Vrtovi i Crvena mijena | Dinko Telećan

VULKANSKI PUT

I

na putu za Damask na putu za Vezuv
rasturam maske raskidam veze
tek rječita igra u tom se gleda
a ne strast da se pobijede planete
i ukrste mačevi s onim što iza njih raste
s mlinskim kamenom u svome tijelu s dračem
s idiotskim demonom u svojim nesvijestima
s vlastitim jezikom što liže sliku oblaka
na crnome mramoru žrtveniku
na koji se polažem sav
do iduće erupcije

II

na putu k zaboravu ili vrtu
na tom putu prostranom postranom posranom
čergu čitaonici pretpostavljam
zvjezdopis rukopisu
bludnu džukelu nadmenom hrtu
i nema protuslovlja
u tom što ovo u čitaonici pišem
ni u tom kad izađem odavde
zapalim cigaretu od sedam milja
zamislim pred sobom zapjenjena konja
i stup dima na rubu visoravni
pa ugasim cigaretu
i vratim se unutra s mišlju
kako je teško voljeti te
skitnico nutrine moje
a ni kriv ni dužan
biti opismenjen
skrućen kao lava