Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

ULOMAK IZ PRVE ZBIRKE PRIČA IPAK DOLAZI JOŠ JEDAN VLAK.
(Edith, pseudonim: kin_ethics)

Previše puta sam napustila ovaj grad, više se ne sjećam kad sam se posljednji put u njega vratila. Toliko puta sam umrla, samo ponekad bi mi obrijali kosu. Nisam uskrsnula, samo sam se opet probudila, prvo rasplinuto, potom na valovima, pa postupno u svojoj koži, u stvarnom vremenu, gravitacija me drži, prizemljenje. Jučerašnje prljavo posuđe, stružem dno lonca žicom, nestalo mi je tople vode, kao da je nikad nitko nije izumio. Ruke su mi prvo pocrvenile, pa poplavile, pa klonule. Strop je pola metra niži, kapci su mi na šezdeset posto, glavobolja me zabija u pod pri svakom koraku, netko u meni ispušta produženi vrisak, čujem ga kao u daljini, pa sve bliže. Netko je dolje na ulici zapalio kontejner smeća u zoru, suklja skrletni dim, lica starica na prozoru poprimaju boju dima, horizont poprima istu boju, skrletno jutro, znači bliži se kiša. Kiša znači druga kava, znači druge cipele, znači drugi izraz lica, znači prvo lice jednine, ne zovem se kin, kin_ethics, žao mi je.

Previše puta sam predugo ostajala u ovom gradu, možeš li me pogurati, opet tonem u san na stolici, šalica mi ispada iz ruke. Daj mi pola sata, oslobađam ti pola ogledala i ustupam većinski udio u slavini. Odlazim skroz podzemno, ponirem tamo gdje je zabranjeno lijepiti političke plakate. Nema kralja, nema Boga, kažu, možemo biti sigurni, aha, da, možeš misliti, tek sad se osjećam sigurno. Nema vjere ni zakona, kažu, kao da bismo se trebali osjećati još nesigurnije, ukoliko bi ih bilo.

Toliko puta sam bila odlučila napustiti ovaj grad, pa drugi grad, pa ovaj grad, pa svaki grad zamijeniti za ovaj grad. Eksiram dupli espresso, dan postaje malo prisutniji, otvaram kišobran. Uspinjem se ka danjem svjetlu, odlazim skroz nadzemno, u gumenim čizmama, promatram imaju li i drugi iste gumene čizme, jer to bi onda bilo to. Bogu hvala, još uvijek svi imamo različite gumene čizme. I zgrade su još ovdje, na površini grada i različite, to je isto dobro.

Želim ti da živiš u zanimljivim vremenima, kaže mi neonska reklama. Mislim si, nemaš ti pojma, tebe ne udara škura bura, i to još s totalitarnim zaokretima, ti si neonska, ja sam, nasuprot tome, osamdeset posto tekuća. Ipak, zaglavila sam s lišćem u električnoj pijavici, zapela sam u rotirajućim vratima, pištim na svim metal-detektorima, iznosi me mentalna policija s ničije zemlje između dva suprotstavljena prosvjeda.

Ja znam kako zanimljive stvari mogu nastati iz ničega, ali to mi ne pomaže. Vrat me zateže već nekoliko sati, to ne može biti slučajno, problem je u jastuku, problem je u roku trajanja, u drugoj smo polovici vremena isteka, sve bliže blagajnama, trga nas iz kutije tko stigne, stižu nam ponude za prvokup organa na mejl, zamisli se malo, samo nemoj previše.

Nikad nisam napuštala ovaj grad, nemoj me shvaćati ozbiljno, ja sam samo bila poezija. Odnosno, njezin sam neuspjeli pobačaj, ili njezina zataškana kći iz mladih dana, nema trećeg scenarija. Majka je po pravu ona na koju rođenje ukazuje, znam, znam, znam, moja majka, poezija, inzistira da joj ime pišem malim početnim slovom i kaže kako me ona nije rodila. Ne pristaje na dnk analizu. Kaže kako niti ne sličim na nju i da mi, ako želim, može ispričati poneku priču o mom ocu, Bulevardu, ali da dobro razmislim želim li to, poštivat će moju odluku. Moja majka, poezija, gleda u pod, ima tik na lijevom oku i zaobilazi mi pogled. Kaže mi, nisam ti nikad htjela pokazati ovaj dio grada. Kažem joj kako znam gdje će biti pokopan moj otac, Bulevard, i kako dobro poznajem ovaj dio grada. Mislim si kako bi nam sada dobro došlo da bude prisutnija u našim životima, barem ove godine i neka razmisli o tome. Rekla je da će razmisliti. Rekla sam da ću zagrliti oca u njeno ime. Mislim da je htjela zaplakati, razvodi nisu jednostavna stvar, ne želim znati tko je kriv, želim samo znati da to nisam ja.

Posadit ću kesten za svaki put kad sam poželjela ostati u ovom gradu. Na primjer, sad. Okopavam zemlju u kružnom toku kod autobusnog kolodvora, po meni pljušte divlji kesteni u ljuskama, širim ruke, zatvaram oči, kao u filmu Magnolija. Moj vlak uvijek je ostao u tračnicama, ali ponekad bi znao zaplesati po rubu u zavojima. Boja neba u sumrak opet je bila skrletna, nisam mogla odoljeti, stavila sam slušalice u uši i skrenula prema Bulevardu. Sutra će biti sunce, vrijeme je za prvo lice množine, dobro, i za drugo lice jednine. Nisam ni primijetila kako je stigao mrak, kako su ljudi nestali s ceste, kako su vozači automobila u polusnu ubacili mjenjač u gluho doba noći. Semafori su semaforili, pješački prijelazi su zebrili, a ja sam se tresla, na kraju dana, stresla sam skrletni smog sa sebe i sišla u metro. Stala sam na pokretne stepenice, svi su trčali pobočnim stubištem i bili puno brži od mene. Kad sam stigla na stanicu, čula sam obavijest preko razglasa kako je upravo prošao zadnji vlak metroa i kako su zatvorili izlaz za pješake. I što sad? Da prenoćim na klupi u stanici metroa? Da se ušuljam u ormarić s hidrantom? Da stanem uza zid i čekam jutro klizeći leđima na pod? Da legnem i pokrijem se žutom linijom?

Uvijek sam ostala u ovom gradu i nikad nisam zaozbiljno poželjela otići. Dobro, možda mi je misao o tome prošla glavom, ali uglavnom bi isparila prije nego što bi se jutarnji skrletni dim razišao. Ne znam kako je u drugim gradovima, ali u ovom gradu uvijek nakon što zatvore metro ipak prođe još jedan vlak. Sakuplja one koji su preostali, nas nesretnike, ne pita nas za razloge, u tišini nas vozi na Kružnu liniju i ostavlja na stanici koja se zove „Ti me nećeš povrijediti“. Pitala sam vozača tko je poslao ovaj vlak. Rekao mi je da ga je poslao daleki zajednički predak mog oca, Bulevarda i moje majke poezije. Mislim si, dobro sam i ispala, što je sve moglo biti sa mnom.