi je ilo najčudnije – ona je nepestano pičala o djeci koja znaju ovo ili ono, hvalila je učenike koji lijepo pjevaju, a mene uopće nije pimjećivala. Pokušavala sam je zadiviti pjesmom, ali ništa. Ona se samo tajanstveno nasmiješila i zo je otišla u sou, gdje ju je čekao tata. Tamo su satima nešto pičali i smijali se…

Kod drugoga raskršća skrenule smo prema mostu. Cesta je postala uža i krivudavija, gubila se u zelenome tkivu brda. Glorija je sad ručicu mjenjača gurnula u drugu brzinu. Tu se njena priča nastavila bez novih skupina suglasnika:

– A jenoga ana ošla je mama. Ekla je a mi je ođenan i a želi azgovaati s tatom… Vilma je sjeila za stolom, nalijevala u čaše nekakvo piće i stalno prigovaala: gle, kako se čaše začas zaprljaju od minealne vode, gle kako on anašnji eteđenti ništa ne valjaju… A ja sam u svojoj sobi astezala malu ječju harmoniku i pokušavala ih zaglušiti nekakvom esmislenom pjesmom…

– Pazi, sijeno! – vrisnula sam kad smo iza oštroga zavoja pojurile na crvenu krpu koja je vijorila s traktorske prikolice. Od nagloga kočenja puknuo mi je zlatni lančić i spuznuo niz prsa i trbuh. Pokušala sam ga napipati, ali bez uspjeha. Glorija me upitno pogledala.

– Stat ćemo ovdje načas…

I dok smo stajale uz cestu prešao nas je onaj traktor sa sijenom. I neki pijani biciklist, kojemu je stražnji kotač krivudao kao da će otpasti. Čovjek srednjih godina, koji je teškom mukom gurao pedale, najprije je mahnuo, onda je nešto doviknuo. Glorija je rekla da je to onaj policajac iz zastoja, a ja tako nešto nisam držala vjerojatnim. Golubić koji je sa mnom išao u prvi razred gimnazije nije pio, a mislim da je sredinom 70-ih otišao u inozemstvo. Ovaj pak čovjek je veselo mahao. Da, mahao je i onda se neočekivano, zajedno s biciklom, strovalio niz obronak. Glorija je prestrašeno zinula. Ode čovjek!

– Nemojte, Glorija – uhvatila sam je za rukav. – Sve je u redu.

– Kako je u redu kad je čovjek stradao?! – viknula je. – Zar niste vidjeli da je sletio niz obronak?!

I htjela je ustati, no uspjela sam je vratiti na mjesto.

– Previše se uživljujete – rekla sam. – Nije ono što mislite. Vidjet ćete… Koliko je kod vas sati?

– Pet i dvadeset – uzvratila je suho. No, njen zabrinut pogled je govorio retrovizoru: ode čovjek!

– Ha, ništa – uzdahnula sam. – Promocija će proteći bez nas… Nego, znadete li da je prvi automobil prošao ulicama Karlovca 1901. godine? U njemu je bio guverner Rijeke grof Szapary.

Ovo nisam od tebe očekivala, kao da je govorla dalje. Čovjek se ubio, a ti ništa. Još tvrdiš da je sve u redu. Prebacuješ se u neke druge svjetove. U bajke u kojima ljudi ostaju živi. Kao ona Greta što je biciklom promašila cestu.

– Znate li gdje se nalazimo? – upitala sam je kad mi se učinilo da se nešto udobrovoljila. – Ovo je Belaj, značajni povijesni lokalitet našega grada. Dođite, draga Glorija, pokazat ću vam tragove drevne kulture…

Izašle smo iz automobila i uputile se zemljanim putem prema vrhu brda – na trenutak mi se učinilo da nas netko prati. Rekla sam to. Ma ne, ma ne, uzvratila je Glorija, to je neki muškarac obavljao nuždu. Vidjela sam kako je pritezao remen na hlačama. Ne, usprotivila sam se. To je onaj tip s lijekom protiv pjega. Tada je ona prešla na svoj tajni jezik i naš se razgovor prekinuo. Mogla sam joj pričati o ovome Belaju, ali ona me nije htjela čuti. Rekla je: draga, burg o kojemu mi želite dati obavijesti, odavno je pretvoren u kamenolom.

Godine 1528. pod ovim e gradom odigrala najveća bitka Turcima u karlovačkome kraju. Međutim, to nije bio kraj nadiranjima itoka. Godine 1590. Turci su ga oštetili, a definitivno raaranje doživio je 1834. kada ga je naputila krajiška vojka.

Brdo je okruživalo nekoliko cesta. Na jednoj od njih, uz rub, stajala je astra. Možda je bilo neozbiljno od mene što ovako ležerno šećem brdom punim pamćenja, no za sve je ipak kriv onaj zastoj na cesti Zagreb-Rijeka. Ipak, tješim se da se zbog mene nije ništa pokvarilo. Riječ je, naime, o predstavljanju knjige. Posao je vjerojatno obavio drugi recenzent. I izdavač. Ja bih ionako slovo prepustila njima. Osobito kritičaru Vavri, koji je pripremio cijelo izlaganje na temu nove hrvatske proze kao konteksta Stieglerovih spisa.

– Zanimljivo mjesto – nasmiješila se Glorija. – Nehotice sam se sjetila svog prvog ljubavnog sastanka…

I onda je pričala, pričala, dakako, na svom tajnom jeziku koji sam pomalo počela razumijevati, no još uvijek me zbunjivala sintaksa.

Umalo je luđački kriknula kad joj je prešao hrapavim jezikom po osjetljivoj dražici. Za to vrijeme on ju je svojim snažnim rukama ščepao za primamljive guzove i privukao sebi. Justina je radosno raširila butine i približila treperavu mačkicu njegovu zajapurenu licu. Justina je negdje duboko u utrobi kriknula, no Jeff nije obraćao pozornost na to, nego je i dalje vatreno lizao i razarao jezikom. Jeff je sve odlično razumio i već je krenuo usnama, tako krasnim senzualnim usnama, i jezikom niz njen drhtav trbuh, ostavljajući vlažan trag poput vrtnog puža, zatim je zaobišao meke kovrčave dlačice i spustio se na glatka i mirisava bedra.

Situacija je bila glupa, veli, jer je od djetinjstva nosila osjećaj krivice zbog prizora koji joj se slučajno ukazao na svadbi njene rođakinje. Netko iza nas je potrubio i ona je prestala pretresati prošlost.

– Ne biste se smjeli opterećivati ovakvim slikama – rekla sam. – Pokušajte ove teme usmjeriti na nešto plemenitije. Eto, ja niti jednom rječju nisam spomenula svoj zlatni lančić…

– Pa usmjerila sam se – uzvratila je. – Napisala sam priču Kuća od mrtvih osa.

– Dajte da vidim.

Nikada, na žalost, nisi znala uhvatiti onaj magični treptaj početka proljeća i tanku crtu kojom započinje božanstveni okus najfinije slastice. Tvoji snovi su svi puni uvijek istih neugoda i promašaja, smrde na trulež najgore vrste. Ali sada je, mala moja, ipak došao čas kad iz mnoštva najrazličitijih slika što se smjenjuju kao neponovljivost možeš bez straha iščeprkati najbolji sadržaj. Pronađi stoga nešto veliko i trajno, jer priliku si dobila samo jednom!

– Čekaj, lijepi mladiću! Tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome životu… Glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmove mladice, i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to?

– Ne boj se draga. Stavljam ti čarobnu maramu na glavu i izvezeni pojas oko struka, palmove grane. Bit ćeš laponska princeza i cijeli jedan dan bit će samo tvoj. Bit ćeš, velim, laponska princeza i…

Sjajna zvijezda što je mlako treperila na komadu napete nebeske površine svoje je utočište našla na dnu prozora kad sam naposljetku utonula u san. Pojavila se nedjelja i mir su remetili tek rijetki kamioni čije je kočenje podsjećalo na nervozno izvlačenje prepune pepeljare iz starinskoga štednjaka. S kuhinjske se strane pružao zid tišine. Tamo je prolazio park, jedna crta od stazice i skromnoga ukrasnoga grmlja, koja je na svom okrhnutom dijelu pokazivala plavozelenu površinu rijeke Mrežnice.

Sjela sam za stol i zaključila da ne idem nikuda. Kakav Zagreb, kakva Skupština društva prevodilaca! Ta zar nisam već tisuću puta iskusila posvemašnju besmislenost ovakvih skupova?

Gle, Hećimović Renata, zinula sam kasnije kroz zamućenu staklenu plohu čekaonice na željezničkoj stanici, odakle se vidjela njena ravno iščešljana plava kosa što je s jedne strane u pramenovima padala preko polovice uskoga lica a s druge je bila kratko ošišana iza tanjurastoga kuha. I Renata je, kad je ušla u zgradu, ugledala istu takvu frizuru samo tamnosmeđe boje i bez nakazno istaknutoga uha. Ja ipak imam očajno velik nos.

– Ideš na skupštinu prevodilaca? – začudila se.

Da, da, idem, pa što?! Išla bih bilo kamo, jer otkrila sam da je ovaj san izuzetan. Nije važno što pada kiša. Okrenula sam se na drugu stranu i osjetila svoj lak za kosu; mirisao je na zreli stajski gnoj. Mirisao je, fućkaš.

– Ha – pospano je rekla Renata. – Nas dvije jedine u Dugoj Resi nemamo pravo radno vrijeme. Dok se drugi gnjave u zapušenim kancelarijama i bučnim halama, nas dvije sjedimo u kafiću. Sad je rulja na poslu, a mi spavamo s kišobranima na željezničkoj stanici…

I gdje ćete, što si ono rekla, imati tu skupštinu? U prostoriji Društva ili na Gornjem gradu?

U Društvu.

Sigurno će doći televizija. Vi se volite slikati.

Oh! – došlo mi je da se nasmijem. No, smijeh u snu nije poželjan.

– Pa dobro, to se može udesiti – nastavila je sasvim ozbiljno Renata. – Ako ni zbog čega drugoga, a ono da nas naši sugrađani vide na malom ekranu. Treba ih podsjetiti koga su otjerali iz svoje sredine… Ti si se, koliko znam, dva puta natjecala za mjesto profesora književnosti na srednjoškolskom centru, a mene su doslovce izbacili iz lokalnoga lista. Ta gamad nas za kaznu treba gledati što češće!

– Eh, Renata…

– Bez brige, reći ću dečkima da svrate. Kod mene ionako imaju kraći razgovor.

Vlak je bio neobično točan. Ušle smo na prva vrata što su nam se otvorila jednim suhim pah!, među nepušače. Odjeljak je bio prazan.

– Pogledaj, Renata – zavrnula sam nosom, svojom jezivo dugačkom surlom prema mrljavome staklu. – Biciklisti na cesti, patuljak u vrtu, probušena nogometna lopta u grmu. Detalji koje na povratku sigurno nećemo vidjeti na istome mjestu. To je ono, znaš Renata, što ja zovem neponovljivost trenutka.

Renata je skinula svijetli baloner, objesila ga na plastičnu kukicu ispod iskrivljenih rešetki prtljažnika, dok je kišobran položila na aluminijski štitnik toploga radijatora. Nekoliko sočnih kapljica palo je na moju lijevu cipelu. Vani su musavo promicali hladni betonski nadvožnjaci, nejednako razlistali šumarci i dalekovodi. Na trenutak se činilo kao da je kiša sasvim stala, jer su lokve na seoskim putovima izgubile onu karakterističnu naježenost od prskanja velikog broja kapljica, ali je ipak s vremena na vrijeme vanjsku stranu stakla razrezao mokri trag. Renata je zagnjurila u krilo torbicu tamno smeđe, resko povukla patent rrr na jednom pomoćnom pretincu i ispreplela prste s mnoštvom papirića, kao da se igra voli-ne voli. U stvari, ona je cijelim svojim bićem pobjegla među te papire, nije htjela gledati prirodu.

– Neponovljivost trenutka, Renata! – zazvala sam je.

– Ti si danas nekako posebno raspoložena – pogledala me strogo i odgurnula svoje voli-ne voli papiriće. – Vidiš, ja nisam!

– Čuj, pa i to spada u neponovljivost trenutka. Idući put ćeš ti biti izuzetno raspoložena a ja neću.

– Ma! – napokon je malo pogledala van. – Ti misliš da je meni lako!

Pogledala sam je upitno.

Stigao nam je u goste poznati pisac Orest Diomidov, čitala si valjda u jučerašnjim novinama, bila je velika najava. E, vidiš, sve vrijeme njegova boravka ovdje ja moram glumiti simpatičnu urednicu najpoznatijega domaćega SF-magazina. Ovdje je Renata smiješno preokrenula očima.

– Pa?

– Pa ne znam, ništa ne znam – slegnula je ramenima i opet se zagledala u jureći pejzaž. – Nemoj me ništa pitati!

Zagreb je stigao mokar, pun prljavih mlaka i smetova od opušaka i zgužvanih tramvajskih karata. Moglo se ići s otvorenim kišobranom a i normalno. Na nebu se napravila velika poderotina. Negdje iznutra, pod plaštom mutnih oblaka, smijuckalo se sunce. Sitne kapi kiše što su sporadično pogađale nos ili čelo vjetar je donosio iz tamnih rubova predgrađa. Sunčana rupa je bila točno iznad Trga bana Jelačića.

Mnogi ne znaju da je Hećimović Renata godinama pisala lirske pjesme i objavljivala ih u Oku i Studentskome listu. Međutim, ona o tim stihovima nije voljela razgovarati, kao da nije podnosila pretjeranu znatiželju prema tom paralelnom svijetu, nije dopuštala čak niti stručnu ocjenu svog prolivenog zvjezdanog mlijeka, ritma bijesne gradske zvukovnice i svježe rime. Renata je crvenjela, strašno crvenjela i pri samoj pomisli da je netko čita. I sad je na svome licu promijenila sve nijanse crvenoga. Mladić u trećem redu ponovio je pitanje gotovo vičući.

– Što ja mislim o zvijezdama? – zbunila se.

– Da, da, što vi mislite o zvijezdama!

Orest Diomidov, koji je za stolom sjedio do nje, također se iznenadio neuobičajeno adresiranome pitanju, ali se trudio da ne izgubi ništa od dobro pogođene ležernosti i šarma, čime je osvojio veliku naklonost prepune dvorane hotela. Renata je izbjegavala pogled u prvi red, gdje je sjedio glavni urednik Kostanjšek. On bi ovo mogao nazvati incidentom.

– Kolega, ovdje je naš gost, poznati književnik Orest Diomidov, doktor znanosti, akademik – rekla je kad se drski glas iz trećeg reda ponovno zapiknuo u nju i raspirio joj crvenilo po cijelome tijelu.

Diomidov se odsutno nasmiješio i kimnuo: prevedite mi, molim. Ništa ne razumijem. Što se događa? Renata je drhtavom rukom ispunila prazni papirić i posmucala ga po stolu.

– Aha – ispljucnuo je poznati pisac dvije-tri kapljice sline u prvi red gledališta – pa mi sve vrijeme razgovaramo samo o tome! Ili se možda varam? Ne znam što ste zapravo imali u vidu, možebiti ideološki aspekt, to jest kakvo je sovjetsko viđenje osvajanja svemira a kakvo američko. Ako ste, dakle, na to ciljali, onda vam moram reći da u najnovije vrijeme, koje se prelama kroz perestrojku i glasnost, ne postoje razmimoilaženja po tom pitanju između dviju supersila.

– Znači, glasnost je prodrla i u svemir! – dobacio je netko.

– Oh, u svemiru nema glasnosti. On je oduvijek bio carstvo tišine!

– Bilo je dosta, hvala. Upravo je prošlo osamdesetak minuta ugodnoga druženja sa cijenjenim gostom iz Sovjetskog Saveza. Naša tema je, da podsjetim, imala naslov Idemo li prema zvijezdama i ja se iskreno nadam da smo danas bogatiji za neke spoznaje…

Čekaj, vrisnula sam, pa ovo je moja priča! Ovo je priča Slike jednog dana laponske princeze! Priča koja ima sve moje: laponsku princezu, putovanje vlakom, Hećimović Renatu, gosta iz Rusije… Što je ovo?!

– Molim? – trgnula se Glorija. U njenim očima boje modroga riječnoga leptira pljusnula je radoznalost.

– Ovo je moja priča, dušo! – zamahnula sam papirima koji su se umalo razletjeli na sve strane. – Moja priča o laponskoj princezi! Razumiješ? Ti imaš nekakve a-ove i s-ove, a ja njegujem stvarnost… O, Bože, nisam niti slutila da ću to doživjeti! Da netko moju priču proglasi svojom! To je čisto ludilo!

– Kako to mislite da je Kuća od mrtvih osa vaša priča? – u čudu me pogledala Glorija.

– Pazi, pa sve znam kako ide! Evo, zažmirit ću – čvrsto sam zažmirila – i pričati dalje! Zato što sve znam!

– Samo izvolite – ustuknula je Glorija.

Publika je počela napuštati svoja mjesta i polako se vući prema izlazu. Baš kad je Renata pomislila da njoj, kao slavnoj spisateljici, sigurno nikada neće tako postavljati pitanja, odnekud se stvorio oniži čovjek tamne masne kose i obratio se zaostalim posjetiocima:

– Rijetko imamo čast da nas pohodi tako znamenit čovjek, znanstvenik i pisac, kao što je to danas i ovdje bio slučaj. Skoro da smo nekako i otupjeli prema iznimnim vrijednostima ljudskoga duha, rekao bih genija, jer nas neprestance truju kojekakvim medijskim surogatima i smicalicama. Klanjamo se prevarantima i dajdžest laktašima a… Dobro, dobro, nemojte galamiti, sad ću biti gotov. Htio sam reći, dragi profesore Diomidov, eto, dopustite mi da vam predam ovaj skroman dar, moj znanstveni rad, u znak sjećanja na ovaj divan susret!

Čovjek je razvukao kariranu putnu torbu s potrganim patentnim zatvaračem, dohvatio knjižicu Život crva i pružio je gostu tribine.

Dok je primao dar, Diomidov je osjećao sličnu crvenu nelagodu kao i Renata za vrijeme onih pitanja. Bože moj, još i dar!

Otvorila sam oči. Onda, je l’ to moja priča? Glorija je vrškom cipele šarala po razrušenome mravinjaku.

– To je sve? – upitala je nakon kraće šutnje.

– To je nastavak – rekla sam.

– Aha – tajanstveno se nasmiješila konobarica i uzela mi papire iz ruke. – Pogledajte ovo:

Otišao bih tražiti Krvavo zlato. Bacio bih pogled na udaljene vrhove Dragoon Mountainsa, koje je sunce bogato išaralo sjenama. I pogled bi mi napipao staroga Indijanca. O, dakako, traži mjesto za životnu pjesmu. Žedan je i tako jadan. Spašavam ga posljednjim gutljajem vode iz svoje čuturice.

– Jesi li čuo za svetu stijenu zlata u Dragoon Mountainsu? – pitam ga kad je malo došao k sebi.

– Da.

– Pa kako da se dokopam barem grumena toga blaga?

– Gledaj i slušaj pažljivo – veli mudri Indijanac. – Nacrtat ću ti kartu. Do stijene zlata možeš ići samo jedanput i uzeti koliko možeš ponijeti. Ne smiješ se nikad ponovno vratiti. Ja ću ti reći put, a ti moraš paziti da te ne ugledaju Apaši, jer će te ubiti i plesati oko tvojih kostiju.

Dok je Glorija čitala tekst sjetila sam se izbezumljenosti koja je jednoga kišnoga prijepodneva obuzela mojega susjeda Milana. Dogodilo se to prije nekoliko mjeseci, išla sam, sjećam se, na tržnicu po salatu, i baš kad sam htjela skrenuti uskom asfaltnom stazom što uz Mrežnicu vodi prema središtu grada, on je u papučama i na brzinu odjeven u nekakvo radno odijelo, dotrčao do mene i počeo vikati:

– Sad mi objasni! Hajde, sad mi objasni što vidiš na ovome komadu rijeke!

– Kojem komadu rijeke? – začudila sam se. Gledali smo isti komad krajolika. Oko mene je sve taj dan bilo normalno i ja nisam nalazila nikakve tajne poruke oko sebe. Dok sam silazila stubama susjeda Magda tiho je otvorila vrata i pravila se da čisti prašinu s dovratnika. Očekivala je da je pozdravim. Potom je vrata otvorila susjeda Gordana i brzo se povukla:

– Mislila sam da je Magda…

Očekivala je da kažem kamo idem.

Kad sam išla dolje, čula sam pak kako za mene kažu:

– Ima nove cipele…

I to je sve. Situacija kao i ona jučerašnja ili lanjska. Komadić puta uz zgradu broj šesnaest nisam ogledavala, jer u toj su zgradi prije podne svi bili na poslu. Onda sam skrenula udesno i bacila pogled na komad rijeke koji je bio načičkan otočićima. Ponekad sam se pitala što je u djetinjstvu bilo privlačno na tom korijenju što se izlazilo iz vode i skupljalo oko sebe zemlju iz koje je rado nicao šaš. Zvali smo to otočićima, iako se na tako malome prostoru nije moglo niti okrenuti. No, mi smo to voljeli i tko zna što smo vidjeli u tome. Isto sam se tako pitala što je bilo tako privlačno na brzacima. Možda su ljudi, koji su nas tada dozivali s obale, koji su se vozili čamcima između muljevitih prolaza ili koji su plivali, stvarali ozračje raja. Jer, sjećam se, kad su prije nekoliko godina čistili riječno korito i izvlačili na obalu sve te otočiće i pripadajući šaš, nitko nije htio baciti svoje djetinjstvo. Odvezli su mulj, sadrene navlake, šaš i vrbe na pustopoljinu iza benzinske crpke i tamo pustili da se djetinjstvo integrira u život. Zato sam u prvi mah, kad je dotrčao Milan, htjela reći da vidim strica Rudija na čamcu, pa zloglasnoga Tihomira kako se vraća iz krađe kukuruza, onda nekakve curu i dečka, koji su se kasnije valjda i oženili, međutim, zaključila sam da nebi imalo smisla inzistirati stvarima koje su s vremenom postale moje tajne priče. Jer, ljutitome Milanu sam mogla uzvratiti protupitanjem:

– A što vi, dragi susjede, vidite kad gledate rukometnu utakmicu? Neki događaj iz rane mladosti? Sliku rata? Roditelje? San?

Eto, tako i priča koju sam upravo čitala, Kuća od mrtvih osa, za mene treba imati neke druge obrise. Čitala sam, naime, dalje:

Krenuli su ulicom koja je blještala od brojnih sunčanih očica. Diomidova su ti odrazi sunca u lokvama podsjećali na crtež Mjesečeve površine objavljen u najnovijem broju časopisa Znanie-sila, ali tim detaljem nije želio zamarati svoje domaćine. Renata se, dok su prolazili uskim pločnikom, gledala u komadićima ogledala i tamnim izlozima. Pazila je da joj ne pobjegne ljupki osmijeh.

– Ružica Lovrić – gurnuo je Kostanjšek Tihomira malo naprijed kad se pred njima, u potoku prolaznika, našla obla plavuša srednjih godina. – Sjećaš se te cure?

– Ha, cure! – nacerio se Tihomir.

– Prije dvadeset godina bila je najljepša ženska u gradu. Prava manekenka, glumica, foto-model! Svi su bili ludi za njom. Tada sam radio u Plavom vjesniku i predložio joj da napiše ekskluzivna sjećanja na svoj dvogodišnji boravak u Londonu. Pričalo se da je tamo pozirala Davidu Baileyu, da je radila s Rolling Stonesima i što ti ga ja znam, i meni se činilo da ću tim prilogom prigrabiti slavu i za nju i za sebe. Pristala je. Napravila je nekoliko zanimljivih nastavaka a onda se pojavila neka politička budala i rekla mi da odmah prestanem s tim glupostima, jer ženska, navodno, nikad nije kročila izvan granica Hrvatske, imala je nekakvu aferu s drogom i zato ne može dobiti putovnicu. Ja najprije nisam trzao, a onda…

Iz Masarykove ulice skrenuli su u Gundulićevu i tamo potražili restoran u kojemu su rezervirali stol. Međutim, kad su ušli, ispostavilo se da nema struje i da se mogu dobiti samo hladna pića i jednostavni sendviči, pa su morali nastaviti Ilicom. Išli su odvojeno, Kostanjšek i Tihomir naprijed sa svojom pričom o prevarantici Ružici Lovrić, koja sada jeftino fotografira posjetitelje Zoološkoga vrta, a Renata i Diomidov šutke sve dalje od njih. Renatu su pomalo žuljale nove čizme i činilo joj se da im put nema kraja, kao da putuju prema nekim varljivim zvijezdama u neizmjernome svemiru. Ha, skoro se glasno nasmijala pomisli. Kostanjšeka niti taj svijet ne bi zbunio, on bi marljivo veslao svojim nateklim rukama i izvlačio kojekakve arhivske teme za svoje sugovornike Andromedu, Mizar i Algol.

– Renata – iznenada se oglasio Diomidov – jeste li ikada bili u Rusiji? Jeste li ikada bili u Moskvi?

– Ne.

– Šteta. Moskva je izuzetan grad. Ne mislim samo na ono što je opće poznato, nego na sve, baš sve. Ja živim pomalo izvan gužve, između prigradskih naselja Fenino i Ljuberci. Postoji tako jedan krasan akvedukt, posve nalik čuvenim rimskim vodovodima, ali malo ljudi zna da je riječ o ostatku ljubereckog sustava za navodnjavanje polja, podignutome u dvadesetomu stoljeću, 1915. godine…

Kostanjšek i Tihomir još su se više pružili naprijed. Tihomirova sijeda glava plutala je kao isisana tuba od šampona u tamnim valovima pješačkoga potočića.

– S kime živite, Renata? Recite mi vaš broj telefona, želio bih vam se koji put javiti. Vi niti ne slutite što ste sve pokrenuli u meni, ne znate, dakako… Oprostite, sve je to tako neočekivano, nezaustavljivo, nestvarno. Oprostite, Renata…

Renata je izvukla iz torbice posjetnicu s velikim znakom svojega SF-magazina u gornjemu desnomu kutu i pružila je smetenomu književniku. Sav problem sreće i nesreće ljudi leži u nečemu sitnomu, nevidljivomu, pomislila je, ali toliko snažnom da se ne može kontrolirati. Sada joj se činilo da je sasvim blizu toga čimbenika X, kako je zvala fatalnu trunčicu, treba samo preskočiti na drugu stranu i sve će doći na svoje mjesto. Gledajući Diomidova nije, međutim, bila sigurna želi li ili ne želi skakati.

To je moja priča, zaključila sam i zažmirila. U svijetu, odvojenom od agresije tijela, gdje praznina ima posebnu vremensku dubinu, mogla sam vidjeti svu raskoš svoje mašte: priču koje je je dalje tekla ovako:

Sve je zapravo nevažno, san, stvarnost, zvijezde, kiša. Laponska princeza…

Ne, neću izvlačiti sve podrobnosti. Laponska princeza došla je na skupštinu Društva prevodilaca i uključila se u rad. Renata je pak Hećimović malo zaostala od trojice muškaraca s kojima je tražila pristojan restoran. Gledala je izloge i razmišljala o stvarima koje bi željela kupiti. Onda se okrenula i sa zaprepaštenjem utvrdila da su muškarci nestali.

– Onda, što mislite? – upitala je neočekivano Glorija. – Vrijedi li je objavljivati?

– Svakako – uzvratila sam. Jer, priča je moja, znam raspored svakog zareza, točke i upitnika, znam sve što likovi misle čak i kad to nije napisano. Jedino me zbunjuje naslov: Kuća od mrtvih osa. U mojemu tekstu nema ovakve slike. Stoga sam je pitala otkud joj ova – očito – metafora.

– Pa to je slika koju junakinja slaže za putovanja vlakom kući – odgovorila je Glorija.

Otvorila sam oči i pronašla stranicu od koje počinje povratak Renate H. i Laponske princeze kući. Prva koristi autobus, druga sjedi u vlaku. Čitala sam:

Naslonila sam čelo na prljavo staklo i ponavljala s kloparanjem kotača po mreži skretnica: jesam li baš trebala lupati ono s prevođenjem snova? To je zapravo tajna, ljudi nisu svjesni koja se sve čuda kriju u posve banalnim stvarima. A i ja, pošto sam zapravo išla na Skupštinu Društva prevodilaca? Mogla sam lijepo ostati kod kuće i dovesti san do kraja, jer možda bi, da nije zazvonio onaj ludi sat, cijela konstrukcija ispala drukčije? Možda naglasak ne bi bio na laponskoj princezi nego na lijepome mladiću?

– I, tako ti veliš, čudesan svijet autobusa! – pljesnuo je kondukter Renatu dlanom po koljenu. – Ja, vidiš, imam drukčije mišljenje…

– Svatko ima svoje gledište – rekla je Renata. – Ja bih svoju ideju mogla toliko proširiti da kažem kako je autobus zvijezda koja putuje svemirom!

– Ovaj ovdje autobus? Au, bokte! – zinuo je kondukter i potražio mamine obrve u retrovizoru. One su goropadno zalepršale. Renata se sjetno nasmiješila i odmaknula malo u stranu, kao da se boji da bi joj na snježnobijelome puloveru iz ekskluzivnoga butika mogao ostati zbrčkani otisak znaka Autotransporta s kondukterove kute. Tada joj je na pamet pao Diomidov, veliki ruski SF-autor, i zaključila je da ovo gužvanje s ograničenim kondukterom predstavlja kaznu za bijeg poslije tribine. Usput se sjetila da je jučer Diomidovu posudila samizdat Vjerni Ruslan, a on se s time ne može vratiti kući. No, srećom, na koricama su njeno ime i adresa i čovjek joj rukopis može poslati poštom.

Negdje između Draganića i Karlovca vlak se zaustavio na otvorenoj pruzi. Pomislila sam da je zatvoren ulaz, ali kad sam kasnije pogledala kroz prozor primijetila sam da u blizini nema nikakvih signala. Iznenadilo me koliko je vlak zapravo pun. Na svakom prozorčiću u nizu naginjala se po jedna glava. Neki putnici su čak izlazili van, na nasip. Drugi su pak stalno zapitkivali nervoznoga konduktera što čekamo, hoćemo li skoro krenuti, a on se otresao – znam koliko i vi. Da, to su naši željezničari, rekao je jedan umirovljeni učitelj, završe plesnu školu i misle da su pokupili svu pamet ovoga svijeta!

– Draga, ali ja ovdje ne nalazim nikakve ose… – rekla sam ponešto razočarano. Nisam, naime, željela ponovno čitati retke koje je ona potpisala svojim imenom. Bez obzira na to što su u njenome tajnopisu upućivali na moj svijet.

– Ose… Otjelovljuju moć sublimacije, preobražaja i mijene iz profanoga u sveto – rekla je Glorija.

– Pa po čemu to?

– Kako, po čemu? – zbunila se.

– Što je umjetničko u tvome tekstu?

– A u vašemu?

– Umjetničko je sve – uzvratila sam i sjetila se kako sam prije tridesetak godina u svoj prvi dnevnik zabilježila odlazak u šumu s Margitom i Anom. Zapisala sam da smo išle po cvijeće za školu te da smo putem, u jednom zapuštenom vinogradu, kroz koji je vodila blatnjava staza, našle ceduljicu. Na papiriću je nevještom, možda staračkom rukom bio sastavljen popis stvari koje treba kupiti: kila šećera, margarin, kombine, sapun i olovka. To smo našle samo tada i nikad više. I ne postoji ama baš nikakva vjerojatnost da takav raspored stvari na takvome mjestu otkrije bilo tko na kugli zemaljskoj. Niti u svemiru.

– A Stieglerovi spisi? – upitala je iznenađeno. – O čemu govore Stieglerovi spisi?

– Pa eto, priča je locirana u 40-e godine našega stoljeća. Glavni junak je profesor povijesti medicine i literat, kojega je urednik Hrvatske enciklopedije zamolio da pogleda tekstove stanovitog doktora Stieglera iz Karlovca, čovjeka za kojega nitko nikada nije čuo. Po tekstovima se nije moglo zaključiti je li čovjek genij ili idiot, je li skriboman ili ozbiljan znanstvenik. Tek se moglo konstatirati da su bili pisani jasnim stilom, ali se mjestimice po sintaksi dalo zaključiti kako mu je materinski jezik njemački. Bili su to čudni članci. U jednome se spominjao stanoviti Max Perutz i njegovi radovi o strukturi hemoglobina. Potom su se ukratko razglabale postavke neke britanske historiografkinje koja je radila na nekakvoj nepoznatoj rendgenskoj difrakciji. U članku pod naslovom Genetika cijeli završni dio govorio je o neshvatljivim rezultatima američkoga kemičara, koji tvrdi da bi se nekakva molekula, označena s tri verzalna slova, trebala sastojati od višestrukih niti u obliku heliksa ili spirale. U članku o luesu (sifilisu) iznijeti su vrlo točni epidemiološki podaci, ali je kao svetogrđe zvučala tvrdnja o štetnoj primjeni salvarzana i drugih sulfonamida, kojima se pretpostavljao apsolutno djelotvoran preparat čiji se naziv nije mogao pročitati. Apsolutna djelotvornost u liječenju sifilisa! Međutim, najsenzacionalnija tvrdnja nalazila se u članku o poliomijelitisu, gdje je doktor Stiegler spominjao razna razmjerno sigurna cjepiva. Nakon nekoliko uzastopnih čitanja profesor je zaključio da se doktor Stiegler nije bavio samo poviješću i sadašnjim stanjem medicine, nego i njenom budućnošću. Na drugim listovima bili su fragmenti u kojima se opisivao pad Berlina i bijeg vođe naroda s državnom blagajnom u Austriju. U sljedećoj pošiljci bili su članci u kojima su se spominjali lijekovi protiv raznih pošasti, kao što su tuberkuloza, sifilis i šarlah, a u biografijama liječnika bile su datacije iz budućnosti – godine 1946., 1948., 1962. i druge. Profesor je odlučio pronaći Leopoloda Stieglera te se uputio u Karlovac. Autor opisuje krivudave ulice Gaze iza Florijanskoga groblja. Tu negdje nalazila se obična zidana prizemnica s malo povišenim krovištem, nevelikom okućnicom i ogradom od šišane zimzelene živice. Kuća je bila zapečaćena. Profesor je od susjede saznao da je Stiegler odveden prije nekoliko mjeseci i da su neki ljudi odvezli pun kamion knjiga i spisa. Ubrzo je stigla ustaška obavještajna služba i počela se raspitivati o Stiegleru. Profesor je na montiranome procesu osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, ali kaznu nije izdržavao jer ga je oslobodio jedan od ustaških agenata. Ubrzo nakon toga došao je kraj rata. Ustaški agent zamolio je profesora da mu pomogne emigrirati, a on će mu za uzvrat dati Stieglerove spise, koji su zaplijenjeni u HIBZ-u. Tada se otkrilo da Stiegler nije bio Židov nego Nijemac. Pripadao je krugu inženjera koji su stvarali planove za budućnost. Njegova ideja bila je da Njemačka samo preko Golgote može odvesti narode u slobodnu budućnost. Stoga je svoje spoznaje nastojao polako infiltrirati u stvarnost. Tako je dospio u Karlovac. Profesor se potom jeepom uputio u Sloveniju, gdje je Stiegler živio. Međutim, na cilju je izgubio nadzor nad vozilom, sletio sa ceste i naletio na čovjeka koji se zatekao ispred svoje kuće. Bio je to Stiegler. Jeep je potom udario u kuću i zapalio je. Profesor je u polusvjesnome stanju dopuzao do podruma, koji je bio pun spisa. Bila je to Enciklopedija budućnosti, u kojoj su se krile odgonetke svih važnijih događaja sadašnjosti. Profesor je intuitivno posegnuo za karticom S, Stiegler Leopold. Faktografija njegovoga životnoga puta i znanstvene karijere bila je strahovito dosadna te se čak doimala izmišljenom, no ono što je intrigiralo bilo je mjesto i datum smrti: 24. travnja 1946. godine. Bio je to dan kad je profesor stigao do Stieglera. Međutim, najneobičnije bilo je to što na kartici nije bilo datuma i mjesta inženjerova rođenja. Kao da to Stiegler nije znao ili se nije moglo ispisati poznatim jezikom. Kuća je, međutim, ubrzo izgorjela do temelja i sve tajne ovoga svijeta su nestale.

No, dok sam ja tako govorila, Glorija je listala prospekt svojega automobila.

– Ne zanima vas, dakle? – upitala sam prijekorno.

– Molim?! – trgnula se i poput nestašnoga djeteta gurnula knjižicu u pretinac s dokumentima.

– Zbog vas sam Tribusonu upropastila književni susret – nastavila sam ljutito. – Možete li zamisliti nervozu kojom je dijelio uloge u predstavljanju svojega romana? Ono što sam trebala govoriti ja – govorio je predstavnik nakladnika, ono pak što je prvotno trebao izgovoriti urednik – zapalo je kritičara. Vidite, draga, u jednome trenutku bila sam posve sigurna da ćete se javiti za riječ i objaviti nešto što će svojom prostodušnošću ushititi nazočne. A ovako je ispalo… Ma, bolje da ne govorim! – odmahnula sam rukom. U njenim nebeskim očima dočekalo me čuđenje.

– Pogledajte, komad neolitske keramike – sagnula se odjednom i pokazala mi krhotinu oslikane posude.

Bila sam bijesna. Pitala sam se nije li možda u uroti s onim čovjekom koji nosi formulu lijeka protiv sunčanih pjega? Pokušavaju li oboje upropastiti književni nastup Gorana Tribusona i onda uletjeti sa svojom Kućom od mrtvih osa? Čovjek bi, mislila sam, otopinom od limunova soka, te octene i solne kiseline na papiru izbrisao moje ime i stavio njeno: Glorija. Tada bi Glorija izvukla svoj tajnopis, priču koju je vješto ukrala iz moje posljednje zbirke Noći u bijelom satenu, i potpuno zamaglila svijet u kojemu živimo. Postala bi slavna, a ja bih nestala s lica Zemlje.

– Idemo, Glorija – rekla sam suho. – Idemo u Karlovac.

Konobarica je posve zatrpala tekst o astri. Spremila je, rekla bih, spise.

Vozile smo uskom cestom uz Koranu i šutke gledale ratne ožiljke na kućama.

Upropastili ste mi dan i mogla bih vas zbog toga ubiti, Glorija, razmišljala sam, ali neću, jer u torbi nosim vašu priču na tajanstvenom jeziku. Osim toga, ne smijem se vratiti kući, jer bih morala prati kante za smeće. Mogla bih vas otrovati gljivom od koje se umire tri mjeseca nakon konzumiranja, ali neću, jer, ponavljam, u torbi nosim vašu priču na tajanstvenom jeziku. Nosim sve vaše priče. Čak i opsesiju prizorom na svadbi vaše rođakinje. Bila su to vremena kad su se ljudi više družili i jednostavno više znali jedan o drugome. Sjećate se kako ste se zgrozili kad ste otvorili vrata garderobe i tamo na podu, na hrpi nabacanih zimskih kaputa ugledali Sofiju s Brunom… Sjećate se?

– Evo, pogledajte koliko je sati – podigla sam rukav na lijevoj ruci i pokazala joj sjajnu površinu sata. Prozirni plastični poklopac odražavao je umanjene dijelove mojega lica: oči, koje su bile stisnute kao u kineske lutke, nos s dvije velike tamne rupe, i usne, s kojih sam djelomice polizala ruž. Kazaljke su pokazivale 24. travnja 1998. godine.

– Pa vi ste fenomenalni! – pljesnula je moja sugovornica. – Imate sat koji pokazuje 24. travnja!

Vrijeme se sklizalo u proljetnome suncu. Asfalt glavne ulice tekao je prema Zapadu, ulijevao se u blagi zavoj i onda nastavljao put kao siva crta što ulazi u željeznički nasip. Bile smo same u kafiću. Mještani su subotnje poslijepodne provodili pred televizijskim ekranima. Igrali su Hajduk i Croatia.

– Glorija – prozborila sam plašnjivo – idete mnom u Karlovac? U biblioteci je promocija romana Gorana Tribusona. Mislila sam ako…

Ovdje sam se prekinula: ne smijem to izgovoriti. Treba joj objasniti kakve sve čudovišne oblike kod mene poprima strah. U stanju sam, naime, izmisliti bezbroj priča samo da odvratim vrijeme od sebe. U stanju sam, ne biste vjerovali, proglasiti vas inženjerkom Atlantide, Glorijom i jezičnim manipulatorom, dati vam prostor u svojim starim pričama i bježati od stvarnosti kao od radioaktivnoga smeća. U stanju sam čak i gospodina koji mirno čita novine u kutu proglasiti kemičarem. Zato sam rekla da ću, ako se to još jednom dogodi, do besvijesti ponavljati formulu: nemam tremu od nastupa, nemam tremu od nastupa.

– Mislim da nemam tremu – rekla sam naposljetku.

Kad se konobarica povukla u svoj kut, primijetila sam da od susjednoga stola ustaje čovjek sa crnim brčićima. U ruci je držao papirić i krupnu novčanicu.

– Da platim…

Zatim smo svi troje izašli. Čovjek sa crnim brčićima krenuo je prema željezničkoj stanici, a nas smo dvije sjele u crvenu astru i uputile se prema Karlovcu.

– Mislim da nemam tremu – izgovorila sam za svaki slučaj. Konobarica se nasmijala: a tek moj strah od zubara! Nemjerljiv je! Automobil je ubrzo ravnomjerno rezao uznojenu asfaltnu cestu. Na trenutke su se vibracije materijala tako uskladile da je najglasnija buka dolazila od našega disanja. Unutrašnje je vrijeme popuštalo pred vanjskim. S dlana ravne ceste u nas su sve agresivnije ulazile reklame za mineralnu vodu, cipele i deodorant. Jadranka je govorila kako je izluđuje taj strah od zubara, kao da živimo u srednjemu vijeku, među čudovištima koja su izmišljena da čovjeku nanose bol. Neki glasovi su propadali, gubili se, no priča je bila jasna:

Va je reća da radim u tako finome kafiću, ljudima koji u mi poali druga obitelj. Evo, vidjeli te onoga gopodina u baloneru, koji je čitao novine. Baš jutro puknuo mi je lančić dok am otključavala vrata i on mi ga je našao. Mnogi mi goti pomažu, pričaju mi priče ili donoe darove, ali ovaj gopodin je to učinio tako poetično da ću lučaj aigurno pamtiti cijeli život. Recitirao mi je Brodkog, nate:

Pjeme retne ime
a upomenu umi.
To, što je kriveno u njima,
Drugdje nećeš naći.
Ovdje, od nijega čito,
Rak reže grmlje,
Gdje drhti red grana
Radot života tvoga.

Dirljivo, ar ne?

Projurile smo tako pokraj Zorin doma, zatim ušle u krivudave uličice Gaze, prošle Florijansko groblje i zaustavile se između dvije trošne prizemnice, gdje su se vidjeli temelji nekakve kuće.

– Ovo bi bilo, prema opisu iz knjige… – moja je sugovornica pomicala prst po planu grada. – A mi smo, znači, prošle pored Direkcije šuma slunjske imovne općine, onda ljekarne Viktorin, Mustada, žandarmerijske stanice, ložione državne željeznice, vrtlarije Kopriva, tvornice popluna… Nekoć karlovačke kuće uopće nisu imale brojeve.

– Nadam se da se ne ljutite što sam vas zagnjavila – rekla sam. – Svemu je kriva prokleta trema… Da stvar bude gora, što sam dulje u tome poslu – to neobičnije doživljujem strah… vidite, naposljetku, i onaj književnik na p je očito imao problema sa živčanim sustavom. Kad se u jednome trenutku okrenula za jeepom koji je bio parkiran uz rub uske uličice – gurnula sam joj u razjapljenu torbu svoje pismo sreće.

– Pa i ja umirem od straha pred zubarom, kod kojega sam naručena u šest… Htjela sam vam prije toga pokazati jednu svoju priču, eventualno čuti vaše mišljenje…

Pružila mi je papire i ja sam izvukla zadnji list.

J… paket, pomislila je Renata i nije se osvrnula na njegove ponovljene pozive. Kad je došla do škole naglo je zaokrenula u neosvijetljeno dvorište i žurno se popela stepenicama do svog prizemnog stana u ulazu broj jedan dugačke zgrade iz socrealističkih vremena. Svjetlo na stubištu nije palila. Samo je okrenula ključ i uvukla se u stan. Predsoblje je mirisalo na svježeistovareno pseće govno. Oh, udahnula je punim plućima, napokon se dogodilo nešto normalno, a zatim se bučno skljokala na pod. Okružilo ju je nepokretno zvjezdano nebo, prepuno svjetila svih veličina i boja, tako blago i dohvatno.

Svijet sna, što je to? Što je svijet sna? To je umjetnički oblikovani svijet stvarnosti, a stvarnost sama po sebi ne postoji. San je remek-djelo prirode. Živite svoj san, radujte se svakom trenutku kojega ste svjesni! Sanjajte.

Sjedila sam u crvenoj astri koja je na krovu imala veliku svijetleću reklamu Auto-škola. Za upravljačem je bila laponska princeza i nešto nerazgovjetno pušila. U daljini su namigivala nebrojena osvijetljena okna Duge Rese. Je li ovo kapitulacija pred izuzetnošću jedne kišne nedjelje? Princezo, da li se ja to možda bojim da mi Diomidov zabunom pozvoni na vrata? Ili, da si kupim neki auto? Kakva je astra, ha?

– Ah, čuj astra – nasmiješila se laponska princeza – što da ti kažem? Kuća od mrtvih osa! Ali prava stvar za sve laponske princeze!

Moja sugovornica je vrškom cipele zagrebla po hrpi nabacane zemlje, a onda se sagnula i pažljivo odmaknula komadiće cigle, iza kojih se pokazao rub tamnosmeđe glinene posude. Potom je odmaknula još zemlje i onda su se pokazali nekakvi novčići.

Natpisi na njima bili su nepotpuni – MARCHIO, ERDVAREVS, STEIN i slično. Jedni su imali ruku s mačem, drugi razjapljena lavlja usta, treći cvjetni uzorak…

Tada sam primijetila da je s nama i jedan mlađi čovjek. Ispod sportske kape pustio je rep od guste sijede kose, a na licu, osobito oko nosa nosio je cijelu mrežu popucalih kapilara koja me je, što sam je dulje gledala, sve više uvlačila u svijet velikih svjetskih likovnih dostignuća – Akcent Vasilija Kandinskog, Puškina Oresta Kiprenskog, Most straha Paula Kleea i spiljske slikarije iz Lascauxa. Rekla bih čak da mi je njegov lik bio poznat, vrlo poznat iz vremena kad sam dolazila u poznatu diskoteku koju su svi zvali Nula… Kad je progovorio – dvojbe više nije bilo. Zaista je bio on. Lider grupe Mrtve ose. Ovo je bila kuća u kojoj su nekad vježbali velike hitove poput Yesterday i Those Were the Days. U to vrijeme ja sam, kao što je svima dobro poznato, bila u…

Međutim, moja sugovornica počela objašnjavati da su novčići u ćupu slovenski srednjovjekovni frizatici, jer su neki ljudi u Atlantidi pričali o tajanstvenome blagu na ovome području, što se meni svojedobno ipak činilo pretjeranim.