Stabla visine | Predrag Vrabec

VOLIM PRIDRŽATI TE (U TRENUTKU KADA TI PRIDRŽAVAŠ, MENE)

Polusmrznuti su ti prsti. Glas ti je za nijansu tiši. Gotovo da nisi tu. No obavijaš me poput bršljana. U tom zagrljaju noge nam se ukorjenjuju u dubini zemlje, a ruke se onebljuju u nezavršetku. Onaj koji gleda iz daljine vidi stablo. I najmanje pomaknuće primjetno je. Završava u kući dodira. No ništa nije moguće ukrasti i spremiti za sebe. Sve što pokušamo zahvatiti pobjeći će kroz tanku opnu koja dijeli san od jave. Svjetlost noćne lampe prikazuje privid stvari koje želimo udomiti u našem oku kako bi zadržali prolaznost ljepote čije je biće prašinasto i nestalno. Jedino u što se možemo pouzdati je siromaštvo i pokornost. Otuda dolazi radost koja traje. Svatko može prileći na skroman ležaj od slamarice. Pustiti oči da se odmore i otvore, pune svjetla. Otići u otvorene prostore šume koja nas čeka kako bi disala, skupa s nama.