Stabla visine | Predrag Vrabec

KNJIGA O VODI

 

VODA

Kad sam te prvi put vidio nisam se plašio. Gledala si me kao što sam ja gledao tebe. Bila si posve prozirna. Nalazila si se tamo gdje te nisam očekivao. Na sredini sobe. Trepnuo sam par puta za redom. No i dalje si bila tu, u svome valu, u svojoj nježnosti, bez želje za dodirom, bez želje za pokretom. Stanovala si u mome oku koje je nesmotreno ispustilo suzu. Kako bi mi pokazalo kako si lijepa, lijepa.

 

VODA

Nijanse plavog i neplavog. Grljene i razgrljene. Posložene u tišini prostora. Drhtave. U okviru godišnjih doba. Prije rođenja dječakova. Prije dolaska djevojke s prozirnom naušnicom. Prije početka plesa. Prije prvog dodira usana. Prije dolaska ciganke. Voli, voli te Momo, rekla je. Prije nego je kava uzavrela. Prije nego što je bio 17. ožujak 1959. godine. Prije nego što je ispisana bilješka zelenom tintom. Prije nego što su svi otišli iz prostorije. U kojoj su ostale samo nijanse plavog i neplavog.

 

VODA

Krugovi, u vodi. Mogu nas podsjetiti na iznenadan i nasilan pad u crno, na korake koji se udaljavaju, pa se opet vraćaju, nenadano. Na duboku zdjelu u kojoj nema ništa osim odsjaja večernjeg sunca. Na boravak u šumi u tamnoj noći kad udaljena zvijezda pokazuje da postojimo i svojom dalekom i hladnom svjetlošću nam oduzima strah. Pa ujutro, još uvijek plahi, ali radosni istrčimo na livadu i bacimo kamenčić u vodu.

 

VODA

Lov ribe varalicom iziskuje umješnost. Skicu sačiniti treba od pokreta nježnih i fluidnih, a opet odlučnih. Opremu treba izabrati za čekanje dugo. Između dva treptaja oka. Kad poleti riba poletuša. Raskoš krljušti njenih rasprostire se po tkanici dana. Otkucaj srca je buran, bije ko doboš. Metal hladni, žustri, treba dotaknuti osrčje kako bi bure nesuzdržane radosti šuštale. Kako bi prevladao razum. Kako bi se pripremio stol za svetkovinu. Negdje u hladovini. Sa stručkom mirisna cvijeća u bokalu punom vode.

 

VODA

Kad te se pokušam sjetiti uzimam čašu vode. Odmah osjetim blage riječi i teške riječi. Izrečene u vlažnim šumarcima. U magličastim košuljama noći. Pri prelasku mostova. Kad su se susrele ženska i muška sila. Koje bi mijenjale strukturu stvarnosti iz trenutka u trenutak. To bi se obično događalo u rano proljeće kad se sve budi. Kad su vode hitre, ali još pomalo mutne. Kad se u njima čuje šaptanje zime koja odlazi. Kad bi ne znam iz kojeg razloga stajala ispred mene zakopčana do grla hlača uvučenih u čarape. Kad je bilo teško od tebe izmamiti poljubac. Kad si iz neobjašnjivih razloga rekla: Papir upija vodu. I bojicama vodenim nacrtala si mi cvijet. Crtež si ocrtala kontrapunktom crnog i bijelog i stavila mi ga iznad uzglavlja gdje i danas stoji.

 

VODA

Slijedeći te, slijedio sam uske vodene prolaze u sezoni kiša kada je krajolik nalikovao prozirnoj čipkastoj haljini. Sijevalo mi je u lijevom ramenu. Ritam zaveslaja bio je usporen. Zglavak ruke bio mi je krvav, omotan djelićem tvog bijelog damastnog šala prepletenog nitima sedefno plavim i zelenim. Nitima koje su jedino svjetlucale u ovoj noći. Podsjećajući me na trenutak kada si mi se otrgla iz zagrljaja. Ne znam zašto i kada sam odustao. Bilo je to navodno u zoru 29. travnja 1912. godine.

 

VODA

Monoton. Bio je ritam tvoje ruke koja je dodirivala površinu vode. Kapljicu uznijela do mojih usana i dotaknula me. Bridjele su dugo od tog nježnog dodira. Izmaglice jutarnje zastrle su tvoje lice. Stajala si ispred mene kao nevjesta ovoga dana i ove noći. Kosa bila ti je podvezana bijelom trakom. Put bila ti je osrebrnjena od nedodira dugog. Zato, blago oslonio sam se o tvoju šumu kako bih osjetio tvoje bilo, osjetio tvoje disanje. A onda je šuma, šuma jasena crnog zašumorila ljuljajući nas u svome zagrljaju.

 

VODA

Nenadano progovorila si jezikom boli. U njemu ne postoje pitanja već samo odgovori. Postoje hladni izvori i bistri potoci koji teku gorskom dolinom. Postoji ponornica koja oplakuje tvoje tijelo. Postojiš ti naga sa zubima morskoga psa oko vrata. Prekrivena si velom duge, velom završetaka, raznobojnih. Raduješ se pastirima, svatovima i pozdravljaš ih svečana odjevena u bjelinu. Prebivaš na granici oblaka i tvome plaču raduje se zemlja. O kako li samo dišeš, skrivena ispod svih planina. Savršena je čistoća ovoga dana. Prstohvat noći minuo je skrivajući u svome baršunu sve svoje tajne. U probuđenu jutru, ti si samo pjevala, neku dugu, dugu i staru pjesmu.

 

VODA

Prišao ti je crnac očiju zelenih. Skinuo ti cipele s nogu. Noge položio u vodu posutu laticama cvijeća. Podigao jednu pa drugu. Obrisao ih dodirom usana svojih. Oslobodio ti grudi od tkanine pamučne. Stavio oko vrata amulet zlatni. Poveo te do krivudave staze gdje čekale su žene kako bi zajedno krenuli na put. U daljini bio je primjetan dim crni. U zraku osjećala se neka silina. Zemlja je bila prekrivena šumama kroz koje je valjalo proći. Pod pritiskom nogu zemlja bi utonula pa se pridigla. Tako je disala skupa s nama. Ostavljajući nam zebnju u srcu, jer nismo vjerovali da nas vodi kuda treba. Onu koja je naga, čista i topla. Kad smo stigle na obalu rijeke bio je sumrak. Slušale smo je i utonule u san. Ujutro oprale smo kose i bosonoge ušle u rijeku koja nas je blagoslovila učeći nas poniznosti i ljubavi, ljubavi od dviju volja.

 

VODA

Pozdravila si sunce jutarnje, kao i večernje. Živjela si sa stablima i kamenjem. Pustila sve sjenke da prođu svojim putem. Dopuštala da se spleteno rasplete, a raspleteno splete. Prepoznala svakoga po tišini njegove duše koja se pokušala sakriti u žuboru ili poluglasnoj pjesmi ispjevanoj u kasno popodne. Kad si osjetila nečiju melankoliju ili nervozu pozvala bi ga k sebi. Kad bi te dodirnuo rukama i uronio svoje lice u tvoje bilo bi mu lakše. Oči bi mu pratile ritam tvojih vibracija valova koji su se dizali i spuštali. Tad je bilo moguće donijeti sve odluke, pa i one radosne.

 

VODA

Friškina jutarnja natjerala me da otvorim očne kapke. Operem ruke sapunom od ružmarina koji se gotovo potrošio. Po sapunu mjerim vrijeme. Kad ga više nema znam da mi je poći u trgovinu i prisjetiti se što se je sve događalo proteklih dana. Kad kupujem novi sapun biram miris kojim kao da želim da zamirišu dani koji će doći. Poštujem vodu, ona je tu kao stari prijatelj. Kao i prašina na stolu, koju ne volim dirati, osim ako učestalo počnem kihati, pa je i nehotice rastjeram što mi je žao. Volim i šačicu paučine koja se sakuplja iza vrata ukrašenu zrncima svjetla. Zadrijemati na tren u pola dana tako je lijepo. Kad otvoriš oči i vidiš da je sve tu, tako, tako si sretan. Isto, isto kao kad si prvi puta vidio da Juliška ne nosi gaćice.

 

VODA

Ne bih rekao da je to bio tvoj kapric. Ti si bila dominantna i svojeglava žena. Voljela si osjećati vodu kako klizi niz tijelo. Kad bi kiša padala cijelu noć ti bi izašla naga, ne bojeći se gromova. Žarke su ti bile oči. Voljela si nositi crnu odjeću, onu koju nose starice iz zaseoka blizu mora. Nosila si i starinsku punđu ukrašenu koraljima. A obrisi čvrstih ti i nesputanih grudiju naslućivali su se ispod grube tkanine. Nosila si i zatvorene sandale ukrašene sedefom od školjaka tamnih. Pa bi trčala, trčala niz kamenik i poskakivala, poskakivala. Sve bi te gledalo. I staro i mlado. Čekajući da usnama dodirneš sunce.

 

VODA

Srodna si vodi. Pogotovo u nekim detaljima. Poput rasječene usne i kovrčave crne kose. A i linija tijela ti teče, beskonačno. Grudi su ti nalik malim posudama u kojima je pospremljena mekoća dodira. Sjećam se kada sam se penjao strmom ulicom, a ti si me slijedila svega par koraka dalje. Podsjećali smo na dva crna leptira. Kišilo je. Upravo sam izašao iz ureda s aktovkom u jednoj i kišobranom u drugoj ruci. A ti, pošto si otplesala ples u nekoj dalekoj kavani, koraka teških pošla si kući. Dugo vremena naši koraci su se prepoznavali. Osvrnuo sam se, zastao, kako bi me ti mogla sustići.

 

VODA

U zoru 23. svibnja 1934. godine gromovi su parali nebo. Pili smo čaj jutarnji. Potom okupali se u poljupcima još snenim. Složio sam ispred tebe kolaž od kruha i dodao ti sječivo oštro. Kako bi mogla odrezati svoj pogled od mog. A da to ne bude odveć bolno. Soba od mahagonija škriputavo se razmjestila okolo nas. Nastojeći biti nježna do zadnjega trenutka. Abecede. Nacrtane na tvojim usnicama.

 

VODA

Ne treba ići nikamo, zaključio sam nogu uronjenih u lavor vode. Mjereći udaljenost između dviju točaka smještenih između tvoga i moga lica. Čekajući k tome najezdu tvojih riječi. Riječi koje su bile guste, bogate smolama. Nisam ti htio dopustiti dotaknuti moju bezbrižnost. Razgrnuo sam košulju nastojeći biti što muževnijim. Kad si mi prilazila u haljini s prugama i cvjetićima ispred kuće projurio je vlak. Taj trenutak bio je dovoljan da me pogledaš, kao neznanca, i odeš u drugu sobu.

 

VODA

Kupala si se u šumoru lišća u kasno predvečerje kad je zrak uzdrhtao poput leptirovih krila. Bila je to noć kišna, monotona. Kosa crna sjajila ti se. Na oči su ti navirale suze koje su se stapale s kapima kiše. U utrobi ti je pulsirao kaos prošloga dana kad si mu rekla da ode. No još uvijek si osjećala da te poput psa skitnice slijedi. Na usnice posložila si brojalicu neku dječju. Zapjevala. Odmarala se, u polaganom kretanju niz brdo.

 

VODA

Uzela si maramu i pustila je u žuboru potoka, neko vrijeme. Glavu zamotala podižući je prema suncu. Čvrsto osjećajući pod nogama zemlju. Zemlju koja je jedva izdržavala snažne udarce tvoga srca. Nadirala si u prostor koji je pred tvoje noge bacao latice svekolike, latice mirisne. Nije te bilo moguće zaustaviti. Sve do 10. lipnja 1807. godine kada se vrijeme naglo promijenilo. Tada si predahnula. Spustila košare na tlo, sjela nogu nakošenih. No ne zadugo. Trebalo je stići povrh zaseoka u vrijeme kada procvjeta breskva, u vrijeme kad krajolik otamnožuti, kad zapjeva vuga zlatna.

 

VODA

Našao sam se na strmom šumskom putu. U nekom zaboravu. U noći s kućama seoskim, napravljenim od topline kruha. Kruha obučenog brižnošću i suzama žena koje nas prate u svim našim odlascima. Jutarnjim i večernjim. Negdje u vremenu kad se još nije probudio smijeh, a ni suze nisu stigle nenadano i nepozvano. Noktima bih doticao, grebao tamnoplavi monokrom koji se rasprostirao okolo mene. Osjećao sam kao da dodirujem čvrstu opnu kukca. Zaklopivši oči razaznao bih sve boje, u meni i uokolo mene. Zapravo tu nije postojala neka primjetna granica. Sve bi odjednom bilo zeleno, zeleno s plavim odsjajem i mrvicama narančastog. U ustima nosio sam jaje bjelkasto s tamnim pjegama. Ponio bih ga u visinu drveća i položio u gnijezdo od isprepletenih trava. Čim bi mi priroda dodirnula dušu poput ptice poletio bih i ulovio mušicu, mušicu orošenu svjetlošću, orošenu kapljicom vode.

 

VODA

Držao sam te u naručju. Ljuljao. Nastojeći u sveukupnosti svakodnevnoga posla ukrasti svaki trenutak kako bih te dodirnuo. Osjetio gracilnost svake tvoje koščice. Putovao beskrajno dugo svim tvojim pregibima, proplancima i vododijelnicama. Volio sam te i tihu i glasnu. U razdobljima ozimnice, u razdobljima silovitog proljetnog južnog vjetra kao i kada bi na svirali odsvirala melodije očitane s notnoga papira neba. Sve je to govorilo o našim malim potrebama. O tvome prekrasnom, svijetlom i ispruganom trbuhu. O radosti tvojoj kad se podigneš na prste, izdužiš kako bi dodirnula nešto, nešto dragocjeno. Kako bi stvorila žamor, smijeh i cirkus. Kako bi se vezala za mene, kao što se žica veže za glazbalo. Kako bismo zvučali zajedno na jeziku zaboravljenom samo nama poznatom.

 

VODA

Stranputice katkada vode pravim putem. Torba za plažu, haljina jedna plava, haljina jedna bijela. Nauštrb snu lijepo je ustati pred zoru kada more miriše. Istražiti rukopis stopala zapisanih u teksturi pijeska. Dodirnuti kosu protkanu sjedinama. Organizam otvoriti dodiru sunca koje je nježno jer nas upoznaje. Pokraj nas drveće je još tiho, zrcali kristale valova koji se dotiču i odlaze. U šarenici oka ocrtavaju se pastelne boje. Sva grubost i nesklad života kao da su se izgubili. Do trenutka kada stignu galebovi i ljudi i učine buku zemlje zamjetnom.

 

VODA

Različite razine vode bilježe se tijekom godina. Zapisuju se u krhkoj posudi vremena. Poput tragova plesačice. Poput pomaka planine. Sjećaš li se, kako zanijemiš kada prvi puta uđeš u nečije dvorište, a to je jedini put kojim možeš proći. Tako je i s vodom dubokom i tihom. Kad si u njoj kroz rupice svjetlosti ne možeš pobjeći. Rastopiti se možeš kao dražej. Isprazniti kao trstika. Bivajući prazan i sladak. Predan dokolici. Dokolici poljupca.

 

VODA

Danas neću, ali ovih dana bi mogli, rekao si mi na brzinu, u prolazu. Odmah sam počela pospremati kuću uzevši metlicu namočenu u vodu. Ti si i dalje bio drzak iz meni nepoznatih razloga. Usporila sam glas. Usporila sam kretnje. Svu težinu usredotočila na vrškove nožnih prstiju, tako da ako bude potrebe mogu poskočiti. Pozvala sam i sve voće i sve insekte u kuću. Otvorila sam i sva vrata i prozore kako bi noći omogućila da pristane dan. I onda sam čekala. Prvo je kiša počela pljuštati. Onda su se počeli šuljati zavijuci izmaglice, nalik pjenici sladornoj. Pa sam šapnula i odmah je stigla množina od junaka i otjerala sve, sve što pripada neljubavi. Tebe su doveli skrušena i vezanog za čvrstu sponu moga sporoglasa i dodir moj nemilosrdan.

 

VODA

Tersil sze budem. Košutu srca poiskati. U zornici jutra kad na pojilište silazi. Tražeći sjenovito i mirno mjesto. Gdje vlat trave je visoka. Tek do koljena vode hladne. Kako bi tu provela čitav život. Gipka. U svetkovini svakoga dana. Katkada među stijenama, katkada među vodotocima, a ponekad, ponekad i na proplancima. U konstelaciji zvijezda ocrtava se kruna njena, nevjestina. Svaku noć drugačija, prigodi svadbenoj prispodobiva.

 

VODA

Vi ste stari radnik i imate iskustvo, rekla je gledajući me u ruke. Odmah sam osjetio slabost gledajući njene oči boje poljskoga ljiljana. Ono malo radosti koliko mi je preostalo morao sam joj predati bez pogovora. U ustima sam osjećao gorkast okus, kao da mi je jezik premazan mješavinom meda i papra. Mnogo puta poslije kad sam je poljubio imao sam taj isti okus u ustima. Kad smo trčali nastojeći uloviti krunu morskih valova osjetio bih nezaustavljivu ljepotu u stopalima koja me je tjerala da nastavim trčati tako dugo dok joj ne padnem u zagrljaj. Zabacivanje njene kose dovodilo me je do ludila. Ukoliko bih na nebu ugledao papirnate zmajeve, bilo bi mi malo lakše. Ali tek toliko da otrčim u šumu bambusovu koja bi me svog izudarala. Pa bih istrčao modar, plačljiv i nasmiješen. Sklon da blijedom tintom ispišem njeno ime na jesenjem oblaku koji je lovio zadnje trake sunca.

 

VODA

Odjeven sam u duge muške haljine. Tuge i radosti. Jedva vidljivih miomirisa. Nešto što podsjeća na zelenkastocrno. Na slaganje grančica i travki koje na početku samo pucketaju, a onda planu nenadano. Tako da vatra skrivena u vilicama dima jedva čeka da pokaže svoje crte jarke. Oblikovane u nizu od figura plesopisnih. U krugu priča večernjih. Ispričanih kako bi utonuli u san. U magličastu strukturu sna koja niti svoje isprepliće s jutarnjom maglicom tako da kad otvoriš oči sanjaš još koji tren, a možda i dva. No netko, netko se tu šulja, netko tko je tu zapravo uvijek. U dugoj, dugoj haljini vode.

 

VODA

Popit ću sve sunce s vršaka grudiju tvojih, dotaknuti svako zrnce soli koje se skriva u pregibima tvojim skrovitim. Zavidjeti moru koje te obljubljuje i kada mene nema. Pokušat ću biti nalik mjesecu mladom koji ti poput mladića samodopadnog prilazi nastojeći te očarati svakom svojom kretnjom. Bit ću radostan, usprkos boli u lijevom ramenu. Usprkos pogledu mom dugom i monotonom. U kome samo ti pronalaziš ljepotu. Pa mi pružaš ruke. Oblačne i meke. Snohvatne i budne, istovremeno. Vodiš me pod svoju košulju grubu od bijela platna. Kad susretnem kose tvoje oštro odsječene u svjetlost krijesnica odjevene poljubim te, poljubim, dva puta za redom.

 

VODA

Bila si išarana noćnim svjetlom koje ti je poput papuča baršunastih doticalo prste nožne koji su bili nemirni, malo. Sanjala si kako hodaš seoskim putem u predvečerje ne susrećući nikog osim sjenki. Išla si ka kući od sedam voda. Kad si stigla sjela si u kut terase čekajući svježinu jutra. Osjećala si se vrlo, vrlo pitko. Željna da te netko dodirne usnama. Nježno. Tako da ne saznaš da to bio je samo san.

 

VODA

Najljepše je doba dana kad pastir dolazi. Prolazeći kroz monokrom zeleni od tišine, u kome samoglasnici bleje dugo, dugo. To je vrijeme kada u šupljini prsnoj iznad dušnika blizu srca raste žlijezda timus. Daruje nam snagu i nježnost. Pa se zafrčka, zafrčka u kućicu puževu malenu. Puštajući nas da prepoznajemo krajolik u koji smo kročili. Sve te zemlje, sve te vode. U krug porazmještene. Opjevane glasom tihim. Glasom školjke morske. U kojoj spava planina, planina velika. Kao poljubac tvoj koji me dodirnuo nije.

 

VODA

Papirnate lađe puštam oko podneva. Da odu na drugu stranu rijeke gdje se ti kupaš. U kasno ljeto kad nas ništa ne požuruje. Osim sjenki pod drvetom koje danom svakim postaju tamnije. Slične mojim očima koje gledaju te. U košulji mokroj, zelenoj. Kose suspregnute tkaninom. Ukrašene samo prašinom zlatnom i srebrnom. Koraka dugih i sigurnih. Ravnomjerno razmještenih u prostor koji pulsira od vrućine. Tvoje noge čvrste su, gotovo zasađene u zemlju. Kad se otrgneš zemlja čezne za tobom. Zrak ovjetrava ti kosu, želeći pridobiti tvoju naklonost. No već u idućem trenu, nevjerna kakva već jesi, skočit ćeš u vodu.

 

VODA

Drhtavica me je držala već nekoliko dana. Inzistirala sam da sobu oboje bojom svježih ljubičastih pupoljaka. Svaki trenutak bila sam spremna krenuti na put. Čekala sam samo da prestanu kiše kako bih pošla za jatom divljih gusaka. Nisu me mogli zaustaviti. Kad sam krenula grad je bio poluprazan. Sa sobom sam ponijela pregršt bambusovih štapova i jednocvijetnu vazu. Srce sam ritmizirala na 160 otkucaja u minuti, a tijelo mi je bilo zagrijano na 38.4 Celzijusova stupnja. Na oči su mi navirale suze. Vjerojatno je to bilo zbog snažna mirisa divljega cvijeća. Na putnoj odjeći skupila se prašina sunčana. Za trenutak sam dosegnula rub rižinoga polja pomalo već bauljajući. U knjizi nije pisalo kuda sada, kuda sada dalje. Znala sam samo da su vode jezera sjajnocrne, tako sjajnocrne da pobuđuju bol u očima. Zato sam iz predostrožnosti na kapke stavila pčelinja krila, a ruke sam držala prazne jer je to bilo neophodno. Da bih ostala prisebna čitavo vrijeme ponavljala sam ime moje majke čije su usne bile krvavocrvene, a kosa poput runa striženog janjeta. Voljela je riječ zauvijek i nije se ničega bojala. Kad sam dobila menstruaciju poklonila mi je Penaten i poljubac. Isprva sam se osjećala ljekovito i bešumno, ali onda me nešto tako ojačalo da sam kruh omazan maslacem stisnula između nogu. Sva sreća da ga nisam namazala marmeladom od jagoda ranih. Oh, tek sada nisam znala kuda ću krenuti. Ta sjeta, ta sjećanja samo su me smutila. Mene koja na čelu imam nacrtanu crvenu točku sreće. Mene koja vjerujem u stalnu nestalnost. Mene koja sam naučila baratati s drvenim kvrgoručkama kuhinjskog ormara. Mene koja sam zatočena u mesu. Mene koju su htjeli omladoženiti na jastucima bijelim. Umorila sam se, umorila. Dodirnula koru drveta. Stavila u usta bobicu crnu, crvenu i zelenu. Pomilovala pup grmolike. Pomaknula se sjenci koja je trebala proći. Osmiješila se skakavcu zelenom. Ugledala prolaz između brda. Ugledala i zaboravila svoje ime.

 

VODA

Ona je imala bijele, a ja crne figure. To nije bilo jedino što nas je razlikovalo. Osim kovrča, osim puti, osim buđenja, ranog ili kasnog. Na početku se nismo baš voljeli. Bili su tu neki drugi, u našim kućama, u našim posteljama. Naš odnos bio je melodramatičan, neizbježan. Što smo više bježali jedan od drugog to smo si bili bliže, poput vode kojoj u kovitlacu nije moguće promijeniti lijek. Pa je onda pustiš da teče, da dotiče obale. Dopustiš da te raspuštene kose miluju. Ruka dodirne u međuzvjezdanom prostoru u kome nema starosti. Postoje samo dvije jednostavne glinene posude, jedna pored druge.

 

VODA

Odmalena tu si. Zlatonosa, kometne kose. Uvijek skrivena u gustišu šume. Po tebi pada kiša, hladna i čista. Ti si ona koja ćeš htjeti doći u moj dom. Darovati me voćem, cvijećem i trajanjem. Šutke dodirnut ću tvoj pupak. Šutke podignut ću koprenu s tvoga lica. Pustiti prirodi da se očita u našim stopalima, da nam oduzme svaku, svaku suvišnu riječ.

 

VODA

Kosa joj se protezala do poda vode posute listićima. Nijanse svjetlosti dolazile su odasvud tako da je bilo teško razaznati cjelinu. Cjelinu snažne tjelesne privlačnosti. Njene bjeline obavijene crnom haljinom. Tada, tada mi je bilo točno sedamsto devedeset godina i nisam bio više mlad. No srce mi je još uvijek bilo krasotno, sklono čuti razgovor ptica i hod tišine. U oblini njenih grudiju prepoznavao bih oblinu sunca i život bezbrižan. Život koji nije znao za veliki umor i kapke spuštene. Samo za sokove kisele, slatke i zujave koji su ponirali do dubine gležnjeva njenih rumenih i nasmijanih. Volio sam otvorene površine njena tijela i kauč na kojeg bismo prilegli oblikujući bisernu školjku.