Vrtovi i Crvena mijena | Dinko Telećan

VRTOVI

vrtovi ili luke kako već hoće ti vrisak
gdje kroz tamne kolobare klizi raspala slika
spadaju kraste ljušte se ljuske
tope se svaštareve tlapnje
ključanje na vrhuncu se gusti do kristala
gasi se našeg igrokaza neutoliva larma
smiruje svevid očiju gladnih

nije mir nekog raja taj gdje stoluje utol
nego tek stara granica gdje staje ti mamurluk
utol u nemarnoj ništici nesvijeta počiva
u jednom beskrajnom zimskome jutru
kad raj se skrio u tolikim očima
i još se skrašava u jednoj osunčanoj naranči
što kraj sve razorivosti
raste sočna u nekoj luci
ili vrtu samostana u Granadi
u vrtu gdje se nevinost
može barem još poželjeti
izustiti