Nedjeljni prijatelj | Jurica Pavičić

DRUGI DIO

 

11.

Uvijek nanovo zaboravi kako je ovdje vruće. Uvijek ga to nanovo presječe.

Hrvoje Matoković nije se dugo zadržao u aerodromskoj zgradi. Pričekao je prtljagu na pokretnoj traci međunarodnih dolazaka. Njegova velika sportska torba stigla je među prvima, a odijela odmah zatim.

Carinu je prošao lako, pokazavši diplomatsku putovnicu. Carinik ga je pogledao preko oka, kao da se čudi. “Valjda mu se činim premlad za konzula”, pomisli Matoković samozadovoljno. Blizu četiri čuke, a gotovo bez sala ili ćele, to je nekakvo dostignuće.

“Zahvaljujem”, promrmlja carinik i vrati mu putovnicu. Kad je kroz pokretna vrata izašao na mediteranski zrak, zaslijepilo ga je svjetlo i zapahnuo vrući zrak. Poznavao je taj vonj prevrućeg zraka tako dobro. Opet je u Splitu.

Pronašao je taksi, pazeći da probere bolji, ne kakvu neopranu zastavu. Kad je napokon sjeo u jedan tamni opel, naloži vozaču da vozi prema Splitu. Kroz prozor je gledao modru pučinu i gotovo se oblizivao. Čim stigne doma, presvući će se i baciti u more na Firulama. Treba sve to saprati.

Rastvori torbu i prokopa malo po njoj. Napokon izvuče ono što je tražio: komad kineske lončarije iz 15. stoljeća, a onda i drveni križ sa srebrenim ornatom ukrašenim puncama i inkrustriranim crvenim kamenjem. Vrijedio je barem trideset tisuća, čak i ovdje. Tamo odakle je došao, mogao se dobiti za pola od toga, a u Švicarskoj prodati za trostruko. Ali više nije mogao prodavati u Švicarskoj. Bar ne još.

Znao je da mu nije mudro opet to raditi nakon onog što se dogodilo. Ali nije mogao iz svoje kože: nije umio reći je li više uživao u starudiji koja mu prolazi kroz ruke ili u novcu koji će kasnije trošiti. Možda ipak u novcu: nije mogao zamisliti život ispod neke razine. Pomisli kako je u neku ruku i logično da dila umjetnine: ipak je neki posrani kulturni ataše, a ne vojni ili štogod takvo.

Sjeti se da je sve moglo završiti i drukčije i osjeti ledeni, jezoviti ubod u prsima. Zasad se provukao, ali je to moglo biti privremeno. Ministarstvo nije htjelo tresti tepih do kraja, pročelnik mu je pomogao. Dosje je međutim postojao, kolao je Zagrebom i on nije mogao biti siguran tko će ga i kad izvući. Osim toga, nije mu se sviđalo previše dugovati kojekakvim ljudima, pa čak ni pročelniku. Znao je da bi trebao hodati kao po jajima, umjesto da trpa raspela u torbu.

Uostalom, sve je kako je bilo i dosad. I do sada bi se sve uvijek fino rješavalo nekako samo i bio je siguran da će i ubuduće.

– Kamo? – upita ga taksist, suhi čovjek koji je smrdio po duhanu. Približavali su se ulaznoj petlji.

– Bače.

– Molim?

– Bačvice – objasni Matoković i pomisli “seljače.”

Ulazili su u četvrt mirnih građanskih ulica s drvoredima na obje strane. Jedini prolaznici bili su kupači koji su se vraćali s plaže natvoreni rekvizitima. – Ovdje lijevo – reče Matoković.

Auto skrene, a nakon desetak metara Matoković naloži taksistu da stane. Pročita s taksimetra broj i pruži mu točno toliko novaca, bez dobre ruke.

Uostalom, što i ako se ne riješi. Fin che dura non paura bila je poslovica koju je njegov stari osobito, iz korijena mrzio. Stari nikad nije ništa kužio.

Matoković izađe iz taksija, a vozač se uputi bez pozdrava. Ušao je u stubišni ulaz razmišljajući kako toliko toga u Splitu treba napraviti. Ali nakon kupanja.

 

12.

Barbir se nije mogao skrasiti na stolici. S drugog kata policijske uprave gledao je kroz prozor na prašnjavi prazni plac izbrazdan kamionskim gumama za koji se govorilo da će na njemu niknuti zgrada osiguravajućeg društva. Puhao je čudan topli vjetar i dizao prašinu u zrak, a nebo je bilo vrelo, sivkasto i puno vlage. Držao je ruke u džepovima hlača i pitao se hoće li konačno kiša.

Telefonski aparat kratko zapišti i pokrene se. Iz njega je počeo curiti faks i odmatati se na pod. Barbir se nije mogao prisiliti da se pokrene, sagne i vidi o čemu je riječ.

– Stiže ti faks – progovori Čorak, ušavši u ured.

Ni on se nije doimao bolje volje, a Barbir zaključi da nije ni čudo.

Većina stvari koje je planirao za početan tjedna završile su naopako. Planirao je nedjelju provesti s obitelji (“bivšom”, ispravljala ga je Dunja, “bivšom obitelji”), ali je sve ispalo slabo. Opet su se zakrvili, svađali oko najbjednijih stvari, love i nazora na odgoj, pa se ljutita pokupila kući. Osim toga, nadao se da će ubojicu uhvatiti na djelu pri slijedećem umorstvu, ali od toga nije bilo ništa.

Franko Belak, šef županijske vodoprivrede i nesuđeni uživalac trokatne vile na južnom hrptu Marjana pronađen je mrtav, ugušen kubicima pijeska i šljunka u dvorištu kuće koja mu je bila životni san. Policija je bezuspješno tražila Belaka cijelu noć da ga upozori da je u pogibelji. U to je vrijeme već bio mrtav. Bio je utorak, radnici su ujutru došli raditi i pronašli provaljen kamion i rupu ispunjenu pijeskom ispod kojeg se naziralo ljudsko tijelo.

Očevid je bio strašno jednostavan. Konstatirana je smrt gušenjem, premda su u tijelu pronađene prostrijelne rane kojima međutim pokojnik ne bi podlegao. U šaci umrlog pronađen je papirić, umotan u grudu milimetarskog papira, na kojem je pisalo Sveti Flor i Lauro.

– Gradio si kuću, a ne hram – promrsi Barbir.

– Šta lupetaš?

– Sveti Flor i Lauro – nastavi Barbir – sveci iz Lipljana na Kosovu. Na poganski su hram stavili znak križa i zato bili kažnjeni tako da su bačeni u jamu i zatrpani. Zaštitnici su konja.

Čorak ga začuđeno pogleda i primjeti da za crvenog ima dobru vjersku naobrazbu. Barbir se nasmije. “Neprijatelja treba poznavati da bi ga potukao”, odgovori i obgrli starog oko ramena. Čorak mu odvrati stisnuvši mu zapešće. Barbir je znao da je i to puno od starog: teško ga je mogao zamisliti da iskazuje nježnost.

Iste noći policajci su pronašli i potkupljivog činovnika kojeg je Nedjeljni prijatelj spominjao. Frajer je navodno pobjesnio kad je pismo izišlo i pripremao tužbu protiv novina. Nakon što su mu policajci iz ophodnje kazali da je možda u pogibelji, prvo je nazvao odvjetnika i tražio da poveća odštetni zahtjev. Kasnije su prepričavali kako je čovjek probdio cijelu noć na kauču s kuhinjskim nožem nadzirući svakih desetak minuta nisu li policajci iz zaštite zaspali. Još je uvijek bio pod policijskom pratnjom, iako je Barbir bio gotovo siguran da ako nije ubijen one iste noći, više neće ni biti. Negdje je pri dnu srca uživao da je bar jedan ljigavac zažalio zbog nečasnog posla.

Sada mu, međutim, ništa nije bilo smiješno. Ovdje, u miru ureda, shvatio je da su opet na početku. Bilo je prilično jasno da Zelinić nije ubojica, ali je još uvijek bilo nejasno kakva bi mogla biti veza njega i počinitelja, ako te veze ima. Znao je da će nadziranje novinara biti gubljenje vremena i ljudi. Nema više ni jednog pismo koje bi služilo kao orijentir, ubojica je negdje na slobodi i čeka njihov potez, ili prijateljev. Čeka pismo, čeka nove upute.

– Jasno ti je što nam sad jedino preostaje?

– Nažalost, da – Čorak je sjedio i bez mnogo volje dovršavao tursku kavu.

– Ne bude li od otiska ništa, a vjerojatno neće biti, nećemo imati izbora. On sad čeka nas, odnosno: čeka Nedjeljnog prijatelja. I moramo mu ga dati, jer je to jedini način da ga držimo na uzici. Stanu li pisma, neće prestati ubijati, nego će žrtve birati sam, a onda gubimo sve što imamo.

– Postoji rutina za takve slučajeve. Napišemo sami pismo i podmetnemo nekog od naših. Tako se love silovatelji prostitutki.

– Ne ide. Nedjeljni prijatelj ne imenuje žrtve, one moraju biti javne osobe koje je lako prepoznati. Mi bi trebali jednu takvu koja bi pristala staviti glavu na panj. Teško ćemo je naći.

Čorak malo pošuti, pa nastavi: – Zna li ubojica tko piše pisma?

Barbir odlučno odmahne: – Ne, to sigurno ne. Ako smo ga ispravno prosudili, tip je mesijanski psihopat i vjerojatno shizofren. On ne misli da netko piše pisma. Ona su nalog odozgo.

Čorak ne odgovori ništa, nego nastavi šetati uredom kao pisac kojem je uzmanjkalo nadahnuća. Barbir pomisli kako je smiješan.

Čorak se nagne nad faks. Iz faksa je papir prestao curiti i sad je na podu ležala neugledna hrpa uvijenih listova. Čorak istrgne svršetak poruke i makinalno počne slagati listove i ravnati im rubove. Barbir iznenađeno primjeti da se stari zadubio u čitanje.

– Bogati, mi ovdje pričamo a drugi nam riješili slučaj – reče Čorak i pruži mu snop papira uz slavodobitni izraz.

– Šta pričaš? Šta je to?

– Naš čovjek.

– Koji čovjek?

– Vlasnik otisaka s prozora Marijane Lozančić.

– Imali smo ga u arhivu?

– Ne mi, izgleda. Vojna policija. Svojski su se potrudili, nema dugo da smo im poslali upit. Imali su odgovarajuće otiske.

– Šta je frajer napravio? – upita Barbir i zgrabi papire.

– Izgredi pod posttraumatskim stresom.

Barbir preleti dosje. Bio je nevelik i ne osobito spektakularan. Nekoliko izgreda, svi stari četiri-pet godina, tip se provlačio sa smanjenom uračunljivošću.

Barbir pogleda lice koje se jedva razaznavalo na lošoj faks-kopiji. To lice kao da ima nešto debilno, pomisli, nešto od djeteta koje čupa krilca insektima. Preleti podatke: ime, prezime, godište, adresa, dosadašnja kažnjavanja kojih osim tih izgreda nije bilo.

Negdje na dnu, u rubrici “trenutni radni odnos”, pročita neku kraticu od tri slova koja mu ništa nije značila.

Približi papir licu. Pisalo je MORH-SPP.

Zaključi da nema pojma koji bi to vrag bio.

 

13.

Bilo je čudno u ovakvom, finom kvartu vidjeti tako zapuštenu jazbinu. Stan se nalazio u ljupkoj građanskoj ulici s gustim drvoredom na obje strane. Ulica je bila slijepa, pa se promet svodio na izvoženje auta s parkinga. Riječka je bila sjenovita i mirna ulica liječnika, odvjetnika i profesora, ne mjesto na kakvom takvi žive.

Bila je predvečer kad su Barbir i Čorak stigli pred kuću u kojoj je trebao stanovati mladić koji je otisnuo svoj prst na prozorski okvir Marijane Lozančić. Vrata su pronašli odmah: već na vratima prvog stana koji su provjerili, onog suterenskog, prezime je odgovaralo onom iz dosjea. Samo prezime: ime je bilo žensko, a pločica s imenom stara, zacijelo starija od čovjeka kojeg su tražili. Zvonili su dugo, a onda je Čorak pogledao Barbira i rekao “jebiga”. Vrata je izbio težinom tijela, začuđujuće lako.

Stan je bio u mraku. Barbir je napipao prekidač, ali se kuća nije rasvjetlila. “Iskopčao je struju. Nađi osigurač”, reče Barbir i izvadi džepnu lampu. Uskim trakom svjetla rasvjetljivao je jedinu sobu u suterenskom stančiću.

Čuo je kako Čorak u predsoblju kopka po razvodnoj kutiji. U međuvremenu je osvijetlio kutove da bude siguran nije li netko u prikrajku. Uskoro je shvatio zašto je tako mračno: visoki suterenski prozor bio je zamračen drvenim kapkom. Kad ga je raskrilio, u sobi se nešto bolje vidjelo. Svjetiljkom je kružio po prostoru i nije se mogao načuditi.

Tko god je otišao odavde, otišao je u žurbi. Suđe je bilo neoprano, na stolu je ležala džezva s poludopijenom crnom kavom i knjiga. Barbir je uzme u ruku i osvijetli naslovnicu: bila je to Biblija.

Kružio je i dalje trakom svjetla. Interijer je bio siromašan, zapušten i vlažan. Osim stola, bio je tu uski krevet i iznad njega polica s niskom sitnih predmeta koje nije jasno vidio. Pristupi i opipa: bili su metalni i hladni na opip, a nepravilni. Sjeti se što je to: geleri. Jasno, tip je veteran.

– Može – vikne Čorak iz hodnika i Barbir ponovo napipa sklopku. Stan se rasvijetli.

Svijetao je odavao još žalosniju zapuštenost: zelenkaste mrlje od vlage po stropu, dotrajali parket i stari namještaj. Sa čuđenjem pogleda zid iznad kreveta: na njemu su bila tri golema postera, Radića, Stepinca i pape.

Jedno je bilo jasno: tog tipa ovdje neće naći. Bilo je dovoljno naznaka koje su govorile kako je otišao u žurbi, možda i u strahu. Ipak, učinio je sve što treba, sve što se čini kad se stan napušta za duže vrijeme: odvrnuo osigurač, isključio struju, zatvorio vodu. Otišao je u bijegu pred njima, ali planski i mirno. Ovdje ga neće naći, ali mogu ovdje pokušati saznati što više o njemu. Jer, Barbir je zasad imao ime, ali nije još vidio čovjeka koji stoji iza imena.

S tog lica Barbir nije mogao skinuti pogled. Gledao ga je na onom mutnom listu faksa. Gledao ga je na zaslonu računala i na fotografiji iz vojne dokumentacije. Vidio je vidljivo: kratka kosa ošišana aparatom gotovo do nule, jake, gotovo azijske jagodice, čudno blage i čudno svijetle oči. Tomislav Bošnjak bio je dvadesetrogodišnak, razvojačeni branitelj, sada zaposlen u MORH-u, liječen od posttraumatskom sindroma i pritvaran od vojne policije zbog depresivnih napada i agresivnosti. U liječničkom je kartonu pisalo da je bio dvaput hospitaliziran zbog PTS-a, što se uklapalo s ubojičinim običajem da iza sebe sve pomno čisti. Trenutno je radio pri vojsci u nekakvom nejasnom odjelu održavanja ili tako nešto, a u proljeće i ljeto je pomagao po sportskim lučicama. Čorak se želio raspitati u vojsci znaju li gdje je Bošnjak i ispitati ljude s kojima radi i što radi, ali mu je Goleš zabranio. Rekao je “pusti vojsku meni, ne pačaj se u to”, a Barbiru se to ograničenje nije sviđalo. Ali si nije mogao priuštiti gunđanje: pogotovo ne ako je riječ o nečem u vezi vojske.

Barbir je dugo, dugo gledao to lice na fotografiji. Posljednji ga je put gledao u autu, prije nego što je Čorak povukao ručnu uz drvored u Riječkoj. Pokušavao je u toj fizionomiji pronaći znakove okrutnosti pripravne činiti ono što je učinjeno, ali je nije vidio. Možda će ubojičino boravište rasvijetliti nešto od te zagonetke.

Čorak i Barbir kopali su po stanu više od sata. Spremili su i popisali sve fotografije – mahom polaroide s bojišta, i knjige – bilo ih je malo, i to samo nabožnih. Prevrnuli su malobrojne ladice, prekopali ispod kreveta i pretražili nema li gdje kakvo tajno sklonište, pretinac ili pregrada ispod parketa. U boljem slučaju, mogli su naći kakvu ubojičinu uspomenu za prisjećanje na sadistički užitak. Ako ništa drugo, nešto što bi rasvijetlilo osobu koje je ovdje stanovala.

Nisu, međutim, našli ništa. Prekopat će još jednom u uredu, identificirat će i pronaći sve osobe sa zajedničkih fotografija i uzeti njihov iskaz, ali Barbir je nakon tri četvrt sata bio svjestan da nemaju ništa. Mali je bio avet. Jedino lice koje je ovdje vidio bilo je ono koje je već naslućivao: bogobojaznog, pomalo zaostalog klinca. Ubojicu ovdje nije nalazio.

– Mislim da smo gotovi – priđe mu Čorak.

– Neće se on više vratiti – potvrdi Barbir. – Sve je sredio kao da ga dugo neće biti. Tako ćemo i ostavit.

Odvrnuli su osigurač i stan je opet potonuo u mrak. Prije toga su pomno zatvorili prozor i raščistili nered koji su napravili. Onda Čorak oblijepi vrata ljepljivom trakom i zaputi se prema autu. Na vrhu se stubišta okrene:

– Znaš, jedna mi stvar nije jasna.

– Koja?

– Kako je baš znao da dolazimo?

 

14.

Ratna luka Lora prostirala se na ravnom i prostranom poluotoku koji sjeverozapadno od Splita zabadao u Kaštelanski zaljev ležeći paralelno s Marjanom kao kakav pobačeni kit. Lora je bila blatni ravničarski poluotok koji se nastavljao na splitsku industrijsku zonu na sjevernoj obali i graničio s uvalom Poljud gdje su se do sedamdesetih godina kostobolni ljudi dolazili kupati u navodno ljekovitom crnom blatu. Na Poljudu je kasnih sedamdesetih sagrađen nogometni stadion i čitava je četvrt postupno izgubila divlji izgled tundre i postajala uredan kvart parkova, dječjih igrališta i modernih stambenih zgrada, kvart koji se s vojnom bazom gledao kroz diskretnu žičanu ogradu. Lora je desetljećima bila središte federalne mornarice i jedna od najvećih mornaričkih luka srednjeg Mediterana. Kad je počeo rat, Loru se osvajalo kao neprijateljski teritorij, a razminiranja su trajala godinama. Hrvatska vojska vratila je luku svrsi. Ostala je, kao i prije rata, tajanstveni i zabranjeni grad, neproničan civilima koji su preko žice mogli vidjeti samo neodgonetljiv labirint zgrada, sportskih igrališta, hangara, garaža, lukobrana, navoza i strelišta. Napuštajući vojarne koje su kao prijetnje bile razbacane po čitavom gradu Ministarstvo obrane je u Loru koncentriralo najrazličitije mornaričke i kopnene službe, urede, komisije, činovnike, regrute i časništvo.

U tom gradu s desecima spavaonica, upravnih zgrada i ureda vrata iza kojih se nalazio ured satnika Duška nije ničim izazivao pozornost. Debelo bijelo premazana vrata s mutno staklenim prozorom iznad visine očiju nisu odavala osobit ugled ili značaj službe koja se iza njih nalazila, a čiji je naziv bio jednako neodređen i nimalo atraktivan: Služba posebnih projekata. Čak ni činovnici susjednih ureda na istom katu nisu znali što zapravo radi niski i plećati satnik upadljivo crvene i kovrčave kose koji je, gotovo uvijek sam, otključavao i zaključavao skučeni ured i koji je u njemu boravio tek pokoji sat dnevno. Satnik je bio dovoljno malo prisutan i teško uhvatljiv kad je trebalo organizirati nogometnu kladionicu ili janjetinu da su ga zvali i Rushdie, a nadimak Zombi stekao je svojom očitom samotničkom službom. Nitko zapravo nije znao što ricasti radi, a u njegov ured rijetko je netko ulazio, a i onda uvijek ista dva ili tri lica, po rangu očito niža od riđeg satnika.

Onaj tko bi tog jutra – a takvog nije bilo – pratio ili prisluškivao zbivanja u sobici Posebnih projekata, ne bi čuo ništa osobito, jer su dva čovjeka u sobi razgovarala ispod glasa. Razgovarali su, međutim, s ozbiljnom smrknutošću. Sugovornik satnika Duška nije bio čovjek koji bi nečim osobitim skretao pažnju na sebe. U ovom je ambijentu odudarao samo u jednom: bio je u civilu. Satnik je znao da njegov gost ima čin, ali ga nikad nije vidio u odori. Uvijek u civilu, a za kišnijih dana i zimi uvijek u sivom dugom baloneru u kojem je izgledao kao karikatura kakvog špijuna. Satnik nije znao je li njegov gost nadimak Sivi dobio zbog kabanice. Nije nužno moralo biti tako: mogli su mu ga prišiti zbog sivih očiju, ili kose i oduljih brkova pošprucanih već intenzivnim sjedinama.

Sivi je iz Zagreba dolazio jednom mjesečno, a katkad i rjeđe, ovisno o potrebi posla. Sjedio bi kratko sa satnikom u sobi iza mutnog stakla, ispotpisao račune, primio i predao poruke i dao zadatke. Govorio je blago i tiho, a uvježbanije uho moglo je osjetiti da je to činio planski i uvježbano. Sugovornik je morao pozorno slušati ne bi li čuo, a to je rečenom davalo pečat važnosti i tajnovitosti.

Sivi je bezbroj puta bio u ovoj sobi i imao je vremena sasvim se naviknuti na upadljivu bijedu njene unutrašnjosti. Čini se da nitko nije pokušao čak ni hiniti da je Služba nekakav ured: nije bilo registratora, fascikla ili stogova papira. Uredski inventar svodio se na jedan uspravni ormar od svijetlog drva s jeftinom bravicom, nalik onima u koje se u školama zaključavaju razredni televizori. Satnikov stol bio je položen poprijeko na usku i duguljastu sobu što je interijeru davalo još pojačan dojam skučenosti i tjeskobe. Stol je bio uzak i nije odavao nikakav rad: na njemu se nalazilo samo ravnalo, kemijska olovka i nešto općih dopisa i uredbi. Miran i jednoličan tijek i razvoj posla koji su obavljali nije satniku Dušku davao mnogo povoda za uzbuđenje. Danas, međutim, kao da je bio svečano uzbuđen. Sivi je to vidio i otezao govoriti o bitnom.

– Zagreb vas pozdravlja.

Satnik ne odgovori ništa, ali je Sivi vidio da je učinak postignut: satniku je bilo drago da face ga iz Zagreba imaju na umu.

Sivi nastavi: – Zadovoljan je kako radite ovdje. Jako.

Satnik ne odgovori ništa. Sivi također zašuti, a onda opet progovori: – Pa, dajmo se na posao. Što imate za nas?

Satnik izvadi iz aktovke štos fotografija. Na svima je bio isti čovjek, sam ili u skupini ljudi, sniman teleobjektivom.

Čovjek na fotografijama imao je kakvih četrdesetpet godina, bio je kovrčav, jedva prosjed i s prvim naznakama trbuha, ali prilično zgodan. Satniku se već prvi put kad ga je vidio činio poznat, makar s ulice, a onda naprosto zaključi da mu sliči na glumca iz serije Hitna služba. Imao je nešto hohštaplersko, ili se to Dušku činilo naprosto zato jer je na mnogima od slika bio snimljen kako igra tenis, briše čelo između gemova ili priča preko mreže.

Sivi je preletio slike bez udubljivanja. Nije ni bilo razloga da bude pažljiviji: bila je to hrpa teniskih partija, večera i koktela, a jedino što je Sivog moglo zanimati bilo je možda s kim se čovjek sa slika druži. – Vi znate o kome je riječ? – upita.

Satnik odgovori, iako je pitanje bilo glupo. Tog je čovjeka pratio već danima, i naravno da je znao o kome je riječ. – Hrvoje Matoković. Bivši odvjetnik, činovnik u veleposlanstvu u Bernu

Sivi se pokuša nasmijati: – Ne mislim znate li to, zaboga. Znate li u kojoj se mjeri on tiče stvari kojima se mi bavimo?

– Otprilike.

– I ne trebate više. Reći ću Vam bitno. Matoković je tip koji bi sve napravio za novce. Upleo se u nezakonit biznis, šverc srebra i umjetničkog obrta unutar i uz pomoć kanala ministarstva vanjskih poslova. Stvar smo mu… Recimo, posušili.

– Pročelnik?

Sivi kimne potvrdno i nastavi: – Duguje nam i očekujemo da se tako i ponaša. Vi bdijete da tako i bude. To znači da morate osobito paziti na kontakte s ljudima – Sivi zastane – ljudima koji nas se možda tiču.

– Vidite i sami. Nemamo ništa osobito. Druželjubiv je: zato imamo masu sastanaka, kava, protokolarnih susreta. Ali ništa što bode oči: ekipa iz starih dana, lokalna politika, mondeni krugovi, poznanici iz odvjetničkih dana.

– Bolje. Svejedno, nastavite s poslom. Ima li još nešto?

– Treba nam novi auto. Rover je za otpis, otišli prstenovi. Trebat će nam povećati i kvotu za gorivo.

– Može. Javit ćete se Zvjezdani u Zagreb.

Sivi nato zašuti kao da nema ništa reći. Znao je, međutim, da razgovor nije završen. Znao je da o najvažnijem još nisu razgovarali i da satnik to očekuje.

– Pratite što se ovdje događa? – satnik na koncu prelomi i počne prvi.

– Pratimo – Sivi odgovori u množini.

– Najavio sam se sutra kod policije, kod zapovjednika, Goleša. Inače bi oni došli ovamo i ispitivali ljude.

Sivi povije obrve, kao da ga to što čuje posebno zanima: – Ne bojte se toga. Nemaju oni te ovlasti. Budu li forsirali, riješit ćemo to jednim telefonom.

– Neće trebati. Mislim da mi Goleš vjeruje. Dosad je bio zbilja susretljiv i pokazao mi je sve što imaju. Objasnio sam mu da imamo istražne mogućnosti koje su komplementarne njihovima. Predao mi je sve što dosad imaju.

– Otkrili su za pisma. Nisu za bacit.

– Imaju nešto što je jače.

– Što? – Sivi se premjesti u stolici, kao da ga je netko poljuljao u miru.

– Otisak. Jebeš ga. Otisak kažiprsta s prozorskog okvira.

Sivi ničim osobitim nije pokazao uzbuđenje. Uvježbano oko bi ga, međutim, prepoznalo. Nije mu bilo svejedno.

– Znaju li čiji je?

– To je stvar rutine. Znat će.

– To dosta mijenja situaciju – progovori napokon Sivi – Morat ćete s njima uže surađivati. Razumijete što mislim?

– Sasvim.

– Gdje je sad onaj vaš?

– U sigurnoj kući.

– Dobro. Službu treba prvu zaštiti. To može imati svoju cijenu.

Satnik ne odgovori, ali se vidjelo da se trznuo. “Počeli smo već o cijeni”, pomisli. Onda odgovori: – Goleš je naš čovjek, fajter. Razumjet će o čemu je riječ. Pa nećemo valjda jedni druge na koncu trpati u zatvor. Mali ima zasluge, što god tko mislio.

– Vidim da se policija dosta bavi novinarom. Kao da ga sumnjiče.

– Istina. Koji je tu naš stav?

– Igraj otvoreno. Produbi vezu. Mislim da je to najbolje za malog.

Satnik ništa nije odgovorio. Odgovor je bio neočekivan. – Da li mi nekog žrtvujemo?

Sivi je šutio nekoliko trenutaka, a onda odgovorio: – Ne treba to tako shvatiti. Nikome se neće ništa dogoditi, sve se to riješi. Učinite kako sam Vam rekao. Mislim da je to zasad možda najbolje rješenje.

– Znači…

– Satniče, znači upravo to. Mislim da ste me savršeno razumjeli.

 

15.

Načelnik policije Goleš i satnik Duško nisu se nikad do tada sastali. Razgovarali su telefonski više puta i s uvažavanjem, jedan su o drugom čuli mnogo toga i uglavnom dobro, ali se nikad nisu upoznali. Sad su se promatrali preko uredskog stola, ispitivački i nepovjerljivo.

Bio je to susret dva fajtera koji su jedan prema drugom bili sasvim malo sumnjičavi, ali su oba osjećali savezništvo i respekt. Respekt ali ne i strah: Goleš je bio mlad, samouvjeren i temperamentan i nije se htio dati zaplašiti nekom tajanstvenom službom. Satnik je dosad dolazio kao biće iz tame, zagonetni junak iz sjene koji ne moli, već traži i daje. Ponudio bi usluge i dobijao podatke. Goleš nije imao razloga da mu ih svesrdno ne da: napokon, bili smo sve naši dečki, na istoj strani.

Sad je sve bilo drukčije. Između njih je bio je bio jedan otisak prsta, ostavljen nečijim nemarom na okviru prozora odvjetnice Marijane Lozančić. Taj su otisak u policiji pustili u računalo. Dobili su ime, lice i biografiju. U toj je biografiji pisalo da je vlasnik prsta na prozoru skrbnik ministarstva obrane, ratni invalid zaposlen pri SPP. SPP – to je bio on, satnik Duško, Služba posebnih projekata.

Goleš je znao što je Služba. Dovoljno je mjeseci proveo na čuki, dosta je odratovao i dovoljno je ljudi poznavao da za njega u Lori nije bilo tajni. Pitanje je, međutim, koliko su drugi smjeli znati. Kad je iz Barbirova faksa onog poslijepodneva iscurio faks i na njegovu dnu nesretna kratica, Goleš je svojima odmah naložio da zaborave istragu u Službi. To je bilo preko crte – to mu je bilo jasno i bez da je ikoga pitao. Začudo, i njegovi su to shvatili kad im je približno opisao o čemu se radi: čak ni komunjara Barbir nije rogoborio. Ovo je bila pipava stvar koju je morao riješiti ovako, u četiri oka.

Ali se svejedno nije osjećao udobno. Što ako su ta Služba, taj čovjek koji je predstavlja i nerazjašnjiv splet zbivanja možda dio igre koja nadilazi njegov doseg? Nije se usudio ni pomisliti pitati što su ljudi Službe zaista radili usred Splita, u kući preminule odvjetnice, na njenom prozoru. Mistična ritualna ubojstva, agenti Službe, zagonetni časnik u njegovoj sobi – sve se to u Golešovoj glavi splelo u maglovit i zagonetni grop.

Da stvar nije bezazlena, to je znao: krvi je i sad već bilo previše. Ali da stvarno nije bezazlena uvidio je prije pola sata. Tajnica mu je prespojila međugradski poziv iz Zagreba, a s druge strane žice začuo je glas koji mu nije bio nepoznat. Sugovornik mu se predstavio, a Goleš je prepoznao Pročelnikov glas.

Pročelnik je bio savršeno ljubezan. Kazao mu je kako je čuo najbolje o njemu i kako zna da je Goleš provjereni patriot i časan čovjek. Zamolio ga je da bude na usluzi satniku kad se sastanu i da ima u vidu državni interes. “Ne moram Vama to govoriti, vi ste sjajan Hrvat, ali pomozite nam da se to ne otme kontroli. Riječ je o osjetljivim sigurnosnim pitanjima. Na kocki su ugled hrvatske vojske, ali i nacionalna sigurnost. Nemojte dopustiti da nam se po sudu razvlače službe sigurnosti. Zamislite što će biti dohvate li se ovog novinarska žgadija i komunisti. Nije samo riječ o tome da će oblatiti službu, nego će je rastrojiti. A ona je važna za sigurnost. To je više od mene i Vas.”

Goleš se osjećao zbunjeno. Impresionirao ga je autoritet: o Pročelniku je toliko slušao kao o budućem lideru. Gadila mu se pomisao da će se novinari stvarno dohvatiti prolupalog veterana. Dosta mu je bilo hohštaplera koji su rat proveli u toplom uredu uz računalo, a bacali su se blatom na ljude s kojima je ratovao i koji su život stavljali na kocku. Čitao je novine prepune članaka o samoubojstvima veterana, ekscesima u posttraumatskom stanju, čitao je o veteranima koji prose, propucavaju si noge, upadaju u radio postaje i gradonačelničke urede, uzimaju taoce, bore se za prava. Gnušao se pomisli kako lijeni urbani šminkeri likuju što svaki dan izlaze nove svinjarije, nasilje i mrak iz glava ljudi koje je jedine poštovao. Bio je spreman učiniti sve što može da se takvo što ne ponovo i u ovom slučaju.

Tajnica je unijela kave, a dvojica muškaraca i dalje su se ispitivački promatrali. Znali su jedan o drugom mnogo. Duško je toliko slušao o Golešu, o tome kako je kod Zavale raketnim bacačem uništio srpski T-84 s polusrušenog zvonika crkve i o tome kako se izvukao iz Kijeva tako što se skrivao pod mostom dvije noći, a tada presvukao u uniformu mrtvog srpskog vojnika. Goleš je ponešto znao i o satniku, o njegovom minerskim majstorstvima i o tome kako se naratovao u Bosni.

– Pretpostavljam – prekine Goleš tišinu – da Vas ne smijem ni pitati otkud otisak ruke vašeg čovjeka tamo gdje smo ga našli?

– Bio bih Vam zahvalan kad biste to pitanje preskočili.

– Dugujete mi puno objašnjenja.

– Znam. I dat ću Vam ih. Ali samo Vama.

– Što želite reći?

– Razgovarali ste s Pročelnikom?

– Da.

– I ja. Ono do čega nam je svima doista iskreno stalo jest da se ovo ne pretvori u sudsku i medijsku trakavicu. Da se svega ovog ne dohvate ljudi kojima se mi gadimo, svi mi.

– To je nešto što bih ja ponajmanje želio.

– Znam, zato sam i želio razgovarati s Vama ovako, na miru. Koliko zaista znate o čovjeku čiji otisak imate?

– Malo. Ono što piše u dosjeu.

– Reći ću Vam samo ovoliko: Tomo je gradsko dijete, odgojila ga je baba jer je otac napustio obitelj i otišao u Australiju kad je imao tri godine. Majku je izgubio kad je imao osam godina – rak maternice, ili tako nešto. Baba ga je odgajala nabožno i strogo: do osamnaeste godine nije bio u kinu, disko klubu niti igdje vani iza deset sati. S devetnaest je otišao u rat bez završene škole. Nakon dva mjeseca poginuo mu je najbolji prijatelj u rovu do njega, a trećem tipu koji je bio s njima nosio je crijeva u košulji i kapi do saniteta. Triput se izvlačio iz minskog polja, bio je pedeset tri dana u logoru i gotovo sam siguran da je silovan. S tri gelera u desnom listu razvojačen je 1994. Pustili su ga na ulicu bez škole, bez prihoda, psihički puknutog i bez obitelji, jer mu je baba umrla nedugo prije. Počeo je raditi nered: lomiti birtije, biti nasilan. Dvaput je hospitaliziran, barem koliko ja znam. Mi smo ga izvukli, mi i vjera. Pukao je na mistiku, cijeli dan je po Crkvama. Nama je povremeno pomagao za sitnu lovu, više smo mu radili uslugu nego što nam je stvarno trebao. Znate da je radio i u lučici. Meni je Tomo drag kao sin. Vjerovali smo da se sredio i skrpio…

– Ali nije.

– Da, ali nije. Posumnjali smo da nešto nije u redu. Ne mogu tvrditi da je on čovjek kojeg tražite, ali čak i ako je, mogu Vam dokazati da nije glavni krivac. Pogledajte ovo.

Goleš prihvati snop fotografija. Na svima su bile iste dvije osobe. Neke su bile snimljene na terasi lučice, za stolovima, neke na gatu, u brodu ili na suhim vezovima. Tomislav Bošnjak i Zelinić bezbrižno su pričali, i ne sluteći da ih je naciljao teleobjektiv iz šume ili daleko parkiranog auta.

– Niste znali da su oni dobri?

– Ne. To je propust mojih ljudi. Napokon, bilo je logično: oba imaju veze s lučicom.

– Sumnjali smo i promatrali Tomislava već neko vrijeme. Nemam nikakvih potvrda da je on onaj, ubojica, ali Vam mogu sigurno reći da je Zelinić za Tomislava Bog. On mu je pomogao da se zaposli dolje. Mali ga sluša, upija sve, stari mu je potpuni autoritet. A šta ako je mali znao da je Zelinić Nedjeljni prijatelj? Šta ako mu je stari to rekao? Svi su oni znali da je mali puknut, da je smrtno ozbiljan, lud i svikao na nasilje.

– Hoćete reći da ga je stari izmanipulirao.

– Ne mogu to tvrditi. Možda čak nije bio ni svjestan. Ali, na neki je način to to. Imate ljude koje je lako kriviti i ne voljeti – bogatune, profitere koji su tukli dividende dok je mali bio na čuki. Imate obrazovanog, pametnog i gorkog čovjeka koji čezne za osvetom. I u rukama drži oružje, živo, odano i opako, čovjeka – pitbula. Zbrojite dva i dva!

Goleš je zamišljeno vrtio fotografije po rukama. Satnik nastavi: – Imate novinara. Radite s njim šta hoćete. On nas ne zanima. Ono šta Vas molim jest da pustite Bošnjaka nama. Mi ćemo ga pronaći, vidjeti šta je s njim, šta je napravio. Moramo naći bezbolan izlaz za njega, Službu, vojsku i vas u policiji.

– Tražite od mene neugodne stvari. Da kažem svojim ljudima da ne traže faktičnog počinitelja. I da im kažem da se koncentriraju na to da zalijepe zločin nekom drugom.

– To je malo pretjerano. Nitko od nas ne zna je li Tomo uopće kriv i otkud onaj otisak tamo. Dajte nam samo malo vremena da ga nađemo i maknemo s ceste. A s ovim što Vam nosim – satnik baci slike na stol – Zelinić stvarno postaje Vaš problem.

Goleš je mrzovoljno šutio. Nije mu se sve to skupa preveć sviđalo.

Duško ustane i krene prema vratima. Goleš preko volje krene za njim da ga isprati. – Pročelnik će Vas zvati ovih dana. Zanima ga što se događa ovdje dolje – reče satnik i pruži mu ruku pred vratima. Onda se udalji korak, udari jednom petom čizme u drugu i salutira. Goleš mu, ne razmišljajući, otpozdravi šakom uz čelo. Prožme ga najednom osjećaj ugode, neočekivan i topao poput tekućice. Osjeti kako nelagoda i pozlijeđeni ponos nestaju kao obrisani vlažnom, ugodnom krpom, i kako ih nadomješta ugoda i milina. Goleš je znao tu ugodu otprije, iako je davno nije osjetio, možda nikada od rata. Ta toplina, to je saznanje da čvrsto, pouzdano znaš kojoj strani pripadaš. Davno je nije osjetio tako jako kao sad, i shvati da je satniku gotovo zahvalan.

Treba gledati šire. Postoji širi obzor – pomisli – mi smo oba vojnici, vojnici iste strane. Nije više imao ni najmanje dvojbi. Ako je tako kako jest, razvalit će novinara.

 

16.

Mirko je ležao odjeven u potkošulju, ruku prekriženih na tjemenu. Večer je bila ugodna, maestral je rastjerao višednevnu vrućinu, a kroz otvorena balkonska vrata u sobu je ulazio neki drukčiji, svježiji zrak od onog omarnog i vrelog koji se u njoj skupljao tjednima. Kad je bio s Niko, Zelinić nikad nije razmišljao o glazbi. Sad poželi slušati Purcella, ili neku ranobaroknu operu punu recitativa, neku glazbu koja bi mu zaokupila mozak i držala trijeznim, a ne obujmila bolećivim emocijama.

Niko se igrala sa Zvonom na tepihu. Tek sad kad ih je vidio zajedno Zeliniću padne napamet koliko su ona i mačić slični: sitni, mršavi, nesalomljive volje i okorjeli, jer su prepušteni sami sebi. Bit će da me privlače takva bića – nastavi filozofirati Mirko bez glasa – jer nisam ništa od toga. Osobito ne okorio i nesalomljiv.

Onog neugodnog dana kad je izveden iz Novog doba i utrpan u maricu Mirko se nije rado sjećao. Pušten je, to je bilo dobro. Dobro je bilo i to da loš glas nije pukao. Već se u četvrtak pojavio u lučici gdje ga nitko ništa nije pitao, a Blaženka je i nadalje bila jedina osoba u redakciji koja je znala što se dogodilo, a svakako i osoba kojoj je bilo najviše stalo da tako i ostane, da se ne bi saznalo za podvalu s Nedjeljnim prijateljem. Mirko nije napisao novo pismo. Nije znao je li tko drugi i hoće li rubrika i nadalje postojati, i premda je sebe razložno odvraćao od toga da misli o svemu tome, gotovo ni o čemu drugom nije mogao misliti.

Još jednom pogleda Niko. Tjerala je Zvonu da izbezumljeno skače oko nje i natjeruje vezice cipela kojima mu je mahala pred njuškom. Činilo se da se savršeno zabavljaju.

Nije joj ništa rekao, i to je bilo svinjski. Morao joj je reći, jer se i njeno ime spominjalo i neće mnogo nedostajati a da i ona bude upletena u ružne stvari koje su se događale. Na neki je način možda već i bila.

Prethodni četvrtak Mirko je dobio poziv na informativni razgovor. Nije se iznenadio: rekli su mu da će ga često trebati. Već je naučio rutinu: ostavio je osobnu iskaznicu na porti, javio se službujućem i bio doveden u ured kod mlađeg, crnog inspektora za kojeg je tad već znao da se preziva Barbir. Policajac ga je ponudio kavom. Mirku je bilo drago da nema debelog nigdje uokolo, iako je znao da je to glupo.

Sastanak nije bio osobito uzbudljiv. Barbir mu je dao veliki snop fotografija i želio znati koga prepoznaje na njima. Potom su usklađivali neke detalje iskaza. Na koncu je, kao da je pala bomba, Barbir izvukao Nikino ime. Zeliniću ni sada nije bilo jasno kako su doznali za njega i nju, tajnu za koju je vjerovao da ne zna nitko, osim možda Nikine stare, koja bi radije umrla nego pristala izustiti da je to što zna da je istina istina. Kako god bilo, znali su. Spomenuo je njeno ime, rekao je da znaju detalje o toj vezi, čak natuknuo i ponešto o načinu sastajanja. Zelinić je malodušno šutio, a Barbir nastavio. “Mi znamo mnogo o Vama, i to je u ovom slučaju Vaša sreća.”

Potom mu je kazao, kao iz topa, kako vjeruju da znaju identitet počinitelja, ali da je on u bijegu. Na pitanje tko je počinitelj Barbir nije odgovorio. Samo je dodao kako nema osobe kojoj bi moralo biti više stalo da se stvar rasplete nego samom Mirku.

Zelinić nije previše razmišljao o tom sastanku idućih dana. Nije mu bila ugodna pomisao da policija zna za njegovu strast za maloljetnicom, a u posljednjoj policajčevoj rečenici jasno je razabirao tek ovlaš prikrivenu prijetnju. Ali nije tome pridavao poseban značaj dok mu iduće večeri nije zazvonio telefon. Barbir ga je zvao osobno, i kući. Po zvuku TV-a shvatio je da i policajac zove iz doma. Barbir je tražio da se sastanu, a mjesto i vrijeme sastanka bili su više nego čudni.

Iste večeri u deset i četvrt Zelinić je povukao konopac i nogom stupio na provu svoje barke. Nije jasno vidio, ali je znao da tamna sjena u uglu kokpita može biti samo Barbir. I bio je. Policajac kresne upaljačem, a Zelinić u kratkom bljesku ugleda lice koje je očekivao.

Popodnevni je maestral već bio pao. Zelinić je rijetko navraćao u lučicu u ovaj sat i uvijek nanovo bio zadivljen kako se ona u nekoliko sati sasvim preobrazi: zveckanje željeznih sajli i jarbola je zamrlo, more je bilo tamno i naizgled masno mirno, a rijetki su valovi tromo ljuljali barku natežući jutene i plastične konopce uz jedva čujnu škripu. Bilo je sasvim tamno, a najjače je svjetlo dopiralo s terase, odakle su se čuli zvuci objedovanja, miris mravinca i konzervirane rajčice za pizzu.

Zelinić je sjeo nasuprot Barbiru. Bilo je to čudno mjesto za ovakav sastanak. Na svom se brodu Zelinić osjećao toliko na svom i tako doma, a Barbir mu na njega nekako nije spadao. Mirko osjeti da mu je taj spoj čak nekako jezovit.

Barbir je gledao netremice u njega, ili se Mirku bar tako činilo. Stigao je prije njega i imao vremena razgledati brod i čeprkati po stvarima ako ga je zanimalo. A možda ga i nije zanimalo: brod kao stotine, pasara s kabinom i natkabinom, unutrašnji motor od dvanaest konja, nehrđajuće pajole i bokobrani od tvrde gume.

– U nevolji ste – progovori konačno Barbir.

“Nećeš ti novosti”, pomisli Mirko ali ne reče ništa, “nije me valjda zato zvao?”

– Stvarnoj nevolji ovaj put – nastavi Barbir kao da mu je čitao misli – do te mjere da ja riskiram što uopće razgovaram s Vama. Stvar je fakat ružna.

– Niste otkrili koljača?

– Gore. Nećemo ga zapravo više ni tražiti.

– Kako to?

– Politika ga je odabrala. Krivca, mislim.

– Kako to?

Barbir podsmješljivo nakrivi lice kao da pitanje drži glupim. – Bolje pitajte: koga?

– Dobro: koga?

– Vas.

Mirko osjeti kako ga je presjeklo. Istovremeno osjeti ružan, životinjski strah i poniženje što je dopustio da bude iznenađen. “Morao si znati”, sjevnu mu mislima, a sve to u trenu.

– Odabrala me?

– Morali ste mi reći da poznajete Tomislava Bošnjaka.

– Tomislava Bošnjaka? Koji radi ovdje, u marini?

– Da.

– Kakve on veze ima sa svim ovim?

– Nema li? – Barbir ga je istraživački gledao, kao da iščekuje reakciju.

– Kako bi imao? Naravno da poznajem Tomu. Prijateljev susjed. Pomogli smo mu da se zaposli ovdje, a on nam zna bit tu i tamo pri ruci. Pomogne mi dignit brod, ostrugat školjke, namazat prajmer.

– Ništa mi više nemate za reći s njim u vezi?

– Mali je imao problema, ali je divan: šutljiv, vedar, radišan, pobožan. Kako vam je on pao na pamet?

– Pao na pamet? On nam je glavni osumnjičeni.

Zelinić se nasmije glasno i usiljeno: – Dajte molim Vas!

– Imamo otiske. Više njih – slaže Barbir.

– Budite ozbiljni – odgovori Zelinić, a onda se najednom uozbilji. – Isuse! Je li sumnjiv zato jer je često sa mnom? Je li to trag?

– Nažalost, ne. Ali jest trag u protusmjeru, koji vodi do Vas. Moji ljudi vjeruju da će lako dokazati da je bio pod vašim utjecajem, da ste mu vi bili intelektualni i moralni uzor, a da je on siroti, prostodušni i duševno oboljeli dječak. Eto, sve sam Vam odao.

– Moji ljudi? Odakle to vodi? Od Goleša?

– On nam je prenio. Mislim da je stvarni izvor gore, više. Puno više.

– Znači, ne smije se razapeti ratni heroj?

– Da – uozbilji se Barbir – I to je jedino s čim se u svemu tome slažem. Junake treba poštovati, a slabima praštati. Iza malog je netko stajao, netko tko je više kriv od njega, ako je mali uopće kriv. Vidio sam njegov dosje. Taj Vaš Tomo je oružje, slijepo i gluho, stvoreno da bude upotrebljeno.

– Znači, Vi u to sve vjerujete?

– On je to učinio. Prihvatite to kao lošu činjenicu.

– Ako vjerujete u sve to, zašto ste me pozvali ovdje?

– Jer nisam siguran da ostalih pola priče drži vodu. Nisam siguran da Vi imate veze s tim. I ne želim trošiti snage na krivu kartu, iako to od mene traže.

– Traže? Zar je moguće tako isfabricirati optužnicu? Teško mi je u to vjerovati, čak i u našim prilikama. Pa nije više komunizam.

Barbir se nasmije: – Naravno, vjerojatno Vas ne bi osudili. Ako ste nevini, s vremenom bi se pokazalo da nema elemenata za optužnicu. Kad bi stvar i došla do suda, sudac bi Vas pustio zbog manjkavih dokaza. Ne moram Vam, međutim, reći kroz kakav bi ste košmar prošli: slike u novinama, anonimni pozivi, pritvor. Sumnjam da bi se ikad stvarno oprali od sumnje. Ali, policija bi oprala ruke, kupili bi vrijeme, a istina bi ostala neotkrivena. Bojim se da je to i svrha cijele igre. I to je razlog zašto riskiram posao sastajući se s osumnjičenim: ne želim da mi prodaju lažnjak. Hoću radit.

Zelinić je neko vrijeme šutio i igrao se nervozno s upaljačem. Onda opet progovori: – Mora biti da ste jako sigurni da sam nevin?

Barbir ne odgovori odmah: – Ne. Ne uopće.

Zastane, kao da želi dobro promisliti kako formulirati misao: – Ja samo želim stvari na čistac. Ako baš hoćete znati šta mislim, evo: mislim da ste bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Valjda je suvišno da Vas podsjećam da ste sami pripomogli takvom razvoju. Igrali ste se šibicama, Mirko. Igrali ste se suca, a tko smo Vi i ja da budemo suci?

– I? Šta sad? Da odvežem brod, pa u Italiju?

– Evo što ćete sad. Nudim Vam pojas za spašavanje: akciju u kojoj ću Vam pomoći, ali za nju smijemo znati samo nas dva. Igrat ćemo se pokera: dizat ćemo ulog.

Zelinić je samo slušao bez riječi, pa Barbir nastavi: – Ovako ćemo. Napisat ćete pismo protiv sebe. Ili, ako Vam je draže, ja ću ga napisati i naložiti da ga objave. Ocrnit ćemo vas u Nedjeljnom prijatelju. Izložit ćete se napadu. One gore ćemo dovesti pred gotov čin: budete li napadnuti, to je dokaz da ste nevini. A ja dobijam počinitelja.

Mirko je znao da je tu pogriješio. Trebao je reći odmah “ne”, nepokolebljivo i odlučno, i priča bi bila završena. Umjesto toga, dopustio je da ideju prevrće po rukama kao kovanicu. Iznio je racionalne protuprigovore. Zapravo, jedan, koji se njemu činio tako čvrstim da je plan rušio u začetku. “Ja”, odgovorio je Zelinić, “nisam tajkun, nemam imetka, nisam moćan. Ne bih rekao da vodim nečasan život. Što bi sebi zalijepio kao grijeh?” Nije ni završio rečenicu, a oblilo ga je crvenilo i tada je shvatio: Niko, on hoće u ovo uplesti i Niko. Glasno je ponovio posljednju misao, a Barbir se samo smješkao i potvrdno kimnuo.

Mirko je znao da je tada napravio drugu grešku. Umjesto da skoči, indignirano ospe paljbu, zaljulja pasaru, on je samo postavio pitanje koje je odavalo Judu: kako je mislite nagovoriti? Odgovor je bio gori od očekivanog. “Ne mislim da bi ona nužno morala ni znati.”

Zelinić je prekrio rukom lice, a Barbir zaključi da je to od stida.

– Bojim se da je ona u svemu tome neizbježna – nastavi Barbir. – Osim, dakako, ako niste u zadnje vrijeme kupili kakvu rafineriju ili uljaru. Mirko, mi Vas moramo za nešto optužiti.

Zelinić nastavi gledati u dno kokpita. Prstom je kopkao neku crnu nečistoću iz kutova, skorenu i suhu lažinu pomiješanu s motornim mazivom. Osjeti poriv za povraćanjem.

– A što ako nas ubije?

– Bošnjak bi Vas ubio?

– Još uvijek ne vjerujem da je to on.

– Ne bojte se. Složit ćemo Vam neko osiguranje.

Barbir ustane i spretno, bez natezanja prove skoči na mulet. Okrene se prema Zeliniću koji ga je gledao kao da čeka nenadano čudo.

– Puno riskiram ovim. Riskiram čak i ovim sastankom. Pitao sam Vas onda i pitam Vas opet: postoji li nešto što ste mi prešutili, a trebali ste mi reći?

– Ne. Ništa.

– Sigurno?

Mirko kimne glavom. Malo odšuti, a onda upita: – Znači, ne može drukčije?

Barbir je uzdahnuo. Činilo se kao da prvo nije mislio ništa reći, pa se predomislio.

– Mirko, odrastao ste čovjek. Kako ste se mogli uvući u takvu ludost? Gdje Vam je bila pamet kad ste sve to počinjali? Koga ste misliti popravit, kaznit?

Potom je raširio ruke kao da žali, okrenuo se i uputio k osvijetljenom restoranu.

Niko je i nadalje razvlačila mačića potpuno predana novom prijatelju. Mirko je znao da joj ne može reći istinu. Razmišljao je, opet i opet, o svojoj odluci. Toliko se igrao s pomisli o izdaji da mu se činilo kako je ona i sad ovdje, fizički, kao predmet u sobi. Pogledao je Niko. Pomisli na to kako ju je izdao mišlju i djelom i osjeti oštri bol u utrobi. Nju ne. Bilo koga drugog su mogli tražiti da izda, ali nju ne. Jer, koga bi onda imao? A opet je to učinio.

Poželi načas da se može vratiti vremeplovom unatrag, da može noćni razgovor otpočeti nanovo i završiti drukčije. Bilo je lako zamisliti: napipao bi čvorove na krmi, odvezao bi jedan, pa drugi. Potom provu. Izveslao bi iz lučice i pustio da ga tmasta, crna struja nosi bilo gdje. Lijepo je bilo o tomu misliti, ali takvo što na ovom svijetu nije postojalo. Bilo bi mi bolje, zaključi, da mislim na Niko i na čas kad ću joj lagati.

 

17.

Lidija je kao i svake godine dobila pozivnicu za odvjetnički bal, broširanu i na žućkastom kartonu sa starohrvatskim pleternim obrubom. Kao i svake godine bila je odlučna ne otići, ali joj se ta nakana izjalovila. U petak ujutro urednik joj je naložio da do ponedjeljka donese stavove tužiteljstva glede afere šverca mesom. Lidija je shvatila da ukoliko ne želi sebi upropastiti zadnji lijepi rujanski vikend mora otići na bal.

Čovjeka kojeg je tražila poznavala je tek po imenu i fotografiji u tisku. Fradelić, novi mladi tip u tužiteljstvu, bio je miljenik upućene javnosti: ljepuškast, pedantan, odrješit. Lidija je znala što će od njega čuti – fajterski odgovor kako će tjerati i konačno razvaliti prekupce. Ali, to je trebala čuti iz njegovih usta.

Odjenula se najsvečanije što je mogla, a da sebi ne ide baš potpuno na živce. Svejedno, i takva, u jednostavnoj crnoj opravi, doimala se kao netko tko je zalutao na zabavu. Odvjetničke supruge šepurile su se u modnim kreacijama, a supruzi su samouvjereno ćakulali po kutovima dvorane s rukama u džepovima i mobitelima utisnutim u prednje džepove. Zakuska je bila uobičajeno neumjerena. Na stolu na sredini bili su posloženi kanape sendviči s namazima od tunjevine, račića i kapara, zdjela pohanih liganja i švoja. Na stolovima uz rub konobari su u tanjure punili stroganoff, salatu s tjesteninom i maslinama i bakalar in bianco, i točili vina i punč.

Lidija se osjećala nelagodno. Vrzmala se kroz hotelsku dvoranu, klimanjem glave otpozdravljala rijetkim poznanicima i pogledom tražila nekog s kim je bliskija, tako da probije led i otpočne razgovor. Motrila je gdje je Fradelić i napokon ga ugledala. Bio je u društvu jedine osobe koju je Lidija poznavala bolje – Barbira. Stajali su uz stol s punčom i s nogu žustro pričati.

Okrenula se od njih nastojeći da izgleda da ih nije vidjela. Fradelića će sačekati kad bude nasamo: nije joj se pričalo s Barbirom nakon onog oštrog, neugodnog i uvredljivog telefonskog razgovora nekoliko noći prije toga.

Ne može se reći da je bila uvrijeđena. Prije bi se reklo ljuta: ljuta onako agresivno i przičavo kako je netko obično ljut kad mu se kaže neprijatna istina za koju zapravo zna da je istina. Lidiju je takao u bolno mjesto, u istinu koju je sebi teško priznavala: da njena djetinjasta vjera nema puno veze sa stvarnom zbiljom naokolo. Ali, to je nije činilo manje ljutom: postoje stvari koje su pitanje pristojnosti, razmišljala je, i u koje se ne dira kad su drugi u pitanju. Morao je naučiti tu lekciju i zato mu se nije željela ljubazno javiti.

Nabasala je na stol na kojem je barmen čupao čepove s arhivskih vina. Uzela je čašu i dala da joj natoče dec sivog pinota. Okrenula se i ugledala prosjedog, relativno naočitog muškarca koji je vidno piljio u nju.

Pružio joj je čašu: – Matoković, Hrvoje Matoković.

– Popić – odgovori ona preko volje. Muškarac nije gubio vrijeme. Nametljivo joj je oslonio dlan na rame i pogurao je dalje od stola.

– Čini mi se da nemate puno društva ovdje, kao ni ja. Mislim da bi to moglo završiti dobro po oboje.

Lidija ga je gledala kao marsovca. Bio je od nje neznatno stariji, možda tri ili pet godina. Ali ovo kavaljersko upucavanje kao da je pripadalo sasvim drugom dobu, nekakvoj epohi holivudskih filmova, Caryja Granta i kokotica. Pokušao joj je napuniti tanjur jelom, na što na posljetku nije mogla izdržati: – Nemojte se ljutiti, ali imam ruke. I centar za orijentaciju. Ne trebate me hraniti, odijevati, usmjeravati me u prostoru, a naročito ne pridržavati me.

On podigne ruke kao nogometaš koji hoće pokazati da nije napravio faul, a ona požali što je bila pregruba i odluči ublažiti konverzaciju: – I vi ste odvjetnik? Sudac niste, to bih znala.

On se nasmije: – Ne, nisam odvjetnik. Ne više, ali sam bio. Bogu hvala, sad imam ljepši posao, u diplomaciji. Nadam se da se ne ljutite. Vi vjerojatno jeste odvjetnik?

– Ne, novinar – odgovori Lidija i primijeti u udvaračevim očima jedva zamjetan bljesak nelagode. “Ovog su novinari negdje nagazili”, pomisli i osjeti gotovo znatiželju.

Matoković je očito već dosta popio, jer je bio sve slobodniji. Nakon što je još jednom otklonila prijedlog da izađu negdje gdje mogu mirno pričati “jer ovdje ionako nikog ne poznaju”, njemu se svejedno razvezao jezik. Započeo je s beskonačnom pričom o jedrenju na Palmižani i o tome kako je poziva da svakako posjeti Švicarsku.

U drugim bi okolnostima Matoković bio vjerojatno poželjan šarmer. U stvari nije izgledao loše, bio je pažljiv, premda odviše hvalisav na način koji bi više pristajao zavođenju konobarica ili kinobiljeterki. Lidija, međutim, za sve to skupa nije imala živaca. Nije imala vjerojatno nerava ni za kakve zavodnike, a pogotovo ne ovakve iz sasvim drugog svijeta. Nije uspjela prestati razmišljati o tome tko je ovog tikvana poslao u diplomaciju i zašto. Nije mogla ne misliti o tome iz kakvog je nestvarnog svijeta ispao. Samo otići u Švicarsku? S kojim novcem? Tko bi joj čuvao mater? Kako bi pravdala na poslu? Taj Matoković očito je živio u svemiru gdje takvi problemi nisu postojali.

Lidija u tom trenutku ugleda Barbira kako joj srdačno prilazi. Još uvijek je bio u Fradelićevom društvu. Kad su im prišli, upoznala je prisutne, a Barbir je Fradelića i nju predstavio jednog drugome. “Kao naručeno”, pomislila je. Osim što će dobiti željenu izjavu, riješit će se napasnog udvarača.

Započela je razgovor s Fradelićem. Bio je ljubazan, ali je odbio razgovarati o poslu. “Nemojte se ljutiti”, nasmiješio se, “ali ne kraj ovakvog namaza od račića. Dođite u ponedjeljak ranije.”

Motrila je Barbira. Bio je vidno nervozan, čas trpao ruke u džepove, čas ih vadio. Lijepo se vidjelo da nije naviknut na odijelo i kravatu. Ispitivački je proučavao Matokovića, i Lidija u tom času shvati da je Barbir ljubomoran. “Zanima ga u kakvoj smo vezi. Isuse, on misli da hodamo!” dosjeti se najednom i umalo prasne u smijeh.

Kad je čuo s kim ima posla, Matoković je najednom zapustio neuspješno udvaranje i otpočeo razgovor s Fradelićem, a čini se da je oduševljenje poznanstvom bilo obostrano. Lidija uhvati Barbira pod rame i šapne: “Zaboga, vodi me odavde.” Na parkiralištu su bili u hipu.

– Kakav je ovaj Fradelić? – upita ga, nakon što ju je šutke pratio do automobila.

– Nije loš. On je novi u tužilaštvu. Želi raditi, to se vidi. Dugo me ispitivao, više ga zanima slučaj Nedjeljnog prijatelja nego Goleša. Da su bar svi takvi.

Lidija kimne u znak slaganja. Barbir uzvrati istim pitanjem: – A ovaj sijedi? Tko ti je taj?

Lidija se nasmije. – Ti si policajac. Ti meni reci. Nemam pojma.

– Ja imam pojma – odgovori on – Matoković – sjećam ga se iz đira, moja generacija. Šminker, nikad mi se nije sviđao.

– Jasno mi je i zašto.

Barbir načas ušuti, a tada kao iz topa reče ono što je cijelu večer želio: – Oprosti za ono neki dan. Nisam te imao pravo ribat i držat ti lekcije iz etike.

– Zaboravi. Bio si velikim dijelom u pravu.

– Ne bi ti želio mijenjat uvjerenja.

– I ne možeš. Mijenjaju se ona sama, s godinama. Samo se to meni nekad ne sviđa.

– Ipak, oprosti.

Šutjela je oslonjena leđima na automobil i najednom ispalila nešto što je i nju iznenadilo: – Bože, koliko mi je s tobom ugodnije nego s onim ljudima.

Spazila je njegovo iznenađenje i brzo nastavila: – Sav taj glamur, sendviči i punč, toalete, sve mi je to tako tuđe. Ljudi u ovoj zemlji pišaju krv da dođu do pravde. Ona je toliko spora i skupa. Ne mogu prestati misliti na to kako sav taj sjaj počiva na toj nesreći.

– Možda – odgovori Barbir. – Kao i doktorski. Kao i političarski. Kao što bi i tvoj da si bogata.

– U pravu si – odgovori hitro i odmakne se od auta. – Čuj, zašto ne bi na piće?

Barbir iznenađeno pristane. Sjeli su u njegov Passat i vozili zaobilaznicom. Na koncu su se zaustavili na parkingu nekog restorana uz cestu. Kad je izišla iz auta, Lidija primijeti da počinje ljetna kiša.

Potrčala je prema oskudno osvijetljenom ulazu i ušla u lokal. Bio je to turobni vozački birc, tek s nekoliko stolova. Uz golemi Gaggia aparat na šanku je dominirala zbirka drvene domoljubne bižuterije, reljefnih hrvatskih grbova, propetih generala Jelačića i kraljeva Tomislava. Netom što su ušli Barbir na parkiralištu ugleda kolportera koji izvikuje naslove sutrašnjih novina.

– Sjedni – reče Lidiji – idem po novine. U njoj je nešto što mi je važno.

Lidija sjedne, neugodno svjesna znatiželjnog šankerovog pogleda na svojim bokovima i struku. “Nešto što mu je važno”, ponovi ona u sebi, a tada se sjeti: naravno, sutra je nedjelja.

Čekala je da se vrati s novinama i pogledom kružila po otužnom bircu i reljefnim kraljevima i banovima. A onda zapanjeno shvati da se osjeća dobro, mnogo bolje nego pred pola sata. Shvati da se osjeća kao na svom, u polusvijetu koji ju je ispljunuo i opet progutao. Isto tako shvati da je uzbuđena kao da je na spoju.

 

* * *

Mirko se penjao stubištem, neugodno svjestan kako posljednjih mjeseci na stepenicama osjeća zadihanost i pravi sve češće odmore na okretištima.

Pod rukom je držao savijeno i neotvoreno Novo doba. Jutarnji izlazak po novine bio mu je posljednjih dana jedini mirni, neopterećujući izlazak tijekom dana. Zato ga je nastojao duljiti, hodati sporo i misliti na stvari koje gleda oko sebe.

Hodajući kući, prošao je Riječkom ulicom nadajući se da neće vidjeti Ivčevića: stidio se susresti ga. Prošao je pored odvjetnikove kuće i bacio oko na Tomin stan u niskom prizemlju. Prošli su ga srsi. Tomo, savršena žrtva, baš kao i on sam: tko zna gdje je sad i što mu spremaju?

Tog je dana novine otišao kupiti osobito rano. Odgađao je čas kad će ih otvoriti. Ušao je u kuću, svukao se, navukao kućni ogrtač i natakao papuče, zamiješao Nescafe i onda pristupio stolu na kojem su bile novine, kao da pristupa otrovnom pauku. Nije mu ih se otvaralo, jer u njima je možda bila njegova smrtna presuda.

Prethodnih tjedan dana Barbir, on i Niko, sasvim nesvjesna da se događa išta neobično, pomno su provodili plan. Tih tjedan dana bili su najbjedniji u Zelinićevom životu. Osjećao se kao mladoženja koji želi pobjeći s vjenčanja s osobom koju ne voli. Svaki mu je sat tih tjedan dana bio odbojan i zagušljiv.

Počeo se javno pojavljivati s Niko. Barbir je bio jasan: svugdje gdje obično ide ići će opet, ali s njom. Iznimka je bio jedino remi četvrtkom kod Tomljenovića: sumnjao je da bi gospođa Tomljenović uopće pustila u stan curu koja opasno izgleda kao flundra i sasvim sigurno preferira pivo nad šerijem ili orahovicom. Drugdje su išli zajedno. Recimo u lučicu, gdje se samo javio kartašima na terasi, pretvarao se da ima puno posla i proveo prijepodne s Niko uz kantice piva i radiokazetofon. Išli su čak i na neko otvaranje izložbe: velika jarka platna mazana akrilom Mirku su se činila efektna, a Niki je bilo sve dosadno, a osobito prigodni govor, što joj Mirku ruku na srce i nije mogao previše zamjeriti. Otišli su jednu večer skupa u kino i gledali neki triler, jako tmuran, sav u mračnim podrumima i kišnim eksterijerima. U njemu je ubojica ubijao po jednu žrtvu za svaki od sedam smrtnih grijeha. Mirko je jedva izdržao: vjere i psihopata bilo mu je dosta i u vlastitu životu, a film mu se činio pretencioznim i razmetljivo eruditskim. Niki ne: vidio je da je bila stvarno potresena, a nije bila glupa. Osjetio je tu večer grižnju savjesti: jer, oko njenog života obavio je film, a nije joj to ni rekao.

Sastajali su se svaki dan. Na njegov prijedlog obustavili su uobičajene tehnike koje su primjenjivali zbog diskrecije. Barbir je dobio što je htio: za Niko su sada znali svi njegovi susjedi, prijatelji, vjerojatno i kolege.

Na koncu im je izišla i slika u tisku. Barbir je to obavio savršeno. Izašla je u rubrici o društvenom životu, popraćena legendom složenom od decentnih izraza punih frivolnih aluzija: on je bio “novinski veteran”, ona “mlađa pratilja”, “proveli su vikend”, “ugodne zajedničke trenutke.” Fotografija je bila snimljena teleobjektivom u lučici, s nekim brodom u pozadini kudikamo većim od njegovog, što je cijelom članku u trač rubrici davalo dodatno pikantnu mondenu primjesu. Zelinić je morao skinuti kapu Barbiru: imao je smisla za tabloidno novinarstvo.

Istodobno se Mirko svega toga užasno stidio. S vidnom je nelagodom u društvu predstavljao Niko i pokušavao konverzaciju odvoditi u neutralne vode u kojima je mogla sudjelovati. Osjećao je da mu se iza leđa smiju, naročito nakon članka u društvenoj kronici. Činilo mu se da ga dio poznanika izbjegava ili prijekorno osuđuje, a pogotovo Ivčević, ionako uvijek strog i prijek. Nakon tog istog članka, Niko mu je priznala da joj je stara pobjesnila, da su imali višesatnu svađu nakon koje ne razgovaraju. Pitala ga je može li se kod njega preseliti nastavi li kraval kod kuće. Reći “da” bilo je najmanje što je morao učiniti.

Vidio je, međutim, da je Niko cvala. Počela se oblačiti poput žene mlađih srednjih godina, nositi suknje, laganu pelerinu i šminkati se. Izgledala mu je kao da se osjeća promoviranom. Isijavala je entuzijazam koji nije dotad poznavao, a povrh svega, činilo mu se da ni jednom, baš ni jednom u tih sedam dana nije izgledala nafiksano. Premda je bio duboko uvjeren da ona misli da on o njenim heroinskim izletima nema pojma, on ih je, uživo ili telefonski, prepoznavao umješnošću kojoj se i sam čudio, jer je ona bila prvi đanki kojeg je upoznao. Nijednom u tih tjedan dana nije u Niko opazio usporenost i tupost u govoru koju bi katkad razabrao na telefonu, a sasvim rijetko opazio i uživo.

A sada je došao dan gnjeva. U novini koja je bila pred njim, na kuhinjskom stolu, bio je tiskan Nedjeljni prijatelj koji bi, uspije li Barbirov naum, trebao navesti ubojicu na njih. Mirko nije znao kako je Nedjeljni prijatelj sročen. Barbir mu je nudio da ga sam napiše, a on je to odbio i dometnuo da je to odveć perverzno. Gledao je sad još nerastvorenu novinu i razmišljao o tome kako ih je Barbir, ili neko od njegovih, opisao. Razmišljao je kakva je u svemu tome Tomina uloga, ako je ima. Hoće li zaista pismo navesti koljača na njega? U kojoj će ga vjerskoj legendi ubojica prepoznati? Suzani i starcu? Hoće li istrčati iz auta? Dočekati ga na stubištu? Ušuljati se u stan? Možda to bude znanac s kojim će se rukovati i ugodno razgovarati? Možda netko od njegovih?

Duboko uzdahne. Palcem otvori novinu na mjestu gdje je se nalazila rubrika. Uvijek je bila na istom mjestu i Mirko ju je znao pronaći bez listanja. Letimično pročita tekst, a potom se još jednom vrati da bi ga pročitao pomnije.

Tko god je pisao tekst, a Mirko je vjerovao da je to bio Barbir, zasluživao je priznanje. Zelinić uoči da je autor odlično pastiširao njegov stil, premda mu to nije bilo drago. Nerado zaključi kako ga je lako kopirati, a to znači da je predvidiv. Istodobno, tekst je odavao jedva suspregnutu zlobu. Dakako, Nedjeljni prijatelj bio je takva rubrika, očekivalo se da ga autor posere, izruži njegov moralni značaj, optuži kao pedofila i što već treba. Ovo nije bilo to. Iza činjenica, iza gromovitog prijateljevog stila, iza strasnog osuđujućeg moraliziranja, bilo je još nečeg, teško izrecivog. Zelinić osjeti da je tekst pisan s osvetoljubivom strogošću, čak pomalo podlom. Barbir ga očito nije razumio i nije mu vjerovao. Mirko shvati da je policajcu tuđ, kontroverzan, i da ga ne voli.

Zaklopi novinu. Nije mu se čitalo ostalo. Naslovnica je najavljivala aferu s nelegalnom izgradnjom, izbore u Italiji, slavila golove nekog mladog centarfora dovedenog iz provincije. Sve mu je to bilo tuđe.

Odloži Nescafe i približi se prozoru. Preko puta, u veži arhitektonskog biroa, vidio je čovjeka u kratkoj jakni koji neodređeno gleda naokolo. Bio je to policajac iz osiguranja. Još su dva bila na stubištu kat iznad njegovih kućnih vrata i dva u autu niže niz ulicu. Osiguranje je počelo sinoć. Pošto je pismo bilo Barbirov samovoljni plan, policajci formalno nisu služili kao zaštita, nego prismotra. Barbir ga je, međutim, sinoć zvao i kazao mu kako im je dao dopunske upute, naložio im pojačanu budnost. “Kad pismo iziđe, onda će morati biti uz vas dvadesetčetiri sata.” Istu ovakvu pratnju sada ima i Niko, koja to vjerojatno i ne zna, nego izlazi u grad, ide u školu, kupuje u trgovini, možda ide po heroin, a u stopu je prate dva neupadljiva tipa u vjerojatno sličnim kratkim jaknama.

Mirko poželi da tu stoje bezrazložno. I još nešto: da sve to napokon završi.

 

18.

Sjedio je u praznoj crkvi, s večernjim novinama privijenim ispod ruke. Bila je večer, vani je padao kasni lipanjski mrak, a crkva je bila svijetla.

Sveti Filip nije bio lijep. Izvana je izgledao ga bastion ili vojna utvrda, što zapravo i nije bilo daleko od istine jer je crkvu nacrtao mletački vojni inženjer u 18. stoljeću. Bila je to masivna, teška crkva, gotovo bez prozora, sa preslicom i zvonom na boku. Večernja rasvjeta otkrivala je zapuštenost i ružnoću crkvene unutrašnjosti koja nikad nije bila osobito blistava, a sad se pod kilovatima žarulja u potpunosti odavala: zidovi puni mjehura od vlage, zeleni pljesnjivi uglovi svoda, slabo devetnaestostoljetno slikarstvo.

On je o tome rijetko razmišljao. Nije mu bilo važno je li crkva stara ili nova, velika ili mala. Serijske slikarije s početka stoljeća za njega nisu bile kič. U njima je vidio ono što drugi nisu mogli, jer su taj osjećaj zakopali: istinsku dramu, emocije i vjeru. Sveci zacakljenih očiju, melodramatske kompozicije, eterično lijepe svetice, žrtvovanja, čuda i mučeničke smrti – sve je to osjećao punim plućima, bilo naslikano lijepo ili ružno, rukom majstora ili štancano na stroju za kolorirane grafike. Nikad nije o tome razmišljao. Nije znao da razmišljanje o tome postoji.

Svejedno nije volio Svetog Filipa. Nije ga volio jer je mrzio bučnu, raspojasanu večer u centru grada, larmu iz susjednih pivnica i kafea. Dolazio je ipak u Svetog Filipa svaku subotu navečer. Dolazio je ponajviše zato jer je to bila misa za učenike i studente. Osjećao se dobro među mladima u crkvi ne samo zato jer je i sam bio mlad, već i zato što je znao da ne idu u crkvu zato što tako čine već desetljećima, pa su zaboravili zašto su ikad počeli. Gledao je ta nova, mlada lica i vidio na njima ono što odavno više nije vidio na licima onih koji nedjeljom na misu dolaze s djecom jer se to naprosto radi. Vidio je da im je sve to skupa važno.

Postojao je, međutim, još jedan razlog zašto je dolazio u Svetog Filipa. Zato jer je ta crkva bila jedina otvorena subotom navečer, na dan zapovijedi.

Svake bi subote bilo isto. Kupio bi sutrašnju novinu, presavio je i ušao u crkvu. Dočekao bi kraj mise i potom meditirao gledajući u tišini pozlatu, šareni mramor i drvena klecala. Onda bi izašao iz nje, otvorio vikend prilog i pronašao Nedjeljnog prijatelja. Pronašao bi što im je za izvršiti.

Isto je kanio učiniti i danas. Ali je sve ispalo drukčije od onog što je htio i volio. Misu je držao neki stari svećenik, mršav i sijed, kojeg nikad nije vidio. Počeo je govoriti o tom kako je Isus bičem istjerao trgovce iz hrama. Potom je govorio o tome kako se svaki zlosilnik već tisuću godina sjeti tog događaja kad treba opravdati nasilje i rat. Govorio je o tome kako je osveta Gospodova i da je oduzeti život zlo, bilo kome, bilo kad i bilo kako. Ljutilo ga je to što je svećenik govorio. Znao je da to nije istina i da stari to govori zbog moralne slabosti, nevoljkosti da svjedoči vjeru. Osjetio je da se propovijed i drugima ne sviđa. Dok su ljudi izlazili, čuo je mladića kako komentira, “lako je njemu govorit”. “Caru carevo”, odgovorila mu je neka cura uz koju je hodao, a nastavak razgovora nije uspio čuti jer su se izgubili u gužvi. Svećenik je nakon desetak minuta izašao iz sakristije, preodjeven. Čekala ga je neka djevojka za ispovijed. Izgledalo je kao da su se poznavali. “Nije im se svidjela propovijed”, rekla je, nastojeći baciti stvar na šalu. “Vidio sam”, odgovori starac mrko. “Puno su patili. Mnogi”, dometne djevojka. “Znam”, odgovori starac tako da se osjećalo da ne želi govoriti o tomu. “I patit će još. Loše čini ljude lošijima, zlo gorima. Bit će samo gore.”

On je znao što bi tada pitao. Ima li pravde ako nema osvete i ima li smisla poštenje ako nema kazne. Ali nije on razgovarao, nego djevojka. A ona nije rekla ništa, nego se sa svećenikom izgubila negdje iza, u sakristiji. Tomo je ostao je sam.

Prekrstio se, smočio vrške prstiju u blagoslovljenu vodu i još se jednom, na izlazu, prignuo i prekrižio. Izašao je van. Zapahnula ga je vrućina, bučna glazba, žamor studenata koji su sjedili pred kafeom i vonj prolivenog piva. Vrzmao se nekoliko minuta kroz uske ulice u centru dok nije našao mirno mjesto. Osvrnuo se, nije bilo nikog. Sjeo je na kamenu stepenicu i otvorio novine. Potražio je vikend prilog.

Prelistao je čitav prilog. Sve su rubrike bile tu: modelarstvo, računala, izleti, lov, pravni savjeti. Na koncu je pronašao Nedjeljnog prijatelja.

Čitao je, ali nije razumio. Pročitao je opis naredne žrtve i taj je opis bio jasan. Nije ni časa sumnjao tko je taj tko je idući izabran. Ali taj izbor nije bio pravedan.

To nije moglo biti to. Ni po kojem ključu i ni po kojoj pravdi. To nije ono zašto su bili pozvani.

Nije znao što mu je činiti. Znao je samo da mora što prije do onog koji će mu reći. Onog koji ga vodi. Previše je stvari postalo nejasno i htio je razjašnjenja.

 

19.

Čorak je sjedio za stolom, uronjen u Nova doba, prvi kvartal 1995. Oko njega, i lijevo i desno, nije bilo ničeg do ukoričenih svezaka starih novina i nepreglednih redova rešetkastih metalnih polica.

U svom poslu nije bio sklon intelektualiziranju. nije vjerovao u detektivski posao iz krimića, listanje knjiga po knjižnicama, nabavljanje farmakoloških časopisa i crtanje dijagrama kredom po ploči. Četrdeset godina bio je policajac i znao je da je zločin banalna stvar onoliko koliko su banalni i oni koji ga čine. Čorak se držao uvjerenja da se istina dozna tako da se za nju plati ili je se iznudi. Uvijek ima ljudi koji će vam reći sve što hoćete, jer su ljudi u duši špijuni, a pogotovo naši ljudi. Sjećao se te rečenice jednog od svojih poslijeratnih nastavnika i svakim je danom bio sigurniji da je točna. “Ako možeš trgovati, trguj. Ako ne, priprijeti. Ako ne, daj pest.” Čorak nije bio ni veseo ni tužan što se policijski posao svodio na to, on je samo znao da je tako.

Ipak, koji se put morao i on uvaliti u stari papir i knjige. Recimo ovaj put.

Sjedio je u dokumentaciji dnevnog lista. Posao koji radi ovdje mogao je dijelom obaviti u policiji, a još mnogo bolje u javnoj biblioteci. Ovdje je, međutim, mogao raditi na miru, bez papirologije i tragova, i što je još važnije, bez očiju na leđima. Počeo je davno već shvaćati da nema te svinjarije koja svog saveznika neće naći i u njegovoj kući.

Slučaj ubojice tajkuna od jučer je dobio sasvim novi smjer. Goleš je pobjesnio kad je izašlo pismo Nedjeljnom prijatelju, a ponajviše zato jer nije bio konzultiran. Čorak ga je razumio: nije shvaćao što je Barbiru bilo u glavi kad je učinio ono što je učinio. Cijela ta priča s urotnicima iz lučice Čoraku se činila kolosalnom glupošću, ali ne može čovjek tek tako izići na kavu s glavnim osumnjičenim i izbrbljati mu sve što imaju protiv njega. Barbiru se sve više i više čudio.

Sad su imali što su imali. Mogućeg počinitelja, ali i žrtvu pod non-stop nadzorom. Sumnjivca u bijegu kojem nisu nalazili ni traga. Barbira kojem je prijetila suspenzija, ili bar skidanja sa slučaja. Pismo koje je prizivalo novu krv. I, povrh svega, razdražljivog Goleša spremnog da skida glave: Čoraku je strogo naloženo da izvješćuje o svakom koraku, a Čorak je već sad bio sklon ne poslušati takav nalog.

Slučaj je, ukratko, nosio balast koji Čorak nije volio. Pismo protiv Zelinića je izašlo, ako je Barbir bio u pravu ubojica će napasti novinara, a Čorak se morao pobrinuti da ubojica u tom slučaju bude uhvaćen, a mamac spašen. A sve se to Čoraku činilo velikim odvlačenjem pažnje i snage od bitnih stvari.

Svaka čast behevioristici, psihijatriji i teologiji, ali Čorak je i dalje mislio da su svi oni na krivom tragu. Nije vjerovao u misionare i fanatike. Da se može kladiti, razmišljao je, kladio bi se još uvijek na staru, dobru i vječnu lakomost – motiv svih motiva. I zato je bio ovdje.

Nije vjerovao u priču o Anđelu osvete, ili bar ne samo u tu priču. Još uvijek je vjerovao da tu negdje, iza paunovih pera, dekapitacija i kršćanskih legendi mora biti interes. Novac. A ako je to tako, onda je morao povezati umorstva. A to znači povezati ubijene.

Posao koji je obavljao ovdje, u novinskoj dokumentaciji, bio je jednostavan i dosadan. Potražio je fotodokumentaciju o svakom od pet prvih ubijenih. Dio njih imao je zasebne omotnice u registratorima gdje su pohranjivane slike lokalnih političara ili gospodarstvenika. Dio njih morao je tražiti prebirući po skupnim omotnicama poredanim abecedno po prvom slogu. Omotnice su uvijek sadržavale samo fotografije i slike. Čorak je morao uzeti svaku od slika i na njenoj poleđini pročitati kad je objavljena. Na taj je način popisao datume kad su se ubijeni pojavljivali u novinama, ma u kojoj ulozi: bilo da su dali intervju, bili napadnuti zbog nečeg, ili im je registrirano viješću promaknuće ili ostavka. Uvijek ga je nanovo čudila nejednakost medijske izloženosti raznih ljudi. Bilać, koji je među petoricom bio najjača faca po novcu i utjecaju, u svojoj se vlastitoj novini nije gotovo nikad pojavljivao, osim pokatkad kao uvodničar. Njegove javne i poslovne aktivnosti za Novo doba nisu postojale, a ime mu je u tisku nalazio tek katkad, vezano za ekologiju i sponzoriranje sportaša, ali uvijek bez slike. Lozančićeva i Jelićeva imale su podeblje omotnice. Prva je bila često u novinama kroz čitave osamdesete i devedesete, obično u člancima o sudskim procesima ili problemu pravosuđa. Jelićeva je imala svoje zlatno medijsko doba: od 1989. do 1992. u novinama je bila gotovo svaki dan. Kao sindikalac potpisivala je priopćenja, pozivala na obranu domovine, kritizirala defetiste i polemizirala sa srpskom politikom.

Tek kad je popisao sva tiskovna pojavljivanja ubijenih, Čorak se mogao dati na pravi posao. Preselio se u drugo krilo dokumentacije, gdje police nisu bile pune registratora sa slikama nego ukoričenih svezaka novina po izdanjima i tromjesečjima. Krenuo je od datuma do datuma, zapisujući sve članke koji su se ticali više od jedne od žrtava.

Nakon dva sata nije imao ništa. Evidentirao je samo bezbroj protokoloranih susreta, zajedničkih prijema i skupnih fotografija s komemoracija, svečanih akademija i službenih domjenaka.

Prevrtao je, već pomalo umoran i nestrpljiv, zimski tromjesec 95. i najednom zastao. Provjeri datum u egidi stranice: bila je to veljača. U regionalnoj rubrici kočio se nevelik članak s velikom slikom Franka Belaka i Marijane Lozančić.

Bili su snimljeni u nekakvoj pustoši ili kamenjaru. U pozadini se nejasno razaznavala skupina ljudi koja ih je okruživala. Bilo je očito vjetrovito: Lozančićeva je pridržavala rukom zimski šešir. Bila je odjevena u tamni – vjerojatno sasvim crni – kaput-pelerinu hrabrog kroja. Vjetar je vijorio kaputom ogoljujući odvjetničine noge u tamnim čarapama. Oblačila se kao tridesetogodišnjakinja, a na ovoj je slici tako i izgledala.

Belak je bio desno od nje, odjeven kao za poslovni sastanak. Očito mu je bilo hladno samo u jakni na vjetru, pa se zgurio i za razliku od odvjetnice izgledao sasvim neglamurozno. Korak ili dva iza njega bio je neki mlađi, ljepuškasti čovjek, također samo u odijelu, ali boljeg kroja. Ljudi oko bili su odjeveni priprosto, kao težaci, i tek je pokoji bio gologlav.

Članak je izvještavao o mitingu mještana u nekom selu za koje je Čorak čuo tek usput. Zvalo se Vodno, a Čorak uskoro shvati i zašto: nalazilo se u Mosoru, blizu gradskog vodocrpilišta. Novinar je Vodnom tepao “selo na izvoru.” Čorak se sjeti pogledati potpis, ali je članak bio potpisan samo inicijalima, N. No.

Izgleda da su mještani prosvjedovali protiv nekakve gradnje ili investicije na njihovu području. Čini se da su ih podržavali i zaštitari prirode. Novinar nije iscrpno objašnjavao u čemu je riječ, tako da Čorak zaključi da je članak očito bio jedan u nizu u kratkom razdoblju. Belak je na skupu i govorio i kazao kako se vodoprivreda oštro protivi nekontroliranoj investiciji, a Lozančićeva je javno obećala u ime pravosuđa konkretnije mjere protiv ekoterorizma. Treći čovjek potpisan u legendi prezivao se Matoković i govorio je u ime općine: Čorak zaključi da to mora biti onaj koji je stajao iza Belaka.

Čorak uzme olovku i u notes napiše riječ “Vodno” i triput je podvuče. Onda ispod dopiše “Matoković”. Bilo je očito da će morati još kopati po arhivu, pretražiti dokumentaciju i prelistati cijelu jesen 1994. i početak 1995. Bilo je već kasno popodne i više nije za to imao vremena.

Ustane, spremi stvari u torbu i ode do fotokopirnog stroja kopirati članak. Na zvuk stroja arhivar proviri između redova željeznih polica. Bio je to stari profesor hrvatskog jezika, visoki šezdesetogodišnjak sijede kose kojeg je Čorak katkad podmićivao ulaznicama za kazalište.

– Našli ste nešto?

– Možda. Kažite mi tko je N. No?

Arhivar se zamisli. Nakon gotovo pola minute dosjeti se: – Oprostit ćete mi, tako nas je mnogo ovdje u novini. A taj N. No. je mlad dečko, iz crne kronike, mislim da je i dan danas honorarac. Zove se Neno Novak.

Čorak se nekoliko minuta potom našao na ulici. Pogleda u nebo: bilo je sivkasto, kao pred ljetnu oluju. U ruci je stezao kopiju članka i baci pogled na nju prije nego što će je staviti u torbu. Crni kaput Marijane Lozančić lepršao je na vjetru, kao da navješćuje nešto loše.