Krvavi mjesec nad Pompejima | Irena Lukšić

PROLJEĆE U FIALTI

Proljeće u Fialti je oblačno i dosadno. Sve je mokro, pjegava stabla platana, kupine, plotovi, šljunak. No ipak, taj grad sam voljela nekim posebnim stilom i ustrajnošću.

Tako sam ponovno doputovala vlakom na nekoliko dana pod pretpostavkom da ću se ovdje uspjeti usredotočiti na pisanje teksta koji sam odavno obećala poslati uvaženome američkome kolegi Johnsonu za zbornik o životu i djelu Vladimira Nabokova. Publikacija se priprema već deset godina, no zahvaljujući ljudima poput mene, nikako da dobije konačni oblik za neku od piščevih obljetnica. To beskrajno razvlačenje vremena čak me tjeralo da nekoliko puta promijenim temu. Prvo sam htjela pisati o fenomenu mnoštva svjetova u romanima iz europskoga razdoblja, pa mi se potom činilo da pozornost valja usmjeriti na jezikoslovno nazivlje u pjesmama iz američkoga perioda, zatim me opčinjavalo dešifriranje imena junaka, da bih se na kraju zaustavila na jednoj krajnje banalnoj temi – recepciji njegova djela na južnoslavenskome tlu 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća. Neobičnost potonje teme krije se u činjenici da Vladimir Nabokov ili Vladimir Sirin, kako se potpisivao u međuratnome razdoblju, u državicama koje su nekoć sačinjavale Jugoslaviju nije objavljivao. Odnosno, izašao mu je samo jedan kraći tekst, Luka, u antologiji ruske pripovijetke, koja je 1940. objavljena u Beogradu. Bila je to točka iz koje je pisac definitivno izlazio iz korpusa ruske književnosti i okretao se američkome. Međutim, na ruskome jeziku Sirin (tj. Nabokov) je u južnoslavenske krajeve stigao već početkom 20-ih godina. Štoviše, ispalo je da su ruski emigranti u svome bjeloemigrantskome glasilu tiskali njegovu pjesmu Ruskomu vjetru, koju inače ne spominje niti jedan piščev bio- i bibliograf. Pjesma počinje ovako:

Zašto ričeš, o, vjetre lutajući?
Puši na požare i jecaje ponesi,
zapjeni vode i zamotaj oblake –
što ti to tražiš u goloj Rusiji?

Možda će se netko pitati: otkud ovaj tajanstveni tekst s nadnevkom 8. travnja 1923. godine? I to na ovome području. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija bile su prostor na kojemu su se 20-ih godina skrasili ruski emigranti, no njihov sastav bio je takav da za ovoga izrazitoga art-pisca jednostavno nije bilo mjesta. Stoga se i Johnson jako čudio kad sam mu rekla čime se kanim baviti. Ali pogledajte što su u to vrijeme o Sirinu pisali najveći kritičari ruske emigracije! – govorio je. Svi su ga pljuvali. Nitko ga nije shvaćao. Pa i sam je kasnije, u autobiografskim Drugim obalama pisao kako mu je urednik novina “Rulj” Josif Gesen bio prvi čitatelj. “Puno prije negoli su u njegovoj nakladi počele izlaziti moje knjige, on mi je s očinskom popustljivošću dopuštao hranjenje ‘Rulja’ nezrelim stihovima. Plavetnilo berlinskoga sumraka, šator nezgrapnoga kestena, lagana vrtoglavica, siromaštvo, zaljubljenost, mandarinov preljev prerane svjetlosne reklame i životna tuga za još svježom Rusijom – sve se to u obliku jamba povlačilo po uredničkoj sobi u kojoj je Gesen prinosio list k licu”. Moje objašnjenje temelji se na jednostavnim životnim okolnostima. Činjenicama koje su poznate svim istraživačima Nabokovljeva opusa, ali koje nikada nisu dovedene u uzajamnu svezu. Primjerice, čovjek koji se potpisivao prezimenom Balašov i koji je spomenute 1923. godine kao urednik emigrantskoga časopisa objavio Nabokovljevu pjesmu o Rusiji. Dobri poznavatelji života i djela znamenitoga rusko-američkoga pisca odmah će se dosjetiti da je riječ o osobi koja je zajedno s Nabokovom polazila proslavljeno Teniševljevo učilište u Peterburgu. Godine 1918. Nabokov i Balašov objavili su i zajedničku zbirku pjesama – Dva puta. Godine 1956. Balašov je u Bruxellesu objavio zbirku pjesama Za malobrojne, ponovljeno i prošireno istoimeno izdanje što ga je 1922. objavio u Novome Sadu. Briselski je zbornik, naime, proširen samo jednom pjesmom. Ona počinje ovako:

Zašto ričeš, o, vjetre lutajući?
Puši na požare i jecaje ponesi,
zapjeni vode i zamotaj oblake –
što ti to tražiš u goloj Rusiji?

Balašov je nekoliko godina živio u našemu gradu na tirkiznoj rijeci. Kopirao je, priča se, djela starih majstora i prodavao ih mjesnim bogatunima. Tako je poznato da je potpisao Primorski krajolik Salvatora Rose, Bitku Mattea Stooma i Hypnosovo kraljevstvo II Giulija Carpionija. Zbog ovih sam se djela, između ostaloga, i našla u Fialti. U Fialti u proljeće, kad je oblačno i dosadno, kad je sve mokro – pjegava stabla platana, kupine, plotovi, šljunak. Jedino mi je to moglo dati građu za velike pothvate. Kod kuće me, naime, sve smetalo – automobili koji divljački koče na raskršću, zidarski radovi u stanu ispod mojega, mačak koji neprestano mijauče u potrazi za partnericom te neke čudne spodobe koje prodaju egzotične knjige i časopise. Neko vrijeme su me čak i u Fialti smetale neke stvari koje sam sada donijela sa sobom – suvišni kilogrami, suhi kašalj od nepreležane viroze i bolni prišt iza uha. Međutim, otpor je brzo nestao, jer u Fialti nisam imala poremećen sustav sreće. Jedino u Fialti.

Fialta je nešto posebno. Ne bih mogla reći da je to samo grad. Niti da su samo sjećanja. Tamo se uvijek događa drukčiji život od mojega. Gledala sam nisku betonsku ogradu na kojoj je sjedio dječak ispupčena trbuha i zapisivao kombinacije brojki i slova u debelu bilježnicu – dodajući pritom neke tajanstvene znakove, kvačice, kružiće i trokute. I mi smo kao djeca, sjećam se, zapisivali registracije rijetkih automobila što su prolazili ulicom. Na mokroj terasi hotelske kavane konobar je postavljao kristalne pepeljare i male plastične stalke na kojima je stajao komad šarena kartona s istaknutim cijenama pića i hladnih jela. Zamalo sam, pod utjecajem svoje poznate priče Slike jednog dana laponske princeze, zapisala i ovo: “biciklist na cesti, patuljak u vrtu, probušena nogometna lopta u grmu”. Jer ovdje, u Fialti, jednostavno sam osuđena gledati život kakav jest. Televizor koji imam na raspolaganju u kvaru je i nikakve druge slike do onih koje sama stvaram ne dopiru do moje svijesti.

Glava mi je bila začuđujuće bistra nakon besane noći i nešto mi je govorilo da to više nije grad koji sam desetljećima oživljavala u svojoj mašti, smještajući u njegove ulice i parkove svakojake zgode za potrebe svoje proze. Čitatelji vjerojatno pamte Noći u bijelom satenu i rijeku koja je “tako intenzivno mirisala na zdravu bijelu ribu da je ono sluzavo cijeđenje jutarnje magle ispalo začuđujuće lako i brzo, kao juriš male ljetne kiše ili ruba olujnoga grebena što za sobom ostavlja osjećaj velikoga olakšanja”. To su vode i mirisi Fialte. A tunguski meteorit, opisan u priči Čarobnjakovo posljednje ja, nije ništa drugo do težina pojma Fialta. Kao Fiat lux ili nešto slično. Fialho de Almeida, portugalski pisac. Slično su se zvala još samo dva grada na svijetu: Fianarantsoa na Madagaskaru i Pialma u Kini. Stoga svaki put pri pomisli na ovu kombinaciju glasova vidim jato divljih pataka kako kruži iznad mirnoga toka zelene rijeke, grm u kojemu je nekoliko debeljuškastih vrapčića navlačilo komad bijeloga kruha, zid na kojemu se isticao plakat sa slikom putujućih zabavljača. Vidim i komad asfaltne staze što vodi prema teniskim igralištima. Na kraju staze uvijek je Nino. U priči Čarobnjakovo posljednje ja pisala sam kako se “u daljini polako mračilo i crte ulica lijepile su se u prijeteću crnu grudu, koja se napuhavala prema zamišljenome središtu”. Ali, velim, tu je i Nino, osoba koju ne spominjem niti u jednoj svojoj priči.

Svaki put kad smo se trebali naći za cijelo vrijeme našega tridesetgodišnjega druženja, on je prilazio oprezno, kao da je nestvaran, kao da se nečega boji, kao da se boji, primjerice, da će zaprljati hlače, izgubiti novčanik ili zagaziti u blato. Ili čak kao da me nije želio vidjeti. I sad se nekoliko puta plašljivo osvrnuo i nesigurno me uhvatio za ruke, koje je potom lagano dodirnuo beživotnim usnama.

– I Estella je ovdje – rekao je. – Pratila je snimanje svoje drame. Sad nešto kupuje u robnoj kući. Navečer odlazimo u Lisabon… Čekaj, kamo me vodiš?

Natrag u prošlost, prošaptala sam. Na početak staze. Na mjesto gdje vraćam sve one izgovorene riječi i učinjene kretnje koje, kako je jednom netko rekao, nisu nestale nego slobodno plutaju svemirom. Možda se kondenziraju u maglovitu i toplu Fialtu, posljednje mjesto gdje se čovjek može dobro osjećati. Posljednje, velim, jer ne mogu zamisliti niti jednu onostranu organizaciju koja bi mi mogla upriličiti susret s njime u nekoj drugoj dimenziji postojanja. Čak niti u snu.

Ninu sam upoznala jako davno, tisuću devetsto šezdeset devete. Živjela sam u gradu koji je imao nekoliko tvornica i škola. Išla sam u prvi razred gimnazije i netko je, sjećam se, slavio rođendan. Bilo je to sasvim novo i meni nepoznato društvo, koje me odmah početku odvelo na dugo putovanje u nepoznati grad. Pušila se, naime, nekakva trava, koja je stvarala ugođaj kretanja novim prostorima i vremenima. Isprva sam se opirala, kušajući razgledati stan. Bilo je to, čini se, obitavalište potomka ugledne građanske obitelji. Na zidu su visjele slike koje su me podsjećale na književna djela. Tako me, primjerice, ulje na platnu Salvatora Rose, Primorski krajolik, iz sredine XVII. stoljeća, sa zaraslom u zelenilo kulom i praznim lađama, podsjećala na slikovnicu Robinson Crusoe. Slika pak Mattea Stooma, Bitka, iz XVIII. stoljeća, asocirala me na Danteov Pakao. Hypnosovo kraljevstvo II Giulija Carpionija vuklo me u francuski klasicizam. No, zanimljivo je da viđene prizore nikada nisam uspjela prepričati.

– Posljednji put vidjeli smo se u Parizu – rekla sam. – Prije pet godina.

On se nasmiješio kao da sam izgovorila nešto krajnje djetinjasto, kao da sam ga uvela u igru koja je već obznanila zadnjega pobjednika. Jer, prije toga smo se vidjeli negdje drugdje, još prije pak na trećemu mjestu i tako dalje. Smiješno. Kao da Fialta tako rijetko postoji! Pa pogledaj samo programe kongresa posvećenih Nabokovu! U posljednjih pet godina bilo ih je najmanje devet.

Da, ali, smješkao se Nino. Estella prati snimanje svoje drame. Glavni lik je osoba koja dolazi u nepostojeći grad. Ili glavni lik ne postoji. Ili Estella pripada nekom drugom sustavu. Ili motto, koji je ta žena uzela iz jedne pjesme Josifa Brodskog, nešto drugo znači: “Kad prolazite ulicom, iza vas odjekuju koraci. To učinak je perspektive, ne ubojica”. U svakom slučaju, govorio je Nino, kad prolazite ulicom – radije se uklonite ruskomu vjetru.

Svratili smo u prodavaonicu nosača zvuka. Isprva mi se činilo da želi kupiti neki naročiti CD, Vivaldija ili Wagnera, za opuštanje uz pucketanje vatre u kaminu, potom sam pomislila da želi nešto uzeti za sina ili tajanstvenu prijateljicu, ali osjeća neugodu od moje nazočnosti, no kad je pregledao sve police s plastičnim kutijicama u kojima su bili pohranjeni zvuci, uputio se prema izlazu.

– Htio sam zapravo kupiti nešto drugo – uzdahnuo je. – A ovo je sad ispalo kao mala revija glazbe. Podsjetnik na slavne šezdesete.

I onda je pričao kako je njegov pravi djed, slavni pisac, prvi put upoznao Irinu u Berlinu, u kući svojih znanaca. O tome je, veli, nedavno izašla i reportaža na stranicama novina “Russkaja mysl'”. Prezentirana je kao ispušteno poglavlje knjige U potrazi za Nabokovom Zinaide Šahovske, poglavlje koje se nije moglo objaviti za piščeva života zato što ga je prikazivalo kao vrlo proračunata čovjeka.

Zatim se priča prekida i taj djed odjednom izranja sa ženom koja se zove Vera. To je “dama, mlada, velikih našminkanih usana” iz poznate priče Slučajnost, žena koja je u Berlinu ušla u vlak za Pariz. Iz razgovora sa starijom suputnicom saznajemo da dama traži svojega muža, ruskoga emigranta, koji je viđen u Njemačkoj. Istovremeno je među poslužiteljima u međunarodnome vlaku radio i jedan Rus. Dakako, poslužitelj i dama su muž i žena, ali životne okolnosti im ne dopuštaju da se sretnu. On se u jednome trenutku ubije, a ona nastavlja put za Pariz. Nino drži da priča nema neku naročitu umjetničku vrijednost, ali je zato zanimljiva na simboličkoj razini. Nesretni poslužitelj ruskoga podrijetla zapravo je Nabokov, a žena s kojom se ne uspijeva sresti projekcija je Vere.

Tada u igru ulazi osoba pod imenom Ferdinand. Vladimir i Irina na brzinu su se pozdravili i on je još dugo potom pratio njen lik u vlaku koji je stajao na susjednome kolosjeku. U jednoj priči napisao je da je izgledala kao da je prešla u drugi svijet.

Godinu ili dvije nakon toga sreli su se u Parizu, na stubištu hotela – Irina je htjela sići, držala je ključ u rukama, a “Ferdinand je otišao na mačevanje”. Tada su se zatvorili u sobu, on je u jednoj priči priznao “da, sve se dogodilo tako jednostavno, tih nekoliko usklika i smjehova koje smo proizveli uopće nisu odgovarali romantičnoj terminologiji te se nije imala gdje rastvoriti brokatna riječ ‘prijevara’; i kako tada još nisam znao osjećati tu strašnu tugu, koja je trovala moje susrete s <nerazgovjetno>, bio sam zacijelo veoma veseo (jer je vjerojatno i ona bila vesela), kad smo se otuda uputili u nekakav ured po nekakav kovčeg koji je izgubila, a onda smo išli u kafe, gdje je sa svojom svitom bio njen muž”.

Nino nikada nije saznao ime toga Mađara, a čini se da mu niti Ferdinand nije pravo ime. Taj čovjek je, naime, bio poznati pisac. Napisao je mnoštvo priča.

Međutim, teško je nešto reći o njegovu umijeću, jer već i prosječno obrazovan čitatelj može osjetiti golemi utjecaj Vladimira Nabokova. Stoga je i slava njegova brzo potamnjela, usprkos tvrdnjama uglednih kritičara da je zapravo Nabokov njegov epigon. Jednom se to moglo i naslutiti:

“U vrijeme kad smo se već sreli, njegove su mi knjige bile poznate; površinski zanos, koji sam si u početku dopuštao čitajući ga, već je zamijenilo lagano odbijanje. U početku njegova poprišta još se moglo kroz oslikane prozore njegove zapanjujuće proze razaznati nekakav vrt, nekakvo sanjivo-poznato razmješteno drveće… Međutim, s godinama je slikarija postajala sve gušća, ružičastost i ljubičastost sve strašnija; i sada se ništa ne vidi kroz to zastrašujuće dragocjeno staklo, i čini se da ako se ono razbije, dušu će udariti tek mrkla i potpuno pusta noć”.

Nino je odavno, kako se to kaže, ušao u ulogu čuvara Nabokovljeva opusa, iako vjerojatno nije pročitao niti jednu njegovu knjigu; podrobnosti osebujnoga pisma upoznao je posredno, čitajući brojne biografije, kritičke članke i recenzije, te pohodeći znanstvene skupove. Naučio je čak i francuski, i to pisani francuski, jer tekstove kritičara koje je pamtio nikada nije čuo izgovorene. Služio se tako i njemačkim jezikom, ali nažalost, tek u uskome leksičkome arealu, gluhome i nepokretnome, kao što su to uglavnom bile i piščeve opsesivne teme putovanja u rusko djetinjstvo.

Kad smo ušli u hotelsku kavanu, svirala je glazba šezdesetih. U zrcalu na zidu pleo se dim cigarete, koji se meko spuštao na ramena njegove žene Estelle. Njeno društvo bili su domoroci: patuljak koji je zadivljujuće brzo i precizno izvlačio drugi korijen iz zamršenih brojeva, plavuša srednjih godina koja je bez problema čitala riječi u obratnome smjeru i djevojčica pučkoškolskoga uzrasta koja je mogla biti kći spomenute plavuše.

Vladimir je za boravka u Parizu, kako je pričao Nino, prodao Ferdinandu priče za roman. O kojim je tekstovima riječ i kako se naposljetku zvao Ferdinandov roman – on nije mogao znati, ali pretpostavlja… No, tada nas je kroz gustiš dima odraženoga u zrcalu spazila Estella, lagano se pridigla i mahnula nam. Njena je gesta, pomislila sam, mogla značiti svašta. Kako bi rekla plavuša: agarvod, alšod orbod, kao neki tajanstveni pojmovi na nepoznatom ugarsko-finskome jeziku. Zapravo na naopakogovoru.

– Ha, kakav plakat! – viknula sam kad sam se približila njihovome stolu. Pokazala sam prstom, što je nepristojno, na putujuće zabavljače. Jedan se, koje li ironije, zvao Ferdinand i predstavljen je kao div.

Estella je, netko mi je poslije rekao, napisala dramu prema motivima najpoznatijega Ferdinandova romana. O dolasku u nepostojeći grad i ljudima koji ne postoje. Samo je jedna osoba bila stvarna: Nino. Čovjek kojega pak ja nikada nisam opisala u svojim pričama.

Ninov me lik često pratio: kad sam svratila u frizerski salon da vidim mogu li doći na šišanje – vidjela sam ga kako sjedi za stolom i čita nekakve ilustrirane časopise. U prodavaonici pak boja i lakova, gdje sam se neplanirano sklonila pred nekim dosadnim znancem, on je upravo ispisivao ček, na pošti je pak, u kutu, prelistavao telefonski imenik nekoga okruga. Vidjela sam ga i na željezničkoj stanici, gdje je čekao vlak, i u kafiću, na obali rijeke… Svugdje. Neobično je to što sam se uvijek tako zbunila da sam ga oslovila “Vladimire”. Vladimire – tko? Nabokov? Svašta!

Ninov lik, što je najčudnije, opisao je Ferdinand u jednome proznome tekstu kao ženski:

“Njen lik bio je prije trenutačni snimak prirode, jer kad ste ga se sjetili, ništa niste zadržali osim promicanja razjedinjenih crta: istaknutih jagodica, jantarne crnine bistrih očiju, usana složenih u prijateljski smiješak, koji je uvijek spreman prijeći u vatreni poljubac.” Svako malo njegov lik pojavljivao se na poljima mojega života, ali nimalo nije utjecao na osnovni tekst. Jednom sam tako pisala pismo direktoru marketinga velikoga automobilskoga koncerna moleći ga da sponzorira izdavanje zbornika s temom dvojnika, kad se na vratima iznenada pojavio Nino, govoreći da je svratio na čašu vode. I doista, u dvorištu je stajao upaljen nekakav automobil (moje skromno znanje daje mi za pretpostaviti da je riječ o fordu mondeo), s nepravilno zacrnjenim staklima od tijela natiskanih u unutrašnjosti. Bio je s prijateljima na proputovanju za Trst, objasnio mi je, gdje se održava velika kulturna manifestacija zemalja kruga Alpe-Jadran. Pismo nikada nisam uspjela završiti, iako sam bila svjesna činjenice da je menađer ovoga koncerna jedan od rijetkih ljudi iz gospodarstva, koji je naklonjen kulturi i znanosti. Ponašala sam se kao da svim silama želim zastrti fenomen dvojništva, iako mi je to zapravo bio dio egzistencije. Drugi put sam bila s jednim međunarodnim društvom u legendarnome rimskome klubu Piper kad je u razgovoru spomenuto njegovo ime, i on je začas, na neravnome putu nečijega lošega engleskoga, došao među nas, šutke ispio chivas i onda se izgubio u dimu brojnih cigareta, od kojih su neke sadržavale i opojnu drogu. I dogodilo se da to društvo, do kojega mi je bilo veoma stalo, više nikada nisam vidjela. Nisam, štoviše, više ništa čula niti o Piperu, tom legendarnom, velim, klubu, u kojemu je karijeru svojedobno započela miljenica talijanske pop-glazbe Patty Pravo. Nina sam jednom čak i sanjala, no tumači snova tvrde da te slike nemaju nikakve vrijednosti zato što su se pojavile u četvrtak, a ne u utorak ili petak, kad snovi imaju proročansku moć. Zašto mi se ukazivao? Pa ja niti u jednome trenutku nisam imala nikakve želje ostati u Fialti i graditi karijeru ravnateljice gradske knjižnice ili gradonačelnice. Nikada nisam razmišljala o tome da mi Nino bude tajni životni pratilac, jer ono što je on predstavljao – njegova svjetlosmeđa teška kosa, začuđene plavozelene oči, nespretne ruke – bio je splet različitih uspomena na godine prve mladosti, na prostor sanjarenja koji su posljednjih godina opsesivno punili detalji iz života rusko-američkoga književnika Vladimira Nabokova. Kad sam snove počela zapisivati u specijalni snevnik (Dnevnik snova četvrtkom), Nino se posve izgubio iz te dimenzije. Ostali su mi samo tragovi četvrtaka:

“Četvrtak, 20. listopada. Sanjala sam da sam rukom zagrabila prema lijepoj svjetlosmeđoj ptici među granama jele, ali sam se u zadnji čas trgnula zato što je ptica bila sova”. Na 10. studenog sanjala sam da sam “kupila novi fićo blijedožute boje, zajedno s pričuvnom osovinom. Koštao je dvije milijarde i osamesti tisuća dinara”. I, naposljetku, jednog 7. kolovoza sanjala sam da sam bila na Novom Zealandu i gledala plavo more, bicikl i kiosk.

Fialta u proljeće, s oblacima i dosadom. Fialta je, kao i svi poluizmišljeni gradovi, imala novi i stari dio. U starome su dijelu dominirale niske kuće bolesnih pročelja, dvorišta u kojima se zbog vlage danima suši rublje i satima visi miris jako začinjenih ručkova, te drvarnicama s kojekakvim čudesima. Sjećam se tako da smo jednim, prolazeći kroz dvorište iz parka na glavnu ulicu, zavirili u drvarnicu i tamo otkrili izložbu leptira. I danas mi trepere pred očima krasopisom označeni primjerci: šareni admiral, svijetli apolo sa četiri crvene točke, modri leptir, kakvih je na tisuće po pjeskovitoj obali rijeke mojega djetinjstva, zatim žućak, još jedan primjerak sa četiri crvene točke, pa prugasto jedarce, koje me oduvijek podsjećalo na ratoborne morske ribe. Zatim je tu bila sedefica velika, pa sićušna čičkova sovica, pa dvobojni medonjica, zastrašujući stršljenar i gizdava aurora.

U drugoj pak drvarnici našli smo Zlatnu knjigu grada u kojoj su bili popisani svi važniji događaji. Tako je anonimni ljetopisac zabilježio da je potkraj lipnja 1842. u Fialti bio takav orkan da je najveće drveće čupao iz korijena i lomio ih poput šibica. Zanimljivo je i da je u gradu postojala tvornica eksploziva, čija se proizvodnja temeljila na licenci firme Dinamit Nobel. Prema gradskome statutu, grad je zapošljavao 13 stražara, jednoga pazitelja šetališta i jednoga bubnjara. Godine 1890. grad je nadletio balonom talijanski akrobat Giacomo Merighi. Oko 1900. godine u gradu je bilo samo pet razvoda brakova.

I sad smo šetali Fialtom prisjećajući se tih čarobnih dvorišta s ostacima negdašnjega života. Glavnom ulicom, koja je prije nekoliko godina oslobođena prometa, prolazili su zabavljači koje smo vidjeli naslikane na plakatu. Tada sam se sjetila poznatoga ulomka iz Slika jednoga dana laponske princeze: pisala sam kako je autobus “kuća vozača i konduktera. Mjesto za upravljačem zapravo je kuhinja gdje šofer kuha ručak. Dok se on muči kroteći tvrde rezance od puteva, štucajući salatu od trave uz rub ceste i miješajući juhu jakim gumama po lokvama, kondukter je nestašno dijete koje je maminu kuhinju ukrasilo simbolima svojega djetinjstva”. Nije li ta Fialta moja i Ninova kuhinja? Iz njenih su dvorišta putevi vodili prema rijeci Matanzi, u Paddington, u Klementium, Hondu, Csepel, Sloterdijk, Grefsen i Clichy.

Dok smo stajali na ulazu u veliki park, Nino mi je pružio zapaljenu cigaretu i ja sam povukla dim. Odmah sam osjetila svaki detalj svojega lika – crveno obojenu kosu, otežali podbradak, zabrinute obrve s osjećajem koji sam uvijek imala kad sam se na trenutak vraćala k sebi i u sebe iz teškoga dima koji navješćuje… Što? Kakav će oblik naposljetku poprimiti mučna snaga, koja iritira dušu? Otkud je to došlo k meni? Moji dani su takvi da osim kompjutora, biblioteke i tržnice nisam dolazila u doticaj s dimom iz cigarete, otežalim i mirišljavim, koji se nije htio podići uvis, odvojiti se od materijalne stvarnosti i… No, pustimo to. Ja vjerujem u zanos mekoga stiha čija nazočnost vabi suze na oči i razdire srce – vjerujem i znam da je to najveća sreća koja postoji na zemlji.

Poslije smo došli do hotela (možda nas je netko i dovezao, ne sjećam se) i netko je rekao:

– Baš je neobično što oboje isto mirišu…

Nino je pak krišom pazio da ne naiđe Estella. Autorica drame o nepostojećem gradu.

– Pa zar u toj Fialti ne postoji ništa gdje bi se čovjek sklonio od znatiželjnih pogleda dokonih ljudi? – upitala sam ljutito u jednome trenutku. Okruživali su nas artisti s plakata i to mi je strahovito išlo na živce. Thomas Mann, Arthur Rubinstein, John Ford, Eleonora Duse, Tristan Tzara, Constantin Brancusi, Ana Ahmatova, Maria Curie, Roman Jakobson, Antonin Artaud i The Beatles. Sve teško podnošljivi dim!

Bila sam tu nekoliko dana, ukupno nekoliko godina i možda cijeli život, a da zapravo ništa nisam napravila. U mojemu su se okružju gomilale samo banalne stvari – narukvica (Atena), torbica (Pariz), kaputi (Venecija), cipele (New York), šalovi (Calcutta), olovke (Berlin)… Čak i pisma koja sam pisala nekim slavnim osobama nisu imala nikakve dubine. Opisivala su mene.

– A što ako te volim? – rekla sam.

Nino se lecnuo, po prvi put njegove oči nisu izazivale smijeh… Htjela sam to ponoviti, no rekla sam – šalila sam se, vjetar… Sjećaš se one poznate Čehovljeve priče?

Onda sam zapamtila da sam u njegovim teškim rukama vidjela kiticu ljubičica, mirišljavih, tamnoplavih kao more koje se neprestano osjećalo u gradskome parku.

Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.

Cvijeće je dobila Estella za uspješno završenu dramu o nepostojećemu gradu. Izašli su iz kavane i zagledali se u smjeru koji je pokazivao mali artist s plakata.

I sve se stalno, baš napadno okretalo oko umjetnosti XX. stoljeća. Kao da je to jedini sadržaj našega života. Kao da živimo na Internetu i gledamo prošlost kao moguću budućnost. Mi, zarobljenici tuđih priča.

– Ne vjerujete mi? – pitala sam potom jednu znanicu koja je svratila po nepostojeću knjigu iz povijesti umjetnosti. – Ne vjerujete mi?

U njenim se očima pojavio odraz plavičastoga dima, koji se lijepio za žuto lišće na vlažnome krovu. Teški dim! Htjela sam, potaknuta pojavom ovoga uzorka u pomalo tajanstvenoj rupi tišine, ispričati kako zapravo pišem znanstvene članke, što sve prizivam u pomoć za djelotvorno korištenje mašte, no odjednom je proradio televizor i sobu je ispunio glas poznate reporterke:

– Zrakoplov privatne tvrtke, koji se sinoć iznenada srušio na jednu zgradu u starome dijelu Fialte, usmrtio je dvije osobe…

Pilot se, kako kaže, uspio spasiti samoizbacivanjem, kao i mehaničar, koji je u posljednji čas aktivirao padobran. Međutim, za bračni par, koji je upravo izašao iz kavane Ferdinand, nije bilo spasa. Riječ je o…

Reporterka je na kraju rekla da policija isključuje svaku mogućnost sabotaže…