Stabla visine | Predrag Vrabec

KNJIGA O POČETKU

 

SVUGDJE SAM IŠLA, LIJEPA SAM BILA

Na visokim, visokim cipelama katedrala. Nespremna odreći se bilo koje spoznaje, slijedeći svoj unutrašnji destruato. Nešto što je pogubno i lijepo. Za držanje, za čistoću pogleda. Kad dodirujem lice na vršcima prstiju mi tama, zlato i krv. Nitko me ne može sustići kad prolazim ispred kuća, kao što psi prolaze. Paketiće sjećanja omotane vrpcama lijeposivim ostavljam stajati na polici sve dok ih nehotice ne gurnem u stranu. Sve to kako bi se lišila tereta i rukom tankom i čvrstom dodirnula prostor pred sobom. Nije to grubost, to je samo strah i slabost. Bojazan biti poslušna, poslušna iz ljubavi. Plaha reći: Volim te, volim te tako vijugava, zaspala na djeliću moga vrata.

 

GOVORI SE JEDINO ONDA KAD SE MOLI, ODNOSNO PJEVA

U međuvremenu. Hoda se dugo do svratišta po nevremenu. Sve dok kapi kiše koje klize po licu ne odu u zemlju koja voli stope prolaznika. Nekolicina u pozadini hoda sporije i treba ih pričekati. Oni sa sobom donose obrano lišće, plodove šume i tek izgovorenu tišinu. To je dovoljno da se stane i pojede skromni objed. Poslije toga bit će dovoljna dva, tri duga koraka da se u sumrak stigne u kamenu izbu i prostre na ognjište par suvaraka koji nosnicama daruju miris i toplinu pa je lako zaspati izgovarajući hvalu danu koji je prošao.

 

KRESIVO

Opaziti svjetlost nije bilo lako. Noć se već oblikovala u zrnce bibera. Zato je trebalo lulu ražariti. Oganj vatre potaknuti. Kako bi noć bila dovoljno duga i blagotvorna za nakane posvećene i ponizne. Uskrisiti riječ kako prvu tako i zadnju, posljednju. Onu od ovoga i onu od onoga svijeta. Ružolik jezik donosi sreću svakome danu ne libeći se dati okolnostima raznolikim osjećaj prijatan i jestiv. Neka nam čelo bude označeno znakom križa i tišine, a u pećnici neka bude kolač od svih događaja koji bi da nas prenu, dimu u jutro rano kad dolazi otac. Na stolnjaku bijelom neka bude prostrt dodir od sviju naših ruku i zdjela neka bude juhe puna, rezanaca rumenih, zlatnožutih i kvrgavih, malo. Tako da se naše oči zaklope od miline, a usne gotovo neprimjetno izgovore: amen.

 

ŠKOLSKA PLOČA

Ograničenost/neograničenost. To me muči kad ispisujem formulu kredom. Naime napisati formulu neba nije tako lako. Prvo, potrebno je zaboraviti pisati. Zamijeniti školsku ploču onom većom, onom od svemira, onom od beskraja. Proći kroz Hymnos ostavljajući košulju tijela kao nepotrebnu. Prije toga redovito i iznimno mnogo vježbati kako bi jačina volje i milosti bila dovedena na odgovarajuću razinu. Sjetiti se svojih roditelja, Marije i Pavla koji su spremni pružiti svaku pomoć. Nebopis tad će biti prekrasan i nevidljiv, osim onima koji ga gledaju iz srca nutrine.

 

CIPELE ZA SVADBU

Hoću li s tobom plesati večeras kad se krugovi vatre slože na nebu. Mjesec svečan u fraku noći čekat će samo pravi trenutak da svojom svjetlošću ukrasi trepavice tvoje. O znam, ti dotrčat ćeš koracima silnim, smetena još malo. Tad pružit ću ti ruku i osjetiti da si tren prije dirala krijestu morskoga vala. Pogled tvoj zato neću moći uloviti lako, jer on još uvijek plovi s galebovima u beskraju otvorenog mora. Cipele plesne slijedit će dvokorak tvoj u nužnost koja pred nama stoji kako bismo uspostavili odnos tišine i buke svakodnevne. Uz tugu i smijeh, uz okret hitar ili spor u kome se pozadina dana mijenja prema nijansama sandala u kojima hodaš gledajući me u oči pri dolasku i odlasku.

 

RODNICA KIŠE

Od dubine. Od visine. Sve je isto. Svetkovina. Raguz Mate uzima Zaguz Luciju za ženu zakonitu. Kruh se prelomi, na dva dijela. Sol s usana skida se poljupcem. Minute kratke i duge poslagale su se jedne pored drugih čekajući na svoj red. Ona koja hodajući pleše promaknut će sobom. Vlažnom. Prozora orošenih. Očiju nasmiješenih, očiju suznih. Držanjem svojim govoreći o onom što se ima zbiti kad devetnica bude izmoljena, isprošena. Uz bol, uz vrisak, uz plač. Kiša. Kiša. To ime smo joj dali. Sad trči, trči okolo nas kose raspuštene.

 

ČOVJEK KOJI KROJI OBLAKE

Hodajući unatraške, visoko podignute glave. Zastane, pričeka lokomotivu da prođe. Otpuhne dim ili dva iz lule. Podigne ruku iznad glave kako bi dotaknuo nebeski svod. Udaljenost od površine zemljane svega je pedalj, ako se crta između oka i neba malo skrati, što je moguće ako se zažmiri na jedno oko. Crtež precizan moguće je izraditi. Po kojem će se iskrojiti oblak svaki. Potrebno je pripaziti i na detalje kao što su točkice, crtice, strelice, vijuge i čitava koloratura duge u koju može biti odjeven jedan oblak. Okrenuti glavu ovako i onako, zatvoriti, otvoriti oči, trčati, pjevati, plesati, sve, sve kako bi igra potrajala, potrajala barem pet i pol minuta.

 

KRUH ZAMOTAN U ČISTU KUHINJSKU KRPU

Poteškoće u životu gotovo dođu same. Zato je potrebno obilno doručkovati. Čvaraka i luka, kruha i soli, livada i pjesama. Tad se može dogoditi sve, onako kako se slože kosti bačene u vodu. Prsti prepoznaju toplo i vlažno, hladno i suho. Mikrokozmos nutrine, ali i vanjskoga svijeta. Potrebu da se katkada odjene kabanica, a katkada uzme suncobran. Za večeru tad se pojede još jedna kriška kruha premazana maslacem uz gutljaj ili dva čaja. Onda kruh zamotan u čistu kuhinjsku krpu treba pospremiti u drveni ormarić.

 

OBLIK KLJUČA

To je ono što otvara i zatvara. Ono što je s nama od početka do kraja i opet. Kao susjeda koja će pozvoniti na vrata i popiti sa mnom kavu. A ja ću zamišljati što se nalazi iza njenih sunčanih naočala. Ne znam, ne znam kako, ali razgovarat ćemo o željeznici. Baš u trenutku kad ću krenuti prema njezinom obrazu kako bih je pomilovao reći će da se osjeća loše, vrlo loše. To će me dovesti u neku vrstu škripca. Doduše bit će mi malo lakše kad saznam da je već duže vrijeme uzrujana, tamo negdje od 30. svibnja 1944. godine, ali sa sigurnošću mi ne može reći koji je tada bio dan. U takvoj situaciji reći da je bio četvrtak bilo bi možda odveć pretenciozno. Pa sam jednostavno pokazao crtež vlaka koji sam nacrtao grafitnom olovkom. A onda sam se ohrabrio prostirući pred njom pregršt crteža, učinivši kretnjom neprimjetnom da vlak krene. Bila je vesela, neopisivo. Mojem ponosu nije bilo kraja. Kuražan poljubio sam je hitro. Poskočila je, o kako je poskočila, trepnula i rekla mi da mora ići jer osjeća se loše, vrlo loše.

 

UŽARENE KUGLE ŽELJEZA

Želiš znati kuda sam taj dan otišao ostavljajući sve za sobom u neredu, u kaosu. Otišao sam prijeko u trgovinu kako bih kupio nešto što bi me radovalo, a znao sam da to ne smije biti alkohol jer to bi me ubilo. Kupio sam časopis s mnoštvom fotografija, tvojih. Na svakoj od njih oblačila si čarape. Nisam primijetio kako se dan odužio. Pronašla si me po stvarima koje sam ostavljao za sobom, bačene na podu, obješene o prozor, o ogradu. Vidjela si što je u meni burno, burno i stvarno. Nije te bilo strah razgrnuti kišni zastor tuge u mojim očima. Ponuditi mi u zamjenu tek jednu svoju suzu.

 

RITAM HODA/RITAM ZEMLJE

Nisam te mogao pratiti. Kad sam te pokušao zazvati glas bi mi zadrhtao. Stalno bi mi nešto promicalo ispred očiju. Nešto što je davno otišlo od mene, a sada se iskralo, iz ladica. Po navici otišao bih na kolodvor i sjedio na klupi. U svim ženama koje bi nagnule glavu i popravile kosu prepoznao bih tebe. Kad bih se dignuo i otišao na tramvaj više se ne bih ničega sjećao, ali bih zato opet sutradan otišao na kolodvor. Nekako sam uvijek sanjao biti slijepim putnikom na teretnom brodu. Vjerovao sam da je to isto kao biti u utrobi majke. U jednom trenutku izađeš i ugledaš svjetlost svijeta. Onda koračaš dok nekoga ne susretneš.

 

VELIČANSTVENA NAMJERA

Bio je 3. ožiljak 2008. godine kad sam morao odustati. Od umora, od alkohola, od starosti. Vidio sam tvoj obris u daljini kao niz točkica koje su titrale. Nisam ti mogao prići, ali ni pobjeći od tebe. Izudarao sam svoju utrobu. Samo onaj koji me bespogovorno voli mogao je primijetiti pritajeni sjaj u očima. Shvatiti moju potrebu potpune osamljenosti. Nečeg što je moguće kada čekam vlak na željezničkoj stanici u kojega neću ući. Tada jedino osjetim to uzajamno dodirivanje. Nešto što mi govori o majci, moru i oku tvom, lijevom i desnom. Nešto što je bilo davno u bolesti na otoku pred jutro kad nisam mogao otvoriti ni oči ni usta, a opet sam ćutio modrinu koja me je liječila, kao i kapljice zvona i zvonaca koje su mi posipale lice vedrinom. Nešto što mi je poslalo brod koji me je doveo u luku pred kuću u kojoj si ti zaspala.

 

ESENCIJA PANDŽE

Ogrebi me, duboko. Odreži mi radost, škarama. Baš kada u 15:15 beskrajno veseo gledam kako odlazi brzi vlak za Kotoribu. Što to, što to imaš u svojoj torbici. Ti zlato vila. Koji su modaliteti u pitanju. Između. Onoga što si mi govorila jučer i onoga što mi želiš reći danas. Podsjećaš me na vijavicu koja se utrkuje u praznoj posudi. Od muke natočio sam si lijevom rukom. Vraćam ti tvoju bilježnicu, iskrižanu, ispravljenu tako da se sva crveni. Otiđi. Ostavi me. Tu na željezničkoj stanici kako bih umro kao Lav Tolstoj.

 

ISCRTAVANJE RAVNALOM, KUTOMJEROM I KREDOM

Smjerno pomiču se ruke nastojeći u svakome pokretu održati ravnotežu i sklad. Idem za svakom sjenkom, za svakom zrakom. One me vode kroz gradivo, kroz dimenzije, upoznaju me s kućama prozora modrih. Sa svime što me gleda, čega me je strah, ponekad. Tako da mi srce zastane. Glavu polegnem na vodoravnu plohu. Umoran od brojanja zvijezda zaspim. Kad probudila si me gledao sam te razrogačenih očiju gledajući i dalje u zvijezde, vjerujući da putujem iz jednog sazviježđa u drugo. Posjela si me ispred velikog ogledala držeći me za ruke, pjevušeći pjesmu o mreškanju mora i brodovima koji plove od luke do luke. Tek tako, ni zbog čega zapjevao sam s tobom osjećajući i muku i blagost. Kleknuo sam pred tobom i zaprosio te, za ples. Bio je to žustri abandonato koji se pleše s kraja na kraj sobe.

 

AIR BRUSH

Ne mogu vjerovati u to što vidim kad okrećeš lice na lijevu, pa onda na desnu stranu. Jednu stranu diralo ti je sunce, a drugu nije. To je bio trenutak kad si bila odsutna, radosna, gledajući sa strane kroz prozor čekajući da se vratim s puta. Konačno sada si bila tako različita i morao sam te poljubiti najmanje dva puta kako bih znao tko si ti. Radovalo me izlaziti s tobom u jutro rano i u kasnu večer odjevenom u kostim oslikan trešnjama. Volio sam odlaziti i u trgovinu japanskim namještajem gdje bi se prema nama odnosili s velikim uvažavanjem bez obzira što sam nosio jednu žutu i jednu plavu čarapu. Beskrajno me je radovalo kad si mi za rođendan poklonila ljubičaste baršunaste sobne papuče. Kad sam jedno jutro obrijao samo lijevu stranu lica pogledala si me i rekla mi da sam lijep. To je bilo dovoljno da izađem na ulicu bez ikakve bojazni.

 

KONJIĆ SA SVILENOM KOSOM

O tražim, tražim ga dugo. Pa on odjedanput bude tu, zanjihan. Uzastopce, bez ikakvog umora. Ukomponiran u prostor koji ga oplahuje. Pomicanje svako proizvodi zvuk škriputav kojeg prati otkucaj sata. Nogavice hlača pokupile su prašinu podnu. Tako je u njima ispisana povijest koja se vremenom oblikuje u bajku koja se onda priča iz noći u noć.

 

POGLED U OČI GLAZBALA

Na notnom papiru ispisani su zvukovi koji se bude na najmanji dodir glazbala. Isprva se rastrče u prostor tražeći jedan drugog. No to traje kratko kao i škripanje stolica u dvorani. O, došli ste, ma nije moguće veli nam svaka snizilica i povisilica. Tad je osjećaj lagodnosti potpun i moguće je zaklopiti oči na tren. Tišina oplahnuta melodičnošću utkala se u frizure slušača koji plove kroz prostor. U svakome pulsira jaje zvuka. Svatko je putnik na prekooceanskom brodu koji sluša, koji gleda, koji dodiruje valove ogromne u sebi i uokolo sebe. Kad se u mjeri vremena vibracije zgusnu nastupi umor. Glava klone, kapci se zatvaraju. Oči glazbala gledaju nas u tišini.

 

ODAKLE DOLAZI SAN

Dobro smo se nasmrzavali tako da je sama pomisao na dom, krevet i šalicu čaja bila dostatna da nas otopli i naš hod učini žustrijim. Čim smo u nosnicama osjetili miris kućnoga ognjišta još smo pohitali i za čas smo stigli u zagrljaj dragih nam ukućana. Teško je bilo izbrojiti sva jela i pila i dragost otpjevanih pjesama, osanica tek što nije stigla. Pidžama boje gorskog potoka bila je najprimjerenija za prileći pod poplun mekan. No san nikako nije stizao. Trebalo ga je potražiti u nekom kutku. On se je sakrio, dobro. Pa su dolazile misli, razne. Hihotave. Gurkave. Žviždave, čak. Kako zaspati. Brojati vlakove, mušice ili štogod drugo što je moguće ugledati u krajobrazu. Oči bi od toga postale velike, velike i prazne. Otputovale bi daleko i ostavile nas stajati kod prozora. Zajutrilo bi. Prije korice kruha trebalo je izmoliti molitvu, onu, onu bez riječi.

 

ZAMAKLA ZA UGAO

Baš ti si. U papučama smrknutog pogleda. Ušuljala se u međuprostor iz kojeg vršak nosa ti viri tako da je moguće uz malo hitrine poljubiti te i pobjeći. Slamčica neka lebdjet će dok ne padne na tlo. Pričekat ćeš i krenuti niz ulicu gledajući zrak, oblake. Usput stat ćeš pred izlog tražeći nešto za sebe. Nešto lagodno, meko što će ti olakšati život svakodnevni. Kako bi mogla prihvatiti sve što će se dogoditi između nas. Kako bi srčika ljubomore, tuge nestala. U trenutku kad se odraz naših lica susreće na plohi gdje blizina daha govori o istovjetnosti naših želja.

 

MORE TE DALO SEBI

Ispod maramice natopljene suzama ništa nisam vidio. No nije bilo razloga izaći iz te mokrine koja je tješila i boljela. Spajala nas poput membrane, tanke i nježne. O podne obrazi su već bili vreli. Blagost vode prijala im je. Trebalo je još samo odškrinuti prozor i vazu modru staviti nasuprot modrine neba.

 

NAUŠNICE OD PROZRAČNOSTI

Sakrile su te. Dogodilo se to u sobi s pogledom na dvorište kad sam sjedio nasuprot tebe. Upravo sam završio članak kad sam primijetio da te nema, misleći da si tu negdje blizu izašao sam pred kuću. Predan divotama usputnim zaputio sam se nešto dalje. Na povratku umoran zastao sam u breziku i zaspao od šumora i treperenja grana. Podne je već minulo kad sam otvorio oči. Tako da je trebalo pohitati kako bih na vrijeme stigao na ručak. Veselio sam se okruglicama sa šljivama koje si mi pripremila. Glas kosa koji me je prepoznao nagovijestio je moj dolazak kući. Kuća je bila u pjeni od zraka. Potrčao sam u susret, u zagrljaj. Ali ne znam ni sam kako, promašio sam je. Primijetio sam je malo niže kako se utisnula u krajolik. Čim bih pritrčao ona kao da bi nestala, i tako svaki put. Odustao sam, sjeo i čekao da se spusti večer. Tek kad je nastupila potpuna mrklina krenuo sam hodajući dugo kroz noć. Kad sam ušao u kuću dotaknuo sam svjetlost boje mjedi. Čuo iz druge sobe tvoj glas vedar i prijekoran. Sjeo u kuhinju i pojeo okruglice, hladnjikave. Ušao u sobu i rasprostro plašt nasuprot zvjezdana neba.

 

ŽENA KOJA SKUPLJA SUHO GRANJE U ŠUMI

Podigla je glavu, pogledala me. Kosti lubanje bile su joj vrlo izražene. Puteljak je bio uzak i morao sam proći pokraj nje. Nisam bio svjestan trenutka kada sam se pomaknuo i zakoračio naprijed. Na njoj je bila odjeća od starine, neprepoznatljive boje i oblika. Ali ruke su joj bile čvrste i tanke. Osjetio sam to kada me je dodirnula ovlaš. Htio sam otvoriti usta, izustiti štogod, ali sam odmah shvatio da tu riječi nema mjesta te sam produžio dalje. Hodao sam dugo kroz noć ne osjećajući ni u jednom trenutku da sam sam.

 

SUKNJA OD MEKE TKANINE

Prebačena preko stolice. Čeka prvu jutarnju zraku sunca. Preslikanu s tvoga lica. Čija ozarenost prosipa se po sobi čineći je svijetlom, pikturalnom, punom škriputanja. Soba se sjeća kad si prošla. Još uvijek puna je crtica, treperenja. Nježnost i grubost ostavili su tragove. Pregibi i zglobovi sobe iskazuju svoju lomnu strukturu i osjećaj za tankoćutnost. Sjećaju se kad si stigla s jatom sićušnih ptica u kosi, kad ste htjele odletjeti nekamo. Pa ste udarale o zidove, o prozore, o sve. Soba se uvijala, povijala, ljuljala. Počešljana vjetrom koji si joj ti donijela otvorila je sva vrata, sve prozore i pustila te da odeš.

 

PRVI BIJELI JASMINI

Dotakli su tvoje usnice. U trenutku kad si stajala ispred mene i izgovorila riječ: nikad. Nikad kiša ne pada u ovo vrijeme. Nikad ne dolaziš tako rano. Nikad ne dolaziš bez cvijeća. Tad sam otvorio prozor što je poboljšalo našu konverzaciju. Pa si izgovorila ma daj, ma kako si to mogao, ne nije to moguće, da znala sam, no ma dobro vidimo se, ajde. Hodi već jednom prošetati psa. Kupi kruh, raženi. Pazi da te ne ulovi vrtoglavica, podnevna. Kupi si kuglice dvije, sladoleda. Nemoj otići u svatove, a da mene ne pitaš. Zrno pšenično moje.

 

OSTANI SA MNOM

Pratila sam te od zvijezde do zvijezde, od vode do vode, od tišine do tišine. Unatraške hodala kako bih izbjegla vrijeme čekanja i očekivanja, bolan sadržaj svake minute, krvožilne. Čuvala u džepu sitne kovanice, za milodar. Gledala lutke u izlogu kako mi se zagonetno smiješe. Sjećala se davnog školskog izleta na kome si razbio koljena. Trenutaka kad sam se čudno oblačila radi tebe. Bila sklona čestim rizicima gubitka života. Skvrčena, nijema. Lišena strpljenja. Uvijek spremna na bijeg od nekog ili nečeg. Sjećam se kako sam jurišala na tvoju kosu i otisnula ti poljubac o tamnomodre usne. Zatvorila bih vrata sobe, a kiša bi počela padati, sve do jutra. Još neprobuđena, poluzatvorenih očiju ugledala bih kako stojiš ispred prozora u mozaiku jutra. Pa mi dolaziš polako i sjedaš na krevet. Ruku isprepletenih u tišini gledamo prazan stakleni vrč na stolu kako se puni, puni zrakama sunca.

 

ŠALICA

Ona duboka kao i ona plitka stoje tu negdje na polici, drvenoj. Do polovice odgrnuta je tama u šalicama praznim. Jezik mrak dodiruje, rado. Skriva se, klizi, klizi. Sa željom da negdje od nekog bude pronađen, pa potom izgubljen, odmah.

 

LINIJA OVALA

Nekako mi se čini da bih trebao krenuli od modrice, one na koljenu, pa do one na čelu. Prisloniti lice i tu ostati. Na putanji dodira. Zureći netremice u oblake. Koji u sebi nose kapljice kiše koja će pasti na nas, negdje, negdje između naših usana koje će podijeliti slatkoću prvog jutarnjeg dodira.

 

LICE, GLAS, INSTRUMENT

Nestrpljenje neće pomoći. Oblik, snaga, možda. Negdje pred jutro. Dah je kratak. Oči umorne, bolne. Pišeš mi pismo. O svemu nevažnom. O koracima sporim. Od tebe, meni. U ovome trenutku. Sunce i kiša. Iscjeljuju rane, modrotamne. Od udaraca grubih. Kuća miriše. Od vjetra prolaznog. Tvoj obraz strujonosac poljupca je moga, jutarnjeg i večernjeg.

 

JEDNOSTAVNOST, CJELINA

Potrebno je obići okolo kuće kako bi se pobralo bilje za čaj. Sjelo na klupu ispijajući gutljaj po gutljaj. Pas bjelovuni doći će i prisloniti glavu. Preko vrha planine prebacivat će se dan i noć kao preko obraza jednog te istog lica. Zrak je još uvijek hladan i pun sunca tako da ga je moguće razrezati i pojesti. To je dobro za čvrstinu čeljusti i izgovor jasan. Svakog glasa čija je kristalna struktura sastavljena od vibracija trenutačnog i netrenutačnog svijeta. Od zemlje i neba koji se sljubljuju svaki puta kada dan prelazi u noć. Sve je to prostorija s međusobno povezanim detaljima. Resi je srebrni ornament sastavljen od suza, otopljena snijega i pljuvačke zvjezdane. Zato je potrebno odjenuti kožuh na čijoj je poleđini ispisan izračun udaljenosti Zemlje od Sunca i krenuti na put.

 

BOGDANA

Dano mi je bilo taknuti tvoju ruku malenu kako bih se sjetio svega, svega čega sam se trebao sjetiti. Pa i plavog dječjeg kaputića s kapuljačom koji je nekad bio moj, a sada je tvoj, iako je modrina drugačija sada malo, a gumbi su nekako, nekako ženstveniji.

 

TREBALO SE OKUPATI U RIJECI

Nevidljivoj. Zapisanoj u sjećanju. Koja može biti vidljiva očima djeteta i onoga koji vidi očima djetinjim. Gdje usporednice u beskraju završavaju, gdje pretpostavke ne postoje. Samo iskanje stalno. Vretenasto.

 

CRTOPIS

Na snijegu sam ispisao tvoje ime. Pahulje prekrile su ga i više ga nisam mogao naći. No nisam mogao otići. Ostao sam. Ostao tako dugo dok me snijeg nije prekrio, svog.

 

NACRTANE ŠUME

Ne mogu izaći iz svog kaputa, jer tu je tako toplo. Grafitom nacrtat ću šumu gustu na bjelini papira. A onda ću se odsanjkati do ruba papira i tu čekati, čekati medvjeda bijelog.