Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

RASPORED MOLEKULA PRIJE VELIKOG PRASKA.
(Bella)

 

Bez brige, neću profućkati svoj život, pomislila je, iako, ponekad želim fućkati kroz njega, onako, krivocrtno, pravovremeno… i po mogućnosti uz povremeno prebiranje po električnoj gitari. O čemu je ova priča? O jednoj kazeti koju je vrijeme spljoštilo u izgrebani CD…?

Refleksno, gotovo podsvjesno, zarila je prste u kosu na potiljku i pogledala u neku točku u praznoj sobi. Što se nje tiče, soba nikad nije bila prazna. Nasmijala se sama sebi. Možda i nekima koji su u tom trenutku bili negdje drugdje.

…koji je, pak, postao 180-gramski vinil i na omotu sadržavao poveznicu za preuzimanje pjesama kao 24-bitnih datoteka? To dobro zvuči. Iako, teško ostvarivo. Nadam se da nije nemoguće. Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova priča?

Pritisnula je napokon dugme za snimanje na svom uređaju i rekla:

„Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu.“

I udarila otvoreni akord na gitari.