Crno pismo | Irena Matijašević

JESEN

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nosila sam njihove misli, vozila se njihovim cestama. Ne, nije točno. Vozila sam se sama, ali u mislima su mi stalno bili oni. Sad više nisu. Glava mi je prazna. Jer kad ne mislim o njima, ne mislim ni o čemu. Samo da bih njih impresionirala mislim. Mozak se natprirodno dobro odmara i ne šalje nikakve signale, nema moždane aktivnosti kad sam u stanju odmaranja. Radim to često, kao yogin. Najčešće uz kavu i cigaretu preda mnom, noge dignute na stol, i onda počne pražnjenje glave. Posebno volim gledati ispred sebe, u neki prizor kojega dopušta ovaj prozor, kao u crkvi. Na visini je na kojoj su obično prozori u crkvama. Dolazim u to stanje, posvemašnjeg rasterećenja. Pustim se i plutam. More me prima. Ne gubim ništa, ležim, a ono ispod mene pokazuje svojim kretnjama da nije mrtvo, kao obično tlo. Ritmovi koje daje mreža za ljuljanje. Ritam uspavljivanja. Kao u kolijevci. To je dobro, za sve s lošim živcima. Jesam li rekla nešto važno danas? Nisam, šutjela sam. Odšutjela sam dan, i tako ću i sutra. Šutjeti, šutjeti, da ne smrdimo. Riječi imaju zadah.

 

Moraš znati da vrt nije zauvijek, iako kad uđeš u njega gubiš osjećaj za vrijeme. Dotakneš zauvijek. I zato ti se teško vratiti. Vrt je mjesto gdje si pojela previše voća i krala si ga, kao da si jako gladna… onda se vraćamo, uvijek se vraćamo na zemlju, nakon tog neba. Ekstaze i poremećenosti. Jer ljubav je poremećaj. Ljubav je trošenje zaliha sebstva, kojih i inače imam malo. Ljudi s tako malo sebstva bi trebali samovati. Uvijek bi se trebali držati svoje ulice, svojeg krova nad glavom, svojih haljina. I svojih omiljenih rituala. A ja stalno uzimam novo, nikad mi nije dosta promjene, iako se s godinama ipak sve više vraćam sebi. Danas sam bila u shopping centru i bilo me sram što tamo zalazim. Smucala sam se, kao krijumčar. Ne pripadam mahnitoj potrošnji. Bilo me sram, a nekad sam u tome uživala. Kupila sam jednu majicu. Zatim sam došla i stala pred ogledalo i rekla sebi: ok, nisi bolesna. Nisi bolesna od kapitalizma. Nisi mahniti potrošač. Onda sam se pitala: zašto? Zašto sam tako stroga? Zašto ne bih mogla biti mahnita žena, mahnita od ljubavi ili od kupovanja? Ali ne. Nešto u meni ne dopušta mi da se pustim. Da se bacim. Ja se nikad nisam voljela bacati. Moj ulazak je miran, mirno ulazim u život, mirno i polako tonem.

 

Znam da ću ti ovo poslati. Šaljem ti jer si velik. Jak. Jer nikad nisam upoznala biće poput tebe. Život je bio siromašan. Trpeza je bila oskudna. Bili su na njoj poluproizvodi. A sad je došla sirova hrana. Sve se mijenja. Osim što ja ne odustajem. Ali odustala sam od ljubavi. ako ona znači gubitak. Zašto mi je bila predstavljena kao gubitak sebe, gubitak uzda? Ne znam. Drugi se ljudi lako puštaju, ja ne. U sve moram zaviriti da bih ušla. Znači, moram znati ljubav prije negoli je doživim. Ali ne mogu je upoznati jer ona je nešto drugo, nije ja. Ona je nešto treće. Ali ja ne ulazim tamo, gdje je mračno i nepoznato. Svaki moj korak je osvijetljen i znam kamo me vodi. Jedna mi je mudra žena rekla: znam koji je tvoj problem, previše si racionalna. Nekoć davno bila sam previše iracionalna. Onda sam okrenula ploču. Sad je pol posvemašnje racionalnosti. Razuma isprva nije bilo, ali kad se pojavio zavladao je apsolutno, kao monarh. Nije mi dao pravo glasa. Moji demokrati nisu imali šanse. Demokracija ionako nikad ne uspijeva, mase nisu uvijek u pravu, ali su barem točne, jer demokracija je vlast vremena, ne ideje. Vlast doba, razdoblja. A ne vječnosti.

U demokraciji smo svi sretni, vjerujemo da smo izabrali nju.

Ja vjerujem da sam izabrala nešto, ali nisam. Nisam izabrala ovu knjigu, ni tebe, ni sljedeće knjige, ni prošle. Sve je došlo niotkuda, iz te crne rupe, crne površine koje sam se bojala i uvijek sam tražila svjetiljku da osvijetlim put kojim hodam. Nikad pak nisam pisala drukčije nego ovako; centimetar po centimetar ulazim u tminu, i ona se smanjuje.

 

Jer, ako zaista voliš sebe, ne možeš raniti nikoga. I to je bila zadnja lekcija u školi. Ne želim biti povrijeđena, a ako se to dogodi, bit će to zato što ti ljudi ne vole sebe. Ako vole sebe, neće me povrijediti nego će biti dragi. Dragi moj, tako počinje svako pismo, pa i ovo neka tako završi.

Dragi, ljubav je dvorište u kojem se ništa ne zbiva. Ništa izvanjski. Ljubav je kanalizacijska cijev, ako živi i ako je suđena, dogodit će se i u njoj. A ako nije, neka se ne dogodi. Vjerujemo samo u sudbinu, i onima kojima smo suđeni najljepše pišemo. Crno pismo je pismo ljubavi.

 

On joj se nije javio tri dana. Probudila se u 5:50. Skuhala kavu, pušila. Zvonila su crkvena zvona. 6:00. Vrijeme kad dolazi sotona, kako neki misle. Ili vrijeme kad odlazi ljubav, iz života i počinje strah. Kad počinju meditacije u prazno. Vrijeme je nemilosrdno. Ono ubija strpljenje onih koji nas vole, a onima koji nas ne vole ne donosi ništa. Ono, također, ubija i ljubav. Ova je umrla, od nečega. Ljubav je živa, nije knjiga, i zato kad-tad mora umrijeti. Književne ljubavi su, naprotiv, vječne. Zato su je toliko i privlačile. Sad više nema sumnje, izgubila je. Ali pokušat će vidjeti može li živjeti bez njega, jedinog stvarnog čovjeka, koji ne nudi nebesa, ali je tu svakoga dana, kad god ga treba. Hoće li izdržati sama.

Već se jednom to dogodilo, među njima. Nije se javio tri tjedna, i shvatila je svoje pogreške. I sad, ako bude nedostupan, možda će se nešto dogoditi, neke njezine spoznaje. Imao je sve što je trebala, samo je bilo pogrešno to što je uvijek bio dostupan. Uvijek ga je mogla nazvati, što mu je bila prednost, ali i mana, kako se pokazalo. Ne možeš cijeloga života voljeti nedostupne, pomislila je, i na trenutak joj se učini da će se promijeniti, da će je promijeniti vrijeme u kojem se on ne javlja. Vrijeme blokiranih poziva, neodgovorenih poziva, vrijeme uzaludnih poziva, sve to vrijeme će se nagomilati i ona će shvatiti. Shvatiti da nedostupna ljubav nije jedina. Da postoji i dostupna ljubav, i da je tu pored nje.

 

Rukopis će postati bijel, i ja ću prepoznati tragove anđela. Ili samo sunca. Na njemu će biti leptiri i sve vrste komaraca. Bit će i jedna lijepa pjesma, koju ću pjevati, dok se ne bude osušio, jer prat će ga proljetna kiša. Slova će skliznuti u zeleno, pa u rozo, zatim se vratiti izvornom crnilu, ali to nikoga neće smetati. Crna je i noć, pa nikoga ne briga, svi odlaze spavati. Čitaj me budnu, dok su mi misli svijetle, a podsvjesne stranice ostavimo snovima. Tamo im je najljepše. Dobit ćeš samo moju budnu svjetiljku, koja se sve jače odupire mraku, jer sada su zidovi u stanu bijeli, i reflektiraju više svjetla. Hvala ti. Što si mi pokazao da ljubav ima stotine nijansi, i da ima stotinu pokrivala koja stavljamo na glavu. Jer moramo se štititi od sunca, također. Svaki izlazak iz kuće je čin obrane od vremena. Kažeš da puno ideš u planine, to je divno. I da si sve više u prirodi. I to je divno.

Pušim. Mislim da se zatvara knjiga, da se njezina vrata polako razmiču i puštaju me unutra možda zadnji put. Možda više nikad neću smjeti ući u nju. Možda je ona dijete, koje je odraslo i moram ga poštovati.

 

Sve dobiva sjaj, i sve se može činiti jer je zbog ljubavi. Samo ona zna početi tekst. Svi drugi počeci su laži. Uvijek počinjem zapis s tim. To je trenutak istine. Iz nje cvatu druge spoznaje, ali bez nje… Nema otvaranja. Nema tog leta naprijed, u širine i visine. Nema sreće. A sreća je potrebna za pisanje. Ne volim pisati iz nesreće i nikad to nisam radila. Uvijek sam vas trebala, vas koje volim i koji me volite. Uvijek, da letimo zajedno, da ja pomoću vas dobijem krila. Da otvorimo stranice, i zatvorimo, da naša pjesma ide visoko, u note i cvrkut. Da ne padamo nisko, u blato.

 

Dobila sam lakoću u pokretima, sve cipele su mi leteće cipele. Teške noge su, kažu, simptom depresije. Nema više toga. Imam lake noge i sutra ću možda dobiti krila. Sve je moguće, jer sve se mijenja. Nekad mijene nisu na gore, nego na bolje. Nekad su metamorfoze.

 

Sanjala sam san u kojem sam se naljutila na nekoga iz obitelji, bila sam jako osjetljiva na sve. I onda me ona pitala: što je u podlozi te ljutnje? Jer nikad nisu članovi obitelji ti koji me mogu tako razljutiti. Uvijek me čini osjetljivom netko izvan obitelji, netko koga volim a on mene možda manje. Ili gubitak nade. U ljubav. To me razljuti. Onda postajem kao i drugi, ljuta na svaku sitnicu, podražljiva i nervozna. Neki dan si pustio Body and soul. Je li moguće da si to namijenio meni? Nekad se pitam je li moguće, i svi mi odgovaraju, svi moji glasovi, da nije. Nije moguće da me toliko voliš kao ja tebe. To je nevjerojatno.

 

Ljubav me toliko uspavljuje da sam tek tada normalna. Ovim uspavanima treba ljubav da ih probudi.

Ne, i tebe je bila probudila, i to jako, ali kriva ljubav. On se nikad više nije pojavio, nakon što te tako razbudio.

Znači to je bajka o dva princa.

Da, prvi je probudi a drugi je uspava.

Super, barem nije dosadno. Barem se nešto događa. A možda je drugi malo prejako uspava?

Ma ne, to je samo prvi učinak, izmučena je od nespavanja. Vrlo brzo će sve doći na svoje mjesto.

Hvala ti dobra vilo.

Nema na čemu.

 

Svaki dan ga zove. On se javlja i nasmijava je. Nekad se javi kao govorna pošta: „Poštovani dobili ste taj i taj broj, molim da nakon ovog poziva uzmete tabletu.“ Nasmijava je nekad do suza. Danas mu je rekla da ga zove jer voli njegov glas. Uvijek ga je voljela. Njegov glas. I humor, i još važnije, stabilnost. Kako si ti tako stabilan? Pitala ga je. Nemam sad vremena, imam goste. A neki dan je rekao da peče tortu.

Popodne je kod mame došla njezina prijateljica, koja je pričala kako su žene robovi, svaki dan kuhanje ručka, tako do smrti. I onda je pomislila: kako je divno što su muškarci počeli kuhati. Jučer je bila kod prijateljice i njezin muž je napravio večeru. Opet joj je proletjelo kroz glavu: kako je ona sretna, i počela se pitati zašto ona nema nekoga takvog, tko voli male stvari i tko ju poznaje. Kome ne treba glumiti da je princeza niti kraljica, nego je samo ona. On zna sve njezine mane, i navikao se na njih. A ona ih ima dosta, kao i svatko od nas. Poanta života je nesavršenost. Jednom je netko lijepo rekao: ako nisi prljav ne ostavljaš trag za sobom. Da li će to biti tako? On je poznaje kao da je dijete i ukazuje na njezina ograničenja. Jer ona ih ima. Samo nekad kad je uhvati let, onda joj treba govorna pošta.

 

Poštovani, dobili ste automatsku sekretaricu. Ako se osjećate loše, ne morate pisati. Možete nešto fino pojesti ili skuhati. Možete samo sjediti i gledati ispred sebe. Možete biti prljavi i nepočešljani. Možete biti to što jeste.

 

Pismo ili glava?

Pitaš me.

A ja kažem, glava, čovječe, hladna i bistra.

Novčić se slaže.

Okreće se upravo na tu stranu i tu ostaje.

Riječ je o mrkom medvjedu od pet kuna.

Ostavljam ga da stoji, uz rub noćne svjetiljke, da me sjeća na to da ne valja pomiješati pismo i zbilju. Treba ih držati odvojene, svaku na svojoj strani.

Mrko pismo.

Pismo koje se konačno napisalo i mogu ga poslati.

 

Tako nas uče, da budemo realne i da ne gledamo ptice.

Da kuhamo ručak, brinemo o djetetu, poslije ručka da se odmaramo uz tračeve ili gledamo serije.

Ili komentiramo politiku.

Da, to je realizam…

Da.

Pa leti onda.

Hoću.

Hoćeš?

Da, moram. Inače ću izgubiti krila.

Ako dugo ne letim, ona se zaštekaju.

Kreni.

Ne mogu danas.

Sutra me čeka dug put, u toplije krajeve.

Kad se vraćaš?

Kad procvatu jaglaci.

Oni su čini mi se prvi.

Ne. Grm žutike prvi procvjeta.

Onda neka bude, tako.

 

Sad se automatski pali grijanje, na 20 stupnjeva iskra skoči i pali bojler, koji preko cijevi centralnog grijanja zagrijava cijeli prostor.

Tako u našem tijelu postoji jedna iskra, a zovemo je iskra sreće. Ili samo iskra. Kad se ona upali, nije nam više hladno, zima nije okrutna, nego je topla.

Neki dan sam čitala vijesti o čovjeku koji mi se ne sviđa i glas mi je napola nestao. Ton majstor mi je rekao da je to od pušenja. Ali nije od pušenja, jer poslije sam normalno govorila. Nego je tako kod mene. Svaka nesigurnost, ili negativna riječ, stvara mi probleme. Neznanje, nemir, sve to odmah udara na tijelo. Tako se u trenucima kad me uhvati opće beznađe u zemlji, moja temperatura spušta nisko, tresem se, podrhtavam, i svugdje mi je hladno.

Hodam kao vojnik, s teškom mukom, a svaki korak mi je težak kao konjski kas.

Kad nema toga, kad me obuzme sreća, sve se mijenja. Sjene nestaju. Iskra se sad ugasila, zagrijala se prostorija. Temperatura je postignuta. To je poanta, postići odgovarajuću temperaturu tijela, postići zatim odgovarajuću boju kojom zračimo, i naposljetku uzvinuti se.

 

Vjerujem da će ljudi uspjeti pobijediti. Da ih neće pojesti novac. Da ih neće pojesti jelo i isprazni razgovori. Da ih neće pojesti nemani krađe i pohlepe. Mržnje i osvete. Vjerujem da ću jednog dana čitati takve vijesti. Da će i mala djeca moći to slušati i da trudnice neće bježati od njih, skrivajući se u ružičastim benkicama. Vjerujem da su ljudi posebna vrsta, koja pada i leti, i sve što trebamo je prijatelj, ili dva, s kojima ćemo dijeliti dubine naših padova i visine naših uzleta. Tko će nam otpisati, ponekad, i tko će nas razumjeti.

 

Na grani su bile dvije rumene ptice. Dva crvendaća. Nosili su jedno drugom slamke, i hranili se. Na jednom je crvendaću boja malo linjala. Ljuštio se. Nos mu se odužio. Postao je gromak. Veliki sokole. Zaštiti i nas.

 

I sve su ptice pjevale.

 

Osvećujem se crnini, time što je pokazujem. Pokazujem crnilo koje je svijet.

Kome to pokazuješ?

Onim čistima u svijetu. I sebi. Svaku noć pročišćavam svoj put.

Da se makne zavist, jad, nesigurnost, sve vrste zala, ljubomore, otrovi svih vrsta.

I kome to onda nosiš?

Nikome. Ostaje takvo kakvo je, pročišćeno, na papiru, kao da sam povraćala, ali nisam. Ja ne povraćam, ja probavljam. Ljudi koji povraćaju ne mogu procesuirati.

Samo u miru prerađujem, dok misli tkaju nešto meni lijepo, nešto u što vjerujem, kao u ovu priču.

Vjeruješ u priče?

Da. Najljepše su noćne priče, kad je sugovornik noć, i kad iz mraka viri nešto drukčije od dana, neki nerv koji budi i ne da spavati.

Nerv ili nagon?

Nije ni važno.

Važno je da je moje pisanje osveta, i nikad neće biti ništa drugo.

Osveta zbog čega?

Jer nema sna u danu. Dan je potpuno ispražnjen od sna.

A trebao bi ga zadržati, snenost, barem u jednoj dozi.

Nešto što smiruje i otklanja crne misli, loše misli, ružne navike.

Pričaš o roza tabletama?

Ne pričam o tabletama.

Pričam o rozoj boji sanjarenja i idealizma.

A što kad se ideal obistini?

Onda ga se živi.

San o sreći.

Opet si ga sanjala.

Jesam.

I kad si se probudila?

I dalje je trajao.

Život nije san. San pripada noći.

A dan je obaveze, dužnosti, kritika, podmetanja, agresija, laži, prevare, obmane, maske, klipovi pod noge.

To je onda jadan dan, jadni ljudi koji ga žive. Jadni, zaista mi ih je žao.

Žive u paklu. A ti?

Ja živim u raju. Sanjam da su svi dobro, veseli, vedri i zadovoljni sobom. Da se ne mjerkaju niti uspoređuju s drugima, da je svatko nasmijan.

U svakom slučaju, moramo biti dobri, jedni prema drugima.

A ti moraš pisati.

 

Tko me voli, voljet će me i dalje. Tko me ne voli, neće me ni voljeti. Sve je u tome, netko ti odmah sjedne, netko nikada. Možeš biti i najljepša žena na svijetu. To sam naučila u ovoj dobi. On je telefonirao, i kupovao cigarete, s humorom i na dijalektu, zatim je kupovao pecivo, dva kroasana, zatim je pozdravljao nekoga, ali cijelo vrijeme nije spuštao slušalicu. Znaš što, ti si čovjek koji voli male stvari, ti si uronjen u život i voliš ga. To je shvatila. Svi igrači na veliko su kao ona, ali jedino on zna živjeti. Svi drugi se dokazuju, kao i ona. Ali nema veze, dosta je za danas, čula ga je i to je dovoljno. Njezina telefonska veza je jača od veze preko pisama. U svakom slučaju, tu je glas, i tu je spremnost da ju se sluša. A nekad ne vidimo pred sobom, od iluzija i sanjarenja. Još uvijek ne zna zašto ga zove, svakoga dana, kadgod se želi razveseliti jer zna da će biti duhovit i veseo. Osim toga, ti se nikad ne žališ ni na što, rekla mu je. A na čemu si? Kako?

Smijao se, rekao da je to energija mladosti. I onda je pozdravio još nekoga, i zamišljala ga je kako jede, razgovara, nosi pecivo u jednoj ruci, drugom je cigarete spremio u džep, i cijelo to vrijeme ne prekida razgovor, drži ju na liniji kao da je SOS telefon. Zašto je tako dobar prema meni? Upitala se i pustila se njegovoj vedrini, koji je prelazna. Vedar je jer ne stremi visoko, opomenula ju je ptica.

 

Dobro, ptico.

Što da radim. Kako da se život malo smiri? Da živim u skladu sa svojim godinama. I prirodom.

Manje leti i sanjaj. U tim godinama se manje leti. Češće se sjedi na žici. Like a bird on a wire.

To pjeva Cohen.

Ne, to je moja pjesma.

On ju je samo čuo. Bio je medij. Samo ju je prenio vama, ljudima.

Ej, znala sam.

Oduvijek.

Ćao mala.

Ćao pjevačice.