Crno pismo | Irena Matijašević

LJETO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na vrijeme je danas utjecalo polje malo povišenoga tlaka zraka, a ciklona iznad Jonskog mora postupno se popunjavala.

Spikerica je došla u sobu za pušenje, udahnula duboko.

Izbijeljena plavuša. Udisala dim, i gledala ljude oko sebe.

Napokon kraj šihte.

Napokon će doći doma, i skinuti se.

Na stolcu ostaviti crvenu majicu, na stoliću drvene klompe.

Na komadu odjeće još visi cedulja kemijske čistionice.

Umorno sve to pogleda

Nikoga nema u krevetu, muž je zaspao u drugoj sobi, jer je i sam došao iz šihte.

I on je spiker, ali nikad nisu u istoj šihti.

Što je dobro, zaključi ona.

 

Danas je referendum o gay pravima.

Nisam izašla.

Jer…

Nemam volje. Glasati.

Letters. Lettres.

Litre.

Litre vode, i suze, koje često puštam.

Opraštam se od tebe, možda.

Više nisam tvoja duga.

Dosta pjesama i gluposti.

Od ljubavi mi je slabo.

Jedeš to ništa koje te veseli, jer ne možeš opisati, ne možeš je satjerati u riječi, ne možeš je ubiti, nego ona uvijek ubija tebe.

Ona ne vidi što nam radi.

A radi…

Ubija.

 

Opet sam mrtva. U jednom danu je sve što sam sanjala.

Palo u vodu.

 

I nisam sigurna više, koliko smrti i života je ispred mene.

Koliko ih je iza mene.

Hoću li ikad naučiti da je život linija.

Tanka linija između života i smrti.

Nećeš.

Kaže mi ona.

Uvijek ćeš biti na jednoj strani.

A kad te uhvati smrt.

Onda će prestati.

Proći će.

I bit ćeš sutra kao nova.

Vjerujem ti.

Naravno.

Ti si žena koja vjeruje.

I ja sam.

Radim na mediju, medije slušaju ljudi, a ljudi nisu stoka.

Vjeruju u prognoze, u vijesti.

 

Je li to onda kad sam napisala pjesme, imala sam devetnaest, i dala mu ih, a on mi ih je bacio, i zavikao: Ovo je samo libido!

Ne nosite mi probleme u kuću. Toga se sjećam.

A gdje da ih nosimo?

Da plačemo na ulicama, da plačemo strancima, u krevetima, u stranim zemljama. Gdje oče, da nosimo probleme ako ne u kuću u kojoj smo rođeni?

 

Tunel.

U kojem nema ruke da te podrži, da te podupre, u kojem nitko ne skrbi o tebi. U kojem, onda, ne postojiš. Jer znaš da postojiš samo onda ako te drugi primjećuju. Ako te ne primjećuju, onda si mrak.

Živiš u mraku.

Nevidljivo si.

U tišini. Nečujno si.

I zato si sjena, a nisi biće.

 

Čuje sve, samo ne može govoriti. Nikako se ne glasa, osim što udari nogama i trbuh majke se zatrese.

 

Cijelu nedjelju spavam, i jedem. Tople obroke. Dob: šest-sedam mjeseci.

Ušuškam se, ispod popluna.

Sve je toplo, mekano, i nitko me ne dira, ne uznemiruje.

 

I opet si ti taj koji mi je pomogao.

Rekao si mi za neku knjigu, rekla sam ti da sam je čitala davno.

Bila si premlada, rekao si mi.

 

Je li to moguće, pitam se kao sportski komentator.

Je li to moguće, dragi ljudi…

Naša momčad…

I tako dalje…

Je li moguće da nekome cijela uđeš u objektiv?

I da ne gađa.

Nego točno stavlja oblog po oblog.

Ali na što stavlja obloge?

Na vrijeme.

Ono što dođe prerano.

Je rana.

Ono što dođe kad smo za to spremni nije rana.

Kao smrt.

Nekima dođe kad su spremni.

Moj otac nije bio.

 

Kći isprobava bundu. Gledam je i smijem joj se, izgleda jadno, bunda je široka, velika i do poda.

Ona ja planira kratiti i sužavati.

Sad joj moram pomoći da vidi kako bi izgledala bunda ako ju skratimo.

Žena gleda djevojku. Baka gleda ženu-majku, djevojka gleda majku i baku. Kaže mi: sanjala sam da sam vas sve iskupila, da sam povela sve vas žene u obitelji, da sam vas spasila.

Hoćeš me odvesti u srijedu kod krojačice s bundom?

Hoću.

Na televiziji je neki Croatian band.

Na referendumu je pobijedila inicijativa za obitelj, protiv gay brakova.

Ja ne znam što da više mislim.

Osim što sam stvorila jednu velik opnu, posteljicu.

Da me štiti.

 

Prozračena soba i topla, s puno svjetala. Lijepa građanska kultura stanovanja. Na televiziji glazba. Kći uči i dolazi povremeno, nasmiješena, tuži se ili se smiju zajedno. Kao da su iste dobi. Ili, oprostite, možda je kći nešto starija.

 

Kaže mi da je pobijedila inicijativa za obitelj.

Ali bilo je jako blizu, mama.

Da, kažem joj.

Da smo mi izašle…

Ali nismo.

 

Imala sam osjećaj pripadanja, s njim, i osjećaj zaljubljenosti, s drugim.

Više nemam takvih osjećaja, možda uopće nemam osjećaje.

Možda samo neki fini blues, i jazz.

Tihi saksofon.

Koji pjeva: love, love. Love doesn’t exist.

 

Želim te impresionirati. Zato ti pišem. Da vidiš. Ne toliko kako sam nego kako pišem.

A on to isto radi meni.

Koga mi volimo. Ja, ti, on.

Ne znam. Kunem se.

 

Od sada samo šutnja. Kako mi je on rekao. Šuti. Samo šuti.

Tako će i biti.

I neće biti zapisano, ni prije ni poslije.

 

Smijem li ući.

Pita dijete.

U ovaj svijet.

Smiješ, smiješ.

Netko mu govori: dođi, dođi, izađi iz utrobe.

 

Toliko sam se trudila.

Prvo pisati, zatim zaljubiti se, u drugoga, zatim ne pisati ti, zatim ne misliti, ne javljati se, pokopala sam te.

I evo opet ti šaljem…

Grozno je što više ne trebam fizičku blizinu, takve ljubavi najviše plaše.

Takve ljubavi valjda traju i poslije smrti.

Jednostavno, sve je jako, kao luđačke boje.

Govorim o poklopljenim intenzitetima.

Poklopljenom vremenu.

Sabijenom u česticu.

 

Iz tog jednog trenutka stvorili smo svijet.

Pogleda, dodira.

Očiju, ruku.

Ni iz čega, kažem ti.

Svijet, koji sam stvorila s tobom.

Zato sam stranac.

Umaraju me ljudi, živcira me svako ulaženje u razgovore, duboke, gubim prijatelje, gubim kontakte.

Da li se i tebi isto događa?

Isto tako stranac, među svojima?

Ne bježim od ljudi, kao oni zaljubljenici koji se osamljuju i razvijaju male rituale da se štite.

Nego kao dvoje ljudi koji ne žele komunicirati s drugima

Dijeliti sve s tobom jer nitko drugi neće razumjeti…

Ostani, pjeva Zdravko Čolić.

Da, ostani.

Pričaj mi, makar bajke bile to.

Ali ti ne pričaš bajke.

Kao ni ja.

Mi to ne znamo.

Nikad nisam djetetu ispričala nijednu bajku.

Nisu ih pričali ni meni.

 

Divna si. Samo uzvikne, tiho, u sebi, koliko traje taj osjećaj. Uskličnik. I ona zadrhti, od korijena. Do vrha zadnje latice. Otvori se.

Od toga su dana djevojci iz usta izlazile samo ruže.

Školjke se zatvaraju. Pohranjuju suzu. Kamenuju je. Ona postaje draga. Dragi kamen.

A ruža? Ona ostaje, snažna i ljepša nego ikad. Ružičasta je, kako joj ime kaže. Ruža ne može biti drukčije boje.

U vrtu. U kojem nema ubojstva, ni smrti.

 

Koja se boja dobiva od plave i crvene?

Ljubičasta.

Ona koju si zvala ljubibačasta.

A ti si se smijao.

I peperalji.

Više ne griješiš.

Ne.

Nemoj se pretvarati u sveticu.

Ne daj bože, oče.

Nego živu ženu.

Da.

Kćeri, nisam te ja žrtvovao, žrtvovao te patrijarhat. U njemu su se sve žene osjećale loše.

A sad je prošao?

Da.

Imamo ista prava i obaveze kao i vi. To je lijepo.

Da nađem čovjeka koji voli male stvari?

I što još?

Budi sretna.

Kao što je moj prijatelj rekao jučer. Samo želim svojoj kćeri da ako i ima rane, da ih zacijeli.

Bilo mi je bolno gledati koliko si patila.

A sada?

Sad sam sretan.

Kad ćemo se vidjeti?

To ne znam, kao ni ti.

Što onda još?

Slušaj svoje srce.

Ali ono je čudno, često mijenja smjer, broj otkucaja, ubrza se pa uspori.

Imaš čudno srce, uvijek sam to znao, a i ti.

Kako da se onda u njega pouzdam?

Jednostavno, kad se ubrza.

 

Nakon stotinu godina ujutro ne palim radio. Ne bojim se više tišine.

 

Naposljetku ti govorim. Tebi koji si me pronašao, a ja samo pitam: zašto baš mene? Što se dogodilo toga dana? Što sam rekla, kako sam izgledala? Gdje si bio do tada? Gdje smo bili oboje? Kako se nismo prije sreli? I sve to te trebam pitati. Naposljetku, nemam osjećaj da ne znaš za moje probleme s emocijama. Vidiš, i znaš. Ne vjerujem da…

Lako je bilo voljeti lažno. Voljeti nekoga tko ne daje ništa. Ali voljeti biće koje pruža to je teško. Lako je razviti emocije prema odsutnom, neprisutnom, prema nepostojećem čovjeku. Ali u blizini je teško.

 

Ružmarin. Cvijeće koje daju mladencima u Dalmaciji. Hercegovini. I ne znam još gdje. Jutros, nekog dana siječnja, znam da ljubav ima sto lica i da postoji stotine ljubavi. Kao i cvijeća, ptica.

 

Pao je snijeg. Blještav. Hodala sam dva sata, i bilo je divno. Posebno na onim mjestima gdje je pokrov toliko bijel. Toliko čist, i topao, jer se topi u dodiru s rukama. Ali nisam ga dirala. Samo sam ga gazila. Najljepši je bio na onim dijelovima gdje ga nitko nije taknuo. Djevičanski bijel. Dio koji nitko nije uzeo. To je najljepše i u ljubavi, doći tamo prvi. U tome je tajna ljepote koja nije taknuta. Nije prohodana. Nije ranjena.

Ali je neprirodno biti djevica, kaže jedna moja prijateljica. To stanje ipak jednom prestane. Mora prestati. Najsretnije su žene kojima ono prestane s pravom osobom. Na pravom mjestu, u pravo vrijeme.

 

Spremam stan. Sav je bio požutio, bijele površine dobile su žuti štih. I zavjese su bile crne, od pušenja. I radijatora. Sve to perem već danima. Kći predlaže izmjene, ponajprije bojanje zidova. Slažem se.

Ponovno će biti bijel.

Upravo sam oprala ormarić za cipele, zatim ručke komode u mojoj sobi.

 

Bježiš od mene jer bježiš od sebe, jer bježiš od ljubavi s kojom nikad… ne bi mogao živjeti. Zašto? Ne znam, kažeš. Ne znam ni ja. Prevelika je, prenagla. Ljubav mora biti mirna, kao more ili jezero, i staložena. Taložiti mulj na dnu i ne podizati ga gore. Mulj neka ostane na dnu, kamo i pripada. Vjetrovi, raziđite se. Ostavi me, bježi od mene. I nemoj se nikada okretati natrag. Zašto? Satovi idu naprijed. Uvijek hodaj u smjeru kazaljke. Volim te, ali ne mogu te voljeti. Ne mogu biti s tobom. Ne mogu jer sam crna od tvojih vjetrova koji me uzburkaju. Crna sam, zla i divlja. Ne želim to. Želim sreću i mir. Rozo. S crno bijelim. Točku ružičastog. U sivilu. Želim njega.

 

Volim sebe, kako si mi rekao. Hvala ti na svemu. Vidiš, naučila sam to, reći hvala onima koje volimo. Onome kojega volim. Jer mi je rekao da volim sebe. Ima li veće ljubavi? Pa još jednom zahvaljujem ti kao zvijezdi koja se još ne vidi, nebo je ipak indigo boje, s naznakama da će se rasvijetliti. Ne straši me, jer znam da odlazi crnina.

 

Ptice su mirno jele večeru, na kojoj se služilo sjemenke od graha, koji je upravo proklijao. Vinogradari su donijeli grožđe. Pojavi se kos, koji smrska pet bobica u sekundi. Voli mudrovati poslije ručka, samozadovoljno. Njegova grlica ga sluša. Sparili su se slučajno, kao i svi u ovom svijetu. Grlica ga ništa ne razumije, ali se pravi da sluša.

 

Prozor u dnevnoj sobi je otvoren, glasovi s ulice dolaze i do ove male sobe, u kojoj je, iako je dan, upaljena lampa na radnom stolu. Zidovi su ružičaste boje, napola, a od druge polovice bijeli. Namještaj, komoda, bijela, i stol. Gore iznad mene je galerija, na njoj je pod bijel, a krevet boje prirodnog drva.

U sobi kćeri zidovi su petrolej plavi, do pola, a onda bijeli. Cijela soba je u bojama dubokog mora, lavande i bijele. Moja je roza, bež i bijela. Dnevna soba je srebrno tirkizna s crnim i smeđim detaljima, ali zapravo opet sva bijela. Pijem kavu. To je turska kava, puna dva decilitra, s trećinom mlijeka. Dvije pahuljice umjetnog zaslađivača i jedna žlica šećera i dvije do vrha napunjene žlice crne kave.

Sjećam se tvojih prvih poruka. Kako ideš kupiti stvari za put. Pisao si mi otprilike ovako, kao ja tebi sada.

Ujutro sam meditirala… oko podneva otišla u trgovinu. Zatim pokušavala zaspati, mačak nije dopustio. I pisala ti, ili svima, nije važno. Zatim pala u depresiju, zbog toga što pišem, što me to ipak umara, i ne nagrađuje, kao prije.

Promijenila sam se. Prije sam mislila sam da ne zaslužujem pažnju, osim ako se jako potrudim. Promijenila sam se zbog svega, a najviše manjka straha od smrti. Smrt je prestala kao sjena i opomena visjeti nada mnom. Prestalo je stalno tuliti: život je samo jedan i moraš ga živjeti punim plućima… Kao da se počelo poklapati, ideja o tome kako bi ga trebalo živjeti i življenje njega.

Na televiziji je završio portret dame, čini mi se da je bila pjevačica. Ima prekrasne smeđe narančaste naočale, izgledaju kao sunčane. Ali oko joj titra, a povremeno i cijela lijeva strana lica. Ruke su joj zgrčene, osim kad ih podigne iz krila.

Spremna sam uskoro ići spavati, iako nisam sigurna. Ona šmrče, briše nos, mačak mijauče i dalje. Brzo prelazim tipke. Oko mi je već umorno. Ne titra, nema znakova da je živac upaljen.

Prozor je otvoren, čujem automobile s ulice.

On je mijauknuo jedanput, što znači da nije uporan. Na televiziji je kao i obično glazba. Sad ću promijeniti. Stavit ću prvi program. Tamo sve ima strukturu, špice, najave, okvire, uvod, zaplet i razrješenje.

Na stolu je staklena pepeljara, zatim dvije kuverte s pismima koja treba poslati, a tiču se posla. Zatim olovka ispod koje, u kutijici, piše moje ime. Zatim dvoje sunčane naočale, jedne kupljene danas, i jedne prije nekoliko mjeseci. Stolna svjetiljka, poklon. Zatim mali stakleni svijećnjak, s neupaljenom svijećom.

Više ne pjeva operna diva, sad je orkestar sam. Čuje se dramatično izvijanje violina, kao podloga za crtić. Ona je otišla spavati, još malo pa će me tražiti da ugasim svjetlo jer na vrhu ove sobe je galerija s prozorčićem koji je samo stakleni zid. Svjetlo koje iz moje dolazi u njezinu smeta ju kad se uspavljuje. Vjerojatno ću onda prestati pisati, ili ću upaliti malu svjetiljku, koja izvija glavu kao labudica nad ekranom.

Finale skladbe. Naizgled. Jer javlja se ipak još jedna dionica, i evo, bubanj ipak finalizira. Čuje se pljesak publike u mojoj dnevnoj sobi.

 

Prijenos trenutka, njegove neponovljive suštine, njegovog nikad više ovo i ovako. Njegova jednokratna blistava ljepota i žar, pogotovo žar, trenutka koji gori, sagorijeva i pale se svjetla, crveno. Izlaze zarumenjena lica svih koji su bili on air, i koji su gledali crveno svjetlo.

Prijeći na drugu stranu dok traje crveno, pomislila je. Jedina signalizacija koja proturječi. Jedini signali opasno, opasno, ali idemo, jer je opasno.

Jer nema pogreške.