Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

PRVI DIO

 

1.

Bio je to pristojni, nenametljivo fini građanski kvart.

Ležao je neposredno ispod Marjanske šume koja je u to doba noći, pred samu zoru, mirovala nepronično tamna i teška. Prve spinutske kuće od Marjana je dijelila samo žičana ograda i asfaltna cesta koja je četvrt obrubljivala s juga. Sa sjeverne strane, spinutske su se kuće rijedile prema moru i postupno miješale sa skladištima sportske lučice, sportskim igralištima, veslačkim klubom i paviljonima trgovačke škole koja je ležala bliže moru. Između tog priobalnog dijela i guste marjanske crnogorice ležao je kao jezičac uski pojas urednih građanskih kuća.

Barbir je volio tu četvrt, premda ju je slabo poznavao. Spinutsko naselje nije bilo tako razvikano kao četvrti smještene uz more s južne strane poluotoka, s pogledom na otoke i Italiju. U ovom kvartu kuće su bile jednokatnice ili dvokatnice, diskretno ograđenih okućnica. Geometrijska arhitektura šezdesetih odavala je epohu kad se četvrt naseljavala. Odavala je i stanovništvo. Bila je to smjesa niže komunističke elite, starosjedilaca koji su u ovom kraju pred rat imali polja i tehnomenadžerskog staleža iz vremena industrijalizacije. Naselje je odavalo inženjerski, jednostavan, funkcionalan duh nerazmetljive raskoši. Ljudi koji su ovdje živjeli bili su povlašteni u doba kad se time nije bilo prilično razmetati.

Blizu mora, blizu Marjana i četvrt sata oštrijeg hoda od centra, četvrt je bila jedna od najboljih u Splitu. Postkomunistička elita ju je, međutim, izbjegavala. Novi poduzetnici, političari i špekulanti očito su zazirali od kvarta koji im je vonjao previše crveno. A možda ih je odbijala i diskretna jednoobraznost spinutskih vila među kojima bi svaka trokatnica bila dočekana s neodobravanjem. Barbir nije znao pravi razlog, ali novi bogataši nisu se naseljavali u Spinut.

Osim jednog. On je sad ležao tu, u svojoj sobi, mrtav.

 

Ivan Bilać ubijen je negdje između ponoći i jedan sat, u svojoj vlastitoj kući. Suprugu i dvoje djece predškolske dobi odveo je tog popodneva svojim tamnim Fordom scorpio na selo, u ladanjsku kuću. Tamo su trebali provesti produženi vikend. Bilać je tamo i večerao sa supruginim roditeljima. Nakon večere uputio se autom natrag u Split, jer je ujutro imao važan sastanak u upravi tiskare. Ono što njegova obitelj nije znala jest da je imao dogovoren još jedan sastanak, ali te iste večeri. Mlada riba, nešto više od dvadeset godina, neuvjerljivo zblajhana plavuša. Barbir je kad ju je vidio pomislio kako odaje priznanje samo njenim vitkim nogama. Vrata Bilaćeve kuće prema dogovoru su bila otvorena. Ženska je ušla unutra i vidjela ovo isto što je Barbir vidio noćas. U šoku je otprhnula susjedima koji su nakon četvrt sata histeričnog ridanja povezali konce i zvali policiju.

 

Barbira su probudili oko tri, tri i četvrt. Vozač je stigao po njega nakon desetak minuta. Rekli su mu ime ubijenog – Ivan Bilać – i Barbiru nije trebao arhiv ni istraživački rad da bi saznao o kome je riječ. Bilaćeva slika vjerojatno nikad nije izišla u novinama, ali je u Splitu svatko znao tko je on i kako izgleda.

Bilać je bio mlad tip, možda tridesetipetogodišnjak. Život mu se vrtio oko tri ključne riječi: mediji, politika, novac, i sa svakom je od te tri imao sreće. Uključio se u politiku neposredno pred promjene 1990. Nova je politička elita uglavnom bila neotesana i u njoj je Bilać odskakao jer je dobro govorio, dobro se odijevao, a ipak imao neupitan nacionalistički pedigre seoskog djeteta. Nije grabio visoke funkcije. Pomalo je skupljao položaje u saborskim i nadzornim odborima i lokalnim stranačkim tijelima. Građanski je image gradio ekološkim aktivizmom. Istodobno je korak po korak gradio malo poslovno carstvo, skupljao kontrolne pakete dionica i otvarao nove biznise. Stranka ga je 1991. postavila za direktora moćnog lokalnog dnevnog lista i tiskare. On joj se odužio brigom za političko pravovjerje lokalnog tiska. Izgleda da mu interes za tisak nije bio samo poslovni, nego i hobistički, što je iskazivao pišući povremeno pravovjerne uvodnike. U nekoliko je godina vrijedno skupljajući dionice preuzeo nadzor nad Novim dobom. Barbir je znao priče o njemu kao umješnom pregovaraču, spretnom demagogu i jednom od najbogatijih ljudi Dalmacije. Sad je ležao zaklan u svojoj dnevnoj sobi.

 

Barbir je u Spinutsku ulicu stigao pred samu zoru. Svitalo je, i marjanska je crnogorica postupno gubila tmastu, crnu boju i postajala zelena. More je već reflektiralo prve narančaste odsjaje, a Kaštelanski je zaljev bio posut barkama ribolovaca. Okolne su kuće varljivo mirovale, a grad i priroda disali su u jedinstvu kakvog se za dana nije moglo osjetiti.

Pred Bilaćevom je kućom mirovao modri Ford scorpio neuključena alarma. Očito je Bilać računao kako će nakon seksa zblajhanu odvesti kući, pomisli Barbir. Osjeti najednom tjeskobu zbog svih tih stvari koje su unaokolo ležale kao da će se život nastaviti, ali neće. Auto koji je čekao da bude upotrebljen. Travnjak o kojem se netko brinuo s pomnjom. Nedavno obojena kućna vrata: sve je odavalo pun i isplaniran život, koji je trebao trajati još dugo. Jesu li već javili obitelji? Jesu li im rekli i za plavušu? Barbir osjeti mučninu, malo od ovih pitanja, malo od prve jutarnje gladi.

Kad je ušao, policajci su bili usred posla. Izvana se nije dalo zaključiti da se u kući događa išta iznimno. Tek unutra je vidio sve ono što ljudi vide u filmovima i povezuju s odjelom za umorstva: obris kredom na tlu, fotografe s velikim bljeskalicama, redarstvenike koji češljaju kuću tražeći tragove i praše predmete u potrazi za otiscima.

– Hoćeš kavu?

Bio je to Čorak, stari inspektor, krupni i umorni Ličanin debelih očnih kapaka. Držao je u ruci termosicu. Baš kao u filmu, pomisli Barbir.

– Poslije.

– Ne bih ti savjetovao. Nakon što vidiš ono unutra, neće ti biti do kave. Bolje progutaj nešto, da imaš šta ispovraćat.

“Zvuči dobro”, pomisli Barbir i stupi u sobu nakon što je svladao zebnju i nelagodu koja ga je načas obuzela. Kao dijete, pomisli, koje treba skočiti u vodu.

Soba nije bila u velikom neredu. Ponešto isprevrtanih stvari, ništa više. Namještaj se doimao kao da je na svom mjestu. Nije nigdje bilo krvi, ni kapi. Čak ni na kauču, ni tepihu. A to je bilo posebno čudno s obzirom na to u kakvom je stanju bilo tijelo.

Bilać je bio izmasakriran nečim oštrim, vjerojatno nožem. Barbir je držao da je primio barem deset-petnaest uboda, računajući i one besmislene, po listovima nogu i zapešćima. Trbuh mu je bio tako izmrcvaren da je dio ponutrica gotovo visio. Najčudniji je bio, međutim, položaj samog tijela. Bilaćevo je truplo s jedne strane bilo vezano i obješeno za motku prozorskog zastora. Motka je jednom stranom bila u svom ležištu povrh prozora, a drugom je ležala na podu. Poprijeko na motku bila je položena vješalica za kapute, tako da su zajedno tvorili oblik slova X. Mrtvi je Bilać drugom rukom bio obješen o vješalicu, kao da je razapet.

– Ima li otisaka?

– Ne. Bar zasad. Izgleda da je nosio rukavice.

Barbir suspregne odbojnost i približi se tijelu. Bilać je još imao na sebi zavodnički šlafrok, očito odjeću u kojoj je čekao žensku. Ogrtač je sad visio s obješenog tijela kao stijeg.

– Susjedi? Je li itko čuo nešto, ili vidio?

– Ništa. A nije bilo tako kasno. Očito ga je ubojica usmrtio brzo, bez tuče ili gušanja. A onda se dao na posao – odgovori Čorak i pokaže na vješala.

– Kad kažeš da je ubijen?

– Doktor kaže između dvanaest i jedan.

Barbir je očekivao precizniji odgovor. Ako su na očevid stigli tek nekoliko sati nakon umorstva, trenutak se smrti mogao procijeniti po tjelesnoj temperaturi koja je padala celzij i pol svakog sata, i pada još, čak i sad, dok razgovaraju.

– Dvanaest i jedan – ponovi – a kad je došla ženska?

– Oko dva.

– Zašto tako kasno?

– Nakon posla. Izgleda da je hostesa u nekakvom klubu. Tamo su se i upoznali.

– Je li rekla što korisno?

– Ništa. Jedva se poznaju. Ovo im je bio prvi sudar. Došla je taksijem, nije čula ni vidjela ništa čudno, vrata joj je ostavio otvorena prema dogovoru, da zvonjava ne budi susjede. Izgleda da je gradio ugled obiteljskog čovjeka.

– To objašnjava kako je ubojica ušao. Nađi taksista i provjeri sat.

– Jesam. Govori istinu.

– Dobro. To smo otklonili.

Barbir se primakne prozoru. Tijelo je već zahvatila mrtvačka ukočenost i izgledalo je kruto kao neko pučko raspelo. Prišao je truplu s leđa i ugledao tamne mrlje, podlive krvi pod kožom. Znao je i što to znači. Stanovito vrijeme krv se u mrtvom tijelu sliva u donje dijelove gonjena silom težom. Nakon nešto vremena nastanu podljevi – liquor mortis – koji ostaju ma koliko se tijelo premještalo. A Bilaćevo je bilo premještano, jer je liquor mortis bio na leđima, a tijelo je sada bilo uspravno. To je značilo da je ubojica ubijenog objesio na prozor mrtvog. Čudne galge koje je gledao nisu služile nikakvom mučenju, a smrt je vjerojatno bila nagla.

Pogledao je ležište zavjese i ugledao nešto što mu privuklo pažnju. Kad je ušao u sobu i vidio poluurušenu motku zastora, zaključio je umah da se motka stropoštala pod težinom obješenog tijela. Nije bilo, međutim, tako. Ležište je bilo netaknuto i čvrsto, a motka očito položena namjerno. A vješalica donesena iz predsoblja, i to očito kad je Bilać već bio mrtav. Zašto bi se ijedan ubojica u kući ubijenog, uz još friški leš, bavio priručnim pravljenjem vješala? I skidanjem zavjese sa stalka, uz sam prozor, u kući koja je bila osvijetljena, vjerojatno jedina u kvartu?

Čorak je šutio i gledao. Osoblje se pomalo razilazilo, bolničari su spakirali tijelo i kuća se praznila.

Barbir izađe na verandu. Svježi zrak imao je djelovanje suprotno očekivanom: osjeti želju za povraćanjem. Umorno je gledao bolničare kako zatvaraju vreću s tijelom i trpaju je u kombi. Najednom su se uskomešali.

Izmijenili su nekoliko rečenica, a potom jedan pristupi Barbiru i Čoraku koji su pušili na verandi. – Mislim da vam je nešto promaklo.

Približili su se plastičnoj vreći. Bila je polurastvorena, toliko da su vidjeli mrtvačevu glavu i prsa. – Nešto mu je u ustima – reče bolničar.

Mrtvačka ukočenost već je obuzela tijelo. Jedva su otvorili usta ubijenom, a pucketanje koje su čuli značilo je vjerojatno da su mu slomili vilicu. U Bilaćevim ustima bio je zgužvani list papira. Bila je to nevelika gruda papira: nedovoljna ako mu je ubojica htio začepiti usta. Bolničar je iščupa i preda Čoraku. Ovaj je bez puno razmišljanja rastvori. – O Isuse – promrsi istog časa.

Barbir mu istrgne papir iz ruke. Premda je bio zgužvan i vlažan, odmah je razabrao što je na njemu pisalo, jer je tekst bio ispisan velikim, pravilnim slovima, vodootpornim flomasterom: Sveti Andrija.

“Isuse”, pomisli Barbir ono što je Čorak naglas rekao, ali ne izusti ništa. Štošta je ove noći bilo čudno, ali ovo je bilo najčudnije. Nije vjerovao u predosjećaje i takve stvari, ali je osjećao da se s ovim jutrom, s ovim tijelom i s ovom suludom porukom zapliće u nešto loše čega se neće lako osloboditi. Znao je sve što dalje slijedi, znao je da će opet zakopati nos u novo poglavlje sumnjivog polusvijeta, i to mu se nije sviđalo. Pomisli kako bi najrađe da ga sve ono što slijedi mimoiđe. Mimoiđe ga ta čaša, ili tako nekako, glasila je rečenica za koju je nejasno pretpostavljao da je iz Biblije. A onda pomisli kako mu je religije dosta za jednu večer.

 

2.

Mali Twingo sa žutom tablicom s natpisom PRESS na vjetrobranu zaustavio se u šumi, na južnom marjanskom podnožju. Dino je izbacio auto iz brzine i pustio da motor radi u praznom hodu. “Ovdje smo”, reče Lidija, ščepa torbu sa zadnjeg sjedišta i izađe van. Dino okrene ključ, ugasi motor, a potom i farove.

Bila je mrkla noć. Lidija nije vidjela brojčanik sata, ali je znala da mora biti kakvih tri i četvrt, tri i pol. Čak ni za dugih lipanjskih dana u taj se sat još nije vidio ni tračak svjetla. Parkirali su uz šumu, na pustom mjestu, i Lidija se bojala da će se s mukom orijentirati i pronaći crkvicu.

Bez razloga. Jer, Marjan nije bio ni taman ni pust kako bi se očekivalo. U mraku se razaznavalo komešanje i prigušeni glasovi. Na stazici koja je vodila gore, do crkvice, čuli su se koraci, a odozgo žamor i pjevanje koje je svakim korakom postajalo sve glasnije. Lidija i Dino počeli su se uspinjati za ostalima. Crkvicu su pronašli bez muke.

Pronašli su je po svjetlu. U potpuno mračnoj noćnoj šumi samo se na jednom mjestu vidjela svjetlost, prostrana ali treperava jarka krpa na crnoj podlozi borova i čempresa. Kad su se popeli do Gospe od Sedam Žalosti, Lidija je shvatila što je izvor tog svjetla: tisuće upaljenih voštanica položenih na tlo ispred crkvice ili u rukama ljudi u okupljenoj gomili.

Proplanak pred Gospom od Sedam Žalosti nije bio velik: bio je tek malo veći od teniskog igrališta. Sada je, kao otok u potpunom mraku, bio prekriven svijećama i uljanicama. Oko crkvice već je bila prilična gužva. Bar tisuća ili dvije tisuće ljudi, pomisli Lidija, iako je teško o tom bilo suditi jer se gužva prostirala dalje u šumu gdje su među borovima ljudi klečali i molili.

Vijest se, dakle, brzo širila. Prije dvije noći na ovom su mjestu dvije srednjoškolke vidjele Isusa koji je lebdio u visini krošnji obavijen bijelim svjetlom i s krvarećim srcem na prsima. Djevojčice su otrčale su svom župniku, on je požurio u novinsku redakciju, tamo naišao na Lidiju koja je objavila vijest. Prenijele su je sve sinoćnje novine na prvim stranicama, tim šire i opširnije što su bile žuće. Lidija je pretpostavljala da bi se moglo dogoditi ono što se dogodilo: da će mjesto već za dan ili dva biti puno hodočasnika ili naprosto znatiželjnih ljudi.

Lidija je bila neudata tridesetšestogodišnjakinja. Važila je za zgodnu žensku, živjela je s majkom i mlađim bratom i već trinaest godina radila u crnoj kronici lokalnog dnevnika. U životu se nagledala suđenja dilerima, revolverskih obračuna i mrtvaca pod kotačima šlepera i nije vjerovala da je išta u novinarskom poslu više može uzbuditi. Ovo je, međutim, bilo nešto što nikad nije vidjela.

Novinar je rijetko u prilici da ga nešto u njegovu poslu dirne. Lidija je osjećala na sebi kako je s vremenom na poslu okorjela, presvukla psihu zaštitnom korom od malo bijesa, a malo cinizma koja ju je štitila od strašnih stvari koje je vidjela i čula. Sada se ta kora rastapala, a Lidiji se činilo da gleda s visoka samu sebe ushićenu kao prvopričesnicu u bijeloj opravi. Osjetila je opet svoju vjeru iz djetinjstva, iz vremena kad ju je mater vodila na lomljenje kruha i blagoslov maslina, i tu je vjeru sad u sebi gledala u čudu kao staru igračku koju vidi poslije mnogo godina.

Ovo joj je mjesto izgledalo baš kao mjesta na kojima su se svecima događala čuda i otkrovenja. Kao da je usred neke zeznute srednjovjekovne šume u kojoj pred putnika najednom iskoči sveti jelen ili plamteži križ ili štogod takvo. Tijesna i mala crkvica ostavljala je tek dojam da se takvo što dogodilo jako davno.

Gospa od Sedam Žalosti i nije bila crkva, već kapelica od nekakva četiri kvadratna metra u kojoj se nalazila Gospina slika u zlatnom ornatu i sa sedam mačeva u crvenom srcu. Umjesto vrata imala je rešetku, a pred crkvom je bio raskrčeni šumski proplanak velik jedva kao dvije veće sobe.

Crkvica je bila jednom godišnje hodočasnička postaja kad bi hodočasnici obilazili sedam marjanskih crkava. Njeni krečeni zidovi služili su za zavjete, najčešće srednjoškolaca. Bili su od vrha do dna ispisani kemijskim i grafitnim olovkama. Šiparice su se zavjetovale Gospi da im pomogne proći matematiku ili engleski, ili da prohodaju s klincem koji im se sviđa. Dečki su se zavjetovali da dobiju važnu utakmicu, spase razred ili imaju sreće u seksu. Bilo je tu i ozbiljnih i odraslih zavjeta: ljudi su molili za zdravlje, potomstvo, da ih supružnik opet zavoli. Rukopisi su odavali tako različite ljude: obla pisana slova učenike, tvrd, nezgrapan rukopis poluobrazovena žene, pravilni i uglati verzal trezvene i ozbiljne ljude koji traže utočište u nevolji.

Lidija je znala navraćati na ovo mjesto sama. Dakako, ne navečer, već za sunčanih subota i nedjelja kad bi šetala Marjanom. Uvijek bi nanovo potrošila dvadeset minuta ili pola sata čitajući zavjete na vapnenoj kori, proučavajući molbe, rukopise i datume. Činilo joj se katkad da nema potpunije i divnije ljudske enciklopedije nego što je ta na šumskom kapeličnom zidu. Sve čega se ljudi boje, što žele, što ih je zadesilo, može ih zadesiti, sve što je strašno ili misle da je strašno bilo je na tom zidu, zajedno s pripadajućom vjerom, nadom, zahvalnošću, ljutnjom i naivnošću.

Bio je mrak, zavjete se nije moglo čitati, a nitko ovdje za njih nije ni mario. Otkad su vidjelice u šumi kod crkvice ugledale Isusa sa svjetlećim srcem, to je mjesto bilo mravinjak. Trgovci su već drugog dana prodavali kipove Srca Isusova i kopije slike iz kapelice, žene su nudile jeftine voštanice u bojama hrvatske trobojnice, krunice i drvene amulete s ugrebanim križem. Policajci su pokušavali zavesti red dolje na cesti gdje su hodočasnici ostavljali automobile uz rub kolnika i verali se uzbrdo, u šumu, kroz grmlje. Fotoreporteri i TV ekipe snimali su na sve strane. U mnoštvu se moglo vidjeti puno časnih sestara i pokoji župnik. Ali ne i biskup: Lidija je znala da se biskupija skanjuje priznati čudo, da se biskup još nije pojavio kod Gospe od Sedam Žalosti i da se očekuje pravorijek Rima, za koji se vjerovalo da će biti negativan: crkva se više ne voli igrati s čudima, stvarnim ili lažnim.

Sve je to Lidija znala. Bila je ovdje odmah jutra iza čuda, sa djevojčicama koje su joj pokazivale među granama mjesto odakle ih je gledao Dobri Isus, a potom još dvaput. Ovo je, međutim, bilo nešto drugo: noć, svijeće i gomila opili su je: ostala je bez riječi, skrušena i vedra.

Krabila se poput sladoleda i ispod ruha srednjovječne emancipirane profesionalke počela je osjećati sebe desetogodišnjakinju, prvopričesnicu, krizmanicu. Loše novosti postajale su nevažne. Nije bila stvar samo u voštanicama u noći. Sve je bilo moćno, bogato zvukovima i nabožnim tajnama. Žene su klečale pred crkvicom, naizmjence molile Zdravo Marijo i pjevale. Lidija je slušala ponavljajuću frazu “…sada i u času smrti naše… sada i u času smrti naše…” i svaki joj je put bilo kao da su kroz nju pustili struju. Pokušavala se suzdržati da ne plače, jer je znala da je Dino lajav i da će je sutra svi zafrkavati.

Lidija pogleda svog fotoreportera. Dino je bio mlad frajer s naočalima za sunce podignutim na tjeme, što je bila sasvim besmislena šminkerska gesta jer su na zadatak izašli usred noći. Pokušavala je dokučiti da li je i on ganut. Činio se uzbuđen, ali prije pomišlju na ono što će izvaditi iz razvijača, nego vjerskim prizorom. Dino je, vidjela je, nanjušio dobre slike: to je bila njegova religija.

Fotoreporter je napokon šakom zvizne u rame. Znala je što je to značilo: da je snimao i snimao dok nije zaključio da je posao obavljen. Sad je bio gotov, zadovoljan učinjenim i htio bi kući. Lidija, međutim, nije ni počela. Znala je što bi sada trebalo uslijediti. Morala je ljude diskretno kvrcnuti po ramenu, ispitati ih što su, tko su i odakle su došli, zapisati njihove priče, ono što osjećaju ili kažu da osjećaju i potom napisati reportažu o marjanskom bdijenju. Shvati da to ne može napraviti: nije mogla zamisliti da prekine ljude u zanosu i ljubopitljivo ih anketira o tome zašto su ludi pa stoje ovdje. To bi bilo bogohuljenje.

Preksti se, povije koljeno prema ulazu u kapelicu opkoljenom voštanicama i siđe stazom na cestu. Nije zapisala nijedno ime, razgovarala ni s jednim hodočasnikom. Nije znala kako će sutra napisati reportažu, znala je da će joj urednik sutra baciti tekst u lice kao da je početnica i reći da nije htio pjesmu u prozi nego reportažu, ali joj je bilo svejedno. Sad je bila opet kao dijete i tu dragocjenost nije željela izgubiti.

 

3.

Nedjeljni prijatelju!

Javljam ti se, premda moj problem nije osobne prirode. Ali zato mislim da bi mogao biti zanimljiv svima onima koji su se u životu susreli sa sličnim.

Vlasnik sam nacionalizirane parcele na Mejama, blizu arheološkog muzeja. Dao sam zahtjev za denacionalizaciju i upis u katastarske knjige. Nakon obijanja silnih kancelarija poslali su me u katastarski ured kod činovnika A., na drugom katu, soba 21. Očekivao sam da bi možda mogao tražiti mito, ali mi nije palo napamet da mu ga prvi ponudim jer su u sobi bile još tri činovnice. A.-a to nije smetalo da odmah zatraži 450 maraka u kunskoj protuvrijednosti. Pomislio sam načas da je pristojba tako velika, pa sam htio ispisati ček. On se nasmijao i zapitao me neću li možda tražiti i račun. Shvatio sam da on zapravo očekuje mito. Nisam imao izbora i platio sam mu. Pet tjedana potom poštom mi je stigla odbijenica. Uskoro sam saznao i zašto.

U mom susjedstvu živi političar čije ime ne smijem napisati. Pred nekoliko godina kupio je vilu, a potom i nekoliko okolnih terena. Parcela koju potražujem nedostaje mu da kompletira imanje. Tjedan dana nakon što sam primio odbijenici i nakon što mi je odbijena žalba, vidio sam na čestici građevinske strojeve. On – a znate o kome je riječ – ogradio je moju zemlju, dograđuje vrtnu zgradu i zida kat. Ostao sam bez zemlje koja mi pripada, a i bez 450 maraka koje mi je A. uzeo, i ne znam što bih činio.

 

Dragi prijatelju!

Nedjeljni prijatelj može ti biti od slabog savjeta. Mogao bih ti savjetovati da se žališ, da prijaviš činovnika koji te je prevario, ali ti znaš gdje živiš baš kao što to znam i ja. Od tužbi i žalbi neće biti ništa, jer nitko zaista ne želi očistiti prljavštinu, pošto se svi kupaju u njoj. Takvi žive od takvih kao što si ti, takvih koji im popuštaju. Pobuni se, polomi mu noge. Napisao sam vam, dragi čitatelji, već mnogo puta isto: i Isus je posegao za bičem tjerajući trgovce iz hrama. Treba biti gnjevan, gnjev zacjeljuje.

Tvoj Nedjeljni prijatelj.

 

Zelinić otpuhne ugodni duhan i zavrti valjak. Meki i bijeli bankpost zarotirao se i iscurio s valjka pisaćeg stroja. Obožavao je taj zvuk, i taj osjećaj: tekst koji vadi sa stroja, na ugodnom bijelom papiru, otisnut masnom, novom vrpcom. Zbog tog je osjećaja volio što je novinar, i zbog njega nije nikad počeo pisati na računalu.

Još jednom je pregledao tekst sa zrnom ponosa. Bez ispravaka, tipfelera i manjkavosti stila. Osim onih namjernih, naravno: ipak je fingirao pismo čitatelja, i morao je u jeziku imati malo tromosti nekog kome pisanje nije posao. Ono što je potpisivao Mirko Zelinić, svojim imenom i prezimenom, trebalo je biti savršeno.

Bilo mu je drago što počinje voljeti svoj novi, tajni novinski zadatak. Naravno, bilo mu je drago i to što uopće piše. Šest mjeseci bio je na ledu i tog se razdoblja sjećao s obuzimajućim gnušanjem. Sebe je držao čovjekom punog života, s obiljem hobija, ukratko, čovjekom koji ne ovisi nužno o radu. Šest mjeseci bilo je sasvim dovoljno da shvati da bi teško živio bez novina i pisanja.

Zelinić je znao da su ga dugo imali na zubu. Bio je u kasnim pedesetim godinama i novinarstvom se bavio više od tri desetljeća, uvijek u istom gradu, uvijek u istoj novini. Kad je šezdesetih došao glavnom uredniku, bivšem partizanskom pukovniku, i pitao ima li posla, ovaj ga je pitao što ima od škola. Kazao mu je da ima pet semestara medicine i da je shvatio da je ne želi završiti i da ne želi biti liječnik. Pukovnik mu je kazao neka dvaput razmisli. On je kazao da je razmislio triput. Pukovnik ga je onda poslao šefu deska i s ceduljicom na kojoj je pisalo “ovo je novi čovjek koji prati zdravstvo”. Zelinić je u tom poslu ostao cijeli život.

U novinama nitko ne voli pisati o zdravstvu, jer ako čovjek to radi pošteno, nakon pet godina ima protiv sebe sve primarijuse u državi, a nakon deset postane toliko paranoičan da ne bi pod nož ni zbog operacije krajnika. Zeliniću se oboje dogodilo. Bio je mlad, žestoko se obrušavao i razotkrivao nemar i afere. Stalno je čitao i s vremenom o medicini znao dovoljno da može parirati liječnicima. Mnogi među njima su ga mrzili iz petnih žila. Drugi su zazirali od njega, ali ga poštovali. Zelinić nije bio površan. Činjenice je pomno provjeravao, ispitivao je više izvora i bio uvijek suzdržan u izrazu. Zato ga nitko nikad nije dobio na sudu, iako se parničio često. Na redakcijskom je ledu bio često, ali nikad dugo vremena.

Sve do slučaja Matić. Matić ga je slistio, pomisli Zelinić i otpuhne još dim. Nagnuo se preko ograde balkona i pogledao prema Kaštelanskog zaljevu. Predvečer je bio pun brodica, i Zelinića zasvrbe prsti da malo isplovi. “Ovaj vikend”, obeća sebi.

Matić. Pratio ga je već dugo. Primarijus supavalske onkologije bio je, kažu, blistav liječnik, ali i potkupljiv i naopak čovjek. Pripadao je političkoj eliti, predsjedništvu neke male desne stranke bliske vladi. Zelinić ga je dugo okruživao, ispipavajući svjedoke i tragove, s namjerom da ga optuži za mito i nemar. Stvar se tim više zaplela što se Matić umiješao i u prikrivanje zločina. Krajem 1992. pokušao je političkim vezama spasiti nekakve znance optužene za ratni zločin. Oni su osuđeni, on zaobiđen. Zelinić ga je dugo i pomno pratio i ne znajući da i on prati njega. Nakon prvog teksta o korupciji stigla je sudska tužba, svjedoci su se jedan za drugim povlačili, odvjetnik lista sklopio je neugodnu pogodbu, a Zelinić završio u ropotarnici. Odbio je redaktorski posao i šest mjeseci nije radio ništa, primajući minimalac.

Ponovo je počeo pisati krajem prošlog ožujka. Jednog ga je jutra nazvala Blaženka, urednica nedjeljnog obiteljskog priloga. Zamolila ga je da se nađu na kavi.

Sjećao se tog jutra jako dobro. Bio je topli ranoproljetni vikend i mogli su sjediti pod vedrim nebom. Blaženka je bila tek nešto mlađa od njega, ali je još uvijek izgledala dobro. Zelinić je se sjećao kao komada broj jedan u cijelom splitskom novinarstvu.

Kad je čuo njen prijedlog, bio je osupnut i odmah je odbio. Rekla mu je da odavno želi oformiti rubriku intimnih savjeta čitateljima. Pronašla je čak i nekakvu nadobudnu psihologinju iz centra za socijalni rad. Jedini je problem bio to što im prva tri, četiri tjedna nitko nije napisao pismo. Ako se izuzme nekoliko morbidnih provokatora, nisu dobili baš ništa. Predložila mu je da on piše lažna pisma čitatelja, a da će mu ona kriomice plaćati honorar. Odbio je između kave i naručenog sladoleda. Sutra ujutru nazvao je redakciju i kazao joj da se predomislio.

Zelinić začu grebanje pred ulaznim vratima. “Zvone”, pomisli i uđe u kuću. Čim je otvorio, mršavi sivkasti mačić protrlja mu se uz list noge i počne mjaukati. “Pizdo grebatorska”, promrsi Zelinić i iz frižidera izvadi brik mlijeka. Ulio je pomno mlijeko u plitki tanjur i dolio povrh malo vode da ga razrijedi. Mačak nagazi u posudu i umalo je prevrne, a potom dodvorno nagazi Mirku na stopalo i počne se trljati uz nogu. Zelinić spužvom pokupi lokvicu mlijeka. “Prasac”, dometnu i zvekne mačku po ušima. Nju kazna nije previše omela i dala se na mlijeko.

Tijekom tog popodneva nakon kave s Blaženkom u Zeliniću se prelomilo. Shvatio je da ne želi biti besposlen i da čezne raditi makar bilo što, samo da je za novine. Dok je u glavi slagao prvo pismo, osjetio je kako ga uzbuđuje izmišljanje. Sjetio se srednjoškolskih i fakultetskih dana kad je slagao duge depresivne ispovijesti slobodnim stihom i pisao novele o izmaštanim krajevima u kojima su se kraljevi zvali kao svemirci u space operi. Odavno je zaboravio da je ikad imao literarne ambicije. Najednom su se probudile svježe i netaknute: izmišljanje, taj kraljevski osjećaj gospodarenja jednim svijetom, to ga je navelo da počne pisati pisma za Blaženku.

Nakon desetak tjedana poslužio se prvi put pismom da bez spominjanja imena ubode ljude i običaje koji su mu bili mrski ili mu stali na žulj. Blaženka se nije tome protivila: štoviše, popratila je Mirkovu malu sabotažu zavjereničkim smješkom. Nakon nekoliko tjedana, psihologinja iz centra za socijalni rad priupitala je bojažljivo urednicu nisu li pisma možda neautentična. Nakon što joj je Blaženka priznala istinu, ova se naljutila začuđujuće burno i otkazala suradnju kazavši kako su od nje pravili budalu. Nedjeljni prijatelj – a tako se zvala rubrika – ostao je bez stručnog lica. Zelinić je držao da je to ionako nevažno. Predložio je Blaženki da odsad sam i odgovara i da pisma ne budu samo intimne naravi, već raznovrsni društveni i životni savjetnik. Istraživanje je pokazalo da je rubrika vrlo čitana, a negdje u svibnju Nedjeljnog prijatelja počeli su najavljivati na naslovnici. Mirko je uživao: igrao se, a sav svijet i svi ljudi bili su mu igračke.

Mačak je polizao mlijeko pomno do kraja. Zelinić skloni tanjur i spremi ga u sudoper. Volio je životinje i uvijek imao bar jednu mačku u kući, ali je isto tako mrzio nered, dlake po presvlakama i masne fleke od hrane po parketu. Trudio se iza Zvone čistiti odmah i što temeljitije. Nakon što je završio posao uzme još jednom novonapisanog Nedjeljnog prijatelja, letimično ga pogleda premda je znao da je to suvišno jer ga je već triput čitao, i spremi ga u novu, nerabljenu omotnicu. Blaženka je to tražila od njega, zbog diskrecije. Ovo je bila njihova mala zavjera za koju nije znao nitko osim njega, nje i njene redaktorice.

Mačić je sito spavao, a Zelinić upali radio i prihvati se večere. Podgrijao je bob i artičoke koje su mu ostale od ručka, postavio tanjur i čašu na jednu stranu kuhinjskog stola i ulio jaču bevandu. Radijske su vijesti bile pri kraju. Reporter je očito uzbuđeno govorio o tome kako se svjetina skuplja na mjestu gdje su neke cure u šumi vidjeli Isusa. Večera je već bila vrela kad je spikerica najavila sport i šah. Mirko ugasi radio i odluči jesti u tišini. Pažljivo je kruhom spugao gusti umak od artičoka i krušnih mrvica i razmišljao što večeras. Požali što se nije spustio do broda, ili bar do lučice na pivo. Mogao je nazvati Niko i vidjeti je li slobodna, ali je u ovaj sat ona obično već bila vani, a majka koja će dići slušalicu bit će kao i obično sumnjičavo osorna. Na koncu odluči jednostavno biti kući, slušati glazbu i razmišljati o vikendu na brodu. Zatvorio je oči i more mu se činilo tako čisto, jasno i slano kao i Vivaldi kojeg je slušao. Sve su ostalo, napokon, bile gluposti.

 

4.

Blizanci su se na drugom kraju pješčanika podlo tukli. Miro je lupao Darija plastičnom lopaticom po glavi, a Dario njega nastojao nogom pogoditi u koljeno. Barbir je sjedio nekoliko koraka dalje, ali nije reagirao. Nije imao snage uplitati se. Sjedio je na klupi, pušio i mislio kako mu samo baloner fali da bude pravi policajac iz davnih TV serija, kreten u zgužvanoj kabanici koji lovi fantomske zlikovce, ima razvrgnut brak, loš društveni ugled i koji djecu viđa u dogovorenim terminima. Barbir nije imao baloner, jer je bilo beznadno vruće. Nije imao ni probleme s alkoholom. Ostalo je sve bilo bijedno stereotipno. Živio je kao šlampavi samac, s bivšom se ženom viđao rijetko i te su prigode oboje koristili za sitne ubode i provokacije. Blizance je uzimao subotom popodne i nedjeljom ujutro i provodio s njima duge i tjeskobne vikende tijekom kojih se osjećao kao plaćeni zabavljač koji zna da ne može nikog razonoditi. Gledao je Mira i Darija kako se lupaju puni srdžbe i osjećao kako ga ispunja vlastita bijeda i strah od starosti koja dolazi.

Još uvijek mu se želucem vukao jezovit osjećaj zbog onog što je vidio sinoć. Ali i ne samo zbog toga. Ujutro je navratio u ured, jer je Čorak slavio što mu se rodio unuk. Kolači, piće, kolege koji su se cvrcnuti pustili s uzda – sve je to u njemu izazvalo razdraženost, ljutnju kojoj se i sam čudio. Na koncu, kad su se svi razišli, razgovarao je nasamo s Čorakom i taj ga je razgovor uznemirio.

Na stolu je stajala razderana kutija čokoladnih napolitanki i načeti viski. Domaći su kolači prvi nestali. Debela administratorica trpala je zadnji u usta, a prhko joj se lisnato tijesto prosipalo po bluzi.

Svi su razdragano čavrljali osim Čoraka, premda je on bio slavljenik. Barbir je po strani pio narančadu i šutio. I on je bio loše volje. Mogao je zamisliti sutrašnje novine pune šokantnih detalja o morbidnom ubojstvu, i znao je da mu je sve to samo nova nepotrebna nevolja u životu.

Ekipa se pomalo razilazila, uključujući i administratoricu koja je vrhom prsta ščepala dvije napolitanke prije nego što se iskrala iz sobe. Ostali su on i Čorak: cimeri u sobi, kolege po poslu. Kao dva kretena, pomislio je tada Barbir, kao Bud Spencer i Terence Hill ili ona dva klipana, Mortaugh i Riggs, iz Smrtonosnog oružja. Ja crn, naočit i nekoć mlad, on debeo, star i umoran. Čorak nije inače bio entuzijast posla, ali Barbir osjeti da bi sada želio govoriti o tome. Ponuka ga upitnom gestom.

– Što to sve znači? – progovori konačno stari. – Mislim, ono sinoć. Kakav je to ubojica koji se nakon ubojstva s tijelom igra mesnice?

Barbir ne odgovori, jer mu je pitanje bilo glupo. Katkad mu se činilo da o ljudima ima gore mišljenje nego drugi ljudi. “Vidio si ih svih u ratu, budalo”, poželi reći, ali odustane. Čorak je bio patriot i shvatio bi to kao podbadanje bivšeg komunista.

– Sve je oprao – nastavi Čorak. – Nije bilo traga krvi. Sve je oribao. Da mi je bar žena takva. Pokupio je krhotine staklarije s tepiha, oribao parket i tepih, uklonio krvavu presvlaku s trosjeda. Kao da ima pred sobom sve vrijeme na svijetu. Kakav je to ubojica?

– Psihopat. Liječeni – odgovori Barbir. Čorak ga pogleda.

– Behevioristika. Znaš da su me te stvari uvijek zanimale – nastavi Barbir. – Ako ubojica ukloni i opere sve tragove krvi iza sebe, vjerojatnost je osamdeset posto da je pušten iz neke psihijatrijske bolnice unutar posljednjih šest mjeseci.

– Otkud vadiš sva ta sranja?

– Televizija, moj Čorak. Djeca znaju danas više o serijskim ubojicama nego mi. Mi nismo nikad vidjeli nijednog, oni ih gledaju u tjednom terminu.

– Pretjeruješ. Znaš tko je bio Bilać: biznismen, napola mafijaš. Nije on riba u minici da ga napadne serijski manijak. Mislim da je onaj tko je ubio Bilaća znao jako dobro koga ubija i zašto. To meni smrdi na lovu, ne na ludost.

– Možda. Možda je pametna dupla igra. Ali gangsteri koji ubijaju zbog love ne ostavljaju ubijenima ceduljice sa svetačkim imenima u ždrijelu.

Čorak je nakratko šutio. – Kako god, imat ćemo divno ljeto. Ne usuđujem se otići i kupiti večernje novine.

Barbir mu nije odgovorio. Znao je što slijedi u ovakvim slučajevima. Tisak će se natjecati tko ima podrobnije opise, više detalja, više klasificiranih informacija. Razvlačit će prošlost ubijenih, citirati anonimne izvore, a šefovi će uvijek misliti da je taj izvor on.

Ovo je zadnje ljeto, pomislio je u tom času, zadnje ljeto u policiji. Došlo je dotle da nije više podnosio ambijent, posao niti šefove. Ljudi s prošlošću gorom od njegove samo su se penjali, a njemu je bilo sve gore. Osobito otkad im je za šefa došao novi čovjek, Goleš.

Goleš je bio savršen, presavršen. Imao je fantastičnu osobnu povijest. Strica mu je sedamdesetih ubila UDB-a, kao gimnazijalac gutao je čikove u istražnom pritvoru zbog pjevanja patriotskih pjesama. Rano se uključio u stranački život i u rat. U ratu nije samo nabijao činove: ljudi kažu da je stvarno prošao frku i da se dobro pokazao. Njima u MUP poslali su ga pred tri godine. Bio je lider, mlad i samouvjeren, a u Barbirovim očima imao je samo jednu veliku manu: nije imao pojma o policiji, a nije to bio sklon priznati. Dovodio je svoje klince iz unutrašnjosti, sve mlade ljude s ratnim stažem, a osim njih se okruživao ulizicama. Barbir se tu nigdje nije našao: bio je tek malo stariji od Goleša, Goleš ga se nejasno sjećao iz mladih dana i otprve iskazao averziju prema njemu. Barbir nije želio istjerivati prkos, ali svakog je dana, vidio je to, bilo gore. Ovo je umorstvo dobio jer je radio s Čorakom i znao je da se, zezne li, nikad neće vratiti u pravi posao.

Goleš je možda bio povod zbog kojeg mu se odlazilo iz službe. Ali ne i razlog, bar ne jedini. Barbir je gledao Čoraka, starca s prevaljenom šezdesetom i s loše odabranom kravatom kako kupi ostatke i mrvice kolača i još jednom sebi obeća da neće život proživjeti kao on i da ga idući lipanj neće dočekati u ovoj sobi i u ovoj zgradi gdje ga možda jedino taj debeli čovjek voli i ne smatra crvenim hohštaplerom.

Čorak je načas zašutio, a potom upitao: – A tvoji planovi? Misliš li još uvijek preći u privatne zaštitare?

Barbir se trgnuo. Osjetio je nelagodu što mu se misli tako lako čitaju. Ovaj me stari pozna, pomisli, kao petodinarku.

– Čim prikupim dovoljno novaca. A taj je čas blizu.

Pozdravio je i izišao pažljivo i nečujno zatvorivši vrata. Od tada, pa čitavo popodne, nije prestao razmišljati o tom razgovoru. I o tome kako je lagao da bude dostojanstveniji. Figu. Taj čas uopće nije bio blizu.

 

* * *

– Nikolina.

“Pičko” promrsi u sebi. Mrzila je, možda više od ičeg, ime Nikolina, a posebno kad ju je ONA tako zvala. Ona, seljačura, koja je to ime i smislila. Voljela je da je zovu Niko, kao Nico iz Velvet Underground, kao Nikita s dva magnuma, po jednim u svakoj šaci.

Stara je pokušala ući u sobu, ali su vrata bila zaključana. Znala je da će stara sad briznuti u plač, uvijek je bilo tako kad bi se zaključala.

– Nikolina. Otvori – molila je stara s vanjske strane, a Niko pomno skloni svoje vlasništvo u pomno skrivenu kutiju u dnu ormara: nešto praha, žličicu, sterilnu špricu i limunsku kiselinu. Onda se privije uz vrata i osorno odvrati: “Šta hoćeš?” Stara ustukne. Nekoliko je trenutaka razmišljala ne bi li nešto kazala, a potom se odvuče u kuhinju. Niko tek tada otključa iznutra, ali ostavi vrata zatvorenima. Uskoro osjeti da je hvata.

Bila je gotovo sigurna da stara ne zna. Da zna, još bi više ridala i moljakala, bila bi još nesnosnije dosadna. Ali, nije je bilo briga čak i ako zna. Nije je se bojala i znala je da je pred njom stara nemoćna i bijedna. Stara je bila krupna žena, a Niko je imala pedesetak kila i izgledala poput izgladnjele maloljetne skitnice. Pa ipak, Niko je znala i stara je znala tko je tu jači. Kći.

Jedini čovjek za kojeg joj je bilo važno da ne zna da se bode bio je Mirko. Stara, rodbina, ekipa u školi – što se nje tiče svi su mogli znati. S Mirkom je bilo drukčije. On je bio stariji čovjek i nju je tretirao kao stariju: u razgovoru, u ophođenju, u seksu. Da on zna da se bode, držala je, paralizirao bi se, pokušavao bi joj pomoći ili neko slično sranje. I još gore – držao bi to aktom njene nezrelosti, nečim srednjoškolskim, nečim što ne radi osoba njemu ravna i odrasla. Onda kad je bila pribrana i voljna o tome razmišljati, Niko bi zaključila kako u tome ima nedosljednosti. On je bio taj koji je – iako star, star bar u njenim očima – spavao s njom, sedamnaestogodišnjakinjom. Ako je već tako, onda bi je morao smatrati odraslom, ma što činila, i poštovati svaku njenu odluku. Nije bila sigurna da bi on tako činio.

Stvar ju je pomalo lovila. Danas joj se neće javiti, vjerojatno ni sutra. Njemu je vikend bio rezerviran za brod, kratke đite i ekipu iz gostionice u sportskoj lučici. Tamo njoj nije bilo pristupa. On je želio diskreciju, ali i ona. Nije željela da se za njih zna i obožavala je njegov nenametljiv i neprimjetan način kojim je zakrivao tragove i eliminirao svjedoke. Činio je to diskretno, bez nervoze, sustavom finih malih pravila koja su je uzbuđivala kad su se nalazili. S njim bi se našla svakih desetak dana, i to je bilo najbolje što joj se događalo. Bolje od šuta.

A definitivno bolje od izlazaka i vršnjaka. Stvar ju je sve više spuštala i postupno je prestajala misliti. Da nije bilo toga, opet bi se uzrujala, kao i svaki put kad bi pomislila na debile iz škole, debile iz đira i tipove koji joj se nabacuju. Bili su nezrela hedonistička bagra, i među njima se, čak i ovako puknuta, osjećala kraljicom tajnovitog dostojanstva. Imala je više tajni sad nego što će oni imati do kraja života, pomisli Niko, a nakon toga više nije ništa mislila.

 

* * *

Bio je suton, ali je vani još uvijek bilo vruće. Unutra ne: kamen nije puštao toplinu u crkvu čiji je zrak bio ugodno mlak i ospokojavajuć.

Sjedio je šćućuren u jednoj od zadnjih klupa, premda je crkva bila prazna i već u polutami. Gledao je oko sebe i osjećao kako je taj pogled vreo, grozničav, pun žari.

Vidio je sve što je htio znati. Vidio je slijeva Sv. Petra Mučenika s nožem (ili sjekirom) koja mu viri iz čeone kosti dok mu po licu kapa masna krv. Ubili su ga bezbožnici jer je bio nepokolebljiv. Vidio je Sv. Luciju očiju iskopanih zbog kreposti kako praznih duplji drži pred sobom tanjur i na njemu dva oka. Vidio je Svete Kuzmu i Damjana utopljene, kamenovane i odsječenih glava. Vidio je Sv. Lovru s gradelama na kojima su ga okrutno pekli. Zdesna je vidio Sv. Katarinu kako je car Maksim obuzet pohotom razdire na komade četverima nazubljenim kotačima optočenim čeličnim oštricama.

Vidio je i razumio. Pravi put nije uvijek najlakši put. Taj put može biti krvav i ružan. A ako je tako, onda tako mora biti. Onog dana kad Jaganjac razdere sedam pečata, svijet će isto tako zaplivati u gnjevu i u vrisku. Poharat će ga oganj, zatrpati gore i padajuće zvijezde, zadesiti pomračenje i invazija skakavaca. Milost ima mnogo lica i sva nisu lijepa.

Znao je da će ga svi mrziti. Znao je da će ga proklinjati kao krivca. Ali neće biti prvi. Mučeništvo će biti tim veće, i slava tim veća. Osjećao je da je činio pravo, ispitao je svoju dušu, ovdje, u polutami, u ugodnoj mlačnoj crkvi, i pouzdano je to znao. Učinio je što je bilo rečeno, što je bilo napisano i ništa, baš ništa ga ne bi moglo spriječiti da to čini i dalje. Znao je to, i znao da On to zna.

Ustao je, jedva provukao svoje krupno, čvrsto, mišićavo tijelo između redova klecala i izišao vani. Zapahnula ga je vrućina: bio je lipanj u Splitu i bilo je vruće kao u paklu.

 

5.

U kasno proljeće sportske lučice imaju svoj vonj i svoj zvuk, a Zelinić ga je obožavao. Bilo je to vrijeme pred sezonu, kad je većina brodova bila vani, na privremenom suhom vezu. U zraku se osjećao oštar kemijski miris, prajmera, podloge kojom se premazivalo dno broda, i intonka, otrovnog premaza koji je – najčešće neuspješno – služio da se morska trava, školjke i alge ne gnijezde s donje strane korita. Puhao je stalni i ugodni maestral koji je prebirao po metalnom konoplju i jarbolima proizvodeći zvuk koji se doimao kao da netko svira udaraljkama po bocama, ili velikom ksilofonu ili metalofonu. Vlasnici drvenih brodova brusili su dno da se premaz bolje primi uz drvo, tako da se čulo tiho i isprekidano brujanje iz nekoliko udaljenih točaka. Još miris friškine, suhe trave bačene na obalu i iscurjelog dvotaktol ulja, i to je bilo to. Splet mirisa i zvukova koji je Zelinić već imao u primozgu, kao nešto nerazmrsivo i tako poznato.

Subota je bila prelijepa. Oštri proljetni burin izoštrio je čula i razagnao izmaglicu, pa se suprotna strana zaljeva vidjela oštro i dobro, kao dvogledom: niz naselja na kaštelanskoj strani, zračna luka, cementara i skladišni baloni tvornice polivinil klorida. Puhalo je, nebo je bilo tamno plavo i prošarano krpama oblaka. Zelinić je volio ovo doba godine, prije nego što dođe pravo, ružno ljeto, turisti, vrućine, omara koja će prekriti vidljivost i sparina koju ne može raspršiti ni večernji ljetni maestral.

Svaki je vikend provodio ovdje, bez obzira je li vrijeme bilo takvo da je mogao isploviti ili ne. Ni danas nije kanio izići iz luke: maestral je bio prejak. Svejedno je oko jedanaest došao u lučicu s namjerom da popije pivo, igra trešetu na terasi i čuje koji kalafatski savjet.

Od osam splitskih sportskih lučica ova je bila najstarija. Nije bila najopremljenija i najelitnija, pa ni osobito reprezentativna što se plovila tiče. Uglavnom je sadržavala šest ili sedam-metarske plastične barke s kabinom i natkabinom ili vjetrobranom nadograđenim u aranžmanu vlasnika. Ljudi koji su ovdje imali vez bili su uglavnom stari nautičari-hobisti koji su plovili još od šezdesetih. Lučici je zato pečat davao svijet starijih srednjih godina, građanskih zanimanja, ali ne baš bogat. Zelinić je bio tipičan predstavnik takvih, i zato se u lučici uvijek osjećao dobro. Svi ljudi s kojima je drugovao na poslu, s kojima je igrao četvrtkom remi ili razmijenjivao ploče, ako su imali brod, imali su ga ovdje. I dolazili su ovdje, na terasu, na bevandu i kartanje.

Lučica je bila položena uz sjevernu marjansku padinu i protezala se na možda kilometar duljine. Osim suhih vezova, taj je prostor zapremalo zelenilo, zjogovi za balote i prostrani restoran sa sjenovitom terasom. Zelinić se uputio prema terasi, a prva osoba koju je ugledao bio je mali Tomo.

Bio je odjeven u jeans kombinezon ispod kojeg nije imao majicu, tako da Mirko nije mogao ne biti impresioniran čvrstim, pravilnim, mišićavim tijelom. Tomin prijeki izgled pojačavala je i na milimetar ošišana glava. Mladić je, međutim, ulijevao strahopoštovanje samo dok mu čovjek nije vidio lice. Bilo je nekako djetinje, naivno, možda čak glupavo. A ni posao koji je radio nije ulijevao autoritet: Tomo je grabljama prikupljao nekakav otpad ispred restorana. Ugledao je Mirka, ozario se i pozdravio.

– Bog, Tomica – odvrati Zelinić. Mali ga je volio, a i on njega. Kad se mali vratio iz rata i bio u gabuli, Mirkovi kartaški prijatelji pomogli su mu da nađe ovaj posao. Nije bio ne znam kakav, ali Tomo se činio zadovoljan, a uprava je lučice bila pogotovo zadovoljna njime, jer je radio deset sati dnevno, šutio i bio pouzdan.

– Ima li koga gore? – pitao je Zelinić.

– Ima. Svi – odgovori mali, a Zelinić je znao tko su to “svi”. Popeo se na terasu. Na stalom stolu u uglu, sa svježim orošenim Kaltenberzima ispred sebe, sjedili su Tomljenović, Ivčević i Kapo.

Jedva su ga dočekali jer im je falio četvrti za trešetu. Ivčević je promiješao špil, dao Mirku da prereže i podijelio karte. Bio je crven i znojan kao i obično. Zelinić se često brinuo za njegovo srce gonjeno osam godina starim pejsmejkerom.

Ivčević je bio odvjetnik, konzervativni katolik i otac četiri kćeri, antikomunist koji nije previše volio ni novu vlast, a kao prijek i ljutit čovjek kritizirao ju je ljutito i uzrujano, toliko da je sugovorniku katkad bio neugodan. Zeliniću je uvijek bilo pomalo smiješno gledati njega i Kapa, jer su bili antipodi. Ivčević, crven i uspuhan, u lučicu je uvijek dolazio u potkošulji. Kapo je ovdje bio kapo – lučki kapetan, i tako se nosio: bio je u bijeloj opegalnoj košulji, strogo zakopčan kao oličenje dostojanstva i strogoće. Osim za one koji su ga znali: jer, Kapo je bio šarmantni jebivjetar koji je uživao u blagodati lakog i ne osobito odgovornog posla. Biti lučki kapetan u sportskoj marini bio je posao koji se svodio na sat-dva papirologije dnevno i reprezentativnu pojavu.

Zelinić je dobio dobre karte. Akužao je tri asa bez asa baštoni, a u dinarima je imao dobre izglede i dugi niz, samo bez dvojke i kraljice. Igrao je u paru s Tomljenovićem i tukao mu u dinare. Ovaj je odmah izbacio dvojku i Mirko je počeo dobijati ruku za rukom. “Najmanje osam – tri” pomisli povlačeći karte sa sredine k sebi.

Društvo je komentiralo vijesti. Kad je Zelinić naišao, razgovarali su o vidiocima koji su preksinoć vidjeli Isusa kod crkvice Gospe od Sedam Žalosti na Marjanu. Ivčević im je pričao kako se kod crkvice već skupila gomila vjernika u molitvi, TV kamere i policija. Tomljenović je jedva dočekao Mirkov dolazak da promijeni temu. “Čuo si za Bilaća?”, prekine razgovor i obrati se Zeliniću.

– Kako ne – odvrati Mirko. – Bio sam u jutros u redakciji. Ni o čemu drugom se ni ne govori. Čak ni o vidiocima.

– Je li policija razgovarala s tobom?

– Ne.

– Sa mnom jest. Izgleda da su stvar shvatili prilično ozbiljno.

 

Zelinić je s Tomljenovićem bio novinski kolega i od kartaške ekipe iz lučice s njim ga je vezivalo najdulje prijateljstvo, premda prijateljstvo koje je imalo svojih neslavnih razdoblja. Bili su približno vršnjaci i kolege: Tomljenović je pisao o ekonomiji, a Zelinić o zdravstvu. Kao partijac, Tomljenović je postao dopisnik iz Pariza i radio je to odlično. Držali su ga novinskom institucijom, a uoči i nakon 1990. držao se umjereno, izbjegavao svrstavanje i postajao sve ugledniji. Pokojni Bilać nije uistinu volio Tomljenovića, ali ga je respektirao, a Zelinić je zlobno mislio kako je novinar vlasniku respekt ulijevao manje svojim radom, a puno više frankofilskim ukusom, zapadnjačkom elegancijom, ukusnim odijevanjem, znanjem jezika i pozlaćenim okvirima naočala. U jednoj fazi kad je Bilaću odgovaralo ostavljati dojam liberalnog poduzetnika Tomljenovića je postavio za glavnog urednika. Za Zelinića je to bilo najljepše doba u novinama, ali nije dugo trajalo. Kad je dospio u nepriliku i kad ga je Bilać poslao na led, Tomljenović nije učinio ništa. Vjerojatno nije ni mogao, ali Mirko je od njega očekivao makar što, makar gestu njemu u obranu. Nije da se nije ljutio, ali je koncu pregrizao stvar. Volio je Tomljenovića, kartao je kod njega remi svakog četvrtka, bili su nerazdvojni u lučici i nije to želio izgubiti, pa ni zato što ga je prijatelj iznevjerio. Držao je da ne dobija ništa ako istjeruje stvari, samo gubi prijateljstvo. U tom ga je sudu učvrstio Tomljenovićev pad tek koji mjesec kasnije. Tomljenović je sad uređivao gospodarski prilog i svrgavanje s glavnouredničkog mjesta nije ga uzrujalo. Nakon svega, znao je Zelinić, Tomljenović ipak nije častohlepan, a sada, kad su došli na temu Bilaćeva umorstva, nije u njegovu glasu osjećao ni zluradost ni licemjernu tronutost: samo dostojanstvenu suzdržanost.

– Zašto su s tobom razgovarali?

– Pa ipak sam mu vodio novinu dvije godine. Čini se da misle da je ubijen zbog novca ili nečeg poslovnog. Češljaju knjige cijeli dan. I zaposlene. Razgovarat će, pretpostavljam, sa svima. Doći ćeš i ti na red.

– O, ne sumnjam da jednom hoću – odvrati ironično Zelinić. Pokušao je podsjetiti Tomljenovića da je u toj novini on sada nitko i ništa.

Mirko tog jutra nije prelistao novinu prije nego što je Nedjeljnog prijatelja odnio u redakciju, i tek mu je usplahirena Blaženka kazala kako im je gazda sinoć izmasakriran u vlastitoj kući. Zelinić je posvuda u redakciji osjećao nervozu, atmosferu strepnje i pozornog iščekivanja. Ljudi koje nije poznavao – valjda istražitelji, ulazili su i izlazili iz soba, a na licima članova poslovodstva vidio je izraz preplašene uslužnosti.

Doista nije volio Bilaća, ali se ipak lecnuo čuvši vijest. Tim više što je nekoliko tjedana prije Bilaća upotrebio u jednom od svojih Nedjeljnih prijatelja, uživajući kako će mu podmetnuti nogu u njegovoj vlastitoj novini.

Zelinić je kasnije uvijek govorio kako je tog jutra prvi put odlučio da će pismima peckati moćnike. Bila je također subota, kartali su kao i jutros, samo Kapa nije bilo jer je morao obaviti nekakav posao na zavodu za platni promet. Pozvali su Tomu da karta s njima i on je igrao u paru s Mirkom. Mali je igrao nevješto pa su uglavnom gubili, osim kad bi nekom naišla akuža. Tomljenović je negdje tijekom partije spomenuo kako Bilać sprema novi val otkaza i ironično prokomentirao njegov uvodnik. Ivčević je planuo tako ljutito da je Mirko mislio da će mu doći infarkt. Održao je bijesnu tiradu protiv Bilaća od dobrih desetak minuta. Mirka nije bilo teško navesti da mu se ljutito pridruži, tako da su s užitkom nizali moralne i novčarske gadosti ljepuškastog poslodavca. Tomljenović se držao, naravno, diplomatski suzdržano, ali je Zelinić znao da mu razgovor nije mrzak. Mirko je znao, međutim, i to da će nakon ovog kavanskog gunđanja bivši urednik otići kući, ručati i zaspati poput čeda, a da će Ivčević biti uzrujan čitav dan.

Kad je došao kući, Mirko je rasparao već pripremljenog Nedjeljnog prijatelja kojeg je trebao odnijeti Blaženki i brzo napisao novog. U njemu se siroti zaposlenik žalio na svog poslodavca, demagoga i političkog moćnika koji mu priprema otkaz. Nedjeljni prijatelj otpisao mu je papren odgovor i kazao kako uzme pravdu u šake. Blaženka je uživala u vragoliji, a drugih reakcija nije bilo. Oni u redakciji koji su sumnjali šutjeli su i tiho uživali, a Bilać vjerojatno nije čitao svoju novinu. Tog je dana Zelinić odlučio da će mu pisma biti oružje, i tome se beskrajno veselio.

A Bilać je sada bio mrtav. Napola razmišljajući o nepredvidivim zapletima koji se sad mogu očekivati u Novom dobu, Zelinić je i dalje dobijao. Karte su ga išle dobro, a kad bi u kojem dijeljenju i prošao loše, Tomljenović bi ih zasuo akužama. “Neki ljudi ipak dobiju što ih spada”, zaključi zločesto i odluči ne razmišljati više o Bilaću. Nakon ovog, nadao se samo boljem.

Kući je stigao oko dva. Kartali su duže, tako da je odustao od nakane da potraži servisera i dogovori podizanje broda zbog bojanja. U autu je slušao radijske vijesti, u kojima umorstvo nije ni spomenuto. O marjanskom čudu govorili su opširno, intervjuirali vidioce i biskupa.

Došavši kući, nahranio je Zvonu, pustio glasno Boccherinijeva Divertimenta u švicarskoj izvedbi i pripravio ručak. Dok je podgrijavao crni umak od sipa na kojem je trebao spraviti rižu, sjeti se Niko i poželi je vidjeti, ako može iste večeri.

Začinio je gotovi rižot maslacem, skinuo ga s vatre i pustio pokrivenog da utegne a da se ne ohladi. Zavrti šesteroznamenkasti broj: zbog diskrecije ga nikad nije memorirao u aparatu. S druge strane začu glas njene majke. Zatraži Niko, a ova hladno odvrati da Nikolina nije kući i zaklopi slušalicu. Zelinić ponovi još jednom isti broj. Ovaj put se javila Niko.

– Hoćeš večeras? – Zelinić se trudio uvijek pitati. Nije htio zvučati poput mušterije u kupleraju.

– Može.

– Večeras. Oko deset. Kao svaki put.

– Važi.

Zelinić spusti slušalicu. Glas joj se doimao pospan i nekako umrtvljen. Mirko je znao da se ona očito bode, i pitao se nije li to to. A onda prestane na to misliti. Prihvati se crnog rižota zadovoljan kako će večer donijeti još nešto lijepo.

 

* * *

Drugo je tijelo pronađeno iste večeri.

Sve je bilo jednako čudno i jednako mučno. Marijana Lozančić, odvjetnica i politički aktivist, nađena je ubijena u svojoj obiteljskoj kući na Mejama. Otkrivena je nedugo nakon umorstva, jer je u kući izbio požar koji su susjedi vidjeli i dojavili vatrogascima. Vatrogasci su upali u kuću, ugasili plamen, ali i pronašli tijelo.

Marijana Lozančić bila je razvedena odvjetnica s uhodanom i skupom tvrtkom koja je osamdesetih godina branila mnoge buduće političke uglednike, a zlobnici su govorili da odvjetničina skrb za klijente nije uvijek bila svedena na poslovne stvari. Split je Lozančićevu kako već spada klevetničkoj prirodi provincijskog grada držao naprosto kurvom, no to ovoj nije smetalo da u desetak godina izgradi lijepi imetak i znatan politički utjecaj. Ulica je govorila da je spavala s valjda pola vlade, a u posljednje je vrijeme javno izlazila s ministrom gospodarstva. Politički analitičari držali su da je odvjetnici tek glas promiskuitetne osobe priječio da i sama dobije ministarsku fotelju – vjerojatno pravosuđa.

Marijana Lozančić neće definitivno nikad postati ministar, pomislio je Barbir dok mu se želudac još grčio od onog što je vidio. Lijepa kuća na Mejama, okružena savršeno zelenom okućnicom s ukopanim reflektorima, više nije imala vlasnicu. Odvjetnica je pronađena napola karbonizirana jer ju je ubojica omotao širokim šalom i zapalio. Ipak: karbonizirano tijelo dovoljno je govorilo o torturi koja je tome prethodila. Žena je prvo bila ubijena – vjerojatno zadavljena. Neznanac joj je potom mesarskim nožem odsjekao grudi i odložio ih na stranu, a potom zapalio tijelo.

Odmah je bilo jasno kako je ubojica ušao. Kuhinjski prozor bio je napola otvoren, a na vanjskom staklu vidjela se rupa veličine lopte koju je počinitelj izbušio izvana, provukao ruku i otvorio prozor. Stanarka je bila doma, alarm je bio isključen, a iskusni provalnik takvo je što mogao učiniti bez buke i za tri-četiri minuta.

Barbir je znao da će i ovdje pronaći poruku, samo nije znao gdje. Uskoro je i to saznao. Dok su tijelo podizali na kolica, između odvjetničinih nogu bolničar je otkrio azbestni smotuljak i komad papira na kojem je pisalo, istim onim krupnim, ukočenim slovima: Sveta Agata.

Barbir je sjeo na stolicu za ljuljanje ispred kućnih vrata i zapalio cigaretu. Gledao je s mejskih padina niz marjanskih uvala, renesansni Kaštelet i šumu starog groblja na Sustipanskoj punti. Uzeo je predah, a dečki su pod Čorakovim nadzorom unutra radili svoj posao: prašili namještaj, lovili otiske, skupljali predmete u plastične vrećice, naganjali opuške i prebirali po tepihu.

Dovršavao je cigaretu kad mu je Čorak tiho prišao s leđa i samo ga lagano rukom dirnuo po ramenu: – Trebaš nešto vidjeti.

Unutra je četiri ili pet muškaraca bilo okupljeno oko nečeg što je ležalo na poluotvorenom prozoru kroz koji je ubojica ušao. Razmakne ih i ugleda ono što je privuklo njihovu pažnju. Na zaprašenom prozorskom pragu s unutarnje je strane bilo bezbroj otisaka, svih istih, jamačno vlasničinih. S vanjske je strane zaprašene ploha bila bijela i netaknuta. Osim na jednom mjestu gdje se, kao mrlja na papiru, kočio otisak krupnog muškog palca. Barbir je znao: to je bio on.

Pomno je promotrio otisak i mjesto na kojem je nađen i nakon kraćeg razmišljanja bilo mu je jasno kako je nastao. Onaj tko je otvarao ovaj prozor svukao je rukavicu da bi navio brusilicu za staklo na svrdlo. Rukavicu je odložio na prag i nije pri tome dovoljno pazio.

Dečki su radili svoje, a Barbir još jednom prošeta kroz kuću i njen naprirlitani građanski interijer. Zidni ormari puni cipela, obilje kemije u kupaonici, perfektno čista kuhinja, pomno dizajnirana rasvjeta: sve je u ovoj kući bilo slika i prilika samosvjesne vlasnice. Nije ju nužno svatko morao voljeti. Ali, tko može činiti ovakve stvari, što kome time vraća i zašto ovako? Na ta pitanja, kao i stotinjak drugih, nižih po važnosti, odgovoriti je morao on sam.

Iza onog otiska bio je čovjek, čovjek kojeg jedva čeka susresti. Imat ćemo o čemu razgovarati, pomisli Barbir i vrati se u kuhinju gdje su momci dovršavali posao.

 

6.

Zakasnio je svega par minuta, ali se svejedno skrušeno izvinjavao kao da je napravio tko zna kakvu prasariju. Bio je to Barbir kakvog je znala: savjestan i uslužan, ali naočigled gubitnik, kao neka tužna figura koja u filmu pogine prerano da bi bila tragičnom.

Lidija Popić Barbira je poznavala godinama. Zajedno su davno studirali pravo koje će oboje završiti, ali se neće njime i baviti. Ona je tada bila brucoš, on već pomalo i istaknuti stariji student. U to vrijeme Barbir je bio zgodan, crn i naočit mladić i Lidija bi vjerojatno padala na njega kao na frajera. Ali, budući policajac u to je doba već bio u partiji i imao stanoviti staž sjedenja po sastancima omladinske organizacije što je Lidiju, u duši odmetnutu klerikalku, odbijalo više od kakve zarazne bolesti. Oni koji su tada, početkom osamdesetih, mislili da će ljepuškasti pravnik dogurati visoko u politici, prevarili su se. Barbir je bio odveć lijen da naplati sjedenje u omladinskom komitetu. S prava je prešao na kriminalistiku i ostao u policiji. Do promjena 1990. napredovao je sporo. Nakon njih, što se moglo i razumjeti – nikako.

Lidija ga je viđala relativno rijetko, i gotovo uvijek kad bi joj trebala kakva usluga. Osjećala se zbog toga pokatkad neugodno, jer je Barbir očito bio ranjiv čovjek. Ovog joj se puta činio osobito krhkim. Bio je blijed i bilo je očito da se unatoč lipanjskim vrućinama nije nijednom okupao. Doimao se nesabranim i načetim. Došao je pješice i predložio da popiju kavu na uobičajenom mjestu njihovih sastanaka, u kafiću Venecija. Venecija je bio prosječan kvartovski kafe koji je imao sreću da se nalazio nedaleko od zgrade suda pa je postao pravničko okupljalište. Navečer je bio poluprazan, ali je tijekom radnog vremena bio prepun sudaca, odvjetnika, policajaca i novinara crne kronike. Uz njih su, dakako, išle i nerazumne cijene: Lidija opazi iznenađenu Barbirovu reakciju kad im je uz dva Segafredo espressa stigao i račun na šesnaest kuna.

Nakon fakultetskih dana Lidija i njen davni šulkolega nisu se viđali godinama. On je otišao svojim smjerom, ona svojim. U novinarstvo je ušla nakon diplome s naramkom blesavih iluzija svih onih koji u nj ulaze. Željela je pisati o kazalištu ili nečem takvom čega se danas jedva i sjećala. Na koncu je završila u crnoj kronici. Pratila je već osam godina sudske procese i istrage o nerazriješenim zločinima, radila je taj posao savjesno i s vremenom je imala sve manje razmišljati je li to ono što je onda, na početku, zapravo željela. Radeći taj posao s Barbirom se susretala sve češće. Isprva na tiskovnim konferencijama ili službenim brifinzima. S vremenom je počela starog znanca s faksa koristiti i kao izvor informacija. I ona je njemu, doduše, znala biti pri ruci kad je policiji trebalo plasirati informaciju onoliko i onda kako je istrazi moglo biti od koristi. No, on je njoj bio nemjerljivo više na usluzi.

I to je Lidiju pokatkad grizlo, jer joj se činilo da ga eksploatira. Činilo joj se da joj Barbir u svemu izlazi ususret zato jer pada na nju kao žensku. On zaista nije više bio premija kao pred deset godina. Doduše, nije izgledao loše, ali je bio gubitnik. Rastavljen, djecu je viđao jednom tjedno, a bivša žena u međuvremenu je uhodala unosan lanac čistionica. U policiji je stajao jako loše. Lidija je znala da ga mladi šef MUP-a ne podnosi. O tome je dočula mnogo priča, čak i to da je Barbir davno gadno mlatio tijekom istrage neke Goleševe prijatelje iz škole, ali nije nikad bila načistu koliko tu ima istine. Ponekad je vjerovala da Goleš Barbira ne trpi dijelom kao partijca, a dijelom i jer je znao posao bolje od nadređenih, a Lidija je savršeno dobro znala koliko je to uvijek i svugdje nepoželjno. Split je bio mali grad i Lidija je sve to znala, baš kao što je znala i to da Barbir u odnosu prema pretpostavljenima nije bio uvijek heroj. Svjestan svojih partijskih repova, zataškao bi kad bi mu rekli da zataška, a šutio kad bi mu rekli da šuti.

U jednom je Lidija mogla biti u pravu. Barbir se zaista palio na nju. Gledao ju je i sada, u separeu Venecije aranžiranom s preveć plastičnog cvijeća, i još jednom je morao ustvrditi da izgleda dobro. Lidija je bila vitka i niža žena kanirane kose, odjevena sportski, ali pomno. Barbir je znao da je podrijetlom iz radništva, ali je izgledala kao okorjela dalmatinska šminkerica. Nakon što je malo i nespretno koketirao s njom, ona je iz prostrane Sebastian torbe izvadila olovku i notes – nipošto diktafon – i to je bio znak da Lidija očekuje da počnu raditi.

Znala je što očekuje od njega. Nakon prvog i drugog umorstva grad je već ključao od uznemirenosti. Nakon prekjučerašnjeg trećeg više nije mogla samo čekati službena priopćenja. Morala je nešto donijeti u novinu. Možda ne sve, ali bar nešto.

Lidija je znala samo najosnovnije o trećem umorstvu, a samo su joj toliko i dali da objavi. I treća je žrtva bila javna ličnost: Marija Jelić bila je u vrijeme komunizma viđeni sindikalist i politički utjecajna. Uoči preloma 1990. postala je borbeni nacionalist i pomogla novoj vladi da sindikat pridobije za sebe. Bila je vrlo gorljiva u ratu. Što je stvarno zaleđe umorstva, koji je motiv, što se uistinu dogodilo – Lidija to nije znala i očekivala je da joj Barbir kaže.

Lidija je možda zaista mislila da joj Barbir odaje stvari koje novinarima ne bi trebalo reći samo zato jer mu se sviđala kao ženska. Ako je to mislila, bila je zapravo u krivu. Barbir je znao da je u posljednjih šest-sedam godina morao pojesti puno govana i učiniti mnogo toga s čime se nije slagao. Osjećao je da mu je lakše na duši ako još netko – netko kvalificiran – to zna, i zna da nije tako htio. Lidija mu je bila ispovjednik, i to ispovjednik koji je šutio i nije davao pokoru.

Ovaj put je bilo drukčije. Znao je što Lidija hoće. Želi istinu o serijskom koljaču o kojem je brujao čak i Zagreb. To joj, međutim, Barbir nije mogao dati. Ne zato što ne bi htio, već zato što nije znao gotovo ništa. Iritiralo ga je što joj to mora reći.

– I?

– Ne znam što bih ti rekao.

– Pa ne može se baš reći da nemaš što. Serijska klanja, perverzno iživljavanje nad tijelima, tri žrtve bliske politici… Nacija bruji o svemu tome, a vi gore šutite. Daj, baci mi koji kolačić.

– Četiri žrtve.

– Molim?

– Čula si me. Četiri žrtve. Četvrto je tijelo nađeno noćas, zato i izgledam ovako skuhano. Cijelo sam jutro proveo na očevidu.

– Kako nitko nije izvijestio o tome?

– Promjena strategije. Silenzio stampa. Frajer je očito serijski ubojica psihopat. A ako je to tako, onda žudi za publicitetom. Hrani se člancima o sebi, voli biti slavan. A toga neće biti. Procijenili smo da je to najbolji pristup. Zato sve što ću ti reći mora ostati među nama.

– Idemo ispočetka. Što znate?

Barbir se neveselo nasmiješi. – U tome je i štos. Gotovo ništa. Imamo četiri tijela, svaki put drukčiji modus operandi. Postoji samo nekoliko zajedničkih poveznica. Prva, koju već znaš, jest da su sve žrtve relativno poznate javne osobe.

– Dakle, i četvrta?

– Doći ćemo i do toga. Druga poveznica je visok stupanj ritualizirane brutalnosti kod svih zločina. Neobičan i zamršen modus operandi koji odaje psihopatski ritual. Tip je, vjeruj mi, mračno lud. Te dvije činjenice imaju za posljedicu treću. Riječ je o psihopatskom serijskom ubojici. Ameri bi rekli: lust murderer.

Lust? Znači li to da je tip silovatelj ili nešto slično?

– U tome i jest štos. Serijski ubojice – prema početnici – trebali bi imati poremećenu seksualnost i sadizam povezan s erotskim. To ne važi samo za one nesređene serijske ubojice koji kolju impulsivno i bez plana, već i za one organizirane, kakve katkad pokazuju u filmovima. Oni pomno planiraju, katkad mjesecima unaprijed, ali ovaj temeljni spoj seksa i nasilja ostaje isti. U našem slučaju to ne vidimo. Dvije su žrtve muške, dvije ženske. Samo je jedna silovana. Serijski bi ubojica morao imati vlastiti “rukopis”, otisak obuzetog uma, repertoar sličnih ritualnih radnji. Na osnovu toga bolje policije rekonstruiraju psihološki profil. Postoje posebni odjeli psihologa beheviorista koji su na osnovu načina djelovanja sposobni rekonstruirati ubojičin um, dob i kulturu u detalje. Moguće je čak razabrati dob, ima li braće ili sestara, narodnost. Nama je tako nešto nedostupno. Onoliko koliko ja poznajem literaturu o problemu nije mi preveć pomoglo. Način klanja bio je svaki put odveć drukčiji, a opet očito psihopatski. Imamo čovjeka sa sto lica.

– Dakle, ništa se ne zna?

– Malo. Riječ je najvjerojatnije o liječenoj osobi, što znamo po iznimnoj čistoći u kojoj ostavlja mjesto nedjela. U dva je slučaja žrtvi unakazio lice ili glavu, što bi moglo ukazivati da ih je poznavao.

– Dobro, pustimo behevioristiku i FBI. Što kaže stara kriminalistika, otisci, vlakna i to.

– Još manje. Znamo da je počinitelj jak i visok muškarac neodređene dobi. Ništa više. Imamo, doduše, otisak prstiju na jednom mjestu. Ne znamo, naravno, je li ubojičin, ali još je gore što ne znamo ni čiji je, jer nije klasificiran. Predali smo ga i vojsci da vidimo što oni imaju u arhivima, ali se ne nadamo previše.

– Dobro. Ako je, kako vi kažete, modus operandi (Lidija to naglasi ironično) svaki put drukčiji, kako uopće znate da je riječ o istom, serijskom ubojici.

– Po detalju koji ih povezuje i koji tisku nismo odali. – Barbir načas ustukne – reći ću ti, ali ako je ikad bila važna diskrecija, važna je u ovom slučaju.

– Ne brini – odvrati Lidija i Barbir nije brinuo. U tim je stvarima Lidija bila za pet.

Barbir joj potom ispriča za svetačke poruke na papirićima. Vidio je da je Lidija užasnuta. Problijedila je, ostavila kavu na stoliću i gledala smeteno u pod. Požali što joj je išta rekao. Morao je znati. Ona je bila katolkinja i njoj te stvari nisu bile igra.

Lidija načas osjeti nadljudski poriv da povrati. Želudac je osjećala kao mlohavu, suhu žućnu kesu čiji je sadržaj željela izbaciti vani, tu, na parket kafea. Još pred koji sat bila je Marjanu, pred Gospom od Sedam Žalosti, ispunjena molitvom. A netko se, eto, narugao svemu tome na najstrašniji način.

Pribere se i ponovo pogleda Barbira.

On je opazio njenu potresenost, ali nije se domislio ničem boljem nego je nastavio izlagati slučaj. Pred njenim trenutkom slabosti osjetio se kao čovjek koji ima posla s invalidom, pa u neugodi sklanja glavu: naprosto se pravio da ne vidi. Izložio joj je u bitnim crtama umorstvo Bilaća, a potom Marijane Lozančić i otkrio sadržaj dviju prvih svetačkih poruka. Potom je prešao na treće umorstvo. Ono što je Lidija znala svodilo se na najosnovnije. Barbir joj je sada ispričao i detalje. Jelićevu su pronašli nakon nekoliko dana potrage, kad je obitelj već prijavila nestanak. Pronađena je na mračnom mjestu: jednom od starih talijanskih bunkera na marjanskom hrptu. Djeca koja su brala pinjole i skupljala šiške osjetila su smrad koji im nije bio čudan jer stare marjanske bunkere šetači često koriste za pišanje, pa i gore stvari. Kad su ušli vidjeli su prizor koji će teško zaboraviti. Unutra je bilo tijelo za koje će se ispostaviti da je Marija Jelić, ali odsječene glave. Pokraj tijela bilo je paunovo pero i papirić s natpisom Sveta Barbara.

– Kažeš da postoji i četvrta žrtva? – na koncu progovori Lidija.

– Da. Jutros u zoru našli su je prvi kupači na stijenama na Kašjunima. Čovjek je ubijen noćas i bačen u more s olovnim ronilačkim utezima oko pojasa.

– Bojim se i pitati tko je to.

– Stjepan Šerić – odgovori Barbir.

Lidija zaključi kako na poslijetku nije ni preveć iznenađena. Šerić joj se uklapao u seriju. Poput ostalih ubijenih, bio je čovjek o kojem ne treba prekopavati novinsku dokumentaciju. O Šeriću se znalo sve, i to odreda loše. Kad bi čovjek i zanemario kurvanje i nasilje u braku, ostao bi Šerićev javni lik. Vlasnik lokalne vinarije važio je za jednog od najgadljivijih provincijskih tajkuna i bio je krivac što su stotine ljudi ostale na ulici nakon sanacije. U gradu se pričalo da je odluke o otkazu potpisivao pozdravom “Bog i Hrvati”, ali Lidija je držala da je to izmišljotina.

– Njega je mogao ubiti bilo tko – odvrati ona. – Kupio je poduzeće, raskomadao ga, prodao dobre dijelove i ostavio tristo ljudi bez posla.

– Mogao je bilo tko, ali ga je ubio naš čovjek. I u lisnici ostavio cedulju: Sveti Just.

 

Lidija i Barbir razišli su se nakon možda pola sata razgovora, u različitim raspoloženjima. Za njega je susret bio ugodan i olakšavajuć. Osjećao je potrebu da nekom izruči to more gnoja u kojem pliva i tako se olakša. Bio je s osobom koja mu je bila draga, izložio je ono u čemu je posljednjih dana bio do guše i pripovijedajući o tome osjećao je da mu stvari postaju čvršće, jasnijih obrisa, kao pripitomljene sviješću.

Znao je da s njom nije tako. Lidija je napustila Veneciju slomljena. Morala je otići u redakciju, sjesti uz računalo i pisati o marjanskom čudu, a nije joj se to radilo. Osjećala je da je netko od njenih milih i toplih stvari napravio prijeteće, nakežene karikature i od tog joj je osjećanja bilo strašno. Barbir je vidio da joj je mučno. Ali ne i koliko mučno. Putem kući Lidija je sjela na klupu, zatvorila oči i pokušavala uzaludno intenzivno zaboravljati. Kad je otvorila oči, na klupi preko puta vidjela je skitnicu. Pokraj sebe je imao bocu industrijskog vinjaka, a u ruci netom otvorenu konzervu s punjenim paprikama. Klošar se prekriži i počne jesti, a Lidija ponovo zatvori oči pred novim valom mučnine, ustane i požuri kući.

 

7.

Ustala je iz kreveta nehajno umotana plahtom i sa zanimanjem počela prekopavati po njegovim diskovima i bezbrojnim vinilima. Gledao ju je kako poput začuđenog svemirca lista Boccherinije, Haydne, Schuberte i Purcelle i zapitao se načas koliko čudno to sve njoj mora biti. Muzika nekih mrtvih ljudi koju ne sluša nitko od ljudi koje ona poznaje ili koje će poznavati – osim njega. Je li on za nju naprosto stari kreten? Ako nije – zašto ne?

Ponovo je pogleda. Niko stvarno nije bila lijepa. Ozbiljno je sumnjao da je ikad imala više od pedeset kila. Bila je sitna mršavica pjegava po licu i tijelu i neuredne kose bačene nisko na čelo. Naravno, čovjek koji je blizu šezdesete i spava s maloljetnicom ne bi smio biti odviše kritičan. Pogotovo ne ako je od nje toliko dobio: Niko je bila živa, brza i temperamentna, spretnija i strasnija nego žene s kojima je imao posla u životu.

– Kakva je ova? – ona se najednom okrene mašući Vivaldijevim koncertima za čelo. Na naslovnici ploče bio je nekakav barokni iluzionistički svod obojen tirkizno i ružičasto tako da je na prvi pogled izgledao kao kakva indijska vjerska ilustracija.

– Dobra. Vedra. Puna… uživanja u životu, recimo. A u to poštovanje prema životu spada i poštovanje prema lošim stvarima. Čelo je ozbiljan, mrk instrument. On ga je pustio da ostane takav.

Šutjela je. Razum mu je govorio da ona to ne može razumjeti jer je mlada i neobrazovana. Ipak, činilo mu se da razumije na neki svoj dijagonalni način. Ono što je o Niko pouzdano znao bilo je da zaista misli o stvarima, a to je bilo svojstvo koje je rijetko nalazio i u obrazovanih i zrelih ljudi. I svojstvo koje je tražio od svakog da bi ga zaista zavolio.

Niko uzme vinil i pokuša ga pustiti. Bila je nespretna s gramofonom. “CD generacija”, pomisli Zelinić, a onda pomisli kako je nepravedan. Niko nije bila iz obitelji koja mogla imati CD, nitko od njenih susjeda jamačno nije imao CD, a ni ona ga neće moći nikad kupiti, pogotovo ako je na igli jer je to skupa i fatalna navika. Vivaldi ispuni sobu, a Niko se odmakne od gramofona kao da je zadovoljna obavljenim poslom. Slušala je kružeći očima po sobi kao da gleda zrak. Mirku je izgledala kao životinja koja pogledom propituje nepoznato stvorenje.

– Vole li tvoji prijatelji ovu glazbu? – započne ona s ispitivanjem.

– Ne. Bar većina njih ne.

– O čemu onda razgovarate?

– Nogometu, brodovima, politici…

– Niste mnogo drukčiji od ekipe iz mog kvarta. Oni sjede do dva ujutro na zidiću kod pošte, piju iz boce pivo kupljeno u samoposluzi, motaju travu i pričaju o moru i nogometu. Ali ne politici. Kad im spomeneš politiku kažu “sve je to goli kurac”.

– Ne može se zanijekati da su dijelom u pravu.

– Ali i ti pričaš o politici. Sam si to rekao.

– Istina. Bude mi nekako lakše.

– Lakše zbog čega?

– Jer smo zajebali, Niko.

Gledala ga je – ovaj put, činilo mu se, bez da ga razumije – i navlačila uski jeans, široku majicu dugih rukava i platnene tenisice. Odustao je od toga da joj objasni.

Bila je već na vratima kad ju je zapitao treba li joj možda novaca. Zastala je načas ne znajući što odgovoriti i Mirko osjeti da joj je neugodno. Onda potvrdno kimu glavom.

Gurnuo joj je u ruku nešto novca, pažljivo, nastojeći da ne izgleda kao da je kurva. Načas pomisli kako zna na što će ga potrošiti. Pogledao ju je i zaključi kako mu se čini da je sad čista. Potom pomisli kako i da nije on to ne bi znao prepoznati i kako bi do novca za hors došla ovako ili onako, onako zacijelo na neki gori način. “Prijatelji su zato da te ne popravljaju”, zaključi konačno i zatvori vrata, dok je Niko silazila niz stubište.

 

* * *

Bio je hodajući konflikt, svadljiv, pun žući, čovjek koji hrli iz zavade u zavadu i čitav je dan obuzet neutišanim gnjevom. Gospođa Ivčević toliko je o svom mužu već znala, kao što je uostalom već znala i to da ga ljetna vrućina čini stoput gorim i razdražljivijim. Ipak, dana kao što je bio današnji bilo je malo: Ivčević je bio upravo nepodnošljiv. Cijelo je popodne hodao po kući ulijepljen znojem i nervozan. TV vijesti razdražile su ga kao i obično. Slao je u pičku materinu voditelje, ministre i zastupnike i glasno i burno komentirao svaki prilog. Ponajviše ga je naljutio prilog o marjanskom čudu: slađana izjava ministra vjera, neprikriveni ushit reporterke, političari koji su se strčali na mjesto čuda. Ivčevička se uvijek nanovo čudila suprugu, koji kao da je vjerovao da je biskup i smije vjeri davati mjeru i ton.

A večeras je bio nemoguć. Poslije ručka zakačio se s najmlađom kćeri. Nakon večere javila se roditeljima prije odlaska u grad a stari je Ivčević, ionako razdražen, pobijesnio kad ju je vidio. Kao i sve tinejdžerke željela je izgledati poput Ume Thurman iz Pulp Fictiona: bila je u uskim crnim lasteksicama, otvorenog pupka, u grudnjaku koji je virio ispod majice i nakrcana bižuterijom i naušnicama. Stari je pobjesnio, a teško je reći je li ga više iznervirala njena pojava ili frajer kojeg je vidio kroz prozor i koji ju je čekao. Jahao je na parkiranoj vespi, imao je kosu obojenu u plavo i, ne znajući da je predmet promatranja, vrijedno je gnječio akne gledajući u retrovizor motocikla.

Stari je bio užasan. Ivčevićka ga je pokušala uvjeriti da mala ionako svaki dan izlazi takva, ali je odvjetnik napravio scenu. Mala se nije dala smesti i izišla je iz kuće bez suvišnih riječi. Ivčević se još malo vrtio po kući kao duša na mukama, a onda rekao supruzi da mu treba zraka i izašao.

Nije otišao daleko. Niti do dna stubišta. Stepenicama se spustio do suterena i na vratima suterenskog stana ugledao Tomu koji je otključvao vrata noseći vrećicu sasvim banalna sadržaja: margarin, polubijeli kruh i dva smotuljka blitve.

Ivčević je malog poznavao još iz dana kad je bio dijete i penjao se po haubama auta u ulici. Znao je da je Tomo bio u ratu, da je tamo doživio hrpu sranja i da je po povratku imao problema. Uvijek je govorio kako su malog liječnici otpravili s najlakšom dijagnozom i naprosto mu rekli da ima postraumatski stresni poremećaj, ali da je stvar složenija. Složenija – govorio je – baš kao i svaka u životu. Tomica se iz rata vratio kao dvadesetdvogodišnjak bez posla, škole i budućnosti koji je vidio grozota za jednog devedesetgodišnjeg starca, i ščepala ga je depresija. Umjesto tableta i psihijatra – pričao je – njemu treba posao i plaća. Pritisnuo je Kapa da ga zaposli u lučici. Činilo se da je teorija bila ispravna: otkad radi mali se činio savršeno u redu.

Tomo ga pozove u kuću. Ivčević uđe, ali nevoljko. Nikad nije bio u Tomičinom stanu, čak ni u vrijeme dok je u njemu živjela baka od koje ga je Tomo i nasljedio. Nasljedio na svoju sreću: stan je bio mali, podrumski i neodržavan, ali u dobrom kvartu. Tomo ne bi sebi takvo što mogao priuštiti, a s lučkom plaćom teško da bi mogao plaćati ikakav stan.

Kročio je iz hodnika u sobu i ugledao čudan prostor. Soba je bila bezbojna, suterenska, s prozorom iznad visine očiju. Namještaj je bio star i tjeskoban. Soba je obilovala veteranskim uspomenama. Loši polaroidi s ratišta pribijeni na zid. Čahura granate koja je služila za umetanje kišobrana. Ratnička krunica iznad uzglavlja. Geleri najčudnijih oblika posloženi u niz na jednoj od polica. Na zidu iznad metalnog kreveta čavlićima su bila pribodena tri velika postera na koja je namah padalo oko onog tko bi kročio u sobu. Na prvom je bio Stepinac, njegova poznata kolorirana fotografija u poluprofilu. Na drugom Stjepan Radić. Na trećem papa Wojtyla. Taj treći poster Ivčević je viđao često. Odudarao je od ostala dva veličinom i time što je bio horizontalno položen, a Novo doba ga je poklonilo kao umetak s kalendarom u bočićnom broju. Ivčević opazi da je dio postera izrezan škarama. Vidio je taj kalendar stoput i znao je što je na izrezanom dijelu: hrvatski političari koji su odzdravljali papi i pružali mu ruku.

“Moj čovjek”, pomisli Ivčević. “Pogodio si mi gušt stoposto.” Gledao je Tomu, starinskog momka ošišanog nakratko s njegovom kršćanskom bižuterijom s koje je izrezao gadljivce i uživao je punim srcem. Znao je taj osjećaj. Bio je to osjećaj navijača koji gleda kako njegovom ulicom prolazi povorka ogrnuta šalovima i zastavama i dere se, i koji zna da je sve to skupa infantilno i kičasto, ali ga ono što čuje i vidi naprosto grije.

Kava je u međuvremenu bila gotova. Tomo je pričekao da talog odleži i ulio tursku kavu u dvije neugledne šalice. Ivčević pomisli kako bi ga radije imao za zeta nego kakvog glupana koji cijedi akne na motociklu.

– I? Koliko je prošlo otkad ti je baba umrla? Bit će i pet godina?

– Osam.

– Vrijeme leti, kvragu. Još do jučer si bio klinac. Možeš mislit da meni mala već izlazi vani s tipovima. A ti si već prošao i rat, i drugo.

Tomo je šutio. Ne kao da ima ružne uspomene ili nešto slično, nego kao da o tom baš nema ništa reći.

– I? Kako si?

– Dobro.

– Posao? Misliš li tražit šta bolje? Nije lučica ne znam šta…

– Dobra je. Zaradim još štagod ekstra, nije problem.

– Imaš li još uvijek problema?

Tomo je šutio, a Ivčević također. Mali se doimao kao da je tek uz puno truda shvatio o kojim problemima Ivčević govori.

– Ne. Sad sam miran.

– To je dobro.

– Treba vjerovat u Boga. To pomaže.

Rekao je to kako bi netko drugi rekao da pomaže apaurin ili oblog od kamilice.

– Volim to čuti.

– Meni je pomoglo.

Ivčević odsrče kavu do dna i osjeti zrnca taloga na nepcu. Počinjao se osjećati glupo. Ustane sa stolice i da do znanja da će poći.

Tomo ga isprati do vrata. Ivčević se, već u hodniku, okrene i najednom reče:

– Dobar si ti momak, Tomo.

Tomo zašuti kao da sugovorniku tvrdnju pomno proučava. Na koncu odvrati, bez vedrine u glasu:

– Svako ima dva lica. Tako to bude.

Zatvori vrata, a Ivčević se stane uspinjati uz stube ne shvaćajući sasvim što je mali htio reći.

 

8.

Barbirove su večeri bile jednostavne. Kući je stigao oko sedam i pol, nakon što je u uredu obavio zaostalu papirologiju. Pregledao je večernje izdanje novina koje je kupio usput od kolportera i preletio nepotpisan izvještaj s tiskovne konferencije u policiji. Barbir je bio tamo. Izvijestili su o novim umorstvima, ali ih nisu međusobno povezali. Novinar je tako i prenio. Barbir zadovoljno zaklopi novine i upali televiziju.

Odgledao je Dnevnik na poluutišanom televizoru. Nakon Dnevnika gledao je neku političku debatu. Bez mnogo volje da pojača ton promatrao je mladog, svjetlokosog političara kojeg je novinar oslovljao s “pročelniče”. Tip je briljirao. Lako je opovrgavao argumente sugovornika iz opozicije, jasno je i rječito izlagao svoje teze i bilo je jasno da je šarmirao i gledatelje i domaćina emisije. Barbir ga je već upamtio: mladi je frajer bio nadolazeća politička zvijezda kojoj su proricali puni uspjeh. Sad je prvi put slušao pročelnika i pomalo je shvaćao zašto. Frajer je bio magičan, makar na svoj, političarski način koji je Barbir davno prestao voljeti.

Debata mu je ubrzo dosadila. Neka nejasna tjeskoba kupila mu se u želucu i poželi nazvati djecu. Pritisnuo je memorirani broj i pričekao. Nakon četvrtog signala aktivirala se sekretarica i Dunjin mu je glas ispričao uobičajeni tekst. Odvela ih je na pizzu, dosjeti se, govorila je da namjerava ovih dana.

Razbio je tri jaja u zdjeli i dobro ih izmutio. Potom je iz frižidera izvadio dugu kuhanu slaninu, pomno narezao dvije fete, odložio ih nastranu i otvorio kanticu piva. Na utišanom TV-u vidio je poznati pejsaž: Marjan, šumske obronke, Gospu od Sedam Žalosti i gomilu oko nje, vjernike sa svijećama i krunicama. Fete slanine položio je na ulje koje je počelo cvrčati u tavi, a tada je zazvonio telefon. Bila je to Lidija.

– Vidi se da si bio komunist, Barbir.

On odšuti umjesto odgovora. Početak razgovora nije mu se sviđao.

– Hoću reći, sigurno nisi nikad slušao vjeronauk.

– Lidija, što zapravo želiš?

– Želim ti dokazati da i vjeronauk nečem služi u životu. Riješila sam tvoj “modus operandi”. I mogu ti nešto reći, moj prijatelju. Nemaš ti posla ni sa kakvim lust murdererom. Ovo se tiče politike, a ne seksa. Tvoj tip je misionar, moralist.

 

Lidija čitav dan nije mogla izbiti iz glave stvari koje je čula u jutrošnjem razgovoru. Otišla je kući, tuširala se, vratila se na posao, napisala reportažu o marjanskom čudu, otišla na suđenje nekom špekulantu mesom, potom napisala izvještaj i otišla opet kući. Cijelo je vrijeme u želucu osjećala mučni čvor, osjećaj gađenja koji je u njoj proizvodila pomisao na stvari koje su se događale tu, ovih dana. Grop nije popustio po dolasku kući. Mater ju je dočekala s punjenim paprikama, a Lidija zgnječi kuhani krumpir i počne raditi pire. Brat joj je stigao s posla oko tri i onda su jeli. Lidija čvrsto odluči da im neće ništa pričati. Ne samo zbog diskrecije: znala je da je on burne, ćudljive prirode i nije znao kako bi to primio i što bi učinio.

Lidija je katoličanstvo primila od stare, kao gotov proizvod i bez puno propitivanja. Stara je na misu odlazila bar triput tjedno, a na štandovima Kršćanske sadašnjosti redovito je kupovala vjerske tiskovine i knjižice o svecima i ćudorednim temama, što je Lidiji bilo katkad beskrajno smiješno. Ne mogavši izbiti iz glave svetačke poruke, Lidija je negdje tijekom popodneva naprosto otvorila sanduk s katoličkim štivom, nasumce probrala ono što joj se činilo da bi moglo biti od pomoći i negdje oko devet navečer imala je odgovor – ne na sva, ali na mnoga pitanja.

 

– Što hoćeš reći time da imaš moj “modus operandi”?

– Počnimo redom. Što uopće znaš o svecima koje ti je ubojica ispisao na papirićima?

– Dao sam mojima da ispitaju. Što bih trebao znati?

– Sve, jer ti oni nude ključ tvojih psihopatskih rituala. Počnimo od Svetog Andrije. On je, kao što vjerojatno ne znaš, ribar iz Betsaide i jedan od apostola.

– Hvala lijepa, toliko ipak znam.

– Znaš li zašto se križ na željezničkim skretanjima zove Andrijin križ?

– Ne.

– Zato što je Andriju na takav križ dao razapeti upravitelj Patrasa kaznivši ga zbog širenja vjere. Priča kaže da je Andrija tražio takav, uskokutni križ da njegova smrt ne bi bila podudarna Isusovoj.

– A ja sam Bilaća našao…

– Razapetog na letvi zavjese.

– …koja je ležala u obliku slova X, poput Andrijina križa. Uklapa se.

– Idemo dalje. Što znaš o Svetoj Agati?

– Iskreno rečeno, ništa.

– Iskreno rečeno, ni ja nisam znala puno do prije dva sata. Ona je, ukratko, Sicilijanka iz 3. stoljeća. Lijepa, ali kreposna kršćanka, odbila je sva udvaranja nekakvog Kvintijana, upravitelja Sicilije. Pošto je nije mogao imati, spomenuti je odlučio kazniti kao kršćanku. Škarama joj je odsjekao grudi i bacio ih u vatru. Poslije njene smrti vatra i lava umalo su progutali grad Kataniju za kaznu, ali ga je svetica spasila čudom. Eto objašnjenja zašto je Lozančićeva ubijena baš onako. Isti je slučaj i s preostala dva umorstva. Sveta Barbara je egipatska svetica, također iz 3. stoljeća. Hoteći je izolirati od štetnih utjecaja, otac ju je dao zatvoriti u kulu. Unatoč tomu, ona se potajno pokrstila i primila sakramente. Ocu je to potom priznala, rekavši kako joj je duša primila svjetlost Svetog Trojstva kroz tri prozora na kuli. Otac je na to poludio i dao je mučiti i pogubiti. Sam joj je odrubio glavu. U ikonografiji se prikazuje, dakako, uz kulu i… Pogodi…

– Paunovo pero?

– Tako je. Ono je amblem njenog rodnog grada Heliopolisa. Imaš bunker, imaš dekapitaciju, imaš pero – čitav ritual trećeg umorstva.

– A Just?

– On me najviše mučio. Jedini od četvero nije općepoznati svetac, već lokalni zaštitnik Trsta. Kult mu nije kako raširen. Predaja kaže da je u Akvileji utopljen u moru s olovnim utegom i pronađen kasnije na plaži pokraj Trsta. To, naravno, odgovara četvrtom ubojstvu. Sveti Just nije, međutim, samo ključ za modus operandi. Riječ je o nečem ozbiljnijem.

– Nadam se. Jer iz ovog znamo samo to da imamo posla sa psihopatom koji ide u crkvu i čita životopise svetaca.

– Ne. Iz ovog znaš motiv.

– Motiv?

– Da, inspektore. Klikeri ti ne rade. Nisu ni meni dok nisam došla do Svetog Justa. Onda mi se rasvijetlilo.

– Kaži.

– Sveti Just bio je ponajviše dobročinitelj koji je darivao siromašne i bavio se karitativnim radom. Gdje si našao papirić s porukom uz Šerićevo tijelo?

– U lisnici.

– Tako je. Mjesta na kojima si nalazio poruke ključ su koji otkriva motivaciju. Šerić je bio lakomi tajkun koji je mislio samo na svoj džep. Naudio je sirotinji i ostavio je bez kruha…

– Upravo suprotno od onog što je radio Sveti Just. On je pomagao sirotinji.

– Tu dolaziš do srži. Bilaću je papirić pronađen u ustima. Nisam razumjela, kao ni ti, zašto, dok nisam još jednom pročitala članak o Sv. Andriji u leksikonu. Sv. Andrija ubijen je jer je bio glasovit propovjednik koji je na kršćanstvo preveo pola Ukrajine. Bio je dobar govornik. Baš kao i Bilać, koji je također govornik, kolumnist, demagog.

– Ali i amoralan čovjek, krivovjernik koji širi krivovjerje, politički laskavac i koristoljubivac. Sve se uklapa. Marijana Lozančić je po općem mišljenju bila kurva. Poruku smo našli u vagini. Sveta Agata je branila svoju krepost pred pohotnim moćnikom. Ubijena nije.

– A Sveta Barbara je životom platila dosljednost u vjeri. Jurićeva je bila konvertit. Svaki od ubijenih bio je na svoj način grešan i kriv. Onaj koji ih je ubio ubio ih je za primjer i taj je primjer ostavio kao poruku. A “modus operandi” – kako ti kažeš – kopija je originalne muke.

Barbir spazi kako ulje na tavi ključa i dimi crno. Osloni slušalicu, skloni tavu s vatre i vrati se telefonu. Osjeti kako mu obrazi neugodno bride, ali ne od vrućine. Pomisao na čistunca koji ubija uz svijeće i vjersku bižuteriju izazivala je u njegovom želucu pritajeni osjećaj mučnine koji se penjao gore, k nosu. Poželio je povraćati, a miris slanine pojačavao je taj dojam.

– Lidija – progovori na koncu – žao mi je. Htjela si kolačić. Bojim se da si dobila nešto što bi sad rado vratila. Žao mi je što moraš ustajati ujutru i to znati. Ja sam bar plaćen za to.

– I ja na neki način, Barbir.

On je šutio i čekao. Osjetio je da ona želi još o tome govoriti.

– Tebi je lakše – konačno se odvaži – jer ti u to sve ne vjeruješ. To nije ono u što meni mater vjeruje i s čim sam ja odrasla. Ja sam dosad znala što je crkva. Blagoslov maslina i kruha, ljubičasti stijeg na veliki petak, odnošenje starih cipela u Caritas, Sveta Luce koja nosi darove i štiti one s naočalima – sve takve stvari.

– Nemoj se ljutit, Lidija, ali ti kao da nisi odrasla od Svete Luce. A što je s ubojicama s krunicom oko vrata? Vjeroučiteljima koji kinje u školi djecu drugih vjera? Što je sa svećenicima koji blagosivlju lopove i nasilnike, špricaju vodicom njihovu imovinu? Možda te ovo vrijeđa, ali ja se tom tipu ne čudim. Čudim se vama drugima, nalik tebi, koji još žive kao petogodišnjaci i raduju se punoj čarapi.

– Kako to misliš?

– Gdje vam je bila strogost, Lidija? To je ono što bih vas ja pitao. Gdje vam je bila strogost kad su ljudi palili kuće, ubijali zarobljenike, uštekavali ljudima struju pod nokte, kad se ljude deložiralo iz stanova i kad su se svinjarije pisale po novinama. Razlika između njega i vas je to što je on sve to skupa ozbiljno – ali ozbiljno – shvatio.

Šutjela je. Barbir je shvatio da se zaletio, ali nije znao kako to popraviti. S druge strane žice čuo je neodređen zvuk koji je mogao biti početak plača, ali i nadimanje od ljutnje. “Uhvatite se onda posla skupa”, konačno progovori Lidija i tada je znao: to je bila ljutnja. “Bog”, promrsi ona kratko, tako da sve skupa ne bi izgledalo kao svađa, i poklopi slušalicu. Barbir je ostao zatečen i nekoliko časaka slušao jednolični signal.

Nazvao ju je odmah. Telefon je zazvonio sedam ili osam puta, a onda je čuo glas starije žene, možda majke. Zvučala je zbunjeno. Rekla mu je kako je Lidija navukla na sebe odjeću, kazala da joj treba ići malo na zrak i izišla. Barbir spusti slušalicu, neodlučno zastane i zavrti broju bivše žene. Mogao je pretpostaviti: Dunja i djeca bili su negdje, vani.

Vratio se štednjaku i nastavio pržiti jaja. Sjeti se otvorenog Heinekena i požali što je dosad vjerojatno već mlak. Telefon kojem se nadao zazvonio je nakon tri-četiri minuta. Ali to nije bila Lidija.

S druge se strane čuo nepoznat ženski glas. Neznanica ga očito nije poznavala. Rekla je da zove u vezi umorstva Ivana Bilaća i da bi trebala razgovarati s policajcem zaduženim za slučaj. Broj je dobila u postaji. Barbiru se doimala istinski zabrinutom i iskrenom. Kazala da bi se morali sastati s njim i da mu mora reći nešto važno. Barbir je znao da je devedesetpostotna vjerojatnost da je naprosto riječ o paranoičnoj glupači, ali nešto u glasu sugovornice navodilo ga je da je ne otkači. Ugovorili su sastanak i on zatraži da mu kaže svoje ime. “Blaženka”, odgovori ona, “novinarka Novog doba”.

 

9.

Gledati ljude kroz osvijetljen prozor, to je kao gledati TV stišanog tona, pomisli. Samo bolje, jer je istinito.

Gledao je unutra, u kuću, pomno skriven gustim oleandrovim lišćem i sitnim grmljem borovice. Nalazio se u tuđem vrtu, pred tuđom kućom, savijen u travi, a ipak kao kobac koji vidi žrtvu. Vidi je s velike visine, ona i ne zna da je opažena, a osuda je pala i sve je ostalo stvar rutine.

Čovjek unutra bio je nizak, debeljuškast muškarac pažljivo njegovane brade i s naočalima obješenim oko vrata o lagani lančić. Promicao je lijevo i desno pokraj prozora pa ga je čas vidio, a čas ne. Činilo se da se odijeva, i to za neku službenu priliku. Nosio je tamno odijelo, a pred ogledalom je dugo ratovao s leptirkom. Jadna i isprazna taština, pomisli. Osuđen je a da i ne zna to, ističu mu zadnje minute, a on ratuje s kravatom.

Zaključi da je čas stigao. Primakne se vratima i pričeka. Čuo je kako unutra, u hodniku osuđeni prčka oko ključeva i gasi svjetlo. Potom je upalio svjetlo na verandi i izašao van. To će vjerojatno biti zadnje čega će se sjećati.

Snažno ga je udario po glavi, tako da se bradonja odmah stropoštao na pod. Čvrsto mu je vezao noge, a potom i ruke lisicama iza leđa. Vezao mu je usta čvrstim povojem: ionako nije bilo bogznakakve razlike ni ako se uguši. Beživotno tijelo odvukao je do auta i bacio na zadnje sjedište. Upali auto, ali ne i farove. U mraku se izveo iz dvorišta i spustio niz ulicu. Slijeva i zdesna promicale su lijepe obiteljske kuće Firula, a s priobalne strane vidjelo se svjetlo diskoteka uz more i reflektorom osvijetljenih terena teniskog kluba. Ovo je divan kvart – pomisli – zašto je želio još bolje? Htio je previše, i zato ga je stigla osuda.

“Znaš li kamo voziš?” sa zadnjeg je sjedišta čuo glas kojem je vjerovao i koji mu je, kao i uvijek, ulio sigurnost.

“Znam”, odgovori, “na Meje”, a on na zadnjem sjedištu zašuti. Sve su znali, sve što slijedi, obojica.

Trebalo im je samo nekoliko minuta do tamo. Prošli su središte Meja, četvrt muzeja, a potom i nekadašnji predsjednički ljetnjikovac. Potom su skrenuli na uski zemljani put koji se odvajao od asfalta blago udesno. Ponovo je ugasio farove. Nakon tridesetak metara bili su na mjestu koje je bilo zadano.

Sve je bilo baš kako je rečeno. Na jednoj strani, ograđena ali nesagrađena parcela puna stabala loze, smokve i gredica rajčice. To je bio vrt Pravednika, onog koji je bio žrtva poput njih. Vrt je na jednoj strani bio bez zida srušenog bagerom. Slijeva se dizala buduća vila. Radnici su stigli do treće ploče. Prizemlje i dva kata izgledali su sablasno u grubom betonu, u mraku, s velikim zjapećim otvorima. Po dvorištu je ležala, kao nemarno pobacana, mehanizacija: drobilica, rovokopač, kompresor i miješalica za beton. Pred kućom je bila četverokutna golema jama izdubljena u živom vapnencu: budući bazen. Baš kako je trebalo biti, kako je kazano u Nedjeljnom prijatelju.

Izvukao je još uvijek nesvjesno tijelo iz auta. U šaku onesviještenog ugurao je papirić i čvrsto je stegao. Osjeti da se onesviješteni budi i još ga jednom udari laktom po glavi. Bradonja klone. On odvuče tijelo do ruba jame za bazen i baci ga dolje. Time je njegov posao bio završen.

Mogao je mirno gledati kako on čini svoj. Kundakom pištolja već je razbio prozorsko staklo miješalice i ušao unutra. Onda se zatkratko nije čulo ništa, ali se nije brinuo: znat će je upaliti. Nakon dvije ili tri minute zaista se začuo gromki zvuk diesel motora, a dvorište rasvijetli jaki far mješalice. Sve je bilo kako su i pretpostavljali. Radnici su u miješalici ostavili suhu smjesu u koju će sutra uliti vodu: cement, pijesak i grubi šljunak. On prebaci u rikverc i približi mješalicu rupi, a potom nakosi posudu.

Nekoliko sekundi nije se čulo ništa, a onda sipki mlaz šljunka, pijeska i cementa počne padati iz posude u rupu i na tijelo koje se slabo trzalo. Sve je više i više nestajalo pod šest kubika šljunka. Već je namjeravao odvratiti pogled i uputiti se prema autu, kad se žrtva najednom trgne. Nije joj vidio glavu zatrpanu pijeskom, ali jest ruke i noge kojima je mahnito batrgao hoteći otkopati sebi put do zraka i udahnuti. Promatrao je to batrganje nekoliko sekundi, a onda zaključi da je dosta. Iz kombinezona izvuče pištolj, nacilja i zapuca triput. Tijelo se smiri.

On je ispravio posudu mješalice, ugasio kamion i izišao iz kabine. “Nisi trebao”, kratko mu reče, “netko je mogao čuti buku.”

Uputili su se prema autu, sjeli i odvezli se. Svjetla su upalili tek dolje, kod predsjedničke vile, na otvorenoj cesti. Sjeti se da zapravo nisu provjerili je li žrtva stvarno mrtva, ali odmah odbaci tu misao. Provjeravati bi bilo sasvim suvišno.

 

10.

Dvadeset je godina Zelinić svakog jutra odlazio u redakciju kao što svi ljudi odlaze ured, a tamo ga je u pretincu čekala friška novina. Svih tih dvadeset godina on bi svejedno svako jutro frišku novinu kupio u prvom kiosku kod kuće, gdje bi porazgovarao par rečenica s trafikanticom, pitao ide li novina dobro i kupio cigarete. Učinio je to i jutros. Otvorio je Novo doba, preletio temu o najavljenim prijevremenim izborima, pročitao podnaslove u sportu i najave glazbenih premijera, i na koncu došao do crne kronike. Zelinić je bio inteligentan čovjek. Pročitao je tekst o novom umorstvu na Kašjunima i sve mu je bilo surovo jasno.

Pretpostavljao je da će ga čekati u redakciji, ako već nisu došli po njega kući. Možda dosad još i nisu opazili. Ako nisu, morat će otići sam na policiju i sve kazati. Rubriku će, naravno, morati obustaviti. Pretpostavljao je da će imati sranja zbog ovoga. Još će ih više, međutim, imati Blaženka. Jer, prošvercala ga je u novinu bez pitanja, a to se sad više ne može držati tajnom. No, sve je to čak bilo i nevažno. Napisao je četiri teksta u kojim je pod pseudonimima ocrnio četvero ljudi. Svih je četvero pronađeno mrtvima u roku od nekoliko tjedana. Veza se vidjela čak iz aviona i Mirko nije kanio računati na to da su oni na policiji budale. Imao je problem u životu, problem ozbiljniji od povrede radne discipline.

Nakon Bilaćeve smrti – morao je to sebi priznati s dozom kajanja – zlurado je uživao. Nakon što je ubijena Lozančićka, čudio se koincidenciji. Umorstvo Jurićeve ispunilo ga je iskrenom nelagodom i strepnjom. Strepnjom koja se potvrdila: pročitavši kratki članak o vinarskom veletrgovcu pronađenom u plićaku s olovnim utezima oko pasa, Mirko je savršeno spoznao vlastiti udio u cijeloj toj stvari, tajnu vezu koju nije spominjao mali člančić, koju možda nije znala ni policija, ali koja je njemu bila savršeno jasna.

Kad je stigao na posao, doznao je da je sad jasna i policiji. Na hodniku je sreo usplahirenu Blaženku koja je očito izašla iz sobe da ga dočeka i govori nasamo. “Oprosti. Jasno ti je da sam morala”, šapnula mu je i otvorila vrata vlastite sobe. U njoj su sjedila dva čovjeka koja Mirko nikad nije vidio. Jedan je bio krupan, debeo i stariji od Zelinića, a govorio je tromo i nekim teško odredivim sjevernjačkim akcentom. Drugi je bio mlađi i Zeliniću možda ipak poznat iz viđenja. Govorio je splitski, a izgledao kao depresivac. Pred policajcima je na stolu ležala lepeza novinskih izrezaka, pomno izrezanih, svih iste veličine i s istom egidom Nedjeljnog prijatelja.

Već je u tom času razumio što se dogodilo. Blaženka je sinoć kupila večernje izdanje, pročitala člančić o umorstvu, prepala se i zvala policiju. Tehnički gledano, Mirko je i to razumio, on je osumnjičeni. Razgovor koji je uslijedio donekle je opovrgao tu njegovu najcrnju pretpostavku, ali ga to nije činilo ništa manje neugodnim.

“Igrat ćemo se dobrog i lošeg momka”, pomislio je u sebi Mirko nakon desetak minuta. Stari i debeli glumi lošeg: u komunikaciji je prijek i mrzovoljan, nekoliko je puta priprijetio Mirku kako očito ne zna u što se uvalio, dizao je glas. Mladi je htio pridobiti simpatije. Kazao je kako protiv Mirka naravno nemaju još ništa i kako žele tek razjasniti podudarnosti.

Mirko im je imao malo što za reći. Ponovio im je nekoliko puta kako je došlo do Nedjeljnog prijatelja, a oni nisu imali puno potpitanja, jamačno zato jer je priča odgovarala onoj koju im je izložila Blaženka. Zanijekao je da išta zna o umorstvima i učinilo mu se da mu nisu preveć vjerovali. Na koncu su pročešljali njegove alibije za četiri noći tijekom kojih su se dogodila umorstva. To je bilo najgore od svega: nije imao alibija ni za jednu. Dvaput je bio naprosto sam i slušao glazbu, dvaput je bio s Niko, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da im to kaže. “Ako bude neizbježno”, zaključi, “i samo policajcima. Nipošto ne pred Blaženkom.” Osjeti rumenilo u licu i shvati da ga vlastiti stid izdaje. Bio je gotovo siguran da su oni prijeko to opazili.

– Dobro – progovori na koncu mlađi i okrene se Blaženki – koje bi pismo bilo na redu? – pruži joj lepezu izrezanih članaka. Ona ih promotri i izvuče onaj koji je po datumu bio slijedeći nakon onog o posljednjem ubijenom. Zelinić nije trebao dvaput razmisliti da se sjeti koje je to pismo bilo. Ono o potkupljivom činovniku i političaru koji je susjedu oteo obiteljsko zemljište na Mejama. Baš svatko je u članku mogao prepoznati lokalnu političku veličinu. Pitanje na koga se pismo odnosi bilo je suvišno, ali Mirko svejedno sa zanimanjem uoči kako ga policajci nisu postavili. Zapita se hoće li žrtva biti činovnik ili otimač. Ili oba?

Stariji policajac pozove u sobu redarstvenika i nažvrlja mu nešto na papirić. Izmijenili su nekoliko rečenica ispod glasa i uzajamno kimnuli glavama. Stari opet sjedne. “Potencijalne žrtve će biti upozorene i stavljene pod zaštitu. Ali diskretno: možda budemo u prilici uhvatiti ubojicu na djelu.” Okrene se potom Mirku: “nažalost, bojim se da ćemo Vas morati privesti. Trebamo još dosta razgovarati.”

Mlađi je policajac – a Mirku se on činio nekim poput šefa – zatvorio notes s bilješkama i zašutio. Činilo se da su gotovi. Onda opet progovori:

– Pitamo Vas još jednom, po posljednji put: postoji li išta što nam niste rekli, a trebalo je?

– Ne.

– Sigurno?

– Sigurno.

– Dobro – odvrati policajac još jednom otvori notes, nešto upiše u njega i zatvori ga. Zelinić je sada očekivao da će mu dati instrukcije kako dalje. Kad je vidio da se tako nešto ne događa, zapita sam:

– Što sad? Pretpostavljam da prekidamo s pismima.

– Ne nužno – burno reagira mlađi. – Naprotiv. Osim u slučaju da ste vi počinitelj, u svakom drugom slučaju ta su pisma jedina vezica za koju možemo povući ubojicu.

Okrenuo se Blaženki: – Moguće je da ćete nadalje dobijat pisma Nedjeljnom prijatelju od nas. Mi ćemo, dakako, na miru razraditi strategiju.

Policajci su ustali i izašli iz sobe, prvo mlađi pa stariji. Mirko na trenutak pomisli da je sve gotovo i da je spomen privođenja bio samo pokušaj psihološkog pritiska. U sobu, međutim, uđe onaj isti redarstvenik i pozove ga. U tom času Zelinić se poželi pomoliti svim bogovima u koje nije vjerovao da ga ne vežu lisicama. Ne bi mogao podnijeti zaprepaštene poglede kolega dok bi ga policajac vodio hodnikom. Na sreću, redarstvenik ga samo diskretno pridrži za podlakticu i izvede iz zgrade. Ušli su u modri i bijeli MUP-ov auto, policajac za Mirkom zatvori vrata, a njemu se učini da su se to za njim zatvorila vrata cijelog života koji je dotad vodio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.