Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

PETI DIO

 

34.

Bio je to dobar, pošten komad starinskoga novinarstva.

Zelinić se, netom nakon što je to pomislio, prisjeti prizora iz Svih predsjednikovih ljudi, prizora kojeg se i sad živo sjećao, premda film nije gledao desetljećima. Negdje po sredini filma Redford i Hoffman dolaze uredniku i donose mu novu verziju teksta o Watergateu nakon što se prethodne skanjivao objaviti. Urednik čita tekst, nasmiješi se i okrene prema njima kazujući: it’s a good piece of old american journalism.

Poželio je reći: ovo je dobar komad starog hrvatskog novinarstva, ali nije bio sasvim siguran da staro dobro hrvatsko novinarstvo baš i postoji.

Sjedio je uz kuhinjski stol, a pred njim je bila jutarnja kava i snop novina netom kupljen na kiosku. Zelinić je jutro počinjao uvijek istim ritualom. Prvo kupnjom, pa čitanjem novina. Prvo Novog doba, pa ostalih dnevnih novina, pa tjednika. Pročitavši masni naslov na prvoj stranici zagrebačkog tjednika nije odolio znatiželji: promijenio je rutinu, tjednik je otvorio prvi, preskačući stranice i tražeći naslovnu priču.

Tjednik je na naslovnici jutros imao masno istaknut naslov o ortačkom ugovoru u aferi Vodno. Podnaslov je navodio sedmoricu ljudi koji su sklopili ugovor o lažnom preuzimanju slobodne carinske zone u splitskoj okolici.

Tekst je bio dakako tabloidno opremljen, kako se to radi u devedesetima. Ali je bio pun činjenica, temeljit i razoran. Mirko je znao kako ta Simona radi i ovaj je put opet napravila posao dobro.

Nije se, međutim, imao snage diviti kolegičinom profesionalnom radu. Jer, ono što je pročitalo ticalo se i njega. Mirko je sad konačno saznao zašto je netko razapeo tu golemu mrežu u kojoj su se, u raznim i uglavnom ništavnim ulogama našli on i toliki drugi. Znao je dosad što, mislio je da zna i tko. Sad je doznao zašto.

To je zašto bilo bijedno. Pisma, malverzacije obavještajnih odjela, umorstva, zataškavanja – sve zbog toga da bi nikom koristan i jalovi komad Zagore dospio ovome a ne onome. Mirko je samo pretpostavljao koliki bi novci nekome curili narednih desetljeća s tog kamenjara. Pa ipak, bio gotovo uvrijeđen: da je izmanipuliran, obeščašćen i potrošen zbog naftnih izvora, telekomunikacija ili nečeg što bar malo zvuči kao Bondov film, držao bi se manje poniženim.

Povezujući pitanja i aluzije istražitelja Zelinić je već približno shvaćao da cijela niska umorstava mora imati nekakve veze s visoravni na Mosoru. Sad se, međutim, cijela spletka raskrilila jasna, logična i strašna kakva je bila. Smicani su, jedan po jedan, bili ortaci iz Mediterranean Managementa, a onaj koji ih je ubijao ujedno je i špijunirao njihove prljave tajne, servirao ih Zeliniću na stol i poticao ga da ih objavi. Mirko je shvaćao da je bio kotačić u fino ugođenom stroju, a takav isti kotačić vjerojatno je bio i Bošnjak, ali i satnik.

A sedmo ime na popisu, Pročelnik? Njime je Zelinić bio najmanje iznenađen. Žalio je tek za to malo satisfakcije što bi imao da je mogao objaviti pismo i o njemu, sedmom. Bit će to i za satnika i njegove nalogodavce bio preveliki griz: visoke državne dužnosnike ne nalazi se svaki dan u lokvi krvi, kao metu psihopata.

Dovršio je kavu. Ustao je, stavio lončić s preostalim Nescafeom na ploču i otišao probuditi Niko. Ležala je u postelji i spala čvrsto poput mrtvog tijela. Na njegovo gurkanje u rame samo ga je bunovno i bezvoljno pogledala.

Gledao ju je kako se svlači i ulazi u kupaonicu. Zvone je nesprestance trčao za njom, nelojalno se radujući novoj ljubimici koju tjedan dana nije vidio. Kurva mačja, pomisli Mirko, gotovo ljubomoran.

Niko je opet izgledala ubijeno. Sinoć je izišla iz zatvora i Mirko je znao da je prerano očekivati da sasvim dođe sebi, ali negdje duboko je znao da se Niko neće nikad sasvim oporaviti od proteklog tjedna. Bio je to njen oproštaj s nevinošću: prvi put je shvatila da hors nije igra bez obveza i odgovornosti i da mlin konsekvenci može mljeti i da melje i nju. Sve što je bilo prije pada u zaborav, stanje kakvo je bilo ovaj tjedan bit će ubuduće sve češće. Sad je registrirani ovisnik, ima dosje, dobit će obvezu liječenja, upadat će joj murja u kuću kad se sjeti, a svoju će prošlost morati tajiti na poslu ili gdje već bude. Mirko je znao da je neku njenu djetinjastu idilu odnijela voda. A on, star i zreo, bio je tu i ni od kakve pomoći, neiskusniji od nje.

Dotumarala je iz kupaonice i natočila toplu kavu. Nezainteresirano je bacila oko na naslovnice, a Mirko pomno skloni onu na kojoj se kočilo Vodno.

“Jedno smo za drugo”, pomisli Zelinić, krivci i žrtve. Toliko je lošeg što je napravio isprao samo jednim dobrim. To je dobro to što je zbog nje zašutio i time je spasio zatvora: dobro za koje bi svak s ulice rekao da je loše, da je kukavičluk i slabost. Sad je ona tu, sad može imati svojih pet minuta idile koje se brzo topi i ništa ga drugo nije bilo briga. Niko će gledati svako jutro uz kavu, makar i ovako okopnjelu i nikakvu.

Uzme tjednik sa dna hrpe novina, odnese ga i savijena baci u koš. Ali se nakon toga nije osjećao bolje. Problemi nisu otišli, nisu gotovi, znao je to. Sad su dospjeli u javnost, čitljivi i vidljivi svima, a Mirko je bio dovoljno iskusan da zna da će time cijela priča dobiti novu akceleraciju i zamah.

Što se sada može dogoditi? Tko je on sada, sukrivac, žrtva ili svjedok? Činilo mu se, sve od toga pomalo. To što je cijeli taj ljudski jad izišao na roto-papiru možda je bila dobra vijest za neovisnu javnost, ali teško da je to bila dobra vijest i za njega. Veza s Nedjeljnim prijateljem je sad postala preočita i teško da će je se moći sakriti.

Pogledao je Niko. Mlitavo je ispijala kavu nastojeći se obraniti od Zvone koji se grebao za malo mlijeka. Ustane i donese novi brik, pa iz njega dolije Zvoni mlijeka na tanjur na podu.

Tko zna hoće li nakon ovoga stara jamstva važiti? Hoće li svoj i Nikin mir morati kupovati skuplje? Držali su ih oboje u šaci, sasvim, i to mu je davalo nadu da ga neće dirati. A ostalo mu nije bilo važno: sad je trebao misliti na Niko i na to što će biti s njenim načetim tijelom i slomljenim duhom. Na Niko, koja za razliku od njega misli da su nedaće završene.

 

35.

Sjedio je zavaljen u prostranu fotelju u lobiju. Recepcioner je nešto prčkao oko ključeva i upisivao u računalo, a potom ga pozove. Pristupi pultu, a recepcioner ga zamoli za isprave. On izvadi diplomatsku putovnicu i baci je na pult. Vidno impresioniran, recepcioner mu dodvornički poželi ugodan boravak i pruži magnetsku karticu s brojem sobe. “Ne znam šta je falilo starim ključevima”, pomisli Hrvoje Matoković i uputi se s priručnom torbom k liftu. Ispod recepcionerova pulta ugleda štos novina i lecne se s neugodom. Što je ovo došlo, pomisli, da kad čovjek vidi novine, kao da je vidio žohara.

Krajem oka vidio je neke šareno uniformirane dečke kako se bave njegovom prtljagom i unose je u teretno dizalo. Lift je gotovo bešumno zujao, a Matoković osjeti da mu taj zvuk proizvodi ugodu. Poslijepodne i večer u Zagrebu dobio je na poklon kao ugodan zgoditak, kao dijete jedan dan duže školske raspuste.

U Bernu je trebao biti još večeras. Zbog sumaglice u Zagrebu kasno je doletio iz Splita i od Croatia Airlinesa dobio noćenje u hotelu Dubrovnik i kartu za sutrašnji podnevni let Swissaira za Zuerich. Upravo je bio počeo uživati u sredozemnoj dokonosti, domu i toplom moru, a dopust mu je već bio istekao. Vraški mu se nije išlo gore na taj posrani posao u ured. Pomno je pregledao finu brončanu boju kože na zapešćima i opipao muskulaturu očvrslu ljetnom rekreacijom. “Tako bi mi legao još jedan tjedan dolje, baš bi mi legao”, pomisli.

Dizalo stane i otvori se. Izlazeći baci oko na decentni Swatchev sat na lijevoj šaci. Deset do dva: imao je napretek vremena.

Mnogo je toga isplanirao za svoj zagrebački dan. Nakon tuša i presvlačenja odlučio je prošetati kroz antikvarnice. Namjeravao je otići Guštinčiću u Krajiškoj ulici koji je često imao izvrstan alabaster i fajansu. Nakon toga kanio je Regvartu u Miškecov prolaz. Tamo se moglo kupiti najbolje staro oružje u Zagrebu.

Nakon toga namjeravao je večerati. Razmišljao je o Paviljonu ili Gusteku, ali je na koncu riješio da će otići u Lenuci na kotlet u umaku od paprike i vrhnja ili odrezak s pršutom i lovorom. A onda u Salun ili Lapidarij. Fino bi mu večeras sjeo neki zgodni komad. Ali nije želio računati na slučaj: takve je stvari bolje isplanirati, ugovoriti i platiti koliko vrijede, a za tu je svrhu Matoković imao i nekoliko brojeva mobitela. Lagano strujanje u preponama govorilo mu da će na koncu te brojeve upotrijebiti.

O neugodnom iznenađenju jutros i o svemu onom što se događalo u Splitu nije želio misliti. “Pamti samo sretne dane”, sjeti se refrena davnog šlagera. Tako je i namjeravao činiti. Mislit će o tome kako je učvrstio trbušnjake, kako je konačno dobro svladao windsurf i na brudet od ugora na Palmižani. Ova govnarija s bescarinskom zonom Vodno stegla mu se oko vrata više nego što mu se sviđalo. Ali neka vrag nosi ako se to neće riješiti.

Nije mislio nikog herojski pokrivati niti šlepati: učinio je što mu je bio zadatak, a nalogodavac se zna. Ako je tako moćan kako se čini, miran je, a pokrit će i njega. Ako nije, pravo mu budi. Budu li se čvrsto držali jamstava i ako mu ovo govno od posla nije ugroženo, izblebetat će im sve. Bilo mu je jasno da njih pali naći ubojicu, a s tim on, napokon, nema veze. Tko god je to zakuhao, otišao je tri koraka predaleko. Sve je to stvarno bizarno, nepotrebno i gadno. Hrvoje Matoković nikad u životu neće prihvatiti da ne postoji drugi metod, neki koji se ne bi mogao zaliti bijelim vinom i okončati svačijom korišću. Tko ne vidi takav izlaz, nije darovit, naprosto nije darovit.

A da oni svi skupa nisu daroviti shvatio je ujutru, na aerodromu. Kupio je štos političkih tjednika da ubije vrijeme u zrakoplovu. Prelistao je jedan ili dva, a potom otvorio onaj najpapreniji, aferaški, za koji se u ambasadi držalo pitanjem političkog ukusa ne čitati ga.

Pronašao je u njemu ugovor iz torbe koju je predao policiji. Uz tekst je bio faksimil dokumenta kao ilustracija, a u tekstu njegov prijepis i tumačenje. Novinar – bila je žena, novinarka – ponajviše se okomila na Pročelnika. Nije čudno, pomisli, on je tu bio najveća faca.

Pročitao je članak. Umorstva su se spominjala naširoko, ali se mogućnost da ih je naručivala politika spominjala tek stidljivo, kao glasina. Nisu je istakli u naslov, konstatirao je s olakšanjem: valjda su se pobojali tužbe. Naglasak je u članku bio na korupciji i zloupotrebi funkcija. Matoković s nelagodom primijeti da i njega ribaju, na više mjesta. Čim je preletio članak pogleda na sat. Bilo je četvrt do sedam, petnaest minuta do poslovnog leta za Zagreb. Bilo je prerano da počnu zvoniti pozivi na mobitel, ali će početi: novina se u Zagrebu zacijelo kolportirala još noćas. Matoković isključi pokretni telefon: ionako će ga morati isključiti u zrakoplovu.

Prije nego što je kroz rep ušao u avion presavio je novine i ubacio ih u aktovku. Posjevši na mjesto, s neugodom je uočio koliko ljudi na sjedištima ispred njegovog ima isti tjednik. Malo ga je tko čitao: uglavnom su ga držali presavijenog pred sobom i čuvali kao štivo kad avion poleti. Ali, čitat će ga: ubrzo će se znati.

Frigalo mu se za umorstva i Pročelnika. Morali su biti obazriviji i elegantniji, sad neka se vade. Uostalom, on s tim nije imao veze, štoviše, može odglumiti šokiranu narednu žrtvu. “Svih su ubili, eto, sad bi i mene”, tako će reći.

Problem je u tome što će svima biti jasno odakle su iscurili dokumenti. Očito su ih novinari izvukli nekako od policije, a bude li se tko pitao otkud policiji, lako će se sjetiti. Budu li sumnjali da ih je netko ciljano dao tisku, opet će biti jedini pod sumnjom. “Morat ću ipak razgovarati s Pročelnikom”, zaključi, “već danas: mora mu objasniti da s ovim nema veze”.

Čak i ako ne bude takvih problema, dokumenti su ipak za njega neugodni. Zlouporaba ovlasti, potpisivanje ugovora s vlastitom firmom u ime općine, štetni ugovori, protupravna korist, politička odgovornost: već je zamišljao zažarene moralizatorske komentare u tisku. Oni će pisati, a on će već biti tamo u Bernu. Valjda mu u ministarstvu neće to uzeti za takvo zlo, nisu ni drugima dosad.

“Bit će ovo dan za pet”, pomisli, odbijajući ružne misli. Nasmiješi se gurajući karticu u bravu. “Neka vrag nosi ako se sve to neće nekako riješiti.” Sjeti se kako bi stari bijesnio kad bi izustio nešto slično pred kraj ispitnih rokova, s parcijalom za vratom. Ali bi se uvijek riješilo. Budala, stari: nikad nije ništa razumio.

Lampica na bravi zasvijetli zeleno: vrata su se deblokirala. Antikviteti, večera i komadi: tri stvari zbog kojih vrijedi živjeti i treba imati love, a sve u pet-šest sati. A sutrašnji je avion dovoljno kasno da se može naspavati, pojesti štogod premda je švedski stol u Dubrovniku znamenit po banalnosti, a bude li lijepo vrijeme i prošetati gradom. Do ministarstva neće ići: nije tolika budala da posljednji dan dopusta koristi da bi se klanjao nadređenima, ili slušao ribanje zbog onog što su objavili u tisku.

Ipak nije bio načistu kako će oni primiti aferu koju će sad rastezati novine. Ali, to je bila žrtva koju je kalkulirao: isto bi se dogodilo i kad stvar dođe do suda. Počne li suđenje, ime će mu biti svuda po novinama. S novinama je bar utoliko lakše što uvijek možeš odvratiti da naprosto lažu.

“Jebemese”, promrmlja dok je odlagao priručnu torbu u predsoblju. Ako ih razvale i osude, njegova jamstva važe. Ako se stvar pak zataška, ionako neće imati prilike napraviti ništa štetno. “Ipak ću zazvati Pročelnika”, odluči. Zvat ću ga danas na mobitel, da bude prisnije, i ispričat mu uljepšanu istinu. Reći ću da sam šokiram što su se novine onog dokopale, predložit da ih zajedno tužimo. Bolje da čuje moju priču, nego klevetanje od koga drugog.

Još jednom provjeri mobitel. Bio je isključen, cijelo jutro, a memorija je samo zaprimala nove i nove pozive. Nije ni provjeravao od koga su, znao je: redakcije, redakcije i redakcije.

Soba je mirisala na čarobno drvce i nečije davno pušenje. Ugledao je vlastite kovčege i torbe poredane na podu uz krevet. Dečki su bili brzi, svaka čast.

Pomisli kako bi se trebao presvući, ali zaključi kako će prvo prekontrolirati prtljagu. Prebroji kovčege, a potom provjeri jesu li na mjestu najvažnije stvari. Bile su: prenosiva vješalica s odijelima, fen, dva Dunlop reketa u futrolama i pravoslavna dalmatinska ikona iz 19. stoljeća umotana u vrećicu neke knjižare. Lijepa Hodigitria, vjerojatno ukradena u ratu, koju je kanio utopiti u Švicarskoj čim stigne. Blaženi diplomatski pasoš.

Potraži prenosivo računalo i pronađe ga ispod stolića. A tada na stoliću ugleda nešto što mu privuče pažnju. Na stolu je bila magnetska kartica-ključ, ista onakva kakvom je sam otvorio sobu. Imala je jednaki kartonski umetak, samo što na ovom nije bilo kemijskom olovkom napisanog broja. Tada svrne pogled na pepeljaru: u njoj je, nekako izazovno sam, bio opušak cigarete polupopušene u žurbi.

“Vrag nek me nosi ako netko nije bio ovdje”, pomisli Hrvoje Matoković i u istom trenu začuje kako se tiho otvaraju vrata kupatila. Pokuša se okrenuti i oprijeti, ali nije stigao. Slika i zvuci zgasnuli su najednom i posve, bez boli ili buke, samo tako, kao da je netko odvrnuo žarulju i ugasio svjetlo.

 

36.

Radijski spiker odjavio je Vijesti i rekao točno vrijeme. Satnik na tren prihvati volan lijevom rukom, pritisne tipku i ugasi radio. Godila mu je vožnja u tišini. Vozio je sporo, napola svjestan kako želi odgoditi trenutak kad će doći tamo gdje se zaputio.

Glomazni je Rover vozio cestom koja je vijugala između mahom nedovršenih kuća od gole cigle i bloketa. Rijetke su bile kuće uz put ispred kojih nije bila mješalica, hrpe šute ili vreće cementa. Cesta je bila u lošem stanju, puna rupa i prosjeka za kablove koje bi netko postavio, a potom nevješto pokrio asfaltom. Nogostupa nije bilo, cestu su obrubljivali drenažni jarci, a svaku slobodnu parcelu okolne bi kuće pretvarale u priručno smetlište za stare bojlere i građevinski otpad.

Čiovo je bilo najveće vikendaško područje srednje Dalmacije. Nekada otok, odavno je bilo povezano s obalom mostom koji se nalazio u gradskom središtu Trogira. Nekad goli kamenjar na kojem su živjeli težaci, Čiovo je svojim stanovnicima šezdesetih i sedamdesetih godina pružilo novi izvor preživljavanja: prodaju parcela vikendašima. Nečijom davnom odlukom Čiovo je proglašeno područjem dopuštene gradnje. Cijena poluiskrčene goleti porasla je do neba, a Splićani su hrlili kupovati parcele na otoku koji nije bio otok i do kojeg se moglo asfaltiranom cestom.

Val gradnji počeo je u sedamdesetima, a osamdesetih ga je zaustavila ekonomska kriza. Južno je Čiovo izgledalo kao neki na brzinu podignuti, a potom još brže napušteni grad na Divljem zapadu. Kuće koje su nicale poput gljiva gusto zbijene jedna uz drugu zamrznule su se kako u kojoj fazi gradnje: neke samo sazidane od bloketa, neke grubo ožbukane, neke neobojene. Takve su stajale desetljećima: iz gotovo svakog krova stršale su armature pripremljene za neke buduće katove, a okućnice su služile kao skladište pijeska, šljunka i nulerice.

Mnoge su čiovske kuće bile prave palače, ali većinu su ipak činile male radničke vikendice u četvrtom ili petom redu uz more koje su njihovi vlasnici mukotrpno zidali desetljećima odvajajući jedan put za žbukanje, drugi put za drvene zatvore, pa za vodionstalicije ili ogradni zid. Pravu je bijedu odavao okoliš: sačinjena od uskih parcela i zgusnutih poludovršenih kuća, čiovska naselja nisu imala pločnike, asfaltirane prilaze, kioske, govornice i adrese. Čiovo je bilo nešto kao poluseoski poluurbani tumor koji je izmakao kontroli.

Ljeti je jug Čiova bio veliko i živo naselje koje je živjelo uz plaže i među tamarisima. Zimi se Čiovo pretvaralo u depresivnu nakupinu kuća bez života. U dugim uvalama žmirkala bi tek dva-tri svjetla, bez javne rasvjete koje zapravo nije bilo. Čiovo bi u rujnu umiralo. Sve do rata.

Nekoliko stotina nedovršenih kuća i još barem toliko kuća koje su pripadale bosanskim i srpskim državljanima postalo je utočište izbjeglica. Već prve ratne zime Čiovo je postalo trajno naselje i ostalo to zauvijek. Rat u Bosni doveo je na Čiovo nove izbjeglice i učinio ih novim stanovnicima otoka. Davno zaustavljene gradnje su opet pokrenute, mješalice su nanovo počele brujati, a kamioni dovoziti pijesak sa sarbunjerskog doka kod čiovskog mosta. Svaka marka ušteđena i sakrivena u bijegu ulagala se u kupovinu poludovršenih kuća i njihovo sređivanje.

Čiovo je dobilo život, ali neveseo život. Automobili livanjskih, tomislavgradskih, travničkih i bugojanskih registracija na uskim asfaltnim stazama mimoilazili su se s džipovima plavih kaciga. Čiovo je čim je počeo rat u Bosni postalo omiljeno prebivalište časnika UN-a koji su iznajmljivali vikendice uz more, kojih je bilo napretek, od osiromašenih građana. Bolnica UN i helikopterska baza u Divuljama odatle su bili samo četvrt sata autom, a opet, na Čiovu se moglo uživati u sredozemnoj blagodati. Veseli unproforci čitave bi noći zujali džipovima polupijani uskim čiovskim cestama od bara do bara.

Za izbjeglicama su došle gostionice, jedna kaćipernija od druge, sve s mesinganim stolicama i razglasima iz kojih je kreštao buzuki. Za plavim kacigama su došli kupleraji, na katu iznad tih istih gostionica, napučeni Moldavkama i Ukrajinkama. Konobarice s keceljama isflekanim od kave, raskošne picerije u prizemlju nedovršenih i neožbukanih vila, Moldavke, crvenokosi i kratko ošišani UN-ovci, bosanski pečalbari s velikim dizelašima njemačkih i švicarskih registarskih tablica – to je bilo Čiovo za rata, nešto kao sredozemni Saigon.

I od rata se nije mnogo promijenilo. Isti kilometri poludovršenih kuća i okućnice s njemačkim dizelašima promicale su i sad lijevo i desno od ceste i satnikovog Rovera. On o tome nije, međutim, mislio. Nije mislio zato jer je to bio ambijent na koji je navikao. U ratu i nakon rata posao i borba vodili su satnika Duška na razne strane, u dalmatinsko zaleđe, pa i duboko u Bosnu, i oko njega je uvijek bio takav sličan graničarski Saigon, napola Balkan napola Sredozemlje. Ako mu je Čiovo ikad i bilo čudno – a nije – prestalo bi mu biti do danas. Jer, na Čiovo je satnik dolazio dovoljno često da upije njegov izgled i miris u izvježbano pamćenje špijuna.

Dolazio je otkad je Služba na Čiovu za svoje potrebe kupila zaštićenu kuću. Bila je to vikendica nekog Tuzlaka, federalnog časnika koji ju je prodao preko agencije 1993. kad je iz Tuzle bježao u Norvešku. Bio je uredno, premda jeftino isplaćen, a kupca nikad nije vidio. Nije ni mogao, jer čovjeka tog imena nije bilo. Kuću je Sivi kupio za potrebe Službe i otad ju je Služba koristila možda dvaput-triput. Ali nikad za nešto slično onom čemu služi sad. Jer, u zaštićenoj je kući već tjednima bio skriven Tomo Bošnjak.

Bio je skriven jer ga je policija grozničavo tražila, to je satnik znao. Tomin palac utisnuo je trag tamo gdje nije trebao. Taj isti palac bio je davno memoriran u računalu Vojne policije, još od onog vremena kad je Tomo pravio nered po gostionicama, rezao vene i liječio se od PTS-a. Da nije bilo tog povećeg i zlosretnog dosjea, Tomu ne bi identificirali. Ali – da nije bilo tog dosjea, teško da bi ga ikad izabrali u Službu i teško da bi mu dali raditi ono što je radio. Etičko čišćenje, čišćenje nacije od lišaja, profitera i špekulanata.

To što su on i Tomo dijelili – to Sivi nije mogao znati. On nije znao što znači suboraštvo, noći prespavane u vlažnom rovu, tijelo podmetnuto pod metak. Brijali su skupa noću, obavljali strašan obrt, ali ga obavljali vojnički. Ako se Duška pitalo, on je bio spreman i za gore zadaće. Nisu ubijali djecu, nisu ubijali nevine, pomisli satnik, a potom pomisli da bi činio i to da je trebalo. Ovo je okrutan svijet.

“U kojem je sam postao okrutan”, pomisli. I Tomo također: zato su mu trebali sveci, zato su mu trebali glasovi, pisma, cijela ta dosadna igra – da preživi, prespava mirno noć. Kako će sad živjeti, nakon ovoga?

Jučer ujutru tjednik iz metropole objavio je ugovor o partnerstvu u Mediterranean Managementu i priču o zagonetnoj niski umorstava ortaka. Dokumenti su bili autentični, imena precizno nabrojena – uključujući Pročelnikovo, a novinarka je prilično vješto povezala događaje i postavila prava pitanja. Satnik se nadao da su oni gore barem tisak pokrili kako treba, ali se i to pokazalo tek kao nova zabluda. Baš ništa nije išlo kako treba i Duško nije imao iluzija: mali je igrač, dovoljno mali da će ako itko ode iza brave to biti on. Klopka se zatvarala i on je to znao.

Sivi ga je, naravno, smirivao. Rekao je kako će sve biti u redu. Kazao mu je kako se visoka politika, naravno, isprva uskomešala, ali su se stvari već smirile. Shvatili su da bi kopati po slučaju Vodno mogli biti odveć pogibeljno: pipci su bili visoko i duboko i odlučeno je da se ide na zataškavanje. “Ništa nemaju”, rekao je Sivi, “osim novinarskog naklapanja”. “Zelinić je pod nadzorom, za Matokovića su se pobrinuli”, kazao je. Kako su se pobrinuli za Matokovića doznao je jutros, čitajući novine. Osmrtnica ministarstva vanjskih poslova bila je velika i potresno sročena.

Isto tako pobrinut će se i za Zelinića. Dogovor o kupovanju novinarove šutnje važio je do sada. Nakon što je članak izašao, bilo je očito, on je neodrživ. U novim okolnostima Zelinić će se slomiti i to je svima bilo jasno. Služba će ga zato skloniti, a Duško pomisli kako je opet on taj kojeg dopada taj jadni posao. Ujutru se mora uvjeravati s luđakom, popodne otimati ljude. Ali ovaj put bar ne sam. Sivi se najavio iz Zagreba kazavši kako će osobno koordinirati akciju. “Neka”, pomisli satnik, spuštajući u drugu u zavoju, “neka i taj peder osjeti malo akcije. Više će cijenit nas prašinare.”

Daljnja se procedura znala. Službi u Splitu spuštaju se klapne: nikad nije postojala, nitko nije znao za nju, članovi su zapravo bili na skrbi ili na poslovima održavanja, a satnik obični ćato. To je bila rutina, stvar koja se radi po špijunskoj početnici. Ali, nije bilo početnice za ovo što je ovdje, na Čiovu, trebao učiniti.

Parkirao je auto i izišao. Koraci po kamenjaru jasno su se čuli, pa je pretpostavljao da će ga Tomo čekati iza vrata ili da ga već promatra. Obišao je kuću: bila je to neupadljiva dvokatnica, žbukane ali neobojane, sive vanjštine. Imala je terasu bez ograde i krov na dvije vode koji je bio nekako prestrm i davao joj slovenski izgled.

Vrata su bila pritvorena. Poželi da se može naprosto okrenuti i otići, a onda prelomi u sebi, gurne ih i uđe unutra.

Oni gore u Zagrebu nadali su se da Tomo Bošnjak možda nije doznao što se događalo posljednjih dana. Satnik nije imao tih iluzija. Znao je da Tomo, osim što čita Bibliju i vjersko štivo, dane provodi čitajući novine. Čitao je sve, od vražjeg Mikijevog zabavnika do političkih tjednika. Gomilao je doma svu tu novinsku kramu, rezao i lijepio izreske, slagao ih po temama. Osobito je pomno rezao sve što se ticalo kriminala, privrednih pljački, mučki s dionicama, zloupotrebi vlasti. Duško ga je poticao u tome: Tomo je vjerovao da je i to dio njihova posla, da je ta dokumentacija važna za ono čime se bave, a satnik nije imao razloga da mu krši tu iluziju.

Nije se moglo dogoditi da tisak objavi ono što je objavio, a da Bošnjak to nije pročitao. A satnikov je posao bio da ga uvjeri kako je crno bijelo, kako ono što jest očito nije.

Matoković je mrtav, a Zelinić će to uskoro biti. Bošnjaka oni gore očito više neće trebati. Koliko su njemu rekli, plan je bio jednostavan. Satnik sa sobom nosi Tomin novi identitet, lažnu putovnicu i papire, papire osobe koja ima novozelandsku zelenu kartu. Već se znalo koji će ga naš ljudi primiti, pravi patrioti. Bit će im kazano kako mladić bježi od suda u Haagu i kako njegov identitet nitko ne smije otkriti.

Naravno, sve je to mogla biti lagarija. Možda će ga naprosto ubiti, a njemu, satniku, to sigurno ne bi kazali. Sivi bi to bio u stanju učiniti. On nije bio vojnik, nikad, samo ćato: njemu je najlakše prekrižiti ime, kao stavku na popisu.

S vrata nije vidio nikog. Tada iz predsoblja uđe u sobu i ugleda Tomu. Nije izgledao iznenađen što ga vidi, ali nije ni odavao dojam da ga očekuje. Ležao je na kauču nogu privijenih u koljenima, ogrnut dekicom. Čitao je neku žutu smežuranu knjižicu. Tko zna iz kakve ju je popovske duplje izvukao, pomisli Duško. Taj je mali baš bio čudan.

Kuća je bila čista, čišća nego obično. Čak je mirisala i hrana, ali je satnik znao da miris vara: Tomo je spravio juhu iz kesice.

Duško sjedne u naslonjač do Tome. Zgrabi mandarinu iz zdjele na stolu i počne je ljuštiti. Potom izvuče iz njedara plastični omot i baci ga na stol. Kako Tomo nije reagirao uzeo je omot i izvadio njegov sadržaj: putovnicu, osobnu kartu, domovnicu, krsni list i potvrdu o stalnom boravku. “Eto ti”, obrati se Tomi, “ovo si novi ti. Prouči to i dobro zapamti podatke. Da se ne dogodi da ne znaš kad ti je rođendan ili kako ti se zove mater.”

Tomo nije ništa odgovorio, ali je uzeo snop isprava i počeo ih listati. Nikakvo čudo da je znatiželjan, pomisli satnik: saznat će tko je i kako se zove odsad, a to baš i nije svakodnevno iskustvo.

Tomu je, međutim, brzo pustila znatiželja i bezvoljno je položio papire na stol. Satnik je zakratko šutio kao da se skanjuje, a onda zapitao: “Kako si?”

Mislio je početi naokolo, pitati što treba, kako se drži, ima li naokolo što sumnjivo. Odmah je shvatio da je to gubitak vremena. Tomu je dovoljno dobro znao da vidi da je mali kao na iglama, uzrujan.

Tomo je šutio, značajno, optužujuće i ozbiljno. Duško ga je gledao i dalje ljušteći mandarinu. Kako je vrijeme išlo, ovaj mu je mali sve više išao na kurac. Njegove svečane tišine, misionarstvo, sva ta čuda zbog kojih je s njim morao postupati kao s razbijenim jajem. Proguta mandarinu u jednom zalogaju, ustane i počeše se po tjemenu.

Otišao je u kuhinju. Ušao je unutra, prešao pogledom preko oribanih ploča na štednjaku i povješanih kuhinjskih krpa, upio nosnicama miris juhe. Alpska s okruglicama, pomisli. Bio je samac i znao ih je već napamet. Sve, pizda im materina: dalmatinsku goveđu, svatovsku, švicarsku s jetrenim njokima. Tada je začuo Tomino pitanje iz druge sobe.

– Jesi li znao otpočetka?

Uđe natrag u sobu. Tomo više nije ležao pod dekicom. Sjedio je, uznemiren. Satnik se prvi tren mislio praviti lud, ali shvati da je to besmisleno. Zato samo potvrdno kimnu glavom.

Vidio je da je mali iskreno užasnut.

– Sve je bila laž. Prevarili ste me.

– Nismo, Tomo. Sve je bilo istina. Sve je ovo trebalo napraviti, bilo je to na korist državi.

– Da novce zgrnu jedni umjesto drugih?

– Tomo, bio si u ratu. I ovo je rat, samo drukčiji. U ratu ti neprijatelj dođe pod nišan. Ne pitaš je li dobar čovjek, je si li ga poznavao, je li tu greškom. Pucaš. Sam si pucao. Tako i je i sa saveznikom. Ne pitaš tko je to tebe u rovu, je li kurvin sin, tuče li ženu, je li krade. Treba ti, štiti ti glavu.

Satnik pogleda sluša li ga Tomo uopće, pa nastavi: – Stvari nisu tako jednostavne kako ti sebi predstavljaš. Pomiješane su, razumiješ. Neki put malo dobro vodi većem zlu. Malo zlo većem dobru. Dobri ljudi stoje na putu dobroj stvari, loši ljudi pomažu dobroj stvari. Sve se to pomiješa. Ovaj put se, jebiga, pomiješalo. Išli smo na manje zlo za veće dobro.

Tomo se naglo ustane: – Što si nam rekao prvog dana?

– Što?

– Prvog dana, kad smo se okupili u učionici, potpisali se i zadužili opremu. Rekao si da smo Anđeli osvete. Anđeli osvete, tako si rekao. Kao u Bibliji – Anđeo uništenja.

– Istina, rekao sam to.

Satnik Duško ga pogleda. Vidio je jake jagodica, mlado mišićavo tijelo i ošišano tjeme, ali iza njih nije vidio tko je on. Tomo mu je još uvijek bio zagonetka, kao prvog dana. Blag i miran, nabožan i ne baš pametan. Kako bi iz takve tupe, usporene ćudi prokuljalo takvo nasilje? Svi ti rituali, bodeži i zavjetne vatre? S kim razgovaram? Satnik se bojao da nema odgovor na to pitanje.

– Jesi onda. A sad ne govoriš tako. Anđeli ne griješe. Oni ne čine manje zlo usput.

Tomo ga je gledao razrogačenih očiju. Satnik je znao što znači taj pogled i osjećao mučno poniženje. Kako ćeš nekom tko misli da je anđeo objašnjavati nijanse sive: veće zlo, manje zlo, veće dobro, manje dobro? Poželi povratiti.

Tomo ustane, upali svjetlo i uđe u nužnik. Satnik uzme knjigu koju je Tomo ostavio na kauču. Prelista je prezirno: opet neke svetačke legende. Počne čitati na mjestu na kojem ju je Tomo ostavio otvorenu. Priča je govorila o čovjeku kojeg su optužili za nezakonito očinstvo i koji se da dokaže nevinost svukao gol, položio odjeću na gorući ugljen, a odjeća nije izgorjela. Iz nužnika se začula voda.

Začuje vrata nužnika. Hitro pusti knjigu na stol i sjedne. Knjiga je ostala otvorena na stolu. Uspio je preko oka pročitati naslovu u vrhu stranice: Sveti Brikcij, biskup Toursa.

Tomo se vrati u sobu i progovori: – Satniče.

– Reci.

– Znate, stvari mi postaju jasnije.

Duško ga pogleda, kao da traži u toj rečenici dvosmislicu kakvu od Tome ne bi očekivao. Tomin izgled i pogled nagovještali su da se previše nadao. Mali je stajao pred njim, prostodušan i svirep, kao i uvijek.

– Postale su mi puno jasnije – ponovi Tomo i pokaže desnu ruku koju je čas prije držao za leđima. U šaci je stezao predmet koji satnik u prvi mah nije razaznao. Ali samo u prvi mah: onog časa kad je shvatio što Tomislav Bošnjak drži u ruci satnik je znao što sada slijedi i osjetio nestvarnu smjesu olakšanja i beskrajnog straha.

 

37.

Večernji vjetar ljuljao je papirnate svjetiljke na verandi. Čuo se žamor i osjećao miris mravinca, rajčica i luka. Ljeto je izmicalo kraju i to se moglo omirisati i opipati. Ti ljudi dolje, na terasi, odisali su dobrom voljom. To ga je ubijalo, činilo tjeskobnim. Osjećao se gorkim i suhim.

Veranda je tonula u tamu. Cijela, osim krušne peći i gradela u dnu. Ugljevlje iz peći krijesilo se i rumenilo obasjavajući lice picarjola crvenim sjajem. Žar gradela bio je plošan, ravan i svijetao kao bazen vrućine. Gledao je taj žar i on mu je govorio, kazivao sve.

Njih je dvoje sjalo osobitom srećom. Sjedili su u uglu, gdje je veranda bila najmanje osvijetljena. Zelinić je pričao i lagano tresao pepeo u pepeljaru. Na stolu su bili tanjuri s ostacima: rižot od morskih plodova, zeleni rezanci, dvije polupojedene rožate i dvije vitke čaše s bijelim vinom. Jezik tijela je sve govorio: on je pripovijedao, nalakćen, miran i trezven, oslonjen o šarenu ljetnu stolicu. Ona je bila nagnuta naprijed i sa zanimanjem slušala. Tko zna je li se već ubola danas?

Vidio ih je odlično iz automobila, sa sjenovitog dijela parkirališta. Bio je od njih udaljen nepunih petnaest metara i vidio je jasno kako su potpuno sretni.

Čitao je mnogo o Sv. Brikciju. O onom Svetom Brikciju koji je putujući kući u Dansku nosio u rani na stegnu posudu sa Svetom Krvlju. Ta ga je Krv spasila čudom od lavine koja ga je zatrpala. Na mjestu gdje je bio zatrpan niknula su tri klasa žita, privukla putnike koji su ga izbavili. Isti je taj Brikcij optužen za nezakonito očinstvo djeteta malodobnice. Nevinost je dokazao čudom: položio je odjeću na žar, a ona nije planula.

Razmišljao je o svemu tome. Razmišljao je kako će tog starog čovjeka navesti da dokaže nevinost i da pročisti iz sebe krivnju. A sad se to pred njim dogodilo.

Zavrti ključ. Bijela stojedinica bez tablica zagrmi.

Vidio je sve što je trebao znati. Ugljen koji se rumenio iz krušne peći bio je tu, i potvrda i dokaz su bili tu. Primio ih je na znanje. Bili su tu samo za njega, ali to nije bilo važno. Nije bilo važno što to nitko nije vidio, ili bar razumio, čak ni onaj kojem se sudilo. Važno da je vidio on sam: ionako je on tu bio jedini sudac i izvršitelj. Odsada sudi i izvršuje samo on.

 

* * *

– Zašto si parkirao tako daleko?

– Nije bilo mjesta bliže. Ovdje je uvijek gužva za parking.

– Morao si mislit. Što ako ih budemo morali vezane nosit? Hoćemo s njima preko osvijetljene ulice?

Dvojica ljudi na prednjem sjedištu pogledali su se krišom. To je bio pogled koji je govorio “Pusti ga, nadrkan je”. Sivi je sjedio na zadnjem sjedištu, pogledom pretraživao kolnik i drvorede u Riječkoj ulici i postupno gubio živce.

Nije bilo nikakvih vijesti od satnika. Nije mu se javio je li uspješno razgovarao jutros na Čiovu i hoće li mali na Novi Zeland. Što je najgore, osim što nije bilo vijesti, nije bilo ni satnika. Nije došao na dogovoreno mjesto, a nije se pojavio ni ovdje u Riječkoj, na mjestu zadatka. Sivom nije preostalo nego da operativno vodi akciju, s ljudima koje nije unovačio i koje ne poznaje. Mrzio je improvizaciju i to što sve više improviziraju izazivalo mu je mučninu.

A posao se nije smio odlagati. Samo ova noć dolazi u obzir, inače će biti puno teže. Nakon što je objavljeno da je Matoković mrtav, i Zelinić će vjerojatno biti mnogo oprezniji. Goleš je od sutra ujutro naložio dvadesetčetirisatnu zaštitu za Zelinića. Samo zbog administrativne sporosti Zelinić nije pod prismotrom već sad. A bude li pod prismotrom bit će puno teže, ako ne i nemoguće.

Zelinić mora nestati.

Nalog iz Zagreba bio je jednostavan i zapravo očekivan. Pogodba s novinarom činila se čvrsta, ali samo dok priča nije procurila u novine. Svatko je znao što sada slijedi. Tisak će se uhvatiti afere i čupati s nje živo meso. Politika će se na koncu morati pokrenuti, a sudstvo će dobiti mig da radi svoj posao. Sve se pore moraju zatvoriti prije nego što se to dogodi, a to znači da Služba mora nestati. I ne samo Služba, nego i svi koji o njoj mogu reći stvari koje ne bi trebalo.

Automobil koji je tiho klizio niz Riječku probudi Sivog iz misli. Ali samo na trenutak: bio je to nekakav Renault 5 s upaljenim maglenkama koji je produžio put Gripa. Sivi utona u naslon, dvojica na prednjim sjedištima također.

– Gdje bi mogao biti, u kurac?

– Tko, cilj? – odgovori Rudo, stariji od dvojice, koji je sjedio na vozačkom mjestu.

– Ne cilj, jebeš cilj, on se negdje zabavlja. Brine me gdje je satnik.

Nijedan od dvojice naprijed ne odgovori. Nije ni čudo, pomisli Sivi, glupo je što uopće njih to pitam.

O njima je dvojici znao koliko piše u dosjeima. Stariji, Rudo, bivši je džudaš i ratni veteran, čovjek sličan Tomi, fanatik i fanatično odan. Mlađi, Zlatan, po psihoprofilu mu se činio naprosto kao psihopat. Bio je sasvim mlad, s kratkim ratnim iskustvom, okretan, predan i izrazito okrutan. Naložio je da se na dogovorenom mjestu nacrtaju u civilu, samo njih dvojica. Ponajmanje bi mu trebala gungula po stubištu.

Što manje otisaka, barufe i buke. Zelinić treba biti sklonjen, a potom nestati. To treba učiniti onako kako bi to učinio Nedjeljni prijatelj: spektakularno i ritualno. Čisto političko umorstvo nikom se u Zagrebu ne bi svidjelo, zato se treba držati početne priče, ma kako gubila uvjerljivost. Uostalom, kad napokon ne bude Zelinića, tko će je moći pobiti?

I još nešto: trebalo je izbjeći da mala strada. Dvostruki masakr u ovoj bi situaciji možda bio previše. Tako Nedjeljni prijatelj naprosto ne bi napravio. To mu je kazano, ali nije bio sasvim načistu kako će to i sprovesti. Zelinić i ona nisu se gotovo uopće razdvajali. I večeras su otišli zajedno negdje automobilom, vjerojatno na večeru.

Pogledao je na sat. Bilo je četvrt do ponoć. Sad je već bilo jasno da se satnik neće pojaviti. Sivi se nije usudio ni pomisliti što to može značiti. Je li uhićen? Je li doznao nešto što on ne zna? Je li imao problema s Bošnjakom? Ni uz najveće naprezanje Sivi nije nalazio suvislo objašnjenje. A prva opipljiva posljedica bila je to što on sjedi ovdje, kao gljiva, na zadnjem sjedištu u Riječkoj i mora obaviti njegov posao.

Stisak na ramenu probudi Sivog iz misli. Rudo ga je stezao za nadlakticu i bezglasno pokazivao prema vrhu ulice, odakle se tiho spuštao automobil. Sivi je odmah znao da je to to: bio je to novinarov bijeli Peugeot. Vozio je sporo, kao da šofer traži mjesto za parking. Pokušao je razaznati je li u automobilu jedna ili dvije osobe, ali su mu farovi blještali u lice.

Sivi napipa Uzi u jakni i otkoči ga. “Dečki, to je to”, došapne dvojici naprijed, a Rudo okrene ključ automobila i izvuče ga iz brave.

 

38.

Vozio je kroz tamnu zimzelenu šumu. Penjao se marjanskim serpentinama na kojima nije bilo ni ljudi ni svjetla. Dolje, bliže moru, u šumi je svijetlilo mjesto čuda. Kroz čemprese se razabiralo svjetlo voštanica i farovi automobila u dolasku i odlasku. Pomisao na Srce Isusovo u krošnjama, Gospu od Sedam Žalosti, svijeće i krunice nije mu sad ništa značila.

Rat je rat, manje zlo, veće dobro. Sva su mu objašnjenja sad zujala mozgom kao neželjene smetnje u prijemu signala. Prije je to bilo drukčije: ciljevi jasni, bridovi oštri, zvukovi čisti, sve nedvosmisleno, čvrsto i jasno osjenčeno. Nije se više nadao da će opet biti tako, niti je to želio. Ali nije mogao ni ovako. Te su ga polusjene gušile.

Izašao je iz auta na zaravni ispod marjanskog vrha. Asfaltni plato bio je u potpunom mraku. Otvorio je prtljažnik i naprtio na leđa teret koji je u njemu ležao. Uputio se utabanom stazom koju je poznavao. Nakon stotinjak metara izišao je na vrh, kamenu hrid na rubu borove šume, i položio teret na tlo. Stijena je pod njim bila je strma, visoka i puna špilja i rupa, ljetni raj za slobodne penjače. Hodao je bridom dok nije našao mjesto koje je tražio: metalni križ poboden u betonski blok. Mjesto s kojeg se bacio, nekad davno, neki samoubojica, a obitelj je ostavila znak. Premjesti teret na to mjesto.

U dubini šume čuo je glasove i far udaljenog automobila. Osjećao se suh, prazan i tjeskoban, ali ipak bolje, sretnije i mirnije nego pred koji dan kad je nevino kupio svježi tisak na kiosku, prelistao ga u hodu i konačno progledao i shvatio da je varan.

Satnikovo tijelo ležalo je pola dana u prtljažniku i bilo sasvim ukočeno. Bez obzira na vrućinu nije zaudaralo. Trag davljenja jasno se vidio: plavi obruč oko vrata, očit čak i ovdje, u polutami. Primijeti da je putem s tijela spala jedna cipela: ali, to nije imalo nikakve važnosti.

Pokušavao je smisliti primjeren ritual, nešto čime bi poslao poruku. A onda odustane: poruke je potrošio u vjetar, krivi su ih ljudi slali još krivljima. Zato samo približi tijelo ambisu i skotrlja ga dolje.

Bolje je znati istinu, makar i lošu. Navikavao se na tu novu spoznaju. Šteta samo što neće biti toliko vremena da se sasvim navikne.

Sjedio je, prekriženih nogu. Izvukao je pištolj iz njedara. Provjerio je je li napunjen, a potom ga nekoliko sekundi gledao, ne dodirujući ga, kako mu leži u krilu. Onda strpa cijev u usta. Stajao je tako minutu, možda i duže, zamišljajući svoje tijelo kako se kotrlja dolje, u provaliju, za satnikovim.

A onda položi pištolj na krilo i zakoči ga. Griješio je puno, ne treba mu jedan grijeh više. Bit će puno bolje da se uhvati posla, posla koji ga čeka.

 

39.

– Nema nigdje parkinga. Morat ću ga ostavit gore na vrhu ulice – progovori Mirko, nakon što su najvećim dijelom puta šutjeli.

Zaokrenuo je iza ugla s namjerom da obiđe cijeli blok i ponovo uđe u ulicu dozvoljenim smjerom. Tada se ona javi sa zadnjeg sjedišta: – Ostavi mene ovdje. Dok ti nađeš parking otključat ću kuću i tuširat se.

Zelinić učini tako i otvori joj vrata. Prije nego što je pokrenuo auto, pogledao je za njom i vidio kako leprša niz ulicu. Bio je zadovoljan, ispunjen ugodom.

Žlahtina je učinila svoje, znao je to: popio je podosta previše za nekog tko vozi. Ali, nije bilo samo to. Bio je potpuno zadovoljan, prvi put od onog dana kad je Niko uhvaćena s drogom. Niko se očito oporavljala. S mnogo volje je pristala večeras izići s njim, večerala je obilno i s užitkom, cijelo vrijeme razgovarala i bila vedra. Bilo je gotovo kao onda, prije svih ovih ružnih stvari. Nije razmišljao o satniku ni o policiji: samo o tome kako su sati koje sada proživljava posljednje lijepo što će imati u životu i da neće dugo trajati.

Znao je da ne mogu dugo trajati. Ako ništa drugo, prekinut će ih heroin. A što onda slijedi, znao je jako dobro. Bio je šezdesetogodišnjak, dovoljno iskusan, i nagledao je ljudskih života koji završavaju u agoniji. Zašto je ta dramaturgija tako loše posložena, uvijek se pitao. Život počinje onim najboljim, a završava najgorim, baš kako film ne bi smio. Nagledao se staračkih agonija, dugih kroničnih bolesti, nepokretnih, agoniziranih, stanara staračkih domova i s užasom je shvaćao da je odvalio šezdesetu i da ga sve to skupa čeka, uskoro, gotovo sada.

“Ne misliti o tome”, ljutito se prekori. Hvatao je zadnje lijepe stvari u životu kao što utopljenik hvata zadnji dah. Ne treba to sam sebi kvariti.

Čim je Mirko automobilom skrenuo iza ugla, Niko se odmah skloni s pločnika i hitro preskoči vrtnu ogradu. Kuće su u riječkoj bile razdvojene dvorištima, a sve su imale i vrtnu stranu do koje se dolazilo podrumskim vratima.

Ovo je morala napraviti što hitrije, da kući bude prije Mirka. Ušla je u vrt kuće pri vrhu ulice i preskočivši jednu, pa drugu ogradu došla do vrtne strane njihove zgrade. Uz suhozid vrta rastao je veliki i prljavi oleandar. Niko pronađe pravo mjesto, plitko raskopa zemlju i izvuče limenu kutijicu od nizozemskih keksa koju je već podosta nagrizla rđa.

Površno zakopa rupu i hitro se uputi prema podrumskim vratima. Bila su srećom otvorena. Pojuri uz stubište ne paleći svjetlo. U trku izvuče ključ iz ruksaka i otključa stan. Unutra je bio mrak: stigla je prije Mirka.

Uđe u kupaonicu i pusti vodu. Položi kutijicu na stroj za pranje i otvori je. Laknulo joj je kad je vidjela da je sadržaj netaknut. Bila je to njena zaliha za teška vremena, a ovo jesu bila teška vremena. Odvrne špinu na vruću vodu i počne se svlačiti. Stvarno je željela šut.

Zelinićev Peugeot prošao je ulicom i više se nije vraćao. Sivi je pomno piljio kroz automobilsko staklo i čekao što će se dalje dogoditi. Zna li nešto novinar, je li štogod posumnjao? Ili naprosto nije imao gdje parkirati?

Tada ga ugleda pri vrhu ulice kako pješice približava svom kućnom ulazu, sam. Pogleda Zlatana i Rudu. Jedva primjetni jezik tijela govorio mu je kako su ga i oni uočili.

– Sam je, nema male.

– Je li možda doma?

– Nemoguće. Skupa su izišli, a cijelo smo vrijeme ovdje.

– Onda je ovo jedinstvena prilika. Puštamo ga da uđe, čekamo dvije minute i onda upad.

Pratili su ga pogledom, kao da ciljaju. Zelinić je polako i zadovoljno ušao u stubište. Potom su se stubišni prozori rasvjetlili, a onda opet potonuli u tamu. Sivi je netremice gledao u ronilački kronometar na nadlaktici i kad je izbrojao do stopedeset, samo je tiho rekao “idemo.”

 

* * *

Zvone je lijeno drijemao sklupčan u fotelji. Prežderan mačjom konzervom s okusom zečevine prebacio je šapu preko uha i tonuo u neku svoju predatorsku, sisavačku nirvanu.

Niko je odjevena samo u preveliku mušku potkošulju izišla iz kupaonice i rekla da je tu i da pere kosu. Mirko je znao da će to trajati dugo, ali se nikad nije usudio odškrinuti vrata. Nije se usudio jer se bojao da će je vidjeti s gumicom i špricom i zato jer je znao da bi u tom slučaju morao nešto reći ili poduzeti. To bi se od njega očekivalo, on bi to od sebe očekivao, a nije imao snage i mladosti da otvara novi, složeni i teški front u životu.

Sjeo je u fotelju i razmišljao ne bi li štogod slušao. Nabavio je novu, Boulezovu izvedbu Bartokovog Modrobradog i CD Bruchovih violinskih koncerata. Na koncu zaključi da mu godi čista i svečana tišina.

Tijekom ovih mjeseci koje su proveli skupa nisu se zbližili kulturom. Ona je i nadalje gutala svake večeri tjeskobne trilere kataklizmičke atmosfere. On je koristio rijetke prilike kad nje nije bilo kući da nabaci slušalice na uši i pusti da mu Verdi i Haendel grme po bubnoj opni. On je kuhao, ona prala suđe, on navijao za izlaske, ona preferirala ljenčarenje među frotirskim dekama i premetanje TV kanala. Nisu se razumjeli, ali im je bilo dobro. Mirko je sve češće, međutim, opažao da kad je ona doma, nema potrebe za glazbom, i tome se svaki put nanovo čudio.

Nije nikad mislio da bi ga nešto poput obitelji moglo opet činiti zadovoljnim. Sada je, međutim, mirisao noć, ostatke ručka iz kuhinje i miris tople pare iz kupaonice i znao da je to to. A valjda je tako nešto znao i Zvone koji se dekadentno previjao po trosjedu.

Bezvoljno je pritisnuo daljinski i počeo gledati nekakvu francusku seriju u kojoj je svatko svakom bio nekakav rod i uzgajali su konje. Potom na hodniku začu nedefinirano komešanje, korake i tihi razgovor. Pogleda na sat: četvrt do jedan. Stiša ton na najtiše.

Zvuci su se zaustavili pred njegovim vratima i stišali. Prije nego što ga je stigla obuzeti provala panike, Zelinić začu tri tupa i jaka treska šakom u vrata. Tiho pristupi vratima i proviri kroz špijunku. Izobličen ribljim okom, sasvim blizu vrata, stajao je nepoznati čovjek u sivoj vjetrovci, mršav i njegovanih brkova.

Pomislio je na to kako bi posrijedi mogla biti nekakva nevolja. Ali nije bio siguran: siguran je postao čim je otvorio vrata. Iza brkatog stajala su još dva naoružana mlađa čovjeka: jedan u jeans jakni, drugi u džemperu, ali vojnički ošišani i strogog držanja. Oba su imala izraelske automatske pištolje. Bez pitanja su ušli u kuću i zatvorili vrata za sobom. “Loše mi se piše”, prođe Mirku kroz glavu, “baš loše”.

– Morat ćemo ići – progovori glavni, a Mirko se naježi od općenitosti tog glagola. Što – ići? Gdje ići? Zašto?

– Poslije ćemo se objašnjavat – reče on, kao da je čuo pitanje. – Ne možemo razgovarati ovdje. Obucite se. Jeste li sami?

Isuse, sjeti se Mirko. Ona je u kupaonici i može svaki čas izići.

– Jeste li sami? – ponovi. Mirko energično kimne glavom u znak potvrde. “Niko, šuti i ne miči se”, pomisli intenzivno, kao da bi joj to želio telepatski dojaviti. Iz kupaonice su nije čuo ni mlaz vode, ni zvukova. Niko se vjerojatno u tišini ubola i leži svladana užitkom u vreloj vodi do grla. Da je bar tako i da tako bude još samo par minuta.

Nije smio misliti o tome što će biti. Morao se hitno obući i krenuti, prije nego što se iza vrata kupaonice začuje izdajnički zvuk. Navuče mokasine i prebaci jaknu preko leđa i požuri prema vratima. Mladići su ga sa čuđenjem gledali: očekivali su gušanje, otpor, natezanje i molbe, a ovaj je čovjek hrlio što prije s njima izići preko praga.

Bili su na pragu kad se iz kupaonice začulo bučno šištanje. Voda iz tuša zagrmila je kao luda, Mirko zdvojno klone, a čovjek u vjetrovci pokretom glave naloži jednom od dvojice da riješi stvar.

Tada voda utihne, a Niko, ogrnuta prevelikim kupačim ogrtačem, otvori vrata kupaonice iz koje je kuljala para. Mirko je pomno pogleda: izgledala je stondirano. Ona je motrila četvoricu muškaraca u sobi, pogledom začuđeno prelazila s jednog na drugog, a onda oči zaustavila na Mirku, kao da ga pita, ali ne preveć odlučno, da joj objasni koji se to vrag ovdje uopće zbiva.

– Sranje – promrsi onaj glavni. Jedan od dvojice tada je ščepa za zapešće i savije joj ruku. Istog je časa podivljala. Počela se uzrujano derati, a on joj dlanom zaklopi usta. Još uvijek se trgala i pokušavala vikati. Mirko se pokuša otrgnuti da joj pomogne, ali ga drugi pomagač obuzda. Pritisne tada nekakvu maramicu Niki na usta i ona klone.

– Idemo – reče glavni – dosta smo napravili buke.

Niko su do auta spustili kao ne pretežak kovčeg. Mirko se spuštao krotko i užasnuto. Glavni ga je ignorirao i oprezno motrio prema ulici ne bi li ih u pustom noćnom gradu opazio netko budan, znatiželjan ili privučen bukom.

Mirko se nadao tome. Svjedoku, nekom tko će znati reći da ih je pojeo mrak, da su odvedeni. Ali takvog nije bilo. Ulica je bila svjetla i pusta, a u neboderu s druge strane tek je tu i tamo treperilo kroz prozor svjetlo TV-a. Kad su iskoračili na cestu Zelinić se pokuša trgnuti, ali nije imao izgleda. Četiri su ga mišice čvrsto stezale i strpale u auto. “Tako to, znači, izgleda”, prođe mu kroz glavu. Toliko je slušao o svim tajnim policijama ovog stoljeća, o svim crnim autima, noćnim kucanjima, deportacijama, gulazima i martirima nepravnih država. Sada, na koncu cijele te ovostoljetne povorke, nakon što je bez ožiljka proživio jednu diktaturu i jedan rat koji ga je sljedovao, bio je njegov red da proživi isto, bez rata i bez diktature. I ne zato jer je bio čeličan i smion, nego zato jer je jeo govna, jeo ih cijelo vrijeme. A sad će ga zagušiti, i njega i Niko.

Strpali su ih na zadnje sjedište, po jedan od dvojice naoružanih sjeo mu je uz svako rame, a onaj u vjetrovci iznutra zaključa centralnu bravu i sjedne na vozačko sjedalo. Okrene se prema natrag i naloži dvojici da mu zavežu oči. Mirko shvati da je opiranje besmisleno i pusti da mu preko očiju spuste bijelu, gustu koprenu. Zavoj je bio labav, ali neproziran.

Začuo je kako se pali motor i kako radi u leru. Tada onaj u vjetrovci prekine tišinu: – Idemo. Vozimo u sigurnu kuću.

 

40.

Barbir se pretvarao da spava kad ga je u četiri i pol ujutru probudio telefon.

Već je dugo bio budan, ali se nije micao. Nije želio razbuditi Lidiju. Osjećao je njen meki trbuh pod laktom i ugodnu toplinu njenog tijela za leđima i ramenima. Nije želio da se išta promijeni, ikad. Zato se primirio i pustio da stvari budu kakve jesu, osluškujući tiho vibriranje njenog i svog tijela, tijela koja su disala, treperila i šištala.

Spavala je kod njega već četiri večeri. Nije donijela sa sobom neseser i četkicu za zube, ako to definira nečije stanovanje. Ručala i provodila poslijepodneva kući, kod majke. Ali bi svake večeri dolazila kod njega, s radnom torbom punom spisa, prespavala bi i ujutru odlazila na posao, dosta nakon njega: redakcije novina živnule bi ionako tek negdje oko deset, deset i pol.

Telefon je ustrajno zvonio i Barbir zaključi da će se naprosto morati pomaknuti. Pažljivo ukloni Lidijnu ruku oko svog struka i osloni je na ležaj. Sjedne na rub kreveta i podigne slušalicu.

Bio je to Čorak.

– Šta ti je? Znaš li koji je sat?

– Tučem dežurstvo.

– Pa šta, dosadno ti je? Zato budiš ljude okolo?

– Nije to. Ozbiljno je. Imat ćemo posla.

– Šta, neko ubijen?

– I to ne bilo tko. Netko s kime smo se ovih mjeseci bavili.

– Tko?

– Oblači se i vozi na Marjan, na Sv. Jeru. Ne mogu ti sad objašnjavat.

Lidija je već bila polubudna i bunovno ga gledala. U polumraku je pronašao hlače i košulju i počeo se oblačiti.

– Šta je?

– Izgleda da je netko ubijen. Kod Svetog Jere. Netko povezan s našom stvari.

Lecne se što je rekao “našom stvari”. Izbjegavao je svaku asocijaciju koja bi ih mogla navesti da govore o onom što se dogodilo one noći, noći kad je ukrala dokument. Što se Barbira tiče, njegova je taktika bila pretvarati se. Pretvarati se da nije vidio da je dokument uzet pa vraćen, pretvarati se da nije čuo ispriku snimljenu na telefonskoj sektretarici. Lidiju još nije ščepao napad istinoljubivog kajanja i nije mu priznala što je učinila. Iako bi Barbir možda više cijenio da se skrhala i sve mu priznala, bilo mu je draže da nije. Život je bio jednostavniji, a on sam nije ovako trebao priznati svoj predumišljaj.

Netko povezan s našom stvari. Ta je rečenica bila odveć dvosmislena za Barbirov ukus. Osim nje, koju vidi živu i zdravu pred sobom, to je mogao biti bilo tko. Pogotovo nakon Matokovića: nakon njega, zaista su mogli smaknuti bilo koga.

Matoković je pronađen na podu sobe hotela Dubrovnik samo dan nakon što je u tisku izašao dosje Vodno i ugovori koje je policiji upravo on dao. Pronašla ga je sobarica jutro nakon što se upisao u knjigu gostiju i preuzeo sobu. Večer prije nego što je pronađen Matoković je proveo u sobi: nije izlazio, nije odložio ključeve na recepciji niti – kazali su liječnici – išta jeo.

Barbir je bio jedan od troje ili četvero ljudi koji su znali zašto je Matoković ubijen. Bila je to, naravno, odmazda za suradnju s tužiteljstvom i predaju torbe sa spisima. Za cijeli ostali svijet Matokovićeva je smrt bila novi čin ubojice iz Nedjeljnog prijatelja. Ugovori objavljeni u tisku prisnaživali su takvu teoriju: od ortaka koji su osnovali Mediterranean Management sad je smaknut preposljednji. Ostao je samo još jedan, Pročelnik.

Prema vremenu nastupanja smrti koje su odredili liječnici, činilo se da je konzul u Bernu izdahnuo nedugo nakon što se zaključao u sobi i otpočeo s raspakiranjem stvari. Stvari koje su se činile netaknute: policija nije detektirala ništa ukradeno, čak ni pravoslavnu ikonu za kojom je tragao lokalni konzervatorski zavod i koja nipošto nije smjela biti u nečijoj torbi, a ponajmanje u torbi koja zrakoplovom putuje u Švicarsku.

Modus operandi jasno je ukazivao na Nedjeljnog prijatelja. Matoković je ubijen nečujno, udavljen žicom. Počinitelj je ubijenog potom položio na leđa i na prsa mu položio teniski reket. Na reketu su bile tri plastične vrećice, svaka zagropana u zavežljaj. Kad su ih rastvorili, policajci su u njima pronašli bezvrijedan sitni novac.

Odjel krvnih delikata u Zagrebu posao je povjerio nekim novim, provjerenim klincima, ošišanim na jež, tvrdog štokavskog akcenta. To je Barbiru bilo dovoljno sumnjivo: nije se mogao oteti dojmu da je Služba na slučaj poslala svoje ljude ili bar ljude na koje može utjecati. Kad su shvatili da imaju posla s Nedjeljnim prijateljem, frajeri su mu se javili u Split da im pošalje dokumentaciju i pomogne. Barbiru se javio jedan od njih, neki Zovak.

Po tonu sugovornika Barbir je shvatio kako ovaj drži da razgovara tek s prijezira vrijednim bivšim. Osjećao je da razgovara sa zdravim, pobožnim seljačkim dječakom koji je uspio u gradu. Zato je odlučio poklopiti ga s užitkom na onom polju koje je dečko držao svojim, ne njegovim. Kad mu je istražitelj ispričao modus operandi i stanje u sobi, Barbir mu je bez razmišljanja odvratio “Potražite Nikolu”.

– Molim? – iznenadio se mladić.

– Nikolu. Svetog Nikolu. Tri vrećice zlata, čuli ste za to?

Čuo je, naravno. Bio je seosko dijete i morao je znati da je Sv. Nikola Barski, zaštitinik pomoraca i djece, razdijelio svu imovinu sirotinji i da je tri noći za redom ubacio tri vrećice zlatnika kroz prozor kuće u kojoj su živjele tri neudate cure bez miraza. Čovjek koji je dijelio zlato za čovjeka koji ga je uživao zgrtati – bio je to primjeren svetac za Matokovića.

Zovak mu se javio sutradan. Pronašao je Nikolu: natpis Sv. Nikola bio je nažvrljan zlatnim sprejem na poleđini pravoslavne ikone. Nitko to nije primjetio, niti policajci. Uočili su to tek konzervatori koji su tog jutra došli u Zagreb preuzeti sliku i odnijeti je gdje pripada. Sve se uklapalo: bio je to Nedjeljni prijatelj, smaknuo je pretposljednjeg na popisu.

Barbir navuče sat na ruku i pogleda se u zrcalu. Sjetio se nanovo tog Zovaka, mladog i nadobudnog. Tko zna kako bi reagirao da zna istinu o Matokoviću? Ili je možda zna, a on sam je beznadno naivan pa to ne shvaća? Bila je to zanimljiva dvojba: imat će o čemu razmišljati dok vozi do Svetog Jere.

Bio je već gotovo odjeven. Lidija je nalakćena ležala na krevetu i zabrinuto ga gledala.

– Tko je stradao?

– Ne znam – odgovori Barbir – nije mi Čorak htio reći.

Onda je pogleda, pogađajući o čemu razmišlja.

– I ja se nadam – napokon izusti, odjevajući jaknu – da to nije Zelinić.

 

41.

Barbir s izrazom neugode odvrati lice. Ni nakon cijelog desetljeća u odjelu krvnih delikata nije se sasvim navikao na vonj smrti. Pogotovo ovako jak: bilo je vruće, tijelo je ležalo u grmlju na suncu i nije predstavljalo ugodu za oči i nos.

Da nije bilo tako, tko zna koliko bi još ležalo. Mrtvi muškarac srednjih godina ležao je u gustoj makiji, skriven od pogleda na teško dostupnu mjestu ispod marjanskog grebena. Daleko od očiju, tijelo je otkriveno njuhom irskog setera čiji je vlasnik rano ujutru obavijestio policiju i upravo uzrujan davao izjavu Čoraku i nekom mladom pripravniku. Barbir je stajao nadvijen nad tijelom i gledao mrtvačevo žuto i izobličeno lice. Lice koje je prepoznao čim ga je vidio.

Sve bilo drukčije nego što je očekivao i vjerovao. Često je posljednjih tjedana zamišljao suočenje sa tajnovitim satnikom Duškom iz Službe posebnih projekata. Zamišljao je satnika ulovljenog onako kako je sam lovio, pritjeranog u kut kriminalističkom obradom, pobijeđenog. A satnik je sad ležao je u grmlju, u lošem stanju, i u tome nije bilo ni ispunjenja ni pravde. “Manje od pijuna”, pomisli Barbir, “to je on. Pojedeni pijun.”

Tijelo je bilo sivožuto i odbojno, izlomljeno i izobličeno, ali ne toliko da Barbir ne bi odmah prepoznao crvene kovrče, plećatu staturu i nepravilan krupni nos koji je satniku davao domaćinski izgled. Prepoznao ga je i Čorak koji je te noći bio na službi i došao na očevid. Prepoznao ga je i odmah pozvao Barbira mobitelom.

Tijelo je bilo bez jedne cipele. Na sljepoočnici tijela razaznavala se krupna crnocrvena točka: ulazna rana metka. Izgledalo je kao da je riječ o samoubojstvu ili smaknuću, u svakom slučaju pucnjem izbliza. Čorak je čim je stigao i bez liječnika shvatio da je takva pretpostavka kriva. Na vratu su se jasno vidjeli tragovi davljenja, podljevi koji su u međuvremenu postali groteskno crni. “Uzrok smrti gotovo je sigurno davljenje”, progovori Čorak pokazujući Barbiru tragove omče. Nastavi proučavati debljinu i oblik podljeva na vratu. “Konopac”, prekine ga Barbir, “ili možda sajla. Ali treba čekati doktore. Možda je time samo dovučen do ovamo.”

Doista, kako je dospio ovdje? Je li tu ubijen? Teško. Podljevi i liquor mortis nisu odgovarali položaju u kojem je tijelo bilo. Zagubljene cipele nije bilo nigdje unaokolo. Leš je bio zgrčen, tako zgrčen, pomisli Barbir, kao da ga je netko zgurao u sanduk ili kutiju. “Ili prtljažnik”, pomisli, i zato bi trebalo potražiti auto.

Pažljivo prouči travu i grmlje uokolo. Ako nije ubijen ovdje, onda je donesen. Policija i bolničari već su pomalo izgazili grmlje oko tijela. Ipak, bilo je očito da do mjesta gdje se nalazi mrtvac nije bilo izgaženog pristupa ili staze. Ranojutarnja je zemlja bila vlažna, a vegetacija rosna i podatna. Nigdje, međutim, nije bilo traga cipela ili čizama, gaženja, savijenih ili pokidanih grana.

– Kao da je pao s neba – obrati mu se Čorak, pogađajući o čemu razmišlja.

Barbir se osvrne naokolo nabirući nosnice kao da nešto njuši ili traži. – I jest pao.

Čorak ga pogleda, a Barbir mu prstom pokaže prema gore. Iznad njih se nadvijala oštra marjanska klisura, sjajna staza za slobodne penjače.

– Misliš?

– Pogledajmo.

Morali su dugo zaobilaziti. Vratili su se na asfalt i penjali serpentinama desetak minuta dok nisu došli do srednjevjekovnog eremitaža s renesansnom crkvicom, ukopanog u klisuri. Nastavili su dalje, zaobišli hrbat i nastavili sve dok nisu ušli u gusti borovi hlad sjeverne marjanske padine. Hodali su rubom šume desetak minuta dok bolnička kola i sićušni ljudi uokolo njih nisu bili točno pod njima. Tijelo se odozgo jedva vidjelo.

– Odavde je pao. Ili bačen.

Pažljivo su pogledom češljali okolicu. Tragova je bilo napretek. Barbir je u minutu ili dvije razaznao ljudske i životinjske tragove, barem tri različita para obuće, uključujući i vojničke čizme. Ali to nije moralo biti čudno: hrbat je bio omiljena šetnica, osobito za ljude s velikim psima. Na hrptu je bilo krvi, a niže, prema šumi, vidjeli su se tragovi automobilskih guma. Čahura nije bilo. Znači li to da nije pucano ovdje? Ne, zaključi Barbir: možda su negdje u travi, možda ih je pokupio, tko god je to bio. Puno ljudi, puno gužve, nikakve mjere sigurnosti ili zaklanjanje tragova. Tko god je ovo radio, pomisli Barbir, radio je fušerski, improvizirano ili u žurbi.

– Što su rekli liječnici?

– Misliš, kad je nastupila smrt?

– Da.

– Leš je star 20-25 sati.

Barbir ništa ne odgovori. Nije ni trebao: Čorak je jako dobro znao o čemu Barbir misli. Bilo je to jutro nakon što je u hotelskoj sobi, u Zagrebu, preminuo Matoković.

A sad su pak našli njegovog mogućeg nalogodavca, mrtvog, ubijenog dan nakon Matokovića. Je li ovo protuudar? Osveta drugog lobija? Pročelnikova osveta? Smaknuće čovjeka koji se pokolebao? Uklanjanje svjedoka? Je li Bošnjak i ovaj put bio taj predator, samo desetak sati nakon što je ubio čovjeka usred Zagreba?

– Očito čiste sve svjedoke, bez milosti – progovori Čorak – Misliš li da bismo možda trebali provjeriti što je s mogućim ugroženima?

– Da, vjerojatno. Pošalji ljude da provjere što je sa Zelinićem. Treba li provjeriti još koga?

– Možda novinarku. Ona zna dosta – odgovori Čorak, nastojeći bez uspjeha biti diskretan.

– Ona je dobro – odgovori Barbir i zacrveni se. Odao se. Kako bi, dovraga, znao da je ona dobro u četiri ujutru?

Spuštali su se niz padinu. Niže u šumi naišli su na trag automobila. Vodio je do asfalta gdje se gubio, zavijajući negdje prema podnožju. Barbir pokaže prstom: – Idemo naći auto. A ti ćeš naložit svojima da izvuku što više mogu iz onog što imamo ovdje gore. Tip obuće, guma, otisci, broj osoba, broj automobila, pogotovo ako ga ne nađemo. Iako sumnjam da će biti koristi od toga.

Obišli su zavoj i tada ugledali ono što su tražili. Bijeli neregistrirani 101 ležao je iza zavoja na proširenju ceste. Izgledao je neugledno. Korozija mu je pomalo izjedala krov i blatobrane pa su bili posuti crvenkastim osipom. Unutrašnjost mu je bila jadna i prljava, a stakla musava. Barbir baci oko na gume i zaključi da odgovaraju tragovima koje su slijedili. – Nema spora. To je to – progovori na koncu.

Auto je bio otključan. Ušao je unutra, ali nije uočio ništa osobito. Krunica na retvrovizoru, Hajdukova zastavica na mjenjaču, sjedišta bez presvlaka i dizalica za kotač, masna i neoprana, bačena na zadnji sic. Konačno primjeti nešto zanimljivo: dvogled utrpan u odjeljak za rukavice. Potraži bolje nema li negdje streljiva ili oružja, ali pronađe samo odbačenu plastičnu kesu ispod sjedišta. Rastvori je: bila je prazna, puna tek mrvica od kruha i otpalih listića peršina. Na kesici je bio natpis. Barbir raširi kesu da bi ga Čorak pročitao: pisalo je Market Miro, Zvonimirova 4, Okruk G.

– Tu je kupovao.

– Znači da je negdje tuda i boravio. Nije čudo da ga nismo pronašli doma. Okruk, to je Čiovo?

– Je.

– Potražit ću ima li još što u kabini. Ti provjeri gepek.

Čorak ga posluša. Otpiračem lako otvori klimavu bravu i zagleda se u unutrašnjost. Istog trena dozove Barbira. Gledao je u otvoreni prtljažnik i rukom mu domahivao da priđe. Barbir pogleda pod poklopac: unutrašnjost prtljažnika bila je puno mrlja od krvi, a u uglu je ležala meka smeđa mokasinka. Bilo je lako, odviše lako: ovo je bio auto kojim je dovezen mrtvac.

Tada Barbir u dnu prtljažnika ugleda smotani i zgužvani komad papira. Posegne za njim tek da ne prepusti ništa slučaju. Čim ga je rastvorio shvatio je da bi grdno pogriješio da ga nije uzeo u ruke. Papir je bio sličan onima koje je ubojica ostavljao uz tijela. Istim oblim i nevještim slovima kojima je Nedjeljni prijatelj ispisivao imena svetaca sad je bila napisana adresa: Frankopanska 7.

– Ostavlja nam poruku.

– Vidim.

– Ovo je putokaz. Nije to dosad radio.

Zatvorili su vrata i poklopac prtljažnika, pazeći da ne izmažu moguće otiske. Čorak motorolom dozove redarstvenike da pripaze na auto dok ga se ne pokupi. Popeli su se na hrbat gdje su dečki već označavali otiske nogu i guma i tražili čahure ili kakav zagubljeni predmet. Potom spustili natrag prema mjestu gdje je pronađeno tijelo.

Prije nego što su spuštajući se ušli u šumu vidjeli su bolnička kola kako odvoze mrtvo tijelo i Čorakove ljude kako kupe opremu, označavaju mjesto zločina i pomalo se razilaze. Čak i s te, niže točke, izgledali su kao mrvice. Iza prijevoja nisu više mogli ništa vidjeti, a Barbir pomisli kako svršetak očevida uvijek kod njega izaziva isti tjeskobni osjećaj. Osjećaj da je pala krv, a kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je pao kamen na mirnu morsku površinu i izazvao valove koji slabe i slabe, i za pet minuta sve će biti zaboravljeno i nevažno. Jedno će kratko vrijeme dvojicu ili trojicu ljudi zanimati što se dogodilo tamo i tada, u tih kratkih pet minuta koliko treba da se nekog probuši, ustrijeli ili zakolje, a nakon toga nikog: ista dva metra zemlje.

Spustili su se do eremitaža, a na asfaltu ih je čekao vozač s autom.

– Provjerili smo Mirka Zelinića.

– I?

– Jebi ga, nestao je. I on i ona maloljetnica. Pozornik je našao jutros otvoren stan i nikog u njemu. Susjedi kažu da su čuli glasove i buku.

– Sranje – promrsi Barbir. Točno je znao, točno znao da će tako završiti.

Sjeli su u auto. Kratko su vrijeme šutjeli, a onda naložili vozaču da vozi u Riječku, na Zelinićevu adresu. Opet su bili pet minuta iza ubojica, cijelo vrijeme kratki za istih pet minuta.

 

42.

Premda dovršena i uređena, kuća je odavala kako u njoj nitko nije zaista živio. Namještaj je bio masan na dodir i presvučen slojem fine prašine. Osjećao se miris neprovjetrenosti. Unutrašnjost je izgledala onako kako obično izgledaju vikendice.

Namještaj je bio onakav kakav ljudi obično nose u vikendice: zbroj nepoželjnih polica, rogobatnih ormara ili prevelikih ladičara. Odavao je petrificirani ukus sedamdesetih, razdoblja obilja i investiranja u kućanstva. Kuća očito nije bila ničija. Ako je bila ičija, bit će da je taj prošao kao i mi, pomislio je Zelinić.

Ipak, jednom, nekad, očito je morala zaista biti vikendicom. Mirko je to prepoznavao po obilju sitnica koje će iskusno oko prepoznati. U hodniku je visila pomorska karta trogirskog arhipelaga, predratno izdanje federalne mornarice. Na ormaru su još ležale peraje za ronjenje, i to – činilo se – dječje. Na praznom zidu kočio se golemi barometar, prevelik za grad, gdje za razliku od vikendice nije bilo zbilja važno znati hoće li fortunal. Ali zato nije bilo sata, što je Zelinića onespokojavalo. Želio je znati koliko je sati.

Kući je nedostajalo osobnosti nekog tko bi u njoj živio. Nije bilo knjiga, časopisa, odjeće, kozmetičkih potrepština. Ali, tako su izgledale i mnoge stvarne vikendice, kuće koje se koriste tek pokojim vikendom i tijekom ljetnih raspusta.

Mirko se užasno bojao. Bilo mu je posve jasno zašto su ovdje, ali i to da će se teško izvući živi. Nakon ovoga ne: vidio im je lica, nisu ih ni skrivali. To znači da je sudbina njega i Niko prilično jasna.

Glavinjao je iz greške u grešku poput grogiranog a neiskusnog boksača kojem ozbiljan život zadaje aperkat za aperkatom a nikako da se naprosto skljoka. Stidio se onog što je učinio. Stidio se razotkriti svoju bijedu i priznati Niko što se dogodilo i zašto je ovdje. Stidio se i zato što se stidi to učiniti, jer je i to bio znak slabog karaktera. Bio je to višestruki, zamršeni stid koji ga je grizao, a glavom su mu strelovito prolazile najdojmljivije laži. Bile su kao kušnja: nukale su ga da joj složi priču, još jednom je obmane i odgodi čas kad će se razotkriti tko je on zapravo.

Na sreću ili prije na žalost, malo je što Niko uopće pitala. Nije govorila ništa. Sjedila je vezanih ruku i oborenog pogleda u svom uglu sobe, a Mirko nije znao dovoljno o drogi da procijeni je li stondirana, preplašena ili je možda ščepala kriza. Zjenice su joj bile uže, lagano je drhtala i treskala donji dio trupa kao da nastoji zaustaviti nadiruću mokraću. Glave položene o rub naslonjača bezvoljno je ležala ne pokazujući ni grama straha, volje, otpora ili zanimanja za ono što se događa. To je bilo zlo: ali zlo koje je Zelinića oslobađalo roja ružnih pitanja na koja je imao razočaravajuće odgovore.

Postojala je tek jedna stvar koju nije razumio: zašto već nisu mrtvi. Bilo je očito da Služba reže sve pipce. Nije imalo nikakvog smisla da ga neko vrijeme drže, a potom puste. Nije bilo vjerojatno da će mu samo opet priprijetiti.

A ipak, prošlo je već nekoliko sati, a da se nije dogodilo ništa. Nisu ih smaknuli, ništa im nisu rekli, tek je onaj dugokosi povremeno provirivao kroz vrata da vidi jesu li na mjestu. Dugokosi kojeg su ostali zvali Zlatan: mirno su se pred njima dozivali imenima, a i to je bio znak da im ne snuju dobro.

Vladao je gotovo potpuni mir. Zelinić nije znao gdje su, ali je uspio shvatiti da to mora biti nekakva kuća uz more ili vikendaško naselje. U zraku je dok su ga iz auta uvodili u kuću osjetio miris morske južine, a gazio je po kamenju i rahloj zemlji koja je odavala da su negdje izvan grada, van asfalta. Nije tijekom vožnje osjetio da plove ili da se autom penju na trajekt. Otoci su, dakle, otpadali, ali je drugih mogućnosti svejedno bilo mnogo. Moglo je to biti neko od vikendaških naselja prema Rogoznici i Marini, ili Čiovo, ili neko od sela pod planinom u primorju oko Makarske. Mjesto je bilo tiho. Jedino što se moglo čuti bila je slaba jeka vanbrodskih motora s pučine. Osjećao se oštri miris ružmarina i borovine.

Jasno je razabirao razgovor iz susjedne sobe. Bilo ih je dvoje: dugokosi, Zlatan, i jedan niži kojem nije ulovio ime. Razgovarali su o banalnim stvarima: o tome tko će ujutro otići po cigarete, o cijenama polovnih auta i o tome kako Hajduk smrdljivo igra. Najčešće, međutim, nisu razgovarali – činilo se da baš nemaju što jedan drugome reći. Onog trećeg, šefa, nije uopće čuo.

Mirko je računao da mora biti sredina dana. Nakon desetak sati još uvijek ih nitko nije ubio, niti progovorio s njima, tražio išta od njih. Zelinić je, susprežući paniku koja ga je naplavljivala poput mora, pokušavao misliti na taj paradoks i izoštriti um dovoljno da ga shvati.

Bio je obuzet tim poslom kad je izvana začuo prvo automobilski motor, pa zvuk ručne kočnice, pa korake. Toliko se bojao da je jedva disao. Čuo se zvuk vrata, a potom i glas u susjednoj sobi. Bio je to onaj u vjetrovci, glavni.

Govorili su ispod glasa, vjerojatno da ih oni ne bi čuli. Ali tome očito nisu pridavali veliku važnost, jer je Zelinić u potpunoj tišini razumio svaku riječ.

– Šta ćemo sad?

– Pričekat ćemo još malo. Moram vidjeti što je sa satnikom.

– A oni?

– Ništa s njima dok ne vidim što se događa. Dajte im piti ili štogod tako ako im treba. Ali, morat ćemo svakako to obavit do sutra u zoru. Ne možemo ih odvozit po danu.

Potom su izišli na verandu i Zelinić ih više nije mogao čuti. Kao da je sva krv koja mu je briznula u glavu najednom prokuljala prema nogama. “Odvozit” – to je značilo riješit se njihovih tijela. Dobili su na poklon jednu noć, koji sat više, ali možda ni toliko. S teškoćom je prisiljavao svoj mozak da prihvati tu činjenicu, užasnu i očito definitivnu. Proživjet će još samo ostatak ove noći. Noći tijekom koje – znao je – neće zaklopiti oči. Slušat će, pomno i pažljivo slušati, jer svaki zvuk može biti zvuk čovjeka koji naoružan ulazi u sobu i potom ih izvodi vani.

 

43.

Stigli su pred kuću u Riječkoj oko jedanaest. Reda radi su zvonili na vrata, ali nitko nije odgovarao. – Ne mora biti ništa – kazao je Čorak – mogu naprosto biti u kupovini, na pivu, na brodu. Zazvonio je još jednom, a potom nježno pritisnuo kvaku. Vrata se otvore: bila su samo prislonjena, kako je pozornik i rekao.

Kuća je bila uredna, bez isprevrtanih stvari ili tragova borbe. Ako su se, međutim, nadali da će Zelinića i curu naći na miru i dobro, od tog nadanja nije bilo ništa. Bilo je jasno da je stan napušten u hitnji i vjerojatno protiv volje njegovih stanovnika. Sva su svjetla bila upaljena, a susjedi su im kasnije posvjedočili da su bila upaljena čitavu noć. Televizor je gorio i ustrajno i stoički emitirao smetnje. Kad je Čorak ušao u kupatilo tamo je našao kadu punu ohlađene vode sa skorupom sivkaste bljuzge: jučer je to zacijelo bila pjena za kupanje. Djevojačka odjeća bila je razbacana posvuda po kupatilu. Na umivaoniku je našao brijač s tragovima depliliranja, a na stroju za rublje gumicu, vatu i upotrebljenu iglu. Odskoči onako kako bi odskočila cura kad bi vidjela pauka: Čorak nije nikad radio u narkoticima, bio je čovjek drugog naraštaja i korijena i prema drogi se odnosio kao prema priljepčivom užasu.

Vratio se u sobu. Barbir je sjedio u fotelji, smrknut.

– Nemamo ovdje šta tražit, prika. Reci svojima da naprave posao, a mi idemo.

Ekipa je već stigla i počela raditi. Fotografirali su detalje, zaprašivali plohe zbog otisaka i kopali tražeći bilo što što bi navodilo na nezvane goste. Barbir iziđe pred ulazna vrata i strpa ruke u džepove, onda se okrene Čoraku: – Idemo. Oni mogu i bez nas, mi imamo drugi posao.

-Idemo gdje?

-Idemo u Frankopansku, na broj sedam.

 

* * *

Sivi je stajao nalakćen na ogradu terase i pušio. Južina je bila jaka i jedva je uspio upaliti cigaretu. More dolje pod njima pjenilo se i kuljalo od valova. Bila je to pravo toplo i jako rujansko jugo, koje ne čini čovjeka bijesnim i nemirnim kao jugo u drugo doba godine.

A ipak je bio nemiran. Držao je dva taoca, imao je pod sobom tuđe ljude da im zapovijeda i samo ovu noć da obavi posao, a satnika i Bošnjaka nije bilo.

Sivi se u sigurnu kuću dovezao pred desetak minuta, nakon što je proveo nekoliko sati u telefoniranju i vozikanju, pokušavajući povezati konce situacije, doznati što se događa i što ne valja. U sigurnu je kuću stigao neobavljena posla, javio se dečkima i pobjegao na terasu da ne mora odgovarati na pitanja kojima nije znao odgovor. Od satnika nije bilo traga ni glasa. Najveći je dio dana potrošio da ga pronađe, ali bez uspjeha. Bošnjaka, koji ga je vjerojatno zadnji vidio, također nije našao. Bošnjak ih je morao dočekati ovdje, u sigurnoj kući. Nisu, međutim, zatekli ni njega ni bilo što od njegovih stvari i Sivi je bio sve skloniji sumnjati da ta dva nestanka jesu u nekakvoj vezi. U kakvoj – to nije znao i nije o tom imao čak ni suvislu teoriju.

Pokušavao je kontaktirati Zagreb, a potom čak Pročelnika samog. Nije uspio. Poziv za pozivom slušao je stalno isto: “pretplatnički broj trenutno nije dostupan”. To ga je gotovo ljutilo: kao da su se svi začahurili, zatvorili željeznu zavjesu i pustili kukavički da on bude taj, zadnji u lancu, koji će reći “smaknite ove ljude.”

A opet, nije im imao pravo predbacivati kukavičluk, jer sve što je radio posljednjih sati služilo je samo i jedino istoj toj svrsi. Želio je pronaći satnika, želio je da netko drugo odozgo izreče tu jednu jedinu rečenicu i da tek onda pucaju. Nije htio biti sam s ljudima koji će to učiniti, zapovjednik i izvršitelj. Nije htio biti onaj kojeg će sutra, zagusti li, izručiti da mu se sudi i žrtvovati kao posljednjeg u nizu.

Poznavao je dovoljno takvih: malih logorskih kaplara koji na su koncu dospijevali u Haag, sitnih obijača koje su trpali iza brave a deseci su lijepih automobila završavali na zvučne adrese. Takvi su uvijek stradavali, oni koji su slali faksove nikad. Bio je dovoljno visoko, a opet dovoljno nisko da poznaje i jedne i druge sudbine. Onu žrtvene ovčice sebi nije želio, ni sad ni jednom u budućnosti.

Opazi da mu se ugasila cigareta. Privije se zidu i zakloni leđima upaljač hoteći stvoriti bar malo zavjetrine. Zippo s dugim fitiljem pustio je dugi plamičak i osvijetlio terasu. U tom trenu Sivi krajem oka ugleda nekog za koga je znao da nije ni Zlatan ni Rudo.

Čovjek je stajao uz ogradu, naslonjen, i gledao ga. Sivi ga je prepoznao nakon nekoliko sekundi. Na licu mu je izbio osmijeh olakšanja: valjda će se sad razjasniti što se dogodilo.

A onda se čovjek uz ogradu približi i podigne ruku, a Sivi shvati da je pogriješio ako je mislio da je sad napokon sve u redu.

 

44.

Market Miro bio je bijedan koliko je i očekivao. Cementna dvokatnica, nedovršenih gornjih katova, imala je samo prizemlje privedeno svrsi. U tom prizemlju bio je minimarket veličine garaže, pretrpan i ne pretjerano čist. Ulaz je bio zastrt zavjesom od plastičnih resa, unutrašnjost odveć klimatizirana, a ponudom robe dominirale su ljetne potrepštine: gumene igračke, sredstva protiv komaraca i gotova jela. Barbir pomisli kako tu ne bi potrošio ni kune.

Cijeli niz kuća bio je poludovršen, cesta loše asfaltirana i bez pločnika. Iz većina vrtova stršale su drače izrasle tijekom odsustva dalekih vlasnika. Jadna ulica za pompozno ime: bila je to Ulica kralja Zvonimira.

Znao je kako to već ide. Kad je 90-te pao komunizam, čitava su naselja, mala i velika, promijenila imena ulica i trgova u mah, u nekoliko mjeseci. Zaboravljene partizanske aktiviste i iščezle korpuse zamijenili su kraljevi, biskupi, renesansni pjesnici i friški heroji za koje je izgledalo da ih se nikad ne može zaboraviti. Lokalni načelnici natjecali su se u preuzetnosti. Mjesta s dvadesetak kuća dobijala su ulične nazive koji su bili kopija naziva zagrebačkih avenija. Cestom velikih kraljeva išlo bi se na smetlište, a kneževi i biskupi dobijali bi staze loše utabane u crvenici i kamenu. Kako je bilo drugdje, tako i ovdje, na Čiovu: nevoljni Market Miro dobio je tako prokleto zvučnu adresu.

Barbir s nelagodom uđe u dućan, legitimira se i pozove blagajnicu na stranu. Kratko je rogoborila kazujući kako nema kome prepustiti mušterije (što je bila istina), a potom je Barbira povela u skladište. Promotrio ju je bolje: bila je vjerojatno maloljetnica, visoka, mršava i očitog bosanskog akcenta.

Pokazao joj je Bošnjakovu sliku i kazao kako zna da je taj čovjek kupovao ovdje. Tražio je od nje da se sjeti je li ga ikad vidjela.

Barbir nije mnogo očekivao od svega ovog. Već je s nelagodom pomišljao kako će još jednom morati uzalud voziti na Čiovo da bi ispitao blagajnicu iz druge smjene ili da bi kod gazde popisao svo osoblje koje se mijenjalo u dućanu ovog ljeta. Nije se mogao načuditi kad je blagajnica, nakon sekundu ili dvije premišljanja, odgovorila da se čovjeka sa slike sjeća vrlo dobro.

– Kako ne, mlad tip, jel tako? Dolazio je ovdje svako jutro. Zapamtila sam ga jer je kupovao gomilu novina i još se bunio što nemamo druge – odgovori i pokaže na blagajnu na kojoj su ležali ostaci naklade tri-četiri glavna dnevnika i tjednika.

– To je on. Znate gdje je stanovao?

– Dolje negdje, bliže moru, gdje su vikendice, na samoj punti. Znate, ovdje se svi znaju, a mali je bio zgodan – opravdavala se blagajnica što previše zna. Barbir pomisli kako mu se sreća nasmiješila.

 

A izgledalo je da su opet izgubili sve konce. U Zelinićev su stan stigli prekasno. Tragova i otisaka baš i nije bilo u nekom obilju. A da ih je i bilo, znao je Barbir, slaba bi od toga bila pomoć. Nije mu trebao još jedan Bošnjakov prst utisnut u okno ili na stol. Stvari su se odvijale brzo, mrtvih je bilo sve više, a Zelinić, kojeg se još nadao spasiti, možda je već sada bio mrtav i bačen s neke druge klisure.

Izgledalo je da je papirić iz prtljažnika bio varka ili znak koji nisu shvatili. Odlazak u Frankopansku 7 pokazao se kao potpun promašaj.

Zgrada u Frankopanskoj bila je lijepa građanska katnica iz dvadesetih, moderna, ali s nešto starinskog, mediteranskog štiha, kako se već u Splitu tada gradilo. Imala je osam stanova. Barbir i Čorak rasporedili su ljude i naložili cjelovit pretres, od kamarina do potkrovlja. Rezultat je bio veliko ništa. Prekopali su podrum, pootvarali sve škrinje, zamrzivače i zidne ormare, uznemirili tri-četiri usplahirene starice i ispitali sve stanare. Nitko nije ništa čuo ni vidio. Frankopanska je bila ubojičin blef ili pogrešno shvaćen znak. Barbir je bio očajan: izgubili su četiri sata, a vrijeme im je bilo tako dragocjeno.

Pitao se nije li cijela ta premetačina bila kolosalna glupost. Gledao je katkad filmove i znao je da serijski ubojice vode one koji ih traže za ruku i namjerno im podmeću ključeve. Nedjeljni prijatelj to nije radio: zašto bi sad najednom počeo?

Čorak je sjedio u autu na loše asfaltiranoj čiovskoj cesti. Kad je ugledao Barbira kako izlazi iz trgovine, otvori mu suvozačka vrata. Barbir se tada sjeti da postoji nešto što nije pitao i vrati se u market. Blagajnica je bila na pultu i brzo ukucavala cijene, pravdajući se mušteriji koja je predugo čekala. Ugledavši Barbira opet na vratima, grimasom neuvijeno pokaže dosadu.

– Nažalost, imam još jedno pitanje – pokuša se našaliti Barbir – Znate li možda adresu ili naziv ulice tamo gdje ovaj stanuje?

– Ovdje nitko ne zna nazive ulica, ionako su svi novi. Ali sve su Vam tamo ulice nazvane po povijesnim junacima: Jelačićeva, Frankopanska, Stračevićeva.

Barbir se dlanom udari po čelu. Poruka je bila jasna, a odgovor mu je bio pred nosom. On ga samo nije znao pročitati.

 

45.

Prošlo je desetak minuta otkad je Mirko začuo negdje izvana zvuk aurtomobilskog motora, pa ručne kočnice, pa centralne brave. Kuća i obala – ako je to bila obala – potonuli su opet u potpunu tišinu. Šutio je i slušao, premda je znao da sve to sad baš i nema smisla.

A tada je začuo zvuk koji nije umio prepoznati. Bio je tih, ali jasan: zvuk kao da netko naglo i oštro izdiše, kao da diže utege.

Pažljivo je slušao. Pogleda Niko: u polumraku ju je jedva vidio, ali je vidio da ona ne reagira i ne čuje ništa od onog što on čuje. Sjedila je, tupo i bespomoćno. To nije droga, to ne može biti droga: ona je naprosto smalaksala od straha. Možda i bolje: neće ni znati što je zadesilo.

Tišina je bila potpuna, glasovi ljudi u kući posve su zamukli. A onda se najednom, negdje silno blizu, začulo praskanje puščanog rafala.

Mirko je mislio da će mu srce izbiti prsa i izletjeti vani. Nikad nije čuo hitac iz takve blizine i bio je prestravljen silinom buke koja je prekinula mrtvačku tišinu. A onda je opet zavladala tišina, bez glasova i šumova.

Nije imao jasan pojam o vremenu, ali mu se činilo da je prošlo možda i pet minuta. Nije se čuo nikakav govor. Ali iz susjedne je sobe dopirala stalna i čudna buka. Buka kao kad netko radi veliko spremanje ili premješta namještaj: teški tresci, zvuci guranja i prevrtanja. “Šta to, za Isusa, rade?” ponavljao je u sebi Mirko, posve preplavljen panikom. Niko je tek prasak puške bio probudio iz letargije i natjerao na jecanje koje je zvučalo luđački: sad je ponovo potonula u tupost.

Zvuci iz druge sobe bili su sad tiši, ali stalni. Koja je to sad perverzna igra, rade li vješala ili spravu za mučenje, mislio je Zelinić. A onda se na koncu sve umirilo.

Pola minute vladao je svečani mir, a tada se vrata susjedne sobe otvore i zabljesne ga trak električnog svjetla. Strah ga zaguši.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da razabere siluetu osjenčenu protusvjetlom iz druge sobe. Na vratima je stajao čovjek naoružan strojnicom. Bio je odjeven tamno, a Zelinić mu zbog protusvjetla nije razaznavao lice.

Oči su mu se pomalo adaptirale i tada shvati da da nije protusvjetlo razlog zašto ne razaznaje čovjekovo lice. Lice se nije moglo vidjeti: čovjek na vratima imao je navučenu crnu vunenu kapu, samo s prorezima za oči. Zakoračio je u sobu.

To je dakle bilo to, pomisli Mirko i začudi se kako ta spoznaja malo boli. Strah je bio tu, ali više ne velik, ne veći od straha od injekcije ili zubnih kliješta kakav je osjećao nekad davno, kao dijete, kad bi mu prilazio liječnik u bijeloj kuti. Pogledao je Niko: gledala je maskiranog onako kako bi netko gledao ukazanje, razrogačenih očiju i pomno.

Pristupio je prvo njoj. Uhvatio je za mišku, podigao je i pokazao joj rukom da prođe u susjednu sobu.

Nije govorio ništa. Cijelo vrijeme nije rekao ni riječi. Samo ih je sproveo u drugu sobu i za njima zatvorio vrata.

A ono što je tamo Mirko vidio bilo je strašno. Kao da ih je netko uveo u pola nekog ludog rituala, crne ili crvene mise. U sobi su bila sva trojica: sivi u vjetrovci, dugokosi Zlatan i onaj treći, stariji. Bili su mrtvi. Mirku je bilo teško prosuditi kako su ubijeni, jer je krvi bilo posvuda. Rafal koji se čuo mogao je ubiti jednog od njih, ili više njih, a mogao ga je netko od njih i ispaliti.

Kako god bilo, bili su mrtvi. Ležali su pomno složeni kao na nekakvoj ludoj izložbi, posjednuti uz zid. Ruke su im bile pomno pružene uz tijelo.

Maskirani ih odvuče na sredinu sobe i znakom ruke im pokaže da sjednu. Mirko tako i učini i povuče Niko za sobom. Ona krotko sjedne.

Tek je sam pomnije razgledao sobu i shvatio da mrtva trojica nisu sva strahota. Na najvećem, slobodnom zidu ugledao je golemi crtež narisan crvenom bojom. Nacrtano je bilo krupno i mlohavo srce, veliko sigurno metar ili dva, bezoblično kao da je bubreg ili gomolj. Bilo je izbodeno sa sedam naivno narisanih oštrica koje su se lepezasto pružale s lijeve strane. Ispod srca pisalo je 7 žalosti djetinjim i kosim slovima koja su počinjala golema, a završavala zgurana, sitna i uska. Barbir se sjeti što crtež znači: Sedam žalosti, Gospu od sedam žalosti. Ali što osim toga znači? Sedam mrtvih ljudi iz njegovih pisama? Nije razumio. Ono što je jedino polako shvaćao jest da je zid našaran najvjerojatnije krvlju. Krvlju koja je posvuda smrdila slano i neugodno.

Sjedili su i čekali da maskirani učini nešto. On, međutim, nije učinio ništa osobito. Stao je nasuprot njih na sredinu sobe, privio kratku pušku uz tijelo i sjeo na pod prekriženih nogu.

 

46.

Padao je sve gušći mrak i Barbir naposlijetku zaključi da mu dvogled više ne služi ničemu. Odloži ga i baci pogled lijevo i desno. Njegovi ljudi u širokom su krugu okružili kuću i čekali.

S mjesta gdje je stajao sterao se čudesan pogled. Bušinci, Bok, južno Čiovo i otoci dalje prema sjeverozapadu tonuli su pomalo u tamu, a more je prestajalo biti tamnocrveno i postajalo crno. Kuća s adresom Frankopanska 7 ležala je na relativnoj osami, ne sasvim uz more, na obronku pokrivenom rogačem, kupinama i divljom dračom. Cijelo poslijepodne u kući je gorjelo slabo ekektrično svjetlo. Oko nje se nije nitko kretao, nitko nije ulazio ni izlazio, niti se čuo ikakav šum.

Čorak i Barbir kuću su identificirali oko pet sati. Teško je bilo zamisliti da se itko mogao snaći po adresama u takvom urbanističkom rusvaju. Teško je bilo zamisliti čemu su uopće tu služile adrese, jer je bilo malo vjerojatno da je itko na ove adrese dobijao poštu. Ali adrese su postojale, i Čorak i Barbir su nakon polusatnog lutanja i propitkivanja zaustavili policijski passat iznad Frankopanske 7, Okruk, Čiovo.

Barbir je odmah, čim je čuo trgovkinjin odgovor, shvatio u čemu su pogriješili. Frankopanska 7 nije bila splitska, nego čiovska adresa, a plastična vrećica u automobilu nije bila slučajno i propustom ostavljen trag, nego dio poruke. Ova je kuća bila mjesta na koje ih je Nedjeljni prijatelj navodio.

Bila je neugledna koliko su i očekivali. Dvokatnica, odveć kosog krova, zapuštene okućnice. Izgledala je kao da u njoj dugo nitko nije boravio: zabravljena, zatvorenih škura. Barbir je morao priznati da je na prelijepom mjestu: s terase se panoramski protezao čudesan pogled na trogirski i šoltanski arhipelag. Ali kuće unaokolo bile su jednako poludovršene, neugledne i sive, a cesta makadam. Pomisli kako je knez Frankopan zaslužio i pristojniju ulicu.

Kuća je možda izgledala napuštenom, ali to nije bila. Pred njom su stajala dva automobila: jedan civilni, i jedan Rover s vojnim tablicama. To nije mogla biti podudarnost: Nedjeljni prijatelj naveo ih je do kuće, a u toj kući očito je stolovala Služba.

Barbir se spustio niz suhozide i obišao jedan veliki grm rogača odmah uz kuću. Ubrzo je shvatio da je dobro učinio što se prikrio u grmlju: začuo je jedan, pa drugi, pa treći muški glas i shvatio da je kuća sve prije nego pusta.

Kad je razmrsio Prijateljevu poruku, Barbir je vjerovao da će na adresi pronaći još jedno tijelo, mjesto masakra, obredni prostor pun krvi i vjeske bižuterije. Shvatio da su stvari složenije. Nedjeljni ih je prijatelj navodio svojim protivnicima, ili prijateljima, ili bivšim prijateljima. Dva umorstva na dva kraja zemlje iste noći, a sad poruka u prtljažniku: Barbiru se sve više činilo da je zaista usred rata tajnih službi koje si međusobno podmeću i služe se njime kao pijunom.

Bilo je jasno da njih dvojica ne mogu sami napraviti upad. Pažljivo se povukao kroz grmlje i vratio se do auta. Oprezno su se izvukli na distancu tako da se njihov auto iz kuće nije mogao vidjeti, a tada motorolom tražili pojačanje. Nakon nepune minute mobilnim telefonom im se javio Goleš. Euforično je saslušao što imaju reći i kazao kako stiže sa specijalcima. Pola minute kasnije, telefon je opet zazvonio: bio je to Fradelić koji je htio čuti detalje i najaviti da stiže. Barbir je poželio samo jedno: da sva ta svita ne stigne u kuću tek kao na karmine, da razgleda leševe koji su već posijani.

A sad su stajali na mjestu odakle se kuća dobro vidjela i čekali. Naokolo, po grmlju, iza škrapa i u oknima nedovršenih kuća skrivalo se dvadesetak specijalaca koji su čekali naredbe. Niže, prema samom selu, bila je postavljena ophodnja s nalogom da zaustavi svaki auto, legitimira i zapiše sve mlađe muškarce i isključi iz prometa sva vojna vozila.

Kuća je sve to vrijeme bila tiha, a u njoj je nepromijenjeno gorjelo isto škrto električno svjetlo. Činilo se da se ništa ne događa. Ali, događalo se izgleda u međuvremenu. Barbir je naložio policajcima da ispitaju susjede jesu li što vidjeli i čuli. Više je njih potvrdilo da su se oko 6 i 15 čuli hici. Šest i petnaest: bilo je to upravo u vrijeme kad su se premještali da neopaženi dočekaju pojačanje. Barbir osjeti hladni ubod: možda su to bili ti hici, možda su oni značili smrt za nesretne stanare Riječke, možda su mrtvi jer on nije odmah upao u kuću vitlajući pištoljem. “Ja sam detektiv, nisam šerif, moj je posao misliti”, pravdao se sam sebi, iako nije imao zašto. Da je upao u kuću u kojoj su bila tri profesionalca našao bi ga i ubio prvi metak. A opet, nije upao i oni su možda mrtvi, njih je možda našao metak. Silno je želio da nije bilo tako.

– Kad ćemo? – upita Barbir i okrene se.

– Čim sasvim zamrači. Ili na prvi zvuk: prasak, hitac ili krik. Ako se šta začuje, nemamo šta čekat – odgovori Goleš, koji stajao iza njega. Goleš se doimao čudnim, na trncima i uzbuđen kao da je u njemu proradio neki divlji instinkt. Ipak, još uvijek je posjedovao zrno vojničkog opreza. Barbir je shvaćao da se Golešu ne juriša na kuću i da bi ljude iznutra, ma koliko ih bilo, radije sačekao kad izađu. U takvom skanjivanju bilo je ratničke logike: nitko nije znao koliko zaista ljudi ima unutra, a zalutali metak u gužvi koji bi usmrtio taoca bacio bi ružnu sjenu na čitavu akciju. Zato je Goleš čekao.

Fradelić i Goleš pojavili su se zajedno i među prvima. “Karijeristi”, pomislio je Barbir, ne želeći ipak biti previše zloban, jer mu je bilo drago što su šefovi tu, na njegovom terenu. Goleš se možda želi slikati, pokazati sa svojim velikim ulovom. Ali će morati naposljetku priznati da je to i njegov, Barbirov ulov, a barem je ovako pokazao da mu je do ulova stalo.

Fradelić se odmah negdje zagubio, a Barbir je čuo kako su rekli da se povukao do ophodnje uz cestu. Goleš je, međutim, bio tu i preuzeo zapovijedanje specijalcima. To su bili dečki koje Barbir nije poznavao, a pomalo je i zazirao od njih: uniformirani, vojnički skrojeni i žestoki. Goleš je, međutim, bio vojnik i Barbir je zapanjeno gledao kako se čovjek koji nije nikad volio policiju pretvara u nekog tko uživa u svom poslu. Ovo je bio njegov medij, shvatio je: rat, držanje položaja, sukob prsa o prsa bez skrivanja, procedure i prikupljanja papira. Goleš je uživao.

Čiovo je gotovo sasvim potonulo u mrak. Razmazani narančasti zalaz potonuo je u more iza otoka Drvenika, a maestral se smirivao. Barbir upitno pogleda Goleša. Ovaj je shvatio što taj pogled znači.

– Petnaest minuta – odgovori. – Još petnaest minuta, pa idemo.

 

47.

Stajali su tako. Oni bliže zidu, sjedeći, on nasred sobe u turskom sjedu. Prošlo je mnogo vremena. Mirko nije imao jasnu predodžbu koliko, ali je držao kako ovako sjede najmanje dva ili tri sata. Maskirani je sjedio prekriženih nogu i šutio. Čim bi se netko od njih pomakao, uperio bi cijev prema njima a Mirko bi rukom lagano pritisnuo Nikino zapešće da je obuzda da ne učini nešto nepromišljeno.

Nije razumio zašto se ništa ne događa. Razumio bi da je pucao na njih, da im prijeti, ispituje ih, čak i da ih pusti ako je već ubio sve te ljude čija su tijela ležala uokolo i bazdila po krvi. Ali maskirani je samo šutio, tjerao ih da mirno sjede i pilje u njegovih 7 žalosti i čekao. Na koncu je Mirko shvatio: čekanje i jest bilo ono radi čega su tu. Maskirani je čekao da netko dođe ili da se nešto dogodi. Ali tko da dođe? Služba, Službini protivnici, policija? S naprezanjem je pokušavao povezati konce i ubrzo odustao.

Brinuo se za Niko. Nije razumio što joj je: to nije mogla biti apstinencijska kriza, jer je bio siguran da se pred samu otmicu ubola u kupaonici, a ni strah, jer su simptomi bili odveć fizički.

Počelo je s nekontroliranim cerenjem od kojeg je Mirka hvatao strah. Niko se grčila i ispuštala umobolne jecaje, a pogled joj je bio staklast, neproničan i mahnit.

Bilo joj je očito sve gore. A onda je u jednom trenutku pukla kriza. Privila se prema naprijed, počela ispuštati tiho tuljenje i burno se grčiti. Na usta joj je izbila smjesa povraćanja, sline i nečeg što je Mirku izgledalo kao eplieptičarska pjena. “Ona će umrijeti, umrijet će”, ponavljao je Zelinić u sebi. Pogleda načas maskiranog kao da traži pomoć, iako zna da je to van pameti. A tada Niko ustane i osovi se na noge.

To je izgledalo kao da pleše, a istovremeno kao da je paraplegičar ili luđak. Grčila se i nekontrolirano glavinjala mašući glavom i rukama. Imala je vrlo visoke pete i izgledalo je kao da se na njima jedva održava, kao na štulama. Povijala se tako kao kakav supijani plesač i približila maskiranom koji joj, međutim, ni gestom ni rječju nije rekao da odstupi.

A onda se dogodilo nešto što što Mirko nije očekivao, a maskirani vjerojatno još manje. Niko je zamahnula i snažno udarila neznanca nogom.

Udarila ga je šiljastom cipelom u kost i vjerojatno je moralo biti bolno. Maskirani ipak nije jauknuo. Nije se, međutim, ni branio, ne samo puškom nego ni podignutom rukom. Pustio je da po njemu pljušte udarci nogama i rukama kao da ih ne osjeća.

Niko nije prestajala. Sad ga više nije tukla samo nogama, nego i šakama i koljenima. Njene krhke ruke činile su se smiješnima dok su udarale po tijelu čovjeka koji je očito bio orijaš. On kao da udarce nije ni osjećao: puštao je da po njemu pljušte kao što čovjek trpi komarce uz rijeku ili kišu kad nema zaštite. Pustio je pušku da padne na pod i mirno, ruku položenih uz tijelo, čekao da tuča stane. Mirko nije znao što učiniti. Ako pristupi i sam udari, može potaknuti drukčiju pa i najgoru reakciju. A stajati i samo promatrati činilo mu se tako ponižavajuće.

Jedan udarac nogom očito je bio bolan. Neznanac se privio u struku i pao na pod, a Niko ga je još jednom udarila nogom u vrat. Nastavio je ležati ne podižući ruke da se zaštiti, baš kao da mu sve to pričinja neki bolesni užitak.

Dolje na tlu, pokraj mrtvog tijela čovjeka u vjetrovci, Mirko u tom trenutku ugleda nešto što mu privuče pažnju. O mrtvačevom remenu visio je grozd ključeva, očito automobilskih: ključ brave motora, brave vrata i rezervoara, svi skupa obješeni o privjesak s Roverovim znakom. Mirko otkači ključeve s remena i strpa ih u džep.

Niko je u međuvremenu prestala mahnitati. Umirila se i stajala nadvijena nad maskiranog koji je ležao na podu zgrčen i počeo tuliti.

Glas mu je bio strašan i izobličen, glas nekog tko je duboko očajan. Iako je bio drukčiji, izbezumljen i iskrivljen, Mirko je taj glas prepoznao. Bio je gotovo ljut na sebe što mu to nije prije palo napamet. Morao se sjetiti i bilo je logično: čovjek iza vunene kape s prorezima bio je Tomo Bošnjak.

– Brzo – došapne Niko i povuče je za rukav prema izlazu. Pod terasom ugleda Rover vojnih tablica ključeve kojeg je očito držao u šaci. Na izlazu iz kuće osvrne se još jednom i ugleda Tomu kako leži na podu, nepomičan i miran.

Prestao je ridati. Bio je kao mrtav. Nije pokazivao ni najmanje volje da ih zaustavi ili prati. Nije pokazivao, pomisli Zelinić dok su hrlili prema autu, ni najmanje volje za bilo što, i premda je sad bio sretan zbog toga, Zelinić pomisli kako to mora biti strašno.

 

* * *

Odabrali su najzgodnije mjesto za patrolu. Velik, pregledan zavoj na izlazu iz mjesta prema Bušincima, daleko od naseljenih kuća i dovoljno širok da se vozilo može parkirati uz cestu. Smjestili su se ispod debele smokvine krošnje i obavljali posao. Malo je tko prolazio. Legitimirali su dva starija muškarca koji su se vraćali iz polja s traktorima i vratili natrag neke češke turiste koji su dolazili iz Trogira. Vojne tablice – pomisli Srećko – rekli su im da osobito paze na vojne tablice.

Već se podosta smračilo kad su iz pravca Bušinaca primijetili muškarca u odijelu koji se pješice približavao. Srećko, najstariji od trojice specijalaca koji je zapovijedao patrolom, odmah je prepoznao Fradelića. Izdvojio se od ostalih i pošao mu u susret.

Fradelić nije dobro vidio u mraku. Zapinjao je po neravnom asfaltu i svaki čas tražio uporište u kakvoj grani ili ogradi njive. Ugledao je, međutim, u polumraku figuru koja mu je prilazila. Naposljetku je prepoznao osobu koju je tražio. Mlad, stasit, ali sijed čovjek jakih vilica: bio je to Srećko, čovjek na kojeg su ga naputili.

Mrzio je što čini sve ovo. Želio je biti savršen, nepotkupljiv i prijek. Ali, postojale su naredbe koje se nisu smjele odbiti, a ova je spadala u takve.

– Bog – Srećko ga prvi pozdravi bez mnogo ceremonije, a Fradelić mu samo odzdravi glavom.

– Znate što Vam je činiti?

– Znam – odgovori policajac, osvrćući se da vidi jesu li ostali dovoljno daleko. – Ne smiju proći živi.

– Tako je. Osobito ne taj Bošnjak. Takva je naredba odozgo. Zbog onog što bi ispričao.

– Ne mora on ni doć dovde. Šta ako ga uhvate ovi naši odmah doli?

– Ne brini tuđu brigu. Ima ko doli o tome vodit računa. Tvoj je posao da, ako nalete, ne prođu ovuda živi.

– I neće – odgovori Srećko, ali ga nije gledao kao da tako misli. Gledao ga je istraživački, ljubopitljivo, a to je čak i u mraku bilo tako očito da je Fradelića obuzela neugoda. Fradelić mu je gotovo mogao pročitati misli. Vidio je kako se pita tko je ovaj, za koga radi i zašto sve ovo čini?

Znao je da nije bilo potrebno da mu on prenosi poruku. Srećko je očito čovjek Službe, i to davno, i nalog mu je mogao prenijeti bilo tko od nadređenih. Ipak, zapovjedili su njemu da to učini. Fradelić nije imao iluzija: učinili su to zato da ga ponize.

Dugo je želio ostati neokaljan. Možda i predugo: kompromitirao se i previše petljajući se u tu istragu i surađujući s dvojicom naivnih policajaca i Golešom kojeg je uhvatila groznica poštenja. Trpio je pritiske, telefonske intervencije i prijetnje dugo, sve dok nije shvatio što može izgubiti. Sve što je godinama gradio: nije se školovao, politički isticao i trudio oko posla zato da ga Pročelnik skine jednim telefonskim razgovorom, kao tolike druge. Da nije odložio istragu, oni bi je oborili, a njega bi slistili, pretvorili u ćatu u privredi, oteli mu priliku da drugi put učini dobro, kad se bude moglo. Ovaj put se nije moglo, ne sad: nije razumio kako to Goleš ne može shvatiti.

Stajali su na rubu asfalta bez riječi desetak sekundi. Fradelić shvati da izgledaju blesavo, pa čak i sumnjivo: – Naravno, ne moram ni upozoravati – progovori napokon – ni riječi o ovome. Nikome. Pogotovo ne kolegama i nadređenima.

Srećko ga prijeko pogleda, kao da hoće reći “misliš li da sam glup”, a onda odstupi korak: – Moram nazad. Mojima će bit čudno.

Tada se s motorole začuje signal, a odmah zatim i glas koji se gubio u krčanju. Srećko nasloni aparat na uho i odmah potom ga spremi o bok.

– Maknite se odavde. Nešto se miče oko kuće: izgleda da su krenuli.

Fradelić se skloni sa ceste i iza prvih maslina ubrza korak. Ono što bi se sad trebalo dogoditi zbilja nije želio vidjeti.

 

* * *

Kasno su shvatili što se događa. Dvogled im po mraku nije pomagao, a bili su daleko od kuće da ne privuku pažnju. Tek kad su okućnicu rasvijetlili farovi terenskog auta Barbir je shvatio da se netko ukrcao u vozilo i da se sprema napustiti kuću.

Auto se sad već jasno vidio: bio je to onaj terenski Rover s vojnim tablicama kojeg su još poslijepodne primijetili. Penjao se uz strmi makadam dižući oblak prašine. Motor je bučno turirao tako da je bilo jasno da ih ljudi iznutra ne mogu ni vidjeti ni čuti. Barbir je pokušao nazrijeti koliko je osoba u vozilu i jesu li među njima Zelinić i mala, ali nije mogao: protusvjetlo farova zasljepljivalo ga je.

Dvojica policajaca pokušala su izaći na cestu pred auto, ali nisu stigli. Uz vihor sitne prašine Rover je projurio pokraj njih a da ih vozač vjerojatno nije ni primijetio. Goleš zgrabi motorolu, dozove patrolu na proširenju ceste i naredi im da auto zaustave, pa makar i pucali. Okrene se Barbiru i dometne: – Njih gore vodi Srećko, to je tvrd tip, odgovoran. Neće ti proći.

– Idemo – vikne Goleš u motorolu i rukom naloži specijalcima da krenu prema kući. Prva trojica već pretrčavala do ugla kuće i u čas se popeli na balaturu. Goleš i Barbir potrčali su za njima koliko ih noge nose, ali se sve ipak dogodilo prije nego što su stigli do kuće. Kroz otvorena vrata u kuću su utrčali specijalci, a trenutak kasnije isti otvor vrata rasvijetlili su bljeskovi puščanih hitaca. Otočku tišinu prekinula je zaglušujuća buka koja je prestala nakon desetak sekundi.

Prišli su kući, a jedan od policajaca išao im je u susret i zdvojno širio ruke. – Ležao je – ponavljao je i mahao kao poremećen – jebemti, mirno je ležao na podu.

Barbir se popne uz stepenice i uđe u kuću, premda je znao što će vidjeti. Mrtve, nove mrtve, ljude koji bi da nisu mrtvi mogli njemu i svijetu reći što se ovo stvarno događa.

 

* * *

Niko se nije vezala, tako da je letjela po sjedištu u svakom zavoju i na svakoj neravnini poskakivala do stropa auta. Zelinić je vozio kao lud. Pritiskao je gas do kraja, motao zavoje ne razmišljajući hoće li zakačiti kakav suhozid ili granu. Bili su slobodni, izvukli su živu glavu i ta je novost bila tako dobra i tako nevjerojatna da je Zelinića opijala. Sad je sve bilo u njegovim rukama: imali su Rover pun goriva i obje ruke na upravljaču i nikakva ih Služba neće više zaustaviti.

Popeli su se na visoravan i ostavili uvalu za sobom. Zelinić je sad prepoznavao krajolik: ovo je bilo središnje Čiovo. Ako ga je sjećanje služilo ova će ih cesta odvesti do Okruka.

Put je sad imao električnu rasvjetu, bio širi i bolje asfaltiran. Vozio je i dalje brzo, a sada i sigurnije jer je cesta bila bolja i znao je kamo ide. Prije širokog zavoja pred samim mjestom ugleda uz cestu neko vozilo i nekoliko ljudi. Upravo je pomislio kako su mu prepriječili put i kako će se morati probiti sa strane, kad ih je bolje promotrio i shvatio da su policajci. “Bit će da vozim brzo”, gorko se nasmiješi, ali zadovoljan: bili su tu baš kad su mu trebali. Sad su sigurni, nema više jurnjave, nitko im ništa ne može.

Autu se približio jedan od trojice. Mirko ga je jasno vidio: bio je mlad, ali sijed, čvrste uglate brade. Škiljio je ne bi li vidio tko je u automobilu. Zelinić se sjeti da ga zasljepljuju farovi i obori niska svjetla.

Sijedi tada podigne pušku. Neki neobjašnjivi, nelagodni predosjećaj naveo je Zelinića da učini nešto što ni mnogo kasnije nije sebi mogao objasniti. Koliko je dug i širok bacio se ispod sjedišta i u padu otvorio vrata i skotrljao se iz auta. U istom času čuo je zaglušujuću tutnjavu: policajac je ispalio u pravcu Rovera pun redenik.

Nije vidio što se događa s Niko. Samo je čuo metke kako probijaju vjetrobransko staklo i lim i zabijaju se u tlo pod autom, u siceve, u komandnu tablu. Odbijali su se i rikošetirali i frcali svugdje naokolo. Pokrio je glavu rukama premda je znao da je od toga nikakva pomoć. Pucnjava se čula dalje i dalje, meci su frcali, ali Mirko nije osjetio ni jedan prostrijel. A onda je zavladala tišina.

Primirio se i čekao da vidi što će biti. Ležao je ničice, s rukama preko glave, nepomičan kao da je mrtav. “Htio je pucati”, začuo je nečiji glas, očito onog sijedog. “Potezao je, morao sam”, govorio je dalje, a Mirko nije razumio kakva je to besmislica.

Sijedi je prišao autu sa suvozačke strane i sagnuo se preko oba sica. Zelinić je čuo kako nešto prčka rukom dvadesetak centimetara iznad njegove glave, a onda mu nešto tvrdo padne uz nogu. Napipao je dršku: bio je to pištolj. Sijedi mu je podmetnuo pištolj.

Zaključi da mu je bolje još mirovati. Sijedi je još pregledavao kabinu, a onda se začuo zvuk kao da netko povlači teret. “Što je to – dijete?” začuo se neki drugi, nepoznati glas, a potom potvrđivanje.

Mirko je otvorio oči i još uvijek ležeći na trbuhu pogledao ispod automobila. Vidjelo se ležeće tijelo i noge dvojice uniformiranih ljudi kako kleče uz njega. “Jebi ga, mrtva je”, začuo se onaj drugi glas “Srećko, pizda ti materina, ubio si dijete.”

Mirko tada opet zatvori oči. Nije bilo više ničeg što je želio vidjeti, ovdje ili bilo gdje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.