Stabla visine | Predrag Vrabec

KNJIGA O STAROSTI

 

PTICA OD ZELENI

Zaspala si na jastuku zelenomodrom, oslikanom drvećem razlistanim. Prostrla si po njem mekoću kosa svojih sijedih. Tu u kući na jezeru u kojoj žive kazivači vremena prošlog i budućeg. Kao da te istkala čipka izmaglice. Ovila bjelokost čvrsta ili prozirna staklena opna. Tu iznad tvoga uzglavlja zdjelice, kupe, tanjuri u kojima voda se mreška u krugovima većim ili manjim. Na stolu daska za igru i žetoni izrađeni od brušena kamena ili školjke. I knjiga višesveščana i prašna pokapana voskom.

 

UTIHA

Zimsko je doba i otopliti se treba. Oslikane vaze valja staviti blizu prozora kako bi uhvatile što više danje svjetlosti. Treba poštovati kanon prostora i vremena polagano prteći kroz snijeg između dviju starih kuća tako dugo samih i obezdimljenih. Naramke drva treba pravilno rasporediti kako bi se založile vatre. Teške ključeve valja obzirno gurnuti u brave. Pri tome vrata poškropiti zimzelenom u znaku križa. Molitve izgovoriti krepke i tihe. Kako toplina polako ulazi u ozeble noge, tako i kućama treba vremena da otople i zamirišu. Doći će, doći će majstor Kuzma. Odrediti očište kuća, učvrstili pragove kućne, pazeći na razmake postaviti stolove i krevete od teška drva. Potreban je još neki mali ukras. Sutradan ti ćeš doći noseći u korpi bademe, smokve i pokoju kocku šećera koju ćeš mi staviti u usta ljubeći me usnicama ispucalim i suhim. Stanovat ćemo tu dugo, čas u jednoj, čas u drugoj kući.

 

USHIT

Ušao sam u vrtno spremište za alat. Bilo je to u vrijeme kad sam se ozbiljno razbolio. Susjedi bi kriomice pokazivali na mene kažiprstom kad bih se pojavio u nekom dijelu sela i odsvirao na svirali par tonova. Nisu zapravo odveć marili za mene. No navikli su na moje igrokaze. Hranu sam uzimao sve rjeđe, svaki treći dan. Beskrajno sam volio skrivalice. Zato sam i ušao u skrovište i čekao. Zanimalo me tko će me pronaći. Smrt ili Vrtikola. Nisam mogao pretpostaviti da će doći zajedno. Vrtikola je otplesala jedan oštar tanac i rekla mi da odlazi u neizvjesnost. Smrt me je uviđavno upitala imam li kakvih želja. O, da rekoh. Želim, želim, želim. Igrati se skrivača.

 

SKUPLJANJE VOĆA/CVIJEĆA

Svakodnevno. Melita stiže iz šume. Donosi crni tučak i prašnik i nešto što bude zeleno, pa žuto i na kraju smeđe. To se mora liznuti, barem malo. Jezik tako postaje slatkorječiv. U trenu piše se pismo prijateljsko prepuno osjećaja i podrške koje Melita odnosi u šumu. Hitra, već sutradan donosi mi pregršt listopisa koje iščitavam dugo. Onda se moram odmoriti, pa glavu okrenem naopako i zaspim. Kad se probudim šuma je na krivome mjestu, a ni Melitu nije moguće pronaći. No osjećam da će sve biti u redu. Samo što mi nisu došli unuci. Igrat ćemo se strukture zida. Mladoženjine kuće. A možda i igre odsutnosti/prisutnosti. Kad bi tu bila Melita svakako bismo se igrali ljuske od oraha. U igri brzo se ogladni. U trenu usta su puna šumskih jagoda. Koji gutljaj čaja od cvjetnih izdanaka sve će nas odvesti u osanak tihi.

 

PUTOVAO JE U CRVENOSMEĐOJ ODJEĆI

Još se razdanilo nije. Tkivo noći razmazano je uokolo suhozida. Grane, lišće šušte. Prsti ruke otvaraju se dodirujući teški pokrivač istican od ovčje vune. U platnenoj vrećici je duhan. Od njega vršci prstiju ožute. Dim se izvlači iz nosnice postajući nevidljivim u skutima crnine. Na pustopoljini lubanje divljih životinja i zahrđali noževi škripe proizvodeći neugodu u utrobi. Radi mira u duši dobro je popiti prepečenicu i omirisati slaninu i luk. Tad je moguće uzeti kvrgavi štap i krenuti na put. U trenutku kad se jutro počinje mliječiti noge osjećaju čvrstinu i strminu brdskoga puta. Odredište je daleko na proplanku gdje dolaze vile i pastirice. Dan je naviještao vedrinu, no ipak je trebalo pohitati. Zvižduk lijepo zvuči u dodiru sa zvukovima prirode. Zelena bude žutom, a žuta zelenom. Tisuće insekata raznose čestice vremena i svjetla oprašujući prostor u kome vibriraju boje. Treba slušati drvo kako plače i zagrliti posjekotinu duboke zelene vode. Pustiti da te vodi pjesma, ispočetka tiha, tiha i jedva čujna. Sve do visina, visina krila leptirovih. Do zrake sunčeve koja se protegne i zaspe u smiraj.

 

OVE MALENE RUKE

Stavila si štapiće vanilije u posudu za šećer. Vremenom u prostoriji osjetio se nježan, kremast miris. Nalik dodiru tvojih ruku. Tako, kosa mi je mirisala. Činila si me sabranim. Mogao sam posložiti kremšnite na tanjur i čekati da se vratiš. A potom slijediti pokrete tvojih ruku koje bi u zraku crtale različite figure. Nosila si narančastu haljinu s dva gumba, a u neke dane i slamnati šešir. Obično kad bismo izašli na verandu i čekali da sunce izađe ili zađe. Ili bismo ponekad zimi bosonogi istrčali na snijeg želeći dodirnuti nježnost prvih pahulja. Kad bi bila potreba liječila bi me od nesanice. Dovoljno je bilo da glavu položim na tvoje ruke malene. Katkad bez želje da se probudim, vratim. Iz sna koji je bio tako monoton, monoton i lijep.

 

ONA POČINJE PLAKATI

Predvečer. Izgubljena između mnoštva nedoumica jednog jedinog dana provedenog na klupi gradskoga parka. Ruke joj u njedrima skvrčene nalik praznom ptičjem gnijezdu. Vlakovi, djeca otišli su u nekom pomaku svjetla/trenutka. Kao kad zažmirimo, a iza kapaka nam ostanu točkice koje su pripadale obrisu nečije dragosti koja je minula. Tada trljamo oči i dugo, dugo šutimo. Kad stigne suza to je olakšanje koje može izmamiti osmijeh. Chiaroscuro. U šetnji šumarkom dogodilo se toliko toga lijepog. Iako je teško i kosti bole potrebno je podići se s klupe. Otići u omiljenost svega što u prostoru stoji i čeka.

 

KLITORIS KASNIH GODINA

Dodirni me ako želiš. Sladorna još uvijek sam. Vrućice čuvam u glazbi od brokata. U koju ti ulaziš kao otac osnovnoškolske djevojčice i suprug pun bojazni. Trebali bismo obnoviti interijer naše uzajamne tišine i šaputanja. Nekako si u zadnje vrijeme uspavan i tugaljiv. Čak ne uređuješ svoje brkove. Zato sam ti poklonila pozlaćene škarice, a ti si bio pomalo začuđen i zatečen. A onda, ipak nakon dugo vremena donio si mi cvijeće, rukovet pastelno obojenog drijemka kojeg si ostavio na jastuku. Već si bio blizu vrata pa sam te upitala kuda ideš. Nisi ništa rekao, samo si skinuo kaput i prišao mi. Isto, isto kao i prvi puta.

 

AGAMEMNON AUGUST

Figurice od gline razbacane su po stolu. Slike rađene od čistoće i prašine stoje nedovršene, oslonjene na zid. Nad svim tim teške crne grede. Iz druge, pokrajnje prostorije dopire zveket čaša. I tiho, tiho plakanje muškarca. Agamemnon August diže se sa stolice odjeven u čvrstu strukturu modre tkanine. Pod stalnom prijetnjom da posrne, padne. Željan zaboraviti sve, sve osim Vide i trenutka kad ju je posljednji puta gledao kroz prozor. Svjetlaricu malenu. Otišlu u neminovnost. Tad, tad samo klekne, klekne i pruži ruke u prostor govoreći: Krilate, Krilate, mi mi date, mi mi date, dodirnuti milenu moju.

 

FOTOGRAFIJE ŠEŠIRA I ŠTAPOVA

Vezane su u snopove, zapakirane u limene kutije. Kao sjećanje skupocjeno na predivne i uglađene ljude. Oprašene prašinom sunca u zalascima dana. U trenucima razbibrige i radosti nesuzdržane. Kad nakana grubih nije bilo. Samo zgib bambusova štapa i oštra linija šešira. Zabilježeni u krajoliku svačije mladosti. Diskretno.

 

LICA U IZMAGLICI

Točke su raspoređene u prostoru. Poput prve ljubavi, prvoga snijega ili pristigle starosti. U nježnosti trenutka oko zasuzi. Svježina i umor, istovremeno, sažmu se. Ponude ti da sjedneš u tramvaju. Neka, neka, ne treba, veliš očiju nasmiješenih. Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadiš bilježnicu pa zabilježiš: Kupiti pet jaja i litru mlijeka. Pripremiti palačinke, za Marka.

 

VODOSKOK I INSPIRACIJA

Poskočno sve se čini. U šetnji šetalištem priobalnim. Od muzike, od haljina, od mora uzbibana. Kako obol tome svemu dati. Timbar ugodan pridodati tek. Da suzvučje bude skladno, himnično čak. Lišeno svih buka suvišnih koje bi netko iz prikrajka mogao primijetiti. Na koncu oku zamjetnom ne može izbjeći crni kos i njegov ples rezolutan. A onda, neočekivano ona koja je nekuda krenula, vratila se i sjela za stol kako bi popili kavu. Na njoj je još bila radna odjeća tako da ljubljenje u ovom trenutku nije dolazilo u obzir. Nije preostalo ništa do li da ostanem koban i nedodirljiv. Možda pomalo neprimjetan. Sve do trenutka kad sunce me oplahne, a ona nehotice dotakne moju ruku.

 

TAMNI OBLICI DRVEĆA

Stoje u polusjeni kao opekotine prostora ili nečija dugotrajna šutnja. Treba im prići vrlo obzirno i onda šapnuti nešto. Nešto iz spomenara tišine. Ili ih možda odlikovati lentom od snijega. Razlistaju se, razlistaju se obično kad dođe vrijeme. Kad im odani prijatelji stignu iz daljina dotičući im grane. Što znak je bliske svečanosti kad se odjenu haljine od cvjetova rascvjetanih i kad tamnina pokaže svoje drugo lice, lice bjeline.

 

PČELINJI SEKRET

O tome ne znam ništa. Možda je najbolje ući u dan praznih ruku. Dodirnuti ga vršcima prstiju. Na pogodno mjesto staviti praznu staklenku kako bi se u njoj skupile sunčeve zrake. Osjećati se pomalo hipnotičko. Opažati i zračiti istovremeno. Dimenzije velikog i malenog spojiti ujedno. Teksturu kože usporediti s teksturom krajolika i gledati kako kroz vrijeme stare. Pa se u jednostavnosti i jasnoći bude u nečem novom. Što je pupoljak, kihanje ili nešto treće. Sve, sve što biva, raste na livadi i sniva u tri mjeseca zimska. Čim se osjeti blagost prva sve nicati stane. Na čistinu treba kročiti bez obzira na još primjetni trag svježine. Polagano nagnut držeći ruke na leđima. Prirodu tako je moguće vidjeli, mirisati iz blizine. Biti u slatkoći i u gorčini. Naučiti se što je rječitost, a što tišina i spojenost jednoga s drugim. Medikament tako ćemo znati uzeti kad nam štogod bolno bude.

 

PAR KAPI RAKIJE

Još uvijek se moglo osjetiti na tvojim usnicama. Zato bilo je potrebno da te poljubim dva, tri puta uzastopce. Tako je vremenom nestala ljutnja i ona nepotrebna žestina koja postoji u zraku i onda kad smo već zaboravili razloge naše svađe. U tom trenutku dobro je promijeniti odjeću da bi i najmanje čestice onoga što je bilo loše otišle. Onda treba prošetati sobom nenapadno i nasmijati se jedan drugom. Ako je cvijeće uvelo treba ga zamijeniti i otvoriti prozor širom. Pjesma koja se u tom trenutku pojavi na usnicama treba imati slobodu otići kuda god želi. Pogled u tvoje oči zelene i tihe možda će izazvati sjetu. No ti ćeš me preduhitriti i dodirnuti svaku boru na mome licu. Posjest ću te na stolicu i u čašu boje rubina sasuti par kapi rakije od oraha. Na vrhu prsta prinijet ću ti peludna zrnca da ih dodirneš jezikom. U toj ugodi kapaka poluspuštenih pogledat ćemo još kratke, crno-bijele filmove i zaspati.

 

KRUMPIR, KISELO MLIJEKO I SOL

Papirić na stolu je s jasnom porukom što trebam kupiti u dućanu. Besmisleno je sad oblačiti cipele, ali ti ćeš mi sigurno prigovarati zbog papuča kućnih koje su na tepih donijele kakvu travku ili kamičak. Na koncu, ipak je bolje pročitati novine na miru uz jutarnju kavu. Skoro, za koji dan ti ćeš u mirovinu što baš ne želiš. Voliš svoju plahost dijeliti s plahošću dječjom boraveći u zavijucima raznim. Tako sam se i ja zaljubio u tebe, u tvoju plahost. Sve je to potrajalo čitav jedan pamtivijek. Sad kad me je spopao umor iznenadan i kad odustajem od mnogo toga ti si tu. Doneseš mi šalicu čaja i tek što sam popio gutljaj ili dva istjeraš me da pođem na livadu, u šumu. To činiš tako nježno, prijekorno da ne mogu ni zaustiti o jauku koji mi se šulja kroz kosti. Dovoljno je poći niz puteljak i stići do klupe. Dotrčat će djeca, ubrati rukohvat maslačka procvjetalog kojeg ću ponijeti kući. Kad stignem smijat ćeš mi se od srca, jer svega me je prekrila bjelina cvijeća. Predvečer prekrižit ćemo dan, pustiti ga da zajedno s nama usni zamotan u vrelini krumpirove ljuske. Ujutro na stolu dočekat će me vrč kisela mlijeka i pokoje zrnce soli. Vidjet ću da tu nešto fali i poći u dućan.

 

OSKUDICA

Dođe, ostane tu neko vrijeme. Obično u proljeće rano. Kad se osjećaš kao da prolaziš, prolaziš kroz staklo. Sve je nestvarno. Kuće. Ljudi. Pokreti. Nenadano poškropi te kiša i zasja sunce. U svakoj od tih točaka raspršen si, svečan. A navratiš li i ti omirisana poput visibabe, o, o, o. Bit će lakše zajedno dočekati prvu krušnicu, samo će nam prsti biti tanji, ispisani reljefom vremena koje je prošlo. Svaki poljubac podijelit ćemo skrbno, po pola. Kad nastupi blagost obilja zajutrak će biti pun čuvstvenih preljeva i tananosti.

 

ČOVJEK S LICEM TUŽNOGA KLAUNA

To mora da si bio ti. U trenutku kad si me pogledao prvi put, a ja sam otvorio oči uz silan i gromoglasan plač. Samo si spustio i podigao trepavice, a ja sam ti se nasmijao. Teško mi je bilo kasnije razlučiti što je radost, a što tuga, jer eto, nitko, nitko te drugi nije vidio očima kojima sam te vidio ja. Tako sam zarana naučio što je grom, duša, suza, bog. Bio sam ozbiljan dječak sklon crtanju. Kasnije, u zrelijoj dobi otputovao sam na zabačeni sjeveroistok zemlje kako bih izučavao nepotpunost i slojevitost tišine. Nije bilo neobično da sam postao pastir. U srcu mi je bio mir, na usnicama osmijeh, tvoj osmijeh.

 

KAD NE MOGU IZGOVORITI DA NEKOGA VOLIM

Počinjem se baviti japanskim streličarstvom. Pokušavam dočarati što je to oblo i bijelo i koliko nogu ima pčela. Ali nikako, nikako se ne mogu sjetiti što je to bilo zapisano na dvadeset i drugoj stranici knjige koju sam pročitao, jučer. Zaustavim se u kretnji i ne mogu dalje. Samo vidim na stolu četiri pločice od bjelokosti i one se poslože, poslože odjedanput okolo tvog vrata. Tad dobijem odgovore na sva pitanja, pa čak i na ona koja nisam ni postavio. Oni, ti glasovi tvoji sviđaju mi se tako šareni, šuštavi da te odmah primam za ruke i zavrtim te. Zadihani tad sjednemo za stol kako bismo pojeli kolač. Punih usta pokušavam izgovoriti tvoje ime. A ti, ti se nasmiješ i pobjegneš u drugu sobu.

 

PRAZNA SOBA S BETONSKIM PODOM

Teško je bilo nositi se sa svim tim. Sa starošću koja je naglo došla. S ružnoćom, s usamljenošću, s nesrećom. I gomilama, gomilama alkohola koje su htjele ubiti sve kako bi se izbjeglo ono što je ostalo, a to je bila samo ljepota i njezina beskrajnost. Nešto što ne možeš izbjeći i ako odeš u nepoznati kvart i tamo popiješ kavu nadajući se da se nećeš znati vratiti kući. Na koncu pao si niz stepenice i teško se ozlijedio. Završio u bolnici među spravama raznim koje su otkucavale, mjerile trajanje tvoga života. Pa nisu izmjerile ništa, ništa bitno. U jednom trenutku postao si gotovo nalik kukcu otisnutom u jantarnom listu i rekli su da je gotovo s tobom. No ti si otvorio oči i otišao kući. Pojeo si tanjur prežgane juhe i prionuo poslu. Pa si dugo, dugo ispisivao nešto sumračno i snažno, a pred jutro napisao si tekst proziran i svijetao. To te je okrijepilo, uzeo si štap i otišao u šetnju. Na tvoje neobrijano i izbrazdano lice padala je svjetlost koja te je pomladila na neobični način. Drijemajući na klupi shvatio si da trebaš prihvatiti to što imaš, ljepotu, ljepotu i štap za hodanje.

 

OBUĆI CIPELE

To je dobro. Tako znaš da krećeš na put. Makar umoran, sustao. Plavetnilo je iznad tebe. Nekoliko minuta ti je potrebno do željezničke stanice. Nedavno si došao iz neke svoje tišine i ne odlazi ti se među ljude kako bi vidio što se događa. Pred polazak si nacrtao crtež obojen crvenom bojom što te je uznemirilo. Nosio si sa sobom rukopis. O medu. O sažimanju. O cvjetovima livada. Kojima si hodao nastojeći skupiti sve to u cjelinu. Znao si da je pojavnost zamamna, ali da nam govori vrlo malo o mističnosti dodira, bilo kojeg dodira. O tome kako interpretirati zlatnožuto. Kako disciplinirano ući u grotesku ne bojeći se ničijega pogleda sa strane. Kako ne biti drhturav u prvom dodiru srdaca. Kako izbjeći oštro i plošno. Na koncu kako jednostavno pustiti da vlak otputuje, bez tebe.

 

PRIČEKAJTE DA SIĐEM S VLAKA /DRAMOLETO/

Ah, konačno. Ta trajalo je satima. Pružite mi ruku, Adalberte. Vidite kako je ružno vrijeme. Zašto tako visoko držite taj palac? Gdje li je to vaše uravnoteženo biće? Bože moj, ponašate se kao epizodni glumac. Muči li vas kakva podrobnost? U izrazu vašega lica ni trunka nadahnuća. Ruka vam je tako hladna. Nešto ste ruinato. Da znam, kratkodnevnica zimska samo što nije minula. Možda dobro je učiniti dva, tri kruga, cirkulacije radi. Kravata, kravata vam je tako demode. Bože moj, vi ne pazite na poredak riječi. Komplimenti su vam napreskokce. Ne ćutim oduševljenja. Velite, uhvatila vas slabost. Hote se grijati onda uz pečcu vrelu. Za kratiti čaše dobar je libar Ljubov – slast, lijek ili zalogajčić. Adio.

 

DOĐI NA STARO MJESTO

U subotu. Kao i uvijek. Leptiri lete, visoko. U velikim krugovima. Netko ih želi dotaknuti trčeći livadom. Možda majka, možda udovica mlada, a možda i ti. Od straha koljena su ti se skvrčila. Tebi koja si uvijek tako pouzdana, draga. A sad su ti obrve kuštrave vrlo. Vraćaš se kući. Kroz prozor gledaš i vidiš da nikoga nema. U ormariću zidnom spava kriška kruha koja će te progutati kada zijevneš. Nesretnom se ćutiš. Ništa zato. Na vršcima prstiju samo otiđi. Naći ćemo se kao i obično, iza ugla.

 

VEŽA

Nigdje drugdje. Baš tu. To je bilo jedino mjesto gdje smo se mogli susresti. U rano jutro ili kasnu večer. S mislima ili bez njih nismo zamijetili jedno drugo, na samome početku. Trebala se dogoditi nesmotrenost. Nekome je nešto ispalo ili se netko spotaknuo, nije bitno, ali to je bio više nego dovoljan razlog za pogled. U dubinu, dubinu vode u kojoj se sve vidi, svaka mijena, svaki nabor. Pa i tekstura prvoga poljupca kojeg kao kišni romor slijede dodiri mnogi. U tišini. U buci.

 

POSUTA BIJELIM MRLJICAMA

Baš tu ispod samoga nosa. Kao sjenka sunčevih zraka. Bez ikakvih slutnji otvorila si prozor. Ugledala šibe urešene nizom još nepropupalih pupova. Mrzlina natjerala te pritvoriti prozor. Dan je bio pred tobom, trebalo je proći kroz labirint svakodnevnih stvari koje kao da su usnule posute prašinom. Činilo ti se da ti je danas bolje, ali opet lovila te slabost. Marljivo prihvatila si se kuhinjske krpe i dotaknula lonac. Negdje u pola koraka stala si. Nisi mogla ni naprijed ni natrag. Bila si zazidana. Lišena boja, zvukova, mirisa. Ali nisi se plašila, nije te bilo strah. Kao da si bila ovijena pčelinjim saćem. Trebalo je samo proći vrijeme. Kad se hladnoća pretvara u toplinu. Kad prah peludni prelazi u gustinu meda. Kad na livadi pronaći će te s zrncem gorušice ispod jezika.

 

SJEDIM I SIJEČEM NOKTE

Oštrim sječivom. Vrlo, vrlo nervozan. Tijekom čitavoga jutra. Brojim minute koje sporo prolaze i nikako da odu iz sobe. Želim ostati sam. Kako bih bio penetralan i nježan u dodiru s krhkom hrskavicom koja oivičuje prostor sobe. Želim izaći na svjetlost, skinuti kaput suvišan. Otvoriti knjigu od bjelokosti u kojoj je zapisan svaki redak tišine i sve figure plesne. Kao mladić brižno odjeven, pomno začešljane kose tad ću prići i zamoliti vas za ples. Zvat ću vas Juliett, otplesat ćemo menuet krijepeći se dodirima stidnim koji nas vode kroz noć.

 

ČOVJEK S LOPATOM NA RAMENU

Dogovorili smo se, kad umrem on će popiti piće u moje i svoje ime. Pobrinut će se da nitko ne dođe na pogreb, jer zna da ne volim rastanke i tugovanja nepotrebna. Ako ga netko pita gdje sam reći će da sam tamo na rijeci. On će jedino znati smjer moga putovanja i znat će da ću se jednoga dana vratiti na isto mjesto. Savršen kao vosak, lišen svake greške. U skladu u kojem radost i bol imaju isto ishodište i u kojem su vrata na koja se ulazi i izlazi jedna te ista vrata. Gdje se ranjivost izlaska i zalaska sunca može usporediti samo s poljupcem koji me budi ili prati u san.

 

USREDOTOČENOST

Crte tvoga lica urezale su mi se u pamćenje. Bilo je jednostavno zažmiriti i dotaknuti ti lice. Pod prstima osjetiti ogrebotinu ispod oka. Zadobivenu u jurcanju niz stepenice. Cvat voćaka oslikavao se u tvome oku koje me je pogledalo radoznalo u trenutku kad sam olovkom upirao o papir naznačujući obrise tvoga lica. Opet sam ti morao reći da se udaljiš, staneš blizu prozora kako bih mogao završiti crtež. S lijeve strane narisao sam ljiljan, a s desne pticu. Na sredini je bio oval tvoga lica. Lijep, kao matematika. Posuda stroge forme puna sladora. Kao, kao što su poljubac jutarnji, poljubac večernji i poljubac zalutali, smušeni. Laka ti noć u spavaćici od trava zelenih i visokih. Mrvice mraka smjestit će se jedna pored druge i čekati me u zasjedi. Miris tvoj vodit će me nepogrešivo k tebi. Kako se svilac dudov uvlači u svilenu košulju tako ću se ja ušuljati u postelju, u nježnost tvoga dodira.

 

ZASNJEŽENO/ZAVATRENO

S obje strane tvoga lica. Bilo kad dolaziš, bilo kad odlaziš. Polako uspostavljaš red u svojoj sobi puštajući stvarima da dođu i odu. Pa ih gledaš sjedajući čas na jednu čas na drugu stolicu osjećajući svaku promjenu topline. Svugdje nešto pomakneš, promijeniš raspored loveći zrnca svjetla koja brzo promiču. Sjetiš se valova koji se podižu i spuštaju zaustavljajući ih u mislima sekvencu po sekvencu diveći se tako ljepoti njihova nepokreta. U kuhinjskoj prostoriji mnoštvo je posuda, drvenih kutija i kalupa kojima pripada kruh, ulje i vino, a možda i po koja smokva, suha. Moguće je sjesti na stolicu i gledati kroz prozor spuštajući čas jedan, čas drugi kapak kako bi se vanjska i nutarnja slika ujednačile, ušle u mir. Pred večer još samo treba izaći ispred kuće kako bi se u nosnice pospremilo malo svježine što san čini zdravim i dubokim.

 

PETAK, 9. LIPNJA 1916.

Pisalo je na komadiću papira kojeg sam pronašao u unutrašnjem džepu kaputa kojeg nisam nosio dugo. Pokušati zakoračiti unatrag u sjećanje bilo je teško i pomalo besmisleno. Ni najstariji sačuvani predmeti iz obiteljske riznice nisu upućivali ni na kakav trag. Oskudna literatura odlikovala se mnoštvom brojeva i prikaza povijesna značaja. Bilo kakav napor tjelesni ili duhovni nije bio ni od koristi, ni od štete. Sve je ličilo na igru skrivača. Bilo je naporno, izuzetno naporno odreći se svakoga htijenja, svake pomisli, biti jednostavno prispodobiv danu i noći onakvima kakvi jesu, ući u slijed susreta slučajnih i šetnji usputnih. Biti svakom točkom u obodnici kruga. Ne tražiti nikakvu pravilnost u geometriji prijateljstva, onoga od jučer, kao ni onoga od danas. Vjerovati brojevima koji kad izađu pred nas pokazuju pravac gdje bi mogla biti sreća, ali i nesreća. Na koncu učiniti jedino što je smisleno, jedino što je moguće, pustiti komadić papira u postelju vjetra u čijem vrtlogu, trajanju, prostiranju sva je radost i svaki odgovor.

 

POTOK

U albumu starinskom bila je rasprostrta tvoja duga, beskrajno duga kosa i potok oivičen grmljem ribizla. I njihaljka koja bi čas bila s jedne, čas s druge strane fotografije. Pa onda jedan dječak razbijenih koljena. I svega još par fotografija na kojima smo se igrali lovice. Onda ništa, baš ništa. Znao sam da ih je bilo još, pregršt. Sjedio sam i razmišljao. Pa sam se sjetio. Na koncu to je i ličilo na tebe. Znao sam, sigurno, sigurno si pobjegla, negdje, negdje tu blizu, u krajolik brežuljkast.

 

KUĆA NA BREŽULJKU

Aha, tu si visoko, mislila si da te neću naći. Vidi, vidi, postavila si stol. Dvije šalice čaja i pecivo svježe. Rogušice jedna prepredena. Rad srca, tjelesna temperatura, brzina disanja, pokreti tijela, izraz lica uz tebe intenzivniji su, velikodušniji, neopisivi. Na koncu sav sam svjetlonosan, beskrajan, tih. O koliko toga stane u jedan poljubac, a koliko tek u dva. Kako volim, beskrajno volim pretjerivati. Kad se umorim, iscrpim do kraja mogu još samo grickati koricu kruha i vrške tvojih grudiju. Volim zaspati pod mlačnom svjetlošću starinske lampe slušajući te kako pjevaš u kuhinji. Kad se budim nije me više strah da te neću naći. Dovoljno je da protrljam oči i ugledam te u svjetlosti jutarnjoj.

 

SVJETLOST

Tu si. Zašto je jutro tako, tako radoznalo i želi nas probuditi. Želi li nam nešto reći o opraštanju, nevjerici, strahovima ili nespretnostima svakodnevnim. Ili nas jednostavno želi odvesti put početka. Miomirisnog. Gorostasnog. Radosnog. Dana koji stoji pred nama. Kao simbola kuće, kuće od tri vode, one jutarnje, one podnevne i one večernje. Povratak je to poeziji prvoga koraka, abecedi tišine i govora, dodira, i dodira, svjetlosti u oku. Smirenosti. Radu zajedničkom na koralju duše i vatri tijela. Ispisivanju slova u knjizi hvale i pristajanja. Kisiku, ozonu, u kojemu polagano sagorijeva žižak dana.