Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

UVODNIK, KAZALIŠTE LUTAKA, BR.7/2001., STR. 1-2.
(dos_toyevsky)

Nije toliko stvar u definicijama, koliko u prsnom košu.

Rijeka po kiši je moja.

Nadam se da ne govorim samo u svoje ime. Miris ruzinavih vijaka, mokrog asfalta, ispušnih plinova, soli koja preostaje u zraku kad se val razbije na lukobranu, svježe brodske boje, prljave vode u fugama ribarnice, vlažnih konopa koji hropću pod trenjem na bitvama, barki na Mrtvom kanalu. Prizor snježno bijelih fasada iz našeg djetinjstva koje su sada sive, pljesnivih plodova murvi na asfaltu, divljih kestena koji se rasprsnu pri padu na cestu, željeznih šipki koje vire iz betona kao iz nekog drugog vremena, ulica koje se iza ugla ulijevaju u Aveniju, popunjenih parkirališta iz ptičje perspektive. Lokomotiva kod željezničkog kolodvora je dogma koja je jednostavno od pamtivijeka tu, bila je tu kad smo došli na svijet i ostat će ondje kad otiđemo.

Sa ili bez kiše, u ovom gradu sve je matematički dokazivo, sto posto sigurno, sve je svedivo na brojke i slova, sve je zbroj mehanike i razlika otpora, sve je ziher, sve je je ča je, sve je povezivo sa šta da? i šta ne?, sve se može pokratiti na jedan kroz jedan, izračuni uvijek na kraju pokazuju tko smo i gdje smo trenutno, kad se podvuče crta nema greške u algoritmu, na sve smo mislili, nema zakona jačeg od nas, nema toga što se ne može resetirati karnevalom, ljetom, početkom školske godine, skijanjem… ili smrću.

Prije ili poslije kiše, u ovom gradu ipak ništa nije sigurno, sve možemo izgubiti u svakom trenutku, sve je krhko, ne razumijemo zašto, ne shvaćamo kako je moguće da se stvari ipak svedu na ništa, da padnu ispod nule, dolazimo k sebi danima, mjesecima kad se dogode, nikada se potpuno ne oporavljamo. Nitko ne pretpostavlja da se može dogoditi scenarij u kojem nas vrijeme nosi naprijed, a da ujedno nazadujemo. A kad se uhvatimo kako nazadujemo, potrebna su desetljeća da si to priznamo. Ali stvari ne traju toliko, ništa ne traje toliko, osim možda veliki prasak. On i dalje traje, iako se dogodio samo jedanput i, usput, ne zanima me ničije mišljenje o tome što je moglo biti prije njega. Ne znam je sve što trebam znati o tome. Jedino što znam, u trajnoj ekspanziji naših mikrosvemira, na putu od ništa do jedan i natrag, kad se sve zbroji i puno toga oduzme, Rijeka po kiši je moja.

Ne sjećam se kad smo se točno odlijepili od tla, znam samo da Rijeka definitivno postaje jedno od europskih središta, grad koji pulsira na karti, mjesto na kojem mnogi požele živjeti, studirati, raditi, osnovati obitelj, ne osnovati obitelj, definirati život, nastaniti svemir, definirati svemir, umrijeti, definirati smrt.

Kad slušam rubriku Kamo danas? na Gradskom radiju ponekad mi se čini, možda samo meni, ne znam, da živimo u nekom hip izvanteritorijalnom kvartu downtown New Yorka. Nismo Greenwich Village, ali smo u najmanju ruku neka europska verzija East Villagea. Kazališna gostovanja iz Engleske na tjednoj bazi, Nick Cave dolazi svake godine, Springsteen redovito navraća na Grobnik nakon svakog albuma sa The E Street Bandom. Da ne spominjem „manje“ bendove, tipa The Flaming Lips, Interpol, The Postal Service, i tako dalje, koji su redom predstavljali svoje nove albume pred našom publikom. Vikendom moraš nešto žrtvovati da bi uhvatio nešto drugo, moraš pobjeći na pola eventa da bi stigao na drugu polovicu onog drugog. U Rijeci se planira snimanje pozadinskih industrial kadrova novog nastavka Blade Runnera. Čak i My Bloody Valentine kupuju satove u studiju Turnichville za snimanje nastavka Lovelessa. Kevin Shields isprobava kako se reverb obija o zidove u zgradi Exportdrva, ili bez najave ukopčava gitaru u pojačalo u art-klubu Gal, to ide pod normalno. Jesi li probala novu liniju rigojančija, reloaded s blagim pistacchio postraničnim twistom? Jesi li čitao onaj članak na drugoj stranici Gradskog lista jutros na putu za posao? Hej, jesi li bila sinoć na premijeri…

Ne radi se toliko o tome da znam što nam se točno dogodilo, koliko o tome što sve to znači za nas. Rijeka je narasla, drugi najveći grad u državi, preskočili smo brojku od 500.000 stanovnika, grad se površinski barem trostruko rastegnuo i napokon širom zagrlio svoje satelite, kao i svoje najbolje potencijale. Povezuje nas metro s četiri linije, Vodoravna (crvena), Kružna (žuta), Okomita (plava), a odnedavno i, o da, Flaster (smeđa). Središnja gradska Avenija glavna je žila kucavica života, pazi mene, skoro sam napisao život s velikim „ž“.

Otvorili smo treće brodogradilište, privlačili investitore sa zapada, sjevera, dalekog istoka, nenamjerno izazvali jal što južnije to tužnije, imamo kvart posvećen samo sektoru informatičke tehnologije čije zgrade nakon radnog vremena postaju izložbeni prostor umjetničkih svjetlosnih instalacija po fasadama. Imamo specijaliziranu robnu kuću za odjevne predmete neživotinjskog porijekla proizvedene po pravičnim trgovinskim uvjetima. Imamo prepoznate socijalne politike, svijest o okolišu i relativno kvalitetnu studentsku novinarsku scenu. Gradski radio je regionalni kompas, privatne radio-stanice trgaju mrvice etera preko interneta u drugim gradovima.

Kazalište lutaka je dvotjedni magazin o pop-kulturi koji objavljujemo simultano na hrvatskom i engleskom jeziku. Želiš li znati što se dogodilo ovaj tjedan u svijetu glazbe? Čitaj strani glazbeni tisak i, ako imaš dobru internet vezu, strane portale. Želiš li znati što će se dogoditi sutra i što sve to skupa znači u široj slici stvari? Uhvati svoj primjerak Kazališta lutaka kod kolportera kad izroniš pokretnim stepenicama iz metroa na Aveniju.

Nije stvar toliko u pojedinačnim pričama, koliko u njihovom preklapanju. Kod nas se tiskaju knjige, objavljuju knjige, čitaju knjige, knjige na engleskom, knjige na talijanskom, kupuju knjige – hej, pišu knjige! – citiraju knjige, pod rukama nose knjige i to ne bilo koje knjige, namjerne knjige, hype knjige, knjige zbog ovitka, knjige zbog poruke drugima, u metrou se razgovara o knjigama, papirnatim knjigama, audio-knjigama, ad hoc izdanjima spoken-word proze snimljenima preko vikenda uz instrumentalnu pratnju tog-i-tog gradskog benda sklepanog specijalno i samo za tu-i-tu priliku. Biblioteke su hramovi, bibliobusevi su prijevozno sredstvo za kojim se trči i zaustavlja ga se mašući rukama.

Imamo sve to. Ne kažem da nije dovoljno, ne kažem niti da jest. Na kraju dana, imamo lica. Grad su lica, zar ne? Poznata lica, nepoznata lica. Ali grad je više krugova lica, mnoštvo nevidljivih gradova. Ne radi se toliko o tome koliko su ovi gradovi različiti, već o tome koliko su mnoga od ovih lica koja ne poznajemo negdje u nama. Pronalazimo li ikad put do lica koja nastanjuju susjedne nevidljive gradove? Zanima li nas to uopće? Kada se pokaže sva lomljivost stvari, hoće li lica znati zadržati grad? Ne znam. Znam samo da… Rijeka po kiši je moja.