Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

TREĆI DIO

 

20.

To je stvarno bila pustoš.

Krajobraz je izgledao kao iz kakvog filma o gastarbajterima: bijedna kamena pustinja. Vapnenačke ploče i razbucani suhozidi prekrivali su ravnicu. Između kamenja provirivali su busovi zemlje i čuperci sivozelene sparušene trave, a među sikama je tu i tamo provirivao poneki grab ili dračavi grm. Nije bilo čak ni koza ili nečeg sličnog: dolina je izgledala kao sukus svega nekorisnog, nevrijednog i uzaludnog.

Izašavši iz auta, hodali su nekoliko minuta kroz pustoš. Čoraku se činilo, bez smislenog smjera. Na koncu su se zaustavili kod željeznog stupa. Bio je poboden posred ravnice, sam samcat, kao prometni znak koji je ostao, a cestu je netko zatrpao. Na stupu je bila ploča. Očito je tu bila dugo, a vrijeme je nije štedilo. Crvenila se od rđe i poluoguljene boje razorene kišom i južinom. Na ploči je bio natpis koji je Čorak s mukom pročitao. Narančasto-bijela pozadina i jednostavni logotip: Woertl GmbH.

– To je, dakle, to.

– To. Glupo, ali istinito.

Čorak dobro promotri malog, možda po prvi put otkad su se upoznali. Bio je zaista mlad i pomno je pazio na svoj izgled. Nosio je lenonice koje su mu dobro pristajale, a šišao se kratko. Imao je jedriličarsku jaknu koja se ovdje, u Mosoru, pokazala kao dobra procjena: puhalo je jugo i bilo je svježe.

Čorak je Nenu Novaka provjerio onoliko koliko je mogao prije nego što ga je jednog jutra nazvao i zamolio za pomoć. Dečko se činio čist, jasan i predvidiv: gradsko dijete, rat je proveo u sanitetu, najviše u dubrovačkom primorju i Hercegovini. U novinama je radio već pet godina, ali je još bio honorarac, jer je list bio u krizi pa je srezao novo zapošljavanje. Čorak je Novaka pokušao povezati s bilo kojom osobom ili događajem vezanim za umorstva, ali se činilo da tu nema nečeg značajnog. S Bilaćem ga je, dakako, vezivalo što mu je bio gazda. Sa Zelinićem jedrenje: Novak je bio viceprvak Splita u klasi optimist, ali je jedrio u konkurentskom Labudu i nije, izgleda, navraćao u Zelinićev Split. Govorilo se da je štićenik Lidije Popić, ženske za koju se sve ozbiljnije govorilo po hodnicima policije da je Barbirova ljubavnica.

Čorak je znao da je Goleš zvao novine i tražio da se Popićeva skine sa slučaja. Znao je i za tračeve o njenoj vezi s Barbirom. Znao je i to da je Neno došao u Novo doba uz Popićkinu pomoć, ali novinarka nije bila toliko moćna da mu pomogne da se trajno zaposli. Čuo je i to da je Novak kad je bio u sanitetu spasio Lidijina brata da ne iskrvari. O svemu je tome morao promisliti i ravnati se po tomu kad bude vagao Novakove riječi.

– Možete mislit – progovori mali – sve zbog ovog kamenjara. Ovdje nije ni kozama dobro, a ova je ledina izazvala najveću komunalnu aferu u zadnje četiri godine. Jebemti, to je bio baš rat.

– Što su htjeli Lozančićeva i Belak?

– Počelo je s time što je htjelo ministarstvo gospodarstva. Ministarstvo je pred tri godine pokrenulo akciju osnivanja slobodnih carinskih zona u pustim, rijetko naseljenim i zaostalim krajevima. Vi znate kako su se u nas osnivale slobodne zone: u lukama, uz aerodrome, gdje su dobre komunikacije. Ministarstvo ih je htjelo posijati na kršu, u svrhu razvoja, znate već kako to ide. Grad je, međutim, htio u Vodnom sagradit palionicu smeća. Uz palionicu je trebala ići reciklaža. Tu su lokalni političari uključili strani kapital, firmu koja bi donijela tehnologiju, održavala i vukla neki novac. Neke Švicarce, taj Woertl.

– A njih dvoje?

– Oni su lobirali protiv toga. U pitanju je bila opasnost od zagađenja vode i pristup pašnjacima. Trebalo je mijenjati republički prostorni plan, tako da se borba vodila visoko u politici. Belak je nastupao kao zaštitnik vode, iako je šef vodoprivrede postao tek kasnije. U početku se furao na bezinteresnu ekološku svijest. Znam da se onda pričalo kako je to što je dobio fotelju u vodoprivredi značilo da Woertl sigurno gubi.

– A Lozančićeva?

– Ona mi je onda bila strašno simpa. Ponudila je besplatne pravne usluge seljacima koji su kolektivno tužili županiju jer im devastira okoliš i onemogućava stočarstvo i seoski turizam. Moš mislit – turizam – Čorak s iznenađenjem primjeti Novakov sarkastični ton, sasvim drukčiji od entuzijazma iz novinskih tekstova.

– Čudim se da su lokalni ljudi bili tako ekološki osviješteni.

– I nisu. Lova je u igri. Slobodna carinska zona nosi velike povlastice i puno radnih mjesta. Već su sebe vidjeli kao mali Hongkong.

– Je li Bilać imao kakve veze s tim?

– Kako ne! – Novak prasne u smijeh u kojem se jasno osjetilo ogorčenje – Pa znate da je on bio nabrijan na ekologiju u to vrijeme. Strašno se furao na šume i to. Zato je i tražio da u novinama pumpamo cijelu stvar, pritišćemo javno mnijenje. Moram priznat da sam se onda strašno bio zagrijao, pogotovo jer su ti iz Woertla izgledali kao teški mutikaše. Danas mi se čini da sam zagucao kao glamac: vraga je to imalo veze s ekologijom.

– Ne? – Čorak pokuša prikriti kako ne razumije o čemu Neno priča.

– Zaboga, pa to znate. Ministarstvo je pola godine kasnije proglasilo da će Vodno do 2002. biti slobodna zona. Što je još važnije, pravo koncesije dobila je jedinica lokalne samouprave. Možete mislit: općina s par stotina duša i možda četiri-pet činovnika dobila je u krilo milijunski biznis. Zagreb je objasnio da hoće decentralizirati odlučivanje, jačati lokalnu samoupravu.

– I što je bilo dalje?

– Pojavila se neka firma, opet totalno mutna, Mediterranean Management, i ponudila općini predugovor. Govorilo se da su papiri pred potpisivanjem. A onda se umiješao i Woertl i ponudio se kao koncesionar. Na palionicu su zaboravili. Možete mislit kako sam se osjećao: kao magarac.

– A taj Matoković? Koja je bila njegova uloga u tome?

– Nakon otprilike godinu dana frka obje su se strane primirile jer su slijedili lokalni izbori. Vi znate kakva je općina Vodno: tu vladajući sigurno dobijaju, ja ne znam čak imaju li opozicijske stranke uopće ogranke. Počelo je nagurivanje za mjesto na općinskoj listi i za stolicu načelnika. Onda su izvadili tog Matokovića. Bio je to šok za svih, jer se tip uopće nije javljao u polemikama, nije bio stranački angažiran, a u mjestu su ga jedva poznavali iako je iz Vodnog rodom. Bio je načelnik kratko, brzo je izmigoljio u Zagreb na neko bolje mjesto. U tih par mjeseci, koliko ja znam, potpisan je predugovor.

– Dakle, opet ništa od seoskog turizma.

– Ispada tako. Meni je najgore što sam se onda dao navući u kampanju i biti suučesnik. Onako bi bar imali palionicu.

– Kako to mislite – uvući u kampanju? Znači, Bilać Vas je uvukao?

– Ne on osobno, naravno. Sumnjam da on uopće zna da Neno Novak postoji, a ja sam ga vidio možda pet-šest puta. Stvar je bila u tome što je on imao interesa u svemu tome.

– Drugim riječima, nije baš sve radio samo u ime ekologije.

– Tako je. Ovo što ću vam sad reći samo je glasina koju sam čuo. Vi je nećete moći provjeriti baš kao ni ja, nemojte imati iluzija. Priča je bila da Bilać stoji iza Mediterranean Managementa. Ne nominalno, naravno. Ulagača je bilo desetak, sve neke zakukuljene firme iz Paname, Bermuda i pizde materine.

– Postoji još dvoje ljudi za koje bih želio znati da li imaju ikakve veze s ovim kontekstom. Marija Jurić i Stjepan Šerić.

– Marija Jurić – sindikalka?

– Da.

– Za nju nemam pojma. A ni za njega, zapravo, ali poznavajući Šerić, on je imao veze sa svakim kontekstom. Tamo gdje je vonjala lova on je uvijek morao biti. Ako ga ne bi pustili na vrata, ušao bi kroz dimnjak.

– I što je na koncu ispalo sa svim tim?

– Mislite – ovim? – odvrati Neno, zgrabi rukom šaku kamenja i baci je od sebe. – Nemam pojma. I iskreno rečeno, jedva da me zanima. Vjerujte mi, afere su čak i mene prestale zanimati, koji sam novinar. Zamislite kako je čitateljima. Sve je to kloaka, more govana. Upotrebit će te jedni ili drugi. Sve je to goli smrad, sami smrad.

Došli su natrag do auta. Čorak stisne centralno otključavanje i auto mu odgovori signalom. Sjeli su, policajac okrene ključ i istjera auto s makadama. Cesta je presjecala ravnicu po sredini, posve ravna i pusta. Čorak pogleda lijevo i desno prije nego što će auto izvesti na asfalt. Shvati kako je to glupo: ovom cestom nitko ne prođe satima. “Kakva pustoš”, pomisli još jednom, “posrana pustoš.”

 

21.

Opet je sjedio u onoj istoj sobi gdje su ga saslušavali pred nekoliko tjedana. Unutra nije bilo nikog. Vani su se na hodniku vrzmali neki policajci, ali ni Barbira ni Čoraka nije bilo. Zeliniću se činilo da je prošlo bar deset minuta. Onda je na koncu ušao Barbir.

– Jebešga. Čovjek se prevari u ljudima – progovori Barbir nakon kraće šutnje, a Zelinić je u tom trenu znao da su maske pale. Došlo im je do glave.

Barbir ga je gledao s neskrivenim razočarenjem, i da se to razočarenje nije ticalo njega, Zelinić bi ga držao patetičnim. Osjeti neugodu, potrebu da sve to predstavi u boljem svjetlu. Zaključi, međutim, da će još šutjeti. Možda tako bude bolje.

– “Ovo je početak jednog predivnog prijateljstva” – iz kojeg je filma ta rečenica?

Zeliniću nije bilo do smijeha, ali ga je nasmijavala pomisao da je razgovor počeo prije kao kviz, nego kao ispitivanje. – Znate to jednako dobro kao i ja. Završni prizor Casablance.

– One večeri u lučici bila mi je ta rečenica na pameti. Zaista sam to mislio. Vidiš, čovjek se prevari.

– O čemu je riječ? – Zelinić odluči blefirati, iako nije bio siguran je li to pametna odluka.

– Sjećate se te večeri? Došao sam Vam pomoći jer ste bili u istinskoj nevolji. Znate što sam tražio zauzvrat. Odgovor na jedno jednostavno pitanje. Pitao sam Vas to isto pitanje već dvaput. Pitam sada i treći…

– Znam pitanje. Jesam li vam prešutio nešto što sam trebao reći?

-Jeste li? – Barbir je još stajao sasvim uz vrata. Ona se otvore i uđe Čorak, bez notesa, papira ili ikakvih pribilješki.

-Ne – Zelinić odgovori odlučno i odmah. Istog mu je trenutka u glavi sjevnula spoznaja da je pogriješio.

Čorak skoči prema njemu poput predatora. Ispod sloja straha i iznenađenja Zelinić se stigao začuditi koliko je debeli okretan i brz. Zgrabi ga za ovratnik i pritisne uza zid. Nije vikao. Govorio je sasvim tiho, što je Zelinića više plašilo – Reci samo jedno: tko?

– Što – tko?

– Znaš dobro. Dosta je zajebancije.

– Što hoćete…

– Hoću znati tko je naručivao pisma, i osobito: tko je određivao imena?

Mirko se krivio od straha. Pogledao je Barbira. Više nije bilo dobrog i lošeg dečka: Barbir ga je gledao jednako ledenim pogledom. Sve su shvatili. Bilo je glupo blefirati. Bit će gluplje nijekati.

– Pustite me, reći ću.

Čorak olabavi stisak. Zelinić sjedne, ali stigne opaziti sjenu razočarenja u Barbirovu pogledu. “U kurac. Još mi je vjerovao, bar malo”, pomisli.

– Tko? – Čorak je još bio nadvijen nad njim.

– Ne znam. Uvijek je bio isti čovjek, mogu ga opisati ali mu ne znam ime. Predstavljao se kao satnik.

– Satnik? – Čorak izvije obrve gestom nevjerice – On je davao naloge i imena?

Zelinić potvrdi glavom.

– Znači, sve je otpočetka bilo dirigirano?

-Ne, ne otpočetka. Počelo je kako sam vam ispričao. Rekao sam vam punu istinu o tome kako sam počeo radit Nedjeljnog prijatelja. Prvo sam pismo napisao sam.

– Ono o Bilaću?

– Tako je. Pismo o njemu napisao sam za svoj gušt, da mu napakostim. Poslije dva dana su me kontaktirali.

– Kako?

Zelinić je šutio zamišljen. Jasno se vidjelo da se sprema priznati nešto što će s mukom prevaliti preko usta. Pognuo je glavu i crvenio se tako da je Barbir pomislio da će mu pozliti.

– Postoji nešto što ne znate.

– Mnogo toga, očito – Čorak odgovori sarkastično. Barbir je uviđao da ovo nije ispitivačka taktika: stari je bio gadno ljut, tako ljut da ga nikad nije sličnog vidio.

– Ja radim za obavještajnu službu od 1996.

Nekoliko su trenutaka svi šutjeli, a onda Barbir puhne. Ovo je otišlo predaleko.

– Unovačen sam 96., dok sam bio na ledu. Bio sam na rubu: pred otkazom, visila mi je sudska tužba za vratom, nisam mjesecima napisao retka, odvjetnik mi je rekao da mi ne može pomoći. Onda su oni došli.

– “Oni”?

– Satnik. On je jedini kojeg sam ikad vidio. Mali, crvenokosi, plećati tip, uvijek u civilu. Pozvao me na telefon i ponudio mi posao. Našli smo se na kavi u Jazzu i tamo je otvorio karte. Pristao sam, jer mi je rekao ono što sam htio čuti.

– Da će Vas vratiti na posao i riješiti suda?

– I to, ali ne samo to. Bio je jako ljubezan. Rekao je da prati moj rad i da zna da sam posvetio život raskrinkavanju svinjarija. Isto tako, da zna što su mi napravili u redakciji i kako su me sramno izdali.

– “Sramno izdali” – tako se on izrazio?

– Baš tako. Tu me kupio. Rekao je da imamo zajedničke neprijatelje.

Nisu ništa pitali, pa Zelinić neodlučno nastavi: – Odmah sam mu rekao da neću cinkariti kolege. Nasmijao se i rekao da ne banaliziram, da njega ne zanimaju obični ljudi koji čestito rade posao.

– Zajednički neprijatelj je bio Bilać? – Čorak upadne u riječ.

– Tako je. Rekao je kako je Bilać za njih sigurnosno pitanje: lakomi tajkun koji riskira s tisućama radnih mjesta. Kazao je kako politika okreće stranicu, kako će se obračunati s ratnim profiterima i kako Bilaća imaju na oku. Morate razumjeti, rekao je sve ono što sam o Bilaću ionako mislio. I što misle svi drugi. Osim toga, sve je to bilo strašno benigno. Ja nisam bio nikakva njuška u holdingu, urednik ili menadžer. Javljali su mi se rijetko, obično s nekim vrlo jednostavnim upitom koji se ticao atmosfere u kući ili glasina. Valjda sam bio – kako se ono kaže u špijunaži…

– “Spavač”. Bili ste spavač.

– Kad sam pristao, svi su problemi najednom nestali kao rukom. Sud je uvažio nagodbu, vraćen sam na posao. Osim toga: nikad od njih nisam primio novac. Ni kune. Nisam nikog ozbiljno odcinkario, doveo ga u nevolju. Do pred mjesec dana bio sam presretan što sam pristao, mislio sam da mi je to najbolji dil u životu.

– I onda su spavača probudili. Hoćemo čuti nešto o tome.

– Pisma za Nedjeljnog prijatelja počeo sam pisati onako kako sam vam kazao. Ne znam jesu li oni imali prste u tome da me Blaženka zove, vjerovao sam da ne. Prvo sam pismo napisao kao svoju sitnu pakost. Nikad to ne bi napravio da sam sebe doživljavao kao špijuna ili štogod takvo… I onda je satnik došao.

– Kako ste komunicirali?

– Uvijek bi on zvao. Nije postojao kanal kojim bi ja njega pozvao ili tražio. Zvao bi oko devet navečer, uvijek kad sam bio sam. Po tome sam zaključivao da zove negdje iz blizine gdje me ima na oku, možda s mobitela u autu. Tražio bi hitni servis televizora. Ako bi telefon zazvonio odmah potom, onda je bila hitna poruka. Ako ne, nalazili bi se u ponoć i četvrt na gatu na Matejuški. Valjda bismo ljudima izgledali kao srednjovječni homići.

– Vratimo se pismima. Kažete da vam nisu naručili prvo pismo. Ali ostala jesu – umiješa se Barbir. – Kad i kako je počelo?

– Odmah nakon onog o Bilaću. Dobio sam poziv.

– Hitni ili….

– Obični. Hitni je postojao kao teorijska opcija, ali nije korišten.

– I što je tražio od Vas?

– Rekao je da se njegova služba napokon počela baviti pravim poslom, istraživanjem devijacija, korupcije i sličnog. Kazao je da su to “dugo čekali” – baš se tako izrazio. Bilo im je potrebno “stvaranje atmosfere”. Točno je tako rekao: stvaranje atmosfere, oblikovanje javnog mnijenja. Ukratko, htjeli su od mene da radim ono što sam napravio Bilaću. On je samo želio da budemo “koordinirani”. Tako je rekao. Kazao je da će mi s vremena na vrijeme suflirati neka imena i dostaviti informacije o gadarijama koje bi vrijedili dat u novine.

– Nije Vam to bilo sumnjivo?

– Malo jest, iskreno rečeno. Ali naprosto nisam odolio iskušenju. Mogao sam im najednom svima sasuti u zube sve što prije nisam mogao. Satnik je također rekao da će se oni pobrinuti da rubrika nesmetano izlazi. Da sam odbio, možda bi mi već sutra otkazali suradnju. Vi ne volite novine koliko ja, na znate što bi mi to značilo da su me otkačili. Poslije dva-tri pisma, tajanstveni mi je rekao nešto što me definitivno uvjerilo da tjeram prema dogovoru.

– Pogađam – Barbir se najednom, po prvi put, javi iz kuta – rekao Vam je da će stati na rep Matiću, onom doktoru zbog kojeg ste izgorili?

Zelinić zašuti, impresioniran. – Otprilike tako. Ne mogu vam opisati koliko me taj tip i danas peče. Obećao mi je njega, rekao da ga imaju u šaci. Onaj tjedan kad je ubijena treća žrtva i kad ste me priveli, prema njihovom je obećanju na redu trebao biti Matić.

Mirko uhvati zraka, pa nastavi: – U početku mi je cijeli dogovor smrdio, ali sam na koncu bio oduševljen. Pokušajte to shvatiti. Donosili su mi svjež materijal, nigdje objavljen, afere koje nitko nije iskopao, savršeno istražene i provjerene – kvragu, zato i jesu bili tajna služba. Nitko drugi nije sve to mogao imati tako dokumentirano. Donosio mi je pravi štof. Bilo bi koji politički tabloid dao milijune za to. I bilo koji novinar. Pisao sam o šljamu, sve što bi bilo tko od nas oduvijek želio da pročitaju o sebi. I ne samo to, nego je sve to što pišem trebalo imati efekta. Opipljivog efekta. To su Woodward i Bernstein doživjeli, u nas nijedan novinar nije.

Barbir ga je gledao sa zgražanjem. – Opipljiv efekt? Vi to zovete opipljiv efekt? Odrubljene glave, razapeti na križ? I još likujete?

– Ne! – vikne Zelinić – nemojte me krivo shvatiti. Ja nisam imao pojma da će biti ikakvog ubijanja. Imao sam posla s legalnom službom…

– Kako znate? Je li Vam se ikad predstavio? Tko je on bio satnik čega? Koje službe? Mogao je biti bilo tko s ulice.

– Ne znam koje službe, ali vjerujte, da ste vidjeli te dosjee, znali biste da nisu bilo tko s ulice.

– Svejedno, čak i da su oni bili zaista legalna služba – Barbir se prisili unijeti ton nevjerice u pitanje – Vi niste prestali kad su ubojstva počela.

– Jesam! Prvo umorstvo nisam povezao, jer mi žrtvu pisma nisu naručili. Za drugo sam mislio da je koincidencija. Nakon trećeg sam odlučio doći do vas i prekinuti s pismima.

– Ali niste došli do nas, nego mi po Vas na Blaženkin poziv, tako da Vam baš i ne moramo vjerovati – odvrati Čorak, očito ljutito. – Pogotovo što nam ništa od ovog niste rekli.

– Bojao sam se, shvatite. Postalo mi je jasno da sam se upleo kao suučesnik. Na kraju krajeva… – Zelinić zastane, kao da oprezno važe je li ovo što čini pametno – …oni su me tako savjetovali.

Barbir skoči: – Znači, komunicirali ste s njima kasnije? Do kada?

– Prekjučer posljednji put.

Oba policajca najednom živnu. Zelinić nastavi.

– Satnik me zvao tri ili četiri dana nakon uhićenja, po uobičajenoj rutini, a ne onoj za hitne slučajeve. Našli smo se na uobičajenom mjestu. Bio sam bijesan. Optužio sam ga, razumije se, da me uvalio u nevolju. Izmotavao se. Rekao je da su umorstva rezultat nenadanog spleta okolnosti, da nemaju veze s njegovom službom i da se neki psihopat zakačio na pisma. Još je rekao da se ne brinem jer ga služba traži i da će ga naći prije policije.

– Nemojte reći da ste mu povjerovali – obrecne se Čorak

– Zašto ne? I vi ispričali istu priču.

– On Vam je rekao da nama ne govorite ništa? – umiješa se Barbir.

– Naravno. I sad nisam načistu nije li tako bilo bolje.

– Pređimo na daljnje susrete – umiješa se Čorak.

– Bio je još samo jedan susret. Po istoj rutini, na istom mjestu, navečer nakon što je izašao Nedjeljni prijatelj u kojem ste me opisali. Bio je vrlo ljut. Užasno se uzrujao i rekao da nipošto nisam smio napraviti nešto takvo a bez da se posavjetujem. Na koncu mi je kazao kako su oni ubojici za petama i da će ga neutralizirati. Onda sam ja pobjesnio. Optužio sam ga da je nahuškao Tomu Bošnjaka da me uhodi. Rekao sam mu kako ga može biti stid što mene i malog žrtvuje kao Pedra. “Ovim ste samo zapetljali svoj položaj”, rekao mi je. Ja sam mu odgovorio da nek se jebe i da ako su već takva silna tajna služba neka onda uhvate onog tko je to napravio, jer ću inače ja sve ispričati. Sad ga vjerojatno grozničavo traže.

Čorak ga je i dalje gledao netrpeljivo: – Nećete mi reći da Vam još uvijek nije bilo jasno?

-Jasno što?

-Da su oni koji su Vam naručivali mete ujedno i ubijali.

Zelinić je beživotno piljio u pod: – Ali mi govorimo o javnoj službi. To je nekakva državna služba. To ne može biti.

– Ne može biti! – sarkastično ponovi Čorak. – U nas da ne može biti. Kakva budala.

Barbir ga iznenađeno pogleda. To nije bio Čorak kojeg je navikao slušati: patriot, nacionalist koji vjeruje u institucije i sve svinjarije kojima su okruženi drži tek sporednim grabama na velikom putu. Čorak nije vjerovao ljudima, možda čak nikom od ljudi. Ali je vjerovao ustanovama, nije želio slušati o korupciji, provizijama i pljački. Sada je, međutim, bio žestok i usredotočen kao tigar. Barbir je vidio da je Čorak siguran u svoj trag, siguran poput predatora. On nije lakomisleno vjerovao i zato se nije dao navući poput njega. Pomisli kako je sve naučio od ovog starog, osim jednog: njegove zdrave skepse koju nikad neće poprimiti. Postidi se.

U sobi su ostali do četiri ujutru, bez prekida, samo je Barbir dvaput išao po kavu na automat. Ispitivali su ga koliko dugo poznaje Bošnjaka, u kakvim su odnosima, s kim se družio. Zelinić im je odgovarao žustro i točno. Još jednom su prošli sve datume, sve kontakte, svaki susret. Zelinić je morao ponoviti i rekonstruirati vlastite razgovore sa satnikom i ponovo ga opisati. Zatim su još jednom prošli sve detalje oko nastanka Nedjeljnog prijatelja i Mirkove veze i saznanja o ubijenima. Još su jednom protresli njegovu vezu s Tomom. Na koncu ga je Čorak ispitao koliko zna o slučaju Vodno. Nije uspio iščupati mnogo: ili se Zelinić dobro pretvarao, ili je o slučaju slobodne zone znao jedva onoliko koliko se moglo saznati iz novina.

Opet su se vratili načinu na koji je neznanac uspostavljao kontakte sa Zelinićem. Barbir je vidio da Čorak ne vjeruje novinaru da nije imao rezervni kanal za komunikaciju sa satnikom. Nisu puno toga izvukli. Mirko je ustrajno tvrdio da nema nikakvog načina na koji on može komunicirati s nalogodavcem na svoju ruku i da je ovaj uvijek prvi dolazio njemu. Nikakav broj telefona, tajni pretinac, ništa: Zelinić je mogao samo čekati da bude kontaktiran.

Vrtjeli su se u krugu satima. Čorak se opet i opet vraćao na stara pitanja, tražio kontradikcije, provjeravao datume i mjesta. Vrebao je nepodudarnost, dvoumljenje ili logičku rupu. Zelinić je ustrajno odgovarao i ponavljao novu priču. Kako su sati prolazili, Čoraku se činio sve sličniji kornjači s devet oklopa: svaki je bio čvrst koliko i prethodni. Čorak je bio uvjeren da im po tko zna koji put nanovo laže, a u prilog tomu nije mogao iznijeti baš ni jedan argument. Razgovor je potvrdio da je bio na dobrom tragu i da žrtve nisu nasumične, ali i ništa više od toga. Od Zelinića su izvukli samo potvrdu onog što je onog jutra, u pismohrani, gonjen intuicijom počeo vjerovati. Ništa novo: nijedno ime, kontakt, uzicu za koju bi povukli.

Oko četiri Čorak pozove redarstvenika koji je bio pred vratima. Okrene se Zeliniću i reče mu da je slobodan i da će ga policajac ispratiti van. Novinar ga začuđeno pogleda. Čorak se prezrivo nasmiješi i primijeti kako će se još često viđati ovih dana. “Uživajte vani”, dobacio mu je na izlazu, “koliko još možete. Za suučesništvo u umorstvu određuje se pritvor.” Zelinić izađe iz sobe bez riječi, a Čorak najednom izgubi živce, izleti iz sobe i zadere se negdje prema dolje, niz stube: “Drugi put dođi s odvjetnikom! Pizdo!” Uđe natrag i zatvori vrata, tiho i krotko.

Minutu potom, on i Barbir bili su sami u sobi u kojoj je zrak bio ustajao od višesatnog disanja. Zelinićeva stolica bila je prazna, malo odmaknuta od stola, a njima obojici činilo se kao da je ta stolica još i sad neka zapreka koja je između njih. Oba su znali o čemu moraju govoriti, ali ni jedan od njih nije bio voljan početi razgovor.

Morali su odlučiti koliko dalje i da li uopće dalje. Od ove točke više nisu vodili policijsku istragu. Vodili su rat protiv sistema, neki pravdoljubivi privatni džihad nejasnih sredstava i nejasnog cilja: Barbir je to znao, a znao je da i Čorak toga mora biti svjestan. Onaj koji to prvi izrekne, poništit će magiju i istrage neće biti.

Ali su oba šutjeli. “Nek me vrag nosi ako išta kažem”, pomisli Barbir. Na koncu progovori Čorak.

– Toliko o tvom povjerenju u ljude.

Barbir je šutio. Sjeti se lažnog pisma i cijele operacije koju je izgradio oko njega i postidi se. Bio je stvarno budala. Zaljuljao je sistem, kršio pravila, potrošio junački kapital, da bi na koncu shvatio da su svi bolje vidjeli od njega.

Na koncu progovori: – Jebiga. Ajmo sad napravit šta se mora.

– Recimo, što?

– Recimo, javiti dečkima radosnu vijest. Mogu ići doma, nema ubojstva, nema zasjede.

Čorak kimne glavom i uzme ključeve sobe sa stola. Barbir shvati prešutni dogovor: teška pitanja, ona koja koštaju glave, ostavit će za poslije. Pomisli kako mu se tako možda i sviđa dok je gasio svjetlo u sobi iz koje su izlazili.

 

22.

Radili su zajedno desetak godina. U tom je razdoblju Barbir bio mnogo puta u Čorakovoj kući: ljeti i zimi, u doba blagdana i za loših ratnih dana. Čorakovom se domu, međutim, uvijek nanovo čudio i divio, podsmjehivao se i zavidio mu.

Bio je to dom prezasićen pouzdanim malograđanskim mirom. Činilo se da nema te zemaljske ili svemirske katalizme koja može pomutiti ulijenjeni red doma Čorakovih. Svaka je stvar odavala istu pouzdanu jednostavnost. Eiffelov toranj od šibica s provedenim žaruljicama koji je Čorak jamačno lijepio kao vojni regrut, venecijanska gondola na romboidnoj čipki povrh televizora, stolić s končićima i klupkom za kućnu tekstilnu radinost, miris čušpajza iz kuhinje i teški hrastov industrijski namještaj: sve je bilo kako je trebalo biti, kako je kod svih Čorakovih susjeda, kod svih ljudi koje Čorak poznaje, kod Čorakove kćeri koja je netom rodila i kako će biti u druge kćeri jednom kad konačno diplomira u Zagrebu i zasnuje dom.

Činilo se kao da je i ženu Čorak kupio kod istog dobavljača. Bila je golema, kućevna i vedra, debela kestenjasta žena koja se čim je Barbir došao povukla u kuhinju i za tri-četiri minuta došla s pladnjem. Bajadere, lješnjaci, posudica šećera i tri šalice prepunjene turskom kavom. Barbir je otpio preko volje: nije volio tursku kavu zbog taloga, a znao je da Čorakova radi preslabu kavu. Doda još šećera da potisne neprijatan ukus kao da pije čaj.

Sjedili su i par minuta pričali o općenitim stvarima: djeci, blagdanima i ekonomskim prilikama. Postojalo je nešto o čemu nisu pričali: o tome kamo ovo vodi.

U ova dva dana Barbir je već shvatio da je riječ o igri po pravilima. A pravilo je, čini se, nalagalo da to ne spominju. Prešutno su navijestili rat sili mnogo jačoj od njih samih, ali Čorak kao da nije imao potrebu o tome govoriti. Ili kao da je od tog baš zazirao: možda mu je potrebno vjerovati da je još uvijek dio sistema i možda nije želio izgubiti tu iluziju, razmišljao je Barbir i poštivao to. Ako hoće šutnju, ništa lakše.

Druga stvar koju nisu spominjali bila je Barbirova pogreška. Bila je odviše djetinjasta i glupa da bi je Čorak uopće mogao pojmiti: samo je klimao glavom u nevjerici. Barbir se skrušeno trudio ispraviti posljedice. Na koncu su jedne večeri vijećali i zaključili da mogu povući osiguranje: Zelinića neće ubiti njegovi.

Šutjeli su i o Golešu. Barbir se posljednjih dana držao dalje od ureda i nije znao koliko je od onog što znaju Čorak izložio šefu. Činilo se – ništa. Čorak je o tome šutio, a Barbir nije htio postavljati pitanja. Je li Goleš dio zavjere? S čim ga kupuju ili iznušuju? Zna li zaista što se događalo proteklih tjedana? Kao da Čorak o tome nije ni razmišljao.

Gospođa Čorak je ustala i prihvatila se mekoukoričenog romana. Njih dvojica su se dali na posao. Čorak je otpio prvi gutljaj kave i ispričao mu svoj susret s Matokovićem. Matokovićem koji je, kao upadljiva iznimka na popisu ljudi vezanih uz Vodno, bio živ i, štoviše, u sasvim dobroj životnoj formi.

Proteklih su dana češljali slučaj Vodno pipajući svaku, pa i najmanju indiciju koja bi slučaj mogla vezivati s ubojstvima po Nedjeljnom prijatelju. Otkrili su malo što čvrsto i jasno, ali su razgrnuli bezbroj nepovezanih sitnica koje su čekale da ih se spoji i slijepi. Čorak je bio sve sigurniji da umorstva i biznis imaju nekakvu, makar sasvim tanku vezu.

Do tog je trenutka imao više-manje reljefnu sliku oko toga što je htio Woertl, što Mediterranean Managment i tko su komu protivnici. Već je dva tjedna kopao po dokumentaciji o švicarskoj tvrtki, o postrojenju reciklaže, projektima slobodne carinske zone i sudskim bilješkama. Proveo je jutra i jutra u arhivu Privredne komore, u sudskoj pismohrani i obilazeći javne bilježnike. A sad je došlo vrijeme da razgovara i s Matokovićem, općinskim načelnikom iz 1995., trećim čovjekom sa slike od koje je sve počelo i čovjekom čije je ime dugo držao podvučeno u bilježnici, puštajući da čeka na svoj red.

Čorak je prvo pokušao saznati što više o tvrtki Mediterranean Management Ltd. Ime je zvučalo dovoljno sumnjivo, pa se nije iznenadio kad je ustanovio da je tvrtka praktički fantom. Registrirana je na Bahamskim otocima. Nije imala telefonski broj, a predstavnik tvrtke bio je libanonski odvjetnik s uredom u Londonu. Libanonac je Barbira – koji je bolje govorio engleski od Čoraka – neljubezno i na lošem engleskom otkačio nakon kratkog međunarodnog telefonskog razgovora.

Tvrtka je u Splitu imala samo poštanski pretinac. Privredna komora nikad nije uspjela provjeriti njen bonitet. Njena podružnica nikad nije registrirana na Trgovačkom sudu. Proces registracije započeo je 1994., ali nije nikad dovršen. Trgovački je sud bio zatrpan predmetima i radio sporo, dokumentacija nije bila kompletirana, a predmet očito nitko nije požurivao.

S Woertlom je utoliko bilo lakše što je tvrtka bar postojala. Bio je to švicarski koncern, velik i, činilo se, ozbiljan. Prošetali su internetom i ustanovili da je tvrtka specijalizirana za velike investicije u Trećem svijetu: Čad, Kuba, Sudan, Burma, ali i istok Rusije. Sve veliki poslovi. “Ali i mutni režimi”, primjetio je Barbir. Onakvi gdje se biznis dogovara s pukovnicima, a ministre potplaćuje njemačkim limuzinama.

Ako je Woertl barem postojao, s njegovim je lobistima bilo kudikamo teže. Nisu uspjeli pronaći ikog tko je javno lobirao za Woertl. Čorak je posljednjih tjedana sakupio obilnu dokumentaciju o zoni Vodno i imao jasnu sliku tko je bio protiv projekta. Bilo ih je mnogo i napadali su ga s raznim argumentima. Barem tri ubijena su se uklapali u tu skupinu: Belak, Marijana Lozančić i Bilać. Gotovo nijedna novina nije štedjela riječi protiv švicarskog projekta. Pa ipak, borba oko zone Vodno vodila se godina, oba elaborata su stavljana i skidana s dnevnih redova bezbrojnih sjednica u gradu, regiji, ministarstvu prostornog planiranja i na vladi. Na koncu se taj Woertl pojavio i kao mogući koncesionar slobodne carinske zone. Borba je očito bila žestoka, a oba lobija jednako moćna. Unatoč tomu, Čorak nije uspio otkriti tko su bili lobisti Woertla. Ništa. Ni jedno ime, ni jedan intervju, ni jedna novinska izjava, nepromišljen izlet.

Uloga Hrvoja Matokovića Čoraku je bila priličan misterij. Početkom devedesetih sjedokosi ljepotan kojeg je na onoj novinskoj slici vidio dva koraka iza Belaka vodio je odvjetnički ured Matoković i sin. Bio je to stari i ugledan ured koji se nakon smrti oca Matokovića ugasio, a sin ga je obnovio tek zakratko. Na žutim stranicama telefonskog imenika Čorak je doduše pronašao odvjetničku kancelariju, ali je na toj adresi odavno bila druga tvrtka, javnobilježnički ured.

Raspitao se potom tko su ti Matokovići i saznao više nego što je očekivao. Otac Matoković bio je pristojan građanski odvjetnik, predratna stara garda, a umro je još sedamdesetih. Sina je očito dobio kasno, čim je Hrvoje četrdesetogodišnjak. Matoković sin polovicom se devedesetih najednom našao u politici. Iako dotad nije bio član nijedne stranke, vlast ga je na opće iznenađenje kandidirala za načelnika Vodnog. Stari otac bio je gorštak s Mosora, muškarac s kamenjara koji se probijao kroz javno školstvo i postao iz bijede ugledan pravnik. Stranka je iskoristila da je Matoković podrijetlom Vodnjanac i stavila ga na kandidacijsku listu. Hrvoje je po svemu sudeći bio urbani hohštapler: savršeno se uklapao uz kapučino i suncobrane, i nije ga bilo lako zamisliti kako gaca po kamenjaru i administrira s općinom od nekoliko desetaka kilometara rijetko naseljenih siromašnim stočarima.

Izgleda da to ni drugi nisu mogli zamisliti. Matokovića je brzo nestalo iz članaka o Vodnom. Raspitao se kod ljudi iz politike i doznao da je načelnik bio nepunu godinu. Čorak je pretpostavljao da će ga naći u nekoj ugodnoj sinekuri unosnijoj od lomljenja glave sa stočarstvom: kao pravnika u kakvom novonapumpanom holdingu, kao političara, činovnika nekog ministarstva u Zagrebu, suca, ili čak u zatvoru. Našao ga je u diplomaciji. Hrvoje Matoković je postao kulturni ataše u Bernu. Čoraku je zamalo ispala vilica kad ga je pronašao uredno svrstana u posljednje izdanje Tko je tko uHrvatskoj , a potom i u imenoslovu Hrvatska diplomacija. Još uvijek je imao splitsku privatnu adresu i telefon uredno naveden u imeniku. Čorak je prvo nazvao telefonski broj veleposlanstva u Bernu, ali su mu tamo rekli da je Matoković na odmoru u Hrvatskoj. Nazvao je potom splitski broj. Adresa je svjedočila o dobrostojećoj obitelji: Čorak prepozna u nazivu ulice jednu od mirnih građanskih uličica na Firulama, nedaleko od teniskog kluba.

Nakon duge zvonjave s druge mu se strane javio mlađi muški glas. Čorak je zapitao postoji li način da stupi u kontakt s Hrvojem Matokovićem, a glas s druge strane žice na njegovo mu je iznenađenje odvratio “ja sam Hrvoje Matoković.” Sastanak su dogovorili iduće jutra, u slastičarnici kod vaterpolo kluba na Zenti.

Po svjedočenju svih koji su ga poznavali, Hrvoje Matoković je bio neradnik iz višeg društva. U one koji su ga poznavali spadao je pomalo i Barbir koji se Matokovića sjećao nejasno iz generacijskog đira, s Rive i disko klubova ranih osamdesetih. Barbir je rekao da ga se ekipa sjećala kao šminkera iz kafea teniskog kluba, šmokljana u bijelim ellesse tenisicama koji je pravo studirao devet godina nastojeći ocu, starom odvjetniku, zagorčati svaki semestar koliko je god moguće. Sin je preuzeo očevu firmu i vodio je nekoliko godina. Nitko se, međutim, nije sjećao toga da je Matoković mlađi imao odvjetničku kancelariju. Sjećali su ga se s kazališnih premijera, s jedriličarskih regata i ljetnog đira na Rivi, ali kao da nitko kod njega nije sastavio ugovor ili ga angažirao za parnicu.

Ispočetka su mislili da bi bilo bolje da Barbir razgovara s Matokovićem, kao znanac, makar i površni. Na koncu su odustali: Goleš je još uvijek bio odveć ljut na Barbira zbog pisma u novinama. Neodobreni sastanak i ispitivanje diplomata moglo bi Barbira koštati duge suspenzije. U vaterpolo klub otišao je samo Čorak, a Barbir je bio nestrpljiv čuti što je bilo.

– Kako danas izgleda? – Barbir se i sam začudi što je to prvo pitao. Matoković je, sjećao se, bio pristalog izgleda.

– Savršeno se uklapa u predodžbu – odgovori Čorak. Nije držao potrebnim protumačiti u koju predodžbu. Činilo mu se da se to zna: onu bonvivana koji je u životu sve dobio na gotovo, nije imao nijedan stvarni problem i nije nikad stvarno radio. Doimao se kao čovjek bez tajni i ambicija osim novca. Izgledao je savršeno jasan. Presavršeno, pomisli Čorak, toliko savršeno da čovjek mora posumnjati da je sve to tek fasada. Što je iza nje, Čorak je tek morao otkriti.

– Je li ti išta rekao?

– Ništa. Štoviše: odavno nisam pričao s tako arogantnom osobom.

 

Tog popodneva u slastičarnici Čorak mu je odmah izložio što žele: genealogiju svega što se događalo sa zonom Vodno za njegova mandata. Odvjetnik je bez riječi saslušao Barbirov uvod držeći kavu u ruci, ali je ni jednom nije prinio ustima. “Pokeraš”, pomislio je Čorak, “uzrujan je ali zna hiniti mir.”

– I? Što je rekao?

– Ništa.

– Ništa?

– Upravo tako. Saslušao me, izvukao iz teniskih hlača deset kuna, ustao i rekao “mislim da je razgovor završen”. Znao sam da ga ne smijem pustiti, da bi im to slomilo autoritet zauvijek. Pokušao sam igrati lošeg momka. Rekao sam mu: “Možemo mi razgovarati i drukčije. I drugdje.” Reagirao je žučljivo. Nije se bojao, ni malo. Obrecnuo se: “Možemo li?” Onda je najednom pitao: “Znaju li vaši šefovi da smo ovdje?”

– Mogao je to biti naprosto blef: koliko ima samouvjerenih frajera koji hoće zaplašiti policajca lažnim ili stvarnim rođacima ili pajdašima na policiji. Takvima je najgore odati svoju nesigurnost.

– Ovaj nije blefirao, vjeruj mi. Pokušao sam smiriti igru, udobrovoljiti ga za suradnju. Znaš već kojim sranjima: glupo da smo razgovor počeli ovako napeto, nemojte zaboga doživjeti ovo kao nešto osobno, željeli bismo samo provjeriti činjenice, takvim glupiranjem.

– Što je on napravio?

– Slušaj – odgovori Čorak i na stol stavi mali, crni četvrtasti predmet. Diktafon je Barbiru izgledao star i nekako krupan, nesofisticiran. Čorak ga uzme u šapu i pritisne: vrpca se počela odvrtati, začuo se svuk bistroa, glasovi, kašljanje i zveckanje šalica i čaša. Barbir ga pogleda zadivljeno: to je bila manguparija koju od Čoraka nije očekivao.

Prevrtio je traku malo naprijed, pa je vratio dok nije našao mjesto koje je tražio. Vrpca je snimane bez mikrofona i šumila je nečisto, ali se razgovor jasno čuo, jer nije bilo nikakve buke: u ljetno popodne u slastičarnici je očito vladao blaženi mir.

Glas koji se prvi čuo bio je mlađahni, autoritativni bariton. U Barbirovoj svijesti istog je časa pobudio jasnu sliku osobe koju puno desetljeće nije vidio. Bio je to Matokovićev glas:

– Znam što biste željeli provjeriti: komu je i zašto pripala koncesija. Da sam je dao jednima, ovi drugi bi me optužili za mito. I obratno. Glupo je odgovarati na takve optužbe.

Potom je čuo Čorakov glas koji je zvučao iskrivljeno, nekako kozje:

– Doista Vas ne želimo optuživati. Tek prikupljamo činjenice. Za početak: tko su vlasnici Medirranean Managementa?

– Pitajte trgovački sud. Izvadite ih iz knjige dioničara.

– Nemojte nas potcjenjivati. Znate dobro da tamo nema knjige dioničara. Da je vlasnik poduzeće…

– Vlasnici tvrtke su stranci. Da su oni željeli da se za njih zna, objavili bi tko su. To je sve što imam reći.

– Ipak, vi ste njima pregovarali oko carinske zone u Vodnom. Kako je to završilo.

– Vidim da svašta znate. Onda znate i to da više nisam načelnik Vodnog i nemam pojma što se događalo u međuvremenu. U moje vrijeme, projekt je bio odobren na lokalnoj razini i trebao je ići. Zašto nije, ne znam.

– S kim ste pregovarali? Tko je predsjednik nadzornog odbora MM-a?

– Nisam ovlašten odgovoriti.

– Je li projekt imao suulagača? Ikog iz Hrvatske?

– Nisam ovlašten odgovoriti.

– Morali ste imati neke podatke o njima: provjeru boniteta, izvod iz registra…

Matoković je izgleda odšutio pitanje. Nekoliko se sekundi nije čulo ništa, a onda opet Čoraka:

– Kome ste na koncu prenijeli koncesiju?

– Pitajte Zagreb.

Čorak najednom zaustavi traku: – To je to. Nisam dalje ni pokušavao, nije imalo smisla. Mogao sam mu samo uručiti poziv na informativni razgovor, ali mi Goleš ne bi to nikad pustio. Nakon ovog se pokupio i ostavio lovu za obe kave. Kao da nije bilo ništa.

– Kakav ti je dojam ostavio?

– Ne znam. Gledaš u tipa u teniskim hlačicama preko i osjećaš se kao da ga može opipati. Kao da ga ima pod rukom, skliskog i ljigavog, tako da će ti izmigoljiti iz ruku koliko ga god puta ščepao.

Barbir je znao taj osjećaj. On je bio sasvim taktilan, fizički, ne metafora. A opet je govorio o stvarnom stanju stvari. Ovaj će im tip uvijek izmaći: ima veze, diplomatsku putovnicu i kuću uz neko posrano jezero, iako se Barbiru činilo da Bern baš i nema jezero. Ne mogu mu ništa i on to zna.

Čorak puhne, kao da je dodatno mislio o onom što ga je Barbir pitao: – Jedno znam. Hulja je sigurno. Smrdi na sto metara.

– Misliš da ima veze sa svim ovim?

– Ima. Trebao si ga samo gledati. Imao je lice kao da hoda po špagu. Jedno je sigurno, prika: on izgleda kao netko tko se baš nimalo nije uznemirio zbog nas. A ja mislim da je to strašno daleko od istine.

 

23.

-On. To je on.

Mirko Zelinić uperio je, nekako kao stidljivo, prst naprijed, prema nečem iza šoferšajbe od zatamnjenog stakla. Tamo iza Barbir je ugledao plećatog čovjeka široke glave koji je upravo prolazio portu i izlazio iz kruga vojarne. Nikad mi ne bi upao u oči, pomisli Barbir, niti bi ga upamtio u gomili. Možda je baš zato dobar za posao kojim se bavi.

Barbir i Zelinić sjedili su u parkiranom Passatu tamnih stakala ispred glavnog ulaza ratne luke Lora. Ni preblizu, ni predaleko: Barbir je želio imati jasan pogled na portu, ali nije želio biti zamijećen. Za ovo što sada rade nije imao ni mandat ni pravo, i to je vrlo dobro znao.

Sjedili su tu od jutra. Barbir je odmah upozorio svog svjedoka kako im slijedi dugo i dosadno čekanje: bio je odlučan sjediti u autu sve dok se tajanstveni satnik ne pojavi. Barbir je držao da se mora pojaviti: u Lori su bile koncentrirane sve vojne službe, a luka je srećom imala samo jedan ulaz. Na koncu nisu dugo ni čekali: satnik je oko deset izašao iz luke u kojoj je očito bio od rana jutra.

Promicao je između parkiranih automobila prema obližnjem trgovačkom centru. Ušao je unutra i ubrzo izašao van s trivijalnom vrećicom za kupovinu. Izgledao je kao bilo koji vojni činovnik koji je ušao kupiti marendu – deset deka mortadele, četvrt kruha, jogurt i krafen s marmeladom. Ni po čemu ga čovjek ne bi izdvojio u gomili. Mogao ga je zamisliti kako od plaće zida vikendicu, šalje djecu na studij i sa susjedima slavi novu godinu.

– To je sigurno on?

– Sigurno – odgovori Zelinić, a Barbir je po treperenju u glasu razabrao da se boji. Kao da je tek sad shvatio što radi. Promijenio je gospodara, jednu je silu zamijenio službom drugoj. Možda je to učinio zbog savjesti, jer je bio svjestan da je uvučen u nešto mračno i loše, ali je isto tako morao znati da se od jačih priklonio slabijima. Barbir je vidio kako se Mirko kupa u strahu, kao u vodi.

Gledao je pomno čovjeka kojeg mu je Mirko pokazao. Pokušavao ga je što bolje upamtiti i što više shvatiti o njemu. Žalio je što ga ne može fotografirati, ali bi to bilo odveć riskantno.

Satnik je bio malen i zapravo debeo, ali je nogometaški, prigrbljeni hod odavao čvrstu sportsku muskulaturu i odrješitu i praktičnu prirodu. Barbir je pokušavao pročitati njegovo lice. Bilo je sabrano, ali ne zabrinuto: lice čovjeka koji se neopterećuje posljednjim pitanjima, nego rješava zadatak koji je prvi na redu. Satnik je ušao u auto, okrenuo ključ i izveo glomazni Rover s parkirališta.

– Možemo ići – presječe Barbir tišinu i upali motor Passata.

– Nećemo ga pratiti?

– Ni slučajno.

Obojica su šutjeli. Barbir je ubacio u drugu, obišao kružni tok pred portom vojarne i uputio se, vozeći pokraj nogometnog stadiona, prema gradu.

– Kakav je to bio osjećaj?

Zelinić je zakratko šutio, kao da se tog pitanja bojao cijelo vrijeme. Barbir pojasni: – Mislim, biti njihov čovjek. Pripadati takvom nečemu.

Zelinić je još časak šutio, a onda odgovorio: – Nisam tada mislio da nečemu pripadam. Tek mi sad to dolazi do glave.

Barbir kod stadiona skrene lijevo, prema Zelinićevoj kući. Bez riječi je kimnuo glavom kao da razumije odgovor.

– Jesu li stvarno oni ubijali?

– Tko oni? – odvrati Barbir.

– Satnik… i njegovi ljudi. Mi, ako hoćete.

– Čini se – Barbir zaustavi na semaforu, a onda upita: – Recite mi, jeste li ikad viđali zajedno satnika i Tomu Bošnjaka? Imate li spoznaja da su se poznavali?

Zelinić ga pogleda iznenađeno: – Nikad nisam viđao satnika, osim tijekom dogovorenih sastanaka. Nikad, ni sa kim.

Barbir je šutke vozio, ali pogleda novinara. Ovaj ga je promatrao ispitivački i dugo, a u pogledu kao da je imao nešto ugaslo. – Tomo Bošnjak? Je li stvarno moguće da je on u vezi s ovim svim?

– Pustimo to.

Zelinić ga prestane promatrati i nastavi gledati naprijed, kroz vjetrobran. Doimao se turobnim, ozlovoljenim.

– Znači, on je bio nadzor.

Barbir ga iznenađeno pogleda: – Ne preskačite u zaključku.

– Malo je ljudi kojima sam iskreno bio spreman vjerovati, razumijete? Stvarno malo. Morate shvatiti koliko je to meni teška spoznaja.

– Kao da se te rečenice odnekud sjećam. Kao da sam to Vama ja rekao prekjučer, sjećate se?

Zelinić ne odgovori ništa. Barbir zaustavi auto pred novinarovom kućom i prebaci motor u prazni hod. Mirko izađe iz auta i uputi se prema kućnom ulazu. Barbiru se činilo da je neutješivo tužan. Potom zaključi kako to zapravo nije ni čudno. Užasavao se pomisli da je kojim slučajem u Zelinićevoj koži. Nakon svega, ako i završi dobro, on će sa svim tim dalje morati živjeti.

Prebaci u prvu i da žmigavac, a tada se sjeti još nečeg što mora napraviti.

Pritisne memorirani broj na bežičnom telefonu. Nakon četiri signala, javio se memorirani glas sekretarice. Pogleda na sat: jedanaest i četvrt. Dunje i djece opet nije bilo doma.

 

24.

Lidija i Barbir sastali su se na stalnom mjestu, u odvjetničkom baru Venecija. Ona ga je nazvala s namjerom da rutinski provjeri što ima novog, a on je odlučio prelomiti preko koljena i ispričati joj što zna.

Odlučio je to još one večeri, nakon mlakog Ožujskog u lokalu uz cestu. Odvezao ju je natrag do hotela, do njenog auta, čekao na parkingu dok nije upalila i izvela svoj Nissan i zaključio na licu mjesta kako pred Lidijom ne treba imati tajni. Tajiti štogod pred njom naprosto mu se nije činilo pravo. Osjećao je prema tome otpor iznutra, otpor kakav čovjek osjeća prema tome da učini nešto nažao dobroj osobi.

U Veneciju je stigao prvi i čekao. Odmah je predložio da se povuku na neko mirnije mjesto, jer je ono što joj mora ispričati opasno znati. Sjeli su u neki mutni kvartovski buffet, konobarica u modrom prsluku iscijedila im je iz aparata dva slaba espressa, a on joj je izložio što zna.

Zatražio je od nje krajnju diskreciju, a potom joj ispričao kako Čorak i on vjeruju da postoji veza između niza ubijenih i borbe za koncesiju za Vodno, i da sumnjaju daje u svemu tome instrumentiran jedan od protuobavještajnih ogranaka ministarstva vojske. Nije joj izrijekom spomenuo Službu posebnih projekata. Isto tako je prešutio ulogu Zelinića u cijeloj operaciji: Lidija će s tim čovjekom morati raditi još dobar dio života i nije je htio dovesti u situaciju da ga ne može pogledati u oči. Lidija je bila dovoljno bistra da primijeti logičku rupu: odmah je zapitala koji je Mirkov položaj u cijeloj spletki, a on joj je neuvjerljivo odvratio da to zapravo još i nije sasvim jasno.

O aferi Vodno znala je dosta, a Barbir je to povezao s time što je temu u novinama pokrivao njen štićenik Novak. On joj izloži moguće veze nekih od ubijenih s projektom i ispriča kako su zapeli na Matokoviću. Lidija iznenađeno frkne i upita ga je li to znao i one večeri kad ju je izbavljao od Matokovićevog udvaranja. Barbir je zanijekao, ali je Lidija bila sklona ne povjerovati mu. Sjetila se kako je promatrao konzula te večeri i gotovo razočarano zaključila da je Barbira vodio profesionalni interes, a ne ljubomora. Bila je gotovo ljuta na sebe kad je shvatila da joj je zbog toga krivo.

Barbir je očekivao da bude iznenađena ili da se gnuša. Burne reakcije, međutim, nije bilo. Primila je istinu mirno, onako kako bi čovjek očekivao od osobe do guše uronjene u stvari sudstva.

– Mislim da ti mogu pomoći – prekinula ga je Lidija kad joj je izložio svoju teoriju. – Znaš li tko je Simona? Barbir kimne potvrdno: svatko je u Hrvatskoj znao tko je Simona. Istraživačka novinarka zagrebačkog blago žutog političkog tjednika bila je valjda jedino pišuće biće kojeg su se hrvatski političari bojali. Bila je obaviještena, brza, otrovna i precizna. Saznavala je o stupovima društva više nego što su i u košmaru željeli priznati, a kad su činjenice bile posrijedi uvijek je bila pouzdana.

– One se večeri nisam sjetila otkud mi je poznato Matokovićevo ime – nastavi Lidija. – Sjetila sam se tek kasnije. Simona i ja stare smo prijateljice i kolegice, a za Matokovića sam čula od nje. Simona se bavila njime.

Lidija otpije kavu i nastavi: – Ne sjećam se detalja, ali znam da je imala problema s njim u vezi. Ono čega se pouzdano sjećam jest da Matoković ima repova, i to ne malih. Možda vam informacije o tome mogu pomoći.

– Nazvat ću je – prihvati ideju Barbir.

– Ne, nikako. Ona je istraživač-novinar i nikad neće pristati razgovarati s policajcem, zbog sigurnosti svojih izvora.

– Imaš drugi prijedlog?

Ona odgovori spremno: – Daj mi par dana. Zavrtit ću i nju i još par telefona. Ne znaš ti novinare, katkad svašta doznaju. Vidit ću šta imam za tebe.

Barbir dozove konobaricu i plati kave. Pričekao je da ode dovoljno daleko da ne čuje razgovor i tada zapitao: – Ne činiš mi se šokirana. Svak bi se drugi šokirao da čuje da je sve to klanje zbog love.

Lidija se neveselo nasmiješi: – Nisi još uvijek shvatio.

– Shvatio – što?

– Čovječe, meni je laknulo. Nije li lakše znati da je sve to zbog love, nego znati da je netko to činio iz čistunstva. To da netko to čini i misli da je pravednik, to je meni bilo strašno.

Lidija ustane, prebaci torbu preko ramena i popravi kosu: – Napokon ću, Bogu hvala, moći spavati: stvari su se vratile na ono što poznajem.

 

* * *

Očekivao je nešto kudikamo raskošnije.

Bivši glavni urednik Novog doba Tomljenović živio je u sasvim običnom građanskom stanu u sasvim banalnoj četverokatnici na Skalicama. Nije to, doduše, bila loša četvrt. Čorak je znao da su Skalice odavno izgubila onaj depresivni štih koji imaju kvartovi novogradnji i postupno su se uobličile u srednjestalešku četvrt. Ali ne više od toga: nije to bio kvart elite niti će ikad biti.

Tomljenovićeva kućna vrata nisu se razlikovala od ostalih: obojena sivkastoplavo, s električnim zvoncem i neuglednom pločicom s imenom. Stari mu je novinar otvorio osobno. Bio je odjeven kako je Čorak i očekivao: u kućni haljetak, ali s kravatom i opeglanom košuljom.

O tome zašto je zapravo došao Tomljenoviću Čorak nije imao najčvršću ideju. Dok je parkirao ispred kuće i penjao se stubištem, stari je policajac sve jasnije uviđao da bivšem pariškom dopisniku ide bez čvrstog cilja i vođen više iracionalnim očekivanjima nego istraživačkim planom. Čoraku je u ovom trenutku trebalo duboko grlo, čovjek koji će ga povući za rukav, izvesti na hodnik i objasniti mu sve neobjašnjive tajne, kao što netko uvijek tako objasni Mulderu u Dosjeima X. To mu je trebalo, ali je znao da to neće od nikog dobiti. Nije mu, međutim, trebalo samo to. Dva se već tjedna vrtio oko slučaja Vodno, prekapao papire i ispipavao tragove. Sada je trebao nekog tko će mu ne toliko reći, koliko slušati. Nekog tko će indicije koje je imao sravniti s onim što zna i sa svojim životnim iskustvom i znanjem.

Osjećao je kako je u svemu tome Tomljenović nezaobilazan. Čorak je sumnjao je da mu stari dopisnik iz Francuske može reći puno više od onog što je rekao nakon Bilaćeva umorstva. Znao je, međutim, da je bivši urednik desetljetna tračara i da mu ne bi bilo zgorega pohvatati štogod mrvica iz te nepresušne zalihe. Tomljenović je, mislio je Čorak ulazeći u nevelik hodnik, bio naprosto mudar čovjek.

Sjeli su. Stan je doista bio nevelik, ali je dnevna soba bila prostrana i otmjena, ispunjena masivnim namještajem i obiljem uspomena iz Francuske. Knjiga nije bilo puno: pretežno su bile o ekonomiji, i to postarije, marksističke. Čorak nije puno čitao, ali su mu pažnju skrenuli brojni sovjetski disidenti: Pasternak, Solženjicin, Karlo Štajner. Diskoteka je bila nevelika i odavala to da služi uglavnom razonodi. Edith Piaf, talijanski šlageri, Strauss, tri tenora i Puccini: u ovoj kući glazbu je jamačno slušala žena. Čorak je već s ulaza zamijetio stol prekriven zelenom čojom i bocu od brušena stakla poluispunjenu orahovicom. “Kartali smo sinoć. Remi”, dobaci Tomljenović primjetivši njegov zbunjeni pogled. Remi četvrtkom: o tom je urednikovu običaju Čorak sasvim policijski već ponešto znao.

Tomljenović mu je rukom pokazao fotelju i natočio mu orahovicu koja je bila slaba, preslatka kao liker.

Razgovarali su nepunih pola sata. Tomljenović je bio vrlo srdačan, ali je policajac imao neotklonjiv dojam da mu je rekao samo onoliko koliko je pomno odvagao i da je više upijao nego što mu je dao.

Čorak je znao da je Tomljenović Zelinićev najbliži prijatelj, što mu u ovom slučaju nije bilo bitno. Ipak se iznenadio što ga stari urednik baš ni rječju nije pitao za kolegu. Nije bio načistu da li sjedokosi čovjek ne zna ništa, ili, što je bilo vjerojatnije, zna sve ili barem više nego što bi Čorak želio. “Nije se raspitivao o prijatelju. To vrijedi zapamtiti”, mislio je policajac pola sata kasnije, silazeći niz stube.

Čorak je odlučio da neće okolišati: odmah mu je rekao za što i koga se zanima. To je bio jedan od razloga dolaska. Jednostavniji razlog – zato je razgovor njime i počeo.

– Hrvoje Matoković? – Tomljenović je nabrao obrve, kao da se prisjeća nečeg jako davnog. – Sjećam se njegova oca. Pravi gospodin, austrijski štih. A mali? On je sad u diplomaciji, nije li?

– Bern. Kulturni ataše.

Tomljenović prasne u smijeh. – Kultura, moš mislit. Bio je koji put u kazalištu, nije da nije. Ali to ipak! Budimo ozbiljni.

Čorak je šutio osjećajući da iza Tomljenovićeve ironije stoji nešto više. Tomljenović nastavi.

– Čitate li katkad le Carrea?

– Ne – Čorak je zaista rijetko čitao.

– Znate li što su u špijunskim knjigama obično kulturni atašei?

– Obavještajci.

– Baš tako. Navečer vode u restoran i prave društvo komornom gudačkom kvartetu na gostovanju, ujutru šalju mikrofilmove diplomatskom poštom, dešifriraju i što ti ja znam. Eto to vam je Matoković.

– Kako znate?

– Ne znam. Špekuliram. Ovdje je bio trećerazredni odvjetnik, doduše s firmom koja ima pedigre. Ali ništa osobito. Nije čak ni član nijedne stranke. Što mislite, kako je odletio u Bern?

– Kao obavještajac?

Tomljenović ga oprezno pogleda. Činilo se kao da važe nije li rekao previše. Na koncu progovori: – Puno me pitate. Napokon, i ja samo nagađam. Shvaćate?

– Shvaćam. Potpuno – odvrati Čorak, a to je bila i istina. Shvaćao je i više nego što bi Tomljenović možda htio.

– Vi znate koju ja istragu vodim?

– Znam. O mom bivšem gazdi.

Čorak je dugo razmišljao o ovom što je sada kanio učiniti. Znao je da možda griješi, da potencijalnom suučesniku odaje da su mu na tragu i koliko zna. Osjećao je, međutim, da gubi malo. Ionako su imali tako malo ičeg čvrstog da je vrijedilo pokušati u glavu.

– Pitao bih vas dvije stvari s njim u vezi. Prvo: kakvi su bili odnosi njega i Mirka Zelinića?

Promotrio je Tomljenovića onako kako se gledaju pokeraši. Vidio je nelagodu koje mu se činila stvarnom, nehinjenom.

– Užasni, ako baš hoćete iskren odgovor. Bilać me natjerao da ga pošaljem na čekanje. Ali nije Vam Zelinić čovjek…

– …sklon nasilju. Znam to. Je li Bilać imao kakve veze ili kakvih interesa vezanih za slobodnu carinsku zonu Vodno?

– Bio je ekološki aktivist, ako to mislite. Ekolozi su bili, koliko se sjećam, protiv gradnje na tom platou. Carinske zone ne bi ni bilo da nisu spriječili projekt palionice. I Bilać se tu bio aktivirao. Poslije se, čini mi se, povukao. Više o tome biste mogli saznati od našeg novinara, malog Novaka.

– Ono što sam mogao saznati od njega, znam. Sad pitam Vas. Zašto se Bilać toliko bio angažirao u ekološkoj zaštiti, a potom povukao? Kako to da je tamo predviđena carinska zona, ako su stari prijedlozi investicija oboreni iz ekoloških razloga?

Tomljenović ga je pomno slušao, kao da tek sad u glavi povezuje krajičke koje je znao. Odgovori, međutim, odrješito: – Nemojte se ljutiti, ne znam. Nikad nisam znao stvarno mnogo o Bilaćevim poslovima. Ono što znam jest da Bilać nikad nije otvoreno koristio novine za svoj biznis. Bio je prepametan za to. Radio je naokolo, pritiskao bi izravno novinare, a osobito je zaobilazio mene. U moje vrijeme zalaganje za zaštitu Vodnog držali smo naprosto dobrom stvari. Sve je to stalo kad ja više nisam bio urednik. O tome je li on dao znak da se prestane pričat o ekologiji ne znam ništa. Moguće je. Kasniji razvoj prema slobodnoj carinskoj zoni baca – recimo – čudno svjetlo na sve to. Nisam siguran da je ikom tu bilo iskreno stalo do pašnjaka.

– Je li Bilać mogao imati izravni materijalni interes za zonu Vodno?

– Mislite, je li mogao biti upleten u projekt zone? I taj – kako se zvao – Mediterranean i nešto? Moguće. Iskreno rečeno: da mi netko kaže da je Bilać dioničar Mjeseca, povjerovao bih. On je svugdje imao prste. Takav tip. Ne znam koliko znate o slobodnim carinskim zonama?

– Malo.

– Kao i ja. Ali nešto znam, ekonomist sam. Znate što je u toj priči oko Vodnog meni najčudnije?

Čorak ga upitno pogleda, a Tomljenović nastavi: – Carinska zona u zabiti je sjajna ideja. Ono što mi nije jasno jest kome je palo napamet da koncesiju da maloj općini. Vi znate što je Vodno: općina bez suda, katastra, sa tri činovnice u malom uredu kod pošte. Općinski im je proračun manji od budžeta većeg doma zdravlja. Bilo je jasno da Vodno nema ljude ni organizaciju da vodi međunarodni biznis. Onaj tko je dao koncesiju za vođenje općini znao je da će ona tražiti podkoncesionara.

– I potrudio se da dovede Matokovića u načelnički ured da odabere pravog.

– To ste vi rekli – naglo se uozbilji Tomljenović, a potom mu se izraz ublaži – i vjerojatno ste u pravu.

– Ipak – prekine ga Čorak – još uvijek ne shvaćam gdje je tu novac.

– To i jest ono glupo. Bedasti Vodnjanci mislili su da će im carinska zona dovesti tvornice i kapital. Figu. Znate gdje leži novac carinskih zona? U švercu. Ako prodajete automobile u carinskoj zoni onda ne morate na njih plaćati carinu i porez sve dok ne predate ključeve vlasniku. To vam je kao konsignacija. Znate što to znači danas, u vrijeme kad svak svakom duguje i kad država guli dažbinama. A bosanska granica odatle je nepun sat vožnje. Vodite računa da su BiH i Hrvatska još uvijek u carinskoj uniji. Samo na polovnim autima i preprodaji konzervi hrane možete sazidati imperij. Onaj tko kontrolira carinsku zonu može je napuniti smiješnim fiktivnim firmama za šverc i crpiti novac unedogled. Prednost povoljnijeg oporezovanja pretočite u cijenu, postanete povoljniji i uništite konkurenciju. Uništite je i masom, količinom: gore u Vodnom nema ničeg, ali ima kvadrata, prostora koji košta smiješno malo. Onaj tko bi ovladao carinskom zonom, ovladao bi trgovinom u Dalmaciji za cijelo desetljeće.

Čorak poželi obrisati čelo: – A za to bi netko bio spreman ubiti?

Tomljenović ga zabrinuto pogleda, kao da odgovara s posebnom pomnjom: – Reći ću Vam samo ovo: da sam ja Vi, potražio bih onog tko je Matokovića poslao u Bern. Onaj tko ga je tamo progurao, morao je imati razloga za to. Toliko Vam mogu reći. Ne pitajte dalje: ne želim prenositi poluistine.

Čorak nije ni kanio. Zaključi da je dobio što je tražio. Ustane, zahvali se i krene prema predsoblju. Dok je popravljao ovratnik ljetne jakne, Tomljenović ga je gledao sa smjesom simpatije i radoznalosti.

Na izlazu iz stana, Čorak se još jednom okrene i pogleda starog novinara.

– Niste me uopće pitali zašto najednom dolazim i raspitujem se o zoni Vodno.

Tomljenović se počeše po zatiljku. Čorak nije znao ono što su novinari Novog doba znali: to je bila gesta koja je otkrivala da se stari urednik koleba.

– Nisam Vas pitao, jer ste mi to rekli, čak ako i niste htjeli. Nisam glup čovjek, gospodine Čorak. Učim stalno, a jutros sam možda saznao više od Vas nego Vi od mene.

Tomljenović zastane kao da važe je li rekao sve što je mislio, a onda nastavi: – U nas je novinara krhko znanje. Teško je išta stvarno znati. Čuo sam tisuće i tisuće najfantastičnijih poluinformacija u životu. Od njih sam pola zaboravio, a u desetinu povjerovao.

Tomljenović ga presječe pogledom u kojem Čorak osjeti nelagodu: – Ono što Vas zanima nije spadalo u tu desetinu. Pošli ste od Bilać mrtvog i došli do Mosora. Ako baš hoćete, mislim da ste na dobrom tragu. I još nešto: da radite uzaludan posao.

Tomljenović potom lagano, ali odlučno zatvori vrata, kao da želi dati do znanja da više neće biti potpitanja.

 

25.

Oboje su imali strašnu tremu. On pogotovo: prvi je put bila kod njega, u njegovom domu, ako se iznajmljeni samački stan može smatrati domom. Znao je da će upijati svaku stvar pogledom, prosuđivati ga, stvarati stav o njemu.

Zbunjeno je stajala nasred nečeg što je trebalo biti predsoblje. Da je zima, znala bi što slijedi: on bi joj skinuo kaput i pozvao je u dnevnu sobu. Ovako je stajala i čekala da on nešto napravi.

Barbir je, očito smušen, na koncu uvede u zapravo jedinu pravu sobu. Potrudio se tijekom poslijepodneva napraviti reda, tako da je držao da dojam neće biti loš. Derutni je kauč prekrio prostirkom dječjeg dezena, novine je posložio ispod televizora, upalio lokalnu rasvjetu da se manje vidi nečistoća i oprao sve čaše. U štednjaku su ležale složene lazanje sa špinatom: pozvat će je na večeru, a ako prihvati, večera će biti bezmesna. Činilo mu se da se muškarci koji ne pretjeruju s mesom u ženskim očima čine tankoćutnijima.

Barbir nije znao da cijeli grad drži da su njih dvoje ljubavnici. Da je to znao, možda se ne bi usudio sastanak prikriti krinkom intimnog druženja. A sastanak je zaista takvim izgledao: ona je došla s buteljom crnog vina, svjetlo je bilo prigušeno, a lazanje u peći. Lidija je, međutim, bila vjesnik koji donosi informacije.

Lidija i Barbir sastali su se prethodnog utorka na stalnom mjestu, u odvjetničkom baru Venecija. On je odmah predložio da se povuku na neko mirnije mjesto, jer je ono što joj mora ispričati opasno znati. Sjeli su u neki mutni kvartovski buffet, konobarica u modrom prsluku iscijedila im je iz aparata dva slaba esspresa, a on joj je izložio što su u međuvremenu doznali.

Zatražio je od nje krajnju diskreciju, a potom joj izložio nove spoznaje. Ispričao joj je kako vjeruju da postoji veza između niza ubijenih i borbe za koncesiju za Vodno, i da sumnjaju da je u svemu tome instrumentiran jedan od protuobavještajnih ogranaka ministarstva vojske. Nije joj izrijekom spomenuo Službu posebnih projekata. Isto tako je prešutio ulogu Zelinića u cijeloj operaciji: Lidija će s tim čovjekom morati raditi još dobar dio života i nije je htio dovesti u situaciju da ga ne može pogledati u oči. Lidija je bila dovoljno bistra da primijeti logičku rupu: odmah je zapitala koji je Mirkov položaj u cijeloj spletki, a on joj je neuvjerljivo odvratio da to zapravo još i nije sasvim jasno.

O aferi Vodno znala je dosta, a Barbir je to povezao s time što je temu u novinama pokrivao njen štićenik Novak. On joj izloži moguće veze nekih od ubijenih s projektom i ispriča kako su zapeli na Matokoviću.

– Mislim da ti mogu pomoći – prekinula ga je Lidija. – Znaš li tko je Simona? Barbir kimne potvrdno: svatko je u Hrvatskoj znao tko je Simona. Istraživačka novinarka zagrebačkog blago žutog političkog tjednika bila je valjda jedino pišuće biće kojeg su se hrvatski političari bojali. Bila je obaviještena, brza, otrovna i precizna. Saznavala je o stupovima društva više nego što su i u košmaru željeli priznati, a kad su činjenice bile posrijedi uvijek je bila pouzdana.

– Simona se bavila Matokovićem – nastavi Lidija. – Ne sjećam se detalja, ali znam da je imala problema s njim u vezi. Možda vam mogu pomoći. daj mi par dana, zavrtit ću par telefona i vidit ću šta imamo.

Sad je, nakon što je par dana prošlo, bila tu. Barbir je bio znatiželjan saznati što je otkrila, ali ga je više od toga uzbuđivala pomisao da je Lidija pod njegovim krovom.

Sjedio je na fotelji, ona na kauču. Nagnuo se i ulio joj anisetu u čašicu. – I? Je li vrijedilo truda?

– Vrijedilo je. Okrenula sam valjda sto telefona i znam dosta. Ne samo o tom vašem odvjetniku.

Bila je ozbiljna.

– Prvo: sudbina carinske zone odlučuje se uskoro. Doznala sam od zagrebačke kolegice koja prati Vladu. Večeras je sjednica s jedanaest točaka dnevnog reda. Među njima nije prostorni plan zone Vodno. Ali će se o njemu raspravljat pod razno. Što god bilo s Vodnim, odlučuje se unutar idućih tjedan dana.

– Ima li kakvih prognoza o ishodu?

– Ne baš. Ustvari, čula sam ono što već znaš. Woertl je praktički bio pred ugovorom o palionici. Onda su ga svi nagazili: ekolozi, mještani, vodoprivreda, novinari… Najednom je iznikao Mediterranean Management. Svi su se čudili zašto se najedamput mještani ne bune. Mislili su da su se ponadali radnim mjestima. Neno se, međutim, raspitao. Pokojna Lozančićeva im je došla i ponudila odštetu da boli glava. Ona, njihov odvjetnik koji ratuje protiv devastacije, nudi im odštetu u ime druge strane. Krasno?

– Ništa što ne bismo očekivali. Očito je dio kluba. I, dobro: otkud sad opet Woertl?

– Obrat sreće, što ćeš. Odlučujući je bio Matokovićev potpis. On je za onih osam mjeseci koliko je bio načelnik potpisao ugovor s Mediterranean Managementom, i to se smatralo gotovom stvari. Nitko nije očekivao obrat, svi su mislili da je MM siguran jer je prvi razvio koncept zone. Onda se sve počelo čudnovato mijenjati. Tipovi u ministarstvu, županiji, ministar – svi su najednom počeli mijenjati mišljenje. Istovremeno, glavni lobisti MM-a umiru kao pokošeni. Moja veza misli da će večeras proći Woertlova ponuda.

– A što si doznala o Mediterranean Managementu?

– Ništa. Ništa što bi mogao dokazati. Ali, cijeli je Split uvjeren da je MM zapravo Bilaćeva firma.

– To sam mogao i zamisliti. Hoćeš ostati na večeri?

Lidija klimne glavom. Barbir ustane i upali peć da se lazanje dopeku. Izvadi iz frižidera dvije Stelle Artois i ponudi Lidiji jednu. Potom zapita: – A Matoković?

– Tu dolazimo do najboljeg. Razgovarala sam jučer s izvorom koji ti ne smijem imenovati. Bivši novinar, dugo godina novinski analitičar za vanjsku politiku. Sad radi za ministarstvo vanjskih poslova. Pomogla sam mu crnokronikaškim vezama kad je rasplitao aferu sa švercom srebra i ikona koje je vodila jedna činovnica ambasade u Moskvi. Bio je to veliki lanac, nikad sasvim razotkriven, a o svemu se pisalo malo. Kako god, on mi duguje uslugu, i sad sam igrala na tu kartu. On mi je duboko grlo.

– Duboko grlo? Zvuči pikantno.

– I jest, samo čekaj da čuješ. Ispričao mi je malo o Matokovićevom zaleđu.

Otpije pivo i nastavi: – Ne znam da li znaš, ali diplomacija je prošarana lobijima. Postoji teorija da službe sigurnosti imaju znatan utjecaj na kadrovsku politiku u diplomaciji.

– To si mogu mislit.

– U tom kontekstu priča se i o Matokoviću. Za njega se govori da je Pročelnikov čovjek.

Sada Barbir otpije vrh pjene iz čaše s nožicom. “Pročelnik”, pomisli. U glavi je sebi predočio plavokosog, ljepuškastog političara kojeg je iz večeri u večer gledao na Vijestima. Znao je da je Pročelnik jedan od, političar potkožen u eliti, ali ne ministar, premijer, čelnik. Njegovi frendovi iz policije koji su čitali političke tabloide i slušali naklapanja često su govorili kako je Pročelnik najmoćniji čovjek u zemlji. Barbiru se to činilo kao prodavanje magle, mit ukorijenjen pretjeranim čitanjem novina.

– Pročelnikov čovjek? Što bi to zapravo značilo?

– Znaš što se priča o Pročelniku?

– Da ima utjecaj na tajne službe.

– Tako je. I da je preko njih infilitriran u diplomaciju. Ako “duboko grlo” govori istinu, Matokovića je Pročelnik lansirao u Bern. Matoković je obavještajac, radi za Pročelnika, pomalo će se uspinjati na hijerarhiji i biti zahvalan gazdi što ga je poslao u ubavu vilu kod Berna.

– Dobro, ali još uvijek ne kužim vezu s koncesijom na Mosoru.

– Sad dolazi najbolje. U Zagrebu se govori da je pročelnik regrutirao Matokovića jer mu je ovaj napravio debelu uslugu u Splitu.

– Uslugu? Znači da je i Pročelnik upleten u priču oko Vodnog. A to znači da bi i on mogao završit u jarku bez glave ili nečeg takvog. Njega bi mogli izbosti strelicama, lijep je i pupast kao Sveti Sebastijan.

– I meni je to palo napamet. Moguće je da je Pročelnik imao tajni dil s ovima dolje. Zaista je moguće je i to da mu prijeti opasnost.

– Ako Pročelnik stvarno kontrolira špijunažu kao što priča pola države, a ako su njegovi poslovni partneri na udaru tajne službe kao što sumnjamo, što onda dobijamo?

– Recimo, rat tajnih službi. Kako god okreneš, šou program. Mislim da su lazanje gotove.

Lidija sjedne na stol. Tanjuri i čaše bile su spremne. Barbir navuče kuhinjske rukavice i izvadi iz peći škrovadu. Lazanje su imale lijepu boju, malo potamnjelu od temperature. Bešamel pomiješan sa špinatom nabubrio je između listova tijesta i fino mirisao.

Lidija proguta prvi zalogaj i pohvali Barbirovo kuhanje. Nakon nekoliko zalogaja otpije još piva i nastavi: – Nisam ti rekla sve. Obećala sam ti pikanterije, i to ćeš i dobit.

Puhne u vilicu s koje se prelijevao bešamel i nastavi: – Matoković je imao nedavno ozbiljnih medijskih neugodnosti. Ta priča sa srebrenom aferom koštala je ministarstvu puno ugleda i zahtijevala puno zataškavanja. Novine nikad nisu objavile ni retka o cijeloj aferi. Ministarstvo se očito silno potrudilo pokrpiti sve rupe gdje bi informacije mogle iscuriti. Uostalom, i ja sam znala fragmente, ali nikad nisam uspjela rekonstruirati cjelinu. Do suda je došla samo Moskovljanka, premda je mreža bila puno šira. Lanac je bio kudikamo širi i nije uključivao samo osoblje diplomacije. Izgleda da je i naš Matoković sklon srebru i antikvitetima. Izgleda da je i on digao tu neki novac. E, tu počinju čudne stvari. Razgovarala sam sa Simonom.

Nakon gutljaja piva Lidija nastavi: – Pričala sam ti da je Simona imala okapanja s Matokovićem. Raspitala sam se o čemu je riječ. Ona se se dokopala priče o srebrenoj aferi. Dokumentacija joj je došla posrednim kanalima, nije mi naravno rekla kako, ali bilo je očito da je dokumentacija došla ciljano: bilo je prelako, kao da joj je pala na stol. Razmijenile smo informacije. Ja sam je upozorila da je stvar velikih razmjera. Jer, svi materijali kojih se ona domogla bavili su se samo jednom osobom.

– Matokovićem.

– Tako je. Da je to ikad izašlo, uništilo bi ga.

– Ali nije?

– Ne. Zahvaljujući, naravno, Pročelniku.

– Ali, ona radi za oporbeni tjednik. Kako je on mogao utjecati…

– Ne znaš ti medije. Te su ti stvari uvijek kompleksnije. Netko je nekomu dugovao uslugu, i to ide tako. Uglavnom: priča je stopirana. Ne moram ti ni govoriti koliko je Simona bila bijesna. To joj se dogodilo možda tri ili četiri puta u karijeri, ne više.

– Drugim riječima, Pročelnik je spasio svog čovjeka. Ali, kakve to veze ima s našom pričom?

– Može imati mnogo veza. Prva i najočitija je ta da je Pročelnik možda vraćao uslugu. To već u neku ruku znamo. Štoviše: moguće je da je Matoković za nagradu izabrao diplomaciju. Pokušaj zamisliti koje mu je to mogućnosti davalo.

– Nije više bio lokalni diler: mogao se služiti diplomatskom poštom, ući u lanac. Nije mu mogao bolje vratiti uslugu.

– Sad postavi sebi drugo pitanje: tko je pustio da dokumenti dođu u ruke novinskoj pirani? Protivnički lobi? Lobisti Mediterranean Managementa? Woertl? Imat ćeš o čemu razbijati glavu, Barbir. Ali to nije sve.

– Ima još?

Lidija ne odgovori, nego posegne za torbom i iz nje izvuče zeleni fascikl pun neuredno složenih papira raznih veličina. Barbir otvori. Unutra su bile fotokopije članaka, sudskih iskaza, zapisnika internih saslušanja. Pruži mu snop, a Barbir počne čitati bez nekog određenog reda.

Gotovo da nije mogao vjerovati. Nije samo bila stvar u tome što su dokumenti kazivali. Bila je to rekonstrukcija svinjarije kakve novinari svakodnevno otkrivaju o političarima, ni više ni manje. Zapanjilo ga je kako je svinjarija obrađena. Tu je bilo sve, do zadnjeg papira, zadnjeg telefonskog razgovora. Nijedan novinski istraživač ne bi to mogao ovako izdupsti. Došlo mu je da se uhvati za glavu: – Isuse! Ovo bi Matokovića koštalo glave.

– Simona mi je samo rekla da to pametno upotrebim.

Barbir je listao spise i krv ga je oblijevala. Ono što je čitao bilo je razorno.

– Isuse! Ovo moramo nekome pokazati. Ovo treba doći do suda.

– Misliš da bi to bilo pametno?

On je zbunjeno pogleda. Lazanje su se u njegovom tanjuru hladile. Nije mu bilo do jela. Lidija je slasno trpala drugi komad, ponosna što je efekt koji je željela postignut.

– Što hoćeš reći?

– Hoću reći da Matokovića ne možeš zatvoriti s ovim. Bar ne ako to Pročelnik neće. Ako je ministarstvo odlučilo zataškati, pred tobom će zatvorit sve pore. A čak i kad bi mogao, plijen bi bio jedan trećerazredni švercer, kolekcionar skupe bižuterije. Razmisli koliko ti ovi papiri vrijede. Što zaista želiš otkriti?

Pogledao je kao da ne vjeruje u ono što čuje: – Ti misliš ono što mislim da misliš?

Ona kimne glavom kao da potvrđuje dobru vijest.

– Znaš li da me takvo ucjenjivanje može koštati karijere?

– A zauzvrat možeš dobit neoboriv motiv. Onda se cijela kuća ruši. Više ne mogu zataškavat. Pogotovo ne ako tisak zna – Lidija prstom pokaže prema sebi.

Barbir zabaci glavu i osloni se svom težinom na naslon. Ovo je bilo previše za njega. Osjećao se kao da je pušten niz bujicu i od njega očekuju da vesla uzvodno. Bio je premoren.

 

Lidija je otišla oko jedanaest i pol. Ispratio je do auta zbog sigurnosti. Čekao je dok ne upali mali krem Nissan i potom se popeo kući. Na stolu su ležali ostaci lazanja i dopijene Stelle. Iznenadi ga spoznaja da su ih naredali pet-šest. Požuri provjeriti jesu li spisi gdje ih je ostavio, u podstavi trosjeda. Nakon toga raspremi posuđe i sjedne povrh njih, na trosjed.

Večera je završila poslovno i morao je možda biti razočaran. Ali nije uspijevao misliti na to. Glavom su mu kovitlali tajni spisi, šverc srebra, urote, savezništva i kanali novca i u svemu je tome pokušao pronaći niti reda. Počinjao je osjećati glavobolju i znao je da noćas neće spavati. Nekad davno, kao dijete, na plaži bi cijela poslijepodneva igrao šah, a potom bi noću sanjao figure koje se pravilno kreću, kombinacije i crno-bijela polja. Sad je osjećao isti takav tupi mentalni umor. Ustane, utrpa dva persena s ostatkom Stelle u sebe i ode se tuširati.

Ako bude zaspao, znao je, neće sanjati crno-bijela polja.

 

26.

Čorak je znao da Goleš Barbira ne trpi. Nije nikad do kraja razumio korijene te netrpeljivosti, ali je jasno vidio da ona postoji. Za razliku od Barbira, Goleš je Čoraka, međutim, poštovao.

Čorak nije znao čime je zavrijedio to uvažavanje mladog i samouvjerenog šefa koji je malo koga iz stare policije uistinu cijenio. Možda je taj respekt zaradio pouzdanim radom, ali bilo je i drugih koji su korektno radili, a Goleš ih se nije udostojao poštivati. Možda je naprosto stvar bila u politici: možda je mali zaključio kako je Čorak patriot više nego drugi, jer je 90-te likovao nad promjenama i hvalio nove ljude. Čorak nije nikad posve shvatio zašto Golešu ulijeva respekt, samo je znao da taj respekt nije obostran.

Ponekad je iskreno želio voljeti maloga, ali mu to nije uspijevalo. Previše je stvari odlikovalo Goleša a koje je strašno mrzio. Mrzio je ljude koji pišu bilješke dok s nekim razgovaraju. Mrzio je glasne i samouvjerene ljude. Mrzio je policajce koje magnetski privlači politika. Mrzio je, na koncu, klince koji misle kako ništa prije njih nije valjalo.

Gledao je tog malog koji je vjerojatno još prekjučer bio pošten prigradski dečko kako se strelovito pretvorio u kabinetsku pičku s mobitelom. To ga je strašno peklo: znao je da tako bude, svi su uvijek govorili da je tako i da će tako biti, ali Čoraku je uvijek nanovo bilo grozno to što ljudi lako postaju bijednici.

Sada je, međutim, sve to morao staviti nastranu. Od ove točke dalje nisu mogli bez Goleša.

Nakon gafa s pismom Nedjeljnom prijatelju Barbir nije Golešu izlazio na oči. Svi izvještaji i sva komunikacija išli su preko Čoraka koji je iskoristio svoj autoritet da priduši šefov bijes i zadobije malo vremena i samostalnosti. Već se dva tjedna pred Golešom izmotavao nastojeći zatajiti stvarni tijek istrage. Zakrivao je tragove i prešućivao spektakularna otkrića koja su nisku ritualnih umorstava sad već nepovratno pretvorila u zamršeni koloplet špijunaže, gospodarskog kriminala i krvi.

Držao je da je naprosto tako bolje. Znao je Golešovo zaleđe i podrijetlo. Znao je da momak jamačno mora imati mnogo prijatelja u Lori, a sasvim je dovoljno da jedan od njih bude neprikladno pozicioniran i sve će propasti: ili će ih Goleš zauzadati, ili će došapnuti drugoj strani što sve znaju, vrata će se zatvoriti, a prozori zabraviti. Osim toga, nije znao kako će Goleš, dijete rata, reagirati na samu ideju da je tamo, iza žica vojarne, leglo nečeg podmuklog i lošeg. Napokon, nije mogao biti siguran je li Goleš naprosto jedan od njih: zašto i on ne bi bio davno unovačeni spavač, pametno smješten na položaj od važnosti? Zašto je Goleš toliko zahtijevao da ščepaju i inkriminiraju Zelinića? Čita li izvještaje koje mu daje i netko drugi, iznad, i to netko tko ima moć da u trenutku koji mu odgovara kaže dosta?

Ono što je zbunjivalo Čoraka bila je Golešova nezainteresiranost. On kao da i nije želio biti obavještavan. Kao da je izbjegavao pomisao ili razgovor o slučaju Nedjeljenog prijatelja, pa čak kao da je izbjegavao i njih dvojicu po hodnicima. Kad tvoji podređeni istražuju višestruko umorstvo o kojem bruji cijeli grad, mislio je Čorak, stajat ćeš im za vratom i vraški ih goniti da donesu nešto konkretno. Goleš ih je ignorirao, kao netko tko razgovorom o takvim stvarima ne želi pobuditi neugodne uspomene. “Ili nečistu savjest”, pomisli Čorak, “nečistu savjest.”

A to je budilo Čorakovu nadu. Ako Goleš nije želio znati ništa o njihovoj istrazi zbog razloga koje je Čorak pretpostavljao, onda je nade bilo. Zato je tog jutra ušao u Golešov ured i zamolio tajnicu da ga najavi. Goleš ga je uskoro primio.

Čorak je vjerovao da Goleš ne želi znati ništa o onom što rade ili namjeravaju raditi da ih ne bi morao spriječiti. Ili nekog izdati. Ako je zaista tako, onda znači da je dečko rascijepljen kao svaki sluga dvaju gospodara: htio bi slušati, poštivati hijerarhiju i biti kooperativan. Htio bi, napokon, sačuvati stolicu. A htio bi – zbog sujete ili pravdoljublja – da ščepaju one koje trebaju ščepati. Ako u Golešu ima i traga tog osjećaja, Čorak ga je kanio iskopati na površinu.

Goleš je bio ljubezan. Zapitao ga je što želi, a Čorak mu je mirno odvratio pitanjem. Pitao ga je želi li stvarno čuti što se događa oko slučaja Nedjeljnog prijatelja. Golešov izraz kao da se samo nakratko zakočio: Čorak je to primijetio i prepoznao strah. “Mali se boji”, pomisli, “boji istine kao dijete prije nego što će skočiti u more. Ali će skočiti.”

Onda mu je ispričao. Izložio mu je sve što Goleš nije znao ili je bar Čorak mislio da ne zna: da su Zeliniću pisma naručivana, da postoji veza narudžbi i službe za koju je radio jedini osumnjičeni, da vjeruje da žrtve nisu nasumične i da imaju nekakve veze s koncesijom slobodne carinske zone. Nakon toga ispričao je što sve zna i ima o Matokoviću i kazao Golešu kako mu treba podrška tužiteljstva, jer bi Matokoviću ponudio pogodbu.

Goleš je šutio. Čorak na trenutak pomisli da je naprosto bio budala, da mali to sve skupa ionako zna, da je dio ekipe i da se samo odao protivniku. Pomno je promatrao svog šefa i postajao svjestan da je Golešova šutnja šutnje zaprepaštenosti.

Čorak je u sobu ušao s dokumentacijom o ubojstvima Nedjeljnog prijatelja pod rukom. Sad je ležala na stolu pred njima, i Goleš je uzme. Listao ju je na stolu tako da ju je Čorak mogao vidjeti. Listao je debeli snop fotografija velikog formata. Fotografija koje nitko ne bi rado želio vidjeti: spaljenih tjelesa, otkinutih i obješenih udova, rana od metka ispaljenog iz blizine, masnica od omče za davljenje. Goleš je šetao pogledom od jedne do druge kao da je u nekom muzeju koji ga posebno zanima. Onda prekine tišinu.

– Čorak, sjebite ih.

– Molim?

– Čuješ li me? Sjebite ih. Hoću ih sve u zatvoru.

– Znači da Matokoviću mogu…

– Pička im materina.

Čorak ga je gledao, zbunjen količinom gnjeva koja je najednom prokuljala. “Pička im materina”, ponovi još dvaput Goleš, vrpoljeći se po uredu i pokušavajući zatomiti bijes. “A ja sam htio spašavati junaka od linča. Kako su me naivno dobili.”

Na koncu Čorak shvati da je najbolje da Goleša pusti da se ispuše. Ustane i s vrata upita: – Znači li to da smijem razgovarati s Matokovićem?

– Znači da ću ja razgovarati s tužiteljstvom. I da imate slobodne ruke. Samo ih dovedite, jebem im mater.

“Jebem in mater”, ponovi još jednom Goleš, više onako za sebe, priđe prozoru i otvori ga. Čorak promumlja pozdrav i iziđe. Znao je da nekim ljudima svježi hladni zrak pomaže, pomaže kad se razljute.

 

27.

Puhao je maestral, i to jaki. Stolnjaci u kafiću divlje su lepršali na popodnevnom vjetru i samo su ih masivne pepeljare pridržavale da ne odjedre negdje iznad terase. Poslijepodnevni kupači koji su se spustili na Zentu i Firule hoteći se spasiti od cjelodnevne vrućine vrištali su i bacali se na valove. Bilo je još uvijek vruće i terasa je bila prazna. Njih su dvojica sjedili na stolu najbližem obali ne bi li bili uočljiviji, i čekali. Stol do njih sjedio je Goleš i neki mladi, crni tip iz tužiteljstva. Goleš im ga je predstavio kao Fradelića.

Matoković je kasnio preko dvadeset minuta. Konobar ih je sa čuđenjem gledao pristupajući stolu da odnese poluispijene kave. Barbir ga opozove gestom ruke. Čorak primijeti tu gestu. Čak i sada, pomisli, Barbir je bio pravi splitski šminker: svijetla polo majica, naočale za sunce i nedopijeni kapučino koji kani degustirati što duže.

Čorak se osjećao jezivo. Znoj mu je probijao između lopatica, ispod pazuha i na leđima. Ova je terasa bila najgluplje i najvruće zamislivo mjesto za dogovor, ali Matoković je bio jasan. Tražio je da se sastanu vani, na javnom prostoru, da na razmjeni bude nazočan čovjek iz tužiteljstva s kojim se dogovarao i, na koncu, da nikad i ni zbog čega ne mora odlaziti u policijsku zgradu. Čoraku se to činilo glupim: ako sumnja da je praćen i zbog toga ne želi biti viđen u policiji, zašto se onda sastaje s njima na javnom mjestu? Na koncu zaključi da možda precjenjuje Matokovića: možda je frajeru naprosto bilo zgodnije da se nađu u njegovu kvartu.

Bilo je neizdrživo vruće. Toliko je puta poželio ljeti da je manje debeo, ali nikad nije istinski odlučio učiniti nešto po tom pitanju. Svakog mu je srpnja i kolovoza priroda to vraćala mukom. Znao je da će ga srce izdati, prije ili poslije.

Unatoč naočalima za sunce, uočio je da Barbir pozorno gleda nekamo. Skrene pogled na tu stranu i zaključi da su dočekali koga su čekali.

Barbir je znao kako je Matoković izgledao nekad i gorio je od želje da negdašnjeg plejboja vidi sada, u srednjovječnom izdanju. Primijeti mušku figuru koja se približavala s druge strane uvale i zaključi da to mora biti on. Činilo se da je i pridošlica njih opazio, premda mu to nije bilo ni osobito teško. Četiri zrela čovjeka, potpuno odjeveni, na štekatu uz plažu u ljetno popodne bili su upadljivi da nisu mogli više.

Matoković je izgledao onako kako bi ga netko vođen predznanjem o njemu zamislio. Bio je odjeven u teniske hlačice i prugastu majicu, imao je naočale gotovo iste kao Barbir, a prosjede kovrče na zaliscima i zametak trbuha odavali su odvjetnikovu dob.

Pružio je ruku svoj četvorici, a potom sjeo. S Barbirom se rukovao uz nešto slobodniji stisak i osmijeh, kao da se odlično znaju, a nisu samo vršnjaci koji se jedva poznaju. Prema Čoraku se odnosio kao prema starom znancu, iako su sreli samo jednom, u slastičarnici vaterpolo kluba tjedan dana ranije, a i tada su se razišli ratoborno i hladno. Golešu je ruku pružio poslovno, a ovaj mu nije uzvratio. Ponajviše je, međutim, snishodljiv bio prema čovjeku iz tužilaštva. Rukovao se s njim uz neiskren osmijeh i blag naklon naprijed. “Kurva”, strelovito prođe Čoraku kroz glavu, “stvarno je kurva.”

Odvjetnik naruči ledeni Sprite i kavu. Hinio je da nije nimalo zabrinut, ali nije bilo u njegovom nastupu nadmene sigurnosti i arogancije kao onda. A mala platnena torba koju je držao ispod ruke kazivala je da će dobiti ono po što su došli.

Čorak je odvjetnika nazvao u subotu rano ujutru, s namjerom da ga digne iz kreveta. Želio ga je zateći tek probuđenog, mlitavog i slabe volje. Nazvao ga je mobitelom iz auta pred kućom. Najavio se, a za nepunu minutu bio je pred vratima. Matoković mu je otvorio vrata u kućnom ogrtaču, grintav, osvetoljubiv i bijesan. Nije ga ponudio kavom, a Čoraku je tako bilo i draže.

Nije gubio vrijeme. Izvukao je iz neugledne torbe zelene kartonske korice i otvorio ih Matokoviću pod nosom. Matoković se uzrujao, ali nije dosje niti uzeo u ruke. Nije ga ni prelistao ni proučio: Čorak je imao dojam da odvjetnik jako dobro zna što bi sve u tim koricama trebalo biti.

Ukratko mu je iznio pogodbu. Predat će Matokoviću jedini primjerak dokumentacije o njegovoj vezi sa srebrenom aferom. Zauzvrat će mu Matoković predati sve spise koji su mu dostupni vezane za Mediterranean Management i trgovačku zonu, kako privatne tako i one općinske koji su nedostajali. Matoković mu je morao obećati svjedočenje pred sudom, a Čorak mu je jamčio da ga se optužnica neće dotaknuti. Matoković je ljutito odgovorio da mu ne vjeruje. Čorak mu je potom objasnio da zeleni karton pred njima sadrži dovoljno da odvjetnik zaglavi u zatvoru. Kazao je kako Matoković, doduše, može opet povući veze i zataškati policijsku obradu, ali će Čorak dosje pustiti u medije. Nakon Bilaćeve smrti lokalni se tisak, dodao je, neće skanjivati da ga razapne.

Matoković se pokeraški smiješio ali nije bio osoran. Demonstracija sile je uspjela, likovao je u sebi Čorak, a nakon dvadesetak minuta odvjetnik ga je ponudio i multivitaminskim sokom. Tražio je da provjeri je li Čorak ozvučen. Potom je smjerno primijetio da pogodba nema logike. “Ako ispravno razumijem ono što pokušavate izvući od mene, Vi mi nudite robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu u zamjenu za onu zbog sitnog šverca umjetninama.”

Čorak je imao pripremljen odgovor. Objasnio je Matokoviću da se u slučaju njegove kooperativnosti čitav istražni postupak može postaviti tako da ga se zaobiđe. Matoković je u najgorem slučaju mogao biti optužen zbog zloupotrebe načelničke ovlasti ili štetnog ugovora, a ni to nužno.

Odvjetnik se premišljao i teško disao. Čorak je shvatio da dokumenti koje traži moraju sadržavati očito nešto više. Nešto što Matokovića muči.

Matoković je potom zatražio nekoliko dana za razmišljanje. Čorak je bez razmišljanja odbio: bude li se Matoković posavjetovao s pokroviteljima, osmislit će protuodgovor, Zagreb će pritisnuti Goleša i sve je propalo. Odvjetnik je brzo mislio. Odmah je imao spreman drugi prijedlog: tražio je zauzvrat za svjedočenje potpunu amnestiju. Ne samo za učešće u srebrenoj aferi, nego i za sve ostalo. “Morate znati”, dometnuo je odmah, “s ubojstvima ja nemam veze.”

Čorak je odmah pristao. Bila je to bezobrazna, prijesna laž: nije imao ovlasti za takvu pogodbu, tek neformalni razgovor s Golešom. Ali to Matoković nije morao saznati.

O onom što se događalo poslije on i Barbir znali su tek najosnovnije. Tip iz tužiteljstva, Goleš i Matoković sastali su se sutradan u restoranu Šumica. Uz kanelone s lososom i grdobinu dogovorili su razmjenu i uvjete oprosta. Goleš je Čoraku i Barbiru rekao da bi bilo bolje da se ne pojavljuju na dogovoru. Ujutru im je u postaji samo rekao da je sve teklo glatko.

Preglatko, činilo se Čoraku. Svi su bili beskrajno opušteni i dobre volje, kao da je ova razmjena nešto svakodnevno. Odvjetnik je pio ledeni Sprite i cinično se smješkao, kao da ovo nije dan nakon kojeg mu život više neće biti isti. “Boli ga kurac”, pomislio je Čorak. Nakon svega, nakon šverca, prevare i izdaje prijatelja on će se vratiti u Bern kao da nije bilo ništa. I uživati život kakav Čorak ne može zamisliti ni za sebe ni za svoju djecu.

Čorak i Matoković bez riječi su razmijenili fascikle. Matoković uzme zelenu u ruke i strpa je u torbu bez da je otvorio. Čorak uzme narančastu i otvori je.

Počne je listati. Ako ih Matoković farba, ako pokušava kupiti oprost nevažnim ili nepotpunim spisima, želio je to utvrditi što prije.

Ali nije ih farbao. Čorak je listao, letimice bacao pogled na dokumente i tu i tamo čitao poneki pasus ili adresu. Već je i to bilo dovoljno da shvati: zbog onog što je imao u ruci letjet će perje. Pogledao je tipa iz tužiteljstva, lijepog crnog mladca s naočalima, sigurno politički tako podobnog, i pomislio kako ga malo i žali. Dečko ni ne zna kakav je vrući krumpir dobio u ruke i koliko duboko i daleko ovo ide. “Sve do vrha”, pomisli, “do samog vrha.”

– Mislim da moja nazočnost više nije potrebna – progovori na koncu odvjetnik i baci na stol dvadeset kuna. Čorak je shvaćao; ne želi biti tu dok budu čitali. I ne želi biti previše opažen u ovakvom društvu.

Izmjeni kratki pogled s Barbirom koji ga je ispitivački promatrao. A onda pogleda za odvjetnikom koji je odlazio sporim, ali sportskim i ležernim hodom, kao da se ništa bitno nije dogodilo. Kao da nije upravo izmakao ciglu svim svojim frendovima, klanu i politici kojoj pripada. Kao da nije jednim lakim potezom srušio svijet u kojem je boravio.

Nekim je ljudima, zaključi Čorak, naprosto sve lako.

 

28.

Meko neonsko svjetlo obasjavalo je sobu, jedinu osvijetljenu na katu koji je bio zaključan i utonuo u mrak. Barbir je odavno izgubio predodžbu koliko je sati. Čistačice su davno napustile policijsku zgradu, a u njoj su ostali samo službujući u drugom krilu i čuvar na porti koji je na portabl televizoru gledao vaterpolo.

Na stolu su bili razbacani papiri iz Matokovićeve torbe. Oni i prazne plastične čašice od kave. Čorak je sjedio nasuprot Barbiru, klatio se na stolici i preko usana puštao dugi trak duhanskog dima. Fradelić iz tužilaštva stajao je i šutke gledao kroz prozor, u mrak koji je prekrivao gradilište zgrade osiguravajućeg društva. Bio je blijed kao kreda. Barbiru je bilo jasno i zašto. Nakon što je vidio što piše u spisima iz Matokovićeve torbe, shvatio je koga će sve imati za neprijatelja, koliko će to neprijateljstvo biti ogorčeno i kako lako mu to može razbucati miran i neuzburkan život. Barbir ga je na neki način stvarno žalio.

Sjeli su u ovu sobu u rano poslijepodne, još po vrućini koja je u ostakljenom zatvorenom uredu bila strašna. Pet su sati, spis po spis, rekonstruirali povijest carinske zone u Vodnom. Sada, na koncu svega, imali su sliku dijela cjeline, ali Barbiru nije zbog toga laknulo. Osjećao je gorki, teški talog u želucu i potrebu da se ne vrati u prazan i neklimatizirani stan. Ovo nije bila rabota za usamljene ljude.

Papir koji su od početka ponajviše tražili iskopali su odmah. Bio je to papir koji je dokazivao vezu među ubijenima, odnosno motiv.

Bio je ortački ugovor. Sastavio ga je Matoković kao odvjetnik, a parafirao javnobilježnički ured s kojim je Matoković dijelio prostor na svojoj staroj, odvjetničkoj adresi. Barbir je preletio imena ortaka i nije bio previše iznenađen: Belak, Bilać, Jurićka, Lozančićeva, Šerić – svi su bili tu. Ali i Matoković, jedini s manjim ortačkim udjelom. I još jedno ime koje Barbir i jest i nije očekivao. Ime koje je znao iz novina i televizijskih vijesti: Pročelnikovo.

Pročelnik, Matokovićev zaštitnik. Pročelnik, utjecajan u tajnim službama. I sada ortak: spoticali su se o njega na svakom koraku. A ovi papiri koje su imali na stolu bili bi dovoljni da Pročelnika koštaju političke karijere. To je, pomisli Barbir, nažalost i on sam vjerojatno znao.

Ugovor je kazivao ono što su Barbir i Čorak i pretpostavljali: ortaci su u off shore zoni osnovali Mediterranean Management koji nikad nije bio strana tvrtka. Registrirana na nekom jebeno dalekom otoku, iza paravana lažne vlasničke strukture, odvjetnika iz londonskog Cityja i potvrda o bonitetu, tvrtka je, pomisli Barbir, bila tek obični domaći ćumez.

Svi ljudi s popisa imali su novaca. Svi osim Jurićeve, koja se rado slikala u tisku sa svojom Škodom favorit i Matokovića, koji je po svemu sudeći bio čovjek uvijek kunu prekratak i nesposoban da zaradi za život na razini kakav je vodio.

Osim što su svi bili poduzetni lovaši, ortaci su k tomu bili tim koji se savršeno uklapao. Bilać je kontrolirao medije, mogao je kompromitirati svakog konkurenta za koncesiju. Osim toga ležao je na stvarnom novcu: britvice, cigarete, kondomi i novine donosili su svaki dan svježi keš na njegov račun i Bilać jedini nikad nije mogao ostati nelikvidan. Jelićeva je kontrolirala sindikate. Lozančićeva je imala utjecaj na mještane i držala njihovu pravnu punomoć u šaci. Belak je mahao ekologijom, nadzirao zaštitu voda i na taj način mogao spriječiti svačiju tuđu investiciju. Šerić je vjerojatno donosio kapital i imovinu za hipoteku. Pročelnik je cijelu stvar mogao progurati u Zagrebu.

Matoković je u ovoj ekipi bio uljez: bez novca i utjecaja, neugledni nasljednik ugledne kancelarije. Zašto su ga uključili?

Barbiru je bilo jasno zašto: da ga posade na načelničko mjesto. Politički nepotrošen, bez drugih funkcija, mlad i podrijetlom iz tog kraja, Matoković je bio savršen čovjek da ga se stavi na stranačku listu i potom čeka da obavi posao.

A kako ga je obavio, Čorak i Barbir su već znali. Dokumenti iz torbe poklapali su se s onima koje su našli u općinskoj pismohrani. Papiri o dobijanju koncesije, odluka o natječaju za izvršnu koncesiju i predugovor s Mediterranean Managementom.

Sad je razumio zašto se Matoković toliko krzmao hoće li surađivati. Potpisao je predugovor s tvrtkom čiji je suvlasnik: Barbir baš i nije znao je li to protuzakonito, ali se mogao kladiti da jest.

Pročešljali su još jednom sve papire s memorandumom općine i stavili ih na stranu. Sve je bilo tu: foto robot savršene prevare u koju je bio uključen visoki politički dužnosnik. Prevare koja, međutim, nije bila izvršena, a čiji su akteri završili život kupajući se svaki u svojoj lokvi krvi. Imali su motiv, ali ne i počinitelja.

– Ima tu još nešto što ne razumijem – progovori Barbir i prekine depresivnu tišinu. Fradelić se okrene od prozora s izrazom kao da mora odslušati vlastitu osudu.

– Gdje je tu Pročelnik?

– Kako to misliš? – odvrati Čorak.

– Mislim: zašto nije mrtav. Svi su mrtvi, svi njegovi frendovi. On nije.

– Hoćeš reći da bi ga trebali upozoriti?

– Nisam siguran da je gospodin Barbir to htio reći.

Fradelić je pretežno šutio cijelu večer, pa obojicu iznenadi što se najednom javio.

– Pravo je pitanje zašto – nastavi tužitelj – zašto je samo on živ. Ako je ono što ste mi rekli točno, postoji sumnja da su u delikte upleteni obavještajni krugovi. Ako je to točno, onda se Pročelnik nema čega bojati.

– Mislite?

– Po onome što se priča, tamo je on kod kuće. A možda i više od toga.

– To znači – odvrati Čorak pakirajući spise u torbu – da nam Matoković još puno toga mora objasniti. A sad ljudi ajmo doma, kasno je.

Zaključali su ured i spustili se do parkinga koji je bio potpuno taman. Čorak sjedne u auto i u prolazu mahne čuvaru u naplatnoj kućici. Ovaj mu odzdravi ne skidajući oči s križaljke.

Kući je bio za deset minuta. Zatekao je ženu kako drijema u naslonjaču s knjigom na trbuhu. Na stolu ga je čekala večera: tanjur karfiola s maslinovim uljem i češnjakom i komad ovčjeg sira. Pojeo je u tišini i sjeo pred televizor nasumice vrteći kanale daljinskim upravljačem. Vrućina je još trajala, pa je sjeo samo u potkošulji dovršavajući laganu bijelu bevandu: to je bio jedan od rijetkih dalmatinskih običaja koje je prihvatio. Pogleda ponovo suprugu: sjedila je u fotelji do njegove i malko hrkala, a na naslovnici mekoukoričenog romana kočio se ljubavni par u zagrljaju u nekakvoj mutno snimljenoj šumi u jesen. Nije mu nikad bilo jasno što ona vidi u tome.

Okrene na prvi program. Gledao je Motrišta. Nije to običavao činiti. Bio je domoljub i uvijek ga je nanovo osobno vrijeđalo sve što je u njegovoj zemlji bilo bijedno, nevaljalo i šlampavo. Teško je to trpio i negdje u godinama nakon rata odlučio je ubiti glasnika: ne gledati Vijesti. Vijesti su mu, uostalom, dolazile svaki dan u ured, u obličju riješenih i neriješenih zločina, brže nego što ih je mogao probaviti.

Gledao je i srkao pošip u koji je, da ubije vrućinu, ulio previše vode. Motrišta su bila uvijek ista i dosadna. Ministar vanjskih poslova s nategnutim je optimizmom govorio o međunarodnom ugledu zemlje, pričali su o privrednim problemima i o boljem korištenju energije sunca. Na koncu privrednog bloka emitiran je izvještaj o posjetu švicarske gospodarske delegacije.

Na početku priloga prikazan je sasvim kratki kadar kako se predsjednik vlade rukuje s dva-tri Švicarca u auli. Nakon kratkog kadra i uvodne rečenice slijedio je drugi, veći dio priloga. Švicarce je sada primio Pročelnik. Drugi je kadar bio gotovo potpuno isti kao prvi: Pročelnik, onako mlad i ljepuškast, stajao je na dnu nekakvog stepeništa i uz smiješak se rukovao s prvim nadolazećim privrednicima. Jedan iza drugog, ova dva slična kadra izgledali su kao Monthy Python, kao nečije sprdanje. Čorak nikad nije znao sabotiraju li to to zlobni novinari sistem znajući televizijsku opsesiju protokolom ili je naprosto riječ o budalama.

Odmah potom, prikazani su Pročelnik i Švicarci kako sjede u nekom prostranom kabinetu i smiju se pred objektivima. Sjedili su u zlaćanim rokoko kanapeima, a iza njihovih leđa Čorak je nazirao nekakvu wedgewood zdjelu i svijećnjake koji su mu izgledali idiotski.

Prilog je bio dosadan. Novinar je, dok su se na ekranu vidjeli Švicarci kako se smiješe, iznosio podatke o gospodarskoj razmjeni i nizao brojke s gomilom znamenki. Na koncu je prešao na sadržaj sastanka. Rekao je da su tijekom dvodnevnog posjeta švicarska i hrvatska strana dogovorile više konkretnih poslova. Nabrojao je dva ili tri takva posla, a na koncu je spomenuo i projekt korporacije Woertl koja će realizirati davno dogovoreni posao oko slobodne carinske zone u splitskom zaleđu. Čorak je umalo skočio sa stolice.

Ustane, pazeći da bude tih i ne probudi suprugu kojoj je ljubić spuzao uz rub naslonjača. Uđe u radnu sobu i otvori koricu u kojoj je držao snop fotokopija. Sve je bilo tu: preslici dokumenata i članaka, fotografije mjesta zločina, izvještaji patologa i svjedočenja. Prekopao je još jednom snop debljine dlana i nakon desetak minuta pronašao ono što je tražio.

Bio je to jedva zamjetni člančić u rubrici kulture. Pronašao ga je listajući novinsku dokumentaciju, ali mu tada nije gotovo ništa značio. Člančić je izvještavao o osnutku švicarsko-hrvatskog društva prijateljstva. Osnutak je sazvao inicijativni odbor u Zagrebu, a u prvoj godini rada društvo je planiralo izdavanje fotomonografije, dotacije za prijevod nekih pisca, gostovanje kazališta, sufinanciranje izvedbe nekog Frischa u nekom zagrebačkom kazalištu i edukativna predavanja. Na sastanku je bio prisutan i švicarski kulturni ataše. Člančić je izdvojio na stranu samo zbog jedne rečenice. Novinar zagrebačkog lista s puno je entuzijazma napisao da je sponzor aktivnosti u prvoj godini rada društva švicarska tvrtka, ujedno značajan investitor u Hrvatskoj: Woertl. Nanovo je uzeo u ruke izrezak, iako je znao što će vidjeti. U prvom redu, među članovima inicijativnog odbora, ali ne odmah uz predstavnika pokroviteljske tvrtke, smiješio se Pročelnik.

Kad je prvi put u rukama imao taj člančić ništa mu nije govorio i na stranu ga je stavio tek zbog špurjusa ili puke inercije. Sad mu je govorio toliko toga, bio prebogat značenjem. Čorak nije vjerovao u slučajnosti. Nije vjerovao da netko kao naši političari može biti strasno i bezinteresno zaljubljen u švicarsku kulturu, Wilhelma Tella i vrag ti zna koga još. Nije vjerovao da se Woertl i Pročelnik mogu dvaput slučajno naći na istom mjestu u isto vrijeme.

Što ako je Pročelnik stvarno tajni Woertlov lobist, ona sila koja je priječila Mediterranean Managment da dovrši posao sve ove godine? Što onda njegovo ime radi u spisima iz Matokovićeve torbe? Je li mu netko namješta? Ili je Pročelnik promijenio stranu?

Nije imao nikakvu čvrstu potvrda za sve to, tek dva usputna protokolarna susreta, ali je znao da se prave muljaže i rade tako, bez traga i otiska prsta. Slušao je od drugih i čitao u novinama o tomu koliko je Pročelnik moćan. Možda je to jedva upola istina, ali ako Pročelnik ima neke veze s Woertlom onda će sve skupa postati vraški komplicirano.

Pročelnika je tako često gledao na televiziji. Njegovo je lice znao svatko u zemlji, baš kao i lice predsjednika ili lidera opozicije. A opet, Čorak je shvaćao je da o njemu zna tako malo. Pročelnik je bio je mlad i prilično lijep, plavokos i nježnih crta koje su privlačile žensku publiku. U politici se pojavio niotkuda potkraj rata i doživio meteorski uspon. Čorak nije pomno pratio politiku, ali je znao da Pročelnik nikad nije radio neki stvarno odgovoran posao ili vodio važne pregovore. Motao se, međutim, tom politikom da ga je stalno bio pun TV. Uvijek je bio neki pomoćnik, zamjenik i slično, viđalo ga se u defileu koji dočekuje predsjednika, poredanog s nekom delegacijom, u drugom ili trećem redu u loži na skupovima i priredbama. Pojma nije imao što stvarno ljepotan radi i odakle crpi moć. Ako ta moć nije bila utvara i mistifikacija. Želio je da je tako, ali u to nije previše vjerovao.

Primijeti da mu se žena prenula. Ljubić ju je bio uspavao, a odjavne fanfare emisije probudile. Ustao je i otišao u predvorje do telefona. Nazvao je lokalni TV centar. Znao je da oni snimaju svake TV vijesti. Zatražio je službujućeg, predstavio se kao policija i naložio da snimak Motrišta spreme na stranu. “Kao materijal za analizu”, kazao je tipu, jer je osjetio da se ovaj čudi.

Ponovo je birao broj, ovaj put Barbirov. Pogledao je prije toga na sat: bilo je ponoć i četvrt. Barbir je podigao slušalicu već nakon prvog zvona.

– Jesi li gledao Motrišta? – zapita Čorak.

– Jesam. Vidio sam što i ti. Ali to nije sve – Barbir je zvučao usplahireno.

– Kaži.

– Zvao sam Zagreb. Odlučeno je što će biti s Vodnim. Vlada je večeras zasjedala i Woertl je dobio koncesiju.