Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

ČETVRTI DIO

 

29.

Prve je znakove osjetila još ujutru. Nikakvu uznemirenost i slična sranja, već prave, organske simptome. Niko je shvatila da joj je loše i da mora po još robe.

Iz kuće se iskrala predvečer. Iskrala je možda preteška riječ: Mirko je sjedio u naslonjaču sa slušalicama na ušima i slušao Corellija, a ona mu je samo mahnula s vrata i izašla bez objašnjavanja. Do grada joj je trebalo par minuta lakog hoda, a hodala je hitro.

Dan je kraćao, tako da se već mračilo iako je još trajao Dnevnik. Čula je hodajući ulicom prvo voditelja, potom sportskog izvjestitelja, pa meteorologa, pa reklame. Do Geta je stigla nakon reklama i već je bio mrak.

Nije trebala tražiti Branu. Bio je uvijek tu, po kiši, zimi i po pripeci. Stajao je naslonjen zid i pričao s nekom ribom. Lako ga se opažalo: bio je gorostras, ošišan na nulu kao skinhead, sa čizmama, rebatinkama i sokolskom majicom na sebi.

Uvijek je kupovala kod Brane. On je bar malo poštovao đankije, valjda zato što sam nije trošio ništa. Kad bi imao sranje od robe priznao bi joj umjesto da se preserava, i nije bio dosadan i žicar kao većina ovisnika koji počnu dilati usitno. Javila mu se, a on je znao što hoće. Uputili su se na mjesto gdje je držao robu.

Išli su prema Školi. Škola je bilo mjesto gdje je, znala je, Brane držao magacin. Prošli su Zlatna vrata i rimski bedem i skrenuli. Izišli su na renesansni trg na kojem su djeca uvijek natjerivala pse, a žene iznosile stolice na ulicu i razgovarale. Skrenuli su iza srušene jednokatnice od cigle koja je bila sva išarana grafitima i popeli se na kat susjedne kuće. To je bila Škola.

Nekad davno tamo je bio esperantistički klub. Esperantisti su otišli i ostavili stare stolove i stolice, a na zidu plakate na jeziku s puno samoglasnika koji se Niki činio kao jaukanje. Osim toga, ostavili su i derutnu učionicu, s pločom, kredama i spužvom.

Sobica je izgledala kao smanjeni školski razred: dva reda klupa, a ispred njih ploča. Nekad su tu čudni tipovi učili čudni jezik. A sad tu Brane dila: pizove je držao u kutiji za krede i to je znao cijeli đankijevski Split. Znala je to valjda i murja: Brane cijeli život dilao, nije uopće to krio, javno je vabio ljude ponavljajući za prolaznicima “triba dima?”, a nikad mu ništa nije bilo.

Otvorio je kutiju i posložio na klupu koliko je tražila. Izvadila je novce i bacila ih kraj pizova. Nije trebalo brojati: znali su oboje koliko.

A onda su se pojavili. Odmah je shvatila da nešto ne valja. Začuli su se teški koraci uz stubište, a Brane se ukipio i nije učinio ništa. Očekivala je da će skočiti, baciti robu u izljev, spremiti novce, a on se usrao i skamenio posred učionice. Dva muškarca u pretoplim odijelima ušli su u prostoriju na ista vrata na koja i oni pred koji čas, izvukli značke i zatražili njihove isprave. Očekivala je da će se Brane laktati, gušati, pokušati bijeg – napokon, imao je u sobi dovoljno heroina da bi ga samo posjedovanje koštalo skupo. Nije, međutim, učinio ništa. Pustio je da pokupe robu i da ga izvedu. Niko nije imala dokumente: koristila je svoj maloljetnički izgled i rijetko ih je nosila. Jedan od dva frajera nabacio joj je lisice oko ruku i izveo je iz Škole.

Dovoljno je dugo bila u tom svijetu i imala je vremena razmisliti što slijedi nakon ovoga. Suđenje će biti kratko, neće se puno s njom zafrkavati. Vjerojatno će u zatvor zbog posjedovanja, jer je Brani već keširala novce. Sigurno će joj odrediti i mjeru obaveznog liječenja. Trpat će je metadonima. Najgore je što će je natjerati da se vrati staroj. Balit će o potrebi obiteljske skrbi, pojačanog odgojnog nadzora i slično smeće. Sjeti se kako se staroj nije javila mjesec dana i kako će prve vijesti o njoj dobiti od policije. Nije mogla zamisliti kako će reagirati Mirko, ali je znala da ništa neće biti isto.

Ovo je sve čudno, prečudno, pomisli Niko dok ju je tip s lakoćom gurao prema policijskoj fiesti. Četiri je godine klizila Getom kao jegulja, spretno i bez najmanjeg ekscesa. A sad je račun došao na naplatu: priče koje je dosad slušala od drugih uskoro će pričati ona sama.

 

30.

Satnik gurne teška izolirana vrata i uđe.

Iza vrata nalazila se veća konferencijska dvorana. Nekoliko desetaka muškaraca u tamnim odjelima slušali su mlađeg govornika za stolom okrenutim nasuprot. Satnik Duško prebučno zatvori vrata, a nekoliko se slušatelja okrene uz negodujući pogled. Satnik je već osjećao dovoljnu neugodu što je ovdje, među političarima, gdje vojniku obično nije mjesto. Zacrveni se, a odmah zatim oćuti gnjev. “Pederi”, pomisli, “vidio bih ja sva vas”.

Govornik je bio ljepuškasti tamni tridesetogodišnjak, pomno odjeven. Govorio je o privlačenju stranog kapitala i koracima koje vlada čini da bi ojačala investicije u Dalmaciji. Satniku se činilo da je slušateljima dosadan.

Lijevo od govornika za konferencijskim stolom sjedio je čovjek zbog kojeg je i bio ovdje. Prvi je put vidio Pročelnika uživo: lijepog, plavokosog, pomalo ženskastog, s pomno biranim okvirima naočala. Doimao se niži nego na televiziji, a izgledao je umorno.

Satnik tada ugleda Sivog. Stajao je desno od vrata i diskretno mu kimnuo kad su im se pogledi susreli.

Govornik je završio. Tada Pročelnik uključi mikrofon i zahvali mu na korisnom izlaganju. Iako je izgledalo da je to kraj, nitko nije ustajao, pa satnik zaključi da očekuju da će Pročelnik govoriti. Tako je i bilo.

Zbog Pročelnika je i bio ovdje, u Privrednoj komori, staroj i sjajnoj zgradi koja ga je postiđivala. Sivi je tražio da se sastanu ovdje, nakon seminara. A Duško je znao da je prije seminara Sivi bio na konzultacijama s Pročelnikom.

Pročelnik je otpočeo zaključnu riječ. U nekoliko je riječi opisao gospodarsku situaciju, i to vrlo mračno. Duško zaključi da ga sve ovo najednom počinje zanimati: ovdje, među samim muškarcima u odijelima s kravatama, nije bilo ni traga ležernog optimizma s televizije. Jedni su drugima sipali istinu u lice, odjevenu u fini makroekonomski jezik.

Tada je Pročelnik spomenuo riječ “tajkuni”. Duško se trgne: o tajkunima je posljednjih godina govorio svatko. Krivili su ih za masovnu pljačku nacionalne privrede, naglo bogaćenje i dužničku krizu. Novine su o njima stvarale sliku kao o samoniklom korovu ili vampirima koji izazivaju jezu.

“Tajkunizacija je nacionalnu privredu odvela u propast”, nastavio je Pročelnik, “narodno gospodarstvo dospjelo je u neodgovorne ruke stotinu obitelji i lakomih pojedinaca koji nisu znali stati.” Potom je rekao kako državi slijedi zadatak – druga faza tranzicije. Domaći špekulanti zauzeli su prostor i istisnuli zdravi inozemni kapital. Njega je potrebno privući jer s njim dolazi tehnologija, znanje i integracije. Onda je spomenuo primjer Woertla. “Možemo biti sretni što je ugledna inozemna korporacija investirala u vašu županiju, a ta je inozemna investicija treća po veličini u državi u 1999. To je smjerokaz.”

Pročelnik je završio, a muškarci iz publike su počeli ustajati. Pročelnik isključi mikrofon, uzme aktovku i nastavi razgovarati s grupicom ljudi koja mu je pristupila. Satnik pomisli kako je isto ovo predavanje čuo davno, u sasvim drugom kontekstu.

“Shvatite to kao drugi front”, govorio mu je tada, davno, Sivi. “Nacionalna samobitnost je obranjena. Ovo je drugi front, front protiv pojava koje narušavaju imunitet i stabilnost države. Ni jedno tijelo nacionalne sigurnosti ne može se time ne baviti.”

Satnik se više nije sjećao je li barem tada u to vjerovao. Onda možda da. Vjerojatno da, pomisli. Valjda je onda vjerovao da se stvari mogu rješavati tako, kao u ratu: definiraš neprijatelja, a tada ga uništiš.

Krv je pala, a oni govore o novom makroekonomskom poglavlju. I tom Woertlu, iza kojeg valjda stoje naši dečki. Nije žalio nikog od ljudi koje su smakli i, iskreno rečeno, svatko od njih napose mu se gadio. Ali, što se obruč više stezao sve je više osjećao da je ušao u krivi, jebeno krivi rat na stranu koja je bila tako malo njegova koliko i ona druga, koju je saprao u krvi.

A obruč se stezao. Sve su slagali tako da izgleda da je ubojica psihopat, a da su pisma najave po kojima se ravna. Sad je ta fikcija pala u vodu. Pala, i to nepovratno: ono što drži u džepu konačna je potvrda da u lažni motiv nitko više ne vjeruje.

Sivi je stajao nepomično uz vrata, a satnik mu se priključi. Pročelnik se napokon oslobodio sugovornika i rukovao se s njima ne gledajući ih. Čim se okrenuo od sugovornika, izvježbani mu je osmijeh nestao s lica, a onda se opet povratio čim je ugledao Sivog. Pružio je Sivom, ali tako kao da se jedva poznaju. Ispitivački pogleda satnika kao da se pita tko je to.

Sivi ih predstavi jednog drugom. Pročelnik mu slabo stisne ruku, a tada potpuno izgubi interes za njega. Prebaci aktovku u drugu ruku i uđe u lift koji ga je čekao. Sivi naloži satniku da pričeka i uđe za Pročelnikom. Satnik Duško sjedne na klupu neodređeno vršljajući pogledom po historicističkoj štukaturi, teškim svijećnjacima i drvenim vratima.

Kad je idući put pogledao na sat ustanovio je da čeka trideset pet minuta. Pustio je da ga zlovolja potpuno obuzme, osvoji kao voda. Nije joj se otimao: želio je biti loše volje, želio je biti gnjevan i obuzet ljutnjom. Ali mu od toga nije bilo lakše: sjedio je i čekao kao da je nečiji jebeni vozač.

Tada ugleda Sivog. Silazio je niz stubište, staložen i nezainteresiranog izgleda, kao i obično. “Kao da sam mu posrani vozač”, pomisli Duško i još jednom osjeti bijes. Bio je sit. Više ga nije impresionirala praktičnost, staloženost i mir koje je Sivi neštedimice sipao kao profesionalac. Nije ga nimalo tješilo što se u času kad se oko njih ruši sve Sivi ponaša kao da mora pogasiti rutinski požar koji je netko skrivio paleći korov.

Ono što ga je najviše ljutilo bilo je to što mu se nikad zapravo nije sviđala ta priča s novinskim pismima. Bila je prekomplicirana, znao je da će se zamrsiti. To je kao da ubiješ pa ostaviš posjetnicu. “Mi smo na terenu trebali obavit posao čisto i bez okolnog mudrovanja”, rekao je Sivom mnogo puta. Nikad mu nije bilo jasno zašto nisu posao obavili jednostavno i izravno.

Sivi je imao objašnjenja, puno njih. Stalno je na njih podsjećao. “Policija bi imala jasan motiv u roku od petnaest dana”, rekao bi kad bi god satnik rogoborio da je plan kompliciran i pun nepoznanica. “Ideja je savršena. Bez greške”, tvrdio je Sivi: izmislit psihopatski motiv, ludog misionara iz novina. Istodobno, načiniti rutinu po kojoj novine donose uputu za zadatke kamuflirane u rubriku pisama. Policiji uvaljuješ pogrešni motiv i rješavaš probleme komunikacije.

Izišli su pješke i bez riječi i uputili se prema autu. Plan bez greške, pomisli Duško, koji ih je doveo gdje su. Osjećaj da boravi u ljepljivoj i mrtvoj rupi gotovo ga je fizički obuzimao. “Ne misliti”, ponavljao je u sebi, kao mantru, tražeći ključeve: “ne misliti – misliti na posao.” Došli su do Rovera koji je bio parkiran nedaleko.

– Imaš slike? – reče Sivi, više potvrdno, kad su sjeli u auto. Satnik kimne glavom i posegne u džep.

Izvuče snop fotografija, prelista ga palcem kao da dijeli igraće karte i potom probere jednu. Sivi je pogleda: na slici je bio kafić uz more, s plastičnim stolicama i suncobranom. Uz stol su sjedila petorica muškaraca, a jedan je bio Matoković.

– Policajci.

– I Fradelić iz tužiteljstva. Znam tko su.

Duško baci Sivom u krilo barem dva filma bistrih, oštrih fotografija teleobjektivom. Jedan je čovjek bio na svima – Matoković. Mijenjali su se interijeri- slastičarnice, automobili i kafići – i ljudi uz Matokovića. Na posljednjoj seriji na svima je bio mlad i naočit čovjek u strogom odijelu. – Znači, sad imamo i tužitelja – progovori Duško -Napredovali su. To je novost.

– Vama jest. Mi smo dobili obavijest od izvora u tužiteljstvu.

– Valjda će se Matoković držati pametno.

– Možda – odgovori Sivi. – A možda i neće. Naš čovjek u tužiteljstvu zapravo misli da neće.

– Možda se uplićem u nešto što nije moj posao, ali meni tu nešto nije jasno. Zašto Matoković sve to radi? Šta može dobit osim robije? Čime su ga navukli?

– Ima li ovaj auto kazetofon?

Satnik mu pokaže prstom. Sivi iz džepa izvuče audiokazetu i ugura je u kazetofon. – Poslušajte – reče – možda je to odgovor. Ovo je telefonski razgovor Lidije Popić.

– Mi pokrivamo sve njene razgovore.

– Nije telefonirala ni iz kuće, ni iz ureda, nego sa sigurnog telefona. Ne bi nikad ovo snimili da ne pokrivamo osobu koju je nazvala.

– A to je…

– Slušajte i saznat ćete.

Na traci je bio snimljen razgovor dva ženska glasa. Satnik je jedan odmah prepoznao: bio je to glas Popićeve. Osoba s kojom je razgovarala zvala se Simona i imala je autoritativan, nazalni glas s vidno zagrebačkim akcentom.

Popić je toj Simoni govorila “ti”, a iz razgovora se dalo razabrati da su dobre znanice. Satnik znatiželjno pogleda Sivog. Ovaj je šutio i slušao, a Duško uoči jedva primjetnu nervoznu reakciju svaki put kad bi se s vrpce čulo Simonino ime.

Razgovor se ticao Matokovića. Žena nazalnog glasa pričala je Popićevoj sve što zna o Matokoviću, a nije znala malo. Potom je ispričala kako posjeduje dokumente koji potvrđuju da je Matoković bio važan faktor u švercu umjetnina. Nakon toga je opisala kako joj te dokumente nisu dali objaviti i dogovorila se s Lidijom Popić da će joj ih poslati. Potom su nastavili razgovarati o privatnim stvarima: Popićeva je pričala o bratovim problemima s alkoholom, Simona o bivšem mužu. Sivi izbaci kasetu i spremi je.

– Kad su razgovarale?

– Pred dva tjedna – odgovori Sivi.

– Niste ništa poduzeli?

– Jesmo, ali krive stvari. Mislili smo da Popićka želi objaviti aferaški tekst o Matokoviću i da je zato tražila dokumente. Pretpostavljali smo da je do Matokovića došla razgovarajući s Barbirom, pa čak i da se…. recimo… blisko druži s njim jer nešto kopa. Pošli smo okolnim putem. Poduzeli smo u Novom dobu korake da ništa ne iziđe.

– I?

– Još uvijek Vam nije jasno?

Satnik ga začuđeno pogleda.

– Kompromitirajući spisi o Matokoviću u rukama policajčeve frendice, Matoković koji se triput zaredom sastaje s policijom, u prisustvu tužitelja – zar Vam nije sve jasno?

– Znači li to da Popićeva uopće nije tražila spise da bi ih objavila?

– Tako je. A to znači da ne crpi ženska podatke od tog Barbira, nego je možda čak obrnuto. I to znači da su Matokovića priklještili.

Satnik uzrujano puhne. – Kako su uopće ti spisi dospjeli u te… Simone?

– To i jest ono najgluplje. Mi smo ih pustili.

– Mi?

– Nažalost. Demonstracija sile. Time smo lomili Matokovića da bi surađivao. I držali ga zauzdanog. Imali smo kontrolu nad tim hoće li izići ili ne, ali nismo očekivali da će ovako iscuriti. Služili su nam da Matoković bude poslušan. Do sada. A sad za to služe njima.

Duško zašuti. Odavno više nije vjerovao u neupitne autoritete iz centra, u neupitne ciljeve i metode i neupitne profesionalce. A opet, ovo je bilo tako glupo, preglupo čak i za novi otkriveni svijet iza sedam velova, mnogo apsurdniji, gori i neočešljaniji od onog koji je dotad gledao. Pomisli kako ga je netko posadio u scenarij koji piše Bog debil koji proizvoljno s njim šeta ovamo i onamo.

– Šta sad?

– Što je s… tvojim čovjekom?

– Miran je, u sigurnoj je kući. Zatrpao se novinama i knjigama, čita, reže članke i miruje.

– Kloni se kontakata s njim. Ne bi bilo uopće nevjerojatno kad bi nas pratili. Pogotovo Vas. Vi ste kontaktirali sa Zelinićem, a njega su stisli. Policija vjerojatno zna Vaš identitet.

– Kakav je daljnji plan? Očito treba primiriti Matokovića?

– Matokovića pustite nama gore. On je previše zasrao, morat ćemo s njim ozbiljnije razgovarati.

– A Zelinić?

– Da sam ja na mjestu policije, ne bih previše računao na Zelinića. Držimo ga u šaci preko one male drogašice. Cura je jučer poslijepodne uhvaćena u posjedovanju veće količine heroina. Stvar su vodili ljudi iz policije koji su nam skloni, a Goleša smo preskočili. Našli su dilera koji opskrbljuje malu, a koji im je dužan jer su ga izvlačili sto puta. Sve je išlo beskrajno lako. Zelinić je ranjiv i to zna. Ovih dana će mu naši ljudi službeno izvršiti premetačinu auta i tamo će pronaći par paketića heroina, naravno podvaljenih. Samo treba to objaviti i gotov je. Stari svodnik koji drogira maloljetnicu, tako će svi reći. Zelinić sve to dobro razumije. A ako ne zna ovih ćemo ga dana podsjetiti.

– Imaju li oni slučaj bez Zelinića?

– Imaju jak nagovještaj motiva i sumnjivca koji je propao u zemlju, a kojeg ne mogu povezati s motivom. Nije to Bogznašto. Zato je važno da tvog čovjeka držimo dalje od očiju i da radimo sa Zelinićem. Uspijemo li to, oni mogu pripremiti slučaj samo internom istragom u Službi. A to im neće nitko dopustiti, barem ne ako mediji ne razvuku priču.

– Popićka?

– Da. Zato ćemo morati jače stisnuti u Novom dobu. Ono što je sve u svemu najjednostavnije i najsigurnije jest podušiti istragu odozgo. Udariti na tužiteljstvo, na policiju, na Fradelića. Momak je mlad i ambiciozan i može napredovati.

– Jasno mi je. Malo kupoprodaje. Ali to je posao vas gore. Šta moram ja radit?

– Ništa zasad. Kažem, zasad. Ali, ne bude li druge, čekat će Vas delikatna zadaća. Tiče se Tome.

Satnik ga pomno promotri, a Sivi kolebljivo nastavi: – Ne bude li išlo kako treba, bude li Zelinić ozbiljno pred tim da svjedoči, mi ćemo ga zgaziti preko droge. Ipak, ako se nakon toga bude držao još tvrdoglavije, mi gore mislimo da je možda najbolje da se pismo izvrši.

Satnik ga iznenađeno pogleda: – Da se Zelinića… Ali, što se time dobija?

– Sve. Nakon toga nemaju ništa. Imaju dokumente iz diskutabilnog izvora čiju ćemo vjerodostojnost zanijekati. Imaju psihopatskog ubojicu i kivnog i gorkog novinara, k tomu upletenog u narkotike, koji je znao štošta o poslovima svojih protivnika i koji je ubojicu nadahnuo.

“I mene. Imaju mene, pizdo”, pomisli satnik, ali ne progovori.

Sivi odmah nastavi: – Mislimo da bi bilo dobro da taj posao napravi tvoj Bošnjak.

Satnik se zaprepastio: – Zašto!?

Sivi ne odgovori odmah: – Najbolje je tako.

– Kako ćemo ga nagovoriti?

– To je tvoj delikatni zadatak. – Sivi posegne za ručkom na vratima: – Moram ići.

Hitro se izvuče iz Rovera i baci kasetu na sjedište prije nego što je zatvorio vrata: – Putujem sutra. Bit ćemo u kontaktu. Dakle, mi se bavimo Matokovićem i tužiteljstvom. Stvar s drogom već će se sutra znati. Ako to ne smekša Zelinića, tvoj posao znaš. Razmisli kako ćeš to obaviti. – Satnik poželi još nešto reći, ali Sivi zatvori vrata i brzim koracima produži niz obalu.

Duško ostane sjediti u autu. Neki vozač iza njega zablenda mu farovima, očekujući da će Duško upaliti i izvesti auto i osloboditi mu parking mjesto. Satnik mu samo rukom da znak da produži. Nije se mogao pomaknuti, ne još.

Kako misle da će to učiniti? Kako će ga uvjeriti? I zašto? Ovo posljednje pitanje, zašto, najviše mu je unosilo nemir. Zašto se ne bi to obavilo bez malog? Zašto tjerati malog da gleda kako mu ubijaju prijatelja?

Nije trebalo tako biti. Znalo se kakva je sorta ljudi protiv koje su otpočeli ovaj rat. Zelinić nije bio među takvima, niti je sad. Satnik pomisli kako može razumjeti da je novinar nesretna usputna žrtva. Nije mu to drago, volio bi kad bi novinar naprosto zašutio i otkačio policiju. Ali mogao je razumjeti da, bude li drukčije, posao treba napraviti. Rat se sastoji i od takvih stvari. Ali ovo s Tomom je previše, to je sadizam, to je zlostavljanje.

A onda je shvatio, u trenu. U hipu mu je postalo kristalno jasno kamo to vodi i što je cilj. Malog će žrtvovati.

Za to su ga cijelo vrijeme i trebali. Mali je bio savršen za ulogu: samac, asocijalan, liječio se na psihijatriji, ima dosje s iskazanom agresivnošću, vičan oružju još iz rata, brije na religiju i mistiku. On im je bio dar s neba, savršena ponuđena žrtva. Od prvog su dana tako planirali, a Tomo to nije kužio. “A ni ja”, pomisli satnik i naježi se.

Tomu će poslati na posljednji zadatak s kojeg se neće vratiti, to je bilo jasno kao dan. On će ubiti novinara i njegovu klinku. I upasti u zasjedu. Dakako, ne bi bilo dobro da ga uhvate živog. Ali za to će se Sivi već pobrinuti, kad je već sve tako dobro smislio. Sivi se uvijek pobrine.

Kako bi bilo dobro kad bi Zelinić naprosto šutio, pomisli očajnički. Kad bi se pokrio ušima umjesto da glumi junaka i kad bi pristao da prođe samo s to malo bruke zbog heroina. Shvati kako je u ovom času možda jedini koji to tako iz srca želi. Sivi ne: briga njega, njemu su oba scenarija jednako dobri. Tomo i Zelinić, dva imena za otpis, ni prva ni zadnja.

“Pizdo, smaknut će te. Žrtvovati kao ovcu”, poželi da neko to Tomi kaže. Ali nije bilo nikog tko bi mu to imao reći osim njega. A on mu to sigurno neće reći, ni sada ni kad dođe vrijeme.

 

31.

Fradelić ga je dočekao srazmjerno dobre volje i u formi.

Preko fine, sitno prugaste košulje nosio je tanki pulover, a rukave je uredno zavrnuo do laktova na način koji je odavao pedanta koji voli o sebi vjerovati da je mladenački spontan. Ponudio ga je kavom i narančadom. Bio je odveć dobro raspoložen za Golešov ukus: iza te euforije policajac je jasno čitao nervozu. “Malo koga možeš prevariti, prika”, pomisli Goleš, “a mene sigurno ne”.

Goleš je imao malo razloga za vedrinu, a znao je da ni s Fradelićem nije drukčije. Protekle je dane proveo strepeći od svakog telefonskog poziva, a telefon nije prestajao zvoniti. Zvučna i slavna imena s Vijesti u sedam i pol nazivala su njega, provincijskog šefa policije, nakon čega bi slijedili ugodni razgovori, ne jedan, desetine njih. Raspitivali su se u najvećoj diskreciji o slučaju Vodno. Neki su od njih samo bili znatiželjni. Neki su likovali. Neki su sa zabrinutošću slušali, a potom bi slijedila brižna sugestija Golešu da ne ljulja brod na kojem svi plovimo. Bar su dvije ili tri njuške s drugog Dnevnika u najvećem povjerenju i prijateljski savjetovali Goleša da zaboravi pogodbu i ne radi na optužnici. Ministar vanjskih poslova nazvao je jedno jutro, odmah nakon početka radnog vremena, i nazvao ga ljutito agentom i petokolonašem. Zagreb se očito uskomešao.

Goleš je znao koliko se samo uskomešalo oko njega. Mogao je samo pretpostaviti kako je kod Fradelića: napokon, mali je taj koji vuče konce, on mora dignuti optužnicu. Osim toga mali je političar, ne vojnik poput njega. Zato je ispitivački gledao Fradelića istražujući po njegovom licu i kretnjama kako će se držati.

Fradelićev je mir bio tek površinski. Goleš ga je pomno motrio i vidio što leži iza toga: dečko je stvarno izgledao stresno.

Tužitelj pričeka da izađe dostavljačica s kavama, uzdahne i prekriži ruke iznad glave. Kad su se vrata bez šuma zatvorila progovori: – Puno sam uložio u ovaj posao, u karijeru.

Goleš je šutio. Što je na to trebao reći? Vjerovao je da je stvarno tako. Fradelić je spadao u vrstu ljudi s kojima je malo imao posla u životu. Pregalac, štreber, čovjek koji se silno trudi uvijek biti dobar i zavrijediti pohvalu. Pretpostavljao je koliko se Fradelić mučio da dospije do ovdje, do velike kancelarije s klimom, sefom i konferencijskim stolom. Kad se morao početi znojiti da završi ovdje? U gimnaziji? Na prijemnom za faks? U osnovnoj školi? Nije bio siguran da zna što takvoj vrsti ljudi znači ovakav ured, titula, posao. Sam nije nikad želio takvo što niti se oko nečeg takvog trudio, pa nije žalio ni ako izgubi. Fradelić je morao žaliti, on da.

– Bojim se da ću sve upropastit ovom stvari – progovori opet tužitelj, gotovo plačno.

– Tako to ide. Ili jesi ili nisi.

– A kako je kod Vas?

– Stisli su i mene. Šta im ja mogu. Dok traje traje. Nisam se oženio za taj pisaći stol. Do pred koju godinu ne bih ni pomislio da ću završiti na mjestu poput ovog. Izgubim li to, reći ću: bilo je lijepo, kratko je trajalo.

– A poslije?

– Poslije si malo heroj, bar sam sebi i onima koji znaju. To sam isto tako prošao i katkad mi malo fali. Ne mogu reći da nije bilo lijepo odmah nakon rata, dok su nas svi poštivali, hvalili. A onda prođe, zaboravi se. Zaboravit će i nas, radit ćemo nešto drugo u životu.

– Hoćemo li ih bar strpati u zatvor? Mislim, ako već letim iz ovog ureda, volio bih znati da je bar imalo smisla.

Goleš ne odgovori. To je pitanje sebi postavio više puta od ujutru do sada, a odgovor nije znao. Odgovor je ponajviše ovisio o onome što će sam čuti i doznati od Fradelića.

– Koliko sam uspio shvatiti – prekine Fradelić tišinu – ima problema s Mirkom Zelinićem? Povukao je iskaz?

Goleš kimne glavom: – Javio se mojim ljudima. Povlači iskaz, odbija svjedočiti, a ukoliko budemo čitali na sudu njegov iskaz dat prilikom ispitivanja, prisegnut će da je bio maltretiran. Totalno je okrenuo ploču. Bojim se da je za našu optužnicu izgubljen.

– Niste ga mogli odgovorit?

– Pokušao je Barbir. Ni čut.

– Šta, stisli su ga? Ili kupili?

– Prije ovo prvo. Mislim da je problem u onoj njegovoj maloj, drogašici. Uhićena je preksinoć s dovoljnom količinom heroina u posjedu da zaglavi u zatvoru.

– Mislite da mu je netko ponudio njenu slobodu za šutnju?

– Ma, sve to smrdi. Mala je imala stalnog dilera, tipa za kojeg znamo godinama. Naši iz narkotika ga nisu dirali jer je bio cinkaroš. Policiju je servisirao informacijama kad su bile veće stvari posrijedi, pa su ga puštali dilat. Tako je to išlo deset godina. A sad ga dvojica iz odjela ščepali, i to baš u času kad je curi prodao robu. Mislim da su ga stisli da im pomogne da namjeste maloj. I sad imaju čime trgovati: on će šutjeti, a netko od vaših iz pravosuđa izvući će malu. Dovoljno je da dvojica koji su je uhvatili kažu kako još nije bila platila i uzela robu i stvar je riješena. Nema posjedovanja, nema zatvora. Mogu je u najgorem slučaju sudski kazniti obaveznim liječenjem.

– A Zelinić je na to pristao?

– Vi ne biste? Iskreno, što on dobija ako nam pomogne? Sve će novine biti pune članaka o tome kako je bio krtica obavještajnih službi u vlastitoj redakciji. Svi kolege će ga prezreti uvjereni da je špicl. Nikolina će završiti u zatvoru ili u boljem slučaju u komuni za ovisnike. Narko-aferu će Služba posebnih projekata pustiti odabranim novinarima da je razvuku. Bit će obilježen kao stari jarac koji obljubljuje maloljetnicu pod djelovanjem opijata. Mogu zamisliti što će biti kad mediji pronađu Nikolininu mater. Optužit će ga da ju je on navukao i svi će vjerovati jer ne mogu zamisliti da maloljetnica spava sa šezdesetogodišnjakom pri svijesti i svojom voljom. Ostat će bez posla, bez časti, prijatelja, i što je najvažnije, bez Niko. Moji ljudi kažu da su u ova dva mjeseca uspjeli razabrati barem nešto sa sigurnošću: da joj je stari stvarno privržen.

– Dakle, možemo zaboraviti Zelinića. Goleš, što mi zapravo imamo bez njega?

– Matokovića, kojem smo obećali da se ne mora pojaviti pred sudom. I koji će vjerojatno postupiti isto kao i Zelinić: kad ga stisnu, sve nijekati. Osim njega, nemamo ništa, samo snop papira. Je li nam Matokovićeva torba dovoljna?

Goleš je pitao, iako je odgovor znao. Papir ne govori, autentičnost papira uvijek se može pobiti i svatko tko bi na osnovu toga dizao optužnicu morao je znati da ga očekuje plivanje u mutnim vodama. Pogotovo kad optužuje za umorstvo i pogotovo kad ruši nebesa: optužuje političare, tajne službe, sistem.

– Teško – odgovori Fradelić. – Mogli bismo dignuti na noge grafologe, pokazat autentičnost pečata, ali sve je to na rubu. I kad bismo prošli kod sudaca s tim kao autentičnim dokumentima, imamo tek indicije o motivu i političku sramotu. Teško možemo sve to povezati s umorstvima.

– Drugim riječima, možemo zaboraviti zavjeru i naručeno umorstvo. Oni to znaju. Zato se i boje samo političke bruke, ničeg drugog. Jasno im je da nemamo štofa za jaču optužnicu. Ali, u onom kuferu ima štofa za dizanje optužnice za druge stvari, ako ne za krvni delikt.

– I? – Goleš je čekao. Fradelić je napokon morao presjeći, kazati što namjerava.

– Možemo odvagati – progovori napokon tužitelj – bar tri stvari. Prva je – što imamo? Ima li smisla rušiti svemir zbog optužnice koja neće izdržati. Drugo je pitanje protiv koga imamo. Svi ljudi koji su krivi zbog stvari iz onog kovčega su mrtvi.

– Osim jednog. Pročelnika. Mi se zapravo bavimo njime. Sve je ovo zbog njega i nikog drugog. Koje je treće pitanje?

– Treće je pitanje što će biti s nama. I s ljudima oko nas. Koja je cijena?

Goleš zašuti. Sve ovo dosad vodilo je k ovoj točki.

– Što oni stvarno mogu?

Fradelić je gledao u stol i nervozno črčkao kemijskom po nekom spisu. – Za početak, mogu slistiti nas. Pretpostavimo da smo vitezovi pravde i da nas za to nije briga – Fradelić ga pogleda hoteći podvući ironiju. – Što mogu osim toga? Mogu, recimo, ukloniti svjedoke. Neće im biti prvi. S druge strane, o ovome što radimo već bruji i u Zagrebu. Izađe li još koji leš ili dospije li sve ovo u novine, možda će ih politički pokrovitelji žrtvovati. Ni Pročelnik nije kralj svemira. Osim toga, dignemo li optužnicu, nećemo im po svoj prilici napakirati umorstvo, ali će blamaža biti velika. Pročelniku neće biti lako politički preživjeti onaj dan kad sadržaj Matokovićeve torbe iziđe pred sud ili novinare. Zato je ovo čista pat pozicija, neugodna za njih i za nas.

– I? Kakav je prijedlog?

– Goleš, bojite li ih se?

– Ne. Previše ih mrzim.

– Ja da. Bojim ih se, strašno. Ali sam previše samozaljubljen da ih pustim iz šaka. Nemamo slučaj, barem zasad, dok nismo našli stvarnog počinitelja. Ali, ni oni neće ništa poduzimati da ne riskiraju politički debakl.

– Dakle?

– Bit ćemo mudri. Sazvat ćete sutra kolegij. Dovest ćete svoje ljude, doći ću i ja. Reći ćemo im da optužnica zasad pada u vodu i naložiti im da se usredotoče na traženje fizičkog počinitelja. Moramo naći Bošnjaka, ili bar njegovo tijelo ako su ga smaknuli. Nađemo li ga makar i mrtvog, dižem optužnicu. To Vam obećavam. Do tada ćemo se pretvarati da smo pitomi i poslušni.

 

32.

Barbir odškrine vrata stana i odmah upali svjetlo. Oprezno obiđe sve prostorije i tek onda odloži pištolj, torbu i laganu jaknu. Vani je pljuštala kasnorujanska kiša i prvi put nakon ljeta Barbir osvjeti vlažnu jesenju svježinu.

Nije mogao znati dokle oni mogu ići. Samo je nekoliko ljudi znalo sadržaj Matokovićeve torbe, a jedan od njih bio je on sam. Zato je u kuću ušao oprezno. Oprez: to će biti nova igra kojoj mora naučiti pravila, a učit će ih svaki dan.

Preslušao je poruke na sekretarici. Lidija je javila. Potvrdila je dogovor da će ga doći vidjeti večeras i htjela čuti je li dobro. Barbir se gotovo raznježi.

To je bila jedina poruka. Od Divne i djece nije bilo glasa. Izuo je potom cipele i upalio TV. Vijesti su bile u posljednjoj trećini.

Na ekranu se vidjelo mjesto marjanskog čuda. Kamera je kružila gomilom, prikazivala svjetinu sa svijećama i krunicama u rukama. U uglu slike malim je slovima pisalo “arhivski snimci”. Barbir pojača ton.

Sad je na ekranu bio kadar istog mjesta danju, a u uglu današnji datum. Proplanak je bio polupust, tek je tu i tamo stajala pokoja grupica hodočasnika. Trava je bila prekrivena raznosvrsnim smećem kao da je tamo kod crkvice upravo završio rock koncert. Spiker je nazainteresiranim glasom čitao priopćenje biskupske konferencije koja se ograđivala od čuda.

Spiker je čitao kako je čudo kod Sedam žalosti svojevoljni čin koji valja podvrgnuti provjeri i kojeg Crkva ne podržava. Biskupska konferencija izdala je preporuku da se vjernike ne vodi na hodočašće i ne organizira povorke i putovanja. Nakon toga slijedio je prilog o ispunjenim prognozama za turističku sezonu. Barbir daljinskim upravljačem stiša televizor i ustane. U kuhinji potraži bocu crnog vina i napuni čašu. Potom otvori frižider i potraži zdjelu s ostatkom rižota od tikvica koji je spravio sinoć.

Ulije u rižot malo maslinovog ulja i koncentrata rajčice i stavi ga na ploču da se podgrije. Kuća ubrzo zamiriši po maslini i češnjaku.

Barbir tada na televiziji ugleda Pročelnika. Šetao je nekakvom primorskom rivom s još nekoliko političara kojima je pamtio lica, ali ne i ime. Mladi plavokosi političar zadovoljno se smiješio i gledao u pravcu kamo je pokazivao prst nekog tko mu je očito bio vodič i domaćin. Barbir pojača ton.

Spiker je govorio o tome kako visoka domaća privredna delegacija upravo obilazi srednjedalmatinsku obalu. Pročelnik se smiješio i razgledavao novouređenu rivu. Bila je tek nešto manje neukusna nego što bi čovjek očekivao: nogostup od vapnenca bjelasao se na suncu, a obalna promenada bila je načičkana oleandrima i tamarisima.

Rižot je bio topao. Barbir opet stiša TV, uzme čašu i sjedne za stol. Ponovo se sjeti svega što se događa i što se može dogoditi. Zato ugasi glavno svjetlo, upali stolnu lampu i gurne stol u tamniji dio sobe. Dovršio je brzo rižot od tikvica i oprao posuđe. Potom je sjeo je u naslonjač dolijevajući u čašu hvarski plavac.

Pokušavao je o svemu što se događa razmišljati drukčije: kao o pravednoj kazni. Nastojao se sjetiti koji je ono grčki bog bio o kojem je čitao u djetinjstvu koji je požderao svoju djecu, poslušnu i neposlušnu. “Revolucija jede djecu”, govorili su komunisti. Želio je o onom što se događalo razmišljati tako. O Zeliniću ili Bošnjaku kao požderanoj djeci.

O Zeliniću, jer je znao da novinar neće završiti dobro. Bruka će puknuti ovako ili onako, Zelinić će svakako izgubiti Niko, a Barbir je bio sklon vjerovati da će novinar izgubiti i život. Nakon ovoga ne mogu ga pustiti na miru. Baš kao što nisu pustili ni Bošnjaka, pomisli. Mogao se kladiti na bilo što da je dečko s mongolskim jagodicama već odavno mrtav, a njegovo tijelo negdje pod iglicama crnogorice ili u moru, bez znaka ili natpisa. Cijela potraga za tijelom činila mu se kao velika besmislica, suvišno i providno otezanje.

Želio je likovati, ali nije sam sebi bio uvjerljiv. Pokušavao je misliti kako su njih dvojica naprosto zaslužili što im se dogodilo ili što će se dogoditi. Pokušavao je sam sebe u to uvjeriti nakon što ga je Zelinić preksinoć odbio pustiti u kuću i nakon što ga je otpravio s vrata bez pravog razgovora. Ali, jedino što je osjećao bio je Zelinićev golemi strah koji ga je zapahnuo kao miris. Nikakva pravda nije zadovoljena: Zelinić je bio samo jadni pajaco, a pravi maher danas je šetao srednjedalmatinskim rivama i svi su mu se ulagivali.

Teško je podnosio pomisao da će se jedini i posljednji stvarni krivac izvući. A sve je vodilo tome.

Sutradan nakon što je Barbir bezuspješno pokušao makar prodrijeti Zeliniću u kuću a kamo li nagovoriti ga da ipak surađuje, Goleš je sazvao kolegij kojem je prisustvovao Fradelić. Sve se odvijalo kako je i očekivao. Fradelić im je izložio kako bez novinarovog svjedočenja nemaju nikakvih elemenata za optužnicu o umorstvima. Također je rekao kako će biti velikih muka sa sudskim dokazivanjem autentičnosti preslika iz Matokovićeve torbe, a čak i ako bi u tome uspjeli, jedini čovjek kojeg bi se zbog sadržaja torbe moglo optužiti jest Matoković – jedini kojem su obećali imunitet. Rekao im je da je dugo razmišljao i nastojao posložiti u glavi što im je cilj. “Ako hoćete Pročelnika”, nastavio je, “i njegove suradnike iz Službe, onda se moramo strpiti. Onda trebate pronaći vlasnika otiska prsta s prozora Marijane Lozančić. Bez njega nemamo ništa. Napravit ćemo Pročelniku medijsku barufu koju će otjerati od sebe kao krava muhu, repom. A pipci u Službi ostat će netaknuti, zauvijek.”

Pitao je potom tko ima što reći. Svi su šutjeli, i Barbir. Iako je od prvog časa znao da je sve to sranje. Bošnjak je bio mrtav, deset metara duboko u zemlji i nikad ga neće naći. Sve je to bilo obilaženje i izbjegavanje stvarne borbe. Pomisli kako je dobro procijenio Fradelića prvi put kad ga je vidio: nema taj bijesa u sebi, ne toliko da bi u ljutnji zaljuljao i svoj život. Ipak je on političar.

Ali neće ispasti kako su zamislili. On će namjestiti da bude drukčije. Pogleda na sat: bilo je četvrt do devet, i Lidija se trebala pojaviti svakog trena.

Nastavi otpijati čašu u kojoj se plavac sjajio poput masne tinte ili crnog od sipe. Onda ustane i posegne u radnu torbu. Izvadi iz nje meki kartonski registrator pun papira i položi ga na stolić uz trosjed. Odmakne se i pogleda je li sve u redu, a tada se sa vrata začulo zvono.

Kiša je očito bila prestala, jer je Lidija bila gotovo suha. Ostavila je kišobran i šuškavac u predvorju i ušla.

 

33.

I sam se čudio koliki je trag utisnula u kući u nepunih mjesec dana. Tek je sad to raspoznavao. Njene krpice porazbacane po spavaćoj sobi i tenisice u hodniku. Sivkasta skrama od kupanja u kadi – baš nikad ne bi za sobom oprala kadu. Neseser u kupaonici po kojem se nije ni usudio prčkati strahujući da ne naiđe na iglu i vatu. Hrpa stvari koje je sad prepoznavao kao dobro poznate i bliske, a bile su tu tek od nedavno, gotovo jučer.

Zelinić je shvaćao da mu užasno nedostaje Niko. Sa nevjericom se sjećao trenutka kad je tražila da se useli kod njega jer joj je s majkom postalo nemoguće. Bilo je to pred jedva pet tjedana. Tada je rekao “da” ali se u tom istom času lecnuo. Jasno se sjećao koliko mu je njen prijedlog bio odbojan, kako je želio da može pobjeći od njega i s koliko je samoprisile rekao to “da”. Sad se to činilo kao drugo vrijeme, napučeno drugim ljudima. Kao da je s njom živio dvadeset godina: nije mogao zamisliti povratak na staro, na samoću.

“Morao si znati da će tako biti”, ponavljao je sam sebi. “Da će kratko trajati, završilo ovako ili onako.” Mogla se overdozirati. Mogli su je uloviti, kao što jesu. Mogao joj je dosaditi. Mogla je naći vršnjaka ili pobjeći negdje daleko odavde. Mogla je saznati kakav je dvolični bijednik zaista. Ono što jedino nije moglo biti jest ono što bi on želio: da potraje kako je bilo dosad. Ne ako je ona maloljetni slobodoumni đanki. Ne ako je on čovjek koji će se sutra probuditi kao starac. Što je želio? Da ga povija shrvanog bolešću? Da oboje ostare, on shrvan godinama, ona horsom? Bio je budala, budala bolesne mašte.

Piljio je u televizor stišanog tona. Površno je pratio slike koje su se izmjenjivale ekranom. Bio je to neki stari crno-bijeli krimić s Montgomery Cliftom ili Jamesom Masonom, nije bio siguran. Odvijao se u nekom gradu punom stepeništa s rukohvatima i crkava, a svi likovi bili su mrki i govorili mnogo. Čudno što nema podtitlova, pomisli i pojača ton. Onda shvati da gleda neki satelitski kanal.

Posjetio ju je u pritvoru, danas popodne. Otišao je autobusom u Solin, a potom taksijem u Bilice. Ono što je tamo vidio ubilo ga je u pojam.

Dugo je trebalo da mu uopće omoguće posjet. Uprava mu je rekla kako su posjeti dozvoljeni samo utorkom. Ali, čak i tada samo jedan: ukoliko ju je želio vidjeti, toga dana joj nije smio doći nitko drugi. Otišao je u utorak u zatvor i naišao u čekaonici na Nikinu mater. On nju nije poznavao, ali je prepoznala ona njega. Sve je skupa bilo tako ponižavajuće. Plakala je, nasrnula na njega optužujući ga. Nakon ridanja i skrike ljudi iz uprave zamolili su ga da ode kući, jer obitelj ima prednost. Otišao je a bez da ju je vidio, a to mu se činilo strašnom nepravdom. On je bio obitelj, on je imao pravo na taj posjet.

Preko novinarskih kontakata izmolio je pravo na posjet sutradan. Razgovarao je s Nikom petnaest minuta, uručio joj paketić i kući došao shrvan mučninom.

Bila je loše. Očito ju je držala kriza: bila je blijeda, suženih zjenica, dekoncentrirana i bezvoljna. Jedva je promrsila nekoliko rečenica. Izložio joj je situaciju glede procesa, odvjetnika, njenih prava i izgleda, ali nije pokazivala stvaran interes za to što je govorio. Onda je on nju ispitivao, ali je odgovarala mlitavo. Pitao je što joj treba, nije odgovorila ništa.

Film je završio. Clift ili Mason gušao se s nekim negativcem na stubištu i svladao ga, a potom je krenula odjavna špica, pa reklama za neko belgijsko pivo. Bilo bi najbolje ugasiti televiziju i poći u krevet, pomisli, ali ionako neće moći spavati.

Kad je posjet završio odveli su je. Gledao je kako odmiče hodnikom u pratnji čuvara koji je bio valjda dvostruko teži i viši. Nije se osvrnula. Tek jednom, na kraju, sasvim na dnu hodnika. Čuvar je otvorio rešetkasta željezna vrata i uveo je u zatvoreni trakt. Vrata su se bučno zatvorila za njom i u tom času se okrenula i pogledala ga. Bez riječi ili geste: samo je naslonila ruke na vrata i šakama obujmila metalne šipke. Gledala ga je tako tri ili četiri sekunde, a onda joj je čuvar položio ruku na rame podsjećajući je da mora u ćeliju.

Samo to će pamtiti, samo to od svega što je vidio na Bilicama. Niko kako rukama obujmljuje rešetke na vratima i gleda ga. A ruke su joj bile bijele, lomljive i tanke: činilo se, tanje od čeličnih šipki koje je stiskala. Zelinić je znao savršeno dobro da je to slika koja mu nikad neće izvjetriti iz sjećanja.

Kupio je njenu glavu. Mijenjao ju je za šutnju. To joj nikad neće reći i molit će Boga da ona to nikad ne sazna, jer će time saznati i za preostalu sramotu koju je imao na savjesti.

Bila je to laka odluka. Teško ju je bilo izreći, čak i telefonom, teško je bilo otpraviti Barbira s vrata. Ali odluka je bila laka. Ne samo zbog njihovih prijetnji. Priprijetili su mu da će je strpati iza brave onoliko koliko god jednog đankija mogu. Rekli su mu da će isposlovati sudsku zabranu da je viđa. I, naravno, da će mu pretresti auto i pronaći u njemu njenu robu. Čudio se da su tako galantni: to su već mogli učiniti. Ali, nisu ga samo prijetnje navele da prihvati suradnju odmah, iz istih stopa. Učinio je to zbog nje: čak i da se krzmao hoće li pristati – a nije, prestao bi se krzmati danas, nakon posjeta zatvoru.

Ne smijem je izdati, jer koga bih onda imao? Sjeti se kako je to pomislio onda, davno, razgovarajući s Barbirom u lučici. Morao je tada slušati svoj unutrašnji glas, a nije.

Zato se sada iskupio. Pokoru je obavio: nakon nje neće imati ništa, čak ni čast, ali je tako moralo biti. Niko će ubrzo biti vani, najviše za dan-dva. Gledao je danas poslijepodne kako se za njom zatvaraju rešetke i znao sasvim sigurno da njena sloboda vrijedi više, više od onog što će izgubiti. A izgubit će mnogo, uključujući i nju.

 

* * *

Znači, napokon se dogodilo.

Lidija je ležala na leđima, na trosjedu i pogledom proučavala sobu. Osjećala se svečano. Napokon, tako bi se i trebao osjećati netko tko je upravo započeo vezu. Tako to ljudi zovu, vezom, a ovo je valjda bilo to.

Nije osjećala naknadnih primisli, postiđenosti, ničeg takvog. Nova joj je uloga bila udobna i ni po čemu čudna, kao da se za nju pripremala i kao da ju je očekivala.

A zapravo je i bilo tako. Već tjednima je sa Barbirom telefonski razgovarala bar jednom dnevno. Viđali su se sve češće. Ujutru kad ga je nazvala i najavila da će doći vidjeti kako mu ide učinila je to želeći da se ovo dogodi. Nije to tako posložila sebi u glavi u tom trenutku, ali sada je znala da je ovo htjela. Dogodilo se, bilo je zrelo.

A izgledalo je da će opet završiti kao svaki put: da će pričati o svinjarijama s posla, svaki o svinjarijama sa svog posla, i da će se opijati pivom. Barbir je bio tjeskoban. Čim je ušla i sjela na trosjed rekao joj je da misli da je borba izgubljena. Da nikad neće razotkriti naručitelje ubojstava po Nedjeljnom prijatelju. Fradelić je odustao od optužnice, rekao joj je. Drži da imaju premalo i traži da pronađu nestalog Bošnjaka. “A on je negdje na dnu kanala, vezan za cementni blok”, kazao je.

Donio je potom dvije Stelle i rekao: “Da barem znaš kakav smo mulj iskopali. Strašno je čega tu sve ima, strašno. Stvari koje se ne bi smjele zakopati i zaboraviti.”

Ležala je na leđima i pogledom kružila po sobi. Tipično samački stan, pomisli, ali uredan. Barbir je da je išlo drukčije mogao biti obiteljski čovjek.

On ustane i pokupi svoju odjeću s poda. Ali se ne odjene: samo je ovlaš posloži na fotelju i najavi joj da se ide tuširati.

Razodjeven se doimao čak mlađim, pomisli. Lice mu je bilo umorno i odavalo godine, a ovako, gol doimao se kao tridesetogodišnjak, čvrste muskulature, tek s naznakama trbuha srednjih godina. “Za razliku od mene, prasice”, pomisli Lidija i pogleda svoje bokove i bedra. Postidi se: pomisli kako su bijela, mlohava i opuštena.

Nije mogla spojiti njega i onog Barbira kojeg se sjećala s fakulteta. Doduše, pomisli, koliko sam onda znala o njemu? Koliko sam ga sudila paketom predrasuda? Bio je za nju naprosto omladinac, filokomunistički aktivist koji je trčao po sastancima Saveza omladine i imao partijsku knjižicu. Spadao je u sortu od koje se ježila. Je li zbog toga propustila primijetiti kakav je zaista? Da je bio miran i pomirljiv, savjestan ali bez ambicija, da je uvijek sjedio u zadnjoj klupi i da se na seminarima javljao tek onda kad baš nitko ne bi znao odgovor? Sve je to sada vidjela – ili, barem se trudila sagledati i vidjeti.

Jedno je bilo sigurno: bio je nježan. Ne spretan, ali nježan. Lidiji je to bilo ugodno, pogotovo što odavno nije bila s muškarcem. Bio je potpuno posvećen njoj – sabran i poman poput pilota, koncentriran na to da joj bude ugodno. Znao je da kontekst radi protiv nje: muškarčev stan, kauč, nepotpuno skinuta odjeća. Razbio je to svojim usredotočenim mirom. Bio je topao i postigao je da se posve prepustila, kao da leži na vodi.

Iz kupaonice se čuo zvuk tuša. Lidija navuče majicu i suknju i prebaci noge preko staklenog stolića. A onda primijeti korice s dokumentima na njemu.

Nije imala špijunskih namjera. Otvorila ih je iz čiste glupave dosade. Bile su pune fotokopija dokumenata. Preletjela je očima prvi list s vrha i gotovo se ugušila. Govorio je o mulju, o svinjarijama, ali ovo je bilo gore, još gore.

Ortački ugovor bio je kratak i jasan. Sadržavao je popis imena koja su joj bila toliko poznata. Imena ljudi koji su sad bili mrtvi, osim dvojice. A ovaj je papir govorio i zašto su mrtvi. Nešto od onog što je ovaj papir govorio je znala, nešto pretpostavljala. Ali ne i to da će na njemu biti jedno ime, ono najzvučnije. Da se ovo dozna, zatresla bi se država, pomisli.

Barbir se i dalje tuširao. Unutra je skoro dvadeset minuta, pomisli. Zašto joj nije rekao? Zašto ovakve stvari mora otkrivati virkanjem? Kako se nešto ovakvo može prešutjeti, otpisati, slegnuti ramenima i zaključiti kako se ništa ne može?

Skanjivala se samo sekundu-dvije. A onda je odlučila: uzela je ugovor s vrha hrpe, utrpala ga u svoju torbicu, zatvorila korice i vratila ih na stolić. Otpila je još piva s dna čaše i odhrvala se napadu savjesti. “Ne”, ponavljala je u sebi, kao čarobnu formulu, “ovo se mora doznati, ovo se mora doznati”.

Nakon par minuta zvuk tuša u kupaonici je prestao. Barbir izađe umotan u veliki dječji ručnik s kornjačicama i nasmješi joj se. Nije ga mogla pogledati u oči.

On je nju gledao, odjevenu, na kauču, s praznom pivskom čašom na koljenu. Zelene korice s dokumentima ležale su lijevo od nje poprijeko na stolu. Sve je bilo u najboljem redu.

 

* * *

Kući je stigla malo prije ponoći. Parkirala je Nissan pred stubišnim ulazom i pohrlila uz stepenice preskačući ih po tri. Bacila je torbu u predsoblju, javila se s vrata majci koja je kao uvijek ležala u polumraku i zgrabila telefon.

– Simona?

Glas s druge strane bio je bunovan, ali, činilo joj se, ne zato što ju je probudila.

– Jeste li zatvorili broj?

– Ne još. Sutra, znaš to.

– Imam nešto čudovišno. Uključi faks.

Ugurala je papir koji je ukrala u faks i pritisnula tipku redial. Začulo se krčanje, a onda je pritisnula tipku. Stroj je progutao ugovor i za koji čas ga ispljunuo na drugu stranu. Nije trebala dugo čekati: nakon pet minuta Simona se javila, a glas joj je bio ushićen: – Lidija, bebo, ovo je bomba! Jesi li svjesna što mi daješ?

Lidiji se više nije razgovaralo. Slušala je bujicu entuzijazma s druge strane žice i uglavnom šutjela. Na Simonin roj potpitanja i zahtjeva za pojašnjenjem odgovarala je kratko i s mukom, kao da tjera muhe. Grizla ju je savjest, bila je iznurena, a znala je da će se Simona snaći. “Upakirat će to ženska da će bit bombon”, pomisli spuštajući slušalicu.

Spustila je slušalicu i razmišljala što dalje. Može li naprosto sutra, kad navrati kod Barbira, ugurati neprimjetno ugovor natrag na mjesto? A što ako je tijekom dana vidio što nedostaje? Bila je to samo fotokopija koju je napravio za pričuvu, dakle ničim nije ugrozila istragu. Ali ipak, to je bila krađa, krađa kao rezultat njuškanja.

Poželi mu se javiti telefonom i naprosto mu sve reći. Ali nije za to imala hrabrosti. A opet, ništa drugo nije mogla: bilo bi ludo i pomisliti da cijeli sutrašnji dan neće primijetiti da ugovora nema, kad se tim papirima bavi cijelo vrijeme. Uhvati se rukom za slušalicu i ukoči se. Ne bi mogla sada čuti njegov glas, ne nakon ovoga.

Pogledala je na kuhinjski zidni sat. Bilo je gotovo jedan iza ponoći. Istog se trena dosjeti: Barbir noću uvijek isključuje zvono i uključuje sekretaricu.

Birala je njegov broj i čekala. Nakon nekoliko sekundi začula je prvi, pa drugi otegnuti zvuk zvona koje on neće čuti, a potom njegov nasnimljeni glas. Čekala je dugi signal i tada samo rekla “oprosti” i brzo sklopila slušalicu.

 

* * *

U Barbirov stanu telefon je otegnuto zazvonio prvi, pa drugi put. Uslijedio je period tišine dok je stroj izverglao svoj tekst. A onda se, s druge strane, pucketavo i nečisto začuo Lidijin glas koji kaže “oprosti”. Barbir je sjedio u fotelji, potpuno odjeven, a u ruci je držao čašu vina koju nije prinosio ustima.

“Oprosti ti”, gotovo poželi reći, ali shvati da bi to bilo odveć patetično.

Sve se odvijalo po planu, sve kako je zamislio. Stidio se malo svog kukavičluka: nikad se ne bi usudio izravno predati ugovor novinarima. Činio bi se sam sebi konfidentom, a sa stanovišta struke to bi bio prekršaj za otkaz.

Učinio je to ovako, posredno. Čim je izašao iz kupatila, sasvim suh jer se uopće nije tuširao, pogledao je korice na stolu i vidio da stoje naopako. Znao je da je plan uspio.

Iskoristio je ženu koju voli. I ne samo to: učinio je da je grize savjest. Naveo je da postupi kao lupež nabacujući joj ešku za koju je znao da ne može ne progutati. Nije mogao reći da ga to nije zeblo, pa čak ni da nije malo razočaran što je nakon prvog spoja izdala ono što je bilo među njima.

Ali joj nije smio suditi, jer su bili isti. I, na koncu, objema će im biti drago kada prekosutra sve to izađe u novinama.

Ako su oboje sagriješili, sagriješili su da se to dogodi, da se vrtuljak pokrene. A što će potom biti, nije znao nitko.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.