Crno pismo | Irena Matijašević

ZIMA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U krletci je ugodno, kažu oni i zovu te unutra. Nećeš. Vani letiš, oni idu za tobom, viču poginut ćeš. Gledaj kako je lijepo, malo, ugodno mjesto. Uz nekog crvendaća, bilo kojeg. Nije važno je li tvoj suđeni. Dođi, odmori se luda ptico. Slomi ta luđačka krila. Drugim riječima, živi kao leš, kako i mi živimo. Budi takozvani sretni pojedinac, koji ima krletku. Dođi, vuku te. Crvljivo je, ali je sigurno, kao grob. Kao daske kojima su se okružili. Ulaziš u njihove stanove kao u mrtvačnice. Povraća ti se. Gubiš dah, steže te u prsima. Od svih strahova koje nakupi jedan prostor. Domaći, fini, dom. Sigurnost. Povraća ti se, opet. Bljuješ po tepihu, krv izlazi. Jedno krilo je napola slomljeno, drugo visi. Opet bljuješ. Sad već nemaš snage.

Uzimaju te unutra. Ne dobivaš ništa osim hrane i straha da nećeš ozdraviti. I inače si dolazio u obzir samo kad si bio bolestan. Mislili su da možeš bez znakova ljubavi, zaštite, podrške. Samo kritike. Nemoj se uobraziti, nemoj se praviti pametan. Sakrij se, a onda isto tako bljesni, kao zvijezda padalica. Ispuni nam tu želju, budi nitko, na ulici, među ljudima, ali bljesni da te vide, kao i nas koji smo te stvorili. Ali nemoj se dati uništiti. Tko to govori? Tko te voli? Vjerojatno nitko. I nikad neće. Tako je to zapisano, kaže ona i nasmije se. Jer je trećina ljudi sama. Dođi u mrtvačnicu parova koji se više ne vole, ali su zajedno. Pridruži nam se, veselo smo društvo. Strah od samoće prevladava. Kužimo se. Gledamo izopćenike, koji su sami i smijemo im se. Vi nekonformisti, red je da stradate. Red je da umrete. Umrite, sami, jer ste izbirljivi.

Probudila sam se u 2:54. Vrana je i dalje graktala. Gledala sam je, oči su joj bile velike i sjajne. Govorila je stotinu jezika. Vratila se zatim na granu, zadovoljna, jer je proglasila stanje stvari, objavila sve što je imala, rekla što treba reći, mirno zaspala, popišavši se ispod sebe.

 

Ujutro sam gledala mišiće. Zatim sam se prepuštala dimu cigarete. Pustila sam pjesme. Jedna je bila toliko emotivna, da sam se preznojila. Zatim sam lutala po sobi. Tražila sam taj jutarnji osjećaj, kad je život bio dovoljno u meni. Kad nisam kao živa mjerila toplinu svijeta. Srce mi je odbrojalo trideset i sedam. Noge su titrale. Poslijepodne, ubijeno društvom koje strahuje, koje me gledalo u oči i koje se nadmetalo riječima. Nisam ispuštala toplomjer iz ruku, nisam htjela iscuriti iz stakla. Bila sam unutra, ali kad sam se rasprsnula bilo je to na tisuće dijelove i nisi me mogao uhvatiti. Ne znam možeš li sada, kad ohlađena tuđim strahom, postupam i pišem ti bojažljivo. Mutili su me i slika tebe je takva. Ako ne uspiješ shvatiti, nema veze. Ako budeš lomio, bit će loše. Rasprsnut ću se. Pokaži mi zato preko stakla, koje će uvijek ostati. Jesi li ikad vidio živu u komadu, kako teče?

Jednom, davno prije, zrcalo se obložilo staklom. Izvorno je to bila živa energija. Tako je bilo jutros. A poslijepodne, i moji skrbnici, koji imaju stakla, ili su i sami stakla, narušili su ravnotežu.

Ne mogu dopustiti toliko bujanje strahova oko mene. Tumor, pisao je netko, se širi. Ljudi se ogledaju u tebi, kao u vodi.

 

Površina mi je tako glatka da me ljudi gledaju. Danas je jedan konobar zamalo pao preko mojih nogu. Zagledao se u to staklo, koje se iz očiju širi prema licu i obuhvaća i zube. I oni su stakla. Tako zrcalo puši. Ne vidim se. Vidim da ljudi padaju, da se ruše. Potpuno mi je svejedno. Danas sam najhladnije oružje, sama blještava oštrica noža. Siječem, sijevam. Munja, što hoćeš, dobio si. Dobio si opnu oko duše. Skorila se u školjku. Zašto si me natjerao da blještim od hladnoće, da budem snježna, da budem led, ocaklina tvojeg zuba? Zašto si otišao, kad sam baš otvarala, kad sam povjerovala, zašto nisi blizu, sad, kad ti riječi prenose svu dublju odanost. Jesi li to htio, da pišem? Da prestanem pjevati, da prestanem razgovarati, da prestanem biti šaljiva, da prestanem koristiti štake, znanje i sve to, da zaista počnem s pisanjem? Pisanje je to, kad me natjeraš, kad mi zatvoriš sve onda je to moje zadnje ledilo, stupanj tišine.

 

Ustanite vi, sve biljke koje je netko zario u zemlju, koje su rasle sa suncem, ali je sunca nestalo i one su u nemoći. Osvetoljubive su, razvijaju otrov. Ti si bio takva osoba. Bio si gljiva luda od manjka svjetlosti. Nisi junak, nego si otrovao Snjeguljicu, ti si ona žena koja je donijela otrovanu jabuku. Zrcalo je kraljici reklo: ona je najljepša. Reklo je to kraljici jer mu se gadi. Vjerojatnost da će vas mrziti jer izgledate kao snijeg je velika. Velika je čast imati ljepotu snijega. Zrcalo šuti. Ono skuplja u sebi sve ljepote. Samo odražava. Kad ga razbijemo, kad smo tamo gdje ne smijemo biti, kad napadamo, nemamo ga ispred sebe. Balerine ga uvijek imaju, uvijek ljepota pokreta traži zrcalo, da je odrazi. Uvijek zemlja, drvo, traži površinu vode. Uvijek lijepi narcis dolazi. Nije narcis gledao sebe, nije poludio od toga. Poludio je od istine da je lijep. Da će ga uzimati, silovati, tjerati u svoje mreže. Kao i zlatna ribica, svi je žele imati. Trofeji, jeleni i srne, samuju u šumi. Lovci tiho dolaze. Kako volimo jesti meso jelena, i rogove zabiti u sredini sobe, iznad kamina. Mahati trbusima u plesu. Kako volimo zavoditi, tim trbusima prepunim srninih pločica.

Cijela šuplja tijela koja se ispunjavaju pokretima, da potroše energiju, jasno je, tko jede meso, mora plesati.

 

Imam masni čvor ispod ključne kosti, malen je i osjeti se samo kad podignem ruke u zrak. Šaljem ti čvor, ako ga pleteš, onda znaš kako rade. Ali ako ne pleteš, ako si istinit i jednostavan, kao izravnana površina, u što vjerujem… Vjeruješ li kao i ja u more? Odlazimo li svi tamo, na kraju, u te velike površine koje nam se smiješe? Ne znam. Ja odlazim kad me puštaš. Kad me ne dotičeš, odlazim, dan po dan, tamo. Sad me opet puštaš da se vraćam sebi, da na ulazu u mene bude nešto moje. I tako topografije ponavljaju same sebe, naša imena po tijelu nalik su imenima stvari, naši su krajolici istih imena kao reljef. Nisam mistik, ali shvaćam analogije. A ti si shvatio to davno prije, pokazao si mi list i rekao da ima oblik srca. Ti znaš više i dulje. Moje znanje ne želi biti tako duboko, želim zaboravljati stvari. Ne osjećam te danas, pisanje se pretvara u onaniju. Najtužnije su radnje samih ljudi sa sobom. Još uvijek ne znam što je. Nisi opor, nisi gorak, nisi sladak, nisi ljut, nisi kiseo. Imaš nešto vjetrovito, to znam otprije. I nešto čvrsto. Ne osjećam tvoj miris. Nevjerojatno, ti si kamen. Hladan, ali se grije u mojim rukama. U prosincu sam grijala kamen rukama tako da se užario. Željela sam da budeš dobro, da ozdraviš. Poslije sam shvatila da sam ja bolesna, od krivnje i straha da ćeš biti loše. Ti si ozdravio, ali nisam ti nikad rekla koliko sam se prepala za tebe. Nisam ti to smjela reći jer ti si uostalom poduzeo još nekoliko stvari koje su me otrijeznile. Neki ljudi koji su me uveli u prostoriju u kojoj je bilo zadimljeno, u kojoj se pušilo tisuće cigareta i sve su gorjele, sve su htjele probušiti nešto, opušci su podivljali. Nisam marila za štetu, samo sam htjela van iz te napušene sobe. Toliko ljudi, toliko očiju. U jednom trenutku su žarile i gledala sam žar iz očiju. Netko je zapalio elektronsku cigaretu. Ona, ta tjeskoba, i strahovi da ćeš ti umrijeti, su me naveli da zaboravim da ja mogu umrijeti također.

 

Prvi put sam tu, usred proze. Htjela sam ti reći da sam tu došla jer se trudim. Dosad sam samo željela i plakala, naizmjence, dosad sam saznala samo što znači užasno željeti i radovati se. U srcu žudnje. Zatim sam naučila kako izgleda izgubiti. Kako izgleda osveta i bijes, razočarenje. Gdje sam sada? Jednostavno, trudim se. Proza je takvo mjesto, mjesto truda. Nema manije, oduševljenja. Nema dramske napetosti, nema tragičnoga. Sad sam došla tamo gdje je najljepše, u srce proze. Srce žanra koji me odbijao cijelog života, a sad me shvaća. Toliko malo zanosa, toliko malo patnje. I pisanje. Je li to spojivo? Jer to je istinska komunikacija sa sobom, bez straha da će podzemne vode iscrpiti naše tijelo. Pišem ti svim organima, lijevom i desnom, nosom, očima i grudima, pišem bijelo i crno, puno i prazno, jer se trudim. Nije stvar u tome da se ne trudimo oko drugih, stvar je u tome da prestaje i trud oko sebe. Taj najdublji trud, ili zadnji, zahvaljujući kojem izlazimo. Tako sam izašla iz poezije. Dao si mi potisak, i trud je bio uspio, da mi omogućiš da se upoznam. Svakodnevni trud za susrete s tim mislima, a još više stanjima. Nisam uspjela pojasniti sve, nešto je ostalo zamućeno. Ne možeš pisati o pisanju. Ipak, osjetila sam da moram napisati to o razlici ovih pisama, u odnosu na očaj i u odnosu na radost. Ne moram završiti, ne moram svršiti, kao što čini poezija. Ne moram se svađati ni napinjati, ne moram zabijati i zakucavati. Ovo nisu ni dijalozi ni monolozi. Ovaj doduše trenutak je nepopravljivo samozadovoljan, nepopravljivo opsjednut sobom. Izuzev njega, ipak primjećujem neke novine. Prvi put ti pokušaji da sasvim mirno živim, kroz tekst, da život ne pati. Da živim tekst, jer si me zatražio, da prestanem odvajati svoje niske artikulacije od visokih. I sama sam to primijetila. Bila sam kao bomba, koja cijeli dan priča bez veze, čuva se, ili se skuplja, kao da će prsnuti… taj sraz, svakodnevnih komunikacija i uzvišenonoćnih, kad bi se događale eksplozije… sad je nekakvo stanje sredine. To si želio, znam. Ovo je zaključak, navika preostala iz samoće. Toliko sam otvrdnula u zaključcima, da je pravo čudo da sam izašla van. Čim sam se maknula iz ovog grada, odbacila sam ključ, i stavila ga na pokretnu traku, gledala ključ i sve oko njega, obruč, kvadratiće, zarezotine, udubljene šifre koje nitko nikad neće pročitati. Otvori ili zatvori, znaš kako to ide, ako te veseli, noć je i ona nije zaključak, ona je savršeno nejasna, ona sve donosi, i ništa ne može biti bolje, ljepše, ništa ne boli, nijedno srce ne drhti nego je u carstvu snova, nadam se, lijepih, onako kako si opisao svoj san neku večer, u koji ne mogu vjerovati jer mi je donio pomutnju u sustav: ti si sanjao ono što ja sanjam. Što sanjam danju, tebi je došlo u noći. Što je ovo, opet poezija? Opet poetski paradoks? Ne. To je istina. Sanjarim o tome što si ti sanjao. Mogu ti reći, već sam šest mjeseci trudna.

 

Kako je moguće da nam medij određuje sve? Da ne postoji medij pisma, mi ne bismo postojali. Taj medij je naše djelo. Djelo ljudi koje povezuje potreba za tom vrstom komunikacije. Zašto ne obične riječi. Zašto tako visoko, tako iznimno usredotočeno. Zašto ne banalno, svakodnevno, zašto ne duhovito i iz nekog općeg mjesta, iz neke ludosti, privremene, zašto ne površno, lelujavo, zašto ne riječi koje se nadovezuju na nešto nego ovako usmjerene na nas. Samoća riječi prestaje kad se ulančavaju u rečenice, ali samoća pisma ne postoji. Mogu zaista promašiti žanr, i pisati pisma sebi, ali tko sebi šalje pisma? Golublji posrednici, prenose se istine koje nisu prije zahtijevane, nije ih nitko tražio, nije ih nitko izazvao. To je točna riječ, istinu treba izazivati. To mi radiš već mjesecima, pitam se iz koje pozicije. Iz pozicije onoga koji zna, ili koji i sam želi biti izazvan na istinu? O, želim je izazvati u tebi, želim izazvati najbolje dijelove koji se ne varaju, ničim, koji najhrabrije koračaju u sve što dolazi, u sve što je ispred i poslije, riječi bez oslonaca, koje se ne sklanjaju… Njihovo sklanjanje u padeže, one su stalno u genitivu, uvijek su koga, čega, uvijek su nekomu i nečemu… bilo bi vrijedno otići na spavanje, ali čemu? Čemu spavati kad je noć tako gusta, tako je divno otežati. Otežati život u svrhu olakšanja. Tako osjećam ovu noć, velik se teret spustio na mene i nosila sam ga tjednima, bila sam očito noseća. Sad je došlo vrijeme za porod. Nije u mukama, nije nimalo bolno. U redu je, sve je prošlo u redu. Dijete se rodilo u 3:54., 8. ili 9. travnja.

 

Kad su izbijali nesporazumi, to je zato što je trudnoća bila naporna. Nisi nikad bio trudan, moraš to priznati. To je takvo opterećenje. Tako je bilo s trudnoćama, onim recentnijim, velikim stanjima unutrašnje napetosti.

Nemoj ostaviti to dijete. Pusti da ono odlučuje, da polako uči. I mene i tebe. Takvim se stvarima gleda u oči, ravno u oči, takvi muškarci ne bježe. Takve žene ne bježe, nego ne znam, i dalje pokazuju… Ne povraćaju, to sam htjela reći. Kad otkaže sustav za probavu, a samoća je nepodnošljiva, samoća sustava, onda se mora povraćati. Nijednom u ovoj trudnoći nisam povraćala. Bila sam posve sigurna da je najteža trudnoća u mojem životu. Ali nisam povraćala, nisam. Teško sam nosila, i evo, dobro je.

 

Uvijek pišeš tako da čitaš. Ja pišem da me čitaju. Moja je težnja dublja jer ja ne znam kamo vodi, tko će me uzeti. Ti znaš. Nitko. Nitko te nikad neće uzeti. Uzima se nekoga za ženu, uzima se nekoga za muža. Ja tebe ne uzimam, jer je izvan svijeta uzimati čovjeka koji se ne želi dati, ne želi biti uzet. Oduzet? Konačno samo u bolestima, samo u bolestima. Htjela sam ti poželjeti dobro jutro, ali sam odustala. Nikad neću napraviti ništa zbog tebe. Sve ću raditi zbog sebe, točno onako kako znam. Jer to moje znanje je veće od želje da ti ugodim. Ono je teže.

 

Brzo jutro, tako nagao prijelaz, odjednom više nije noć. Brzina svanuća. Nevjerojatna sekunda, u kojoj počinje dan… Jučer mi je jedna žena rekla, zamišljenog izraza na licu, da je svanuće puno ranije, da je zaista rano jer je travanj. I ti, ako se budiš, i ako si doputovao, ako želiš zamisli me: ostavljam kompjutor, tuširam se, odijevam najljepšu zelenu boju svitanja. Miris limuna, sandalovine, i cimeta. Kosa mi je mirisna i koža mi je vlažna od bijelog gela za tuširanje. I onda stavljam onaj miris, iz bijele kutije, koja je ostala u sobi. Parfem ima ime, zove se osam.To je sad na ruci, sjelo je na žile, na krvne stanice. Polako koža shvaća, koža drveta, sandalovine.

 

Ipak, pišem laži. Maštam. Naime, gornje note su korijandar, i rizomatska biljka iz obitelji đumbira. Srednje note su tamjan, geranija i šafran. Temeljne note su ambra i paćuli. Imam kožu vrlo zelene, tanke boje, uopće nije tvrda, kožu korijandra, koja je tanka, potpuno prozirna opna, šafran. Zatim te kože nepoznatih.

 

Jučer sam ti napisala da se ne volim kad me ti ne voliš. Sad se potvrđuje i u ovom pismu, koje je očito pismo meni, naslovljeno na tebe, da me vidiš kakvu trebaš, ali ne znam baš moraš li čitati – žena koja piše baš tebi, iz stanja očaja, potrebe sam ja. Ova koja piše sebi, to sam opet ja, koju si natjerao da se istražuje.

 

Znam da ćeš biti tu, otuda dolazi mirnoća. Ne možeš nestati. Ne zato što sam te pojela, bože sačuvaj, biljke i životinje jedu, ljudi pounutruju i u unutrašnjosti drugog nalaze sebe. Tako je i pismo forma obraćanja, koja u konačnici stiže onamo odakle dolazi, u ponoć, odakle je krenula. Krenuli smo od vremena. Sad nije ponoć, sad je zamalo šest, petnaest minuta do šest sati. Sad ću ti poslati ovaj tekst. Sad ćeš, ili dan kasnije pročitati, i pitati se da li te iskorištavam? Jesam li propisala? Hoću li objaviti knjigu? Hoću, vjerojatno.

 

Bit će, bit će – taj uzvik, kako je lijep. Kako je buduće ljepše od prošlog, čak i od sadašnjosti. Zen sadašnjost je lijepa, ali malo tužna. Samo taj jedan jedini, neponovljivi, užasno neponovljiv trenutak u kojem jesam. No budućnost, koliko je ima? Koje obilje. Koje divne stranice koje dolaze, koliko pisama. Bit će, bit će. Nije bilo nikad prije, a nije ni sada, nego bit će, bit će, kao da je, kao da je dobar dio toga već sadržan u trenutku, koji nije jadno zaustavljen nego ima protežnost, teče prema budućem. Divan osjećaj ne teže, ne gravidnosti, nego osjećaj vedrine, kao kad sunce zalazi ali zadnjim ti zrakama poručuje, zadnje zrake nisu zadnje. Bit će me i sutra. Sad se sjećam lista i načina na koji smo ga vidjeli, na plaži, pa kamena. Kako sam ga htjela očistiti, od pijeska i rekla da mu treba kemijsko čišćenje. Kako sam ga pokušala oprati u moru, ali zamalo sam pala. I ti si skočio, bilo ti je i smiješno.

I zaista, smiješno je ići prati kamen. Volim kad sam ti smiješna jer tad sam i sebi smiješna. Kad sam ti ozbiljna, tad sam i sebi ozbiljna, a to ne volim biti često. Vrlo ozbiljni ljudi se stalno igraju. Djeca su ozbiljnija. Ona osjete sve, i zato je tako teško biti dijete, ali ne mogu još donositi odluke, niti se uključivati u stvari koje su nazvane odraslima. Ne mogu kupiti, platiti, sami otići na wc. Rast je zapravo propadanje, najviše znamo na početku. Tako ide ovo pismo, mi, ti i ja, naizgled idemo nekamo, ali mi se vraćamo. Ti to znaš, kao i ja. Vraćamo se. Te kazaljke pokazuju dakle laži.

 

Ovo pismo je zaustavljeno, jer prevelike su oči koje vide da ne smiju, one oči u stvarima koje nas upozoravaju. Mislim na žmigavce, na male alarme koji se pale. Ne mogu napisati te stvari. Ne mogu ni tebi, iako se tako izravno pišući prisjećam bolje sebe i tebe. To ću ti reći u uho, kad me budeš pitao što želim, reći ću ti uvijek. Uvijek isto govorim kad ti pišem. Neka pismo ide tebi pod maskom nečega što nije samo naše, što je navodno svačije, što će svatko moći pročitati. Sad ću raditi obrnuto. Sad ću navodno pisati knjigu, da nas vide. U dubini će oni biti tu samo da bih se tebi približila, oni će zaista biti publika. Zatvorit ćemo se u odnosu. Ljudi će nas prezreti. S pravom. Ipak, dakle, napravit ću sljedeće, travanj je, raste trava. Volim biti uzbuđena, volim dizanje iz tla, probijanje iz omče. Riskiram mržnju svijeta što je publika, što smo mi ovog trenutka, samo ovog, spojeni. U sobi, i nema nikoga u njoj, nema ni prokletih biljaka.

 

Kad staviš tri točke, to je tišina. Zar ne? Što su zarezi, znam. Zvjezdice, isto znam, sreća. Mnogo njih još, smajlića, srdaca. Znam za valovite crte, otkuda ti? Sad ću malo bolje čitati te znakove. Ti si sav od znakova. Ali si i lažljivac. Zatajio si nešto, to su zagrade. Njih ne upotrebljavaš. Zatim crtice. Njima se volim posvetiti, crticama, koje povezuju kad se izgovori laž, kad nešto ne sjedne hitno uzimam crtice, pomognite mi. Osluškujte, boji li se kao i ja? Je li strah oboje za nas, i za svakoga od nas dvoje, prevelik. Neposredno nakon što mi kažeš nešto, nakon što se tako očituješ, javlja se kao po naredbi moj strah. Hoće li to prestati, to što sada postoji. Hoće li, ako hoće, bolje da prestane odmah, dok još mogu izaći, dok me ne preplavi, ne samo tebe, kako misliš. Na prvi pogled sam vjerovala svima, osim tebi. Tebi vjerujem vrlo teško jer je previše dramatično. Previše mogućnosti da umrem, jednostavno, ako se povučeš. Previše težine, trudna sam, dijete je zatrudnjelo, bože.

 

Vrijeme se mora promijeniti, bit će hladno jutro i obavezne radnje. Prisiljeno zelje na kuhanje. Obožavam izigravati i izrigavati. Evo, ovo sad, ovo što sad radim je povraćanje. Povraćam po onome što sam unijela u sebe, što sam silno željela, ali sam radije rekla ne, moram iznijeti ovu noć van iz sebe, želim povraćati ponoć, sad trideset minuta nakon što je prošla, želim vratiti sat. Jer povratiti znači vratiti. Sad je 00:30.

 

Svi spavaju, sokovi su poklopljeni i vriju, majke su usnule, sestre zaljubljene, maleni kutnjaci rastu, ja punim godinu i pol, rastem brzo i evo, kao mačka, jedna njezina godina koliko je mojih? Kako je to lažno, da imamo samo tako malo vremena, da smo mačke imali bismo ga još manje. Palim svjetlo, pokraj kreveta, svjećica broj jedan, koja se osmjehuje, sretan rođendan, dijete. Sretna prva godina života. Sad možeš još dublje prstom po torti, možeš se smijati kao majčino sunce i očevo, mala zjenica ili stjenica, mala ptica koja će jednog dana poletjeti.

 

Htjela bih dovršiti prijevod, ali sam pobjegla u pisma. Ulazim u tekst, sasvim sretna. Ne želim se razočarati, želim izaći onakva kakva sam i ušla, ponoć se bliži. Želim ući u taj dan kad je na kraju, da ga mogu sagledati. Sve je uvijek poslije, riječi kasne za mislima i treba nam prijevod, koji će biti brži. Koji će nas ostaviti nerazočaranima. Ne dolazim zbog toga, ali kad ne uspijem prevesti misao u riječ, kad osjećam da nisam došla, uistinu, onda sam sva jadna, onda brišem, i kažem, nije bilo kazaljki koje bi bile brze, kazaljki sekundi koje su male, i pokretne, koje fantastično brzo shvaćaju. Velike, trome satne kazaljke, koje nikad nisam gledala, uvijek sam znala vrijeme. Njihovo vrijeme. Jedino vrijeme koje me zanimalo bilo je vrijeme minuta i ono nevidljivo, sekundi.

 

Pokazao si mi da me voliš i da se bojiš. Ja isto, osjećaj pripadanja. Ima li boljeg od nepripadanja, od stalnog stanja nepripremljenosti? Najbolje je bježati od svega što stoji, jer mi smo kazaljke, one mrze zaustavljanje, mi smo navijene sprave, i moramo stalno bježati.

 

Znaj, imaš suparnika i on je iz mojeg svijeta. Toliko me optužuje, toliko strašno osjeća i umjetnik je. Kad se vidimo smijem se, izaziva smijeh u meni, ali kad je ozbiljan ja njega želim nasmijati. Ne mislim na njega nikad, ali on udara po meni. Već dugo traje to, između nas. To je kretanje koje je započelo ujutro, koje se podizalo do podneva, kad se počelo širiti na poslijepodne. Pokazat ću ti što znači Easter. Pio je vodu, i gledao me. Uopće me ne gleda po tijelu, samo pilji u moje oči. Sad te obavještavam, imaš opasnost u blizini. Velika je i nikako je ne uspijevam odagnati. Ne mogu živjeti stalno u samoći koja se ne može opisati, toliko pišem… Druge žene idu u kino sa svojim dečkima, idu na spavanje sa svojim muževima. A ja sjedim tu i čekam. Probudila sam se, iako je pola dva. Vrijeme da se krene, hajde, hajde. Idem sad hrabro sanjati, idem sad raditi ono što se radi noću, što meni ne nosi dobro, niti sreću. Nosi mi znanje. Volim stanje predznanja, ove noćne misli. Vrijeme je da se krene. Upaljen je radio. Više mi to ne daješ ti, nema tog osjećaja, odbacio si me prvi put… Ali nešto se dogodilo sa mnom, počela sam biti biće koje mijenja mjesta na kojima stoji, ili sjedi, često silazim dolje pa se penjem gore, često mijenjam odjeću i frizuru, mijenjam boje u koje se odijevam. Stapam se s okolinom, ne želim te gušiti, nisam ja nikakva zmija, možda samo sebi, samu sebe jedem, stalno vjerujem svima i nikad ne vjerujem da smijem biti zla, a smijem. Moram biti i zla prema drugima, prema tebi, da bih bila dobra prema sebi.

 

Noćas sam sanjala pismo. Pismo koje mi piše bivši, u kojem mi nekim čudnim i hladnim umjetnim riječima, opisuje koliko me želi i koliko me mrzi. Čitala sam to pismo kao njegovo, ali onda se dogodilo nešto čudno, na dnu pisma je bilo tvoje ime. I to me probudilo. Dignula sam se, i otvorila oči, pomislila, što sam sinoć radila da ta pisma ulaze u san. A tvoje ime je došlo neočekivano, na kraju, kao poziv na buđenje. Kad je emocija tako jaka, budimo se, prelazi prag, i alarm za opasnost se pali. Sad pijem kavu, i pišem ti da znaš da je pismo potpisano.

 

Moram probaviti današnji dan, bez tebe, iako si mi pomogao. U teškom trenutku spomenuo si lapis lazuli. Pomislila sam da je to kamen mudrosti, a onda i kamen putenosti, zatim sam našla još tvrdnju da je dragulj. Da se od njega dobiva ultramarin boja. I naravno, hvala ti. Naravno je ružna riječ, toliko se upotrebljava, ali je njezina narav dobra. Sve što je naravno je dobro. Sve što je izobličeno samoljubljem, i osjećajem da smo pravedni, da smo pozvani kažnjavati i nagrađivati svijet, govoriti mu koliko vrijedi i isticati svoj sud ili um, sve je to sranje. Sranje koje treba zaboraviti, što brže, sad je 20:12. Na poslu sam i želim Crno more, tisuće dana da zaboravim govna koja sam morala mirisati, tisuće dana da zaboravim ovo crno stanje, crno kao ugašena cigareta.

 

Danas sam se već oporavila, lutala sam po shopping-centru i gledala haljine, gledala se. U zrcalima. Potpuni led, zaleđeno lice, bez ikakvog izraza. Ali ako izrazi nisu na licu, onda su u pismu. Pismo-glava. Događa se da je pismo pametnije od glave. Sve bolje se izražavam, a glava mi je sve hladnija, sad je stupanj temperature kojom misli putuju, i potpuno su same, odsječene od svijeta, minus trideset. Kad se moždani valovi spuste na minus pedeset, onda ću još više pisati. Ne mogu utjecati na temperaturu pisma. Osjećaš li kako je hladno večeras. Eto, pismo hladne glave. Zanemari ga. Pročitaj ga u kontekstu u kojem je nastalo, kad se temperatura morala spustiti ispod nule da bi život opstao. Inače, da sam bila danas živa, ne bi me više bilo. Koliko puta sam namjerno otišla u led.

 

Sanjala sam cijelo popodne, jedan od onih dana kad je dan nemoguće izdržati. Počela sam spavati u pet ili šest, sad je jedan i petnaest. Bilo je u životu razdoblja, kad bih se budila uvijek u jedan poslije podne. Nisam ti pisala noćas. Toliko toga sam ti rekla jučer, ta trauma, i plač, te suze zbog bijesa koji može tako lako ubiti objekt. Narcisi sve rješavaju s objektima mržnje. Lijep cvijet, ali nekako pretjerano složen. Možda samo tako duboko i strahovito nježan. Možda je način ulaza u cvijet rješenje. Ruža ima trnje. Znači ukloni bodeže, onda polako otvaraj, laticu po laticu. Gledaj kako se otvaraju same, ako si strpljiv, vidjet ćeš je. A narcis. Njegov ulaz je strašan, njegove velike usne, uzdignute latice u vis, čudna koprena oko čaške, nalik klitorisu. Danas je, zbog nedavnih događaja, jučerašnjih, nešto stalo u meni, nešto se zaustavilo i vratilo sat natrag. Opet sam u prošlosti, prošlosti u kojoj me netko ranjava, jer ga ne volim bez ostatka, kao suma. Ili kao razlika, kao onaj savršen račun u kojem ništa ne ostaje na drugoj strani. Broj se podijeli savršeno, kao ruža na sve latice, ne preostaje ništa, ništa, broj se potpuno razdijeli. Zamisli to. Kao da ruža, kad se podijeli svima, kad svakome da po jednu laticu, nema više ničega.

 

Nedavno sam to radila, bacala sam sjenu oca, pokušavala se riješiti sjene događaja koji je bio njegov život. Bio je prilično zasjenjen čovjek. Nisam nikad osjećala njegovo biće izravno, to me boljelo. Navikla sam na prizore, bez sjena, samo svjetlo. Na ljude koji iskazuju, a ne šute. Kad postoji puno toga, nekako teže ide van, teško se pokazuje, uvijek ostaje dio za skrivanje, uvijek taj dio cvijeta zapinje, sapet je, uvijek mora raspoređivati iznose. Ne može sve gurnuti van, nije moguće jer bi se nešto razbilo. Razbila bi se vaza, rasprsnula se staklena čaša, da je to kretanje tako jednostavno, da to biće sve pusti van. Ne, ono mora raspoređivati izlaze… Neko cvijeće raspoređuje ulaze, kao ruža.

Balada o čistom osvijetljenom mjestu, tim vjerojatno lijepim, čistim krčmama i barovima u koje je išao. Moji kafići, oni u kojima je tako čisto sve, u kojima je kava tako dobra. Znam da on leži možda baš kilometar odavde, možda sam baš u kafiću koji je izravno na pravcu koji bi doveo do njegovog groba. Možda ne želim na grob, baš zato, ali podsvijest mi nalaže da dolazim u ovaj dio grada, u ovaj centar, toliko blizu njega. Nemam snage ni volje odlaziti na grob, nemam tako jednostavan put. Sjedim tu, okružena artiklima kojima bujaju dućani, usredotočenima na ljepotu, na sigurnost, na zdravlje. Pitao me da li ti pušiš. Odnosno, ustvrdio je da ne pušiš. Kad sam se vratila, ovdje, nisam prvi u svojem odraslom životu imala potrebe za cigaretom. Imao si zelenu vestu kad sam te zadnji put vidjela. Mislila sam da će boja biti zlatna, ali zlatna boja je boja smrti, pogledaj obruče na kovčezima.

 

Moje nedjelo je nešto drugo, to što moram odlučivati o stvarima koje bi nas mogle ometati. Moram micati od sebe sjene prošlih vremena, stare stranice koje su žute. Trule odnose, one iskvarene, od kojih možeš umrijeti. Gnjile plodove, od kojih sam se jučer zamalo razboljela. Na nama međutim nije samo da biramo… na nama je da donosimo odluke. Odluke koje se same odvijaju. Danas se jedna odvijala pred mojim očima. Situacija je bila takva da se odluka donijela sama, odluka da odem. Situacija je bila toliko jasna, da se sam od sebe pokazao put van, izgovorila sam te riječi, odlazim, ne dolazi nikad više, nikad više.

 

Kad će doći vrijeme za pražnjenje, od mržnje, od povrijeđenosti? Za punjenje nečim svijetlim, neokrhnutim, staklima koja nisu pala na zemlju, nego su kao sige. I savršeno im je. Osim ako u pećine ne dođe netko i na silu ih otrgne. Nakupine ledene vode, oštre i svijetle. Nisam se nadala tebi, ali došao si i ja sad okrećem cijeli svoj život, na pola puta između klasične analize, i neklasične metode gledanja koja se zove stupanj oštećenosti. Kad su nas i tko nas je? Koliko duboko? Kad je točno, u koliko sati, srce prestalo kucati? Kad smo umrli, a bili smo djeca? Kad nam se srce zaledilo? Ne znam. I don’t know, kako ti kažeš. Gledam te, stavljaš ruku na srce, u područje prsa, i samo želim da me grliš.

 

Nema meke zemlje, zemlje zablude, za blud, također. Nema ničega popustljivog, nema gubljenja u mislima, u tijelima. Nema gubljenja strukture. Samo čvrstoća. Sad svira Lou Reed. Perfect day. Just a perfect day. Perfect three days. Hoćemo li izdržati.

 

Najgore je i najotrovnije u ljudima buditi sažaljenje. Ljudi se sažale nad tobom, i gle čuda, vrata se otvaraju. Ljudi vole vidjeti. Onda su mekši, ovako, kad ih ne vide, onda te još jače udare. Užasno je glupo skrivati ranu. Tisuću je puta bolje pokazati je suzama, pognutim držanjem, izazivati milost. Ja izazivam istinu, i ti. Jesi li spreman. Za otvaranje. Želio si čuti, želio si je vidjeti. Sad dolaze zamke, prije sagledavanja, što se više približavaš, bodeži su oštriji, trnje je ubojitije.

 

Za tugu ne ostavljam mjesta, ali kad dolazimo već večeras, tako blizu, rane, sretna sam. Pijem samo kad osjećam da se mogu pustiti. Da me neće zadesiti zlo. Neće biti ništa loše. Dapače, samo dobro, osjećam da mogu pustiti sve. Sve je nula ako nema sreće.

 

Sad sam ti poslala fotografiju. Napravila samo konačno ono što je dobro. Stalno punim rupu u koju bi ti mogao ući. Punim to gnijezdo. Uvijek sama, uvijek tama. Ali na slici to nije tako, slika naravno laže.

 

Slijedim trag koji si ostavio ujutro, kao mamac. Da znam što sad ne valja. Znaš da griješim, ali ne kao ti, ne griješim tijelom, griješim srcem. Mogu smanjivati broj otkucaja. Znam dobro trčati. Oboje znamo trčati, jer sve leti, sve je leteće, sve te kazaljke ne prate, niti slijede, niti naređuju, one lete po zraku i klepeću. Imamo vrijeme za sebe, i od sebe. Vrijeme za sebe, kad želimo biti sami, kad se krećemo obrnuto, kad je krv venska. Tako se sve slaže, inače nema optoka. Ne može sat ići uvijek naprijed. To nije prirodno. Tu kazaljku treba vraćati, na mjesto, na početak. Okretati u suprotno, unatraške, treba je naučiti da ne pokazuje vrijeme. Da pokazuje nevrijeme. Sad, možda trenutak nevremena između nas.

 

Sve znam, kao što znaju budale i idioti, iracionalno znam da je sve dobro. Ali zašto onda pišem? Ako znam zašto se zaplićem? Zašto toliko rupa? Zato jer volim pisanje s tobom. Do sada sam mislila da to radim sama, ali sad vidim dvije igle, dvije ruke. Jedna te voli, druga voli mene. Moram stalno gledati. Red ljubavi prema sebi, red ljubavi prema tebi. Ja sam bolesnik od čiste pravde u ljubavi. Savršeno sam blizu nuli, iz koje počinje dan. Zamalo se dogodilo najgore, zamalo sam se rodila točno u nuli, u samom ničemu. Ničijemu. Ovako ipak pripadam. Dio sam dana, koji je jako mračan, u kojem nema svjetla. Ali ja mu svijetlim, u sredini, kao svila. Pokušavam svijetliti. To je moj život, pokušaj. Da izbjegnem mrak, da me ne dotakne, iako sam mu žena.

 

Isprva ću te puno doticati, jer mi treba kontakt. Poslije ću naučiti osjetiti sve i nećemo se svađati. Tiho ćemo pripremati sate za sebe. Koje nitko ne može uzeti, nitko nam ih ni ne daje. Ako ne možeš to shvatiti, onda nisi obuhvatan koliko mislim. Onda si sebičan, i onda si taj koji ne pokazuje što piše. Znam da si to činio. Nikad mi nećeš to poslati. Znaš držati stvari na okupu, ja sam se isprsila, uvijek ulijećem. U sobe, u zrak, ona koja uleti, kao luđak, koja se osjeća u prostoru. Ptice osjećamo, zar ne. Njihovo srce, kao srce zeca, kao da će iskočiti. Srce plašljive životinje, koja zna odlično bježati, i odlično letjeti. Odlično, nadam se da si sad sretan.

 

Izdasima ne poklanjam pažnju, kao da ih ne osjećam. Toliko su neznatni, beznačajni. Ipak, možda bih trebala. Pomislila sam: tko vježba smrt? Ti ne pušiš. Vjerojatno je razlog tomu što nemaš tako strašno jak udah, nemaš potrebu toliko uvlačiti… Sad dok ti pišem, in the end it comes. Doći će, ali ovih dana, konkretnije jučer, slušala sam intuiciju i čekala odgovor na pitanje koga ću ja morati pokopati. Barem jučer, jučer je to bilo u zraku, u mojoj obitelji, s kojom sam provela dan. Za tebe sam osjetila da ćeš me nadživjeti i bila sam sretna… Mlađi si i to je u redu. Samo da ne ide preko reda, kako kaže ona. Da smrt ne dođe. Znam da neće doći. Ne može doći, ja joj ne dam. Ne dam ni tvojoj, ni mojoj, ni našoj. Naš je dan takav. Ne dolazimo budni u noći, u noći spavamo. Ujutro se budim i mislima sam s tobom. Nakon što sam te sanjala. Mi smo u obje scene, na dvije pozornice. U oba smjera. Kazaljke divljaju. Sad ću ti ovo poslati, sretna sam. Najsmješniji su kalendari, onako se odmataju, prevrćeš doslovno stranicu… Neki dan me on pitao zašto se godina dijeli na dvanaest mjeseci, da li zato što se za toliko vremena zemlja okrene oko sunca? Nisam bila sigurna, iako je to tako važno. Koliko puta ćemo još, koliko puta dok ne dođe zadnji.

 

Sigurno ne želiš bombu u kući. Ne želiš moju razornu snagu, a opet – igraš se s njom. I uvijek čekaš da vidiš, toliko si strahovito izbirljiv, toliko pomno biraš. Čekaš istinu, čekaš najbolje od mene, kad sam izmrcvarena, kad nema laži, nema ogledala, nema ničega, nema sutra, nema skretanja. Nema bijega, nema ničega, čekaš moju nulu, nultu točku. Čekaš i znaš da ćeš je dobiti. Nultu točku, točku neznanja. Točke bez obrane. Bez zareza, bez zvjezdica.

 

Pitam ruke, pitam oklop, pitam ždrijelo. Sve dijelove, koji su sad mirni. Jeste li mrtvi? Kako ste tako mrtvački mirni? Ne radite. Odmarate se. Počeli smo s umorom. Sad je obrnuto, stanje odmorenosti, u kojem nema emocija. Umor izvlači emocije van. Da nema smrti ne bismo osjećali. Ovaj odmor, toliko pun života, je bezosjećajan – život bruji i mrtvački je stabilan.

 

Želim biti hrabra. Zato pišem, da ti pokažem hrabro srce. Hrabra sam, zadirem u svoj plod. Pitam ga želi li mene, kao majku.

Ne, odgovara. Želio sam majku koja neće odavati tajne. Koja neće toliko pričati. Nadoknadit ću ti to, kad dođeš. Šutjet ću, neću davati znakove, neću ti značiti, onda, ništa. Ako ne dajem znakove ljubavi. Slušaj glazbu, kažeš mi. Ne mogu stalno slušati glazbu, ne mogu, umrijet ću od glazbe, koja me vraća u stanje potpune emocionalnosti, koje najednom i naglo nastupa, kojem nemam što dodati.

 

On mi je rekao da to sve nije ozbiljno. To što je on moj otac, ja njemu kći, i što ga pitam da li da te ostavim? Rekao je da. Slušam oca. Uvijek, on mi želi dobro, ali je ovisan o mojoj majci. Oni koji ovise o meni mi nanose zlo. Skidaju se s mene, nisam droga, idiotu. Nisam opijat. Nisam lapis lazuli. Postoji metabolička potreba, zar ne? To je najgore. Ali vidim skinuo si se. Ja sam sretna, također. Ne želim te. Ne želim da me konzumiraš, ne želim ulaziti ni u što s tobom jer si surov prema meni. Ona vrsta surovosti koja dolazi iz nepoznatih predjela. O kako si me povrijedio, ali u dubini nisi. Sretna sam, živjet ćeš bez toga. Bez toga što ti daje ta supstanca. I meni je drago da si se skinuo, jer ja se nikad nisam ni navukla. No, najvažnije je sad stati. Ne micati se. Jer si ti stao, našao si nekoga tko ne budi u tebi takav intenzitet. Dobro, stani onda. Ostani. Kako hoćeš. Meni je svejedno. Ja nisam ta koja odlučuje jer ja nemam ništa s tim, ništa s tim bolestima o kojima govoriš.

 

Znam sve, sori, ovo nije više pismo. Ovo je nešto drugo. Ovo je bloody, bloody… Ne znam što će biti, ni kuda, ni čemu, ni zašto, ni otkuda, ni koliko, ni poslije ni prije. Znam samo da nema pomoći, nema ni bijega, ni osveta, nema šanse, nema izgleda, nema budućnosti, osim aktualne sadašnje i stalne sadašnje točne i savršeno lijepe točke. Na kraju svega tog odbacivanja stavio si zarez. Znači, nastavlja se…

 

Pismo sam poslala čitateljici, s napomenom “ovaj dio je fabularno zanimljiv”.

 

U svim tekstovima, svim porukama, u životu nisam nikome stavila tri točke, a počele su nicati, od prije tjedan i pol… što znači… opet ih stavljam. Ne mogu kontrolirati, ali nisam nesretna zbog toga. Prvi put prepuštam, rečenici, riječima, smislu da se otvori. Mogu samo konstatirati, zato se služim točkom. A opet vidiš, taj zarez, koji je on stavio. Imam već nisku rana, ureza, i zareza na sebi. Volim taj njegov zarez, više od svih riječi. Ne zato jer je dobar za nas. Volim ga zato jer me on naučio čitanju tih znakova. A ništa mi nije rekao, nije me podučavao nego pustio da sama dođem. A onda kad je vidio da sam došla, još se više prepao. Kako je netko mogao doći. Nije to mislio kad je bacao te svoje tragove… nije želio da ga netko shvati. Ima muškaraca koji se osjećaju neshvaćeni, koji logično žele biti shvaćeni i onda uživaju u tome. Ali ovaj je čudan. Mislio je da je pametniji od svih, da je utoliko jedini. Ali nije, meni je uspjelo. Valovi, koji su valovite crtice. Neki dani, samo zarez pa gore zvjezdica. Potpuno tajan jezik. Sveden na te znakove, znakove među znakovima. Tajan život tih znakova to me zanima. Čitateljice, rekla si mi da si sad prvi put vidjela kako ja znam sa zarezima. Eto vidiš, i ti tako čitaš, to si radila već i prije mene, to si znala… prestali smo u nekom trenutku čitati riječi.

 

Malo sam odspavala. U prvih nekoliko sekundi ne osjećam baš ništa, kao da sam zaista bila negdje. Treba se prisjetiti. Kuham kavu, i vraćam se sjećanju na ovaj život. Sad se čini tako daleko, i smiješno. Smiješna neka žena, kažem sama sebi. Smiješan muškarac koji je sve zakuhao. Trenutak bijesa. Bijes zbog pisanja, zbog potrebe da to radim, da radim išta vezano za nas dvoje… zatim sjednem, sigurna sam da je to sve bilo dobro, za mene, to što se odvilo prije ovog velikog prekida, prije reza koji je napravio san. Koliko sam spavala. Možda dva sata. Što se događalo tamo, ne znam, ne pamtim baš ništa.

 

Normalno je jesti, spavati, izvršavati zadatke, smijati se, i sve tome slično. Normalno je imati prostora za druge, ja nemam ni trunke prostora, previše je značenja oko mene, a meni treba samo šupljina, neko oblo tijelo, neko biće koje me shvaća, neka anđeoska figura koja me štiti i vidi, ne treba me ni shvaćati, ne treba me ni vidjeti, treba mi samo isprazniti riječi od značenja.

 

Već sam doživjela takav isti dan. U međuvremenu sam mislila da sam ja nešto pogriješila, sad znam da nisam. Nisam ja ništa pogriješila. Cijelo vrijeme sam bila ok, bila sam čak predobra. Previše lako me uhvati zanos i uđem u proces u kojem ništa više ne odlučujem. Za tvoje emocije nisam ja krivac. Nisam kriva za svoje rezove, koje si mi zadao.

 

Da i ja nađem nekog neutralizatora? Dobro, neka neutralizira tebe. Nekog brisača, gumicu. Da prebriše sve. Tipku ću naći. Delete. Da nema tebe, čitateljice, sve bih ovo uništila.

 

On je čas ovo, čas ono. Kaže sjena. Ma nemoj. A ti nisi? Kako se zoveš uopće? Zašto pričaš priče? Rekli smo bez priča. Svaki put izloženost. Ne postoji priča. Ništa se ne zna. Što će biti spaljeno, bačeno, ništa, kome je upućeno sad, kome poslije, jednom, tko će otvoriti vrata, a tko ih zatvoriti. Ne zna se, draga. Zato idu priče, da znamo, uvijek znamo, od početka. Dobijemo dovoljno signala pa znamo ishod, ako smo pažljiviji čitatelji, znamo izlaz. A ovakvo stanje, bez kraja i početka. Stanje mirovanja. Izgledno za odmor, za veliku stanku, za crtice… Ma kakve crtice, treba povući crtu od svega i od svih, veliku crtu, crtčinu, koja savršeno dijeli. Koja ubija. Crta koja dijeli nas, mene od svih koji me vole. Koji su me voljeli. Ako si ti taj, ako je to „Ti“ ipak tvoje, onda ću znati, onda će doći kraj pisma, ali ne i kraj priče, ne postoje priče, rekla sam ti. Ali nažalost postoji obrazac, ovaj mi je poznat. Ti si mene iscijelio. To što si ono što kaže sjena, što nisi za mene, to je mišljenje sjene. Moje biće bolje zna. Sjene govore u podne, sad je ponoć. Manje jedan.

 

Moram opet prati zube. Dosadan ritual, kao i pranje kose, moram opet sve to raditi, moram ne piškiti u gaće, moram baciti pelene, moram obrisati suze ove jadnice, koja plače zbog njega, moram… Plače nad svojom žrtvom, a ona je žrtva. Ona je mrtva od njega. On je nju ubio, kao u crtiću.

 

Ubijaj me, u mislima, ali znam da one traju samo jedan užasni trenutak. Znam isto tako, da si me izbacio iz ravnoteže. Da si me naljutio, odbacio si sve, naše dijete, u jednom kratkom ali snažnom trenutku. Poslije si pokazao da ne misliš tako. Ali nisam mogla prijeći, te su riječi bile strašne. Jezovite. Baš takve, ježila sam se i drhtala, nisam vjerovala njima, a, opet, pisale su na ekranu. Mail koji je došao me potpuno zamrznuo.

 

Moram naučiti sigurnost u sebe i tebe, u nas, odnosno zadržati je jer je imam. Ta sigurnost je hladna. Sve sigurno je hladno. Ali toplina je neizvjesna, pogledaj samo plamen. Sad ne trebaš to od mene, trebaš moju hladnu sigurnu ruku koja piše.

 

I došlo je do toga, lud si. Želiš me ubiti, osjećam to. Ili me želiš uništiti polako, želiš uživati u tome… Sve znam, bila sam već tamo. Želiš me ubiti. Ja to ne osjećam niti ću ikad osjetiti prema ikome, tu se razlikujemo. Samo sam znala biti otrovna. Posredno, i ja sam htjela, ja sam mogla ubiti. Jer sam bila tužna. A što je sad ljubav, ako nije sreća. U svemu ovom ubijanju koje ti kao osjećaš prema meni, tolikom bijesu, toliko te želim zagrliti.

 

Znam što sad radiš. Hladiš se. Ti se dugo hladiš. Ja se dugo ugrijavam. Meni je prirodno biti hladna, ali uz tebe sve se promijenilo. Hlađenje koje traje već osamnaest sati. Taj se fitilj zapalio, i htio si mi nanijeti zlo, znam, točno znam da si me u jednom trenutku poželio ubiti… jer sam pobjegla. Što može čovjek učiniti nakon što pročita te riječi, riječi bit ćemo prijatelji… ali to je bilo surovo. Surovost, kako sam reagirala… Kako je moguće? U ovom svijetu? U nekom drugom sam shvatila da si bio izvan sebe, da to ne bih trebala uzeti k srcu. Ali uzela sam. Gledala te riječi, i uzimala ih, jednu po jednu. Baš tako, jednu po jednu, gledala kako me sijeku.

 

Mislim na one nježne godine, kad sam mislila o sebi drukčije. Da sam stvorena za dobre ljude, koji će biti kraj mene. Ti nisi iz našeg svijeta, nisi struja koja me nosi, ti si moje uzemljenje. Čudno da me uzemljuješ koliko si stravično željan moje ne znam čega, moje ne znam koga, moje ne znam, baš toga si željan, da ti ponavljam sto milijuna puta, ne znam, ne znam, da mucam, to želiš, da sikćem, to želiš, da sanjam, uz tebe koji si živ i poručuješ da ćeš me satrti.

 

Ne dopusti da me više dotakne. Ne dopusti mu nikad da mi otvori vrat. Ne dopusti mu, u tome, užas ugode i očaja, užas pristanka na ništenje, na svođenje mene na ništa, na rupu u koju dolazi prepun znamenja. Ne dopusti mojem biću da mu kaže ijednu riječ, više.

 

Tu je gola rana, gola majka, gola sestra, gola sva tijela žena koje osjećaju i koje nitko ne razumije. Koje nemaju falus i nemaju želje. Nemaju mjesečnice. Nemaju sise, ni guzice. Nemaju organe za reprodukciju. Nemaju izgled ni zavodnica niti žrtava. Nemaju maske ni majki ni žena, ni ljubičica ni trave. Nemaju oblika, nemaju zakona, ni posluge. Nemaju mašte ni razuma, ni osjećaja ni osjetila. Nemaju ni bistre oči niti zamućene. Nemaju udarce ni strepnju. Nemaju bisere ni ruže. Na pada im iz očiju ništa. Ne zovu se nikako. Nemaju proširene ni sužene vene. Nemaju tijela. Takve žene vole. A mi s tijelima, mi smo proklete i poreknute. Mi smo zemlja. U nama oblikuju svoje plodove. U nama žele naći smisao života. Jer imamo tijela. Ali na kraju kažemo: gledajte tijela se gube u zatvorima, jer trunu kao i sve biljke, koje se osuše kad ih ne zalijevaš. Kad ih ne maziš, kad ih ne poštuješ, tad biljke strunu. I životinje. Kad mrziš dijelove žene i trgaš joj latice. Kad uništavaš najljepši dio ruže, njezino srce, njezinu oveću središnju uporišnu srž, njezine nevine oči.

Pišem li to o defloraciji? Vjerojatno. O tom prvom ubojstvu ruže. Njezino ime, i tako dalje, imena drugih biljki. Nisam ti bila cvijet, nego nešto drugo. Nisi vidio podne, jer si podne. Nikad ne vidiš podne. Uvijek vidiš crno, noć u koju gledaš. Vidiš, ja vidim samo dan. Ja prema njemu idem. Ne želim nikad više ući u mrak, osim po rođenju. Ali poslije rođenja, nikad više.

 

Ostaje mi upoznavanje jednostavnih, krajnje jednostavnih, strah i strepnja od prostodušnosti. Jer tamo nema igara, nema obrana, nema riječi. Strah od tišine, koja je istina. Govorim samo zato, da ga odagnam. Posve svjesna da se emocija stvorila udaljenošću. U stanju stopljenosti nije bilo potreba. Ispomažem se i znanjem. Uvijek ću to raditi jer sam ipak kukavica. Jer te nema noćas da šutimo. Da si ovdje, u prostoru, u nekoj sobi, pored, da pišeš, čitaš, ležiš. Da sam u drugom gradu, ali ipak, sve je to iluzija. U konačnici moram se sama suočiti s tišinom. I s umorom. Sa svima trima, umorom, tišinom, i onom stranom novčića. Sa zapisom. Piše, volim te, ali neću umrijeti.

 

Napisala sam ti i privatno pismo i razveselila se. Nije bilo literatura, bilo je vrlo jednostavno. Jednostavno sam ti rekla što želim. Kako nas zamišljam, kako si bio tu, danas, u mojoj sobi… Ali nije me razveselio tekst, nego brzina koju postižem kad se tebi obraćam. Inače sam poluobamrla. Ležim, slobodan je dan. Slobodan za što? Sama sam sa svojim umišljanjima i zamišljanjima. No onda shvatim da sam mrtva. Mrtva osoba je ona koja živi u svijetu mašte.

 

U tom tvojem pogledu bila je munja, ali crne boje, munjevito oko, iz dubine ugljenokopa. Nisam nikad vidjela da oči mogu tako zasjati, kao nafta. Ja sam tvoja vlaga. Mahovina raste u šumi. Pričamo li seksualne alegorije? Ne. Kad pričamo o šumi mislimo šuma.

 

Opet sam topla, od blizine. Udaljenost nas može raniti, cijeli spektar boja koje udaljavaju, hladne boje. Ljubičasta, plava, pa čak i zelena.

 

Biti u utrobi i željeti izaći iz nje. Ne biti zatvorena, ne biti ovisna o drugima. Ne biti ničija. Biti samo svoja. Ali ima mjesta i za tebe, uđimo na trenutak zajedno.

 

Čujem nešto što nije pametno, nije u riječima. Čujem jednostavne riječi. Da si glup što pomišljaš na to. Nisi. Ali ne mogu uzvratiti sad, ne mogu možda koliko trebam, ne mogu naći sad istu emociju, jednaku tvojoj. Oprosti mi, jutro je.

 

Glava sad donosi ravnotežu. Glavno je da ona dođe. Dobro ti poslijepodne, 17:21.

 

Vjerujem u sve, ali ne toliko da znam da ja zaslužujem sreću. Sreća je takav neprirodan dan, dan nakon kojeg ne znaš jesi li normalan jer svi su nesretni.

 

Volim nježne. Dobre. Blage. Svi mi govore da griješim, da ću opet gadno pogriješiti, da krivo biram. Netko me vidio, i poželio imati. I onda je počelo. Počelo je biti zadimljeno, i zagušljivo. Ušla sam u sobu. A tisuću puta sam rekla, rekla mi je majka, žena, moja supruga, moja zakonita majka i otac, zakoniti i prirodni, rekli su mi. Nemoj.

 

Dobivam te pod potpisom nekoga drugog. Vjerujem u taj navodni potpis, vjerujem u navodnike. Ali ne vjeruju drugi, moji bližnji. Kažu mi da si laž, da si umišljaj. Toliko su me pritisnuli da sad otvaram te zareze, otvaram „dva zareza dolje, i stavljam ih gore“. Tako smo te okružili, te ptice, te leteće znakove. Okružila sam tvoje ime, kao ptica, jedna, dvije, ukupno četiri, tako zaokružen u laži mi pišeš.

 

Samo ležati, mirno. Samo osjećati da smo stigli. Pod težinom toga, i pod sviješću, i iznad nje, posvuda, po svim registrima znati da je to ono što nismo čekali, što nismo mogli predvidjeti, nismo mogli prepoznati jer nismo upoznati s dolaskom, dolazak nije nešto na što se pripremiš. Niti na čemu radiš. On dođe – dođe. Dolazak naprosto dođe. Ne možeš se penjati prema njemu, ne možeš raditi na tome, nije to uspon ni osvajanje vrha. Nije jer je vrijeme. Vrijeme, na njemu ne možeš raditi, na njemu ne možeš ništa. Na njemu si, u njemu, događa se. Dolazi. Došlo je. Došla si.

 

Smiješno mi je, sve smješnije. Ja sam ptica i letim, smijem se dok letim, sve je smješnije što se udaljavam više, što sam više, to je smijeh jači… to je smisao leta, odmaknuti se, dignuti krila i reći zbogom, zbogom.

 

Možda je ljubomoran. Sad pričam u terminima odnosa. A možda je izvan odnosa u ovom trenutku. Možda sam ja bila izvan jučer. Možda sam pisala izvan nas, samo naizgled unutra, u našem. Mislit ću na ono naše, mislit ću. To su bile jedine riječi, koje još pamtim, kako su me tresle u studenom.

 

Pismo nema naslova, jer je pismo, ali ima naslovljenika. Svi koji imaju velike naslove, koji puno brinu o naslovu, otisnutom gustim velikim slovima, pišu nikome.

 

Kažu da se treba čuvati ljudi s vrlo elegantnim prstima. Jer to su prsti kradljivca, možda i ubojice. Prsti koji plešu po tijelu, po instrumentu, po brojevima sefova…

 

Sve si već rekao, pokazao si lice. Glavu. Pismo je moje. Borit ću se do zadnjeg daha za sebe. Učenica je položila, spremila sam knjige. Nikad ih nisam trebala ni čitati. Trebalo je samo trenirati sportove, borilačke vještine, judo, karate…

 

Sad je prva lekcija. Obuzdaj nagone. Druga, smiri ruku. Treća, nauči slušati druge. Četvrta, obrati pažnju na osjećaje drugih ljudi, ne samo na svoje. Oni su jaki, iznimno snažni. Znači da si čovjek snage. Ali ona tebe može uništiti, ako se okrene protiv tebe. Zato, zauzdaj konja. Zatim operi lice. Pogledaj što piše, na njemu. Jesi li opet bludio? Ne znam. Ni ti. Kao da je važno. Zatim, operi opet lice. Opet i opet. Pitaj sebe, što si htio? Što si htio kad si išao, kad si došao, kad si otišao, kad si se vratio? Jesi li osjetio povratak? Ja jesam. Baš povratak. Na početnu točku, od koje je sve počelo, valjda. Sve, a to sam ja. I ti si sebi sve. Svatko je sebi sve. Povratila sam se, dakle, ali sad se vraćam u svoju dob. Svoje vrijeme, od rođenja. A ne rođenja.

 

Napisala mi je: nitko nije bolji od nas. Znaš, to mi je rekao otac. Nitko nije bolji od tebe. Eto, to je prijatelj. To su riječi.

 

Povjerovala sam u samu točnost. Da, u nju se zaljubila.

 

Odbacujem te zbog toga što mi nećeš donijeti dobro, jer točnost nije uvijek dobra. Savršena točnost je nekad ubojstvo.

 

Nije strana pisma. Strana glave. Volim što je tako.

 

Nisam legla da spavam, nego onako, kao da ne želim živjeti. Tako je to danas, pišem ležeći, ravno, u ravnini zemlje, u ravnini s ničim, sa savršenom svejednošću, izravnanošću, s jednim jasnim htijenjem da ne visim, da ne stršim, da budem laka zemlji, i ona meni.

 

Oso, uzimaš li mene, oso, kolješ li mlade, kao i druge životinje? Kolješ li svako mlado, ili samo neko? Ono koje lakše leti, koje brže leti, ono koje te ljuti jer te ne sluša, jer se boji.

Kolješ li zatim osinje gnijezdo, kolješ li ga cijelog, u grani, oko nje, kolješ li grančice i okolne grmove, koji gore.

 

Ne mogu brojati, mogu samo nabrajati riječi. Tu su onda ti popisi želja, kao polipi, koji bi usisali predmete.

 

Možda sam bolesna samo od osjećaja da mi je netko rekao sve što želim, i napravio sve što sam mogla samo sanjati, da je taj netko izmišljen jer ne postoje takvi ljudi, postoje samo ljudi koji pljuju. Ne postoje ljudi koji se uređuju za tebe, koji za tebe smišljaju tekstove. Postoje samo ljudi koji te ispljunu, kao meku, kao ribu koja se uhvatila, okrenut vrat, na stranu, izbočene oči.

 

Sad sam osjetila poriv da šaljem tekstove, nekome, možda da odu u svijet. Kad ne mogu do tebe, idem svijetu govoriti. Svi će me čuti, osim tebe, ti samo poklapaš uši i meditiraš o gradu na obali u kojem nema ljudi, samo kamenje na obali, dva tri znaka da dolazi oluja, netko priprema paštu, netko siše školjkino meso.

 

Bik je u areni, uvijek. Kako su sami sebe ograničili, kako su promotori načela zbilje. Sve po knjizi, po redoslijedu vožnje. U koži je neko sranje jer koža je nekako zločesta, zelena kao bacili. U njihovim je riječima neka tuga, zbog manjka hrabrosti, višak sjećanja. Ne razumiju da će umrijeti, da će svrake obilaziti grobove, i vrane slijetati na njihove ruke, promrzle, do kostiju, koje će truliti. Ne razumiju da živimo pod prijetnjom, od prvog dana, otkad smo se rodili.

 

Jedna je senzibilna kao mlijeko, kao da kuha u njoj stalno mlijeko, bijelo i tečno, kao da će nekad malo dobiti kiselu aromu, kao da bi mogla biti svježija, ali ne bi mogla. Jer ona je mlijeko, mlijeko nema svježine. Ima tu dnevnu hranjivost. A druga je zemlja, malo je crnja. Znala je prepoznati stvari, ali ne i izreći ih dokraja… Ona je zatvorenija. Nema tog obilnog davanja, tog isprsiti se i stati. Stalno s tim prsima naprijed, u borbu. Gel, kad žena hoda. Pornografija kretanja, pornografija oblaka, koji se sljubljuju.

 

Preslušavala sam danas stvari koje si slušao. I hvala ti na tom osjećaju voljenosti. Nisam ga imala od kad sam se rodila, pa rasla, pa ga nakratko imala, u jednom razdoblju, ali nakon toga izgubila. Taj strašan osjećaj nevoljenosti me je ispio. Ne zaslužujem tek tako. Zaslužujem samo ako zaradim. Moram raditi za taj posao, radim naizgled za novce, ali radim cijelog života da imam osjećaj da me se voli, bez veze, samo tako, jer sam pala s neba, jer sam bilo tko, kao što kaže netko. Bilo tko svijetu, ali tebi sve. Ne bilo tko, ne tebi. Tebi sve. Tebi jedina i tako dalje.

 

Zvone zvona. Čujem ih. Zvoni i drugima koji me vole. Zvoni i meni, uzbuna.

Zvoni da treba biti u redu, ali nije u redu.

 

Ne vjerujem danas, iako je to prvo što si mi rekao. Možeš mi vjerovati. Vidiš, ne vjerujem. Ne mogu ti vjerovati, najteže od svega, najteže i najgore se dogodilo.

Danas je ionako već na izmaku, sad je 21:24.

 

Kad bih samo mogla… ali cijelo vrijeme znam da ne mogu, da te ne gubim, nikako… štogod napisala, to je svjesno nemogućnosti gubitka. Prijašnja su mi pisanja bila obrnuta, štogod bih napisala, bilo je izgubljeno. Bilo je svjesno nemogućnosti dobitka. A ovo je polusat, vrijeme između 21 i 22 h.

 

Sad ću saznati planet tvojeg broja. Planet tvojeg mjesta. Broj tvojeg mjesta. Broj naše sobe.

 

On nije često i burno sanjao. To sam naslijedila od majke. Ali onda, noćas, dogodilo se nešto čudno. Probudio me smiješak. Usred noći sam se nasmiješila, onako kako se nasmiješe sretne osobe, ne ishitreno, ne glasno, niti histerično.

 

Namireni ljudi spavaju, nisu gladni, nego su pojeli dan i sad će san mirno rastavljati te glupe zadane slike u svoje slike koje su mekše, među kojima su rubovi tanji, koje se pretapaju, nema oštrine, ni reza. Nema točaka ni zareza. Samo tijek, grčevi ostaju dnevni, grč zareza dok odjeljuje i reže. Grč upitnika koji se izvija, kičmu lomi da pita. Ili napetost uskličnika, te iznenadne provale. Sapetost crta, napetost dnevne grafije.

 

Pokreti su mi uvijek življi… kad je on pored mene. Previše gestikuliram, preglasno se smijem. Stalno uzbuđena, lažno, zbog opasnosti mraka, kiše u kojoj ništa ne vidim, ali me obavija posve ravnodušna i fluidna masa koja ne razlikuje ništa, nanosi koji se ne vide, koji se samo skupljaju… Nebo koje skuplja osjećaje, raspršene energije, koja se međutim ne sabija u manje čestice, ne dolazi do sijevanja, nego ostaje tako rasplinuta, kao sivi pejzaž, pomalo onostrana. Taj spleen me uništava, sjeda mi na pluća i kašljem. Miris crnih teških šuma. Vlažno i hladno. Takav je bio cijeli dan. Onda sam otišla na posao i bila raspoložena do trenutka u kojem je on došao. Opominjući ton, nota koja se ne može ispjevati, nego odšutjeti, neko sranje pred kojim ne znam ništa. Došla je otrovna pošta. Zabilježeni trenuci slabosti, želje da razveselim, da sve bude vedro – ali nije išlo. Nisam uspjela promijeniti vrijeme, ostalo je po njegovom, oblaci, prokišnjavanje, jugo, ostalo je u naznaci nejasnoće, zatomljenih osjećaja koji se ne mogu očitovati, niti pojasniti, ne mogu postati ništa, nego se samo valjaju po tom travnjaku, zajedno s nama, koji jedemo i pijemo, pušimo i s tobom koji nemaš kao glas, nemaš kao oči, nemaš ništa dok si preko puta mene, koji me krišom gledaš dok razgovaram na telefon, vesela, normalno, sa svima, osim s tobom koji to radiš namjerno, namjerno me guraš na dno, guraš me a da nisi svjestan, guraš i mene i sve što imam, ne znam. Ali guraš, gotovo jednako silno kao i ja, borimo se za vremenske prilike, i danas si ti pobijedio.

 

Točno osjetim kraj. Uvijek znam kad je gotovo. Znam dobro i početak. Njega također odlično osjećam. Kraj i početak muke, kraj i početak radosti. Mi smo na početku, to je lijepo. To sam shvatila kad sam prestala sa pisanjem, tek je to početak, mi počinjemo, svježi, tek se upoznajemo. Tek počinje, taj osjećaj je tako lijep, različit od dovršenosti, osjećaj mladog mjeseca.

 

Počela sam voljeti, barem se raspitivati za onog trećega, onoga koji mi je obećao uskrs, obećao mi je objasniti značenje riječi Easter. S njim bih otputovala, tamo, istočno od ovog grada.

 

Svaki udarac mora biti jasno zadan, i vrlo sitan, kao metak. Moram pogoditi srž stvari tim tankim projektilom. A pritom moram letjeti i ostati u stabilnoj putanji.

 

Žene samo kuhaju i onda ti skuhaju. Onda ti ga smjeste. Onda se urote protiv tebe jer se tako radi, ženska agresija je trovanje, trovanje.

 

Udari me, ako želiš, i ako je tako bolje, za oboje. Ali vidiš, i sam, pred kraj ovoga pisma, da nemaš zašto.

 

Ali danas, bez ijedne riječi. Nemoj to raditi.

 

Jedini ljudi koje sam pounutrila su moji roditelji, ali to je bilo zato jer sam bila dijete, i ulaz je bio slobodan. A onda su svi ostali vani. Svi su bili vanjski, svima sam vidjela lica, dobro i točno, znala im mane, čitala im riječi. Ali ti nisi ušao tako. Ti si se otkrivao, polako, i jednog sam dana shvatila da si unutra. Bilo je to nedavno, možda baš danas.

 

Jedem bez teka, to je jedino loše, ali jedem.

 

Pamtim tvoje poglede, čudne poglede, dok uzimam mobitel. Dok ostavljam torbu i vadim stvari. Nikad me nitko nije tako gledao. Kao da ulaziš u sliku. Kao da ulaziš preko tih stvari u moj svijet. Moje pozive, moj stan, preko ključa u koji si se zagledao.Taj ključ koji me doveo kući je ponio tvoju energiju, kao što je i krema koju sam ostavila ostavila sjećanje.

 

Večeras, prvi put tebi pišem. Pozivaš me tamo gdje nitko baš lako ne ulazi. Izgubila sam nit. Nisi još nit. Tek si sjena, magla koja se potiskuje. Nema te, nisi još sasvim vidljiv. Status maglovit, to što ne vidim obrise. Voljela bih Saharu, ne mora sniježiti. Poželjela sam još prije mjesec dana otputovati s tobom. Sjediti u autu i slušati glazbu, u toj kutiji, u kojoj sam tako zadovoljna.

 

Postoje kišne kapi koje slušam, jer si ih spomenuo. Zvuk automobila dok prolazi kroz lokve, zvuk mačka koji ulazi na prozorsku dasku, penje se i staklo se, ili drveni okvir, na trenutak malo protrese, zatim tišina.

 

Vidjela sam te, stajao si, ja sam stajala, sjedio si i okrenuo se. Bili smo večeras prvi put ozbiljni.

 

Dani kad kupujem, jedem, pazim kako izgledam, slušam glazbu i raspadam se… osjećam, jebem ti, svaki pogled djeteta, svaku notu zbilje, svaki ton u rečenicama, prešućeno, kad sam osjetljiva za druge i prema sebi, plašljiva, čak, na podražaje reagiram, primam, i samo tako sam povučena, povučena do beskraja…

 

I oni dani kad, kao večeras, upijem žensku snagu, ili mušku, svejedno je, kad mi tuđa misao, hrabra misao, tuđi stav, pokaže kamo dalje, da nije put prema natrag. Taj otvarajući zamah, ti ljudi koji otvaraju perspektivu. Primila sam od nje noćas dozu visine, dozu veličine, i nisam više mala. Narasla sam noćas, barem jedan centimetar. Volim visoke ljude, nije važno, mogu biti i koščati, mršavi, čak i slabije, krhkije građe. Ali one koji su stalno išli gore. Tebe, nju, zatim moju sestru, mojeg oca, i još visokih ljudi, koji nemaju ništa malo u sebi… Znam da ovo što pišem noćas nije pravedno, prema nižima, jer oni imaju vitalitet, jer i sama pripadam nižim ljudima, ili ljudima prosječne, srednje visine. Ona sam koja s niskima postaje niska, s visokima visoka. Stalno padam i rastem, s malima sam mala, s velikima velika.

Kao neka majka koja kaže, smiješ, smiješ biti velika, smiješ biti visoka, smiješ jer i sama sam takva, gledaj me i ne boj se.

 

Pada cijeli ovaj mjesec, lipanj, padala je i prošli, topla kiša, kao da živimo uz ocean, srednje topla, ne tropska kiša. Danas te volim tako mekano, tako prelijevajuće, tako kao kap, valjda, koja se slijeva niz nešto, je li to tijelo, ne znam. Slijeva se, mirno, kako samo kiša zna. Njezina mirnoća, bez i daška vjetra, njezina toplina, vjerojatno su te kapi tople, umjereno tople, ali najviše odsustvo ikakvog pokreta, ikakvog trzanja, nema ničega sapetog, ničeg uznemirenog, ništa ne trese granje, ništa ne pomiče lišće, kao bonaca. Tako mirnu kišu nisam dugo osjetila. Događa se još nešto, kao kad prestaneš motriti gore, nebo, jer nije lijepo. Nema ga, ne vidi se, samo gledaš dolje, ili u sredinu. Gledaš ravno, ispred sebe. Pogled nije upućen ni tlu ni nebu, pogled je točan, u ravnini. Tako djeluje ta kiša, tjera te da gledaš ravno, jer nebo nije lijepo, nema ga, kažem, nema ni zemlje.

 

Ležim u tom spremištu, i istekao je rok trajanja. Loša berba. Puno riječi ni o čemu. Puno zadataka čekanja. Nijedan dan bez tebe, a toliko je dana prošlo. Danas je prvi, od podneva je počelo, ali kristaliziralo se oko 15 h.

 

Ne možeš lako bježati od onoga koji te vidi.

 

Letovi od dana, dan izbivanja. Jedan dan bez tebe je dovoljan.

 

Znaš da ću doći, natrag, da nema ničega opasnog u mojim letovima, jer oni, kao i svi letovi, dolaze na zemlju, avion siječe, pažnja se podiže, uskrsi se javljaju kao floskule, pred tim svakodnevnim usponima, i padovima.

 

Nema me, razumiješ, nestajem u tebi, prokleta, prokleta voda, koju ne drži nikakvo korito, nema uporišne točke, ne razumiješ ili razumiješ, nema me, u tim danima, ne postojim, prestajem postojati kao ja, moj identitet, i to sve, to sve uroni u tebe, u tebe se pretvaram, ili u neko mjesto, između nas. Neko mjesto koje samo voda gradi, ne znam koje je to mjesto. Mjesto žudnje, mjesto snažne nepostojeće osobe. Snažne ali nepostojeće. Nemam ništa u sebi osim žudnje za tobom. Opet ne razumiješ, kako je moguće isprazniti se tako potpuno isprazniti sve što jesam i tako prazna, gola, mlaka, primiti u sebe tijelo, krutost, oblik ili neku drugu vodu. Kako je meni miješati se s tim uljem, kako? Ne mogu.

Ali miješati se s tobom, s tobom, crnom, mekom, miješati se, do mene, bez boje, dopire crnina, rahla, meka… svjetlucava zemlja. Sad svira neki pjevač. Da barem mogu slušati išta osim glazbe o ljubavi, svih senzibiliteta koji se očituju po svim kanalima, svim postajama, svim stranicama, tutnjaju horde ljubavi, i ja im govorim, uzmite me, uzmite. Ubijte me. Ubijte.

 

Mjesec je bio sablast koja nas je gledala. Drugi put smo zatvorili prozor, i spustio si zavjese. Drugi put je bilo još manje emocija. Bilo je sve više vlage i hladnoće, u mojim slijepim očima, koje su me luđački zaboljele, pred jutro.

 

Pomalo se svijetli, razdanjuje. Nema ničega tako strašnog.

 

Bila sam tako hladna, kao snijeg, očajno ledena masa, koja se hladi, i bolno hlađenje se odvija pred tvojim očima. Našao si put, puštao si me da se hladim, i poslije si tu hladnu masu gledao, slušao, biće koje se preselilo, udaljilo, a bilo je s tobom.

 

Ne pišem više tebi, iako si ti ti, iako smo još uvijek s istim zamjenicama, ali ti više nisi onaj. To stanje prije nove ispunjenosti, prije želje za novom zamjenicom, je također dobro. To je stanje crtice. Naglo povučene horizontalne crtice, koja nije ni zarez, nije ništa slično. Horizontalna sam, kao more, s malim valovima koje čujem kako udaraju.

 

Ima u tim sveskama i previda. Ima i onih rečenica koje ne shvaćaju da jedino kad dobijemo ranu, kad se ozlijedimo, kad nas ozlijede, učimo. Inače smo sante koje plivaju, bez oštećenja, ali i bez očiju.

 

Nema sumnje, um ti je logičan. Ali voliš nešto više od logike jer je savršena. Kako je pobijediti? Pobijediti je, na njezinom području, savršenom ironijom. I onda dođu ti igrači, koji vole između. Nemam naviku toliko jasno govoriti o ironiji, trebalo bi prestati. Ostaviti malo prostora sjeni, tragu sumnje u značenje, svako, pa tako i ovo, u sve pomalo, sumnjati, ali voljeti, unatoč tome, bića koja se tu kreću, finog susreta koji je bio, a i nije.

 

Otac moje majke, kojega nisam nikad upoznala, putovao je po svijetu, prodavao stoku, i nije se vratio. Majka je imala šest ili sedam godina.

 

Stabilno je vrijeme, otkad sam ovdje, već deset dana sviće isti dan.

 

Kad dolaze tvoje riječi, savršene, kao da su slikane…

 

Bila je već sigurno dvadeset godina udovica kad sam se rodila. Bila sam joj prvo dijete, nakon vlastite djece. Voljela sam je, živjela kod nje tijekom ljeta. Kad je umrla, sanjala sam da je iz topa ispaljena u nebo, odjevena u crno, s velikom crvenom ružom oko struka.

Pamtim šamar koji sam dobila od majke, možda jedini u životu, kad sam uvrijedila baku. Kad sam propupala, u prvom pubertetu, stajala sam pred njom, u kuhinji i primila me je dolje, kod piše. Zvala ju je kokica.

 

Baka je crnu mačku polila benzinom i zapalila. Gledala sam upaljenu mačku koja trči. Zatim lice bake, mirno, zadovoljno.

 

Svi su već znali, već se bilo uobičajilo, da se pojavljuje na seoskim svadbama, sad već sve starija i sve sijedija, duge kose, raspuštene, odjevena u bijelu plahtu.

 

Neki dan sam pred tobom spomenula udovice koje spaljuju u Indiji ili na Baliju. Stari običaj. Prenuo si se. Zašto od cijele knjige pamtim baš taj običaj, zašto ti ga govorim? Zašto o ženama koje nisu čekale nove muževe?

I da, zaboravila sam zamalo. Nakon što joj je muž umro, iza njegove slike, u okviru, na zidu, pronašla je sliku jedne žene.

 

Koristim li svoje ime kad ti pišem? Da. Ti ne. Morala sam shvatiti, nekim najluđim čulom, da si pseudonim. Danas si mi rekao da se odsiječem od svijeta. I to sam mislila napraviti, ionako, odsjeći se.

 

Pas cvili jer nije otišao u šetnju. Bio si čist, moj um nije dugo bio pročišćen. Um mi je služio da lažem.

 

Opet laje. Jutros me ugrizao, bojim ga se. Igrao se, ali je pretjerao. Imam ožiljke. Plakala sam oko četrdeset minuta.

 

Danas je jeo led, mislio je da je kamen.

 

Otac je najviše volio voćke. I čempres. Zadnje stablo koje je zasadio bila je smokva.

 

Ne bih rekla da ćeš ovo razumjeti, ali osjećam da ti dugujem. Mogla bih te voljeti, volim te, ali vrlo je teško sa mnom. Moja nesigurnost nas može ubiti. Ubija, povremeno. Osjećao si zadnji put da sam neiskrena. I tišina je.

 

Nije ovo nova knjiga, ovo je stara knjiga. Ne pišem je, više. Pušim i čekam da se zatvori.

 

Sve pada, ili se smanjuje, ili odlazi, odlaze osjećaji, mode, prostori od nas. Ali riječi ne. Uvijek su tu, uvijek, kao cigarete. Kao kutija iz koje vadim, jednu po jednu.

 

Obožavam raskidati, kao i pjevanje, nakon raskida i dokidanja, rastanaka i sastanaka. Sad pišem. Sad je stanje slobode, stanje ptice, idealno za riječi, za moju samoću, za moje divne sate bez ikoga. To se dobiva prekidom, to iskustvo stvarne slobode, koja nekad traje samo jedan dan, ili nekoliko sati, ali je dragocjeno. Sigurna sam da ptica kad odleti misli da se nikad više neće vratiti.

 

Došli smo u to stanje. Nisam ti se javljala šest-sedam dana nakon toga. Ne mogu, nisam normalna. Tako luda, tako konačno i nepovratno luda, i izgubljena. I potpuno sljubljena s tobom, kao u listopadu.

 

Govor se nadima, posve je drukčiji nego kad razgovaram s tobom. Tad sam jednostavna. Napisala sam ti. O razlici. Komplikacije nastaju u samoći. Kao kad kažu, zakompliciralo se, ili pojavile su se komplikacije. Zašto? Zato jer je nešto vrlo, vrlo samo. Sve komplicirano dolazi iz samoće.

 

Danas sam i njoj otpisala, piše tako da prede.

 

Maloprije sam ti napisala privatno pismo, objašnjavala ti da znam zašto toliko šutiš. Zatim sam napisala da je to zato što brzo misliš.

 

Ležim, cijeloga dana, slušam glazbu. Pijem kavu, lijena sam vježbati, jedva sam se istuširala.

 

Samo moj užitak, moja sveta ugodo. O hvala vam, vama koji ste me naučili ugodi. Danas grmi. Danas je počela jesen.

 

Ne trebam tvoj pogled. To je ta razlika, to me oslobađa. Ne trebam tvoj pogled na moje riječi. Jednostavno, nešto je umrlo.

 

Da mi priđe netko i da pričamo. Da plačem, da on ili ona pomalo također plače. To je moje stanje, već dva mjeseca, i sad je izašlo. Nije se rodilo, kao zdravo dijete, nego je bolesno, tužno, možda će to biti zločesto dijete, sebično dijete. Dijete koje će me raniti.

 

I neka ova noć potraje. Noć grmljavine, noć bistrenja. Noć kiše, i hladnoće, neka potraje, u mojem slučaju, nužna je kiša.

 

Sad to dijete luta, luta. Osjećam bol, u sebi, na mjestu gdje je bila sreća.

 

Povremeni osjećaji. Koje ne želim ispisati. Želim ih sačuvati od pisanja. Od ove knjige koja me jede. Koja uništava sve što taknem. Sve što uđe u nju, to umre.

 

Sve je dolazilo kad sam pozvala. Kad sam zazivala odgovore. I večeras je tako. Prvo je jesen. Grmjelo je, padala je kiša. Onda pjesme, koje volimo oboje. Ali tekstovi, tih nekoliko naših glazbenika, koji meni povezuju moje filmove, koji su bili pratnja nekim drugim noćima, sva ta glazba, koja se izvrtjela, danas mi je jasno rekla da put vodi prema meni, prema samoj sebi, prema gubljenju iluzija. I zahvalnosti onima koji me čuvaju, koji čuvaju moju djecu. Moji prijatelji. Ne muškarci, oni ne. Oni su mi nanijeli zlo. I ja njima, sigurno. Čak ne mogu misliti uopće, ne mogu misliti ni na jednog. Misliti o njima je kao misliti o smeću. Smeću i oružju. Tvoje riječi su me u konačnici zagadile. Trebam malo manje riječi. Malo puno manje. Previše želje, previše. Premalo poštovanja, u konačnici. Nema ga jer znaš da sam dobra. Prema svakome dobrom biću to osjetiš, uvijek to povezivanje dobrote sa slabošću. Ne vidim se kao časna sestra, koja čuva svoju čast. Ali noćas ih razumijem, razumijem žene koje nisu voljele muškarce jer su voljele nešto čišće, od njih, nekog anđela. Zaljubile se u njega. U anđela, ne u čovjeka. To mi treba. Nitko drugi. Ništa drugo, anđeoski čovjek, čovjek s druge planete. Budi ti moj anđeo, ti koji si sad uz mene, koji me sigurno slušaš, i gledaš moju tugu. Budi anđeo koji me štiti. Budi uz mene.

 

Jezik je pametan, podijelio je sve na brojeve, na jedninu i množinu. Glagole na imperfektne i perfektne, savršene i nesavršene, svršene su savršene, nesavršene su nesvršene.

 

Povezivanje srčane i moždane kore, prednje i leđne strane, povezivanje po sredini. Imaš li ga, šav gdje su nas zašivali, kad su nas spajali u jedno?

 

Kad se uvučem u to svoje luđačko razmišljanje, kad počnem dubiti, to je strašno. Opasno. Bez veze je toliko se pitati. Tisuću puta bolje je imati tijelo, koje me digne, pošalje u kupaonicu.

 

Na televiziji je situacija, žena i muž, ona je ljuta jer ju je prevario. Dok je ona donosila životne odluke, jer su prekinuli, on je spavao s njezinom najboljom prijateljicom… Našla sam odgovor. Nemoj mu oprostiti. I što to znači? Druga žena je dobila aparat za dijalizu. Odgovor. To bi se meni bilo dogodilo, da te nisam upoznala, razboljela bih se.

 

Netko ženi daje bubreg, ona nastavlja živjeti normalno. Daje joj ga majka. Onda priča o lutkama, ženi koja treba drugu ženu, sestru. One vas nikada neće ostaviti, kaže jedna. Preko lutke se otvara. Žena je oprostila mužu prevaru dok su hodali. Nisam htio upropastiti nijedan trenutak, zato ti nisam priznao. Bila bi šteta da beznačajna veza prije dvadeset godina upropasti život koji smo stvorili.

 

Navike preostale iz doba bolnih spoznaja i dobro vrijeme. Kao nositi kišobran na suncu.

 

Sve je to normalno, osjećati bol i ljubomoru, ali kad je ne osjećam, onda znam što se dogodilo, isključila sam se.

 

Dobro, dosta smo pričali, serija još traje. Postala je zanimljivija od nas. Likovi su preuzeli. Ti varaš, znam to. Ali svejedno mi je. Moram biti načisto s tim, je li mi svejedno ili nije. Jer sam prebrodila. Mogu li se ja ponašati tako, isto, slično. Ovoga časa ne mogu.

 

Nevjerojatno. Zapis, vrijeme kad je završen. 23:55.

 

0:03. Osam minuta sam bila odlučna. Punih osam minuta sam bila čista kao suza i rekla ti sve. Sve što nas može pokopati, a može nas i roditi.

 

00:08.

 

Golub se javio već prije nekoliko dana, ovoga mjeseca. Dotaknula sam ga.

 

3:06. Prevario si me.

 

Mislio si da nikad neću vidjeti. Da ne vidim dobro, da sam glupa. Znam da znate tko vas može prevariti. Takve izbjegavate. Ali da li vi varate? To se ne pita. Nitko se ne usuđuje pitati. Žene vole biti vjerne lošemu, vole one koji ih muče, upravo ovako. Prevario si me. To je jedino što znam, i čega se držim. Ujedno, objavljujem rat. Ne, to je kriva riječ. Ratuje se kad imaš cilj, kad ne želiš izgubiti. Ali ja objavljujem odlazak.

 

Odlazak, sve što ti nisam rekla tamo, u onoj kući.

 

U svakom slučaju, veseli me on. Ti me deprimiraš, ne vjerujem ti i ponizio si me.

 

3:26. Opet čišćenje.

 

Poslala sam ga njoj. Napisala mi je „tužno“, i podcrtala. „Dramatično, potresno, čišćenje“. Nakon čitanja zapisa, ne osjećam da imam nešto vrijedno. To su riječi, a realnost je ta da nemam više tebe. Nema našeg dijeljenja. Nema, sad je to samo moje, i za mene. Pišem u noći, u tri ujutro, ujutro čitam, gledam, mislim, da nije tog zapisa od sinoć, bilo bi lakše. Iako govori o odlasku od tebe, ipak on govori. I želi ti to reći, da odlazim, taj dio želje za govorom, koji nije umro, za slanjem, taj dio pisma koji je čista komunikacija, bez sadržaja, čista želja za dijeljenjem, taj dio nije nestao. Nikad neće, jer si upućen na mene, ja na tebe. Kao pisma, doslovno, upućeni smo, a sadržaji se mijenjaju.

 

Rana se osvećuje tako da zacijeli, da se oporavi, da se digne, da uskrsne ako hoćeš.

 

Lažeš o svojim bolestima. Lažeš od početka, o svemu.

 

Počni skrivati stvari pod tepih, da vidiš kako to izgleda.

 

Valjda razumiješ da u meni postoji zlato, i da ćeš ga dobiti na trenutke, ali to neće biti pravo zlato. Ono je izgorjelo. Jedino me tješi što to znaš. To je bilo drugo što si mi rekao, osjetio sam te. Da, jesi. Jesi. Jesi.

 

Počela je nova sezona. Novi muškarac. On obilježava promjenu. Ti si star, jer se ponavljaš. Dolazi puno opreznije od tebe. Prilazi kao da je pitanje života ili smrti, boji se, to ti nisi imao. Siguran je u svemu, osim je li to smjer, kao i svi rođeni kad je snijeg i tako dalje. Ne znam ništa više reći, osim da je ovo sezona za ljubav. Očekujem da bude vedra i ozbiljna, ne tako neozbiljna kao proljeće.

 

Toliko je puta pitao što želim. Želim li samo jednu noć, ako je tako, da mi nikad više neće reći nijednu riječ. Da ako je tako, neće mu biti ni krivo ako se ne dogodi.

 

Ljeto je prošlo. I proljeće je prošlost.

 

Sad pjeva glas na radiju, žene koja voli. Tužni su ljudi kao ja, zavole pa izgube, da si barem sa mnom, sve bi bilo nevažno. Trebam te. kaže. Da smo bili… ja bih s tobom trajala. Ne znam za to, trajati, možda je to bilo pogrešno. Trajni glagol. Toliko je bilo želje da trajemo, ti i ja, sad govorim tebi, ljeto.

 

Ima puno opreza, zbog mogućnosti da ga povrijedim ili da me on povrijedi. Jer je zima suosjećajnija od ljeta. Ljeto je nemilo, ne pokazuje tu vrstu sućuti.

 

Travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan su bili bolest.

 

Zamijenit ću te boljim, kaže ona na radiju.

 

On je prošao pakao, kao i ja. Zato se toliko smijemo. Toliko je smiješno probuditi se, usred zime, kad me dotaknuo. Dotaknuo me, ili nije. Ali dao mi je nešto, savio je spajalicu i dao mi je, ovo ne pišem da bi bio ljubomoran. Ti si se samo napio i želio plesati. On je savio komad žice.

 

Cijelo vrijeme pričaš samo o svojem zdravlju, a nisi uspio vidjeti da sam ja oboljela. Nije čudo što nemaš dobar vid. Vidiš ono što želiš. Onda mjeseci iluzija, o tebi, sad su prošlost. Živi s tim, kako god znaš. Ali samo da znaš, da ne polažeš više nikakvog prava na mene, da se ne raspituješ.

 

Želiš se vratiti u utrobu, i toga se bojiš. Razapet između toga dvoje, pišeš. A ja, što ja trebam? Trebam nekoga da me poštuje, da me svaki dan vidi, onakvu kakva jesam, kisela ili slatka, nekad želim pažnju, nekad je dajem, nekad želim samo osmijeh, a nekad me netko želi spasiti.

 

Kad dovršim zapis, svejedno mi je.

 

Morao si mi naškoditi. Izmiješalo se nebo, kiše, s njom, dolje. Stvorilo se blato, mulj, na nekim mjestima, na nekim mjestima suze.

 

Hrabro u svemu, osim u vjeri, da možemo još jednom ući u prostor, uzeti svoj kaput, koji mu dajem. Ponavljati sve one geste koje su na početku, kad nam se netko svidi. Želim prijatelja, za plakanje, ali nečujno i nevidljivo. Posve nevidljivo, kao tragovi sapuna na koži.

 

Divim ti se, samo imaš manjak sućuti. Manjak osjećaja za druge, zaokupljen si sobom jer si uvijek u dvoje.

Uvijek putuješ, prenosiš svoje stvari, a doslovno ih također imaš. Imaš doslovne žene i one prenesene, udaljene, koje voliš.

 

Ne znam zašto ne mogu izaći na kraj s vremenom, koje stoji. Stoji, u mjestu. U samom trenutku, ovom, i to je utrnuće.

 

Prvo sam htjela pohraniti zapis. Sahrana je nešto drugo.

 

Ponekad nju hranim, a ti se ne ljutiš, znaš da je naša.

 

Znam da je jesen, klizačice po ledu. Kliziš sada, više ne plivaš, nema ničega drugog. Tiho klizanje, štropot leda koji se javlja i traži te. I mene. Mene zapravo ne, moj je snijeg. Moje nebo, moje stanje, oduvijek sam mu blizu, koliko može biti čovjek blizu pojavi.

 

Napisao si, rekao zapravo, da su te kazaljke sekundi velike, kako ti je rekao netko, nisam sve razumjela, da bismo zaboravili na sate. Da ih ne vidimo. Je li tako? Da imaš sat koji ima velike kazaljke za sate, da njih vidimo, a kazaljke za sekunde su malene. Da se slabije vide. Što to znači. Ako slabije vidimo sekunde, znači ne znamo brzinu prolaska vremena. Vrijeme je navodno sporo, pomiče se doista sporo, ako pratimo samo izmjenu dana i noći, izmjenu sati, njihov prelazak, kao sada, od trećeg sata, do četvrtog. Kad razmišljam tako, a često tako razmišljam, čini mi se da je život dug. Bojim se nekad da nemam što raditi, da imam previše vremena, previše treba staviti u kurziv. Jer to je samo iluzija sata, optička iluzija koju je unijela ta sprava. Iluzija da imamo vremena, da je vrijeme sporo i dugo, da život ima duga razdoblja, od sata do sata, od poslijepodneva do večeri. Nema, život ima manje vremena.

 

Vrijeme je postalo padobran za koji sam se uhvatila i padala, kao časak. Poslala sam nekoga u pičku materinu, poslije se ispričala. Nisam znala hoću li sutra moći otići na posao. Hoću li preživjeti? Hoću li se probuditi potpuno sijeda i s tumorom?

 

Zadnja je bila u travnju, ili svibnju. Otada nisam nijednom umrla.

 

Slika je užasna. Pojedem ono što bih trebala, ali ne usvojim. Tako ostajem zdrava, dugoročno.

 

Kad budeš čitao hvala bogu bit će jutro, i tako ćemo dobiti na vremenu.

 

Ne smije se misliti izvan sata, a još manje izvan minuta. Ne smije se… A smije se, smije se biti budan u 3:43.

 

Sve što miruje, i leti, što lepeće krilima, lagano, kao ptica kad prije sna odlazi na posljednji obilazak okoline, kad se njezina krila šire i skupljaju, i pod njima se skupljaju topline, kad se mrakovi rastapaju pod njezinim mekim skutima, velike priče. Kad ostane samo toplina, njezino gnijezdo, u koje je savila više od ljubavi, savila je nešto toplije i mekše, nešto ozakonjeno i nelegalno, kao svako njezino pero, kao zemlja koju napušta jer je teška.

 

Odlazim od tebe, mirno. Danas, dvanaestog dana prosinca. Najavljenog smaka svijeta. Nema smaka svijeta, samo smak nas. Vrijeme je. Došlo je. Vrijeme za maknuti se, za nestati. Ne u smrt. Mislim da tako čovjek točno zna kad umire. Tako zna i kad ljubav umire. Točno zna, trenutak je nepogrešiv. Promijenit ću danas još nekoliko stvari, svoju fotografiju, svoje lice. Imat će drugi izražaj. Osobe koja je sama. Ili slobodna. Možda sam uvijek bila previše slobodna, previše odvažna. Možda nikad nije bilo vrijeme za moju veliku ljubav. Možda je ona ja. Ja koja toliko volim ljubav. Volim i njezin odlazak, njezino plemenito izlaženje iz mene, kao kad majka pušta dijete, tako ja nju puštam, van, da prođe, da izađe, iz mene, ta ljubav koja je bila u meni. Napustila me jutros želja da je imam u sebi. Pitala sam se, može li bez nje, je li ti nje dosta, jesi li umorna? Rekla sam da jesam.

 

Sad svira pjesma. Slušat ću što pjeva. Stigao sam kasno, stajao na cesti, i slučajno tebe ugledao tada. Mi slutili nismo da ćemo se sresti.

 

Doći napola, do blizine smrti.

 

Jesi li ikad čuo da se žena udala za nekoga da pobjegne od mučenja? Ja jesam. Kad bi bilo loše u obitelji, djevojka bi se rano udala, da pobjegne od oca.

 

Poslijepodne sam osjetila. Ostalo je u meni, tako savršeno osjećanje, koje nisam nikome rekla, odvelo me u san, san je bio odmor. Nakon toga, sad, želja da se opet bavim njom, knjigom, koja će narasti, i htjet će imati život. Sad sam joj rekla, dosta, dosta, napravit ću ti fabulu, uvesti i likove, zaokružit ću te, u žuto, što hoćeš. Što hoćeš od mene, životinjo, koja si ti osvetnica, koja si ti ružnoća. Koja rugoba, uništavaš mi život.

 

Prije nekoliko sati sam osjetila najčišću emociju, i žudnju, osjetila i prepoznala je, preko pjesme, i filma, koji se potpuno podudario sa mnom.

 

Potpuno se sljubim s njom, i tako ne mogu izaći, nekoliko dana, dok ne nastupi gađenje.

 

Dolazimo do monstruoznosti.

 

Imam tu želju da proždrem, ali ne samo tebe, ne samo nas, nego i sebe, u konačnici, i nju bih mogla i nju želim, želim je dok je pišem. Želim je pisati, toliko, da ona sigurno osjeća, moju suludu snagu i energiju.

Paralelno s tim nemam apetita za hranu. Zanimljivo, on ga ima, i to dosta. On jede hranu. Ja ne jedem hranu, ja jedem nešto drugo. On i njegova partnerica vole jesti, oni su fini, oni ne jedu ove supstance, ne jedu ovu samu srž života.

 

Hoću li ikad ostaviti ideju da je Marko Antonije moj čovjek? Ti to nisi. Ne poznaješ žensku dušu. Jučer mi je prijateljica rekla da od najranije dobi muškarce dijeli na ženoljupce i ženomrsce. Želim li obojicu? Jednoga da me razumije i voli, drugoga da me ubija. Ubija svako dobro u meni, prema sebi, i natjera me na zločine. Ona je rekla: suprotnosti se privlače, sličnosti se vole. Sad je trenutak za slično. Taj trenutak traje već godinu dana. Znam te, slični, učinit ćeš me gorom. Učinit ćeš od mene životinju. Bit ćeš kao Rhett Butler Scarlett O’Hari. Nećeš biti onaj kojega ona misli da voli. Nećeš biti fin. Voljet ćeš svoju ženu, ti. Svoju Melindu. Ona neće umrijeti, na porodu. Ti nećeš nikad shvatiti koga si zapravo voljela od njih dvojice.

 

Moja je baka bila zemljoradnica. I prabaka. Lažu li kad kažu da smo bili plemstvo? Ne, knjige ne lažu. U doba Bonapartea su se iz Francuske naselili u Dalmaciji. Toliko o tome, ti kojemu se sada obraćam, koji voliš pričati o svojem podrijetlu. A ja sam s obje strane plemkinja. S tatine strane također. Bili su begovi, koji su posjedovali pola jedne današnje zemlje. Imali su svoju oblast u koju nitko nije smio ući, jer su tamo bili i barabe, i lopovi. A u majčinoj samo svetci. Osim jednoga koji je ubio svećenika jer mu je spavao sa ženom.

No, vratimo se Scarlett. Ona je ostala sama, ali film nije tužan. To je film o ženskoj snazi. O snazi žene koja nadjača dva muškarca. Jedan ju je činio slabom, drugi joj je davao snagu. S jednim je bila kći, s drugim žena. Bila je loša majka. Najviše je voljela zemlju. Iz nje je crpila snagu.

 

Ne mogu ni ja sad znati zašto, zašto nije bilo s moje strane drukčije. Zašto sam saznala sve kad je prošlo? Ali nisam, saznala sam onda, točno tada. Već sam onda znala, zbog toga sam se ponašala kao luđak, toliko bježala jer je ljubav na prvi dodir najčudnija forma ljubavi.

 

Jedna se žena razvela i sad se miri, odlazi kod bivšeg muža okititi bor. Gledala sam je, samo u jednom trenutku su joj potpuno zasvijetlile oči, kad je pričala o tome kako se nalaze oni koji su se zabunom rastali.

 

Zamišljam, kako dolazi, s njihovim djetetom, iako je već izgradila svoj dom, i oni kite bor. To je romantično. Povratak. Je romantičan. Radim neke stvari koje sam radila zadnji put prije polaska u školu, opet grizem nokte.

 

Obožavala sam ih. Riječi, ne ljude. Ljude dok su izgovarali riječi. Brbljavce. Sada sjećam zazor prema njima. Kad nešto izreknem prestane postojati. Pisanje je kao rubljenje, kao da odrubljujem glavu osjećaju.

 

Tresem se, ovo više nije igra. Tresem se kad vidim tvoje slike, i kad pomislim da me varaš. Imam podrhtavanje, od straha. Drhtanje ruku, i ramena. Ovo nije za tu glupu knjigu.

 

Cimet. Para, koja izlazi iz tople tekućine. Ne led. Nikako. Samo nakon spavanja, nakon dugog sna. Ali cijeloga dana toplo. Tvoje ime, toplina u njemu, dok te izgovor njega ne poništi. Ne smijem često tebe zvati imenom. Ne smijem ni previše pisati. Zašto. Treba znati stati. To je meni teško. To mi je najteže. Znati stati. Koje se životinje znaju zaustavljati, onako savršeno, savršeno trčati i savršeno točno, na vrijeme, stati? To ne znaju životinje, nego satovi.

 

Spavala sam i sanjala te. Govorio si mi da sam lijepa.

 

U kafiću u kojem smo sjedile tri pijana muškarca su se napola ljubili, bratimili, skidali majice, na kraju je jedan skinuo i hlače. Pitala sam je li uvijek tako u tom kafiću. Ona je rekla da je često. Nekad u pet poslijepodne, pijanstvo. I ja sam popila jednu pivu, došla kući. Moram se vratiti, rekla sam sebi, moram se vratiti sebi. To je značilo gledati ima li kakva poruka od tebe. Čekala sam da vidim i nađem jesam li te potaknula na pisanje. Nisam tako vješta, ne mogu to razabrati, teško je to pratiti. Možda i ne želim. S jedne strane, abeceda koju znaju samo dvoje ljudi. S druge strane ja koja uvlačim čitatelje, čak i stalnu čitateljicu, koja se otkrivam kao egzibicionist. Ali takva sam. Ne marim što vide. Iako prirodno nisam takva, takva sam samo u pisanju.

Slika iz kafića. Pišem da je očistim, da izađe iz mene, i da bude svjetlija. Da bude razoružana. Da je uništim, prekrijem, svjetlom, to zasljepljujuće svjetlo, kojim zračim, dok pišem, prekriva cijeli moj život, sve ružno u njemu. Javlja se kad se čistim, kad ispunjavam život ovim, najčišćim poslom.

Nisam uostalom važna ja. Važno je da sam uspjela to napraviti. Ušla sam u tvoj svijet. Bio je divan. Ulazila sam u tebe, kao što je moguće ući u svakog umjetnika, jer oni to dopuštaju. Oni zovu. Da uđemo u njih. U njihov svijet. Mi se odazovemo. Mi ne znamo kako je moguće ući u tuđi svijet, ali moguće je.

Tamo sam bila. Bilo je lijepo. Čisto, snažno, drukčije od svega što poznajem. Tako čisto da sam povjerovala.

 

Snjeguljice, moraš rabiti mozak. Moraš konačno otvoriti oči Trnoružice, konačno ih otvori i pogledaj i saznaj u čemu si živjela, s kim si živjela, tko te sve varao, prozri ljude i uoči konačno tko te je sve ranio. Od koga si sve dobila jer si bila glupa. Jer si se ubola? Zamisli, glupačo, pa što nisi pazila.

 

Pisanje kao način da razgovaram, ali ne samo sa sobom, ili tobom, nego kao razgovaranje s onim tko bolje zna i vidi od mene, s njim, koji se budi kad počnem pisati, a do tada je kao i svako drugo stvorenje, šuti u meni, i javlja mi se kad se pojave slova. On ili ona, svejedno je. Ali ja mu puno toga, ili njoj, dugujem. Dugujem mu životnu radost, i čistoću misli. Sad mi je već u nekoliko navrata rekao da noćas ja ne razgovaram s tobom, da si me samo uveo. Uveo si me u mene. Hvala ti.

 

Trenutak u kojem biti vjeran sebi znači biti vjeran tebi. Trenutak u kojem uopće više ne lažem, baš nimalo. Do sada sam varala. Ali sad mi je lakše ovako pa ćemo vidjeti, što to zapravo znači, ne lagati.

 

Pisat ću iz sebe, pa kudgod to odvelo. Svjesna najcrnje ili najsvjetlije misli, svake najružnije ili najljepše slike, ali nisu toliko slike, koliko misli.

 

Imali smo prošlost, u kojoj smo bili djeca, i roditelji su nas štitili. Čuvali su naše tajne. Jesu li? Jesu. Mi nismo djeca. Ja našu tajnu iznosim na vidjelo.

 

Oni koji me nisu doticali su bili čisti, na prvi pogled. A ti si bio hrabar. Nisi doduše poslije baš znao što si napravio, nismo ni jedno ni drugo znali što se zapravo dogodilo. Pisala sam te munjevite zapise, te strahovite napore uma da se snađe, kao svaka inteligencija. CIA je pisala zapise iz travnja.

 

Danas sam bila tako mirna, kao da me jučer nešto opalilo, duboko, mirno, iznutra. Opalila me iskrenost. Iskrenost iscjeljuje, to mi je on govorio. Koliko samopouzdanja moramo imati da bismo bili iskreni, da bismo bili toliko hrabri za nju, za dolazak do onoga što jest. Ne znamo kakvo će biti, kad krenemo – ali idemo.

 

On je jednom pisao o tome, o takvoj ženi. Koja obuhvati svoje cijelo tijelo dok se kupa. Sve obuhvaćam rukama, osim što ne mogu dotaknuti samu sredinu između lopatica.

 

Vratimo se na početnu točku. Da, željeli smo se raniti. Bili smo protivnici, suparnici, ljudi iz dvaju tabora. Ja sam bila na strani Europe, ti si bio iz muslimanskog svijeta, svijeta istoka. Kao kršćanka, tražila sam načine kako da te osujetim. Nekad sam plesala, kao Judita. Plesala da te odrubim. Ova knjiga je to, pokušaj da ti odrubim glavu. Ne mogu te raniti, znam to. Ali mogu pokušati. Ti mene nisi uopće štedio, od prvoga dana. Otkad si me vidio nisi me štedio. Nisi osjetio poriv da mi pomogneš. Ili jesi? Bojim se da jesi. Vidio si sav moj jad. U to si se zapravo zaljubio. Ne u moj izgled, niti moje riječi. U moju tugu. Koju sam pokušavala prikriti.

 

Sjena koja me prati. Uvlači u mene, u to malo mojeg prostora koji nije zauzela, svoje strahove i strepnje. Naposljetku se povlači. Skida se s mojega srca. Sjena strepnje da ću stradati, od tebe.

Moja bojazan nije da ću izgubiti. Nije u pitanju pobjeda ili poraz. Izgubiti, to je tako teška riječ. Poraz je u redu, poraziti je časno. Ali izgubiti je glagol koji znači i izgubiti u bitci, i izgubiti što si volio.

Vidiš, što sve radim da bih ti se oduprla, koliko se trudim. Koliko rada, cijela knjiga. Pokušaj da te probavim, nekako, da se suočim s ljubavlju. Da ne poludim, kako se kaže, od nje, a opet da je osjetim. Da se sjetim kakva sam bila nekad, kad sam zavoljela nekoga i on me je ranio, tako duboko, da rana još nije zacijelila. Nikad neće. Nemoguće je živjeti s njom. Kad će se to dogoditi, da odumrem, kao tkivo koje je bolesno?

 

Sav naš svijet je u nama. Ako počnem živjeti izvanjski, ako te počnem tako gledati, kao sada, bit ćemo gotovi. Završit ćemo.

Ne vjerujem ti, noćas je sjena učinila svoje, prekrila me, zabranila mi da te volim. Ona je to učinila, zbog nečega. Kako da joj se oduprem? Kako se anuliraju sjene? Jednostavno, noću, tad se ne vide.

 

Sklopljen je sporazum o savezništvu. Nadam se da će tako ostati, barem neko vrijeme dok ne posložim ponovno svoje snage i trupe, noćas te trebam kao saveznika, kao nekoga tko mi pomaže da se oduprem drugima. Koji naviru. Malo je umjetno to naše savezništvo, nije prirodno. Kao da će se stalno mijenjati zastave.

 

Nisi ni ti kriva ni ja. Sjeno. Obje smo dobre. Ali savršeni nije dobar. On nema rupe. Otkuda mu pravo da stalno odbacuje krivnju, da ga i najmanja svijest o greški izluđuje. Zato krivotvori povijest. Piše lažnu povijest, daje lažne nalaze. Zapravo, daje točne nalaze. Trenutka. Ali kad odlazi u razdoblja u kojima se treba suočiti s tim da je nešto pogriješio, kad odlazi u povijest, onda laže jer mu njegova krivnja ne dopušta da se suoči s njom. On optužuje sve, osim sebe. Obje smo optužene, i sjena i ja. I sve sjene. Da smo krive, da ne pravimo jasan lik, na betonu.

 

Kad život združi ljude koji nemaju jednak ili približno jednak svjetonazor, javlja se trauma. Tu je korijen sukoba civilizacija. S jedne strane, u obitelji se generiraju najveće podjele. Sjeti se povijesti, kraljice Mary, one koju su zvali bloody Mary. I njezine sestre. Zatim povijesti brakova, u kojima su se rodila tako ne samo različita nego doslovno suprotna djeca. Suprotni roditelji prolaze traumu svojeg spajanja, po šavu, neprirodnog, ušavljivanja, koje traje tijekom njihovog života, a može se nazvati i drama. S druge strane, ovi povezani zajedništvom koje je prirodno, ovi prirodni spojevi, su u strahu od odvajanja.

 

Nadam se da ćeš mi oprostiti, da ćeš vidjeti da ništa nije bilo namjerno, nijedan moj potez nije bio da te gađam, u srce. Bio je potez obrane, obrane izmučene životinje, čak više životinje koja je stradala, kostiju koje su slomljene, a poslije na tih način njegovane, ali uz visoku cijenu koja se mora platiti onima koji nas njeguju.

 

Trudimo se da ne obolimo, kao prvi put. Drugi put se suočavamo s neprolaznim, samo ovaj put nećemo platiti i nećemo umrijeti.

Sjene su nevažne.

 

Znaš onu seriju „Ptice umiru pjevajući“? To su takve ljubavi, zaista nemoguće. Čak i protuprirodne. Jesi li ti ikad tako nekoga volio? Tako da je to, kako da kažem, bolesno, ali ne bolesno u smislu traume, nego bolesno od depresije? Te tužne ljubavi, osuđene na propast. To nisam doživjela s tobom. Nikad tugu. Bijes da, ljutnju, ludila svih vrsta, ali tugu ne. Ona uništava. Crv zapreke koja kćeri ne dopušta da bude žena ocu.

 

Tebi je prirodno voditi ljubav. Ali neprirodno je, po meni, spavati sa svakom ženom koja ti se svidi. Naše se poimanje prirodnog i neprirodnog razlikuje. Tu je korijen našeg sukoba. Tebi je prirodno da ti možda čak sve poželjne žene pripadaju. Da imaš harem. Meni je prirodno da sam samo jedna. Jedina. Da sam dama. Kojoj pjeva trubadur. To je europska tradicija, renesansa. Tebi je možda prirodno da svećenici imaju žene i djecu. Meni nije. Meni je prirodno da svećenik ima samo boga. Da je u celibatu. Nalazila sam se u celibatu, do tebe. Voljela sam svećenika. On je imao drugi život, ali u ovom najčišćem dijelu, volio je samo boga.

 

Vidio si me na fotografiji. Nemam osjećaj, nego znanje. Eto, vrtim sam početak. A nakon toga su bili „Trenuci“, video zapis koji si mi poslao da mi čestitaš jednu Novu godinu. Vidiš, evo sad je opet Nova godina. Sutra je.

 

Napisala je ok, mislim da samo slušaš unutrašnji glas da je to divno, otpisala sam joj, da točno, uvijek točno osjetiš. Ja ne, napisala sam, ja ne osjetim često točno, ali kad osjetim onda je u bujici.

 

San da mi linija života ide od noge, od stopala, pa dolazi do ispod bedara. Na jednoj nozi. A na drugoj, desnoj je malo više.

 

Maloprije sam saznala da postoji žena koja jako voli svećenika, više od mene. Njegova žena. On nije svećenik, to sam samo sebi umislila. Nije ni moj otac bio svećenik. Bili su muškarci, koji su voljeli svoje žene, svoje supruge, samo su bili katolički odgojeni.

 

I onda je jedna osoba zapjevala, neku narodnu, uspavanku. Otela smo joj mikrofon i zapjevala Que sera sera. To je došlo iznutra. Pričali smo engleski. Zato mi se sad vraća taj jezik. Za danas je dosta. Razgovora s unutrašnjim bićem koje je bolje od mene. Danas sam bila iskrena. Zapravo, to tako rijetko radimo, govorimo istinu. Bojimo se. Samo kad je krajnji čas, onda je govorimo. A meni nije krajnji čas. Nije osjećaj panike ni uzbune, ništa strašno. Nego je lijepo, kraj je godine. Kraj ove godine koja je bila jako burna.

 

Nije me se nikad ni ticalo, kaže obrana. Ne, kaže istina, zaljubila sam se u tvoju ljubav. Kad je nema, nema ni moje. Drukčije su zaljubljenosti. Kad se mi zaljubimo, prvi. Onda smo i mi ti koji prestajemo. Ovako, kad nisam ja bila prva, koja se zaljubila, neću biti ni ta koja će prekinuti.

 

Neću ništa poduzimati što ja želim, u ovom trenutku. Zašto? Ona mi je odgovorila, spomenula je pjesnika koji je rekao „Bože, daj da ne iznevjerim svojeg anđela“. Držat ću se toga. Ne mislim da si ti anđeo. Mislim na anđela koji me čuva.

 

Stvaraš dojam odanog i poštenog, ali zapravo si gadan. A on koji je htio izgledati opasan, on je dobar. Ali nije moj. Nije nažalost, ne zaslužujem dobrog čovjeka. Zaslužujem gada. Ne baš tako. Ali ne zaslužujem dobrog čovjeka. Tako je moja baka rekla mojoj mami kad se udavala: dobila si dobrog čovjeka, boljeg od tebe.

 

Ovi slabiji, i bolji, se češće izlanu, nisu tako dobri igrači. Kao oni kojima nikada ne promakne. Nema omaški. Samo kontrola. Svega. A sami ne žele biti kontrolirani. Uzeti sve povlastice odrasle dobi, ali ne i obaveze. I tako dalje. Muškarci djeca. I muškarci očevi, oni koji te ne žele raniti, ali te rane. I ovi koji te žele raniti, ali te iscijele.

Život je najluđi fenomen na zemlji.

 

Slušaj me, sad.

Nova je godina. Shvatila sam da ne idemo prema ljubavi, nego prema znanju. To sam rekla njoj jutros. Ona je rekla: samorazvoju. Zato sam morala ostaviti čovjeka kojega sam voljela. To me na kratko uništilo. Ali u dubini, to mi je nalagao možda taj anđeo. Nije bilo moguće ostati s nekim jer sam znala da ću oboljeti. Bili smo perfect match. Ali taj nalog iznutra, da idem. Čudan nalog, ako ga slijediš. Nalog da učimo, da se razvijamo, da rastemo. To sam osjetila s tobom, prvi put nakon stoljeća, da je netko jači od mene. Ne moraš me slušati, a sve znaš o meni. Kao kad veća životinja susretne manju, prirodno je da je ima potrebu zaštititi.

 

Doživjela sam napadaj mučnine, prije nekoliko sekundi.

 

00:23.

Da kažem završnu. Presudu, naravno. Sudimo ljubavi kao zločinu. A ona je zločin protiv razuma. Zločin prema svima onima koje moramo stići voljeti, a ne samo jedno drugo. Bila sam u tom zločinu, zajedno s tobom. Ti si doduše stigao još ponešto. Ali ovo je kraj. Ipak si još uvijek „ti“. A htjela sam započeti s on. Staviti te u kostur, kostur dati knjizi, i tako je roditi, nakon obdukcije. Kostur je žanr. Imam želju pisati. Iako sam sve rekla. Sve smo to izrešetali, kao paljbu, u porukama. Ali sad bi trebao biti mir. Sahrana mora biti sabrana. Morala bih, a i jesam, mirna. Dugo je trajalo, zahvaljujući mojoj upornosti. Bila sam udovica, ali bijela. Vjerna žena dok joj muškarac putuje. Sad više nisam bijela udovica, a crna nikad neću biti. Sad znam da je ovo loše, ove riječi. Ova knjiga nas bolesno povezuje, i ona je suučesnica u zločinu. Dok god pišem to je loš znak. To znači da ljubav nije gotova. Gotovo je samo moje udovištvo. Ali ljubav, kad će ona prestati? Naše zajedništvo, i znanje koje dijelimo? Ne, niti to, nego akutna potreba da ti pišem jer si mi najgori sugovornik, onaj koji izvlači iz mene pakao. Suočava me sa mnom. Da ne želim normalnog čovjeka. Ne želim da netko bude samo dobar. Želim i to zlo. Forenzika će reći, on je bio zao, vidimo to po rasporedu kostiju, u ramenu. Po okretanju čašice, koja se pila do prije pola sata. Lošeg vina, i nebuloznih strava koje joj je pisao. Od želje da je porazi, da je ubije. Isprva glazbom, motivi i rečenice, poslije jaki udarci na njezino samopoštovanje, sve riječi koje govore mrzim te, i zbog ovoga, i zbog onoga. Zbog nečega me mrzi jer me voli, znam to. Ali je luđak koji mrzi to što voli. Tanka je linija između zločina i čina ljubavi. Stalno se izmjenjuju, ti činovi. Pričinjava mi se da odlazim. Skidam bijele prnje. Odlazim se zabavljati. Nekima dugo treba da shvate. Ali kad shvate, onda je gadno. Gadne žene koje se probude. Baš onako gadne, ružne, jer su ljute što je san završio. Znaš takve nadrkane žene, koje grintaju ujutro? To su romantičarke, one se ljute. Nema više sna. A onda one koje vole što je san nestao jer ga ionako nije ni bilo. Ili je bio ružan, negativke. One koje se boje. I one koje vjeruju. Naivke i oprezne. Pripadam naravno prvoj vrsti.

Svakoga se može voljeti na način da se svijetu predočuje tajan jezik ljubavi, da mu se gura pod nos, da ga svijet omiriši, ali da u dubini nitko ne zna. To su Tantalove muke. Oko toga se prede. Mačke se vole spuštati na tu dubinu pronicanja. To volim, kad shvatim. Ali nikome ne kažem, samo predem. Čekam da dođe vrijeme. Čekam da ti kažem da ne vrijedi više nijedan govor, ti si svoje riječi potrošio. Moje su riječi sad izlazak iz krize. U svakom slučaju, zločini su kažnjivi. Ovo što pišem ti je kazna, što si me dobio. Dobio si ženu koja te voljela malo više od godinu dana. Toliko je trajalo. Više ni sekunde. Satni mehanizam se istrošio. Hoćeš li staviti neku fotku na neke korice, i tako mi poslati poruku iz svojih visina. Može. Stavi. I zalijepi si je u sobu. Stavi je i gledaj je. Dok sam ja bila čista, ti si bio stoned. Srce mi je noćas mirno, kao nakon sprovoda. Sprovoditi je također voditi nekamo. Ova knjiga je priprema. Ona je došla kao priprema za lijes, u koji ulaziš. Lijes od lijepih rečenica, koje sam se trudila oblikovati. Kao grobar lijes, tako sam ih slagala, da nijedna ne bude netočna. Da postavim pitanje sudbini, i da mi ona dogovori. Dogovoreno viđenje s tobom, u nekom drugom životu. Ne u ovom. Ne s takvim čovjekom, nego s čovjekom koji je platio za sve zločine, ali ne riječima. Riječi ne iskupljuju, iskupljuju djela. Čista odanost, koju si imao od mene godinu dana, posve bez razloga. I bez potrebe, rekla bih. Osim pisanja. Ono je bilo najbolje, najbolje što smo stvorili.

Amen.

 

Vraća mi se dobro raspoloženje. U njemu je trag raspoloženja dok sam se vozila kući, raspoloženja potpune slobode, i razmišljanja o svim ljudima koji će ulaziti u moj život, a neće biti mučitelji, i kako mi sada treba netko da me zacijeli, netko nježan, i posve drukčiji od tebe, netko tko je doslovno tvoja suprotnost… Jer trećega baš i nema. S nekim melankolikom, koji napola ne zna što bi sa sobom, kojemu ću pokazati put. A zauzvrat ću dobiti suosjećanje. Dvije stvari koje ti nemaš, prvo ne vodiš me nikamo jer imaš svoj put, za sebe. Drugo, ne znaš značenje riječi suosjećanje. Potpuno nepoznata riječ, pobjednici ne praštaju, tako nekako bi se moglo reći za tebe. Onaj koji pobjeđuje nema vremena puštati suze. Čemu. Kome. Oplakuju samo udovice, svoje ljubavi, svoje muževe kojih nikad nema. I nikad ih nije bilo. Žene koje su se odijevale u plahte.

Znam da neću više dopustiti da me netko smlavi. Mislila sam da si ti nagrada zato što sam te već ostavila jednom, zbog pisanja. Sad se pisanjem približavam tebi. To je kao nagrada. Ali te gubim za život. Svako slovo svjedoči koliko želim van. I uspijeva mi. Ide mi odlično. Ovo pisanje je, ipak, prokleto. Svaku večer me vrati tebi. Jer si moj dopisnik. Supotpisnik. Pisma koje putuje. Koje će ti stići noćas, i znat ćeš da nisam otišla. Žena koja ti piše da odlazi nije otišla. Kad odlaziš onda samo odeš. Bez riječi. A kad odlaziš ovako, to je samo pokušaj. Kad nestane mojih riječi, kad počnu djela, onda me zaista nema. Kao u studenom, tad sam ti bila najmanje vjerna. I u srpnju. I bilo je još takvih mjeseci. Bit će ih opet. Nisu bili samo u mislima, bili smo i u komunikaciji. I neki još više, s nekima sam izmijenila poglede, strepnje, prisjećanja. S nekima dodire. Baš je divno što to mogu priznati. Uopće nisam bila savršena bijela udovica. Bila sam napola pukla, pa sklepana. Takva ću biti, i dalje. Odnekud, ne znam otkuda, znaš da sam nastradala. Da se sav bijes svijeta sručio ne mene jer nisam voljela onako kako je trebalo. Da sam odabrala pisati. Evo, i sad to radim, pišem, da ne umrem. I tad, kad sam otišla, znala sam da ću umrijeti ako ne budem pisala. Ta velika smrt bez pisanja. I te male smrti, također bez pisanja, dani kad sam nemoguća jer me ništa nije potaknulo da pišem, da konačno zamijenim život i zbilju. Takozvanu zbilju nadomjestim ovim činom. Činom pisanja. To je čin koji je ranjiviji od ostalih činova. To je čin koji ne vodi nikamo, i potpuno je slobodan. Potpuno izopačen koliko boli, ako se ne obavi. Kao ljubav.

 

To nikad ne znamo. Zaista. Ni u čemu. Kad dolazi svršetak. Zato stavljam sat koji imam ponuđen. Samo ja znam kad sam dovršila zapis, ali nisam gledala. Stavit ću zato na ovaj koji sad pišem točno vrijeme. Sad je 17:28.

 

Dobili ste točno vrijeme. Sad ću vam reći tko sam. Ja sam spikerica, koja radi tu, za hrvatsku poštu honorarno, i ne znam koliko ću dugo živjeti. Možda ću umrijeti od raka grla.

Ja isto ne znam – odgovorim joj.

To je lijepo – kaže ona. Lijepo je ne znati.

A zašto onda govorite? Zašto govorite vrijeme? Zašto moram uvijek vas pitati, koliko je sati?

Pa vi ionako znate – uvijek znate – žene poznaju vrijeme, muškarci prostor. Sigurna sam da nazivate samo da provjerite.

Točno.

Rekla sam.

Spustila sam i ostavila slušalicu lagano otklopljenu da se čuje.