Stabla visine | Predrag Vrabec

KNJIGA O RADOSTI

 

KOS POTOČNI

Skakuće. Loveći okomice sunca. Uredno posložene u ornamentu jutra. Glazura jutra još je mrvičasta. Orošena kapljicama vode koja pršti odasvud i boji krajolik. Tvoreći haljinu prelijepu od prozira, titraja i trajanja kratkotrajnog. Voda sluša. Glasove drveća, biljaka i ptica. Ona poznaje kosa potočnog. Njegovu hitrinu i probojnost tanka mu i oštra kljuna. Kad se hitne u dubinu. Izroni tamo negdje daleko. Daleko.

 

VRABAC OBIČNI

Poskoči za grančicom, za bubom pokrećući svih svojih tristo šezdeset zglobova. Sveukupnost njegova tako dolazi do izražaja bez obzira na njegov skromni izgled. Tragovi njegovi na zemljištu gotovo su nezamjetni. Teško da će ih tko slijediti. Osim možda okrugli nasmijani prosjedi čovjek na svome putu svakodnevnom i običnom. Sa željom da se ponekad odmori na drvenoj klupi.

 

KULA OD PAUČINE

Tamo iza stare pletene stolice okrenute vrtu gdje se nekad pio čaj. Tamo gdje je zvuk flaute bio svečan i izuzetno, izuzetno svijetlo plav. Tamo gdje se tvoja nagost natjecala s nagošću mjeseca. Tamo gdje još uvijek prisutan je tvoj glas. Tamo gdje je otpjevan drevni koral o osmjesima kasnoga ljeta. Tamo gdje sporost i brzina jednako traju.

 

DODIRIVANJE

Kazaljke sata koračale bi kao da slijede naše usporene kretnje. Razgovor je gotovo utihnuo. Misaone sklopke puzale bi između nas poput ogromnih kornjača. Stajali smo jedno pored drugoga. Bez dodira. Držeći ljutnju u sebi. Samo bore oko naših očiju i usta ispisivale bi se nevidljivim rukopisom. Počele su padati prve kapi kiše dižući prašinu, mijenjajući teksturu zemlje. Nismo imali kišobrane. Možda je to bilo dobro. Na koncu što smo mogli. Primili smo se za ruke i otrčali.

 

VIJUGALA

Mnoga su rasprostrta po stolu. Stolu kojeg je završio majstor. Uokruglac hodeći, kretnje svoje mjereći. Ne čineći ni jedan udarac ni prejakim ni preslabim. Poštujući krvotok drva. Njegovu radost i bol. I sve zvukove ispisane na njegovu tijelu. Glas majstora je krepak, štoviše pijevan. Voli život sastavljen od sitnica. Poput buđenja ranojutarnjeg kad je dobro poći u dan. Dan u kome biljka je vitičasta i leptir bordonarančast. I još mnogo toga točkastog, prugastog, išaranog u crtežu kojim se crta dan. Onda navečer, kad zazvuče zrikavci crni, žuti, crveni i zeleni nije teško sjesti za prostrti stol. Iz posude zemljane uzeti srdelu i krumpir.

 

DAMSKI ŠEŠIR

Frizura grmolika ti je, nalik sitnom rascvjetanom cvijeću. Vrlo rijetko nosiš svoj šešir damski. Obično kad u haljini od zvijezda žuriš kroz uske zaobilazne uličice kako bi stigla u pristanište i dočekala prekooceanski brod. Oko srca osjećaš oganj i mašeš nekom tko ti se čini poznat. Kad on siđe i poljubi te ti se zbuniš i plaha otrčiš u svoj skromni sobičak. Dugo se niste vidjeli. Polako prepoznaješ njegov miris i žarke mu i blistave oči. Kad ugledaš njegovo polugolo tijelo osjećaš se kao odsječena. Grudi su ti prekrivene naborima teške svile. Bježiš od dodira. Tek kad si čula staru mornarsku pjesmu prišla si mu i dočekala jutro obasuta poljupcima. Osjećala si obiserena svim morskim žalovima kojima si proputovala zajedno s njim. Kad je postelja ostala prazna nisi bila potresena. Uzela si šešir damski i pospremila ga u tamu ormara.

 

KOLAČ

Prostorija ispunjena je svjetlošću sunčevom i vrelinom kolovoškog dana. U pećnicu ožarenu treba dodati cjepanicu i malo smrekovine. Sve se jari i teško je disati. Preko stola prebačena stara plahta obrašnjena sa sviju strana. Na njoj tijelo kolača, vijuga. Vlažnih ruku dotičeš mu bilo. Udaraš sječivom. Miče se, miče se i raste, drhturavo, sirovo, raskomadano tijelo kolača podvezano na okrajcima pupkovinom. Primaš ga, bacaš na vreli metal pouzdajući se u svoju vještinu, trud i strpljenje. Na koncu uzimaš zagorjeli krajičak i stavljaš ga u usta puštajući da usnica gornja dodirne donju. I tako još mnogo puta u nizu neprekinutom.

 

JOŠ MALO PA SMO DOMA

A da, nikako to nisi mogla dočekati. Mrštila si se kao obično zbog nekih svojih nedoumica. Popravila si šminku. Prebacila nogu preko noge. Istaknula profil nosa. A ja, ja sam se bavio cvjetnim uzorkom tvoje haljine spremajući se izreći koju sitnu laž. Posve nenadano zapitala si me da li te volim. Hm, još malo pa smo doma, rekao sam, smijući se i ljubeći te poljupcima silnim poput kiše.

 

U ZNAK ŠTOVANJA I HVALE ZA SURADNJU

Eto već se vidi more, rekla si. Očekujući da izraz moga lica bude zadovoljavajuć. No ja sam zadrijemao oslonjen o tvoje rame. Bešumno si mi dotaknula kosu sijedu. Omodrene otvorio sam oči. Nemajući potrebe ništa reći, ništa učiniti. Ljuljala si me svojim osmijehom. Crtala mi sjećanja. Sve tako dugo dok ti glava nije klonula, do moje.

 

KROZ STAKLO OROŠENO

Naziru se tvoje grudi. Složene u kućice svjetala poredanih poput saća. Koje dodiruje oko. Koje dodiruje uho. Koje dodiruje jezik. Putujući kroz vrijeme do pradodira. Ponavljajući u svakom dodiru sve dodire. Silovito, polako. Kao što to čini šuma, kao što to čini kobila siva. Kao što to čini korak lijevi kad prilazi koraku desnom. Tik pred sam dodir sve stane, staze izgube svoje obrise. Ostanu kapi koje klize niz moje i tvoje tijelo.

 

ŽELJEZNIČKA STANICA

Tu bila je klupa na kojoj sam sjedio ne očekujući ničiji dolazak ni odlazak. Istovjetan klupi, lokomotivi, cvijetu koji je rastao pored pruge. Djelić mozaika koji se stvarao i rastvarao iz trenutka u trenutak ostajući zabilježen u zrncima svjetla i tame. U vitraju nebeskom čije slike vidimo očima zatvorenim, ali i otvorenim.

 

KANTICA PIJESKA

Može se prosuti u igri udarena dječjom nogom koja u hitrini sve ruši. Lijepo je doći poslije kad mali ratnik otrči za leptirom ili nečim drugim. Istina, neko vrijeme se osvrćemo misleći da će doći odnekud. Pa se ipak, malo po malo zaigramo, očiju otvorenih, predanih igri, pregrštu crteža oslikanih u svakoj granuli pijeska. Nečemu što je tako lijepo, lijepo kao suza koja nam klizi niz oko.

 

KOŠUTA

Dotaknuti te nisam mogao. Kao ni ti mene. Na početku. Plahost nam je bila obostrana. Trebalo je odmah odustali od bilo kakvih nakana, želja. A to nije lako. Zato zglobove treba pomicati polagano prolazeći iz jedne u drugu ćeliju zraka. Vazdazeleni dan baca malene sjenke. Vremenom one postanu duže. Poput jezika omotaju nas. U jednom zalogaju progutaju nas. Skutreni uđemo u san. Jedno pored drugog.

 

ŽLIČNJACI OD SNIJEGA

Mama je za rođendan dobila vagu, kuhinjsku. Na njoj je bilo moguće izmjeriti mnogo toga, od prašina slatkih i gorkih do bobica skromnih i manje skromnih. Najteže je bilo odvagnuti težinu poljupca otisnutog o naše čelo, obraz ili ruku. Onda kad nas je tješila, smirivala naše nemire i mnoge druge nezasitnosti. Najviše smo voljeli žličnjake od snijega, one posebne, koji bi magijom njenih ruku letjeli u zraku pa bi ih svi pokušali uloviti. Gotovo uvijek bi nam pobjegli, a ona bi samo pružila ruku i dodirnula nam usne.

 

LOPATICA ZA UGLJEN

Bila je djedova. Iskovana u njegovoj mladosti, tamo u nekim ratovima iz kojih se vratio kako bi susreo mene. Naučio me igri s orasima i mnogo čemu drugom. On nije odrastao, nikad. Kad je zaklopio oči mislio sam da se igra skrivača, pa sam ih i ja zatvorio ne želeći ih otvoriti danima, sve dok mi nisu ponudili pekmez od ribizla koji je bio malo slan od suza. Već tad sam ušao u svijet mikrodimenzija. U treperavo. U maleno, maleno.

 

VELIKE NARANČASTOPLAVE NAOČALE

Nosila je moja teta Blaga. Prolazeći putem kojim nitko nije prolazio. U vrijeme velikih sparina. O noge otisnula joj se zemlja crvenica. Pred put popila je naprstak vode, a u torbi ponijela pregršt sjemenki. Takva popudbina dala joj je snagu da korača. Malo pogrbljena. Krenula je put Visočice, ka crkvi od vala krunidbenog u haljini starinskoj, crnoj, okrpljenoj. Crte lica bile su joj grube i pravilno raspoređene. Urešene poprskom od odležane kvasine. Slabost i milina na tren bi joj korak učinile nesigurnim. Baš u trenutku kad je ugledala šiljasti trokut zvonika koji je svojim vrhom doticao nebo. Klecnula je na kamenu policu puštajući Očenašu da je pridigne.

 

PREKRIVEN POKRIVAČIMA

U podstanarskoj sobi drhturavo je. Prozorsko okno obloženo je kartonima. Očni kapci ovlaženi nastoje uloviti zericu sna. Na vratima zabijen je zahrđali čavao na kojem ne visi ništa. Trebalo bi učiniti neke preinake. Promijeniti podstavu šešira. U smočnici pronaći barem kap likera od oraha. U pretincu za pisma pronaći stara pisma koja još mirišu na kruh, prešane ljubice i nečije odlaske. Grad se nije probudio. Negdje je između sna i stvarnosti prekriven pokrivačem snježnim.

 

RAZGOVOR SA ZVIJEZDAMA I PTICAMA

U vitrini je porculanski servis za kavu i čaj. Treba samo sjesti za stol i otvoriti prozor. Tako počinje služba čitanja rukopisa modrog koji ima svoje trajanje dugo. Negdje između svjetla i tame i tame i svjetla pročita se prvi znak u beskrajnom nizu. Oko/uho/jezik sažeti u žižak osjetilni ćute nutrinu svakog znaka koji istovremeno i njih iščitava. U danom momentu nema razlike između vrtuljka i patuljka. Ista ih sila, ista ih radost u zagrljaj gurka, koreći ih prijekorima sitnim.

 

KVADRAT ŽUTE, PLAVE I ZELENE

Na tvojoj je suknji narisan. Koja poskoči kad se igraš školice. Pecivo posuto prosom i sitnice još neke, ženske, ispadnu ti iz džepa. Pecivo podijeliš s pticama šarenim i skočnim, a sve ostalo svežeš uzicom tankom. Pa se zakoloturaš niz brijeg. Šuma i ošumica trče, trče oko tebe. Ne love te, već radost ti daju svu.

 

OSJETLJIVA POPUT OBLAČKA DIMA

Kišeš čim me pogledaš. Kosa ti je vezana čvrstim postolarskim koncem da ne bi odletjela. Vjetrovito je, a ti si poželjela susresti nekog drugog. Poput mladića u otrcanom baršunastom kaputu. Sladunjavog i boležljivog k tome. Kad si s njime i držite se za ruke imaš osjećaj da si progutala sirup protiv kašlja. Pa se i ti razboliš malo, jer to je tako, tako lijepo, lijepo i ljekovito.

 

DA LI BISTE HTJELI POD MOJ KIŠOBRAN

Krasnu sam mladost imala. Predahnula nisam ni tren. Kad danas razgovaram o proteklom vremenu nemam osjećaj da govorim o nečem što je nestalo, o nečem što je izgubilo boju. Ljude pitam: Da li biste htjeli pod moj kišobran? Poneko pristane. Ruku pod ruku šetamo izmjenjujući poneku riječ ili osmijeh. Kad kiša prestane padati, kišobran zatvorim.

 

TAJANSTVENA KAO NOĆNI ORMARIĆ

Teško je bilo izmamiti tvoj osmijeh, pogotovo kad popravljaš kragnu zimskoga kaputa pred izlazak. Zato sam tanjur s vrućim odlomljenim kruhom na kojem se istopila mast ostavio na stolu i otišao. Nisam se iznenadio kad sam malo kasnije kaput pronašao u predsoblju prebačen preko stolice, a ti si spavala u drugoj sobi. Sjeo sam nasuprot tebe čekajući da otvoriš očne kapke. Kad bi se probudila uvijek bi se smijala i gledala me. Ja bih rekao jedno od tvojih šest imena i otišao u sobu u kojoj je svirala muzika, pa bih plesao katkad sam, a katkad s tobom.

 

ANĐEO MALIH KRUGOVA

Sigurno liči na tebe. Vidljivu u nevidljivom. Otrčalu i dotrčalu istovremeno. S kapicom i bez kapice. Kad stojiš, stojiš ispred mene, pa se dodirnemo usnicama. Upravo si mi za rođendan kupila sportske cipele. Meni koji te nikad ne mogu sustići. A ja sam tebi poklonio pregršt voćki koštunjičavih. Pa smo otišli kod tvoje bake na obrok bljutavih žitnih kašica. Po povratku zagledali smo se u nebo. Povlačeći glavne i sporedne linije u unutarnjim i vanjskim poljima. Tkanje je ispalo lijepo, prikladno za bakin stolić.

 

SLAGALICA

Dugmad sačinjena od smole, sumpora i bakra razbacana stoje na starinskom stolnjaku. Kao znak igre koja je izgubila svoje igrače. Svjetlost u sobi se mijenja upijajući se u stvarima oblikujući ih. Vrijeme li je, ući u sobu ili pustiti da ju zastre mrklina. Frane/Jure/Mate čekaju da o podne soba omodri od blizine mora. Oči im osvjetlane, kovrče zaigrane. Čekaju, čekaju još samo na te da uđeš i na stol baciš botun, onaj najljepši od srebrana oslikan mornarskim sidrom.

 

MED I VANILIJA

U blagovaonici bila si sama, slažući tanjure na stol prije nego pristignu gosti. Pri tome pjevala bi pjesme tonova visokih. Mada si znala da bi svaki čas netko mogao naići prenula bi se pri nečijem ulasku gledajući ga upitno. No dovoljno je bilo da te dodirne za ruku ili obraz i sjedne za stol. Bila si visoka i snažna s djetinjim licem, puna dobrote. Četiri desetljeća radila si kao konfekcijska radnica. Slagala pasice, potke, ruže od tekstila rumenog. Miješala bi heljdino i bijelo brašno. Pred počinak skupljala jabuke pale na zemlju. Izrađivala nam vjetrenjače od papira. Tugu otklanjala, pogledom. Poklone primala, nehotice. Više radi nas. Kako bi kolač bio slađi, ukusniji.

 

NAŠ PRVI SASTANAK

Tog dana probudio sam se ljut i otišao sam u školu bez doručka. Još mi se je drijemalo i bio sam promrzao. Bio sam osmogodišnjak. Nisam mogao zaboraviti Matildu. Onu koja me je poljubila jučer, u obraz, na brzinu, za vrijeme odmora. I to u haljini istkanoj od niti raznobojnih. Šutio sam dugo u noć ne mogavši zaspati. Pred jutro, zaspao sam. U vremenu tom kratkom, prije nego što mi je svjetlost dodirnula kapke, putovao sam od jedne do druge zvijezde i svugdje sam vidio nju zaspalu, s kosom od sviju boja. A ja je nisam mogao dodirnuti. Onda na ulazu u školu ugledao sam Pavla brkatog kako viče, galami, tjera nas da uđemo u školu. Trebalo mi je malo, sasvim malo da uletim u razred, kad sam se osvrnuo i ugledao je u majici smeđoj, oslikanoj ružama žutim.

 

NIJANSE RAZNOLIKE

Stoje s ove i s one strane. Dekoracije. Slikopisa. Išarane misli koje samo slijede linije tvoje lijeve i desne dojke. Pa se prekopicnu, poskoče u oval u kome nema trajanja. Metafizika je tu sporadična pojava. Ne mogu ništa, ništa do li da ti ponudim tijelo tetovirano krivuljama nečijega davno zaboravljenoga imena. U ono vrijeme kad se samo pjevalo ili šutjelo. I kada je dodir bio samo dodir. A ono što je slijedilo bili su samo ambijenti svakodnevnog življenja koji su se mijenjali kao šeširi koje je odnosio vjetar.

 

LJEPOTA OBIČNOGA PLATNA

U njegovoj je praznini. Kao i u košulji noćnoj u kojoj se naziru tvoje grudi. A ti si, ti si ta koja slikaš i oslikavaš me svakom svojom kretnjom. I sve, sve to skupa traje kratko i okratko. Tek trenutak, kad ti kapljica sunčeva svjetla dodirne pjege na licu koje bježe od mene. Pa trčim za tobom kao pastir, dodirujem te, ljubim, ljubim, i ljubim.

 

RUPICE

Tu su na tvojem licu, nevidljive gotovo. Grupirane pokraj madeža. Blizu velike zlatne naušnice. Riđokosa si, jakih obrva. S tobom je moguće poći na put. U podneblja sa zagasitim svjetlom. Najljepše je kad zažmirim, a ti me dotakneš za ruku. Tad vidim, tad ćutim tvoje lice koje mi se približava i dotiče me. Hladnoćom, vrelinom.

 

PROBUDIO SAM SE SAV NAJEŽUREN

Baš se skupilo sve bez ikakvog povoda. Nisam mogao odgovoriti ni na jedno tvoje pitanje. Čitavu noć u susjednom stanu zvonio je telefon. Drva za ogrjev bilo je malo, a peć samo što nije zgasnula. Pokrio sam se s dva, tri stara pokrivača i pokušao zaspati. Sjetio sam se naših razgovora o disciplini i odanosti i mojoj potrebi da ti svaki dan donosim cvijeće. U jednom trenutku rekla si mi da sam preintelektualan i hladan. Da imaš potrebu ući u praznu sobu i gledati svjetlost kako klizi po mome tijelu mijenjajući i oblikujući me za svaki trenutak koji dolazi. Ja sam se bojao takve nagosti. Želio sam da svaki dan liči buketu cvijeća kojeg sam izabrao. Na stolu si mi ostavila poruku da se vraćaš, sutra. Bojao sam se, imao sam potrebu pobjeći, pohraniti se u jake alkoholne kupke. Ali nisam. Probudio sam se naježuren sav osjećajući miris tvoj blag.

 

ŠPULICA KONCA

Kotrlja se uvijek u društvu finom tkanina raznih. Ubodi igala koje slijedi nit konca točni su, precizni. Oblikuju odoru običnu ili svečanu. Tako je moguće odjenuti prsluk sivi ili suknju valovitu boje polarnoga svjetla. Papuče kućne vezene sitnim vezom ugodu čine svakome trenutku. Ako mentol kolač uresi bjelinu tanjura to prigodu može učiniti svečanom. Pomisao na san tad je daleka. A bude li izbor pidžame odveć složen i bolan nagost duge i mračne zimske noći treba prihvatiti s mirom i smiješkom na licu.

 

ČOVJEK KOJI JE DONOSIO KRUHOVE

Svaki dan prođe istim putem bez obzira na vrijeme. Hodajući polako prostorom između drveća. Slijedeći neku neizbježnost koja je samo njemu znana. Bez ikakvog vidljivog znaka umora. Katkad malo nakrene glavu i osvrne se, pa pođe dalje. Ipak trag pohabanosti prisutan je na njegovu licu, odjeći. Na potplatima cipela kamenčići, travke s udaljenih brda, planina. Ritam ruku naizmjeničan, postojan. On je onaj koji ne želi biti na jednom mjestu, ali će se uvijek vratiti od tamo, od tamo odakle je krenuo. Trag svjetla na njegovu šeširu izmijenit će se kad iz mrkline uđe u dan. Na tablici boje/zvukova, dodira/teksture sve to neće prouzročiti veće promjene. Ne veće od onih kad ptica proleti kroz prostor.

 

BIM, BAM, BUM

Bim, bam, bum. Lonac je pun, a ni škatulje nisu prazne. Mada stoje naglavce i svakako još. Klasični štof ljepotu ističe tvoga struka. Teško se tad živjelo i radilo puno, ali se vremena našlo za igru i zabavu. Bim. Bam. Bum. Kako, kako rumena si, okružena sjemenkama, šišarkama i cvijećem. Tko će samo prvi poskočiti i baciti kost u zrak i čekati da padne na pravu stranu, onu koja pobjeđuje. Hop. Hop. To ti si. U zamahu ruke, sva. Kosa ti zakićena brzinom vrtnje. Žongliraš s tri zrna žita na vrhu nosa. Kad medna rosa oplahne ti nosnu sluz kihneš, kihneš jako. Tako jako da svi okolni brežuljci ocvjetaju cvjetovima narančastim, narančastim, narančastim i žutim.