Crno pismo | Irena Matijašević
EPILOG
Nedjelja, zadnji dani prosinca. Točno vrijeme nije jedino što me treba zanimati. Nekad je potrebno znati više o vremenu, a ne samo koliko je sati ovog trenutka. Jer ovaj je trenutak varka, on teče nevidljivo, nestvarno, i tone u svoju vječnost. Tajna fizike je da atom, kad se neumoljivo rastavlja ne dolazi do najmanje čestice, jer uvijek postoji još manja. To je proces u kojem se nalazim, proces samouvrtanja, na sve manje, na sve dalje od zbilje i sve uvrnutije u sebe, u najmanje svoje dijelove. U kojima sam se nalazila, nalazila svoje dubine, strmine. Knjiga je bila puno puno deblja od ove, koju sam odlučila pokazati. Napisala sam oko tisuću stranica, koje su dokaz potencijalne beskonačnosti umanjivanja. Ponekad je iluzija slobode bila toliko velika da sam je uhvatila za ruku, i letjela njom, po svim tankim slojevima sebe, koje sam skidala. I doprla, uvjetno, do kraja.
Vrijeme je za izvanjsko. Vidim to po količini vremena koje provodim izvan stana. Iako je zima, veseli me izlaziti van. Veseli me vanjski svijet, u kojem hodam i zauzimam prostor, a vrijeme teče kao i svima drugima, neumoljivo, sa svojim produživanjem kad nam je dosadno, i skraćivanjem, kad je lijepo i uzbudljivo. Ali to su uobičajene zamke vremena. One tajnovitije su njegovo cijepanje na mjesece, dane, sate, minute, sekunde i na kraju trenutke. Trenutak je skok, brzina kojom putuju misli. Misli su najbrže čestice u svemiru. I njima se posvećujem, kao pripadnica ljudske vrste.
Ljudi jedino ne znaju melodiju koju znaju ptice. Ali one sebe međusobno razumiju, ne trebaju nas. Ni mi njih. Ipak ih slušamo, kao da su pale iz svemira, kao da nisu s nama na zemlji, jer svako malo lete gore, odakle su došle. Jedino još treba naučiti dobro letjeti. Onda ćemo moći reći da smo uzvišena vrsta, da ne pužemo i ne gmižemo kao zmije, nego smo letači. Ljudi letači, ljudi pjevači i ljudi mislitelji. Takve ljude volim. Svakoga od njih. Imat ću slobodu da ne prestajem voljeti. Kao što čine i druge žene, i muškarci. Naša su srca toplija od sunca, i u njih stane svako vrijeme i nevrijeme. Sve oluje, bure, i propusi. Sve se to događa u srcima ljudi. Zato nema kraja, ljubav jednom kad uđe u život zaista otvara vrata, i ta vrata se ne zatvaraju. Ostaju otvorena i šire se. Ljubav ne zaustavlja nego daje još više, i dalje. Ona se umnaža, i to je druga tajna.
Analizirala sam sebe, do najmanje čestice, i moje odnose s najbližim, s čovjekom kojega sam voljela. Pisala sam mu i tumačila sebe, naš odnos, njegovo nejavljanje nakon intenzivnih susreta, kojih je bilo jako malo. Ali su sjećanja bila neizbrisiva. Da bih stvorila odnos s njim, pisala sam. Analizirala sam u tančine svaku, i najmanju riječ, pokret, gestu, povezivala to na neobične načine, sve pod pritiskom želje da nađem odgovore. Introspekcija je bila moje jedino oružje. Pokušavala sam doprijeti do dna sebe, a nažalost ili na sreću, i uspjela u tome. Tamo samo odlazila, pokušavajući osvijetliti nesvjesno. A ono je crno, i ne treba ga izazivati, treba ga ostaviti za snove. Da tamo vlada. U dnevnom životu trebamo imati svjetlo. Trauma je, ipak, postajala sve slabija i ja sam se zaljubila u drugog čovjeka.
Na kraju svega, jedino se pitam treba li ulaziti u nova iskustva ako su neka tako bolna. Kakav bi život bio kad bismo sve znali unaprijed? Kad ne bismo mogli stradati, biti ranjeni? Ja bih sigurno bila siromašnija.
Voljela bih se baviti nečim drugim, ali ljubav, smrt i život su mi najtajanstveniji pa sam odlučila osluškivati te tri teme, njihovu uzajamnu povezanost. Opisala sam jednu sretnu i jednu nesretnu ljubav, ali najviše sam se trudila shvatiti razliku između ljubavi i strasti. Strast je fizička ljubav, ljubav tijela i puti, a sama ljubav može i bez dodira, jer pali srce. Neke ljubavi pale donje dijelove tijela, ako su samo strasti. A potrebno je imati cijelo tijelo upaljeno. Ne prihvaćajte manje. A kad se upali srce, osjetit ćete po tome što ćete postati lakši, što će vam hod postati elastičan i što će vam iz prsa dolaziti nekakva toplina ili barem osjećaj prozračenosti u prsima. To je dobar znak. Znači da, još malo i – možete letjeti.
A u svakom od nas je barem malo anđeoske prirode koja će uz poticaj pustiti velika anđeoska krila – kao u reklami za neku knjigu o anđelima. Ona bi tvrdila da postoje i ljudi-anđeli, da ih prepoznajemo po iznimnoj osjetljivosti i želji da promijene svijet te po tome što, unatoč velikim tegobama, ostaju radosni. Eto, istina je, dakle, zavoljela sam baš takvog. Prvi je bio više nalik demonu, onome koji samo budi i u konačnici vodi u depresiju. A kad treba pisati kamo idemo, naravno da je odgovor da idemo u svjetlo.
