Krvavi mjesec nad Pompejima | Irena Lukšić

SATOVI GLAZBE U GRADSKOM MUZEJU

 

Jedna od najbizarnijih priča koju sam čula po dolasku iz Londona bila je da u Karlovcu zapravo postoje dva gradska muzeja. Prvo sam pomislila da je netko krivo shvatio šalu mjesnoga novinara, koji je često znao pisati da je odraz muzeja u lokvi na trgu puno ljepši od stvarne zgrade, potom da je došlo do razlaza između ravnatelja i uprave, pa sad, tobože, svaka strana provodi svoju politiku, a kad mi je željezničar Kalić rekao da nisu u igri nikakve dvosmislice, nego da doista postoje dva muzeja, odlučila sam smjesta utoliti znatiželju. Dodatni povod dao mi je neki Lerotić, umirovljenik, koji je, kad je čuo da kanim svratiti u Karlovac na dan-dva, razvezao priču o tome kako u jednome od tih muzeja visi i portret njegova strica Julijana, austro-ugarskoga oficira, rad slikara Camelettija, te da se diskretno raspitam može li se ta slika otkupiti i po kojoj cijeni. Kako mu je do toga veoma stalo, voljan je ponuditi u zamjenu ili pod račun neku od slika iz svoje znamenite zbirke.

Prvoga dana boravka u rodnome gradu pred očima su mi se nizali londonski krajolici: Guinnes World of Records na Piccadilly Circusu, muzej Madame Tussauds na velikome Baker Streetu te nešto dalje, na kraju Regent’s Parka, London Zoo. Fascinirala me pomisao koliko u glavnome gradu Velike Britanije ima kružnih površina, okretišta i svakovrsnih vrtuljaka. U Karlovcu pak nisam imala osjećaj da se vrtim i vraćam na neke prijašnje točke – sve je teklo nekako ravno, bez zaustavljanja, bez analogija i kraja. Karlovac je bio crta. Jedino mjesto koje je nudilo iluziju vraćanja na prijeđene točke bio je trg u staroj gradskoj jezgri, na kojemu je dominirala obnovljena zgrada Gradskoga muzeja. Zato sam već sutradan, dok sam prelazila veliku asfaltnu površinu koja je nagrizala negdašnji vojni kompleks, odlučila ozbiljno pogledati muzej. No, kako to već biva u ovakvim emocionalnim situacijama, čvrstoća odluke pod neobjašnjim se okolnostima raširila na mnoge stvari bliske ovoj problematici. Prvo sam, dakako, na komadu neravnoga asfalta spazila okruglu lokvu, koja se stvorila od sinoćnjega pljuska: na drhtavoj ali bistroj površini kočoperilo se sivo pročelje sa smeđim rubovima te nekoliko nespretno nabacanih prozora i dvjema starinskim svjetiljkama postavljenim iznad ovalnih vrata. Unutrašnjost je bila kao što i priliči muzejima ovakvoga tipa: brodski pod presvučen tamnim tapisonom, drvene stube koje znakovito škripe, bijeli zidovi i neočekivano istureni radijatori ispod prozora. U prostorijama, u kojima se nekad živjelo udobnim malograđanskim životom, nalazili su se predmeti koji su govorili o životu prijašnjih vremena: golemi ključevi, puške s raskošno urešenim srebrnim dodacima, svijetloplavo postolje za sat, drvena preslica s neobičnim križnim ukrasima, sve do ilirskih glinenih idola. Zanimalo me, dakako, što znače sve te sitnice, odnosno kakva je njihova poruka za današnje naraštaje, ali nisam imala živaca temeljitije uključiti maštu. Otišla sam ravno u posljednju prostoriju, gdje su se nalazile samo slike. Bili su to radovi kakve nikad ne bih poželjela u svome stanu. Točnije, niti u jednome od svojih stanova, jer i privremeni boravak u Londonu također podrazumijeva nekakav osjećaj doma. Nije mi dugo trebalo da nađem Lerotićev portret. Nekako mi je, zbog ružnoće, odmah upao u vidno polje. Svečana odora, prodoran pogled, kukasti nos, oružje. Oko njega uokvirene mrtve prirode, brodolomi, umorstva i vremenske nepogode, teme koje nisam mogla mirno gledati. Poslije, na izlasku, naletjela sam na kustosa koji me, dakako, odmah prepoznao, ali se i ispričao što mi nije mogao posvetiti odgovarajuću pozornost, jer su, eto, baš danas došli gosti iz talijanskoga gradića Muggije, koji su za vrijeme posljednjega rata dopremili značajnu pomoć u hrani. Meni, dakako, nije trebao vodič po muzeju, jer zamalo svi izlošci dio su tzv. stalnoga postava koji sam znala još iz gimnazijskih dana, jedino sam, eto, bila znatiželjna može li se i po kojoj cijeni kupiti portret časnika Julijana Lerotića. Kustos me malo u čudu pogledao, a onda je sjurio niza stube ispričavajući se da je tek na časak napustio goste sa svečanoga ručka i da se mora vratiti, ali to ne znači da sutra ili neki drugi dan ne bismo mogli popričati o Camelettijevoj slici. Osim toga, dodao je, o tom radu nikada nitko nije ozbiljno razgovarao, tako da bi možda bilo najbolje da svratim za dva dana, kad će nešto više znati o slici i autoru. U tom času bila bih najradije odustala od svega, jer u Karlovac sam ionako svratila iz posve privatnih razloga: došla sam se dogovoriti s majstorom oko uređenja obiteljske grobnice na Dubovcu. Htjela sam, sasvim usput, vidjeti i koliko se grad promijenio od mojega odlaska, koliko je ljudi ostalo od znamenitoga četvrtoga be rakovačke gimnazije i, naposljetku, možda intenzivirati rad na scenariju o životu rusko-američkoga književnika Vladimira Nabokova. Producent Alexis Landsbergis čak je ponudio da troškove putovanja u Karlovac tretira kao službene, jer, tobože, Nabokov je kao dijete boravio u Opatiji i možda se ta činjenica može rasvijetliti i iz nekog drugog kutka Hrvatske. Možda biste mogli, govorio je, u scenarij unijeti epizodu kratkoga zadržavanja u Karlovcu, na tamošnjemu željezničkome kolodvoru. Možda bih i mogla, razmišljala sam, ali što će onda Lerotić? Lerotićeva jedina veza s Karlovcem bila je u tome što je kao student vlakom putovao nedjeljom u Karlovac, gdje mu je sestra dvije godine radila u gradskome kazalištu. Nikakvih bočnih priča nije bilo, jer, koliko znam, cijela obitelj, zajedno sa sestrom glumicom, krajem 60-ih odselila je u Englesku. Definitivno, što se kaže.

Sutradan sam imala sreću da uspješno obavim posao s uređenjem obiteljske grobnice, tako da su se dani mojega boravka savršeno poklopili s planom. To jest, Nabokova u Karlovcu primila sam kao šalu. Ako ćemo jednom pisati scenarij za nekakvu šašavu novogodišnju emisiju, rekla sam samoj sebi, tada ćemo takvu mogućnost vrlo rado uključiti u igru. Štoviše, bit će zabavno vidjeti kako će to primiti mjesna javnost. Oko podne svratila sam ponovno u muzej i potražila simpatičnoga kustosa. Julijan Lerotić, rekla sam, zanima me Julijan Lerotić, koliko košta i kako ga mogu iznijeti iz zemlje. Sad mi se već pomalo i žuri. Mladić rijetke smeđe kose nije mijenjao ozbiljan izraz lica.

– Rekli ste Cameletti – nalaktio se na stol pun izrezuckanih dijapozitiva. – Moram priznati da ovoga autora nisam pronašao niti u jednoj inventarnoj knjizi… No, dobro, možda su prepisivači napravili pogrešku i ispisali neko nepostojeće ime, ali možemo zajedno pogledati rad. Prelistao sam i Likovnu enciklopediju. Tamo se spominje Canaletto, ali to očito nije to. Canaletto je, osim toga, nadimak, a ne ime.

– Evo našega junaka – uprla sam prstom u sliku.

Stvarno, zastao je kustos. Cameletti postoji. Štoviše, sliku toga majstora gledam svaki dan i očito sam je cijelo vrijeme vodio pod nekom tajnom šifrom ili na nekome drugome mjestu. Tko zna na što me asocirala, kakve je osjećaje poticala i u što me uvodila. Jer, slike su paralelni svjetovi i čovjek ponekad nesvjesno korača neslućenim krajolicima. Dok je noktom doticao sjajno dugme uniforme, u prostoriju je, poput vjetra uletjelo dvadesetak mladih ljudi, koji su bučno raspravljali o nekoj posve desetoj stvari.

– Ispričavam se – slegnuo je ramenima kustos.

– Takva sam bila i ja – nasmiješila sam se. – U njihovim sam godinama vidjela sasvim desete stvari u ponuđenim izlošcima. Autoportret Huga Lukšića prizivao mi je u sjećanje jednoga pijanca koji je pilarima dodavao drva, Suncokreti Franje Korena vraćali su me na satove likovnoga odgoja u osmome razredu osnovne škole i nespretne pokušaje izražavanja linorezom. Karlovački krovovi Zlatka Šulentića odnosili su me na izlijevanje Save u zagrebačkim prigradskim naseljima početkom 60-ih. A Majka izlaže Mojsija u rijeku Nil Vjekoslava Karasa asocirala me na prvi susret s kazalištem i gorku spoznaju da ništa od onoga što se nudi čovjekovim osjetilima nije istina.

Zapravo, htjela sam nastaviti, Autoportret Huga Lukšića oduvijek mi se vezivao za Brahmsovu glazbu, Korenovi Suncokreti za Igora Stravinskog, Karlovački krovovi Zlatka Šulentića za Griega, a Karasova Majka izlaže Mojsija u rijeku Nil za Bacha. No, tada je iz dubine prostora odjeknuo prasak krhotine i kustos je potrčao za đacima. Vaza! Netko je razbio vazu… No, sjetila sam se da jučer nisam primijetila nikakvu vazu među eksponatima. Štoviše, nikakve posude nisu bile ponuđene oku posjetitelja. To me zbunilo. Međutim, istodobno mi je godio odlazak kustosa i zato sam sama sebi obećala da neću istraživati što se razbilo. Mogao se srušiti i kristalni dvorac, zaista me nije bilo briga. Željela sam što prije izaći iz ove čudne zgrade i prebaciti se na jednostavne životne sadržaje. Nazvat ću Sofiju Kassel, odlučila sam, i zamoliti je da me svojim automobilom odveze u Barilović, gdje je nedavno otkriveno značajno nalazište rimske kulture. Njoj će to biti izvrsna prilika da se malo odmori od svakodnevnih obveza u mjesnome listu i usput potuži na sve osobe koji je ugnjetavaju. Izašla sam van, na asfaltirano parkiralište i zamalo sam zagazila u lokvu, u nebo koje se u njoj tako nestvarno odražavalo. Tu sam zastala i nasmijala se: koliko simbolike u ovoj metafori! Beskraj koji se kreće i golema zgrada muzeja stisnuta u točku iz koje vire neuredno nabacani prozori. Reklo bi se da je zgrada citat na velikome platnu života. Ili tajanstveni znak na mapi, recimo, Londona, kao kapljica tiskarske boje koja se greškom tiskarskoga stroja našla na praznome prostoru. To me odmah povuklo natrag. Povici đaka potonuli su negdje duboko i da izbjegnem mogući susret skrenula sam desno. I prije sam vidjela da se može ili nekakvim hodnikom, no bila sam sigurna da su tu kancelarije i možda sobica domara. Međutim, na prozoru s lijeve strane hodnika, koji gleda u popločano dvorište, bio je zalijepljen papirić s nevješto ispisanim: Trst 1882. Ušla sam u prvu prostoriju. Tamo su sa zidova, ispod prašnjavoga stakla, gledali bakropisi, crteži tušem, akvareli. Na prvoj slici, bakropisu u smeđim tonovima, vidi se Trst s kraja 70-ih godina XIX. stoljeća: pogled s brda na zaljev načičkan niskim kućicama i nekoliko ribarskih brodica u luci. Zatim slijede crteži drvenih paviljona, koji su stajali na mjestu današnje željezničke postaje Campo Marzio. Nacrt za paviljon Kraljevstva Hrvatske i Slavonije izradio je Hermann Bolle. Bili su tu neki od izlagača – namještaj braće Chevallier iz Fužina, fotografije Ilarija Carposija, koji je imao atelier pokraj riječkoga Teatra Fenice, tiskar Gavro Grunhut (izdavač Hrvatske vile) sa Sušaka, inače učenik Abela Lukšića… Trst, zastala sam načas. Za mene je to bio grad prvoga inozemstva. Sjećam se sunčanih dana 1972. godine kad sam išla na koncert grupe Pink Floyd u Pompeje, auto-stopom dakako, s Goranom. Preko Trsta i Venecije. Danas je Trst za mene jedan od talijanskih sveučilišnih gradova, koji posjećujem iz posve drukčijih razloga. Negdje na polovici sobe okrenula sam se i uputila van. Međutim, na hodniku sam zamalo naletjela na onoga kustosa, za kojega sam još uvijek mislila da viče na nestašne učenike. Čovjek se pristojno ispričao zbog smetenosti i onda me upitao sviđa li mi se postav. Zapravo, htio je reći da se čudi što sam još uvijek ovdje, jer smo se već jednom rastali. Sad kao da je sumnjao da nešto radim iza njegovih leđa. Stajao je i čekao da odem. I ja sam izašla iz zgrade, uvjerena da sam samo nekom greškom po drugi put dospjela unutra, odnosno, da sam ušla u neku drugu zgradu Gradskoga muzeja. Na teren u kojemu nisam bila poželjna. Zato sam, napuštajući to područje, zaobišla trg s lokvom i nekakvim rimskim ostacima i zaokrenula prema središtu grada. Ovo rimsko kamenje počelo je djelovati kao ironija, kao preobučeni Pompeji. U središtu pak grada uvijek je bilo prizora koji ne privlače pozornost putnika – od oštećenih pročelja starih građanskih kuća do malih prosjaka koji su s nekakvim naivnim ceduljama prilazili ljudima i molili novac, prizora koji me nisu uvlačili u beskrajne lance asocijacija. Osim toga, popodne je tako pao tlak zraka da sam morala nekoliko sati odspavati i distancirati se od svih mogućih atrakcija. U snu sam vidjela našu bivšu vikendicu, bistru rijeku i goste obližnjega motela, koji su bili vrlo zadovoljni jelom i pićem. Prevedeno na jezik normalnih ljudi to je značilo da navečer treba samo spremiti stvari i ujutro poletno otputovati za London, među svoje krugove, asocijacije, boje. Međutim, nisam to mogla. Boljela me glava, bila sam umorna. U ušima mi je zujala nekakva neuhvatljiva glazba, nalik odjecima odjeka znamenitoga Big Bena. Odlučila sam stoga nazvati Landsbergisa i zamoliti ga da mi dade još tri plaćena dana. Pokušala sam se javiti i djevojci koja je čuvala mačka u mome stanu, no veza je neprestano bila zauzeta. Annie je veslala Internetom, znam. Čitala je horoskope, tražila prijatelje za dopisivanje i maštala o nagradama koje su se nudile u izlogu mreže Yahoo. U početku me čak malo i smetala ta njena nedruštvenost, ta strastvena uronjenost u virtualnu stvarnost računala. Govorila sam joj da bi trebala više izlaziti, naći si kakvoga dobroga dečka i možda završiti fakultet, no ona se još više povlačila u svijet samo njoj znanih simbola i tako sam morala odustati od zadiranja u njenu privatnost. Uostalom, uvjerila sam se da je njen način života idealan za mene i čak sam odlučila povećati joj nadnicu. Lerotića pak nisam niti trebala zvati, jer je gluh. Sin i kći su mu u Škotskoj. Onda sam čak mislila Annie obavijestiti telegramom da dolazim tek za tri dana a ne sutra, ali sam odustala, jer se nismo dogovorile da dođe po mene na Heathrow. Njoj je svejedno kad ću osvanuti. Kasno noću uspjela sam dobiti Landsbergisovu ženu, koja je rekla da je Alex morao hitno otputovati u Estoniju, te da vjerojatno neće dolaziti sljedećih dana, što mi izravno omogućuje produljenje boravka u voljenome gradu. Žena nije objašnjavala pošto je Alexis neplanirano otputovao u Estoniju, no moglo se naslutiti da su u pitanju neki problemi sa starim roditeljima. Međutim, dok sam ovako mahnito nastojala dohvatiti svoje londonske točke, volja za ostankom u Karlovcu počela mi je slabiti, a pomisao da bih morala još jednom svratiti u muzej – po sliku za Lerotića – jednostavno me užasavala. Nipošto! Radije ću skočiti u onu lokvu ispred zgrade i nestati u dubini uspomena iz 60-ih i 70-ih godina. Jer, čemu ta mučenja? Čemu slike? Čemu glazba?

U jutro sam si predbacivala osjetljivost: zašto se tako ponašam prema svijetu oko sebe? Naposljetku, i prema sebi. Zašto? Što će onaj jadni kustos misliti o meni? Za njega sam možda idol, nešto o čemu sanjari dok čita moje ime na odjavnim špicama BBC-a. Sigurno me vidi vezanu za sve bitne događaje našega vremena, za sve važnije ljude i sve veće prostore, što je, naposljetku, velikim dijelom i istina. Možda bi stoga bilo najbolje da mu predložim kakav nezaboravan izlet? Recimo, da ga odvedem na Plitvička jezera ili u donje, nepristupačne tokove Mrežnice pa da cijelu epizodu sa slikom lijepo zaboravimo. Kao nikada ništa nismo niti spominjali. Lerotiću bih mogla reći da je njegov slavni predak grubi falsifikat.

Iz ovakvih me razmišljanja, sasvim neočekivano, trgnula zaglušujuća glazba s razglasa. Nekada davno sa sličnom su bukom dolazili Slovenci u istarski gradić gdje sam provodila ljeto. Bio je to kombi sa svježom morskom ribom, koja se prodavala po pristupačnoj cijeni. Sada se nudio krumpir, zelje, cikla, luk. Izašla sam pred kuću. Glazba s razglasa odvukla me najprije lijevo, potom ravno, a onda sam se pitala mogu li ovako sportski odjevena, u plavoj trenirki, šetati gradom kojemu u prijepodnevnim satima ton daju uredno obučeni državni činovnici? I kosa mi je neuredno stršala na sve strane. Ipak, krenula sam za glazbom i našla se na trgu s konzerviranim rimskim razvalinama. Na asfaltu je bila lokva u kojoj se kupalo vedro nebo. Zastala sam, premda sam si davno obećala da neću tražiti simboliku u lokvi kakvih je, uostalom, pun London. Međutim, kad sam se htjela vratiti natrag, vidjela sam da mi se preko trga, najprije kao točkica a potom u sve prepoznatljivijim formama (naposljetku sam uočila i natpis Bag na torbi) približava Sofija Kassel, koju sam jučer htjela zamoliti da me svojim automobilom odveze u Barilović, gdje je nedavno otkriveno značajno nalazište rimske kulture. Nisam je, dakako, nazvala, nisam je uopće obavijestila da sam odlučila čak produljiti boravak u rodnome gradu, jer jako me zbunila svojim izgledom, gestama i općenito reakcijom: jučer smo sjedile za različitim stolovima u Gradskoj kavani i, dok sam pijuckala svoj omiljeni cinzano, čula sam kako poznati glas govori:

– Ona piše. Piše ono što ljudi govore. I njeno ime pliva na ekranu…

Potom je prasnulo ono: o, pa to si ti, a ovo si ti, da to sam ja, pa baš dobro da si to ti, znaš, a ja… i onda je ona započela priču kako je po cijeli dan sama kod kuće i molila me da dođem k njoj. Kamo da dođem? – pitala sam se. U praznu torbu bag? U neko davno zaboravljeno vrijeme? U glazbu koju nitko ne razumije? Ili u priče o susjedima koji je živciraju jer mačkama bacaju kosti u dvorište. To je bio naš susret nakon toliko godina neviđanja. A sada je bilo odveć kasno za bijeg. Sofija je bila tako blizu da me je sigurno vidjela. Štoviše, mogla je i čuti kako dišem. I zato sam prvo mislima, a onda i svime ostalime zaronila u lokvu gdje je bio muzej i potrčala za glazbom koju dotad nisam slušala. Išla sam hodnikom ravno, ali ne putem kojim sam jučer prolazila, jer nisam željela ponovno sresti kustosa. Valjda ima više ovakvih tajnih prolaza, zaključila sam, kad svaki put naletim na nešto novo. Ili pak ne želim prihvatiti da ta zgrada nosi i druge sadržaje osim onih koje sam znala iz davnih dana. Dakle, sad sam naletjela na natpis Ruski umjetnici u dijaspori. Prvo se pokazalo ulje Valentine Vasiljeve (1904.-1990.) Portret kneza Daniila iz 1939. godine. U prvome planu bio je golemi orden na grudima, pogled prodornih sivih očiju, krzneni ovratnik. Dominira zlatno-žuta boja prsluka. Od umjetnika Vsevoloda Guljeviča je izbezumljeni Borac, VI-VII. stoljeće, akvarel, muškarac s razvijenim listovima, kakve imaju baletani Aleksandrijskoga kazališta. U desnoj ruci ratnik nosi praćku, za pojasom nož, a lijeva ruka skrivena je iza okrugloga štita, koji je ukrašen sa četiri slova S. Ratnik ima bijelu tuniku i smeđi plašt. Dalje su izlagali Nikolaj Krasnov, Afanasij Šeloumov i neki drugi. Međutim, mene to nije zanimalo. Pitala sam se zašto se gubim među stvarima koje nemaju nikakve veze s mojim životom. Mogla bih, u najboljemu slučaju, pričati nekom zanesenom slavistu s Londonskoga sveučilišta o slikama koje prikazuju fascinaciju prošlim. Zato sam se odlučila vratiti natrag – prvo hodnikom ravno, pa stubama dolje i naposljetku van, na ulicu, gdje je lokva. Činilo mi se da samo trebam uhvatiti glazbu i da ću tako izaći na pravi put. Kao kad sam slijedila slovenski kombi s ribama u slikovitome istarskome gradiću. Isprva su se čuli samo teški instrumenti – bubnjevi, trube i kontrabas. Potom su se probili i manji glasovi flaute, orgulja i gitare. I onda ostali, stvorivši tako veoma gusto akustičko tkanje, koje je vuklo za sobom. Činilo mi se da sve ide za skladom zvukova, ulice, kuće, automobili, drvoredi, oblaci. Čak i vrijeme, premda tu kategoriju postojanja još nisam mogla dočarati u materijalnome obliku. I gle, na početku parka, tamo gdje su bili grmovi egzotičnoga bilja, stajala je Sofija. Sad više nisam mogla zaustaviti susret. Mogla sam se tek uvjeriti da pripada nekom drugom trenutku i da će otići kao što je i došla. Bila je mršava, duge plave kose koja je nosila nijansu izbledjele slame. Nenašminkana. Zapanjilo me što je nosila smeđe trapez-hlače i zelenu vesticu kratkih rukava, što je odavno nestalo s naših ulica. Tek tu i tamo, u nekim nostalgičnim emisijama BBC-a, tamnopute pjevačice su oblačile takvu odjeću, i to samo kao oblik prosvjeda protiv aktualnih modnih trendova.

– Požuri – kuckala je nervozno prstom po satu na ruci. – Čekam te više od pola sata…

I onda je rekla kako su joj cijelo vrijeme prilazili nekakvi tipovi i pozivali je na piće u obližnju Gradsku kavanu, ali ona ih je redom odbila bojeći se da nam ne propadne plan. Kakav plan? -začudila sam se. Nisam mogla zamisliti da netko u plavoj trenirki, a mislim da sam baš to imala na sebi, i s neurednom kosom može imati plan. Mogla sam jedino požuriti kući i obući nešto pristojnije, damskije. I onda reći da planiram povratak u London. U ruci, osim toga, nisam imala ništa do paketića papirnatih rupčića, koji mi, srećom, nisu trebali. Međutim, Sofija je pričala kako je upoznala Filipa: usred noći zazvonio je telefon i jedan teški muški glas rekao je da smjesta dođe kod crkve, inače će dignuti u zrak cijelu ulicu. Zatim je demonstrativno spustio slušalicu. Ta odrješitost, nedorečenost i istodobno krhkost potaknuli su u njoj znatiželju, ali i žeđ za pustolovinama, te je smjesta odjurila do crkve. Glas mu je bio neobičan, rekla je, nije sličio niti jednome poznatome, a ono što je najviše privlačilo, bilo je – kod crkve, odmah, inače cijela ulica leti u zrak. Nije znala nikoga tko bi joj mogao uputiti tako maštovitu prijetnju. Zanimalo ju je kako izgleda taj neobičan tip: je li to neki primitivac srednjih godina, koji vodi dvostruki život, neki narkoman kojemu je ponestalo tableta, ili netko koga još nije uspjela strpati u odgovarajući pretinac. I tako je došla pred crkvu i zatekla dugokosoga glazbenika… Ukratko, ispostavilo se da je u pitanju greška, on je iz lokala gdje je te večeri svirao, zvao sestru s kojom je inače nastupao u duetu, a sestra se spetljala s nekim crncem i tako… morao je biti odrješit. Htio je sestru odvesti kući, u Vinkovce, jer više nije mogao trpjeti to što radi. Crnac je bio košarkaš, igrao je za Željezničar, cure su se lijepile za njega i on za njih. Čini se da je glazbenik trebao s nekim razgovarati. I tako smo se spleli, rekla je Sofija. Evo, sad idemo na koncert Led Zeppelina u Firencu, bit će na otvorenome. Učinilo mi se da nisam dobro razumjela što govori. Kakav Led Zeppelin? Kakva Firenca? U susret su nam išle grupe školaraca, neki su bili pripiti i pjevali su zabranjenu pjesmu Ustani bane. Bilo mi je neobično i što su ulice bile slabo prometne. Pitala sam Sofiju je li to možda zbog neke povijesne nogometne utakmice. Ona se nasmijala. Potom smo prošle kroz dvorište u kojemu se sušilo dosta rublja, netko je pred drvarnicom cijepao drva, a u jednome trenutku čak sam vidjela i svoj bivši bicikl, tamnoplavi pony slovenske proizvodnje. Izašle smo točno pred autobusnu stanicu: glavni gradski trg bio je pun ljudi. Zapanjilo me što su gradski autobusi bili crveni, kao u vrijeme moje rane mladosti, ali nisam ništa pitala, jer primijetila sam da se mnogim stvarima vraća negdašnji izgled. Uostalom, dobar dokaz općemu povratku zlatnim šezdesetima našla sam u nedavnome otvaranju cijeloga lanca trgovina starim automobilima u mojoj četvrti: neki ludi Amerikanac prodaje stare bube, žabe, spačeke i mini morrise, obnovljene i čak pozlaćene, za cijene od kojih se prosječnomu čovjeku zavrti u glavi. Kupaca, međutim, ima toliko da čovjek ne može zadovoljiti potražnju. Ovdje pak, u Karlovcu, netko je prodavao pozlaćenu prošlost u nevjerojatno velikim količinama…

Što je? – lagano me gurnula laktom Sofija. Zalijepila si se pogledom za ovaj sivi krajolik kao da zauvijek odlazimo iz rodnoga grada. Čovjek nikada ne odlazi iz rodnoga grada, htjela sam odgovoriti, ali ona je već bila na drugoj temi. Pred nama je iskrsnula neugledna drvena kućica u kojoj je bio javni zahod i prodavaonica mjesečnih autobusnih karata. Da, još je bio i kiosk s novinama, jedino mjesto u gradu gdje su se mogle kupiti strane ilustrirane revije. Tamo je stajala moja mama u kostimu koji joj je kupio tata kad je prvi put s općinarima putovao u Trst. Šezdeset pete godine. Bila mi je okrenuta leđima, no jasno sam čula što je pričala svojoj znanici Reziki kako njeno poduzeće ne može napredovati samo zato što ga vodi nepismen čovjek. Nekakvi Marušić, direktor Graditelja, ima završena tek četiri razreda osnovne škole i po cijele dane čita novine. Jedino što zna jest koliko bodova imaju Dinamo, Hajduk i Olimpija, tko je zabio gol, tko je dobio crveni karton, tko je isključen iz igre, koliko je gledalaca bilo na kojoj utakmici i tako dalje. Volio je i dobro jesti, pa se angažirao za svoje poduzeće jedino kad je trebalo ići na ručak s poslovnim partnerima. Rezika je, dakako, sažalno preokretala očima i s vremena na vrijeme coktala jezikom. Zgražala se, tobože, pred nepravdom, a zapravo se negdje duboko u sebi smijala. Nisam htjela prekidati tu maminu strast, jer su joj prijateljice poput Rezike bile jedini ventil za otpuštanje negativnih emocija. Tata nije razumio mamin osjećaj poniženja, njenu želju za samopotvrđivanjem. On je bio političar, činovnik koji je uredno provodio ono što je vrh odredio i nije mogao shvatiti da netko ima kreativne porive, da želi stvari učiniti ljepšima i korisnijima. Govorio joj je da će biti bolje, još samo da se svijest ljudi kanalizira u pravome smjeru, da shvate svoje mogućnosti i ograničenja. A ona nije mogla zamisliti da bi Lojzek, njen direktor, tek tako rekao: eto, ja sam neobrazovan, ne mogu obavljati ovaj odgovoran posao, daj ti, Ana, postani direktor, a ja ću, recimo, prodavati karte na stadionu. No, ja nisam niti htjela da me mama vidi sa Sofijom. Odmah bi dreknula: nikakav koncert, nikakav auto-stop, pa vi ne znate kakve se sve strahote događaju u svijetu, zar ne biste mogle popodne u kino, evo, čula sam da igra Lolita, pa to je jako zanimljivo za mlade… U jednome trenutku rekla sam Sofiji da želim ići obalom Kupe, po asfaltiranoj stazici, jer tamo moja simpatija izvodi psa. A tko ti je simpatija? – pitala je Sofija, znajući da sam nekoliko puta pobjegla sa sastanka bojeći se da će se dogoditi neke nepojmljive stvari. Nisam ništa odgovorila, a ona je vjerojatno pomislila da će se to već otkriti – ako čovjek uistinu postoji. Da će negdje izviriti. Međutim, nitko nije izvirivao, nego naprotiv, ljudi su nestajali. Ja sam živjela u snovima, u halucinacijama i fantazijama, voljela sam princa Valianta, Walker Brothers i Paula Newmana. Nisam vidjela ništa i nisam vidjela nikoga izvan svoje mašte. Pa čak je i Sofija ponekad u šali govorila da i nju tretiram kao neko biće iz bajke, možda čarobnicu koja u posljednji tren preokreće stvari na pravu stranu. Ah, da je tako, pomislila sam, već bih te zamolila da mojoj mami osiguraš pravo mjesto u poduzeću. Sofija se nasmijala, kao da je slutila što mi se mota po glavi, i povukla me za rukav da je slijedim još brže, još puno brže. Ona očito nije imala smisla za detalje, tako da su moja zapažanja o zgradama, automobilima, novinama, vrtovima, rijekama i mostovima najčešće ostajala bez odgovora. Međutim, kad smo izašle na pustaru iza trafo-stanice, odjednom je zaostala i drhtavim mi glasom objasnila da ne možemo dalje ovim putem. Zašto? – začudila sam se. Pa stazica uz prugu je dobro utapkana, rekla sam, nema ni trunke blata, izgleda kao da je asfaltirana. Čak i bolje. Neka. Ne možemo dalje. Ali zašto? U daljini, iza uredno posloženih gradskih vrtova, bili su konji i kola, golema žena obješenih grudi kosila je travu, a muškarac slabašne tjelesne građe zamišljeno je pušio i pljuckao u živicu. I više ništa neobično nije dolazilo do nas. Da, bio je i neki čovjek, nosio je motiku na ramenu, očito se vraćao iz vrta. E pa upravo u tome i jest stvar, rekla je Sofija. Taj čovjek s motikom je Gašparović, predavao mi je povijest u trećem razredu. Ah da, sjetila sam se poznatoga slučaja kad nikako nije uspijevala izvući pozitivnu ocjenu iz tog smiješnog predmeta. Onda mu je jednoga poslijepodneva, dok su žena i djeca bili u cirkusu Orfei, koji je nakratko gostovao u gradu, pozvonila na vrata i tobože zatražila neku knjigu iz koje bi naposljetku naučila ono što treba i tako ispravila lošu ocjenu iz povijesti, možda jedinu tako lošu ocjenu u cijeloj gimnaziji. No, meni je ova priča ležala nekako u magli, nisam je uspjela kristalizirati, nisam mogla spojiti pozadinu – tko, kome, što, kako, zašto. Je li ona ostavila kap parfema u postelji ili je on nešto nesmotreno ostavio… Ne, ne znam kako je sve to završilo. Sofija je, međutim, bila sva u tome, kao da je još uvijek u gimnaziji, kao da su još uvijek važne te proklete ocjene iz društvenih predmeta! Ionako neće položiti razredbeni ispit na pravu, pomislila sam, i neće postati odvjetnica. No dobro, rekla sam, nećemo proći pokraj Gašparovića, nije baš ugodno čovjeku gledati u oči nakon svega što se dogodilo. Prešle smo preko željezničkoga nasipa na drugu stranu, opet na nekakvu stazicu što je vijugala u gustoj travi. Neko smo vrijeme šutjele, a onda je Sofija počela pričati kako se dugo nije mogla odlučiti što će studirati, ali joj je na kraju netko preporučio političke znanosti. Nije bogzna što, ali ipak čovjeku pruža nekakvu sigurnost. Ovaj novi studij žurnalistike kao stvoren je za nju, jer voli putovati, upoznavati nove ljude, tražiti svakojake izazove. I onda je rekla kako ih samo dvoje iz Karlovca studira za novinara, što je čini neobično ponosnom. Pola razreda upisalo je ekonomiju, pola pak medicinu. Tko je drugi budući novinar? – htjela sam je pitati, no ona je odjednom predložila da svratimo u obližnju gostionicu i malo se okrijepimo. Pristala sam bez riječi, iako mi se činilo da ovo baš nije najzgodnije mjesto za dvije dame. Ovdje su, koliko znam iz pričanja, svraćali šverceri satova i tranzistora, preprodavači povrća i šibicari iz međunarodnih vlakova. Dobacivat će nam svakakve prostote, pazi, htjela sam joj reći, no ona se već zaplela u neku prepirku s mladićem koji je izjurio iz bijeloga ford taunusa. Iza gostionice su dva muškarca u plavim kombinezonima pilila drva pa se nije čulo o čemu njih dvoje pričaju. Na kraju je ljutiti mladić opalio pljusku Sofiji i uz snažno cviljenje guma udaljio se u nepoznatome pravcu. Znaš, rekla sam kad je došla bliže, čini se da idemo krivo. Put će nas odvesti na Plitvička jezera odnosno u Zadar. Pa mi ne idemo u Zadar, zar ne? Sofija se lagano zacrvenjela i pružila mi novčanicu od deset dinara, na kojoj je u smeđoj boji bio otisnut metalski radnik iz Zenice, za kojega je pisalo u novinama da se propio. Na fotografiji u novinama bio je napuhnut, s izrazom očaja. Bio je bolestan. Evo ti, rekla je, pa ti smisli nešto za taj novac. Meni je jednostavno stao mozak. Uzela sam očajnoga radnika i strpala ga u džep. To je premalo, rekla sam. Puno premalo. Daj još. Nemam više. Kako nemaš? Pa nemam, pravo na alimentaciju izgubila sam prošle godine, a mama je jučer jedva uspjela skupiti novac za struju i vodu. A gdje je novac koji ste dobili od prodaje one slike? Koje slike? – začudila se. Pa one, znaš koje, rekla sam, one iz muzeja. Tvoj djed se, prilikom odlaska u mirovinu, na neobjašnjiv način dočepao Camelettijeva ulja, portreta nepoznatoga časnika, što je kunsthistorija smatrala nepodobnim. Znam da ste sliku ovih dana prodali Talijanima koji s hladnjačom kruže po našemu području i otkupljuju gljive. Nemam ja s time ništa, suho je odvratila Sofija. I onda je bez riječi izvukla još dvije smeđe novčanice s očajnim radnikom. Eto, i nikome ništa, razmišljala sam u sebi. Slike više nema u muzeju, novac je potrošen i nitko ništa ne pita. Jedino se pojavljuje očaj, koji prosipa nesretni metalski radnik iz Zenice. Ali ona je zato u Karlovačkome tjedniku podigla veliku prašinu kad su direktor i tajnica Narodnog sveučilišta otišli na filmski festival u Pulu. Pa nisu oni filmski radnici, redatelji i glumci, pisala je masnim slovima, što će im program namijenjen isključivo profesionalnim djelatnicima? Sveučilišta filmove dobivaju od distributera, službenici se ne petljaju u vrednovanje ostvarenja. Za mene je pak bilo normalno da ti skromni ljudi idu na festival, i to ne samo na filmski, nego i na ostale smotre umjetničkoga stvaralaštva. Oni bi trebali kreirati umjetničku ponudu, sasvim drukčije osmišljavati kulturu naše sredine, a ne nekritički prihvaćati gotove proizvode. Da sam ja dobila njezino mjesto u novinama – sigurno je da bi članak drukčije zvučao. No, za mene se nije zauzimao moćni Nikolić, predsjednik gradske boračke organizacije. Za nju jest. Zato što je godinama bio ljubavnik njene mame. Ja sam morala prihvatiti posao prevoditeljice u Jadran filmu u Zagrebu. Velim morala, zato što s visokom stručnom spremom i k tome magisterijem iz engleske književnosti nisam mogla dobiti posao koji bi me u potpunosti ispunio zadovoljstvom. Ja, naime, nisam bila poput mojih prijateljica koje su prihvatile neatraktivna radna mjesta s velikom plaćom samo da bi mogle svake sezone odlaziti u Trst po novu odjeću. Za mene je Trst bio puno manje od od brojnih trgovina i kafića, i puno više od običnoga grada. Naročito kasnije, kad sam upoznala i London, New York, Moskvu, Krakow. Čini mi se čak da bih jedino o tršćanskome tekstu mogla sastaviti Veliku knjigu.

Njoj se, Sofiji, vidjelo na licu da ne živi duboko, da nema široki prostor oko sebe. Nju je određivalo malo sjećanja, malo informacija iz dnevnih novina, malo, sasvim malo znatiželje i puno nezadovoljstva, rana i nerazumijevanja. Bilo je nešto od očaja bolesnoga metalskoga radnika s jugoslavenske novčanice u njenome pogledu. Pomislila sam da je to nemar prema vlastitome tijelu, možda čak prikriveno siromaštvo ili stanoviti mazohizam, no svakako se moglo vidjeti da godinama radi nešto što je ne veseli. Da radi u mjesnome listu. Vidjelo se i da je bila dvaput rastavljena i da nema dobre odnose s djecom. Verica, mlađa kći, izgledala je kao da uzima drogu, Marija, starija pak, imala je tešku srčanu manu i praktički je bila otpisana za normalan život. Na fotografijama sretne obitelji, koje mi je za vrijeme rata poslala u Englesku, ništa od toga nije se vidjelo. Ja sam prema kemijskome otisku stvarnosti zaključila da je njen drugi muž, Mladen, inženjer strojarstva, vrlo ozbiljan i pažljiv čovjek. Na jednoj od slika nježno je zagrlio Sofiju, no bilo je smiješno što je pritom gledao psa, uhranjenoga vučjaka tamnih leđa. Verica se slikala s dečkom, nekakvim robusnim motoristom, a Marija je pola lica zaklonila popularnom ženskom revijom. Na drugoj fotografiji je Sofija sama, nekako izgubljena, ispred raskošne obiteljske kuće. Takvu kuću, ona to dobro zna, cijeli sam život željela za svoj dom. No, život je odredio drukčije. Londonska kuća u kojoj živim stisnuta je između dvije slične i sagrađena je negdje početkom stoljeća. Svojedobno je bila u novinama, jer je u njoj stanovala jedna popularna pjevačica. Nešto slično moglo bi se naći i u nizu karlovačkih kuća pored vojarne, na jugoistočnome prilazu gradu, samo što je moja uža i viša. I činilo se kao da u njoj nitko ne stanuje. Sofija je govorila da je četvrt uz vojarnu vjerojatno najbezličniji dio Karlovca no, isto tako, nije mogla zamisliti bolji orijentir u prostornome premještanju. Meni se pak, kad sam se našla na tome mjestu, činilo da sam postala orijentir za one koji me gledaju s neke druge strane. Činilo mi se da ljudi govore: pogledaj, frizerka joj je spalila kosu. Ili: ovu trenirku kupila je kod nas na tržnici, a sigurno ima novaca za cijelu tvornicu sportske opreme. Jer, ona živi u Londonu, kreće se u visokome društvu, poznaje mnoge slavne glumce i redatelje, njeno ime titra na ekranu. Stajala sam tako u dvorištu muzeja i razmišljala je li pristojno ponovno dosađivati ljubaznome kustosu s pričom o portretu beznačajnoga časnika. Znala sam, naime, da će, kad odem, u ovoj zgradi ostati priča o meni postojana kao okrugla lokva na asfaltnoj površini, u kojoj se ogleda nebo Londona, i velika, velika kao muzej .

– Još ste tu? – prenuo me iz razmišljanja glas kustosa. U ruci je nosio nekakvi ilustrirani časopis. U struji zraka koja se oblikovala od micanja tijela u prostoru osjetio se dim cigarete. – Hoćete li da sjednemo načas kod mene u kancelariji ili želite da odemo na kavu u obližnji kafić? Ne znam jeste li imali prilike vidjeti kako naš grad ima lijepo uređene lokale…

Idemo kod vas, rekla sam. Gledala sam u lokvu i činilo mi se da se teški kišni oblaci skupljaju nad gradom kao prijetnja slobodi kretanja. Nekako sam se osjećala sigurnijom u tišini neistaknutoga mjesta. Možda sam ovim uzmakom nesvjesno htjela odgoditi bliski susret sa čovjekom koji je akumulirao sve ono što me odbijalo kod muškaraca: imao je rijetku smeđu kosu, u kojoj su plivale pahuljice prhuti, nečist ten, pomalo mongoloidne oči te uši slijepljene za podlogu kao kod svemiraca. Sjest ću, pomislila sam, u sjenu skromnoga namještaja i gledati van, a on će govoriti. Ponašat ću se kao da ga nema. Ponašat ću se kao da nema niti ovoga muzeja, nego je eto, u igri neki drugi. Na kraju ćemo se pogoditi za cijenu ružne slike i tako više neću dolaziti u ovu užasnu kuću. Najviše sam, možda, željela izbjeći razgovor o tome kako sam se uopće našla u Londonu i što naposljetku tamo radim. Ljudi raznih, rekla bih, čuvarsko-istraživačkih zanimanja često koriste metode agresivnih putnika u vlaku: sjednu vam sučelice, ispruže noge pod vašu klupu, tako da ne možete izaći, i onda pod krinkom nekakve vlastite ispovijedi počinju izvlačiti vaše životne taloge: jeste li udani? Gdje živite? Što ste po zanimanju? Koliko zarađujete? I tako dalje. Vjerojatno bi i mladi kustos, da sam kojim slučajem ustrajala na prvotnoj ideji o nezaboravnome izletu u prirodu, počeo gnjaviti pitanjima na koja mu u normalnim okolnostima sigurno ne bih odgovorila. Kao što me svojevremeno u klopku uhvatio onaj Sedlar. Bilo je to vrijeme kad smo masovno upadali u zamke, jer zamalo da i nije bilo drugoga prostora oko nas. Sedlar je, za razliku od kustosa, bio lijep, plavook, vitak, upravo je upisao studij povijesti umjetnosti u Ljubljani, i neprestano se zaletavao u naše društvo. U početku sam mislila da se prilijepio za Sofiju, no kad se ona počela pojavljivati s nekim Grgićem, Dominikom, povezala sam ga sa Sabinom. Sabina je, međutim, ubrzo s roditeljima odselila u Kanadu, a Sedlar je nastavio dolaziti k nama. Pričao je kako Slovenci imaju izvrsne pop-grupe, na primjer Pepel in kri i Kameleone, koje naša publika prilično slabo poznaje. Plaćao nam je viski i konjak u Gradskoj kavani. Onda me jednoga predvečerja, dok sam stavljala na lice masku od svježih krastavaca, pozvao van: hajdemo isprobati moj novi auto, rekao je. Dobio sam peugeot 204. Pogledala sam u dvorište i vidjela bijeli automobil, koji je svojom formom bio daleko brži od realnoga premještanja u prostoru. On je, drugim riječima, već jurio cestom, iako je stajao na mjestu i čekao da uđemo. Kad sam naposljetku potonula u meko suvozačko sjedalo, pojurili smo poput strijele za vlastitom formom, za idejom, predodžbom o kretanju. Sedlar je kroz smijeh pričao kako ga je, dok me čekao, nekakvi slabašni tip pozvao u mračnu vežu i pomalo plačljivim glasom zamolio da mu pokaže nekoliko vježbi za jačanje mišića. Znaš tko bi to mogao biti? Znam, rekla sam, taj slabunjavi dečko bio je Tomica. No, što će njemu mišići? On je kao stvoren da cijeli život bude nesretan. Gle, grafit: Ženi treba muškarac kao ribi bicikl! Jurili smo cestom prema Senju. Nekad je to bila jozefinska cesta, put koji je spajao dvije velike hrvatske luke – jednu na moru, drugu na kopnu, Karlovac i Senj. Izgrađena je u drugoj polovici XVIII. stoljeća, a nazvana je u čast kralja Josipa II. Cesta je bila puna zavoja i Sedlar je često bočnom stranom novoga automobila dodirivao grmove kupina i divljih malina. I onda je iznenada upitao je li istina da je moj otac htio osnovati nekoliko ogranaka Matice Hrvatske na karlovačkome području. Ha? Je li to istina? Htjela sam zažmiriti da ne gledam te potencijalne susrete s propašću, istrgnuti se iz ralja sulude vožnje, no kad bih sklopila oči – kao da je odlazilo snažno uporište i gubila sam ravnotežu sa svijetom u kojemu postojim. Preda mnom se otvarao ponor pun čudovišta, zlih duhova i izumrlih životinja, kao kad bih namjerno zatvarala oči i pokušavala dočarati različite figure postojanja u mraku. Podloga mi je bila nekakva ljepljiva crna masa koja je vukla prema dnu mogućega. Osim toga, u vrlo nervoznoj vožnji osjećala sam podmukle udarce u glavu i čak mi se činilo da će mi, nastavi li se ova agresija na moj živčani sustav, doći zlo. Zato sam se počela – čisto simbolički – hvatati za travnati rub ceste, za niske kućice, kvrgava stabla poznate vrste ranih jabuka, za stogove sijena, odbačene lavore i hrpice neprosijanoga pijeska. Dakle, je li istina ono što se priča za tvojega oca? – upitao je ponovno. Rekla sam da vjerojatno jest, jer se tata skoro svake večeri sastajao s viđenijim ljudima ovoga područja, s liječnicima, profesorima i advokatima. Ali projekt je, kao što vidiš, propao. Niti mi više ne nosimo hrvatske grbove na rukavu. Ne kličemo Savki i Tripalu. Jednostavno se stvorila drukčija klima. Jedni su otišli, drugi su došli. Što bi rekao naš profesor marksizma – društvena dijalektika. U ovome selu stanuje moj ujak Adam, Sedlar je posve promijenio temu kad smo se popeli na brdo s puno niskih kućica. Čudan čovjek. Nitko iz obitelji ne kontaktira s njime. Niti on, isto tako, ne pokazuje neku želju za zbližavanjem. Čujem da je prošli tjedan od jednoga čovjeka kupio Camelettijevu sliku, koja se godinama povlačila po Gradskome muzeju. Navodno je prodao neku zemlju u Zadobarju i stari traktor ursus. Sad si možeš misliti kako djeluje jedan austro-ugarski časnik u seoskome ambijentu! Ljudi koji su je gledali stalno su se pitali: zar je ta slika toliko vrijedna? Zar joj je mjesto uz ormar pun mirisnih jabuka? Znaš, da se mene pitalo, ja bih sve protumačio politički – onda je odjednom zašutio, kao da je slutio da će sekundu kasnije s kamiona, iza kojega smo vozili dobra dva kilometra, pasti nekakvi sanduk i udariti u desni bok potpuno novoga peugeota. Sedlar je smjesta stao, izjurio iz automobila i uhvatio se za glavu: razbio mi je lampu! Lopov mi je razbio lampu! Zapiši broj! Sve zabilježi! Potom je pokupio komadiće stakla, strpao ih u plastičnu vrećicu i stavio u prtljažnik. Zatim je zamolio prvoga vozača koji je naišao, nekakvoga pijanoga vatrogasca na mopedu, da o slučaju obavijesti miliciju. Ja sam se tako našla izvan priče. Kako se u međuvremenu posve smračilo, iskoristila sam zbrku i uputila se kući pješice. Gazila sam mrak kao crnu masu onoga poznatoga namjernoga dječjega žmirenja.

– Onda? – prenuo me iz osjećaja neugode glas kustosa.

Onda je došla milicija, sačinjen je opširan zapisnik u kojemu je spomenut čak i razgovor o neobičnoj slici iz Gradskoga muzeja, a ja sam kasnije pozvana kao glavna svjedokinja na susret kod suca za prekršaje. Zanimljivo je da se taj Sedlar cijelo vrijeme držao neobično uvrijeđeno, kao da sam ja nekom svojom nesmotrenom gestom izazvala oštećenje njegovoga novoga automobila. Kao da sam nekim čudom namamila sanduk koji je putovao u pogon Pamučne industrije u Generalskome Stolu. Ako je bilo nekakve krivice u meni – onda su to možda razmišljanja o simbolici slike koju je kupio Sedlarov ujak Adam. Pred očima mi je bilo kruženje godišnjih doba, smjena prirodnih ciklusa i časnik koji se našao u vrtlogu kao sanduk s pamučnom pređom što je iznenada pao na desni bok novoga peugeota. Marksist bi rekao: nekakva dijalektika.

I u kustosovoj je intonaciji bilo sitne podrugljivosti, čovjek je djelovao kao iskusni učitelj koji izvlači dokaze o loše naučenoj lekciji . Stoga sam poželjela da zazvoni telefon, da iznenada banu električari ili da nešto pukne na drvenim stubama što vode u tajanstvene odaje. Čudila sam se što se vrijeme našega susreta toliko razvuklo da se činilo kao da godinama sjedimo na jednome mjestu, a posvuda nas okružuje onostrano. On je, da stvar bude ljepša, jasno rekao – da sjednemo načas, a sad se taj čas vuče, užasno vuče u beskraj, kao da smo se našli u točki iz koje nema povratka među normalne ljude. Ljudskim jezikom rečeno. Ili nekim drugim, no pustimo sad to. Eto, čak mi se učinilo da u ovakvim stanjima, u stanjima posve neobjašnjive nemoći i posvemašnje dezorijentacije – naslućujem pojavu tajnih prostora. Kao da tražim izlaz iz nepostojanja. Zato se dogodilo da sam, kad je simpatični čovjek ponovno izgovorio čarobnu riječ “onda?” – jednostavno razmaknula tamu i uputila se hodnikom koji je išao paralelno s odjeljkom ruske dijaspore. Nazvala sam ga Firenca. Tamo se održavao koncert rock-skupine Led Zeppelin. Isprva sam hodala po mraku, a onda su se ukazale neke točke koje sam znala iz svojega prijašnjega života. Prvo sam naišla na palazzo Buturlin u via dei Servi, za koju su rekli da pripada prvim ruskim emigrantima u Italiji. Nekad se ova zgrada zvala palazzo Montauti-Niccolini. Građena je u vrijeme renesanse, a sada je vodiči pokazuju turistima ponajviše zbog zanimljive terase iznad koje sjaji ruski plemićki grb. Druga znamenitost svakako je vila Demidoff, o kojoj se dosta pisalo u našoj stručnoj literaturi. Međutim, daleko najpopularnija kuća nalazi se u via San Leonardo i nosi broj 64. Predaja kaže da je u njoj živio i stvarao Petar Iljič Čajkovski. Zamalo svakodnevno kakav putnik-namjernik ostavi pred vratima kuće crvenu ružu ili svoju posjetnicu. U svakom slučaju, na velikoga skladatelja upućuje jednostavna memorijalna ploča. Na trgu pak Pitti živio je Dostojevski, a interesantan je i ruski kutak na groblju Allori. Čovjek bi se, izgleda, danima mogao igrati samo s Rusima na Apeninskome poluotoku. Kad sam se, možda malo naglo, pokušala prebaciti na koncert rock-skupine Led Zeppelin, pojavilo se ono kustosovo “načas”, to jest da sjednemo načas, i istoga trena osvijestila sam da neobično dugo sjedim u prostoriji u kojoj sunce dopire samo do pola čovjeka, da sjedim možda napola i pokušavam smisliti kako bi se Vladimir Nabokov mogao zgodno utrpati u priču o Karlovcu. Makar i polovično. Kad bi se barem moglo pretpostaviti da je Nabokov imao rođaka na selu koji skuplja slike starih majstora – sve bi bilo tako jednostavno. Čak se ne bih mučila tražeći ambijent za taj motiv. Potražila bih prijateljicu iz davnih dana, nezamjenjivu Sofiju Kassel, i zamolila je da me odveze u neko selo u okolici koje bi mi dočaralo tipični ruski misticizam. Kustos se pak, dok sam u mislima istraživala prostor za taj čin, odjednom raspričao o slikama koje se vode pod nekim smiješnim imenima, tako da nisam mogla istodobno upravljati dvama tijekovima svijesti. Bilo mi je glupo bilo kojemu od njih davati prednost. Sofija Kassel sigurno bi mi predložila vožnju jozefinskom cestom i posjetu staroj seoskoj kući koju je neki čudak preuredio u muzej. Vidiš, ima svašta, čujem je već kako govori i pokazuje prstom izloške: dunlop automobilska guma, bočica ružina ulja iz Kazanluka, faberge tanjur, poštanska marka iz Burme, singer šivaći stroj, gramofonska ploča sastava The Beatles, radio-aparat tesla, cipele bata, razrjeđivač talens, upaljač za cigarete rowenta, papir za crtanje fabriano, parfem joy, teniski reket, Warholov portret Marilyn Monroe, burmutica, turski jatagan, bočica norveškoga kavijara, kodak film, skulptura Henry Moorea. To je mala povijest svijeta. Sve što je negdje viđeno – ovdje se može provjeriti. Ha, opet jedna od tvojih figura za koju ne znam na što se odnosi. Kako ne znaš? – smješka se Sofija. Pa nisu to nikakve laserske fantazije, optičke varke ili priručnici iz fantastične zoologije. Nisu to, naposljetku, niti svjetovi samo tebi znanih bajki. To je muzej u kojemu su sve stvari na svojemu mjestu. Sjene svih stvari i čak sjene svih sjena. Ti bi možda rekla: to je točka koje nigdje nema.

– Morate imati na umu – sasvim očekivano upleo se kustosov glas – da je naš muzej zapravo imaginaran i da svaki čovjek koji ovdje uđe traži neku svoju priču. Pa sami ste rekli, dopustite da vas podsjetim, da ste u izlošcima vidjeli sasvim desete stvari. Autoportret Huga Lukšića prizivao vam je u sjećanje jednoga pijanca koji je pilarima dodavao drva, Suncokreti Franje Korena vraćali su vas na satove likovnoga odgoja u osmome razredu osnovne škole i nespretne pokušaje izražavanja linorezom. Karlovački krovovi Zlatka Šulentića odnosili su vas na izlijevanje Save u zagrebačkim prigradskim naseljima početkom 60-ih godina, a Majka izlaže Mojsija u rijeku Nil Vjekoslava Karasa asocirala vas je na prvi susret s kazalištem i gorku spoznaju da ništa od onoga što se nudi čovjekovim osjetilima nije istina.

Da, kimnula sam, Autoportret Huga Lukšića oduvijek mi se vezivao za Brahmsovu glazbu, Korenovi Suncokreti za Igora Stravinskoga, Karlovački krovovi Zlatka Šulentića za Griega, a Karasova Majka izlaže Mojsija u rijeku Nil za Bacha. U dubini svijesti sinulo mi je da je i ružni portret austro-ugarskoga časnika očito neka glazba ili priča koju vješto skrivaju debeli slojevi boje na platnu. I da je potpis Cameletti nečije lažno ime, kao što je Canaletto nadimak dvojice vještih slikara venecijanskih veduta. Cameletti je odraz. I kao što odraz u vodi nema nikakve organske veze s objektom koji ga je proizveo, tako niti austro-ugarski časnik nema nikakve veze s majstorovim potpisom; naposljetku, niti s platnom, okvirom i zidom na kojemu je slika našla mjesto. Ili, ako zamislimo sliku lokve, mora, rijeke ili čak suze, onkraj odraza mogao je stajati bilo koji muškarac, bilo koja žena ili bilo koje dijete, leđima zaklanjati pogled na malu povijest svijeta, to jest muzej, to jest sliku, i kod osjetljivih duša poticati iluziju da je sve samo dio vode, a voda da je dio asfalta, asfalt dio kuće, a kuća dio ljepote. Jer, kako kaže Josif Brodski, voda je vrijeme. Voda pruža ljepoti njezina dvojnika. Mi, koji smo djelomično voda, služimo ljepoti na isti način. Ako je tako, zaključila sam, onda je moguće da se i dio života Vladimira Nabokova, vezan za kratkotrajni boravak u Opatiji, dovede u vezu s Karlovcem. Onda mogu bez ikakve šale razviti priču o glazbi u muzeju. Vjerujem da bi me i Landsbergis podržao u toj zamisli. Šteta što je bio u Estoniji; čak kad bih ga uspjela dobiti na telefon – sigurno ne bi odmah razumio što zapravo hoću. Morala bih cijelu priču ponoviti ispočetka. S kustosom pak nikako nisam uspijevala završiti sve besmisleniji razgovor o tajanstvenome portretu austro-ugarskoga časnika. Čovjek se neobično zanio sjećanjima na svoje susjedstvo, gdje je, kako kaže, svojedobno živjela lijepa žena koja je radila u gradskome kazalištu. Bilo je to jako davno, rekao je, još nisam išao u školu. Po cijele dane igrao sam se u dvorištu koje je jednim dijelom izlazilo na znameniti Šanac, a drugim, manjim, na glavni gradski trg. S ulične strane ulazio je poštar, ponekad liječnik ili kakav majstor, uglavnom, netko tko je službeno pohodio kuću, dok je kroza širi ulaz, nekad očito kolni, ulazila i izlazila lijepa glumica. Ta igra ulaženja i izlaženja u prostor moje dječju mašte djelovala je tako da sam glumicu počeo shvaćati kao nešto posve nestvarno. I doista, ubrzo sam zamislio da je ona začarana kraljevna iz neke bajke, koju očajnički traži nesretni kraljević. Kraljevna je imala brata čarobnjaka, koji joj je svake nedjelje dolazio u posjetu vlakom iz Zagreba. Valjda je provjeravao je li sestra dovoljno daleko od svojega izabranika. Brat je studirao medicinu i vjerovao je da je svijet napučen dvojnicima, čak dvojnicima dvojnika, te da se odgovarajućim djelovanjem psihičke energije na bića i njihove sjene može upravljati događajima. Zato je jedne nedjelje sa sobom donio sliku čovjeka u austro-ugarskoj časničkoj odori, nekakvi ružni portret muškarca prodorna pogleda i kukasta nosa. U donjemu desnom kutu pisalo je Leroy… Da li vam to ime štogod govori? Stresla sam se od neočekivanoga udarca njegove olovke po prljavoj čaši punoj starinskih naliv-pera: zaboga, pozlit će mi ako se prisilim slušati nastavak priče ovoga ambicioznoga mladića, pomislila sam, ove gluposti koje dijete predškolskoga uzrasta ne bi moglo zapaziti. Ako me junoša želio fascinirati, mogao me podsjetiti na poznatu Nabokovljevu priču Posjeta muzeju, u kojoj se izrijekom navodi slikar Leroy. I mogao je napomenuti da Likovna enciklopedija ne poznaje takvu kombinaciju grafičkih znakova, već spominje Le Moynea, Le Princea i Le Sueura. Ova okolnost može uputiti na zaključak da je kod austro-ugarskoga časnika riječ o nekoj tajanstvenoj šifri, o anagramskoj strukturi, čiji su nosivi elementi LER. Ako uzmemo rječnike suvremenih europskih jezika – vidjet ćemo da je ovome korijenu blizak njemački glagol lernen, što znači učiti, naučiti. Na toj crti dolazi i do povezivanja s glagolom gledati, vidjeti, koji izlazi iz indoeuropskoga korijena euk… Ali ne, ne mogu dalje ovako! Spustila sam pogled pod stol, među krušne mrvice koje su svojim rasporedom podsjećale na zračni snimak tršćanskoga okruga, u kojemu su se, osim rasprsnutih rukavaca velikoga grada Trsta isticale i nakupine kultiviranoga ljudskoga postojanja zvane Miramare, Villa Opicina i Trebiciano. Mladić kao da je predosjetio da mi se prvotna vizija svijeta počela nezaustavljivo rasipati, gubiti i nestajati, pa je polako zastao u svome mahnitome kazivanju, nasmiješio se i raširio po stolu punome papira ilustrirani časopis koji je cijelo vrijeme gužvao u znojnoj ruci. Iz jedne od susjednih prostorija dolazila je tiha orkestralna glazba, koju sam mogla čuti stotinu puta prije toga, ali i samo jednom u životu. Doista, više nisam bila sigurna u svoj ukus: mogao je to biti i Brahms i Grieg. A može biti i da je netko vježbao kraću, dopadljivu kompoziciju koju je stvorio samo za svoje potrebe. U Karlovcu se, zapazila sam to odmah po dolasku, ništa nije moglo povezati na načelu adekvatnosti, afiniteta, aglutinacije, akceleracije, alegacije, aliteracije, alternacije, analogije, anticipacije, aproksimacije, asimilacije i asocijacije. Karlovac oduvijek teče kao crta!

U Londonu, svome kronološki drugome domu, mogla sam satima stajati u Svijetu Guinnesovih rekorda i diviti se pojavama koje su prelazile granice što su ih bića dobila kroza život na Zemlji. Bila je tu, primjerice, mačka Ma koja je doživjela 35 godina, pa Wally Grant, prodavač ribe iz Wakefielda, koji je 50 puta bio kum na vjenčanju. Don Koehler, najviši Amerikanac, dosezao je do 249 centimetra, a Robert Pershing Wadlov, najviši čovjek na svijetu, čak do 272 centimetra. Najstarija rodilja, Ruth Alice Kistler iz Portlanda, imala je 57 godina kad je na svijet donijela kćer Suzan. Najteži mozak svih vremena imao je ruski književnik Ivan Turgenjev: 2012 grama. Kuja Lena pak oštenila je 23 crno-bijela psića. Najviša žena na svijetu nosi ime Jane Bunford i doseže do 231 centimetra. Najniži čovjek na svijetu je cirkuski artist Mihaly Meszaros, čija visina ne prelazi 83 centimetra. Najteža mačka je stanovita Gigi i ima 19 kg. Najduži nokti izmjereni su kod Ramesha Sharna iz Delhija – 133 centimetra. Najstarijoj slonici Jessie iz Sydneya 64 su godine. Žena s najdužom bradom – 36 centimetara – zove se Janice Deveree. Najmanji poznati jelen na svijetu pod imenom pudu, podrijetlom je iz Ekvadora i teži samo 8 do 9 kilograma.

Hoću li uskoro prijeći i na atrakcije famozne Madame Tussaud? – pitala sam se sa stanovitom zabrinutošću. Hoću li prelistavati i cvijeće u urednim londonskim parkovima, i to samo zato da se ne suočim s neugodom koju mi je očito stvarala plava trenirka? U prostoriju je, srećom, sunce ulazilo samo do pola tijela, tako da se nisam zalijepila za to plavo. Ono, očito, nije imalo veliku energetsku vrijednost. No, ćutila sam je kao kruženje čestica u prostoru, plavo kruženje, koje psiholozi opisuju kao nešto što neprestano uzmiče, što je nematerijalno, zračno, zamalo nepostojeće. Još dok sam putovala vlakom iz Zagreba u Karlovac osjećala sam da se oko mene ruše neke tajanstvene prepreke i da svijet odjednom postaje otvoren. Imala sam plavi kombinezon, kupljen prije dvije ili tri godine u Milanu, u trgovini poznatoga modnoga kreatora. Bilo je kasno poslijepodne, sunce se sklizalo prema nakostriješenome Žumberačkome gorju. Gledala sam kroz prljavo staklo vagona krajolik koji se prije puno godina prelijevao u toplijim bojama. Nekoć se, pamtim dobro, uz prugu moglo vidjeti dosta krupne stoke, konja i krava, koji su slobodno pasli sočnu travu. Čuvao bi ih obično neki starac ili starica s tronošcem ili crnim kišobranom pod rukom. Sada sam uočila samo dvije ili tri kuće uz koje se nalazila štala. Na zgradama željenizničkih postaja natpisi su bili samo na latinici. A i vlakovi, čini se, više nisu puni kao nekad, izgleda da putuje samo fin svijet, intelektualci i bolji majstori. Cigani i šverceri su se negdje izgubili. I dok sam tako gledala van, kroz prljavštinu stakla u koju se plelo rumeno sunce, pokušavala sam si dočarati mnoge nekad značajne osobe iz razreda ili ulice, za koje sam dugo vjerovala da će ostati mojim trajnim idolima. Ne, možda se nisam dobro izrazila. Vjerovala sam da će mi ostati trajno značajni. Goran, na primjer. On je bio izbor mojih roditelja. Pojavio se negdje početkom 60-ih, kad sam tek krenula u školu. Mama je rekla da je obitelj doselila iz Pule i da su svi vrlo simpatični. Goran je bio sitan na mamu, službenicu u tekstilnoj tvornici, a njegov brat Davor visok i mršav na oca, nastavnika glazbe u osnovnoj školi. Davora sam prvi put vidjela na školskoj priredbi u čast Dana Republike, 29. novembra. Svirao je harmoniku. Dok je reflektor obasjavao tanke prste koji su spretno trčkarali klavijaturom, u diskretnome prostoru sjene njegovoga dugoga vrata skakutala je adamova jabučica poput miša uhvaćenoga u žičanu zamku. I dok sam gledala taj fascinantni akrobatski nastup čovjekove anatomije – netko iz razreda je rekao da Davor ne smije pogledati u svjetlo, jer ima neki defekt s očima, ali da je tako talentiran, tako talentiran… Svaki put kad sam ga srela izvan pozornice, na ulici, u trgovini ili u parku, sjetila sam se toga talenta, a okolnost da me nije pozdravio pripisala sam činjenici da ne može pogledati u svjetlo, jer ima neki defekt s očima. Svijet djetinjstva, svijet bajki! Cijelo vrijeme borbe sa sunčevim zrakama na zalasku, koja se odvijala u figurama prljavoga stakla, razmišljala sam o tome da život Karlovca realno počinje u vlaku koji iz Zagreba ide za Rijeku, na mjestu gdje se Žumberačko gorje spaja s najvišim vrhovima Bele Krajine. Tu se otprilike kristalizira sastav putnika i naposljetku izviruju mnoge poznate glave. Međutim, kako je zalazeće sunce nezgodno dijelilo vagon na svijetlu i tamnu stranu, ljude koji su se vidjeli i koji se nisu vidjeli, mogla sam samo nagađati tko se nalazio oko mene. No, kao što rekoh, zemljopis je bio na mojoj strani. Svaki metar bliže Karlovcu skidao je komad vela s tajne. Tako sam prvo eliminirala one koji su sjedili na sunčanim klupama – dvije žene s nabreklim putnim torbama, koje su govorile nekim slovenskim narječjem i neprestano gledale na sat bojeći se da će zakasniti na vlak za Metliku. Druga grupa za eliminaciju bila su četiri studenta koja su vatreno kartala belu. U redu iza njih sjedio je neki postariji gospodin s debelim naočalama, koji je opširno pripovijedao o svojim aktivnostima u Pavelićevome tjelesnome sdrugu, zatim je došao red klupa s kojih su putnici izašli na jednoj od stanica između Hrvatskoga Leskovca i Domagovića, a sasvim na kraju sunčanoga slapa drijemao je čovjek srednjih godina, uhranjen, u šarenome puloveru. Na desnoj je ruci nosio masivni vjenčani prsten koji je, kad se na trenutke budio, nervozno vrtio lijevo-desno. Danijel? Da, mogao bi to biti onaj uobraženi dečko koji je uvijek imao odličnu ocjenu iz fizike. Jednom je rekao Sofiji da nisam ni za što, da me zanima samo New Musical Express. No, sasvim je moguće i da je čovjek stranac, da u Karlovac putuje nekim važnim poslom. U tamnome dijelu, što me nekako razveselilo, prepoznala sam mamu Brace Sedlara, visoku, koščatu ženu koja je iritirajuće teško izgovarala č, ž i š. Nekome tko joj je sjedio sučelice pričala je kako je išla u Zagreb na kontrolu i da zato nije imala vremena skočiti na Velesajam. Iza nje bila su još četiri reda klupa s putnicima. S vremenom je sunce sve više slabilo, osjećalo se kako jača onaj uzorak prljavštine na staklu, putnici iz sunčane zone neprimjetno su se stapali sa crnim tijelima iz sjene u jedinstvenu sivu masu. Na stanici Draganići, desetak kilometara od Karlovca, vlak je stao na prvi kolosijek. Putnici su se odmah uznemirili, jer je većina živo pamtila topničke napade na grad početkom 90-ih godina: zašto na prvome kolosijeku? Zar ćemo satima ovdje stajati? Što se dogodilo? Počeli su se nervozno otvarati prozori, neki su ispitivali prometnika zašto vlak odmah ne ide dalje. Prometnik je mirno hranio psa i pravio se da nikoga i ništa ne vidi. Stariji ljudi počeli su šetati, jer su im trnule noge. Djeca su tražila sok. Mene ovaj mali zastoj ni na šta nije podsjećao, te sam okrenula glavu i zagledala se u bijele vagone nasuprot staničnoj zgradi, na sporednome kolosijeku, čije su tračnice zarasle u petrovac, rusomaču, preslicu, rosopas, crni sljez, oputinu, maslačak i podbjel. Na kolima su još uvijek stajale oznake Jugoslavenskih željeznica te upozorenje pažljivo manevrisati, jer se unutra nalazila Živa riba u vodi. I postariji gospodin s debelim naočalama kao da je želio odvratiti pozornost od neugodnih sjećanja na godine rata, na iznenadne topničke napade s obližnjega okupiranoga područja, pa je pričao kako su u jesen 1971. godine održane velike vojne vježbe pod nazivom Sloboda 71. Evo, pogledajte, i izvukao je iz revera masivnu sivu značku u obliku petokrake zvijezde, još uvijek nosim uspomenu na poznato olovno doba naše novije povijesti. No, ta je zvijezda imala sapeta dva donja kraka. U podnožju gornjega kraka pisalo je 1971., ispod toga, od lijevoga do desnoga kraka vukla su se slova MANEVAR, a u sredini nalazile su se konture Jugoslavije. Ova petokraka već se tada počela pretvarati u križ, mučenje… E, vidite, ti manevri su smišljeni za zastrašivanje šovinističkih elemenata u našemu socijalističkome društvu. Sjećate li se završne svečanosti u Karlovcu? Podignute su počasne tribine, došao je i Tito. Svi smo nosili nekakve transparente. Za Savku se govorilo da je jedina partizanka u Vrhovnome štabu. Na sjajni spektakl demonstriranja sile potrošen je novac narodnoga zajma za auto-put Zagreb-Split i bilo je jasno da će se uskoro dogoditi nešto strašno. Sjećate se kako smo brojali korake do ponora? Sjećate se kako smo budućnost mjerili danima i čak satima? Kako nam je sve bilo sumnjivo? Zato je Pero predložio da dio arhive za svaki slučaj prebacimo u Muzej, a one najpovjerljivije dokumente… Tada se u vlaku neočekivano upalilo svjetlo, priča gospodina s debelim naočalama se prekinula i mi smo, uz neskladni pljesak nekolicine veselih studenata, krenuli dalje. Zadržalo nas je križanje s brzim vlakom za Budimpeštu. Ubrzo je žamor postao puno otvoreniji, življi. Krajolik se gusto razmazao u golemu tamnozelenu mrlju. Na kraju su ostali samo zvukovi i šumovi. Kad su kotači počeli grubo rezati ukrižene kolosijeke ulaza u stanicu Karlovac, postariji čovjek završio je priču o Sedamdeset prvoj riječima da današnjemu naraštaju vrhunska konspiracija može izgledati naivno i smiješno, ali u ono vrijeme svaki nesmotren korak bio je fatalan. U gradu na četiri rijeke vlak je trebao stajati deset minuta i onda nastaviti put prema Rijeci. Stoga sam odlučila izaći posljednja. S jedne strane nisam željela ometati radosni izlazak putnika, a s druge me zanimalo ono banalno – tko sve putuje. Vjerojatno u svim, pa i najvećim, gradovima svijeta ljudi ponekad zastanu da bi iz prolaženja isprali neko svoje zrnce zlata… Možda je to tek žal za izgubljenim djetinjstvom, neostvarenom ljubavi ili obećanim provodom… Kad sam potom ušla u osamljeni taksi na pustome parkiralištu iza stanične zgrade – predbacila sam si da sam iz ovoga putovanja napravila jeftini spektakl. Nešto posve ludo i nepotrebno. Mogla sam jednostavno bratiću Francu poslati dvije tisuće funti da uredi grobnicu. Pa vremena se više ne mogu vratiti! Niti ljudi. Uostalom, znala sam da je Goran nakon završenoga studija elektrotehnike odselio u Njemačku. Zaposlio se u Siemensu. Neko vrijeme mi je čak i pisao, a onda se oženio Etiopljankom i svi kontakti su polako prestali. Ostala su samo sjećanja na 1972. godinu, putovanje u Trst, Veneciju i Pompeje. Kad bih mogla pisati prozu – priča o putovanju na koncert Pink Floyda bila bi nečitljiva, teška i tvrda. Potpuno nečitljiva priča, razumijete? – rekla sam taksistu koji me dovezao ravno u dvorište pomalo ruševne kuće. Potpuno nečitljiva! Čovjek se nasmijao i na kraju nije htio uzeti novac za uslugu.

– Eto, i tako smo završili naš razgovor! – rekao je mladi kustos i ustao od stola. Ilustrirani časopis razlio se po debelome telefonskome imeniku i nekakvim crno-bijelim katalozima. Na pragu je stajala djevojčica kratke smeđe kose i davala tajanstvene znakove rukama. Kad ne bi bilo ovoga okruženja, ovih neshvatljivih energija, pomislila sam, snova i priviđenja, možda bih lakše završila naručeni scenarij o mladosti Vladimira Nabokova. Ovako mi misli neprestano propadaju u skrivene zamke, tobože sjećanja ili, tobože, analogije, a zapravo stvaraju crtu koja se beskrajno udaljuje od svoga početnoga impulsa. Crta pripovijeda čovjeka i označuje putanju kojom idu plemena. Ona se hvata samo jednom i nikad više! I kustos i taksist to su, izgleda, odlično znali.

Kad sam pisala scenarij za film Krvavi mjesec nad Pompejima doktor Lerotić iz Londona pomogao mi je pribaviti dokumentaciju iz Arhiva bivšega sovjetskoga KGB-a. Radi se o zanimljivoj građi za lik Ursule Levinske, seoske učiteljice, koja se greškom našla na Svjetskome slavističkome kongresu u Krakowu. Za svjetsku povijest njen slučaj nije značajan, no kao pobočna priča o malome partijskome sekretaru dao mi je nekoliko zgodnih slika iz sovjetskoga socijalističkoga života. Tako smo spontano počeli razmišljati o sljedećemu projektu, scenariju za film o životu rusko-američkoga književnika Vladimira Nabokova. Trebao ga je najprije raditi BBC, a onda se uplela neovisna filmska kuća Tartu, koja nam je nudila veliku stvaralačku slobodu. Neka to bude i film o nama, rekao je Lerotić, o našoj socijalističkoj prošlosti, o snovima i zabludama. O XX. stoljeću. Kao motto uzmite stih iz poznate piščeve pjesme Knezu S.M. Kačurinu:

Kačurine, tvoj savjet prihvatih
i evo, već treći dan živim
u ambijentu muzeja, u plavoj
sobi s pogledom na Nevu.

Ah, uzmite pjesmu kao motto! – odmahnula sam rukom. Lako je vama razbacivati citate iz svjetske literature! Riječi uvijek nose više različitih značenja, dragi moj, one imaju nevjerojatan potencijal, snagu i trajanje. One su poput atomske bombe. Od njihova dodira nastaje velika dimna gljiva. Problem je u tome što ja ne znam ruski, štovani Leri, ne znam što je pisac stvarno htio reći. I ne znam gdje mu je bila publika. Ne bih željela napraviti nekakvu glupu grešku. Ne bih željela pročitati ono što ne piše i napisati ono što se ne može pročitati. Čini se da ne razumijem pjesmu. Možda je umjetnik doista odsjeo u sobi s plavim tapetama i okružio se muzejskim izlošcima, a možda je sve to, što se kaže, samo metafora jednoga naročitoga stanja duha. No, Lerotić me nije čuo. Okrenuo je glavu prema dvorištu iz kojega mu je netko rukama davao znak da stavi slušni aparat. On se smijao i veselo klimao glavom. Sutradan je pak donio knjižicu Nabokovljevih pjesama što sam je davne 1972. godine kupila u najvećoj tršćanskoj knjižari, onoj u via Carducci. Poesie. Eto vam, rekao je, Al principe S.M. Kačurin:

Kačurin, ho seguito il tuo consiglio
Ed ecco che da tre giorni abito
In un ambiente da museo, nel salotto
Azzurro con vista sulla Neva.

Lerotić se smješkao nalazeći u micanju mojih usana neki tajanstveni tekst. No, da ne duljim, neovisni filmaš Landsbergis prihvatio je ideju o novoj interpretaciji Nabokovljeva života. Znate, ovo je jedinstvena prilika da nešto ugrabimo na festivalu Kraj stoljeća, rekao je. Svijet slavi stotu obljetnicu piščeva rođenja i UNESCO će dati značajna sredstva za naš projekt. Molim vas, stoga, budite ozbiljni… Osobito vi, rođače Kamilo.

Ovo je čisto ludilo, zaključila sam. Pa već sam se toliko puta uhvatila u klopku! Već sam pojela sir koji mi je stavljen u mišolovku. I sad, tobože, krivicu prebacujem na boju trenirke i kombinezona, kao da se sve to ne bi dogodilo da sam izabrala crvenu ili zelenu odjeću. Trebala sam naprosto doći u Karlovac, pogoditi se s majstorom za posao na obiteljskoj grobnici i onda, eventualno, nastupiti u kakvoj kontakt-emisiji mjesne radio-postaje. Tek toliko da zadovoljim taštinu. I onda ravno kući, u biblioteku. Na sva ova besmislena lutanja po Muzeju naveo me Lerotić, umirovljeni liječnik, koji je možda malo egzaltiran… Navečer sam ponovno pokušala nazvati Annie. Rekla sam, doduše, da to više neću činiti, jer znam gdje je i što radi, no opet, opet Lerotić, opet je on kriv za sve… Veza je bila, dakako, zauzeta. Ona je zanosno veslala plavim prostorom Interneta, tražila prijatelje, čitala horoskope, sudjelovala u nagradnim igrama. Ne znam što ju je toliko privlačilo nedorečenim svjetovima, jer žene Lavovi pravi su gospodari svake situacije. Pripadnice ovoga vatrenoga znaka često su na važnim, rukovodećim mjestima i ekskluzivnim pozicijama. Annie, da sam joj barem mogla nekako reći, Annie, ne želim vas ometati u uživanju, samo vas molim da… Tada je zazvonio telefon.

– Vidio sam svjetlo u tvojoj sobi, kao svjetlo svijeće… – uzbuđeno je počeo muški glas. Sjela sam na nekakvi prljavi jastuk, jer više nisam mogla stajati. Svijet ispod mene naglo je propadao. – Sjećaš se?

Da, odmah sam se sjetila, i to cijele rečenice iz Nabokovljeve autobiografske knjige Druge obale: “Raj je mjesto gdje besani susjed čita beskrajnu knjigu pri svjetlu vječne svijeće”. Pompeji, 1972. godine, koncert grupe Pink Floyd, Venecija i Trst. Osobito Trst, jer smo o povratku noćili u jeftinome hotelu Abbazia, napokon, napokon! Uhvatio me kašalj, a s njime su navrle i suze, te minijaturne lokve sa slikama iz prošloga života. Bio je to glas kustosa. Sad uistinu više nije bilo sumnje da je sve preraslo u dobro vođeni cirkus. Da sam kojim slučajem prelistala neki od mjesnih listova zasigurno bih našla kakav zajedljiv tekst o svojemu boravku u rodnome gradu. Pa ti si oduvijek živjela u svijetu fantazmagoričnih pojava, paranormalnih stanja i vizija, rekla bi Sofija. Tebi su se uvijek događale nemoguće stvari! I to ti je to u listu. Tekst o fantazmagoričnim pojavama, o paranormalnim stanjima i vizijama. Tekst o tebi. Napisao ga je Sedlar, valjda znaš koji Sedlar. Međutim, kašljala sam gorko i neutješno, činilo mi se da ću izgubiti sav zrak. To ubitačno sjećaš se

– Grozdana? – javio se ponovno kustos. – Grozdana? Halo! Koga sam to dobio?

Spustila sam slušalicu. Nisam ja nikakva Grozdana! Samo ludilo, sjećanja i grč prate me na svakom koraku. Mogla bih biti svatko, ali sam ipak ostala ja. Ustala sam s hladnoga poda, ispila mlaki sok od naranče, koji je dva dana stajao u čaši na stolu, i pričekala da mi se povuče vrelo crvenilo s lica. Zatim sam uzela telefon i okrenula svoj londonski broj. Na drugome kraju nešto je škljocnulo, kao da se teški brod naglo nasukao na greben. Valjda se pomaknuo teški kazališni zastor. Onda se javila Annie. Ništa, rekla sam začuđeno, ništa se nije dogodilo. Nisam znala što bih dalje govorila, nisam očekivala da ću je dobiti. Pred očima mi se stvorilo njeno pjegavo lice, crvenkasti nos s mnoštvom popucalih kapilara, svijetle trepavice koje su joj davale vječno pospan izgled. Annie, vratit ću se u subotu, šapnula sam. To jest, preksutra. Jer, kao što je poznato, danas je četvrtak. I onda sam to još jednom ponovila, jer nisam očekivala da ću je tako lako dobiti. Osjećala sam se nekako uhvaćenom u ružnim razmišljanjima. Pitala sam je potom kakvo je vrijeme, kolika je temperatura. Oblačno je, rekla je, sedamnaest stupnjeva. Ah, kao u Bruxellesu i Oslu, odgovorila sam. A ovdje je dvadeset pet. I, što još ima nova? Ah, ništa senzacionalno, uzvratila je lepršavo. Fergie se pomirila sa svojim bivšim mužem princom Andrewom. Madonnu je neki tip vrijeđao u zračnoj luci. Znanstvenici su otkrili djelotvoran lijek protiv depresije. Onda horoskop: Ribama sada dolazi jako dobro razdoblje. Pripadnici kreativnih zanimanja trebali bi završiti velik i zahtjevan posao. I, hoće li ga završiti? Joj, hoće li ga završiti… Pa astrologija se ne bavi prognozama, ona čita znakove, a znakovi upućuju na smjer energije. Isto tako ispada da je novčana situacija jako dobra. Jedino ljubav… Ne znam kako bi se zapravo moglo okarakterizirati stanje u ljubavnome sektoru, malo ste me zatekli… Morala bih pogledati jedan specijalizirani site na mreži Alta Vista. Pa da kasnije nazovete, ha? Za sat vremena, na primjer…

Za tih sat vremena koliko je Annie tražila za putovanje po Internetu pokušala sam skupiti dokaze svoje blage poremećenosti. Prvo, dakako, priča o dva gradska muzeja, potom prasak razbijene nepostojeće vaze, zatim opsjednutost običnom lokvom kišnice, pa glazba, pa… previše razloga da me ljudi izbjegavaju ili nazivaju krivim imenima. Grozdana! Kao da sam skupila sve nevolje u grozd! Sutra ću svratiti u muzej, možda i banuti ako se nisam najavila, i ispričati se za sve. Reći ću da su vjerojatno živci… Oko ponoći ponovno sam nazvala Annie i rekla joj da ćemo, kad se vratim kući, zajedno napraviti scenarij za dokumentarac o Ribama – dobitnicima Nobelove nagrade. Nešto posve komercijalno, za široku publiku. Znači, završili ste s Nabokovom? – u glasu joj je treperilo olakšanje. Pa, mogu reći da jesam, premda nije sve na papiru. Čini mi se da cijeli slučaj držim pod kontrolom. Oh, Landsbergis će se rastopiti od sreće kad to čuje…

U jutro sam svratila u muzej. Na zidu, međutim, na mjestu koje sam držala nekako svojim komadom tla, nije bilo poznate slike. Umjesto austro-ugarskoga časnika gledala sam idilični seoski krajolik s velikim hrastom i šarenim kravama. U hodniku što je vodio prema nizu neobilježenih vrata sad sam, umjesto neugodne tišine iz koje se očito rađala glazba velikih majstora, zatekla postarijega gospodina s debelim naočalama, koji je djelovao kao netko tko će mi mahnuti, pa sam se naglo okrenula i zamislila da mu je ruka vjerojatno ostala u zraku. U Karlovcu nema analogija, sjetila sam se. Taj čovjek je taj čovjek, on jednostavno teče iz crte što me iz Zagreba, odnosno Londona, u jednome času vodila u rodni grad. Njegova jedina veličina sastoji se u tome što je tada sjedio iza studenata koji su strastveno kartali belu te što je sve nadglasao dojmljivom pričom o aktivnosti u Pavelićevu tjelesnome sdrugu i Slobodi 71. Vjerojatno neki besposleni penzioner. Možda je došao prodati muzeju vrijednu obiteljsku ostavštinu. Ili na brzinu pročitati dnevne novine. U oba slučaja kustos će se ispričati zbog zauzetosti i to će mi biti izvanredna prilika da isplivam iz priče o osobnoj povijesti. Krenula sam prema drvenim stubama, korak ili dva lijevo, no tamo je sjedila djevojčica kratke smeđe kose koja je jučer gestikulirala na pragu. Na podu su ležali komadići keramike, očito dijelove neke skupocjene vaze. Razaznala sam čak neke detalje dekoracije: svjetlosmeđi meandar, izgriženu jabuku, ribu s dvije noge i dvoglavu gazelu. No, nisam se usuđivala prići jer sam slutila da su blagoglagoljivi gospodin i djevojčica u nekakvome dosluhu. Zapravo sam se osjećala uhvaćenom u novu klopku, u osjećaj kraja čudesnih vremensko-prostornih pustolovina. Možda je to tek uvod u putnu groznicu povratka kući. Možda ću i gorko kašljati, kao sinoć pri spomenu svjetla svijeće i imena koje nema nikakve veza sa mnom, možda se opet pokaže da je u pitanju obična greška. Čudilo me kako sam prvoga dana u ovoj zgradi uspijevala izbjeći sve nesporazume: susret s kustosom, razuzdane đake, skučeni prostor. Ponašala sam se kao da svijet ne poznaje granice.

– Dođite, dođite – uhvatila sam poznati kustosov glas. No, onaj tip s debelim naočalama još uvijek mi je bio pred očima. – Ovo je moj otac, upoznajte se – rekao je mladi čovjek i pokazao rukom na starca.

Sjeli smo za stol na kojemu je svjetlosni slap stvarao iluziju pješčanih dina. Bila je to fina prašina, dakako, talog trošive stvarnosti. U njemu su bile ukopane čaše sa sokom tamnocrvene boje, intenzivnoga mirisa prezrelih jagoda.

– Ponovili ste se, primijetila sam – prozborila sam nakon kraće, nekako neugodne tišine. Kustos se okrenuo prema našemu mjestu i nasmijao.

– Znameniti rad Julesa Duprea.

Onda smo veselo prešli na temu portreta koji je zanimao Lerotića. Zapravo je riječ o umjetnički bezvrijednoj slici, rekao je mladi kustos. I potpis Cameletti za kunsthistoriju ne znači ništa. No, taj rad je mnogim ljudima iz naše županije spasio život. Vi dobro znate kako je završilo hrvatsko proljeće, što se dogodilo prvacima Matice hrvatske i partijskim rukovodiocima. Uostalom, i vaš otac je, koliko mi je poznato, u to vrijeme diskretno uklonjen iz javnoga života. Vi ste preko noći premješteni u dugorešku gimnaziju. I nakon završenoga studija niste mogli plasirati svoje scenarije. Kamilo Lerotić… No, priča vam je vjerojatno poznata iz drugih izvora. Ne, rekla sam, nikakvu priču ne znam. Onda se čovjek razvezao o tome kako su kobne prosinačke noći 1971. godine u zgradu Gradskoga muzeja banuli službenici zloglasne državne bezbednosti i zatražili dio Matičine arhive, koja je nedugo prije iz preventivnih razloga raseljena. Kamilo je pritom jedini sačuvao prisebnost duha, napravio se da raspoređuje stara ulja i u zgodnome času uzeo je portret austro-ugarskoga časnika, svežanj nezgodnih papira i izgubio se u jednoj od pobočnih prostorija. Tamo je ugurao papire između dva kartona, na koja se naslanjalo platno, pričvrstio okvir i na brzinu stavio izmišljeni potpis. Tako je nastao Cameletti. Od imena Kamilo. No, ja bih upozorio i na važan simbolički potencijal pojma kamile, to jest deve. Deva, znano vam je, služi da se na njoj prijeđe pustinja. Ova životinja je pratilac u pustinji i prijevoznik koji vodi od oaze do oaze. No, kamila upućuje i na camilles, kraljeve sluge i žrtvene sluge, koji su bili prijenosnici hermetičke filozofije. U našemu slučaju filozofija je jasna. Eto, kad smo prije dvije godine slavili 155. obljetnicu Matice hrvatske, ovu smo sliku s tavana premjestili na istaknuto mjesto u jednoj od preuređenih prostorija muzeja i dali joj ime Austro-ugarski časnik. Radilo se zapravo o portretu žandarmerijskoga kapetana Rukavine koji je, kao što rekoh, s umjetničkoga stanovišta bio bezvrijedan, ali je slika kao medij odigrala izuzetno značajnu ulogu. Slika je prvi put nestala prije zamalo trideset godina, kad ju je neozbiljni ravnatelj muzeja prodao, zajedno s malim porculanskim šalicama, nekom čovjeku sumnjive prošlosti. Moram reći da su o toj slici kolale svakojake priče, često vrlo naivne i zlonamjerne, a često i beskrajno glupe. Dogodilo se da je, ponavljam – neozbiljni, ravnatelj muzeja na jednoj seoskoj svadbi slučajno saznao za neobično poslanstvo inače bezvrijednoga ulja na platnu i odmah se pošto-poto želio riješiti muzeja u muzeju pod njegovim krovom. Do kupca slike i porculanskih šalica također je ubrzo stigla fama o nezgodnoj slici i on ju je utrapio nekom Talijanu, koji je u jesen iste godine otkupljivao svježe gljive kod Bosiljeva. Bila je to godina, kao što znate, vrla izdašna šumskim plodovima. Talijan je, osim vrganja, blagvi, sunčanica, lisičica i rujnica, od seljaka kupovao i preslice, maslenke, stari novac, medalje, oružje i narodnu nošnju. Predmeti iz tradicionalnoga života skupljani su, kao i prije, za ilegalno tržište umjetnina Njemačke ili Austrije. Sliku pak tajanstvenoga majstora Camelettija trebao je na graničnome prijelazu Fernetiči preuzeti Lerotićev rođak Budimir, Stanko Budimir, poznati hrvatski publicist u emigraciji. Međutim, stvari su krenule nešto drukčijim tijekom. Talijan je nakon uspješno obavljenoga posla malo više popio i nije mogao kući sutradan, kako je planirao, nego je morao neko vrijeme odspavati. Taj odmor bio je fatalan. Drugoga dana točno u podne došla je – na anonimnu dojavu – milicija i zaplijenila kamion s gljivama i umjetničkim predmetima. Čovjeku je zaprijećeno visokom kaznom zbog nedopuštene trgovine na teritoriju Socijalističke Republike Hrvatske. U igri je bio i zatvor. Međutim, milicioneru koji je sastavljao zapisnik toliko se svidio portret čovjeka u odori da je Talijanu hrabro ponudio nagodbu. Vi meni ovu sliku, rekao je, a ja ću napisati da smo u hladnjači pronašli samo stotinjak kilograma gljiva. I tako je prekršitelj, zahvaljujući romantičnome milicionaru, pustolovinu s otkupom blaga završio s nekom simboličnom globom. Poslije je slika dospjela u kuću nekakvoga čudaka, ali…

Dok je tekla zanimljiva priča – osjetila sam kako mi je nokat zapeo za neravni dio stola i počeo se bolno odvajati. Samo mi je još to trebalo, taj rasap tijela, pomislila sam i brzo gurnula prst u usta, vjerujući da će val tople pljuvačke uspostaviti prijašnji sklad. Potom sam prešla jezikom preko glatke površine i napipala neravninu. Otrgnuti komadić doimao se suhim. Kao suha krpa na dnu mora, kako je poručivao jedan dječji grafit na trafo-stanici u mome dvorištu. Zatim sam još jednom snažno pljusnula hranjivom pljuvačkom. Ovoga puta tekućina je bučno udarila u nasip od prednjih zuba, no neravnina nije nestala. Štoviše, učinilo mi se da se pretvorila u mrežu za krupne ribe. Otac i sin začuđeno su izmijenili poglede.

– Pa dobro – prekinula sam opterećujuću tišinu – kako se, naposljetku, slika vratila u muzej?

Sin je gurnuo kemijsku olovku s jednoga kraja stola na drugi i nasmijao se:

– Uz pomoć čarobnoga štapića!

– Mora da ste zaljubljeni – dobrodušno je kimnuo otac i ustao. – Oprostite, šalim se.

Zatim smo svi troje spontano krenuli prema izlazu. Dok smo prolazili pokraj jednih od poznatih vrata uočila sam papirić s nevješto ispisanim Trst 1882. Tu sam još jednom pokušala slijepiti nokat. Nije išlo. Defekt na prstu slika je tvojega otpora životnoj realnosti, rekla bi Sofija Kassel da je kojim slučajem bila u blizini. Ali istovremeno i pokušaj prevazilaženja pukotine s pomoću vode, koja je, kako kaže pjesnik Brodski, vrijeme. Voda pruža ljepoti njezina dvojnika. Otac i sin cijelo su vrijeme tiho razgovarali. Riječi su im hrpimice propadale u škripu drvenih stuba. Raspoznavala sam pojmove koje se nisu dali spojiti ni u kakvu smislenu cjelinu: podne, otvor, kamen, žar, sporo, plin, lopta. Jedina posve razgovjetna i logična rečenica čula se od staroga gospodina: gdje je Neva? Mladi kustos zbunjeno se ogledao oko sebe. Neva? Nema je. I doista, mirna djevojčica kratke smeđe kose, koja se dugo zaneseno igrala u muzeju, odjednom je negdje nestala…

Kad sam se napokon našla vani, na neravnoj asfaltnoj površini, odjednom su mi se, lako i očekivano, ukazali znani londonski krajolici: Guinnes World of Records na Piccadully Circusu, muzej Madame Tussauds na velikome Baker Streetu te nešto dalje, na kraju Regent’s Parka, London Zoo. Fascinirala me pomisao koliko u glavnome gradu Velike Britanije ima kružnih površina, okretišta i svakovrsnih vrtuljaka. Čovjek se, ma kamo pošao, uvijek može vratiti u točku iz koje je krenuo. Čak i iz Karlovca. Bilo je kasno prijepodne, zrak je bio lak i, reklo bi se, nekako sladak, kao pregršt lijepih uspomena. Na povijesnome trgu dominirala je siva zgrada Gradskoga muzeja, u čijim su se nespretno nabacanim prozorima praćakale kopije lokve, koju je ovih dana na komadu neravnoga asfalta stvorio slučajni pljusak. Mitski prostor tvojega života, kako je jednom, posve drukčijim povodom, zapazila nezaboravna Sofija Kassel. Jedino mjesto gdje ljudi, stvari i pojave stanu u jednu točku. Jedino mjesto koje te podsjeća na tvoj londonski krajolik s vrtuljcima, gdje još uvijek sanjariš o karijeri tajnice Micka Jaggera i pamtiš koncert Pink Floyda usred antičkih ruševina. Jedino mjesto koje će tvojemu Trstu još dugo, dugo pružati autentičan osjećaj života…

Na kraju mi je, sasvim usput, smeteni kustos rekao da je Braco Sedlar prije nekoliko godina promijenio ime u Vladimir Nabokov. I da bi se svaki čas trebala pojaviti simpatična Sofija Kassel. Međutim, nisam imala volje nastaviti razgovor. Boljela me glava, bila sam umorna i posve na rubu gorkoga, neutješnoga kašlja. U ušima mi je zujala nekakva neuhvatljiva glazba, nalik odjecima odjeka znamenitoga Big Bena. Zaključila sam da je najbolje nazvati Landsbergisa i zamoliti ga da mi dade samo još jedan plaćeni sat u gradu-muzeju. Tek da opišem kako je onog toplog sunčanog dana na početku XX. stoljeća vlak s malim Vladimirom jednostavno projurio kroz usnuli karlovački kolodvor.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.