Stabla visine | Predrag Vrabec

KNJIGA O KAVI

 

ESPRESSO

Valjda je to bilo tako da si ti tek izašla iz sobe. Na rubu šalice bila je rumen tvojih usana. Mrka pjenica još se uvijek gibala, lagano, neprimjetno. Poželio sam srknuti iz šalice. Činilo mi se da tako dodirujem tvoje usne. Slijedim tvoje krupne crne oči. Ti si zapravo već bila na nekim udaljenim otocima. Morao sam pronaći odstupnicu. Bavljenje kućanskim poslovima pomoglo je neko vrijeme. No košulje su poprimile neodređene boje. Razgovori su postali kratki. Nisam bio sklon putovati u udaljene fjordove i ledene pustinje. Jednostavnije je bilo naručiti jedan espresso, ako je ikako moguće u ranim poslijepodnevnim satima. Nekako, nekako u vrijeme kad bi ti obično navratila.

 

ESPRESSO LUNGO

Mnogo smo o tome raspravljali. Ali uvijek se ispostavilo da je dan za tebe bio predugačak, a za mene prekratak. Onda nije ništa preostalo, nego sjesti na terasu u pletene stolice i pustiti danu da se prostre. Svatko od nas trebao je obaviti nešto važno, pa i odveć važno. Tako smo otišli, svako svojim putom. Stolice pletene stajale bi prazne, sklone zabilježiti teksturu dana, a katkada i noći. Ne znam kada se to dogodilo. Dan je bio sumoran. U kosi bila ti je ikebana. Navratio sam, eto. Nije bilo moguće ne primijetiti te. Bila si zadubljena u nekakvu literaturu. Prišao sam ti, prišao i udijelio poljubac, poljubac produžen. Baš.

 

ESPRESSO RISTRETTO

Uvijek sam gledao tvoje trepavice. Ali i tvoje noge, tvoja malena stopala. I sat, koji bi u tvom prisustvu išao odveć brzo. Život mi je bio kao kaput kratkih rukava. Ako sam se i trudio produžiti korak ništa nije pomoglo. Ipak, jednom zgodom ponudio sam ti moje crne čarape. Udomaćila si se u njima kao češljugar. I pjevala, pjevala mi ranozornicom. Kratko. Odveć kratko, ali jasno, posve jasno. Tako da me nije iznenadilo kad si otišla.

 

DOPPIO ESPRESSO

Valjda to nije bilo potrebno, ali dogodilo se. Učestalo. Nismo se nazivali telefonom. Ali opet, susretali smo se čim bismo pomislili jedan na drugog. Po gradu bi se pričalo da su nas vidjeli, tu i tamo. Nismo krili koloplet naših ruku. U zagrljaju našem skutrio se grad. Sve je odjedanput postalo radosno i sporo. Kad smo šetali gradom osjećali smo se kao da smo ušli u veliko kino i da se sve što se događa, događa samo zbog nas. Kad smo se umorili, sjeli smo uz neki gorki napitak i sladili se poljupcima.

 

ESPRESSO ROMANO

Sjećam se prvog dodira tvojih usana. Bio je nekako trpak, ali istovremeno i sladak. Nisam vjerovao. Dodirivao sam si usne i grickao limunovu koricu koja mi se našla pri ruci. Sjeo sam na običan drveni stolac. Razmišljao. Iznebuha. Sjela si nasuprot mene. Nisam bio spreman. Tkivo mašte u kojem sam te vidio trenutak prije tako je nekako odudaralo od tvojih crnih čarapa i modrokosog sakoa. Htio sam ti reći da se pomakneš malo unatrag ili da odeš, pa se vratiš nešto kasnije, ali nisam bio siguran kako bi to shvatila pa sam šutio. Ti, ti si bila užurbana, i tako, tako lijepa. A ja, ja sam trebao samo prstohvat tišine kako bih ti rekao da te volim. No ti nisi prestajala govoriti o nečem važnom, kao što je na primjer košulja od popelina ukrašena svilenim koncem koju si upravo nakanila kupiti. Jednostavno sam izašao, a ti si ostala pomalo začuđena. Kad sam nakon dužeg vremena svratio sa željom da te zamolim da mi oprostiš, ti si me gledala umačući puslicu od šećera u neki taman, taman noćurak.

 

ESPRESSO DECAFFEINATO

U vremenskom rasponu od petnaest godina dogodilo se nešto. Možda neočekivano. Kuhinja bi obično mirisala mirisima ranojutarnjim, zimzelenim. Kovčeg je čekao spreman za put. Cipele crne, osjajene na prozoru. Žeravica cigarete u jutarnjem polumraku. Ti za stolom u crnoj košulji kratko podšišan. Brkovi vlažni od slanine i rakije nakićenice. Na vratima te čekao poljubac za sretan put. Kad mrklina navuče sve svoje suknje i podsuknje uz huk lokomotive vraćaš se domu. Ušuljaš se pod poplun tražeći moje krupne tamnoplave oči koje su te čekale. Pijetao je zakukurijekao, a kokoš prdnula. Kad eto, na tanjuru jaje, a u kolijevci Janko. Tako dan za danom slaže se u harmoniku. Voda potočna bijaše bistra, a ocrt brda u daljini jasan. Prvo je drvo samotno pred kućom usahnulo. Voda potočna se u kovitlacu ulovila noseći granje, a brda se sakrila u neprozir. Nisam željela to jutro da odeš, ali morao si. Kad si se vratio kući bila je prazna. Na stolu je bila šalica kave s otkrhnutim rubom. Srknuo si i bila je slankasta. Ugledao si moje oči uplakane. Uzeo me za ruke. Poljubili smo Janka. Pošli smo pješice, bosonogi u brdo do izvora. Donijeli vodu i oprali mu ruke i noge. Zamotali ga u damast i stavili mu zimzelen u kosu. Sutradan ga uz znak križa položili u dubinu.

 

ESPRESSO FREDDO

Vidjeli su ga u nekom američkom filmu kako sjedi u baru uz šank. Ispijao bi iz male brušene kristalne čaše sok od malina posut s dvije, tri kapi maraskina i grubo mljevenim zrncima crnoga papra. Nehajno bi se nagnuo unatrag čuvši vragolasti smijeh. U idućem trenutku našao se na putanji metka. Zvali su ga Freddo. Zvali su ga vatrenokosi. Živio je sam u velikoj kamenoj kući uz obalu rijeke. Satima bi sjedio uz prozor razgledavajući smećkaste slike iz albuma. Govorili su da je od rane mladosti pokazivao praktični i visokostručni potencijal za ubijanje. Resilo ga je razbojničko ponašanje i skrovita ljubavna veza s profesoricom škole za djevojke. Sve je to hitro minulo. Film u kojem je glumio plaćenog ubojicu skinut je s kinorepertoara. Naglo je ostario. Gotovo skrivečki odlazio bi vlakom u provincijsko mjesto pogledati film. Za svaki slučaj na glavu bi nabio šešir kako ga ne bi prepoznali. Mislio je da je skriven svim očima. Na koncu prestao je putovati. Neznanac iz milosrđa pokloni mu polovni televizor. Nikad nije volio tu kutiju praznine. U treperavoj i snježnoj slici prepoznao bi obrise svoga lika. Popio je posljednji gutljaj kave i nateklim, drhtavim kažiprstom pritisnuo pozlaćeni okidač damskoga pištolja dobiven od neke zaboravljene metrese na dar.

 

GOCCIATO

Malene bile su ti grudi. Nalik kupinama. Nalik brežuljcima oblikovanim rukama na pješčanom žalu. Vrškom jezika dodirivao sam ti bradavice nabrekle i putovao u krug satima i satima. Danima tako bez prestanka. Jednostavno bježao sam u saten vremena. Beskrajno dug i beskrajno kratak. Neodgovoran sasvim. Kao utroba. Ona slučajna. Ona namjerna. Ona koje se zove sin, moj i tvoj. Kozle meketavo. Štivo pisano i neispisano, istodobno.

 

MACCHIATO FREDDO

Nismo li se mi već negdje vidjeli. Pa se susreli ponovno u nekom zakutku i skrenuli pogled. Na koncu kako to da ti priznam. Poljubac tvoj bio je snažan, jačine ugriza pet, zmijskih, smrtonosnih. Sad poslije toliko vremena osjećam te. A opet, otići ću u drugu ulicu praveći se da te nikada nisam vidio.

 

MACCHIATO CALDO

Ne znam da li sam baš to očekivao. Već duže vremena bilo mi je hladno. U međuprostoru, između dva prozorska okna ostavila si zdjelu puna jabuka. Zašto me je to podsjećalo na tvoju odsutnost, na misli ranojutarnje u kojima si bila samo ti, okupana zracima sunca. Nisam, nisam mogao otvoriti oči, a da ne vidim tebe. No negdje između, okrhnuta porculanska posuda lica počela ti je pucati. Krhotine su odletjele u nebo. Nije trebalo puno vremena da te prepoznam, čas u jednoj, čas u drugoj zvijezdi, a katkada i u planetu dalekom. Dovoljno je, dovoljno je bilo da kroz prozor bacim papirić obojen bojom, bojom tvojega lica.

 

MACCHIATO SOYA

Nosila si pregaču oslikanu arabeskom jutra od tankih niti odletjelih aeroplana. Bez ikakve sumnje, bez ikakve potrebe za povratkom. Prolazila si kroz nejednako raspoređene dijelove zraka. Tako zamišljena. Raščupana. Divlja. Zvjerski primila si me za vrat. Pustila da tvoj jezik gust teče duboko, dublje od mog grkljana. Instinktivno primio sam te za guzicu. To je prouzročilo promjenu smjera unutar vrlo složenog sustava kemijskih reakcija. Razlika u intenzitetu, opsegu i tonu bila je samo popratna pojava. Odnjegovane vremenske jedinice koju prozaično zovemo ljubav.

 

CAPO TRIESTINO

Još uvijek te se sjećam kao musava dječaka koji štapom tjera kolotur bicikla. Na glavi ti kapa s propelerom. Koljena kvrgava, okrvavljena. Trčiš niz ulicu. Zamakneš kroz prečac. U vrt bake Pauline i djeda Franje. O, bilo je tu jabuka, krušaka i između drva trešanja njihaljka, uz potok i grmlje ribizla. Netko zvao je tvoje ime, a ti bi se skrivao. Vijuga mirisa mamila te sve bliže kući. Već si mislio ušuljati se kad te je za vrat primila čvrsta djedova ruka. Pokušao si se iskoprcati, ali nije išlo. Posjeo te za stolac. Trebao si gledati ravno s dlanovima okrenutim prema gore. Okolo vrata bila ti je kuhinjska krpa s kockastim blijedo plavim uzorkom. Usta si držao čvrsto zatvorena. Ispred tebe bila je keramička zdjelica oslikana rukom. U njoj bila je kavovina s udrobljenim kruhom. Pokraj teška žlica od mesinga. Bila je to soba niskog stropa i rijetkog namještaja. Toga dana žrtvovali ste pijetla. Juha je bila moćna, snažna, s malo kima. Slijedio si djedove pokrete. Pomalo nespretno ugurao bi žlicu u usta, naglim potezom okrenuo je naopako i žustro je izvukao, bacajući se na sljedeći zalogaj. Bio si dječak punašnih obraza. Djed te je naučio brojalice, basne i balade. Toga jutra oprao je kosu, obrijao se, obukao nedjeljno odijelo, otišao u drvarnicu po naramak drva, sjeo za stol doručkovati. Prvi si ušao u kuhinju. Ugledao žlicu na podu, a djedovu glavu položenu na stol. Utrčao si u drugu prostoriju i popio bočicu tinte. Mislio si da ćeš tako biti mrtav. Glavu si položio u djedovo krilo. Želio si ostati skupa s njime, gdje god to bilo.

 

CORRETTO

Tvoji nokti bili su oštrine peroreza. Glas bridak. Čujem ga i odrežem se. Laganiji sam i prhkiji od tanko odrezane korice pšeničnog kruha premazane maslacem. Volim kad me grickaš. Sklona si različitim stilskim izražajima. Voliš barem jednom dnevno prošetati vrtom. Moje društvo podnosiš ponekad. Tad obično odjeneš prozirne haljine s cvjetnim uzorkom. Usne osjajiš srebrnobijelim sjajilom. Kad sjednemo na klupu palacaš jezikom. Čas se nudiš, a čas se duriš. To je naša mala igra. U trenutku kad gricnem te za jezik osjetim okus kave i likera od mente koje si popila jutros. Popodne kad se obično nalazimo vjetar je nestašan. Poput leptira. Koji je nenadano otkrio da si gaćice zaboravila kod kuće.

 

ALL AMERICANA

Kasnih devedesetih nisi se družila ni s kim. Stajala si na uglu ulice sa zapaljenom cigaretom. Ušla bi, naručila espresso razblažen toplom vodom. Smijali bi ti se, dobacivali. Za kratko. Opaka, ljuljajući se kukovima prišla bi s cigaretom. Naguravajući se, značajno namigujući, nudili su ti se. Prvoga koji ti je prišao dotakla si malim prstom ispod pupka. S još uvijek blaženim izrazom lica stropoštao bi se na pod. Bio je to poznati yunfer touch. Dokumentarnost tog događaja ostala je zabilježena očima promatrača. Katkad bi došla u svom leopardato kostimu sa suptilno izraženim rotirajućim dekolteom. Podriticu bi tek vrškom oslanjala o visoki stolac prebacujući noge manje ili više strelovito. Sve si snimala svojom selektivnom kamerom. Težila si za samostalnošću linija i boja. Hrabro i junačno kročila si kroz život. Ponekad bi se izgubila u vremenu i prostoru. No to ti se nitko nije usudio reći, a sama si pred sobom to krila. Onda se pojavio on. Ante, zvan Rio Grande. Čovik. Od broda. Od kuhače. Od svita. Rekao ti je: Ane. Pošla si s njim. U ariju. U vonj. Muškardina. Činiti trodičicu.

 

MAROCCHINO

Bio si malog rasta, crnomanjast, k tome još i prgav. Kivan. Pravi kovački šegrt. No, u tebe se moglo pouzdati. Priredio bi doručak. Lonac kave. U njega ubacio užarenu potkovu. Uz lončić dobio bi naprstak kozjeg mlijeka, a za blagdan nekoga sveca i komadić gorke čokolade. Bila je oskudica. Često bi se izgubio. Otišao u šumu, čučnuo osluškujući zvukove. Gledajući u nebovez u vrlo kratkom vremenu naučio si iskovati sva sazviježđa i maglice. Zaslužba ti nije bila velika. Bio si ponosan na neprikosnovenost vlasništva nad zimskim kaputom izrađenim od gruboga štofa. U džepovima si čuvao svu floru i faunu. K tome komadić kresiva i džepni nožić. Oženio se nisi. Pedalj zemlje bio ti je dovoljan za život. Poznavao si zvižduk, gugut i pjev ptica. Kao što su one poznavale tvoj glas. Sitan i rezak.

 

MOKACCINO

Resio te mali šešir kavene boje s kartografskim prikazom krajolika. Noge su ti uvijek bile bose. Nikad nisu mirovale. Zapravo jedan plesni korak zamijenio bi drugi. Pri tome bi poštovala čvrsta i prokušana pravila. Govorili su da si diskvalificirala formu i ritam. No, sladokusci i znalci prepoznavali bi u uzbibanoj prašini veličinu i beskrajnost svakog tvog pokreta. Dubinska fotografija zabilježila je mikro djeliće tvojih kretnji i strukturalnom analizom utvrđena je prisutnost pigmenta plave, ružičaste i zlatne boje. Pojedinci koji u bojama osjećaju i okuse prepoznali bi tu okus lješnjaka blago napudranog kakaom ili listićima čokolade. Od toga bi ih spopala takva vrelina da bi morali zaplesati. Ne bi prestajali tako dugo dok noć nije zamijenio dan odjeven u svježu i mirisnu bijelu košulju.

 

CON PANNA

Voljela je dodati malo šlaga gdjegod joj se pružila prilika. Ako je nastupio kakav grintavi moment, nastojala je to ne primijetiti. Krupnice, sitnice, tu za nju nije bilo nikakvih razlika. Jezik joj je bio poput metle od šibe. Sve bi pomeo. Voljela je liznuti prst kako bi odredila pravac kretanja. Bila je izmučena i oslabljena sumnjama i strahom, i to onim oštrobridim. Pratio ju je čitav život kao neka sipka bolest. Sad je kročila u deveto desetljeće života. Prehrana joj je bila oskudna. Malo gorkastog kruha, nešto biljnih izdanaka i gutljaj, dva, mlake vode. Istina u neke dane kojima nije ni znala imena uzela bi glineni ćup i iz njega sastrugala pljesnivu crn te u džezvi skuhala kavu koju ne bi probao ni kućni miš. Davno je izgubila osjetilo okusa, ali ne i sjećanja, tako da je za nju sve bilo isto kao nekad kad je uz svu svoju plahost i strahove bila rasplesana. Govorili su da se kreće kao po vodi, sva u bijelom. U sumrak kad bi prolaznik prolazio pokraj staričine kuće, čuo bi tihi valcer i primijetio kretnje sjenki koje su bile polagane, ali još uvijek skladne i plesne.

 

CAPPUCCINO

Blago je napućila usne. To nije bio znak čuđenja ni nečeg tome sličnog. To je jednostavno bilo tako. Che bella stupida, govorili su joj iza leđa. Kad bi prošla pokraj trgovine mahnula bi mi. Rijetko bi svratila. Uzela bi prah od sušenog cvijeća ili prah od sušenog cvijeća. Tako uvijek. Nevoljko pristajući na bilo kakve promjene, osim onih sitnih mijena svjetlosti koji su teksturu njezine kože činile tako različitom i lijepom. Voljela je smrkavanje. Onako mršava s oblinama polumjeseca ispod košulje pritisnula bi obraz o prozorsko staklo i iščitavala rukopis zvijezda. Kad bi se umorila otvorila bi prozor. Pružila ruku i puhnula. Prah od sušenog cvijeća raspršio bi se put sazviježđa kruneći ga i blagosivljajući.

 

CAPPUCCINO SOYA

Sve je bilo tako glutaminozno. Tvoja i moja usta, spojena. U njima zaključani jezici. Čuje se tihi gotovo nečujni zvuk korala. To naša srca pjevaju jednoglasno. Samoća je tu prisutna u šumi dodira. Sjećam se da si jednom zgodom izgubila podvezice pa si bila drhtava. Tom prigodom pitao sam te da mi kažeš što je sažetak našeg života. S dozom šarma trepnula si trepavicama i nasmiješila mi se. Smatrao sam to prihvatljivim odgovorom. Poljubio tvoju predivnu ključnu kost.

 

CAPPUCCINO DRY

Zašto su ti kosti bile tako sipke. Oči toksične. U obliku neotvorene školjke. Sjećam se traga tvoga stopala na pješčanom žalu kad sam te pokušao uloviti. I sivomodroga kaputa mora koga smo odjenuli za večernji izlazak. Ti si se nenadano nasmijala i podigla obrve visoko. U daljini stari svjetionik nam je namigivao. Podigla si se iz vode i potrčala prema obali. Pod sjenicu. Bila si poput porculanske figure. Nisam te se usudio dirnuti. Neko vrijeme stajao sam zamišljen gledajući te u potiljak. Putovao sam linijom tvoje kose. Pronašao sam krijesnicu. Tad si podigla glavu i pogledala me. Pružio sam ti ruku. Ti svoju. Koža je dodirivala kožu. Vrijeme je klizilo poput satena. Zagrljeni dočekali smo jutro. Vrata dana otvorila su se pred nama i mi smo zakoračili, bez straha.

 

CAPPUCCINO SKINY

Sastrugala sam to malo hrđe što se skupila na žličici. Slomila nokat. Bol je bila kratka i jasna. Poskočila sam poput gazele. Tužno gledala u dovratak. Sjećajući se jučerašnjeg dana. U svjetlucavoj večernjoj haljini. Ponukana tišinom otvorila sam vrata i izašla slijedeći mjesečev trag. Sekvence noći slagale su se ispred mene poput cakline čokoladnog kolača. Nisam se osvrtala. Prepustila sam se. Lice mi je bilo mirno i vedro. Krivulje brda i dolina nizale su se jedna za drugom. Jutro je još bilo mršavo kad sam utonula u zaborav. Sjetila sam se samo da plešem u kulturno-umjetničkom društvu Sloga, i da je to važno, ali ne znam zbog čega.

 

CAPPUCCINO VIENNESE

Tvoji bokovi podsjećali su me na gondolu. Možda je to bila kriva procjena. U doticaju prostora, onog unutrašnjeg kako i vanjskog. Na koncu godišnjica braka se bližila. Ono što smo znali na početku možda smo zaboravili nehotice. Možda se ipak sjećaš kako smo igrali badminton ispred šibenske katedrale. Svaki naš pokret bio je popraćen koncertom zvona. Govorila si mi da sam iskren i pošten čovjek, ali da naš odnos postaje monoton. Znala bi s vremena na vrijeme otputovati, pa bi se vratila. Voljela si sve što je mliječnobijelo. Nosila si šešire s koprenom. Iz daljine činilo se da ti je lice posuto pjegicama, no to te je tek sunce doticalo. U mraku sobe znala bi stajati nepomično satima. Obično bih ostavio svjetlo u kuhinji, a na stolu šalicu kave i zdjelicu šlaga oprašenog kakaom. Sebi bih natočio votku. Popio i otišao na partiju karata.

 

CAPPUCCINO FREDDO

Zar je to moguće? Nitko nije očekivao da ćeš se vratiti. Slika tvoja izblijedjela s kapetanskom kapom stajala je na ulazu u konobu. Ante zvan Kozirep od oca Jose zvanog Travica. Tri sina isklesao u maternici, Ane od dva bunara, Ane od kamena živog i Ane od vira zelenog. Ženio se nije nikad. Plovio do ledenjaka, do vatre šume. Noću se budio kad su svi snivali i gledao zvijezdu, onu istu koju je ugledao na dan rođenja. Palube ga nosile onamo i ovamo. Grubim ga činile. Priprosto slagale život iz dana u dan. U geometriji zaboravljenoj, u kojoj sporedna uličica može poslati glavnom. Pa ideš, ideš putom koji te vodi. I svaki susret ti je susret. A opet nije ti lako svako jutro u zrcalu pogledati lice naborano. Pa se skriješ. U zamotuljku sna onog, onog od dodira sviju, sviju Ana.

 

LATTE MACCHIATO

Više nisam imao snage dodirnuti te. Šuštao sam. Kao voćka dozrela u odveć kasno godišnje doba. Ipak, ništa tu nije bilo čudno, osim čekanja, bez potrebe. Nalik lončiću mlijeka koji tek što nije provrio, a u kuhinji nije bilo nikog. Osim nečijeg odustajanja, sporosti i tuge. Učinilo mi se da sam čuo zvono. U papučama istrčao sam niz stepenice da ti otvorim dvorišna vrata. Čekao sam tebe, tebe koja si uvijek kasnila, koja si bila poput zvrka koji se okreće unatrag i unaprijed istovremeno. Nikoga nije bilo na vratima. Mlijeko je provrelo, krpice mraka i svjetla rasporedile su se pravilno. Pristavio sam novu šalicu i nastojao ostati budan. Kad god mi se učinilo da mi je netko dodirnuo obraz, to nisi bila ti već san. Napitak taman i vreo stavio sam hladiti između prozorskih stakala kako bih ga mogao popiti, nešto kasnije.

 

AMORE

Zar je to baš bilo tako. Kako govore fotografije i rukopisi u hitrini ispisani. Skloni da kroz okular sjećanja krupnu zrnatu strukturu stvarnosti pretvore u silni točkasti prostor u kome se prepoznaje nečija kretnja ili obris blago koloriran. Znakovi iscrtani kredom na asfaltu stoje pred nama. Tako je lako skočiti u nebo i razbiti koljeno. Nije to ništa strašno, iako su ožiljci ljubavi bolni, a unutrašnji žar vatre dugo se razgara dok ne prođe vrućica. Oganj je potreban za svjetlo, za hranu, za dodir usana. Zaustiti nečije ime u mraku isto je kao i osjetiti na licu lahor vjetra koji nas prene tako da malo podignemo kapak kako bi vidjeli tko nas to dira, tko nas to zove.

 

SHAKERATO

Dvije kockice leda, dvije kockice šećera s koricom limuna blago protreseno u čaši vode. K tome dva zrnca kave za grickanje. To je party za dvoje koji počinje predvečer, a završava pred jutro. Volim kad si ti brežuljak snježni, a ja se spuštam, spuštam i jurim i nikako mi nije dosta. Volim kad se zaigramo s bojicama vodenim bojeći tijela uzajamno, puštajući da nas ponese smijeh, hihot, bacakanje i skakutanje. Hop, veliš ti. Hop, velim ja. Umorimo se i polagano, polagano draškamo tamo gdje nam se najviše sviđa. Ohoho, veliš ti. Ohoho, velim ja. Onda ugledam tvoje jarko limunastožute trepavice koje mi zadaju bol. Tako, tako da pobjegnem u kuhinju i doneseni ti kruške, narančaste i crvene. Režući ih na kriške posložim ih po tvome nagom tijelu, grickajući svaki, svaki dio pejzaža.

 

SPIRITO DI PANNA

Bila si odsutna, nekako. Htio sam da stvari stavimo na svoje mjesto. Nisam bio siguran da je pravi trenutak. Primijetio sam tvoj zeleni kišobran. Između nas dvoje kao da je bilo sjecište morskih struja. Onih toplih i onih hladnih. Ponudio sam ti čašu votke s ledom koju si obično pila, no ti si je gurnula u stranu. Ne gledajući me palila bi cigaretu za cigaretom. Nisam znao je li pametno pomaknuti ruku i dodirnuti te, ali učinio sam to. Ruke su ti bile hladne. Put ti je bila mliječna, svaka žilica bila je vidljiva. Nisi me odgurnula, štoviše ugnijezdila si se između ruku upijajući svaku zericu topline. Nije bilo potrebe izgovoriti nijednu riječ. Trebalo je samo dočekati jutro.

 

COFFE TIME

To se nije moglo izbjeći. To tvoje pjevanje. Tvoj melodični pristup životu. Gotovo da nisi sustala nikad. A onda nenadano, usred bjeline dana uhvatila bi te blaga snohvatica i ti bi samo klonula. Snop drvaca za potpalu čekao je spreman. Vatra se razgorila brzo. U kotlić stavio bi se čekić, kamen, nešto alkohola i prašina kavena s pregrštom suhih ruža, starinskih. Kad bi voda proključala urešena mjehurićima trebalo ju je pustiti da se malo slegne. Poprimi teksturu vulkana urešenog zlatovezom, vatrom i mirisima snažnim. Šalice trebalo je staviti na posebno mjesto na sredini stola, ostaviti ih neko vrijeme same i tek onda ih ispuniti tekućinom. Sjesti polagano za stolac, blago dodirnuti šalicu prinoseći je ustima i krotko ispiti gutljaj po gutljaj.

 

ELISCAFFE

Kose su ti raštrkane. Koračaš iz postelje naga. Sjedaš nasuprot sunčevoj zraci koja te prati. Doručak je uobičajen. Sladoled preliven tekućom čokoladom s par kapi viskija. K tome tu je i čaša s kockama leda. Kojima dodiruješ jezik, vrške grudiju i pustiš da ti jedna za drugom kliznu u međunožje. To te osvježava i čini ornom za rad. Odjevena u crno i oštro na brzinu popiješ espresso, blago toniran s dvije, tri kapi mlijeka. Obično kozjeg. Rođena si 1943. godine. Tako barem proizlazi iz matične knjige viđenja i plakanja. Tvoja koža trebala bi biti ispisana teksturom starosti. No ti si kapriciozno lijepa i razmažena, voliš dugo, dugo spavati. Voliš listonošu, listonošu koji dolazi četvrtkom.

 

CAFFELATTE

Na izlet dovoljno je ponijeti kaput, lice i naočale, a ako se u torbi nade šminka neće biti na odmet. Mliječna koža veseli se putu. Nije joj lako, dva puta se udavala i oba je muža pokopala. Potrebna je okrepa. Čaša velika puna toploga mlijeka i zrnaca mrkline. Svaki gutljaj treba razmjestiti kako bi se košuljica utrobe osjećala ugodno. U hodu laganom izgubit će se sigurno tlo stvarnosti. Riječi će nestati kao i želje. Niz lice kotrljat će se mlake kapi kiše. Iz unutrašnjeg džepa izvadit ćeš salvetu oslikanu krilima lastavica. I pustit ćeš je da odleti.

 

CAFFELATTE SOYA

Pomalo je kasno. Ništa više nije moguće započeti, ali ni dovršiti. Najbolje bi bilo otići u postelju i zaspati, ali san se iskrao i pobjegao među zvijezde. Stojiš kod kuhinjskog prozora i pratiš oblake. Ulicom ne prolazi nitko. Dodiruješ prozorsko staklo i noktom iscrtavaš malene noćne patuljke kako bi imao društvo za popiti ohlađenu kavu s dvije, tri kapi mlijeka. Drhturiš na stolcu baveći se nekim nejasnim računicama. Polutama je, jutro je još daleko. Možda bi prošetao do jedne od obližnjih ulica, ali obuzela te letargija. Pustio si stvarima da se razmjeste u prostoru bez želje da tu bilo što mijenjaš. Gotovo ih nesvjesno oponašaš tako da nema razlike između tebe i stolice na kojoj sjediš.

 

DECAFFEINATO

Čega bi se još trebao odreći. Što je to neophodno u tvome svakodnevnom životu. Oskudica kakva pritišće te. Standardna postava stola i stolice čini li ti život monotonim. Vičan li si podnositi sve troškove, đače, hudbe i godbe. Nisi li sklon prijetnjama i ratobornim izjavama ili je ipak, možda, protkanost tvoga bića nježnije strukturirana. Kad si susreo svoju buduću bračnu družicu koja je bila tvoja prva pomisao. Sjećaš li se susjeda Jože kojeg si pretukao drvenim kolcem, a poslije, poslije su vas Barica i Jalžica pronašle u jarku. Objedovali ste juhu od mlade koprive i medvjeđeg luka i ozdravili. Potkraj dana kada bi kiša rosila pošli bi na vrh brijega s košarom punom jestvina. Sjeli bi i ispred sebe prostrli jednostavan bijeli ubrus.

 

FANTASIA

Mogla si izabrati štogod si htjela. Ali nisi. Osim smeđe sive boje kaputa. Oni koji su te poznavali nisu bili iznenađeni. Čekali su negdje tu u pozadini. Ti kao da si nešto zaboravila i naglo si otrčala kući. Ostavila si nam svoj oblačni pogled u kome su boje dana gasnule. Bilo je to neko preuranjeno proljeće koje je sve činilo pomalo nervoznim. Odjednom pojavila si se stisnutih usana nalik maćuhici. Kad sam stupio pred tebe, vidio sam tragove sukrvice na rubu usana. Bojao sam te pogledati u oči. Plakala si nečujno. Izgovorila si tiho: Bilo mi je tako lijepo. Još tiše, ponovio sam za tobom: Bilo mi je tako lijepo.