Crno pismo | Irena Matijašević

PROLOG

U knjizi je uvijek ono što ne postoji. Knjige se pišu zato, da nadomjeste život.

Da ga isprave, da mu dodaju aromu, okus, miris.

A on ga ima i po sebi.

Nije nužno pisati.

Nekad mogu biti i obična žena koja ide u kino.

Koja čeka da joj se on javi, iako vjerojatno još spava.

Sve vrijeme je gledao kako se trgala, sa svim tim osjećajima.

Gledao i bio miran.

Ali nije bio miran. Samo nije pokazivao.

Držao je u sebi, i to je nju držalo.

To što je držao svoje osjećaje, i što ih nije davao njoj, njoj je na neki čudan način pomoglo.

Držao ih je za sebe, ali u konačnici nju održao Živom, kroz cijelo ovo razdoblje.

Ona, to sam ja.