Vrtovi i Crvena mijena | Dinko Telećan

CRVENA MIJENA

(putopis)

 

I

proključala grla ptica
pod crvenim oblacima
ponad zelene rijeke:
krici bez lica se sele
u vrelu tišinu džamije
u porumenjelu arabesku
i pod lukove mosta.
zgrade i daleka stabla
poprimaju boju pijeska

 

II

smiraj kanda se spušta
i na prijatelja ptica
putnika gotovog za molitvu
pod potamnjelim nebom.
grlo mu od krika suho
kao korito Guadalquivira
a srce mu raste i ide
za jatima na zapadu
makar izgleda zaspao

 

III

pod maskom ključa misao:
u crveno vrijeme ovog sutona
stane svo vrijeme svih sutona
i svi se mostovi stignu podići
sve ptice blagosloviti.
ulje što podmazivaše kotač vremena
istječe u vječitu vatru
ali krv i dalje kola
i otvara bolne oči.
vrijeme iščezava u srcu
i crveni suton već je crna noć
o već je još crvenija zora
a zelena rijeka već je modro more

 

IV

Bog je već sve rekao
putnik sve već pitao
i svega se odrekao
pa se ponovno svemu vratio
dozvan od zalutale ptice.
već sve se za njim otimalo
i sve bježalo od njega
i nijedna riječ da kaže:
stani – ovo je više od logora u pustinji.
a u pustinji se množi đavo
i zlo cvijeće sadi
cvijeće što vene od budnosti
i vonja na osušenu krv.
biti budan putniče u pustinji
biti nevidljivi cvijet
pijan od budnosti!
a Bog uvijek sve govori
i noć što slijedi
iza suludog ovog sumraka
samo je stanka
između dvije Njegove riječi

 

V

pitao se putnik bio:
koji sam sad od svih onih koji jesam?
koje noći lik izabrah
da pokažem se oku stranog grada
koji jezik da izgradim
suzvuk što do jutra pline?
gdje su zlatna vrata
i pamti li se igdje
budni san slobode?

isprobao sam sva oružja đavolja
dok nisam ostao bez svih udova
kako ću pred tebe Bože
ovako čađav ovako sakat?

kao vrhovi pera
upitnici bijahu zabodeni
putniku u vrat i kapke
a odgovor je jednoć bio:

“sí, soy extranjero”
y siempre lo seré
en todas partes
y sin lugar.
como un portero
de la noche serena
sin la puerta
que pudiera guardar.

 

VI

i mislio je bio:
letjeli bismo
letjeli do neba što se slika na platnu sna
o kad bismo to željeli
bez zadrške i zadnjih misli
bez ikakvih misli i težine
samo sa željom uperenom k oblaku
i s rukama preobraženim od želje
– u letu da kažeš:
danas sam kondor
odapet iznad uništenja
a jučer mi prag mrtvačnice bijaše uzglavljem
– o da nije težina naša želja
a sila teže misao naša
sve da bismo ne misleći
ostali to što mislimo da jesmo
sa dva silna bola
nepreboliva u leđima
i s pogledom uperenim u oblak
u našim rukama

 

VII

i jednog jutra lakomislenog
jutra svih jutara
kad put bez putnika ostade
i postade prvim i zadnjim pravim putom
nakon dugog sutona
i duge noći križeva
začu cvrkut
i zacvrkuta
i odluta u zlato

 

Córdoba, jesen 1999.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.