Nove pjesme Sonje Manojlović upućuju na imponirajući autoričin stvaralački zamah. Ona čas vjeruje u govor, čas ga unizuje, čas zastupa ideju o komunikaciji, čas je uvjerljivo opoziva. Njezin poetski svijet, dominantno oblikovan neprilagođenim i ćudljivim akterima i počesto iracionalno-snovitim zbiljama, osobito drži do stvarnosti koja je zatajiva, koja se tek naslućuje, koja još nije funkcionalizirana i upotrebna.

U katalogu različitih tematizacija subjektove osamljenosti u borbi za dah, ustvari nepristajanja na buku okolnosvjetskog poretka ispraznih značenja i vrijednosti, čini se najdominantnijim onaj koji se ne pokorava globalističkim ujednačenjima, koji izriče prijekor uvriježenim pravilima koja nas drže „na kratkom lancu“.

Manojlovićevoj je draža neizvjesnost nego izvjesnost doktrina koje propisuju „uljudbeni hranidbeni lanac“ i represivno, tobože ekologizirajući svijet – iz kulturne ili vojne sfere, svejedno – carine duh i dah u sumnjivoj apologetici nedopuštenog. Njezino, međutim, izvođenje po citatima ironizacijsko je navođenje na „krivi trag“ metapoetičkog, jer autorica, krajnje konzekventno, Ijušti jezik od općih mjesta totalitarizma svakodnevlja. I „pad u dječji iracionalni iskaz“ u naslovu utoliko je „pad u slobodan govor“ preostale neuzapćene, nepodruštvljene poezije.

Ervin Jahić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sonja Manojlović na jugoslavenskoj se književnoj sceni javila te odmah bila prepoznata kao zanimljiva, poprilično apartna pojava još kao tinejdžerica, upečatljivim prvijencem naslovljenim Tako prolazi tijelo (1965.). Od tada do knjige Babuška (1987.) u relativno postojanom ritmu objavljuje niz pjesničkih i jednu proznu knjigu, da bi nakon toga uslijedila dvanaestogodišnja pauza u koju se smjestio jedan prljavi rat i jedna sveopća i opsežna otimačina kojoj još uvijek tepamo gotovo nježnim eufemizmom „tranzicija“. Potom se stabilna izdavačka perioda ponovno uspostavlja nizom nešto manje uspjelih pjesničkih naslova, ali i autorica simbolički ovjerovljuje knjigom izabranih pjesama te s nekoliko zvučnijih pjesničkih nagrada.

Dvanaesta njezina pjesnička knjiga u podnaslovu, Izvedba po citatima, nosi snažnu paratekstualnu odrednicu, neku vrstu uputnice, bjanko mjenice za minus-postupak. No to eksplicitno osvještenje intertekstualnoga ne znači da pred sobom imamo kakvu zakučastu postmodernu mistifikaciju, da su stihovi pred nama centonske prirode išta više no što je to za tekst nužno. Valja, prije svega, postaviti pitanje porijekla spomenutih, jasno oglašenih te mjestimice i grafički izdvojenih citata. Oni više nego iz areala književne tradicije i pripadajućeg polja, dolaze iz sfere svakidašnjega života – u većoj mjeri no izravne literarne reference ili preuzimanja čine ih iz konteksta istrgnuti fragmenti komunikacije (ili njezine nemogućnosti), svakodnevnoga jezičnog balasta, svega onoga po definiciji praznog što rutinirani jezik prepoznavanja nudi pjesništvu na uvid i razotkrivanje. Suptilnim ljuštenjem i prevrednovanjem spomenutih slojeva autorica proizvodi nepretencioznu, komunikativnu te nekako nježno očuđujuću teksturu koja, u sitnom vezu, odražava jedan posve specifičan bitak-u-svijetu.

Šezdesetak uglavnom kraćih pjesama, mahom kratkoga stiha, interpunkcijski razigranih no dosljedno neomeđenih točkom te s čestom upotrebom inverzije kao figure tvorbe ritmizirajućih sintagmatskih cjelina doneseno je u četiri uravnotežena ciklusa naslovljena: „Ars vivendi“, „Majka zodijaka“, „Ponekad“ i „Ako“. Kroz sve se njih provlači isti objedinjujući pjesnički protagonist/ica, neka vrsta pomalo paradoksalnog, interakcije željnog osamljenika/ice. Taj se u korijenu radikalni solipsist, individua s velikim „I“ koja se možda na dnevnopolitičkoj razini ne suprotstavlja dominantnom poretku no na mikrorazini itekako ide „protiv struje“, iz pjesme u pjesmu sve više otvara svijetu. Iako se spremna povući natrag u gnijezdo vlastite sobe čim banu bučni gosti, evidentna je, makar bili otjelovljeni tek u potencijalnom čitatelju kao recepcijskoj instanci, svijest o njihovoj nužnosti („sve se događa u jeziku, / nećeš pobijediti šutnjom“), te pomirenost s činjenicom da je identitet teško uspostaviti bez Drugog („Tko sam, ako ne svi oni / koje sam volio“).

Vrhunci Labradora, vjerojatno najbolje autoričine knjige posljednjih godina, nalaze se u pomalo raspuštenim, s lanca otrgnutim živim metaforama s jedne, te do krajnosti ekonomiziranim minijaturama poput „Žive olovke“ ili „Pouke, itd.“ s druge strane.

Marko Pogačar, Novosti

# # Povodom besplatnog e-izdanja knjige A sa šest labradora na more putovat ću objavljen je intervju Petšest pitanja za Sonju Manojlović.