Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

ŠESTI DIO: EPILOG

 

48.

Gledao je lica okupljena oko iskopane jame. Sprovod je bio malen, svega desetak muškaraca i ni jedna žena. Glavnina su bili loše odjeveni, mladi muškarci grubih crta i depresivnog izraza, šutljivi i nekoncentrirani. To su zacijelo bili Tomini ratni drugovi, a možda i drugovi iz Službe: ljudi izglobljeni iz života, rashodovano oružje, neprilagođeni i besmisleni kao nenabijene puške. Jedino je njih izgleda imao: na pogrebu nije bilo nikakve rodbine, a iz razumljivih razloga ni Tominih nadređenih. Služba je policiji tek poslala dopis antidatiranog nadnevka o tome kako je Tomislav Bošnjak razrješen dužnosti i umirovljen zbog psihičkih tegoba. Time su zaključali još jedna vrata, jedna od mnogih.

Grob je bio na dobrom mjestu, na staroj sekciji groblja, ali je bio zapušten i nevelik. Na ploči je bilo samo jedno ime, žensko, i davni datum smrti. Barbira je još služila policijska memorija. Sjeti se da je to ime pisalo na vratima Bošnjakova stana: ime njegove babe.

Svećenik je obred dovršavao s vidnom dosadom. Izrekao je nekoliko uobičajenih riječi i poškropio grob prije nego što su grobari počeli lopatama zatrpavati lijes. Tomo je bio praktični katolik, i više od toga, i Barbir je bio gotovo ljut zbog traljavosti vjerskog obreda. Bošnjak bi sebi želio nešto bolje od ovoga.

Barbir se izdvojio među prvima i požurio prema izlazu bučno gazeći po šljunku. Nije želio biti opažen ili ni s kim razgovarati. Nije, međutim, uspio u toj namjeri. Dugim ga je koracima sustigao čovjek šezdesetih godina, krupan i crven, s izgledom srčanog bolesnika.

Hodali su neko vrijeme jedan uz drugog šljapkajući po šljunku. Bilo je očito da stari namjerava razgovarati, ali nije započinjao razgovor. Barbir se tada sjeti tko je njegov šutljivi suputnik: odvjetnik Ivčević, stari konzervativni oporbenjak i Bošnjakov susjed. On je bio vjerojatno jedini čovjek na groblju koji Tomu nije poznavao iz uniforme.

– Uspjeli ste – najednom progovori odvjetnik – Uspjeli ste mu napakovati.

Barbir se iznenađeno trgne, a Ivčević nastavi: – Policajci, komunjare. Svi ste isti: služili ste svojima, sad služite ovima. Važno da ste im pronašli žrtvenog janjca.

– Komu?

– To vi znate, ja ne znam. Nekome gore, kao uvijek. Ono što ja znam jest da Tomo to nije učinio. On to ne bi nikad učinio.

– Činio je. Nije bio jedini, ne tvrdim da smo svih pohvatali, ali je činio.

– Može Vas biti stid – uzrujano odvrati odvjetnik kojeg je oblilo još jače crvenilo – baš stid. “Niste svih pohvatali.” Pronašli ste žrtvu koju su vam donijeli u zdjelici. Ništa nema o Tomi što mi vi možete reći a što ne bih znao. On je bio zlato, zlato koje ste oblatili.

Ivčević ubrza korak i izgubi se negdje na parkiralištu. Barbir osjeti potrebu da malo sjedne dok ga prođe gorčina. Pronađe klupu i zapali cigaretu, ali je brzo baci jer mu nije prijala. Nije mogao prestati misliti na Ivčevićevo zlato koje je klalo ljude, rezalo tjelesima sise i glave i davilo ih u vapnu. Najviše ga je užasavalo što nije vidio odakle ta okrutnost: nije ju nalazio u fizionomiji, u biografiji, ni u uvjerenjima. Tko ju je napipao i kako? Čime ju je zalijevao? To naprosto nije razumio.

“Može Vas biti stid”: ponavljao je tu Ivčevićevu rečenicu i tražio razloge zašto ga je zapekla. Racionalno je znao da se nema čega stidjeti i da je učinio sve što je bilo u njegov djelokrugu. A ipak, želudac mu je govorio drukčije, a Ivčevićeve su ga osude pogađale gdje ga je boljelo. Ustane i uputi se prema autu.

Vozio se od groblja prema gradu, a kiša je upravo počinjala. Kolnik je bio prljav i pun mulja. Kiša je s asfalta sapirala slojeve ljetne prašine i zemlje koja se runila s tegljača koji su prolazili magistralom. Cestom za Lovrinac svakih je četvrt sata prolazio teški šleper pun zemlje i na deponij odnosio iskopanu zemlju s gradilišta. U protusmjeru vozile su mješalice za beton i kamioni s materijalom. Slobodna zona u Vodnom gradila se u tri smjene, radovi su već uznapredovali, a Woertl je obećao otvorenje u proljeće naredne godine. Gradonačelnik i župan već su se fotografirali na gradilištu za novine, a biskup je blagoslovio prvi položeni kamen uz entuzijastička izvješća na TV dnevniku. Barbir je otišao samo jednom vidjeti gradilište, prošli tjedan: jedan za drugim uz cestu u pustoši nicali su hangari za uvezene automobile, bijelu tehniku i namještaj. Ni jedan Vodnjanin neće ovdje dobiti zaposlenje, pomislio je ljutito, niti će se išta tu stvarno proizvoditi, samo će se trgovati. Zamišljao je onaj dan kad će ovdje, u kamenjaru, stajati u savršenom skladišnom redu tone frižidera, televizora, dostavnih kamioneta, kazetofona i tenisica, njemačkih, slovenskih i japanskih, ali nikad hrvatskih. Ljutila ga je ta pomisao, ali to nikom nije mogao reći. Čak i Lidija, a kamo li Čorak, rekli bi mu da je Titov nostalgičar i da se napokon probudi u svijetu slobodne trgovine.

Na semaforu kod suda zaustavio se u koloni. Golemi građevinski kamion pun zemlje brujio je u leru ispred njega prosipajući pomalo crvenkastu zemlju iz koša po kolniku. Kad se otvorilo zeleno svjetlo, kamion se pomakne zapahnuvši Barbira oblakom crnih i smrdljivih ispušnih plinova. Kamion je produžio ravno, a Barbir skretao desno k policiji. Po oznaci tvrtke i teretu Barbir zaključi da je i ovo kamion s Vodnog. Zemlju koju bi izdubli na gradilištu građevinari su nosili na obronke Marjana i bacali u more zatrpavajući plićak. Barbir je čuo od ljudi da je zaljev masan i žut od zemlje, izbrazdan novim umjetnim poluotocima, da nalikuje krajobrazu nakon kakvog strašnog rata budućnosti.

Popeo se na kat mahnuvši čuvaru. S iznenađenjem ustanovi kako mu je soba otvorena. Čorak je sjedio unutra, sam, iza navučenih zavjesa i s bocom lozovače pred sobom. Kao da ga je čekao: čim je Barbir provirio kroz vrata, Čorak gurne jednu čašicu preko stola i pokaže mu rukom da se posluži.

– Nešto slavimo? – Upita Barbir, premda je Čorakovo smrknuto lice jasno govorilo suprotno. Barbir je, međutim, morao nešto pitati: to da je Čorak ovaj sat ovdje i da pije sam bilo je tako čudno da je tražilo objašnjenje.

– Na neki način. Kćer mi je dobila posao.

– Ova šta je friško rodila? Krasno. Gdje?

– Wellington, Novi Zeland. Mikrobiolog u laboratoriju za umjetnu oplodnju. Putuje drugi utorak.

Čorak trgne čašicu i ulije je u sebe. Onda opet progovori: – Valjda bih trebao biti sretan?

– Bi li?

– Možda. Ovdje je već godinama bez posla, muž joj je za dva soma radio u poduzeću u stečajnom postupku. Tamo su oboje našli posao, imaju dijete i za pola godina steći će sve žele.

– Kuću s okućnicom, bejbisitericu, auto… Sve što su tvoja i moja generacija željele, ali im nije bilo suđeno. Imaš pravo, morao bi biti sretan.

– Je, ali ja idući utorak, u jedno popodne, jednim letom, gubim kći i unuka. Novi Zeland je dvanaest sati leta, kući će dolaziti svaku drugu godinu, kad svaki slijedeći put vidim unuka neću ga prepoznati. Njega djed neće svaki dan voditi u park. Meni ide starost, a djecu neću imati kod sebe, ni njihovu ruku pomoći. Ti znaš Valtera?

– To ti je zet?

– Da. Valter nije htio ići. On bi ovdje radio za pola koliko će zarađivati tamo. Ali nije se moglo. Ona ga je na koncu stisnula. Rekla mu je “jebi ga, ti radiš, makar i za sitniš, ja sjedim doma i gledam jutarnji program.” Ona ga je natjerala da traže radnu dozvolu i vizu.

– Jebiga, kad je ovdje kako jest. Tko to zna bolje od nas?

Oba su zašutjeli, kao da se slažu da se o tome više nema što reći. Barbir tada prekine tišinu i ispriča što se dogodilo na groblju i kakav je razgovor s Ivčevićem vodio.

– Čorak – upita napokon, kao da vjeruje da će mu stari stvarno dati neupitni pravorijek – jesmo li napravili sve što smo mogli? Ima li nas itko pravo optužiti za zataškavanje?

Čorak je kratko razmišljao. – Ne. Za to ne. Mogu nas kriviti za nemar, jer smo pustili da Bošnjaka ubiju. Trebali smo misliti na vrijeme. Samo za to smo krivi.

Barbir je znao što Čorak hoće reći. Bošnjaka je netko od specijalaca očito ubio po naređenju, toga su obojica iz dana u dan bili svjesniji. Barbiru nije iz glave izlazio onaj trenutak kad je pustio specijalce da prvi ulete u kuću i kad je čim su ušli na vrata ugledao bljesak rafala automatske puške. Razgovarao je kasnije, makar neslužbeno, s većinom frajera koji su upali u kuću. Svi su se slagali kako nije trebalo pucati, kako je unutra bio tek jedan živ čovjek koji je ležao na podu i jecao. Kad je prvi među specijalcima ispalio rafal u sobu, drugi su to učinili u strahu i po automatizmu. Bošnjak je bio izrešetan s više desetaka metaka.

Barbir je znao koji je policajac zapucao prvi. Tražio je da se protiv njega i zapovjednika patrole koji je ubio Niko pokrene unutrašnji stegovni postupak, ali je Goleš pobjesnio na samu ideju. “Stalno sumnjičiš moje ljude”, derao se. “Ti nisi bio u ratu, ne znaš što je borbena situacija. Znaš li što znači upadati u kuću gdje očekuješ neprijatelja, naoružan i polulud od straha? Znaš li kako je onome koji upadne u takvu kuću i ugleda tri mrtva tijela i sobu masnu od krvi? Kako znaš da ti ne bi u panici povukao okidač?”

– Samo smo to pogriješili – oglasi se opet Čorak. – Da je Bošnjak preživio, imali bi slučaj.

Barbir je to znao. Samo je toliko Fradelić i tražio. Bilo je dovoljno da Bošnjak prizna da nije ubio Matokovića u Zagrebu, da izjavi da tamo nije bio. Imali bi dva koordinirana umorstva od dva počinitelja, a to po definiciji znači zavjeru. Ali Bošnjak je bio mrtav. Razmak umorstava bio je deset sati. Bošnjak nije bio ni u jednom avionu, autobusu ili vlaku koji je te noći vozio između Zagreba i Splita, ali to ne znači ništa. Mogao je putovati na drugi način. Nisu imali slučaj.

Čorak ulije još lozovače. Barbir nije brojao, ali ovo mu je morala biti barem peta. – Sve će se zakopati, kao i uvijek. Ali bih volio da bar mi znamo istinu. Za koga je na koncu radio Tomislav Bošnjak?

Barbir ustane i uputi se prema vratima. – Na koncu? Na koncu, mislim, za nas. Sad idem. Imali smo dugi dan.

– Sutra nas čeka još jedan sprovod.

– Da – kiselo se nasmije Barbir – učestali su ovih dana. Doći ćeš?

– Ne. Moji su ovdje još samo tri dana. Nastojat ću bit s unučicom što više vremena.

– Pozdravi kći. I Valtera. Volio bih da je ispalo s njima drukčije.

– I ja – odgovori Čorak navlačeći vjetrovku. – Volio bih više nego išta.

 

49.

Miro i Dario su se prestali tući. Cijelo su se posljepodne nemilosrdno pestali i svađali oko svake igračke, a Barbir ih je neprestance razdvajao. Sad su se umorili i klonuli, ležali na tapetu i bez riječi igrali Nintendo.

Bili su kod njega cijelo poslijepodne. Barbir pogleda na sat: bilo je četvrt do osam i Divna će ih uskoro doći preuzeti. Tatina subota popodne je završila.

Pokušavao je biti duhovit, šarmantan i omiljen otac, kupiti ih dosjetljivošću i brižljivošću. Znao je da im tako malo može pružiti za tako malo vremena, kad već nije s njima iz jutra u jutro, iz objeda u objed, u svakoj gripi ili lošoj školskoj ocjeni. Danas ga međutim nije išlo. Nije imao dobre volje koju bi im mogao prenijeti ni energije ni smisla za šalu. Mlitavo su šetali Sustipanom i Zvončacem bez puno razgovora a onda se povukli u kuću pred ranolistopadskom kišom. Nakon toga djeca su se zabavila sama – pretežno kavgom, a Barbir je utonuo u ružne misli.

Dva sprovoda u dva dana – to je bilo odviše, pa makar bili i tako različiti.

Za razliku od Bošnjakovog, Nikin je sprovod bio velik, pun ljudi i dramatičnih emocija. Na Tominom pogrebu oni koji su tugovali činili su to suspregnuto i tiho, na Nikinom potresno i burno. Niko je na Lovrincu ispratilo više stotina ljudi, susjeda i učenika gimnazije koju je neredovito pohodila. Ako je netko od njih i posumnjao u službeno izvješće o smrti u prometnoj nesreći, jamačno je vjerovao da je Niko umrla od očekivanog overdosea. Obitelj je konsternirana hodala iza kovčega, uplakana i brojna. Osim majke koja ju je dizala tu su bili stričevi, gomila njih, svi slični, golemi, brkati i mišićavi kao mesari. Majka se vješala o ramena dvojici od njih i kukala sve dok tijelo nije završilo pod zemljom.

Barbir se na pogrebu pojavio s Lidijom, prvi put javno. Negdje na pola sprovoda kad su emocije narasle osjetio je kako je u gužvi potražila njegovu ruku i stisnula je. Odvratio joj je stisak.

Tražio je pogledom Zelinića. Nije očekivao da će biti tamo gdje bi pripadao, naprijed, među ožalošćenima. Ipak, bilo je tužno vidjeti ga skrivenog u mnoštvu, bez prava na javnu tugu ili žalovanje. Nakon što su radnici zatvorili betonskim poklopcem grobnicu, preostali ili zakašnjeli pohitali su se žalovati rodbini. Kao da je dočekao dugo čekanu prigodu, Zelinić je, crvenih očiju i malaksao, pristupio Nikinoj majci.

Nije se uspio žalovati. Nikina majka je zaridala i bacila se na njega udarajući ga šakama po plećima. “Ubio si je, nitkove, ubio si je”, zapomagala je, a Zelinić se bez riječi odmaknuo i pobjegao. Barbir je čvrsto držao Lidiju za ruku i mislio kako mora biti strašno ne smjeti biti na ukopu vlastite ljubavi.

Lidija ga je zabrinuto pogledala. Znao je što mu želi reći: kako je strašno što se Mirku događa. Zelinić već tjednima nije dolazio na posao. U kadrovskoj je pokrenuo postupak odlaska u mirovinu. U lučici ga nisu viđali, a s obzirom na to koliko je gnjevno Ivčević govorio protiv njega pitanje je bi li bio i poželjan. Za javnost on je bio žrtva nesretnih okolnosti u čiji se život upleo koljač psihopat. Za one koji su znali, a obavješteni Split jest znao, on je bio doušnik, špicl nekakve mutne špijunaže, novinski provokator, pa i suučesnik. Susjedi su ga prestali viđati, a iz njegovog bi stana tek noću dopiralo svjetlo i prejaka glazba koju bi nedovoljno educirano susjedstvo opisivalo kao “nekakve orgulje”. “Jednom ćemo ga posjetiti”, rekla je Lidija dok su izlazili s Lovrinca, a Barbir zaključi da bi i sam to želio.

Miro i Dario zaspali su glava klonulih uz trosjed. Likovi igrice sami su se naganjali po monitoru. Barbira je prenulo zvono kućnih vrata.

Divna je ušla kao furija, kao i obično. Izgledala je izvrsno: imala je svježe pramenove, pustila je malo dužu kosu i kupila baloner za kišu široke kapuljače koji joj je sjajno pristajao.

– Zaspali, a? – upitala je, a Barbir je ispitivački pogleda kao da traži gdje je očekivani ubod i provokacija.

Ponudio je pićem, pristala je. Donio je na stol bocu ledene anisete, bokal vode i dvije čašice. Ona je u međuvremenu probudila blizance i dovodila ih u red diskretnim majčinskim potezima: uvlačila im je majicu u hlače, popravljala im kosu i pipala obraze nisu li se odveć zagrijali.

Kad je posao bio gotovo, sjela je onako u kabanici na trosjed i otpila malo anisete.

– Završila vam je gužva, a? Pratila sam malo po novinama.

– Završila je, recimo. I bolje, jer mi je pomalo bilo dosta. Reci – kako tvoj biznis?

– Kao i svaki. Neplaćenih računa do krova, svi ti duguju, moraš molit za svoje. Ali preživi se. Mogu nahranit sebe i njih.

– Ako hoćeš, mogu davati više…

– Ni slučajno- odgovorila je strogo, kao ljutita učiteljica. Barbir je znao da su njihove svađe uvijek počinjale kad bi proturječio ovakvom njenom tonu. Divna iskapi anisetu i naglo promjeni temu:

– Čujem da imaš nekoga?

Barbir se zacrveni do ušiju. Shvatio je da će ispasti smiješan i da mu se plete jezik i naprosto kimne potvrdno glavom.

Gledala ga je sa zanimanjem, a onda nastavila: -Drago mi je.

Pogleda je iznenađeno. – Stvarno mi je drago. Dosta mi je podbadanja i durenja koje nije vodilo ničemu. Hoću da se skrasiš, jer ću onda i ja imat mira. Trebali smo jednom ovo rasplest.

Djeca su već bila u jaknama. Divna ustane, prebaci kosu preko uha i uputi se prema izlazu: – Nadam se da ćeš nas jednom upoznat. Ne moraš odmah, kad ti budeš spreman.

Zatvorio je vrata za ženom i djecom, vratio se u dnevnu sobu i prevalio na trosjed. Pomisli na Lidiju koja se trebala pojaviti za desetak minuta i osjeti zaljubljeničku bolnu ugodu koje se sjećao iz srednjoškolskih dana kad je venuo za curama u all starsicama. Shvatio je kako ga je ono što je Divna kazala ganulo i začudi se tome. Iz razloga koje nije razumio niti opravdavao njen blagoslov i potvrda bili su mu važni.

Ustane i ode u kuhinju provjeriti je li s večerom sve u redu. Punjene lignje pekle su se spokojno u foliji i vinskom octu i postajale bakrenocrne. Barbir zatvori štednjak zadovoljan što će Lidiju opet dojmiti domaćinskim umijećem.

Mirisao je mirise iz kuhinje, pregledavao čistoću noževa i vilica i čekao zvono na vratima.

Sjeti se opet Zelinića i sirote djevojke pod travom na Lovrincu. Sjeti se i Bošnjaka koji vjerojatno nije imao ni časa u životu kad nije bio sam. Pomisli kako ima ono što je jedan od njih imao i izgubio, a drugi vjerojatno nije ni upoznao. Pomisli kako je, zbroji li se sve i oduzme, na koncu ipak drsko nezahvalan.

 

50.

Da nije upoznala to mjesto u danima njegova blještavila, svjetla i svjetine nikad ne bi vjerovala da je ono pamtilo takve dane. Proplanak pred Gospom od Sedam Žalosti opet je bio onakvim kakvog ga se sjećala iz vremena pubertetskih bolećivih lutanja Marjanom. Bio je malen poput veće sobe, a crkvica još manja. Proširenje u šumi jedva su obasjavale preostale uljanica koje su još gorjele ostavljene, premda su se hodočasnici razišli pred više tjedana.

Ispomažući se s to malo svjetla lumina Lidija je napipala zid crkvice. Unutrašnjost nije mogla vidjeti u mraku, baš kao ni sliku u ornatu sa sedam teških i prijetećih bodeža u Marijinom srcu. Zato je nazirala ispisani zid. Stare su molitve blijedile, ali su nove našarane grafitom ispisivane svakog novog dana. U vrijeme hodočasničke euforije ispisivano ih je toliko da se zid crnio. Nije ih u polumraku mogla čitati, ali je znala što na njima piše. Ljudi su i nadalje molili da dobiju dijete i da ozdrave od raka, srednjoškolci da isprave fiziku ili prohodaju sa Sanjom ili Ines, djevojke da se napokon udaju, a majke da im sinovi ne poginu u ratu – ovom ili budućem.

Okrenula se prema mjestu gdje su vidioci pred četiri mjeseca ugledali Dobrog Isusa u krošnji s plamtećim srcem koje je držao u ruci kao jetricu u tavi. Oko mjesta ukazanja tlo je bilo popločano zgnječenim i izobličenim voštanicama i zgašenim luminima koji su ležali na tlu u bezobličnom neredu.

Lidija je naposlijetku shvatila. Dogodilo se to u trenutku, kao kad netko isključi prekidač. Shvatila je da je ovo mjesto za nju prazno i da ništa ne vidi. Ništa nije vidjela među krošnjama, ništa nije vidjela u polusvjetlu uljanica ni u Srcu Isusovu. Sve je bilo prazno kao školski razred koji su napustili učenici nakon jutarnje smjene. Sad je to znala, suho i trezveno, onako kako čovjek zna da nije više mlad, pa makar mu to i ne bilo drago.

Jedva se pipajući spustila do ceste. Upalila je žućkasti Nissan i za petnaest minuta bila kod Barbira.

Večerali su lignje, a potom vodili ljubav, sporo, pomno i dobro. Lidija je opazila da je Barbir drukčiji, da je kao bez kočnica, hrabar a nježan i opušten.

Neko su se vrijeme izležavali pod plahtama, a onda je Barbir ustao, donio sa stola plavac i dvije polupune čaše i upalio TV. Pustili su da slika bez glasa žmirka i ljeska se u sobi sve do kasnih večernjih vijesti.

Na pola vijesti Barbir pojača ton. Uz svečani plotun i stroj u Zagrebu se ministarstvo opraštalo od trojice agenata poginulih na Čiovu. Spiker je bez grama tronutosti čitao priopćenje o tome kako su djelatnici Službe hrabro poginuli pri hvatanju serijskog ubojice. Na ekranu su zasvjetlila tri portreta – vjerojatno iz putovnice – a ženski je glas neutralno čitao biografije stradalih. Barbir ih se sjeti, sve trojice, kako su ležali do guše u krvi oslonjeni uz zid kao lutke.

Potom je slijedio nekakav diplomatski protokol, pa vijesti iz raznih tvornica. Naposljetku se na ekranu pojavila Fradelićeva slika.

Voditelj je kazivao ono što je Barbir već znao. Fradelić je jutros imenovan državnim javnim tužiteljem a sutra će polagati prisegu. Na podnevnim je radijskim vijestima čuo i Fradelićev prvi govor nakon imenovanja, izrečen odmah po dolasku u Zagreb.

Uzbuđen i shrvan tremom, Fradelić je uzbuđeno govorio o nepravilnostima i naraslom kriminalu. Rekao je kako nitko ne može imati mirnu savjest dok se takve stvari zbivaju, a najmanje pravosuđe. Barbirova ekipa s posla složila se da je dobro što je naš čovjek otišao gore u Zagreb. Fradelićev su nastup ocijenili kao svjež, odrješit, borben i ohrabrujući. “Bogu hvala, netko će rasčistiti ovaj smrad”, kazao je Čorak, a Barbir nije imao ozbiljnih razloga da se s njim ne složi u tim nadanjima.

Lidija i on ležali su na trosjedu, pijuckali vino i slušali taj isti govor, sada uz televizijsku sliku. Fradelić je bio lijep, doimao se nekonvencionalnim onako nepočešljan i uzbuđen. Iza njegovih leđa govor je s vidnom ugodom slušala skupina političara. Jedan među njima privukao je Barbirovu pažnju. Točno iza Fradelićevih leđa s blagim i zagonetnim smješkom na licu govor je slušao Pročelnik, a aerodromski mu je vjetar plave vlasi rasipao po čelu.

 

 

Split, svibanj 1998. – listopad 1999.

 

 

Likovi, imena i događaji u ovoj knjizi izmišljeni su. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima tek je posljedica njihove tipičnosti.

Ova knjiga ne bi bila ovakva kakva jest bez pomoći nekolicine ljudi. Zahvaljujem gospodinu Miranu i Suzani iz Hrvatske gospodarske komore Split što su mi pomogli da se obavijestim o problematici zona slobodne trgovine. Zahvaljujem i prijateljima Ivici, Anti i Alemu jer bez njih ne bih možda ni počeo pisati fikciju.