Crno pismo | Irena Matijašević

PROLJEĆE

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrane se udaju za novac, sigurnost, jer su trudne, i tako dalje. A fine ptice… Tu se nakašljala, osjetila sam da joj je neugodno. Odjebi, kaže mi, i ja odjebem, kao svraka, koja dolazi svake noći i sluša. Ta se ptica malo glasa. Njezine su riječi nježne. Svraka dolazi i odlazi. Ponovit ću lekciju: ne uči ništa, nijedan dan nije manifestacija ničije volje niti plana, nema lekcija, samo događaji,kaže svraka. Nema pouke. Nema smisla toliko razbijati glavu. Gledaj fini set za kavu koji sam ti kupila. Gledaj i glođi šalice. Neću, rekla je mala svraka i nastavila plakati. Zašto nemam nikoga tko mi može objasniti nešto, što treba objasniti? Zašto nitko ne objašnjava? Svrake, ponosne na svoj izgled, šute.

 

Ne moram ti priznati da sam njemu u siječnju poslala cijeli rukopis. Da me upozna. Da vidi tko sam. Da me izbavi, bio je to poziv u pomoć. Željela sam se osloboditi crnine, ali nisam znala kako. Poslala sam mu to crno pismo, i željela da mi ga skine.

 

Pola dana sam spavala. Ali sad sam budnija nego ikad. Sretna što imaš drugu, i što me više nikad nećeš gnjaviti.

 

To je valjda tako u prirodi, onako kako se ponašaš prema drugima, počinju se i drugi ponašati prema tebi.

 

Bilo je sve gore, svakoga dana sve dublje, do dna. Da ne postojiš ti, ne bih znala isplivati. Da nisi tu, svakoga dana, kad te zovem, i plačem.

 

Prije dvadeset godina poklonio mi je fotografiju, i molitvenik. Bili su posvećeni. Molitvenik sam ostavila, poster sam poklonila sestri.

 

Sinusi bole, prednji dio glave, bole me kosti, od nosa do očiju, ako su to kosti, a ne hrskavica.

 

Danas te pitao imaš li temperaturu. Čula si njegov glas koji te umirio. Jedini put u danu si se nasmijala, i to kad si čula njega. Doduše, to je bilo nakon što se okrutni ljubavnik javio. Napisao ti da mu ne vjeruješ ništa i da se ne daš u ljubav.

 

Muškarac prilazi ženi. Ako je zaista želi, vrlo pomno bira prve riječi Ovisno što želi od nje. Želio si da ti vjerujem.

 

Nisam mogla izdržati. Umjesto da plačem, što rade ljudi, jer to mi je došlo, da plačem, krenula sam njoj, knjizi. Da mi pomogne. Da kaže što je kraj, što nije.

Knjige čitamo zato.

Život ne čitamo. Život ne znamo. Ne znamo kad je kraj niti kad počinje.

Hoćeš li me voljeti i tada, kad ne bude više nitko.

Tada, kad…

Hoćeš li ostati uz mene, i tada, kad budem iskrena, kao sada.

Kad potpuno do kraja osjetim, i kad znam, znam, da te nikad neću zaboraviti.

Štoviše, da ću na tebe misliti onog trenutka, one sekunde prije nego što odem.

Na našu sobu.

Na trenutak u kojem smo se susreli.

 

Pijem samo onda kad prekidam. Snaga za ući u nepoznato. Onako kako ratnici ulaze u nove zemlje.

 

Jutros dok sam pila kavu mislila sam na njega. Ali svibanj me uvijek razljuti. Počne vrludati, šarati. Nabije mi rogove.

 

Cigareta mi je pala na pod jer sam pijana, koordinacija je sve lošija. Sad je palim.

Da je sad on tu, bila bih s njim.

 

Nadam se da ću je osjetiti, tu malu česticu koja pomiče brda. Taj najmanji atom koji premeće doline, i brjegove.

Clean cut, kaže ona.

 

Uvijek je promjenljivo. Promjenljivo oblačno. Nikad promjenljivo kišno, ili sunčano, ili promjenljivo snježno.

Uvijek su problematični oblaci. Volio ih je Baudelaire, vole ih pjesnici.

Kad se sretnemo nas dvoje, ja s tobom, hoće li biti lijep dan? Kad smo se susreli, u tom gradu, koji je inače kišan, sunce je sjalo tri dana.

Kad je on prvi put vidio mene bila je zima.

 

Pravilo kaže: sam. Sam sa sobom. Da nije te samoće davno bih poludjela. Da nije tog oružja, izgubila bih sebe. A izgubiti sebe je strašno. Nemoj dati da ti prijeđe granicu samopoštovanja. Budi s njim, on je dobar. On. Da, on. Rekla mi je.

I ja joj vjerujem.

 

Doviđenja, dragi.

Bilo je lijepo, a prave osvete tek slijede.

Njemu sam se osvećivala pisanjem, i naposljetku, tobom.

Tako će i sada biti.

I onda će ta osveta biti ujedno nagrada.

 

Nije dobro tako ulaziti, u ljeto. Ljeto nije osveta proljeću. Ne zbacuje ga s trona. Ljeto se ponaša drukčije.

 

Zna sve, vidi da ga varam. Ali on tisuću puta gore.

 

Pobjegnem ujutro, njemu, ili tebi. To nitko ne zna. Nitko me ne može kazniti.

 

Ne želimo ih. Bacamo ih van, iz sebe.

To je ekstraverzija.

Neki kažu egzibicionizam.

Ne, to je mržnja prema osjećajima.

To je izbacivanje.

Toliko snažno, da ništa ne ostane.

Ničega sad nema. Potpuno izbacivanje, praznina. Nirvana. Prezir, smijeh, odvratnost prema svakome, nula. Stanja potpune oslobođenosti od osjećaja, pritisak da pišemo i dalje, unatoč nestanku osjećaja, pritisak da se seks produži. Iako je prošao. Vrhunac. Gotovo je.

Gotovo je.

Nema vrhunca. No suspense.

Ovo je samo agonija.

 

Dogodio se prijelaz. Volim nekoga tko mi daje toplinu, ovog časa. Tko je učinio da smršavim nekoliko kila, da se opet gledam u zrcalu, da prestajem jesti iz očaja.

 

Oh sister.

Ali ne časna sestra.

 

Ubrzalo se. Strašno puno poruka, i izmjena je sve brža. Na početku ima vremena. On mi se ne javlja često, ni ja njemu, ali učinak jednog viđenja traje dugo. Isto je tebi, čini mi se, i vidim, s njom.

Ona je smirenija od mene, ima to svoje što želi od tebe, i tako smirena čeka. Ja sam se užurbala, s tobom. S njim ne. S njim ima vremena. Opet taj osjećaj, ima vremena. Ne toliko osjećaj početka. Koliko osjećaj da ima vremena, naprosto ga ima.

Kod nas dvoje više ne. Nema ga.

Nestalo je.

 

Prekinuti. Prerezati.

Preskočiti. Odletjeti?

 

On je dolje, kao težina, kao nešto što te veže.

Želiš zrak, visinu, sreću. Želiš biti nekome jedina i posebna. Ne zamjenjiva. Tako se to kaže. Ne želiš više poniženja. Ne želiš više očaj, ne želiš da ti slika u ogledalu smeta. Ne, slobodno se gledaj. Nekome si dobra. Plaha. Netko te želi vidjeti. Iznutra.

I ti njega. Kao da je lako, uzvratiti. Ne znam više ništa. Ne mogu više na zemlju, umrijet ću. Ne mogu se vratiti dolje, da me ubije. Testira koliko imam smrti. Sedam smrti. Sedam života. Ali ovo je zadnja.

 

Slušam klasičnu glazbu. Tako sam namjestila radio. Ne osluškujem hitove. Ne kočim se u leđima. Ne trne mi zubno meso. Nemam napade panike. Nemam nijednu lošu misao. Samo neki debilni optimizam. Ne vjeru, jer vjera je u buduće. Imam ovaj trenutak sreće.

 

Pogledaj, osjećaš li da je kraj?

A to što se tiče jačine emocija, to je točno, ali kao i kod svih ljudi s jakim intenzitetima, on ne traje dugo.

Intensity shortens time.

 

Govorimo svijetu da je krivo uređen. Na novcima, na sjaju, lažnom, na amfetaminima i kokainu. Vrijedi mu govoriti da čistoća i istina imaju svoju cijenu, ali da su sretni oni koje je plaćaju. Možda zato i pišem da ne lažem.

Želiš da bude zaljubljen u tebe, a on to nije. Zaljubljen je u nešto drugo, u svoju umjetnost. U svoju zadaću na zemlji. Ona isključuje tebe, u smislu u kojem žena želi jednog muškarca, za jedan život. On želi nekoliko života, nekoliko njih. Ti samo jedan.

 

Postoji jasan cilj, u tom kretanju, koje vidiš kod njega. To vas razlikuje.

Ti koji nisi nigdje. Koji bježiš. I nikad nećeš doći. Blizu je tvoj rođendan. Ni na njega nećeš stići.

 

Trebala bih trabunjati o tome. O gubljenju vremenu s nekim, s kim nije završilo onako kako smo očekivali. Ono o čemu smo sanjali nije se obistinilo. Ali obistinjuje se nešto drugo.

Nema ničega tako jasnog, kao osoba od koje se smiješ.

 

Nema ponavljanja pogrešaka. One jesu tu da nas nauče. Vukla sam ih, predugo. Ovaj potez, večeras, je prema njemu. Spomenuo mi je energiju, kako se stvara električna energija između dvoje ljudi. To je bio dobar početak, na njemu je i ostalo.

 

Lebdi, kaže. Pišem to tebi jer ti si moj adresat. Uskoro neće biti više toga. Uskoro ćeš se buditi bez mojih pisama. Pripremi se. Ovo su možda zadnje riječi, koje dijelim s tobom. Riječi su nas ionako vezivale. Pričaj s njom, taj film. Nisi pričao, šutio si, radio svoje. Nisi pričao s njom. Ona je umrla. Probodena. Bik ju je napola usmrtio, bila je u komi. Ali eto, probudila se. Jedan bik je došao i rekao nešto čarobno, nešto smišljeno ne da narkotizira, nego da razbistri. Jučer sam bila vani i nisam uspjela popiti pivu. Toliko sam čista da mogu samo vodu. Nema uskoro ni pušenja. Nema nijednog otrova jer otrovi su me držali na životu, u godinama tuge i patnje. Ti si mi rekao upravo to: očistit ću te od svih otrova. Uspjelo ti je. Sad sam čista, nema bolje riječi. Za novi početak. Želim ga i tebi. Hvala. Vrijeme je da ti zahvalim još jednom, da kažem, hvala, i odem.

 

Jučer je bio pun mjesec…

 

Znaš li da mi se njegovo ime pojavilo pred očima, dva puta u zadnjih dva mjeseca. Iskrsnulo je preda mnom, jednom dok sam vozila i stajala na semaforu, i pogledala u stranu. Bilo je to ime crkve. Drugi put prije pet-šest dana. Vozila sam se u tramvaju.

 

Ne trebam ništa, novac, automobil, niti stan. Ako izgubim nešto od toga, što drži tolike živote na okupu, tzv middle class, neće mi biti žao. Automobila. Odjeće. Stan je moj i ne može mi ga nitko uzeti. Kuću na moru ne trebam.

Imetak je samo ono što smo dobili imenom. Neće mi uzeti moj mir, i ne želim im zlo. Sad sam potpuno sama na svijetu, bez ikoga, osim svoje djece.

 

Nijednom nisi osjetio koliko mi je teško jer osjećaš samo sebe. Ja nisam vidarica rana, ja sam sama rana. Koja gori, već dugo. Sama rana, razumiješ li to. Ne, nema veze. Ali eto, samo da znaš, o tome koje su moje sposobnosti. Imam sposobnost da se upalim, kao i svaka rana, da se zatim očistim alkoholom, da se zaštitim od sepse.

 

Ujutro sam blijeda, kao da nemam krvi. Rana se povukla i ne krvari, ali sad su na njoj antiseptici, i sve vrste obloga.

 

John je ozbiljan, državnik. On mora biti pribran. Glumi da je odrastao. A nije, čim se upetljao s njom, probudila je u njemu dječaka. Pred ljudima ima drukčije lice, pred njom drukčije. Ona može biti svestrana, može gledati naprijed, natrag, u stranu. Periferno. Ne gleda ni u koga, zapravo. Gleda u smrt, i život, stalno. I on. Oboje će na čudan način umrijeti. Ne normalno. Oboje su to slutili. Ja nemam takve slutnje za nas.

 

Ne pogađa me tko je koga ostavio. Samo me pogađa kad prestanem vjerovati u osobu. Kad mi se sruši svijet. To je slom, valjda, ali nije strašno.

Izaći ću, ne boj se, kao što si ti izašao.

Netko me mora vući van, ne mogu sama.

 

Zašto sam toliko pretvarala, obične ljudske osjećaje i stanja, u riječi, u literaturu.

Čini mi se da je uspjelo. Osim ponekad, kao maloprije. Uvrede, stotine načina da te vrijeđam. To nije za knjigu, jebemti mater. I tako dalje. To je prosto. A mi smo fini.

Mi nismo black dogs.

 

Nikad se nisam borila tako, svim sredstvima. Nikad nisam bila tako na izdisaju, nekoliko puta i slala po pomoć.

 

A mislim u sebi, o tebi, sve najgore. Mislim da nemaš ukusa. Da si labilan.

Ne mogu pisati njemu, a htjela bih. Zašto mi ne da? Odgovori mi ti, koji primaš pisma, i ništa više. Ništa više od toga. Nisi vrijedan ničega drugoga, ali imaš adresu.

Misliš da je nemaš, ali imaš. Ja sam tvoja adresa.

Ne voliš me, ne volim te, ali smo adresirani.

 

Ljubav ima lice. Ne samo glavu. Govorim o jednom velikom crnom pismu, koje se pisalo samo, mimo mene. Samo sam se puštala, kao da sam nebo, a ono leti po meni.

 

Kad te vidim, dođem kući i ne treba mi ništa. Samo legnem, i ležim, iznutra sam ispunjena.

Kad te ne vidim, kažem sebi, imaš pisanje, imaš izlazak van, imaš prijatelje. Češće sam s njima, trebam ih, ali oni su svaki u svojem svijetu. Odvratan osjećaj osamljenosti. Potpune samoće. Nepodnošljivo. Kad nema nikoga u meni, onda sam sama. Ali to je rijetko, zapravo nikad. Uvijek netko postoji. Ne postoji da netko ne postoji, u meni. U mojem doživljaju života postojanje je usko povezano s drugim. Nikad trećim. Petim, ni prvim. Nego drugi, onaj koji meni ispunjava prazninu – rodila sam se s tim praznim prostorom u sebi.

 

Ne vodite ih nikamo. Samo tamo gdje vi želite. A želite samo slavu, da cijeli svijet čuje kakve su vaše emocije. Kako su snažne. Kako imate emocije, pa što? Ali da, vi jedini znate kako ih pretvoriti u riječi ili glazbu. Borite se s mogućim muzama. Ako vas ne potiču na stvaranje, ostavljate ih. Dok vas potiču su dobre. Ista sam. S tobom sam toliko dugo jer si me potaknuo na stvaranje, jer od tebe pišem. Znam da imam to oružje. Uvijek se mogu obraniti. Sad je 4:45. Probudila sam se, znajući da te moram ostaviti zbog izdaje. Bila sam sigurna i još uvijek sam.

 

Ovo moje odvratno buđenje.

 

Ništa ti ne javljam, samo pišem da preživim. Da budem čvrsta. Nakon nekoliko sekundi očaja, nakon buđenja u ranu zoru, shvatila sam da ću sinoćnje bijesne poruke ubaciti u knjigu.

 

Volim svoje emocije koje me drmaju, i koje onda ja drmam. Drmam ih do ludila. Drmam ih tako da procvile, kao žice.

 

Onda mu kažem da sam ga voljela kao što nikoga nikad nisam voljela. Napišem mu to u poruci. On ne odgovori. Onda ga zovem i pitam zašto ne odgovara. Kaže da ne mora odgovoriti na svaku moju poruku.

 

Što ćeš misliti? Je li trebala postati javna. Ili je trebala ostati naša. Ne znam. Reci ti, ako želiš da je uništim.

Ona sad, u 5:28., izgleda besmisleno.

 

Here is our little baby who saves us.

 

Daješ mi osjećaj da me nećeš mučiti. Ne mogu ti pisati, to je dobro. Svakoga kome pišem toga i otpišem.

Morat ćemo otputovati. Tamo ćemo biti prijatelji, cijelim putem. Uvijek ćemo biti prijatelji, dobri jedan prema drugom. Tako smo počeli, tako će i ostati.

Ništa drugo.

To je vrhunac ljubavi.

Dobrota.

 

Želim ga vidjeti. Njegov osmijeh, i naš razgovor.

Velika količina gluposti. Smijeha.

Obične glupe sreće.

Običnog uživanja. Ništa posebno. Ništa slično rubu ponora. Pa vidiš, tako sam i ja voljela. Ne može više tako. Ljubav mora biti prijateljstvo. Mora nam biti ugodno. Ne smije biti straha ni šutnje. Nego riječi. Ne teške i presudne. Obične glupe male riječi, koje se troše nježno.

 

Ptić ima logiku. To mu je najjača strana. Logično, sve je logično. Priče su logične. Odvalim mu dva tri šamara, a on i dalje viče: logično. Jebem ti logos mladiću, gdje je tu logos da ja tebe šamaram? Jako sam se prehladio, kaže, ali znam da laže. Dobio je toliko udaraca da ih se srami pokazati, dobio je cijela ranjena leđa, i tri lopatice sprijeda. Naposljetku je umro.

Nosila sam mu zavoje. Nosila sam mu piće. Voljela sam jedino njega. Ali nije preživio. Preživjele su svrake i vrane. I šojke. I preživjele su čavke. Histerično se smiju, kao da su same na svijetu. Taj smijeh, signal da je njima dobro, njima koje nisu marile da li ih se čuje, i da li nekoga smeta njihov smijeh, ili ga uzbuđuje. Te svrake toliko vesele što su vesele, da su svako veselje pokazivale javnosti, da ne bude zabune, da ne bude pomisli da su nesretne, jer one tu sreću dižu visoko, da svi vide, da je ne uzmu za tugaljivu pticu, nego da je dožive kao sretnu.

 

Prvi dan koji sam provela na suncu, sunčala sam se. Nijedna mi misao nije dolazila. Osim sunca. Osim topline. Nijedna misao. Na to mislim cijeloga života. Stalno želim samo jedno. Ugrijati se.

Jesam li hladna? Ili nisam. Topla sam, kao stijena, kad pukne, i onda svojim očima vezujem trenutke, da ne puknu. Da ne slome, tu zgradu, jer stijena povezuje, hram se gradi od betona i cementa. Kao napuklina. Kad treba krpati, prva sam tu. Kad treba povezivati ovdje sam, uzmite me. Ali sam nesposobna za osjećaje. Uzmi me tako hladnu, i odvezi, da gradim postolja u crkvama. Da budem bijeli mramor, na kojem će klečati nečija topla noga, krv ugrijana do vena, i preko njih, povraćena, u liturgiji. Nema veze što je to crkva. Ali pogledaj taj bijeli kamen, znam da ćeš se iznenaditi. Vidjet ćeš me takvu, hladnu, i nesretnu, i znat ćeš da je sve što trebaš napraviti dovesti svoj vulkan, svoju užarenu struju, da me rastopi.

Najviše mrzim pričati o vlastitoj hladnoći. Žena toplog osmijeha i vedra, ali nažalost, bez srca. Srce koje se slabije čuje, i točno radi, po broju otkucaja me poznaješ. Šezdeset.

Sekunda je toliko koliko puta kucne taj sat, to bilo ispod kreveta. Napisala sam ti, toliko topline nisam osjetila nikad. Toliki val topline koji si mi dao, da se sve srušilo. Sve obrane. Čudovišta iz pećina se povukla. Sve fantastične priče su postale jasne, da postoje topli i hladni, ljudi, jedni druge vole. Uvijek ću ti biti hladan sok, koji si upravo popio. Ti meni vruća užarena kava, koja se crni, pred mojim očima, koje se ledene, dok ih ona mrvi i sabija u zrna. Dok se ne umorim, ali led nikad ne umire. Zaleđivanje je najsigurniji način preživljavanja. Odmrznuta sam, nakon sto godina, zato sam tako uščuvana. Jer nisam živjela. Nisam bila istina. Nego san. Nego Snjeguljica, koja se pokrila snijegom, da ne bi živjela.

 

Nikad sebi nisam bila ljepša. Nikad sigurnija da je došlo doba, za sreću. Tako je u ljeti. Želim odjenuti boju pudera, i vidjeti te u crnom. Da kao dvije figure to napravimo u prirodi, ili nekom baru, gdje će doći naši prijatelji. Kokteli će biti na stolu, i sve će biti toplo. Bit će večernji zrak, ili predvečerje. Tako ćemo se lijepo opijati koktelima. Lagano, ne previše. Imat ću gole noge, i ti ćeš imati gole ruke, kad skineš košulju. Smiješit ćeš mi se. I ja tebi, kad dođemo doma, ili u neki stan, kojigod, nećemo voditi ljubav. Samo ćemo ležati, u odjeći od vjenčanja. Ja u najljepšoj haljini, stvorenoj za ležanje uz tebe. Svilu ćeš osjetiti, i dizati je polako prema gore. Gladit ćeš me, i nećeš znati kad prelaziš na kožu.

 

U zadnje vrijeme kad dovršim pismo, osjetim da sam uspješno pobjegla, u riječi. Pobjegla od intenziteta, od straha, a nekad od siline želje da ti pokažem sve, siline sljubljenosti. Vjerojatno tome služi i glazba, da se odlijemo, da se usporedimo i poistovjetimo. Ne, glazba služi da izbacimo. Izbacivanje muškog sjemena. Inače bi naprsnuo, pukao, taj cvijet muškog spola bi se rasprsnuo, sjeme bi štrcalo na sve strane i on bi umro. Recimo, tako zamišljam izbacivanje, kao proces. Moja izbacivanja, također, ne samo primanja. U zadnje vrijeme ne mogu samo primati i čekati. Osjećam da divljam, kao muškarac, da moram bacati van, da moram iznositi emocije na svjetlo, na vidjelo, da moraju poteći van, da ću puknuti. Ako ne učinim nešto s intenzitetom u sebi. Jesam li onda ja kao muškarac, ona koja potencijalno može isto tako izbacivanjem riječi začeti? Mogu sama začeti, mogu i sama roditi, ovo potonje mogu sve žene. Ali ovo prvo, začeti, mogu samo umjetnice. Sretna sam, i nesretna. Sretna sam što je tako, a nesretna što ne mogu jednostavno, ne mogu hladno, sad je sve jače, sve bolje i sve toplije. Kamo dalje? Sljubljivanje, s tobom, osjećanje i električna struja, u tijelu. Mogu li dva umjetnika preživjeti, je li moguće imati jednak intenzitet? Može, ali morat ću se sabrati, vratiti, iako je teško, nekad je dovoljno vidjeti te jednom i nikad više jer danima, sad već dva tjedna, ne dolazim baš k sebi, ne mogu pobjeći. Jedini mali smiješni bjegovi su ove riječi, smiješni jer ću ih poslati tebi. Jednog dana, za tjedan dana, jer ovdje nemam elektronsku poštu. Poslat ću ti ih sa zadrškom, kao što si i ti meni izlistao cijeli mjesec, kad je prošao, svu glazbu koju si slušao. Slušali smo zajedno, nevjerojatno, kao da smo ponovili sve, sve intenzivne emocije koje smo osjetili, ali ne. Kad sam bila s tobom, nisam mogla vjerovati, intenzitet nije bio tu, sa mnom. Ali se javio sutra, preksutra, kad te više nije bilo. I sad se javlja. Ne razumijem to, obično je najljepše u samom trenutku. Ali ovo je drukčije, ovo puca sve jače, što se vrijeme odugovlači, što smo dalje, kad prođe susret, koji se umnožava, raste, kao doslovno trudnoća, rast svih osjetila i osjećaja, rast koji dobiva sve veći značaj, obuzima me, i sad kao lutka prazna, prazna već deset mjeseci, čekam samo tvoje tijelo, tvoje ruke, tvoj pogled, tvoje misli, tvoj ton, tvoj obraz, nos, komadiće tišine koju ćemo lupati, lupati i nećemo se više nikad rastajati jer je to strašno, strašno je odvojiti se od tebe, strašno je izaći iz oceana.

 

Borim se za sebe. Da ne popustim. U tom zahtjevu. Nikad prljave stvari, prljave odluke. Zbog kojih se osjećam kao da prskam tintom, i kavom. Po stvarima ne treba prskati. Hoću reći, rub koji dodirujemo je rub između čistoće djeteta i zrelosti.

Nikad ne voli muškarca kao oca, da mu sve opraštaš. Nikad se ne zaljubljuj u one koji sliče na očeve. Oni su smrt. A ovi, tvoja braća, oni su ti parovi. S njima se tučeš, tko je jači. Koga više vole tata i mama. Tko ima bolje ocjene. Come brothers, fight me.

 

Neki dan sam zvala telefonski tarot. Rekla mi je za tebe da si u novoj priči, s drugom ženom. Za bivšega da je materijalist i da s njim može postojati samo strast. A za njega da bi mogla biti veza, ali da moramo uložiti puno napora u komunikaciju.

Čitala sam jučer knjigu u kojoj je jedino ime koje se spominje njegovo ime.

Onako kako sam tebi došla sigurna u kolovozu, jer je prvo što sam vidjela kad sam skrenula s auto ceste bio putokaz na kojem je pisalo tvoje ime.

Ostavljam te.

Znam sve, ne donosim ti više sreću i radost, ni ti meni. Ali vratio si mi mir, postala sam sigurnija uz tebe, i sve najljepše i najdublje što se može dogoditi dogodilo se.

 

Sad molim te nemoj odgovarati više. Nemoj mi odgovoriti, nemoj reći.

 

Sanjala sam ga noćas. Zamolio me, nemoj mu pisati više.

 

Baš neki dan presreo me jedan na ulici. Sličan tebi, lovac. Nikad se neće smiriti. Odnosno hoće, ali uvijek samo djelomično. Žena se često pita što ne valja s njom, ali problem nije u njoj. Problem je onaj koji je takav kakav je. Nomad, ne sjedilački tip. Vrijeme kulture: davno. Vrijeme moje kulture. Nedavnije.

 

Zidovi naše nastambe. Sojenice, naravno. Ali nema poda, nema tla, nema veselja, nema vatre i dubokih noćnih razgovora. Nema pjevanja, uz gitaru. Nema šale ni humora, nema ničega u toj kući, samo goli zidovi.

 

Ali sutra, znaš, počinje ljeto.

 

Pitala sam jednu prijateljicu koji joj je najljepši? Rekla je: kolovoz. I meni je. Ne samo zbog onoga što se događalo u njemu. On mi je najljepši po sebi, ne samo zato što sam se u njemu rodila.

Zato čekam noćas ljeto. Odnosno dočekala sam ga. Sjedila sam u majici na bretele, sva ustreptala, što nemam duge rukave. Bila u cipelama, čitala. Bez čarapa. Ali sad sam ipak obukla čarape, i imam vestu. Jedva čekam da je skinem. Da bude 29 stupnjeva. Da bude sunce, a u stanu polumrak, kao i obično, spuštene bijele rolete. Zrak je topao i svjetlost je vani, ali onoliko koliko ja hoću. Polumrak, a izvana svjetlo, kojemu priječimo, da uđe. To je najljepši dio godine. A u danu? Najljepši je sumrak. Opet svjetlo koje zapada, ali smireno i polako, tegobe dana su gotove i bliži se odmor. Slutnja odmaranja, a obavljen je posao. Dan je bio naporan, zar ne? Uvijek je dan naporan, a noć je ona koja odmara.

Dočekala sam ptice. Nema još sunca, možda ga i neće biti. Da želi, već bi došlo. Po jutru se poznaje dan. Po počecima se slute krajevi. Naš je početak bio sjajan. Ali je nestao. Bili smo više kao zvijezda, koja se upalila, i ugasila. Nema kontinuiteta, među nama, osim ove knjige. Ovih zapisa koji te vjerojatno vesele. Ali kao i sunce, jutros, nisi došao. I nećeš doći. Jer po jutru se sve poznaje. I jutro je pametnije od večeri. Ali je zato noć tako topla, tako blaga, i tako… draga. Laka ti bila, kaže se. A ja tebi kažem lak ti dan, dragi. Neću reći zbogom, to sam već rekla. Noć mora biti dobra. Dan mora biti lagan. Tako ćemo ih pomiriti i ujediniti. Da budu sretni. To će biti hepi end. Kakav svi trebamo. Da se stvari opet sastave. Laku noć, dobro jutro, i tako dalje. Svi ćemo tad biti jedno, i prestat će ova tuga na zemlji. A do tada, kako koji, kamo koji. Netko s nekim, netko s nekim drugim. Netko sam. Netko u dvoje. Netko sretan, i netko očajan. Netko izgubljen, netko nađen. Netko je dočekao ljeto, kao ja, i sad samo želim da bude zaista ljeto, da me ne iznevjeri.

 

Nazvala me žena ljiljan. Ispričala mi je vic kako se Irac nikad ne odriče sotone. Pitali su ga nekoliko puta odriče li se sotone, a one je rekao tri puta, valjda, da ne želi još jednog neprijatelja. To je bilo ujutro, sad je blizu podne.

 

Baš jučer sam ostala bez tih novih cigareta. Sestra mi je dala svoje, one koje sam pušila zbog tebe, ne doslovno zbog tebe, nego zbog toga što si se pojavio u mojem životu.

 

Upravo zvone zvona. Podne.

 

Ne gasim se kao drugi. Ja se zatrpavam. Hranom. Snom, očajem. Pričam previše. Ne vjerujem da se može dogoditi dobro, poput obostrane duboke ljubavi.

 

Meni mama ne da to, kaže da je opasno. Da pričam s dječacima.

 

Ničemu ne vjerujem. Najmanje riječima. Ili, vjerujem u sve riječi, ali kratko, samo nekoliko sati.

 

Riječi se potroše, izlete, pa ulete.

 

Stalno mislim na književnicu koja je napisala roman u nekoliko dana kolovoza.

 

Gdje su oni ljudi koji legnu u krevet, odmah, nakon prvog pića i nekoliko pogleda? Moguće je, doduše, da u trenutku sekunde saznaju sve što trebaju znati. Da ne treba vrijeme. Nekima se to događa. Meni se to dogodilo. Odmah sam znala s njim, ne s tobom. Sa mnom si ti znao. A s njim je znao i on, i ja. Samo smo šutjeli.

 

Svijetle boje.

Rađaju se.

Riječi zacrnjuju.

 

Znam da nisi oka sklopila…

Nisam.

Možda i ja noćas napišem roman.

Da ti suze obrišem

Da, upravo to.

Ovu noć da zapečatim.

Ili da je samo potpišeš?

Hej, zaboravi ga.

Odlazim, odlazim. Imaš novu ženu. Uživaj.

I još nešto:

Nitko se ne smije kao ti.

 

Zovem da me probude ujutro.

I kažu: taj broj nije moguće pozvati.

Ili još gore: taj broj je nedostupan.

Kad će više to jutro?

 

Dame biraju.

Niste znali?

A tako je.

 

Taj je dostupan.

Dolazi, dapače, sam na njezina vrata.

Nasmije se, ima lijep sako. I sve je svijetlo.

Ona telefonira.

Radi ono što te čini sretnim, napisala sam obojici.I sebi, samoj.

Život je kratak.

Nemamo rezervni.

Iako ja imam rezervnog muškarca, tako se čini.

Mogla bi postati krimi priča.

Pa to je logično.

Prošla sam sve žanrove u jednoj knjizi – za koju je upitno je li knjiga – kao duga spektar.

 

Trube automobili. Svadbena povorka, na ulici.

Ovo je čudna šuma. U nju putnici dolaze umorni, na po- četku nemaju snage, ali kad izađu izgledaju odmorni.

 

Non-stop, trgovina koja je otvorena noću i ima neonska svjetla.

 

Hoćeš li imati noćnu moru? Pa probudit ćeš se ujutro, ona će prestati. Bit ćeš opet slobodan, i svoj. Nećeš više čekati moja pisma, niti gledati što radim.

Daj, pokušajmo, nema nam druge.

Pokušajmo živjeti jedno bez drugoga.

 

Tko voli šumsku ciklamu doći će po nju.

Kao i šumsku jagodu.

Ne božur, niti tulipan.

Nego ciklamu. Glava joj pada dolje, čudna je.

Sestra je neki alpski cvijet. Moram je pitati.

Naranča je možda najbolje rješenje.

Laku noć, razmisli.

Tebi ipak treba opijat, da te uspava. Ne znam što ciklama ima.

Ona odašilje neon. To su neonska svjetla.

Možda je pukla, jednom. Nije čudno, krhka je.

 

Boja noćnog neba, osvijetljenog zvijezdama, tamno plavog i fluorescentnog, ili mora s planktonima koji sjaje. U sredini je purpurni mjesec, mlađak. To je slika na zaslonu kompjutora.

 

Sa svakom si ženom intenzivan. Ja sam bila površna. Ovo sve što mi se sad događa je osjećanje.

Kako ti živiš? Umireš li u djeliću sekunde? Kad to dođe kako preživiš?

Morat ću biti pažljivija.

Trebam samo mijenjati boje.

Kao semafor.

Ali crveno će značiti prolaz.

Ili neće.

Crveno more.

Znamo da se otvorilo.

Zbog tog susreta na Crnom moru pismo je bilo crno.

Sad je crveno. Gledaj. Malo, u njega.

 

Rajske ptice slijeću. Zovu me, dođi, dođi. Kažem im odjebite. Odjebite jer ste bolesne. Vi ste ona bolesna vrsta koja nese jaja u tuđim gnijezdima. Ne, to su kukavice. Mi smo dobre. Nosimo jaja koja same snesemo, sjedimo na njima, ptiće prepustimo slobodi na vrijeme, i sve kako treba. Ne, lažete. Zadržite ih nešto dulje nego što treba. Koji sat ili dva, sigurno. Nije istina. Je. Otišle su, naglo, kao da nema predaha.

 

Ženske kuće su… čudne. Ne smrde, nisam to htjela reći. Nego zaudaraju. Ne niti to. Nego su neurotične. Ne, niti to. Nego su ustrašene, bave se sitnicama, siktave. Grintave. Izbjegavamo jedna drugu… uglavnom, noćas. Da, noćas. Noćas ću dati sve njemu, već sam dala. Nadam se da nije kasno.

I ti voliš crvenu. Ne želiš hladnu ženu. Niti žutu vedrinu. Niti želiš ljubičastu zamišljenu i napola odsutnu.

 

Sve je jasno, onaj od kojega pocrveniš je onaj kojega voliš.

 

Njezin miris nije miris, nego otrov. Njezine latice nisu latice nego okovi. Njezina sredina ili srce je bolesna. Ljubav je opasna. Rekao si da idemo spavati.

Ne, ne idemo.

 

Došlo je ljeto. Ne mogu spavati dok ne kažem sve što moram reći. Moram ti reći stotinu stvari. Da sam bila…već jednom tako voljena. Da ne znam koga volim od vas dvojice.

 

Naučio si me da ne postoje ludi i normalni. Da smo svi ludi, na svoj način, i svi normalni. Čovjek oboli kad nema komunikacije s drugima i kad ne poznaje sebe. Kad ne zna ništa o sebi, kad mu sve drugi moraju govoriti. Ili kad ništa ne zna o drugima pa drugima nameće što on zapravo misli. Ali komunikacija s tobom je bila iscjeljenje.

 

Fluorescentno rekla sam ti već, ili to njemu govorim slikama. Nikakva nježnost, nego sama struja.

 

Nakon svake definicije i zaokruživanja, jer to radim – zaokružujem cjeline, okružujem ovu knjigu, dajem joj oblik, opsesiju, vrijeme i mjesto radnje – vidim da ste vas dvojica likovi.

 

Obojica su pjesma. I ja sam pjesma. Logično, samo njima vjerujemo, pjesmama.

Ne vjerujemo u druge formulacije, jer počivaju na formulama.

Ali konstatacije, one su konstantne. A mi se samo mijenjamo. A tvrdnje, one su tvrde. Oštrine, poante, da možda. To je dnevno. Ali noćne bujice, noćni pritoci, koji dolaze sami iz mora nesvjesnog. Sea of love. Take me to the sea of love.

 

Pitao me da li volim žene. Rekla sam ne. Ne volim žene jer sam previše žena. Previše srasla uz majku. Da je otac još poživio vidio bi me ovakvu, znao bi da sam i njegova. Ovako nije mogao znati. Majke uvijek znaju jer sve izađe iz njihove utrobe. Tako vole jednako. Ali očevi nekad nisu sigurni. Cijeloga života traže gdje je taj njihov djelić u djetetu. Je li mu na prvi pogled slično, ili je u većini stvari poput majke. I onda ga nađu. Taj djelić. Tako je moj otac to našao, netom prije negoli je otišao sa zemlje. Rekao mi je, s osmijehom, znam, ti ćeš pisati… to su mu bile zadnje riječi, gotovo zadnje, nakon čega je došao stupor, strah, panični napad, netom prije smrti, kad sam ga zagrlila. Naravno da sad plačem. Kako bi moglo biti drukčije. Ali ipak svjesna da plačem samo kad se sjetim. Ne plačem bez veze, svakoga časa. Nisam zaplakala za njim sigurno već godinu dana. A baš jučer umro mu je brat, moj stric.

Laku noć, htjela sam ti napisati.

 

Ubrati, dakle, znači izabrati.

 

Pokušala sam, prije godinu dana, rukom ubrati ružu. I nisam uspjela. Treba nju škarama. Mak lagano. Ciklamu isto lagano. Ali ružu ćeš teško dobiti.

 

Gotovo uopće nema jela. Samo jaja, proteini. I nešto malo kave, i cigareta. I njih sve manje.

 

Napravio je tišinu između nas. Zadnji put kad sam ga vidjela potpuno je bilo jasno da se nismo ni pozdravili. Baš ni to. Potpuni nabijeni električni trenutak. Bez ijedne riječi, gotovo ni pogleda.

Dosta, dosta. Svako pisanje je umiranje ljubavi.

 

Pričaju dvije bebe, koje se smiju, jedna grize stalno, a druga se na to potpuno ushićeno i naivno smije i čudi, ali sviđa joj se.

 

Sad je moje vrijeme, od sada, pa do zimskog solsticija.

Možda mi netko ne kaže rečenicu: Hajdemo na istok. Nego mi kaže: hajdemo, pokazat ću ti što znači Easter.

 

I to je sve draga loša srećo, ne želim da više budemo prijateljice. Želim da se rastanemo.

 

Opet mislim na nju, i nju, i sve žene koje su gorjele. U nekoliko navrata odlazim u kupaonu i tuširam noge. Oko koljena, tamo gdje su žile. Užaren je rub proljeća i ljeta. Naša dva doba se sastaju. Ili bore? Ne znam. Ako ti vjerujem, onda ću reći: sastaju se proljeće i ljeto. Ako ti ne vjerujem, reći ću ti, kao neku večer: izgubila sam te.

 

Pjevao si neku koju nisam nikad čula, ni razumjela. Onda je tvoj prijatelj tražio, baš inzistirao da otpjevam prvu koja mi pada na pamet.

 

Don’t cry for me Argentina The truth is I never left you

 

Ti koji nisi našao dom. Ti koji ga još uvijek tražiš. Ipak, htjela sam ti reći večeras. Našao si ga. To sam ja. Nisu ni riječi ni djela. Dom je više od toga oboje. On je gnijezdo, on je sirotinja koju nalazimo, koju vidimo i kojoj dajemo kruh. On je početak i kraj, prostor u koji ulazimo, od nekuda. On je utroba. Zatim soba, kuća i krov. On je naposljetku humak. On je ono gdje jesmo i čemu tada pripadamo. On je čudesno mjesto, posvećeno i drukčije. Potpuno posvećeno, jer pripada samo nama. To sam ja tebi, to si ti meni. To je gore i dolje, manje i više od ljubavi. Onkraj ljubavi, onkraj zajedništva. Zajedno, dvije jednine koje se spajaju. Ali dom je objedinjenost. Dom, mjesto koje tražim cijeloga života. Ne kuću. Ne krov. Ne ognjište. Ne domovinu. Ne ljubav. Ne vatru ili vodu. Tražim dom kao izgubljena duša. Naposljetku, došao je taj osjećaj, i ti si se udaljio s tog mjesta. Ovaj cijeli tekst je domotužje. Nije čekanje. Nego je tuga za domom kojega smo osjetili. Kako je to čudno. U domu boraviš, imaš ga, posjeduješ, u njemu jedeš, kuhaš. Ali dom, u čovjeku, u ženi. Dom, dolazak na mjesto, kojemu pripada naša duša. Naš najbolji i najtanji dio. Onaj najkrhkiji. Netko kad čovjeku uzme dom, uzima mu dušu. Tako se to sve odvijalo. Izgnali smo se. Kažeš da su to bili dušmani koji su nas odvojili. Ali sad ih više nema. Zaljubljivanja u druge, muškarce. U druge žene. Zaljubljivanja i odljubljivanja. Strahovi koji te tjeraju u novo. U manje. Strah od velike strasti potjera čovjeka prema manjoj. Nisam više ustrašena, sad sam pored riječi, koje govore. Žele biti dom. Ali ne samo one. One su pomagala, da ga gradimo. Ova kuća je kuća, ove riječi su zidovi, cijevi i odvodi. Ove sve riječi bile su zidanje. Zarezi su bili cement. Točke su bile čepovi, da ne ode sve u odvode. Odvodi, to su bile tri točke… Upitnici su bili prozori. Mala slova su bili mali zidovi. Veliki zidovi su bili razmaci među mjesecima. Najveći zidovi su bili rezovi. Rezovi i prijelazi iz sobe u sobu. Najveći rez su bile boje. Jedna je prostorija bila posve crna.

 

Večeras se ništa ne spušta na zemlju. Samo hladan zrak, kao u svibnju ili travnju, dotiče zemlju. Ništa veće ni manje od njega. Napisala sam ti da sam kao propuh, da u mene ulaze struje koje primam, i koje se kreću po meni. Ali sve izlaze. Imam takvo tijelo, rupe, uši, nosnice, usne, utrobu. Ima takvih žena, žena propuha, s mozgovima spužvi, koje se svako malo prepune vlagom i onda osuše. Ali jedno je sigurno, ne slušam više glazbu. Ne razabirem nikakve znakove. Svoje odabire radim sama, i pri punoj svijesti da ću ih sve platiti.

 

Probudio me san. Pismo koje mi pišeš ti, ili netko blizak tebi, nije važno. Ali stiglo je pismo, u kojem piše da volim split ends.

 

Nisi ljut, ni bijesan, samo tužan. Nisi se borio sa mnom, da bi bio bijesan, zbog poraza. Nego si me volio. Izgubio. Žaluješ. Ti si me volio. Sad si možda u crnom, ali s obzirom na to da ti opet ovo šaljem, možda nisi.

 

Prvo je vrijeme izmjene svjetla i sjene. Zatim vrijeme, vedro, kišno ili snježno. Najteža je noć. Najljepše je svjetlo. Laku noć, kažemo s razlogom jer je teška. Dobar dan, zato da ti nešto kažem, bilo što. Danu ne treba riječi. On je sam po sebi lijep. Dovoljan. Dan je početak srpnja.

 

Dolazimo do odluke, ne donosimo je. Kad je donosimo kao da je i odnosimo, kao da se ona nosi, odnekuda. Ali do nje se dolazi, postupno, ili naglo. Ja nisam došla, pustit ću da dođu drugi. Dolazim, rekao si mi u sobi.

 

Mačak je sad na mojoj ruci pa ne mogu više pisati.

 

On odsvira, ona ga pogleda. Malo se nasmiješi. Dovoljno. Upravo onoliko koliko si se ti meni nasmiješio, i ja tebi. No bright smile. No open smile. But shy one. Ali čudesan. Sky smile. I scena je kao iz raja. Bijeli klavir, ona otvara prozore, pušta svjetlo. On odsvira i pogleda je, točno kao što ti mene pogledaš. Pomalo za potvrdu, pomalo kao netko zadovoljan i pomalo vragolasto. Kraj glazbenog broja. Ona ga gleda. Ne treba ništa govoriti. Čak ni očima. Oči nemaju govor. One imaju nešto drugo. Prepoznavanje. Kao kad vidiš isto. Prepoznajemo stvari, u očima drugog. Svojima gledamo, ali u drugima vidimo. Ne odraz. Vidimo ljubav. Nema riječi, ni grimase. Ona više nema ni osmijeh. Samo mu daje oči. Pogled. I on traje, i kad prestane. Traje u sjećanju. Nekome u sjećanju traje dodir, a nekome pogled. Nekome boja glasa. Nekome visina tona. Svima nešto traje u sjećanju i poslije susreta. S tobom traje pogled. S njim traje dodir. Munjeviti ugljen je bio njegov pogled. Nije bio ovakav, lenonovski. Čemu da vjerujem? Kojem osjetilu? A osjetilo je put do osjećaja? Mentalnost sam ostavila za sobom. Čak i znakove sudbine u slučajnim događajima. Ostalo je samo poslušati sebe. Što čujem, unutra. Što je ostalo zabilježeno. Čega se sjećamo sada? Čega ćemo se sjećati trenutak prije umiranja? Možda ću se, mislila sam prije, sjetiti njegovog dodira. Ali sad mi se čini da ću se sjetiti tvojeg pogleda. Doprijeti do istine. Boja je bila bijela. Logično. Došli smo do same čistoće osjećaja.

Nije bitno hoće li se dogoditi. Važnije je osjetiti tu pojavu. Potpune, bijele ljubavi. Spremne za to što bijelo podrazumijeva. A najviše čistoću. Ptice već pjevaju, opet sam dočekala jutro. Ali spavala sam popodne. 4:29. Broj Venere. Ali ne vjerujem više horoskopu. Ni bogu ni vragu. Ni zvijezdama ni mjesecu. Ni bojama ni mirisima ni okusima. Samo sam prepoznala. Prepoznala istinu. Bjeline. Sve je došlo od ljubavi, zbog ljubavi i u ime nje. Njezino ime, ne moje, njegovo ili tvoje, iako su i ona bila značajna. Ali više nisu. Važnije je ono što je iznad simbola, što je zbilja. Ovdje i sada. Here and now ja znam, poznajem ih. I oni jasno govore. Ovo je istina, a ona je uvijek bijela.

 

The only things which are white are I think few panties. One old jacket. One shirt, also old. Really nothing white in my closet.

Funny, isnt’ it?

You make me smile.

And I think this is the funniest thing that ever happened.

Now, soon, the sun will rise.

It will not be sun, only sun rays. Light. 4:40.

 

Dvoje dolazi autom iz noćnog izlaska, parkiraju pred plažom. Obližnji pas laje. Čuju se cvrčci. Bila sam na plaži i razgovarala na telefon. S prijateljicom, zatim s njim, ujutro, dok sam se njihala u mreži. Nakon razgovora sam nekoliko minuta ostala, ljuljala sam se od pomisli da ne treba uvod, kad razgovaramo. Uvijek kad se osjetim nezaštićenom i napadnutom, zovem njega. Pitam ga uvijek za savjet, jesam li dobro postupila. Ima nešto u njegovom glasu što mi stvara želju da postavim to pitanje. Ne da mu se svidim, ni najmanje. Samo da mi da tu mogućnost da nešto pitam, onoga kojega nikad ništa nisam pitala dok je bio živ. Sve sam radila po svojem. Sad to ispravljam, uživam pitati, i dobiti taj odgovor, ne same riječi, nego samo ton, koji kaže: jesi, jesi, kaj ja znam. Ton nekoga tko misli, i tko je na mojoj strani. Mi se šalimo, on mi pjeva. Nije ovo moje vrijeme.

 

Između kuća nije veliki prolaz, do nas su susjedi. Kad sam bila dijete, na svim putovanjima, posebno vlakom, gledala sam u kuće, upaljena svjetla i pitala se kako se živi, iznutra. Fascinira me zatvaranje koje radi kuća, u odnosu na okolinu. Uspostavljaju se obitelji, na temelju zidova, na temelju odvajanja od okoline, susjeda, uspostavlja se jedinica koja skrbi o sebi, i ne dopušta da ulaze drugi ljudi, takozvani gosti. Uvijek su gosti na vratima, i ako im ne dopustimo da uđu, neće ući. Takve goste koji svraćaju svakoga dana zovemo obitelj. I obrnuto, članovi obitelji dolaze kao gosti. Zašto ljudi zovu stvari obiteljskima? Zašto se preokreću u snu? Zašto ne spavaju mirno i čvrsto, kao zidovi, zašto zidovi ne štite nikoga? Trebali su biti mirni ti zidovi. Sve je trebalo biti čvrsto, i pouzdano, a treperilo je. Kuća je bila izdubljena do korova, a korov je bio sabijen u stijene. Kad se nebo sastalo s nebulozom, počeli su drhtati neboderi. Sav se svijet ljuljao. Riječi su pljuštale, posve nepovezane s događajima. Saugala sam cigaretu za cigaretom, vidjevši da mi se sviđa, pušiti, i pisati. Ništa više. Samo to dvoje.

 

Pas je opet zalajao. Kratko. Kao da cvili. Ili se ljuti. Sam ne zna je li išta uopće rekao. Najgore je što me ne zanima, više, tko sam. Kao da je važno. Dapače, gadljivo je. Dođe doba kad saznamo, ili odustanemo. Nije tako važno. Tko sam ja, i tko si ti. Tko smo svi mi. Što je onda važno. Samo tijek. Ne kratki prekidi. Važno je samo teći. Ako on laje, onda je lavež sve što želi. Meni je to dovoljno. On je biće. Opet laje. Jedino on i ja, i komarci, i mi smo dovoljni. Sad znam što je on radio, navečer, kad bismo svi mi, djeca i žena, zaspali. Sjedio je, pušio. Nekad sjedio, pušio i pisao. Nekad samo bio sam. Uzvišena samoća – najbolje društvo. Kao pritajeni gost, onaj koji sjedi u kutu. Ušao je u tvoj život, a ne znaš to. Pritajeni putnik. Sve koje zoveš nisu došli. Nisi ih ni željela. Ali ovaj, koji sjedi i gleda svaku večer, u tebi veliki samotni čovjek, koji se nikad nije othrvao osamljenosti, koji je svaku večer želio još više samoće, kojemu je život bio prekratak da namiri svoju potrebu za samoćom, tko je taj čovjek. Ne znam. Nisam ga upoznala, nitko ga nije upoznao jer je stalno bio sam. A opet, poznajem ga i ne razumijem kako poznajem nekoga tko nije ništa dijelio. Što mi je dao? Gdje je to sakrio. Možda u pisanje.

 

Opet laje, on i ja smo jedini budni u ovom malom naselju. Ne mislim o njemu, on ne misli o meni.

 

Sad cvili. Možda ipak nešto želi, ali ne od mene. Kako je to ljekovito. Ne imati nikakvih potraživanja. Namiriti se sam. Sam dospjeti do unutarnjeg mira, koji se ne shvaća, po danu, kad se proizvode riječi, i kad se namaču krpe, u vodu, da se operu podovi u stanovima, u koje se poziva goste. Vjerojatno je moj manjak angažiranosti razlog zbog kojeg pišem. Ipak je prevagnulo. Ne volim život. Ne toliko kao ovo. Valja pisati samo tako, zbog ljepote. Ljepote koju možemo zamisliti, ne doživjeti. Ljepote kojom ćemo iskupiti sebe, i druge, ljepote koju ćemo plesti, od niti, koje ne postoje u stvarnom stanju, nikad se ne pokazuju. Naš materijal, život. Naše ruke, koje ga vide i ne vide. Koje šaraju njim, dodaju boje, prelaze u nove redove. Nema ničega u drugome, sve je ostalo nezapamćeno. Svi koji su postojali, postojali su samo tako, da bi ih se bilježilo, da bi se iz njih pisalo, da bi se pretvarali u riječi. Nisu bili dovoljno živi jer da jesu ne bih ih pisala. Nisu bili dovoljno prisutni, možda. U jednom dijelu. Ali u drugom, nikad nisu dovoljno živi. Zato ih pišemo. Zato i govorimo. Da bi oživjeli. Znam samo da je ono stanje kad ne govorim i kad ne pišem opasno. Tad osjećam da su maksimalno živi, ti koji su pokraj mene. To sam osjetila samo s njim. Potreba da ne govorim, da samo budem, šutim. Da ne radim pokrete, da ne gledam, da žmirim.

Eto, to je smrt.

 

Umrla sam. Da, rekao si, i ja. I ponovno se rodio. Onda smo novorođeni. Kad sam ga prestala voljeti, i on mene, kao da je jedan dio mene umro.

I to je bilo sve.

 

Vrijeme nam služi za odmake. Za distancu. Jer jedino ono liječi.

 

Neću se ženiti, rekao si. Zašto, pitala sam. Jer nije vrijeme za to… Ljudi kad se ožene podrazumijevaju jedno drugo.

 

Nemojte vi muškarci biti samo humci na groblju. Ako je to zbog toga što ispuštate manje krvi, i ostaje vam previše željeza u organizmu, budite dobrovoljni davatelji krvi, tako ćete poživjeti i žene neće biti čistačice vaših grobova. Gledajte da poživite zbog njih, a nemojte ih mrziti. Ili se odlučite koga volite, koji spol. Ako je to vaš spol, budite jasni. Nemojte ulaziti u njih ako ih mrzite. Ako želite vidjeti ženu kako plače zbog vas, jer ste je slomili, nemojte to činiti. Napišite joj, umjesto toga, želim da me voliš.

 

Pokušava je navesti da mu oprosti. Ali ona je tužna. I još jedna me pitala isto: oprostiti, ali ne i zaboraviti? Je li to dvoje moguće? Ne zaboraviti povredu, a oprostiti je? Mi smo samo žene. Tužne i ljute jer pamtimo, jer se vraća stalno taj prizor, kako plačemo zbog povrede. Prizor kako on umire, jer oni žive kraće. Kako će umrijeti zbog tebe, ako ga ostaviš.

 

Mučno mi je, želudac me boli od hostije. Ne baš. To je meni fino. Kao što netko voli miris tamjana. Netko tko te povrijedio, i mrzila si sebe, umjesto njega.

 

To si mi rekao, plači, plači.

Da sam barem svojedobno plakala. Ali nisam plakala. Znaš još goru vijest: nisam nikome rekla koliko me boljelo. I dok sam umirala, bila sam sama. Sama sam se borila protiv smrti. Strašno je da nemamo kome reći, nitko nas ne čuje, nitko ne vidi. Da moramo ostati snažni i moći sami. Da nas stalno ostavljaju. Da misle da smo ratnice. A nismo.

Plakao si, kažeš. Oboje smo onda možda istog dana plakali. Ja sam osjetila toplinu i nježnost. Otvorila sam se nepoznatim ljudima. Pričam ti o tome, a ti mi govoriš da plačem. Da samo plačem.

I da se smijem.

Jer oboje je to normalno.

 

Počinjao si stvari sa ženama dok sam ja sjedila i pisala. Čekala. Davao im sebe. Ne znam zašto. Ti znaš.

Nemoj me vrijeđati. Nemoj me ni mrziti, zašto mrziti osobu koja se razočarala?

Nemoj izdati ni naše dijete.

Ono je tu. Sad kraj mene. Ja sam u njoj. Nemoj je poslati strancima. Nemoj da je usvoje drugi ljudi. Nemoj da je zlostavljaju nepodobni usvajači.

Sklopio si savez protiv mene. Protiv Francuske. Mađarske. Hrvatske. U redu. Savez južnih zemalja Balkana.

Hvala ti. Zaista…

Na tisuće izdaja i prevara. Htio si da pogazim svoj ego i dostojanstvo. Da ti oprostim, ali ne mogu jer ne mogu zaboraviti. Jer sam maštovita. Zamišljam tebe i tu ženu, u toj zemlji, oko Nove godine ili siječnju, zamišljam kako se volite, kako se nalazite u nekom kafiću. I ja, hladna zima, u stanu, kraj kompjutora, pišem ti.

Kad se toga sjetim dođe mi da umrem. Od srama. Koliko nisko možeš pasti? Ah, to nebo zna.

Koliko nisko. To zna samo onaj gore. Koji me vidio. I vjerojatno je sve napisano palo odozgo. Kao kiša. Kao mrak koji pada sada, sve ranije i ranije. Uskoro će sredina jeseni.

 

Našli smo dom jedno u drugom, ali dom osim dvoje ljudi mora imati i prave zidove, prave stolove. Nikad ih nisam vidjela kad sam mislila o tebi. A znam da nisi ni ti. Nisi me vidio kako stojim, kuham, vodim dijete u šetnju. Nismo mogli i nismo stigli ništa obaviti. Ništa nismo gradili ni stvarali. Nismo bili dobri na poslu. Nismo čuli druge ljude.

Prestali bismo oboje pisati. I sve bi se to dogodilo da smo se spojili. Jer se nikad ne bismo željeli rastati.

A partner? To je drukčije. Također se ne želiš nikad rastati od njega, ali ne toliko strašno. Izlazak nije tako strašan. Možemo izaći jer svijet postoji. I izvan nas. S tobom je prestao postojati. Zato sam pisala. Uskrsavala sam nas, svaku večer. Ali svijeta nije bilo.

On mi daje mjeru, unutrašnje i vanjske realnosti. Mogu voljeti, i volim duboko, ali ne prestaje postojati okolni svijet. Dapače, postaje još življi. Postajem sve integriranija u njega. Svijet me veseli jer me veseli on. On mi daje snagu i radost da mogu svakoga dana voljeti i sve oko nas, što nismo nas dvoje…

 

Bio si najintenzivniji doživljaj. Pa nismo stigli biti ni zaljubljeni, odmah smo srnuli u ljubav. Nismo se stigli idealizirati.

Odmah ta zrelost osjećaja, a nismo se uopće prije vidjeli, u tom svjetlu.

To smo bili nas dvoje. To je nekako bezvremeno. Kod mene ne prestaje, iako sam zaljubljena u drugog. I ti si ili si bio u drugu.

Ovaj san me prepao. Uvijek mi snovi isporuče istinu.

Eto, nemoj biti tužan, ako i ne budem tvoja za stvarno, znaš da opet jesam…

Nije ljubav otišla.

 

Sjećaš se, u autobusu si me pitao kako mi je prijateljica, koja se bila zaljubila, i tad je, pretpostavljali smo, bila s njim. Kako je? Pa u sedmom nebu. Nasmijao si se.

E tamo sam ja bila s tobom. Baš tamo.

Ali mogla sam nestati tamo, potpuno. Rasplinuti se.

Ovo nije kraj knjige. Vraćam joj se često. Možda će me pratiti uvijek, možda nikad neće završiti. Završit će onog dana kad zbilja izvan nje postane kao ona, kad se izjednače.

Kad se izjednače dan i noć, kad se izjednače ljeto i jesen. Kad ne bude toliko oštrih razlika, rubova i rezova. Kad ću lakše moći savladavati distancu. Kad ne bude stravično hladno ili stravično toplo. Kad nađem klimu u kojoj će biti postojano svjetlo, postojana toplina.

Ti možda misliš da pričam o maternici.

Možda, a možda i o raju, ili nebu.

Tamo neću pisati.

Pisanje je to, želja za savršenim svijetom, ili sjećanje na nj.

Ti si pričao o sjajnoj, toploj utrobi. Ali ja ti kažem, ta utroba je možda raj, nebo s kojeg smo izgnani.

Dok traje izgon, pišemo.

Do našeg susreta će proći mnogo. Nećemo se više sresti u ovom životu jer ne smijemo. Oboje to znamo. I da će uvijek ostati prijateljstvo, dvoje ljudi koji su pomogli jedno drugom.

Nakon teške ljubavi, došao si i probudio me. I ja tebe. A onda smo zahvaljujući toj otvorenosti upoznali prave ljude, koji su nam… bolji, suđeni. Imaju stabilnost. Ti i ja nemamo. Napisao si mi točno prvih dana, da smo previše intenzivni oboje. I ja to mislim. Sada. Nakon gotovo dvije godine.

 

Kad te ostavljam, kad ti pišem oproštajna pisma, ipak se obraćam tebi. Nije važno što pišemo, nego kome pišemo. Nije važno što kažemo, nego kako kažemo. Nije važan sadržaj riječi, nego ton kojim ga kažemo.

Ne želim se obraćati tebi. Imam grižnju savjesti, ti si ona. Knjiga. Ti si taj kojem pišem, uvijek.

Pisac si. To je logično.

 

Idem van večeras. Digla sam se od kompjutora. To je pomak.

To se vidi i u pismu. Nije više tako nabijeno, tako luđačko. Sad znaš da dok pišem ustajem, idem pogledati nešto u sobi, vraćam se, mirno gledam. Oko sebe.

Mirna sam.

Ali uvijek tebi pišem.

Zato zaista moram prestati.

Ovo je tvoja knjiga. Ovo je naš prostor.

 

Pusti me.

Majko.

Oče.

Pusti me da živim.

Ok, kaže.

Pusti se sama.

Ptić kad izlazi iz gnijezda, zna letjeti.

Znam li?

Hoću li poletjeti do kraja?

Onako kako on kaže da se bojim visine.

A to ti znaš.

Kažeš mi.

To ti znaš.

Koliko nisko možeš i koliko visoko možeš.

To zna svaka ptica.

 

Tata, dođi.

Vidi što sam napravila.

Što?

Ustao je, iz kuhinje u kojoj je čitao.

U sobi su na hrpice bili posloženi humci. Mali humci od pepela. Rasprostrla sam ih po tepihu, izvadila pepeo iz peći.

Nasmijao se.

 

Kao što si mi neki dan rekao: rest in piece.

Bio si bijesan.

Ali sad znaš da je to točno.

I will rest in piece.

And you will.

But that might not just mean death, but also love.

Goodbye.

Good. Bye.

Zbogom je bolje.

Kako se kaže na tvojem jeziku.

Na njezinom?

 

Kad je knjiga gotova? Sad, kad su poruke važnije. Kad ih više neću ulagati u nju. Nema više, gotovo je. Zbilja je bolja. Zdravija, i snažnija. Nema pisanja. Samo zbiljski događaji.

Kakvi?, pitaš.

Zbiljski, kažem.

 

Jučer je bila obljetnica tvoje smrti, nisam otišla na grob. Nisam stigla. Bila sam umorna. Na poslu. Cijeli dan.

Danas također neću stići.

Ali otići ću u subotu.

Ionako nikad nisi otišao.

Tako je i s knjigama.

I s ljubavima.

Neke stvari ne prestaju.

 

Lijepo spavaj ti koji si gore. Sad.

Koji me možda gledaš.

I znaš da pišem.

Znao si i prije negoli si prekoračio granicu neba i zemlje.

Kad si odlazio to te razveselilo.

Toliko si me volio.

I nju. Majku.

Rekao si joj zadnje riječi o njoj.

Siroče, bez oca, siroče.

To si joj rekao.

Sestri si isto nešto rekao. Zapravo nisi.

Njoj nisi ništa rekao.

Ali nama dvjema si rekao stvari, da nam pomogneš.

Da upoznamo sebe.

Hvala ti.

Odlazeći si mislio o drugima.

Ne o sebi.

Tako valjda svi odlaze.

Tako odlazi i ova knjiga.

Umire.

Valjda.

Gubi se.

Ne misli na sebe.

Misli na likove, a i ja sam jedan od njih.

Knjige se zatvaraju.

Kad se rodimo upisuju nas u knjige, preko imena.

Kad odlazimo opet nas upisuju, u njih.

Preko imena.

Name of the game.

My game is piece.

Your name is victory,

So win.

Please win.

And let me rest in piece.

 

Zovu me, stalno, na telefon. A ja sam unutra. U zbilji pisma. Dok sam sjedila u autu i čekala, mislila sam o tome koliko trebam tu zbilju. Bez nje bih bila kao i svi drugi, vrtjela bih paranoje, neke filmove vezane uz opstanak, djecu, hranu. A ja vrtim zbilju koju sam jučer stvorila. Sinoć, dok sam pisala o njemu i poslala to tebi. Na pola puta, u sredini noći sam osjetila da lažem. Zato sam prestala. I sad sam prestala. Jer mi je pepeo pao na pod, otišla sam ga prebrisati krpom.

 

Još jučer, mislila sam da ćemo lako isplivati. Ali danas mi se čini da bi bio sretan, da bi zadržao sreću, moraš biti jak. Moraš biti kao stijena.

Odlučila sam.

 

I neću te izgubiti.

 

Od danas on ne postoji. Izbrisala sam sve, baš sve, što sam mu pisala. Sve je otišlo u nepovrat.

 

Iz sredine mojega tijela sjaji jedno sunce. Od zimogrozne osobe postala sam toplokrvna. Ugrijao si mi cijelo tijelo. Naposljetku, nisam više tužna žena. Nisam ni hladna. Nego sam normalna, ugodna za kupanje i plivanje. Temperatura nije 37, nego oko 36. Krv mi je stvorena za ljubav. Nisam žena za seks, niti za askezu. Nisam ni vatra ni voda. Ni zemlja ni zrak. Samo sam ja, mirna, od topline. Ne toliko vedrine, to sam uvijek imala. Ali bila sam hladna. I vedra. Bila sam zima.